Moje izlaganje se zasniva na nekim tezama koje potiču iz pomenutog predavanja u Regensburgu, koje je održano 1990. Naravno, te teze sam pokušao da razvijem i razradim, i mislim da u ovom novom kontekstu, u kojem sada budu izložene, dakle u kontekstu koji je određen šifrom postmodernizma, odnosno Pavićeve proze u postmodernističkoj prizmi, da će one čak i meni zazvučati na nov način. Naravno, dužan sam da kažem zbog čega sam Pavićevu prozu, posebno onu romanesknu, čitao u šifri postmodernog pisma. Ja sad ne bih to previše detaljno obrazlagao, jer ću poštovati ono vreme za izlaganje o kome smo se dogovorili. Rekao bih samo nekoliko oznaka koje su bitne za razumevanje mog izlaganja, nekoliko globalnih oznaka koje Pavićevu prozu u mom čitanju vide prozom postmodernog usmerenja.
Jedna od tih oznaka je što se ona zasniva na jednom konceptu koji bih nazvao "ars kombinatoria", naravno termin nije moj, znamo da on potiče od Hokea, i njegove poznate studije o manirizmu; inače koliko sam je pratio literaturu o Paviću, korišćen je i povodm Pavićeve proze. U mom poimanju taj termin podrazumeva Pavićev doživljaj jezičke umetnosti kao delatnosti koja je zasnovana na kombinatoričkim mogućnostima, na mogućnostima kombinacija koje će biti nove iako elementi koji se kombinuju ne moraju biti novi. Dakle, od postojećih elemenata stvara se jedna nova kombinatorička igra! S druge strane, taj pojam shvatam i kao nešto što dovodi do jedne sinteze, sinteze često raznorodnih tekstualnih elemenata, ali sinteze koja predstavlja novu vrstu jedinstva, jedinstva nekih tekstualnih fragmenata, koji inače mogu biti raznorodni ili čak antitetički.
U literaturi o postmodernizmu, takođe je poznat i korišćen termin logocentrizam. Pavićevu prozu sam takođe iščitavao kao postmodernu prozu upravo zbog toga što je u njoj izražena inverzija, prevazilaženje, pa i konačno napuštanje logocentrizma na svim fundamentalnim nivoima teksta. U kontekstu ovoga mog izlaganja, posebno su bitne neke manifestacije tog prevazilaženja logocentrizma kao što su dinamizam forme i otklon od racionalno-logičkog diskursa i njemu odgovarajućih značenja. Zašto i fantastika u kontekstu Pavićevog postmodernog pisma? Ne zbog toga što se ja, kako je rekao profesor Radović, inače bavim fantastikom, nego zbog toga što me je interesovalo to pitanje u vezi sa Pavićevom prozom i na jedan drugi način. Da se ovako metaforično izrazim: Pavić je pisac (upravo i zbog toga može da se odredi njegova proza kao postmoderna), koji u svojim tekstovima umesto tradicionalne iluzije verodostojnosti nudi verodostojnost iluzija. Dakle, kako funkcioniše fantastika u tekstu koji nudi verodostojnost iluzija, koji iluziju i sve što je fantastičko proglašava nečim potpuno legalnim, gde fantastika u tekstu nije nešto subverzivno? Fantasti¨ku komponentu Pavićeve proze postmodernog usmerenja treba sagledavati u kontekstu njenog prevladavanja racionalno-logičkog diskursa i šire, u kontekstu napuštanja tradicionalnog logocentrizma. Očito, fantastika je integralna sastavnica jedne polifone prozne strukture koja takođe, poput same fantastike, nije koncipirana kao klasičan umetnički mimezis i u tom smislu može se smatrati nemimetičkom, a u radikalnijim vidovima i antimimetičkom. Zato se s pravom može postaviti pitanje njenog identiteta, odnosno modusa njene egzistencije u jednoj takvoj strukturi.
Zaista, da i je uopšte opravdano govoriti o fantastici povodom proznog sveta u kome je moguće sve, sveta "ars kombinatorie" koja ne krije, već naprotiv ističe svoju nestvarnu, imaginarnu, fikcijsku suštinu, nudeći umesto iluzije verodostojnosti svojevrsni iluzionizam, odnosno verodostojnost iluzija? Sudeći po konfiguraciji srpske postmoderne proze u celini, odgovor na ovo pitanje je nesumnjivo potvrdan. Fantastička komponenta u raznim oblicima i obimima može se prepoznati ne samo kod Pavića nego i kod većine drugih relevantnih autora, počevši od onih starijih koji su u novim razvojnim fazama intenzivirali postmodernističko usmerenje poput Kiša i Pekića, pa sve do mlađih i najmlađih za koje je to usmerenje predstavljalo podrazumevano polazište, određenu književno-startnu poziciju, kao što su recimo - Albahari, Basara, Nemanja Mitrović i drugi. Uostalom, u dvotomnoj Palavestrinoj "Knjizi srpske fantastike", hrestomatija koja predstavlja srpsku fantastiku od 12. veka do danas, znatan prostor zauzimaju upravo pomenuti i još neki postmodernistički pisci, koji potvrđuju ne samo vitalnost fantastike nego i njenu neobičnu prilagodljivost najrazličitijim diskursima. Doduše srpska postmoderna proza, dakle i Pavićeva kao njen vrhunski reprezent, uglavnom se lišava čiste fantastike kakvu su negovali, recimo, romantizam ili modernizam, što je i normalno s obzirom na prethodno razmatrane poetičke momente, ali zato maksimalno koristi njenu alternativnost, njenu slobodu, njenu subverzivnost i druge osobine koje odgovaraju onom sveopštem anarhizmu postmodernog duha, o kome je još pedesetih godina govorio veliki istoričar civilizacije Arnold Tojnbi. U tom smislu njeno prisustvo valja shvatiti kao autentični izraz tog duha, duha što istovremeno objašnjava i njenu autodestruktivnu energiju, koja se ispoljava kroz razgradnju tradicionalnog, autohtonog i autonomnog, fantastičkog modela dominantnog od predromantizma do modernizma. Pavić, i najbolji tok srpske postmoderne proze uopšte, začinje jednu novu fantastičku paradigmu koja više nije primarna, samosvrhovita i samooznačavajuća poput prethodno pomenute, nego je deo jedne šire, nemimetičke igre i poput srednjevekovne fantastike, spremna na raznolike sopstvene funkcionalizacije, objedinjene ovde velikim civilizacijskim kodom kao u srednjem veku velikim religijskim kodom. Najzad, u ovoj prozi fantastika može sebi dozvoliti navedeni luksuz, odnosno izvesnu nesamostalnost, upravo zato što se više tekstualno ne suočava sa ortodoksno realističkom strukturom, naprotiv, ovde je interakcija fantastičkih, nemimetičkih i stvarnosnih, mimetičkih modela zamenjena interakcijom mnogobrojnih ali različitih, dakle ne samo fantastičkih, nego i mimetičkih diskursa, pa se za nemimetičku literarnu praksu koju je Platon nazvao "fantastike" može reći da u jednom višem smislu predstavlja svojevrsni realizam postmoderne, to jest njenu fundamentalnu i ortodoksnu paradigmu.
U postmodernističkom otvorenom delu kako bi to rekao Umberto Eko, kod nas je tu paradigmu najradikalnije realizovao Milorad Pavić u "Hazarskom rečniku". U tom i takvom otvorenom delu, fantastika više nije neočekivana, iznenađujuća i strana komponenta, mada se forsira upravo njena začudnost i alternativnost u odnosu na logiku, razum i stvarnost koja je njihov produkt. Otvoreno delo, Pavićev "Hazarski rečnik", dakle, modele iskustvene stvarnosti, odnosno realistički diskurs, doživljava kao izvesno strano telo, kao element koji suštinski ne pripada njegovom svetu. Evolucija i karakteristike fantastičke komponente čitave srpske postmoderne proze najjasnije dolaze do izražaja upravo u prozi Milorada Pavića, pošto je on autor koji je u srpskoj prozi tokom poslednje dve decenije najintenzivnije negovao fantastiku. Započevši pripovetkama koje su bile bliže izvornom modelu fantastičkog pisma, odnosno prostoru čiste fantastike, Pavić je u svojim romanima "Mali noćni roman", "Hazarski rečnik", "Predeo slikan čajem", pa i u najnovijem "Unutrašnja strana vetra", navedeni literarni diskurs inkorporirao u složeniju literarnu strukturu naglašenih postmodernističkih odlika. Fantastika u pripovetkama Milorada Pavića tipološki korespondira sa većinom tradicionalnih fantastičkih paradigmi kao što su projekcija sakralnog poznata iz srednjeg veka, horor, onirička fantastika, folklorna ili delirična fantastika koje su još u predromantizmu nagovestile rađanje moderne fantastike, te fantastika realnosti i fantastičke prostorno-vremenske igre koje pravu aktuelnost stiču tek u novijoj, dvadesetovekovnoj književnosti. Međutim, važno je istaći da Pavić tim paradigmama ne pristupa pripovedački doslovno, to jest reproduktivno, nego teži njihovom osveženju, osavremenjavanju i izvesnom jezičkom, koncepcijskom, semantičkom i drugačijem inoviranju. Zato njegove najbolje pripovetke, gradeći nesumnjive fantastičke strukture istovremeno inkliniraju napuštanju užeg područja fantastike i osvajanju kompleksnijih, raznovrsnijih mogućnosti nemimetičkog, postmodernog, diskursa. Kao primer, pomenimo priče "Večera u krčmi kod Znaka pitanja", "Konji Svetog Marka", "Blato", "Partija šaha sa živim figurama", i tako dalje.
Ovaj proces, rekosmo, doživljava vrhunac upravo u najznačajnijem Pavićevom romanu, "Hazarskom rečniku". Taj proces bismo mogli nazvati postmodernizacijom fantastike. Postmodernizacija fantastike višestruko je razvijena u "Hazarskom rečniku", tako da ovo delo na svojevrstan način predstavlja pored ostalog i sintezu raznolikih fantastičkih iskustva srpske postmoderne proze u celini. Pre svega vrhunskom semantizacijom forme, odnosno novom formom, "Hazarski rečnik" otvara nove mogućnosti protoka fantastičkog materijala čijoj strukturi mnogo više odgovara jedan fragmentaran, diskontinuiran, rasut izražajniji oblik nego nekadašnja linearno-kontinuirana naracija. Fantastički ludizam tako nadilazi formativni pandan koji ga i ne sputava već, naprotiv, podstiče njegovu nabujalu kombinatoričku energiju. S druge strane, leksikografska paradigma svojim predodređenim kodom intenzivira alternativna svojstva fantastike utoliko što dopušta i gotovo podstiče beskrajne varijacije unutar samog teksta. Recimo, jedna odrednica može biti varijanta u odnosu na drugu, tematski srodnu, sledeća opet isto tako, i tome slično. No leksikografska paradigma svojom kompozicijom funkcionalizuje fantastiku i u kontekstu jednog novog, karakteristično postmodernističkog proznog postupka, koji je Ihab Hasan nazvao antinaracijom ili malom pričom. Ona, fantastika, ovde mora graditi odrednicu kao priču poglavlja romaneskne celine, ali mimo ključnih puteva klasične prozne naracije i šireg pripovedačkog zamaha. Sve je to, dakako, normalno u vetu čiji tvorac kaže da je istina "samo jedan trik", pa se zato izvan fantastičkog modela iluzionistički poigrava činjenicama, istorijskim i aistorijskim ličnostima, zbivanjima i njihovim uzročno-posledičnim, no najčešće akauzalnim vezama, čineći tako uobičajeni mimezis potpuno irelevantnim, ali čineći, isto tako, od literature jednu novu istinu (a ne obrnuto, od istine literaturu) i brišući granice između stvarnog i nestvarnog, verovatnog i neverovatnog - u čemu mu, paradoksalno, pomaže i sam fantastički diskurs. Shodno prethodnim momentima, indikativno je da upravo u "Hazarskom rečniku" fantastičko nije čvršće razdeljeno od poetskog i alegorijskog, dakle reč je upravo o distinkciji koju Cvetan Todorov smatra suštinski važnom, čak determinantnom za modernu fantastiku. Ovde su, kod Pavića, naprotiv, fantastički, alegorijski, poetski, naučni i prozno-žanrovski diskursi svi primarno nemimetički koncipirani u produktivnoj vezi, štaviše upravo fantastičko kroz eruditno poigravanje raznim umetničkim i civilizacijskim konvencijama i faktima često preuzima funkciju prostora koji inicira alegorijsko, metaforičko i druga prenosna značenja, odnosno odgovarajući recepcijski tok. Ovakvo zanemarivanje tradicionalnog purizma fantastike kod Pavića omogućuje proširivanje njenog diskursa i na oblasti koje ranije nije obuhvatila: citat, dokument, gronski iskaz koji je kod Pavića i stilistički maksimalno dinamiziran, no istovremeno pomenuta osobenost vodi ka dekonstrukciji ili rekonstrukciji nasleđenih fantastičkih paradigmi. Tako, recimo, onirička fantastika u "Hazarskom rečniku" tek sekundarno podrazumeva svoje baštinjenje potencijale, dok su u prvom planu poetski efekti snova, njihova ezoterijsko-simbolična aura i njihovo predstavljanje kao jednog od fundusa imaginarne civilizacijske paradigme, hazarske, u kojoj su iracionalno-mistička iskustva i modeli nadređeni logičko-racionalnim. Najzad, ovakvom odnosu srpske postmoderne proze, naročito Pavićeve, prema fantastici, nije strana ni parodizacija koja u "Hazarskom rečniku" predstavlja jedan od mogućih recepcijskih ključeva za neke fantastičke stranice, posebno one koje su bliske bajkovnom, mitološkom i istorijsko-legendarnom diskursu. Imajući na umu sve do sada rečeno, možemo postaviti pitanje kojim bi zapravo vredelo ne samo završiti ovaj no otpočeti jedan novi tekst na sličnu temu, a to pitanje glasi: nije li izvesnom opštom fantastizacijom svoje pripovedne još više romaneskne proze, u smislu njenog napuštanja klasičnog mimezisa, Pavić dokazao da postmoderni Orfej ne svira na liri bez žica, kako to tvrdi već pominjani Ihab Hasan, nego da istovremeno svira na liri sa bezbroj žica, čije nemimetičke zvuke želi da kombinuje uvek na nov i različit način.