Vladimir Ćorović: Istorija Srba

ARS LIBRI Kupite štampano izdanje ove izvanredne knjige

<<   Sadržaj   >>

Prodiranje Slovena na Balkan

Seoba ili veliko pomeranje naroda, koje je počelo uzimati sve većeg maha od drugog veka posle Hrista, beše jedan od najznačajnijih pokreta u historiji Evrope. On je, kako je to lepo primećeno, značio u isto vreme i raspadanje i obnovu. Stari svet, kome je politički bila glavni predstavnik moćna Rimska Imperija, uzmicao je i padao pod neodoljivom navalom svežih i aktivnih plemena, koja su, najpre sa severa a posle i sa istoka, stremila prema njegovim središtima. "Kako za našu državu nastaju već poslednja vremena", pisao je još Tacit u svojoj Germaniji, "najbolje što nam još sreća može da pokloni, jeste nesloga među neprijateljima." Uzroci i motivi za ta velika pomeranja čitavih plemena i naroda raznovrsni su i veoma složeni, ali je njihov proces gotovo iz pravila morao dovoditi do sukoba sa Rimljanima. Ovi su daleko istakli svoje državne granice: izazivali su na dosta strana svojim osvajačkim prohtevima reakcije ugroženih; i držali su pod svojom vlašću sve glavne prilaze za srednju i južnu Evropu i njena najplodnija i najpitomija područja. Već krajem drugog veka vode se borbe na dunavskoj liniji između Rimljana i germanskih plemena, koja su u pokretu; a ekspanzivni i mnogobrojni Goti dopiru sve do obala Crnoga Mora, da se u narednom veku, s pojedinim odredima, prebace pustošeći u Malu Aziju i podnožje Kavkaza. Od sredine trećeg veka počinje gotska ofanziva na Balkansko ostrvo, izvođena pretežno iz stare Dakije a današnje Rumunije. Osećajući teškoće održavanja suviše dalekih i rastegnutih granica, Rimljani se rešavaju, pred kraj trećeg veka, da napuste izvesne oblasti, kao na primer istaknutu Dakiju, pa da na prirodno povoljnijim granicama, sa više koncentracije snaga, izvrše bolju organizaciju odbrane. Ali Carevini nije bilo pomoći. Iako je opasnost od nasrtljivih varvara bila očigledna, u Imperiji se ipak, u nekoliko mahova i na nekoliko strana, vode ogorčene borbe raznih pretendenata za carski presto. Nekoliko takvih obračuna svršeno je i na balkanskom području, neki gotovo pred očima spoljašnjih neprijatelja. U mnogo prilika traži se saradnja tuđinaca, i za tu saradnju žrtvuju se krupni državni interesi.

U četvrtom veku jedan čitav niz "ilirskih" careva, čiju seriju malo ranije počinje Dioklecijan, koji su poticali iz raznih mesta Ilirikuma i koji su dolazili na vlast zahvaljujući u glavnom svojim vojničkim sposobnostima, uspeo je, donekle, da izvede izvesne reforme i razviju vojničko samopouzdanje, ali ni on nije mogao da spreči proces raspadanja. Carevina je postala preteška, da bi se mogla u celini održati. Svestan toga, a rukovođen i drugim razlozima, podigao je Konstantin Veliki Carigrad (330. god.) kao novu prestonicu, davši tom naročit značaj Balkanskom Poluostrvu. God. 395. izvedena je i stvarna podela Carstva u istočno i zapadno, iako to možda nije bila prava tendencija tvorca te podele, cara Teodosija.

Krajem četvrtog veka, oko 370. god. pojaviše se hunske gomile na području današnje Rusije. Pod njihovim pritiskom izvesna se plemena toga područja povlače prema zapadu, dok im druga, pokorena, priznaju vlast. Na udaru Hunima behu naročito Goti, vrlo moćni, koji su se još tu razvili u dve velike skupine, istočnu i zapadnu. Dok su istočni dobrim delom priznavali hunsku vlast, zapadni su počeli čitav niz neobičnih pustolovina. Jedan njihov deo spustio se na Balkan, potukao tu jednu carsku vojsku i u smelom zaletu dopro do samog Carigrada; posle tog prvog zaleta, koji je bio suzbijen, oni se pribiraju ponovo i nešto pregovorima i obećanjima a nešto silom i pretnjama postaju upola gospodari na Balkanu. S Balkana prelaze u Italiju, gde 410. god. uzimaju i pljačkaju Rim. Pokorivši i potisnuvši Gote, Huni su nesmetano prodrli do Dunava, povukavši sa sobom delove pregaženih naroda, germanskih i slovenskih. Pojave Slovena u području oko Dunava nesumnjivo su u vezi sa gotskim povlačenjem i hunskim nadiranjem. Mešanje Gota i Huna i sa ovima Bugara na tom području pomeranja ostavilo je traga u našim starim spomenicima; tim se da tumačiti, što neki naši stari pisci, sa Stevanom Prvovenčanim, nazivaju Bugare Gotima. Dosada je pravac pomeranja bio u glavnom od severa prema jugu i jugoistočno, a mnogo manje prema zapadu; s pojavom Huna počinje veliko kretanje masa od istoka prema zapadu i jugozapadu. Doline dunavske postaju poprišta dugih borbi; panonska kotlina je krajnji cilj mnogih seoba, a Vlaška služi za nekoliko stoleća kao neka vrsta područja za prelaz. Već germanskim nadiranjem poremećeni poredak na dunavskoj liniji pretvara se sad u potpun etnički i državni haos. Tu se sručuju i mešaju starinci i došljaci, gonjeni i gonioci, pobeđeni i pobedioci, rase Evrope i Azije, najraznovrsniji tipovi i jezici. Za vremena hunskog gospodara Atile (433-453. god.), "biča gospodnjeg", koji je zadao strah celoj Evropi i čije su ratničke gomile prelazile duboko u Francusku i u Italiju, stradale su mnogo i severne balkanske pokrajine, naročito područje od Dunava do južne Morave. Posle njegove nagle smrti raspala se hunska država za neobično kratko vreme. Njenim padom koristiše se u glavnom dva germanska Hunima podložna plemena: Goti u Panoniji i Getidi u Dakiji. Gotima je bio gospodar Teodorih, junak epske poezije germanske, čovek od veće vrednosti. On se brzo snašao u hunskom rasulu i postao je, za kratko vreme, jedno od glavnih lica u historiji Balkana i Srednje Evrope. On pokorava i ujedinjuje gotska plemena na području evropskog dela Istočnog Rimskog Carstva. Njegova je moć tolika, da ga car Zenon 484. god. imenuje konzulom, bojeći se da se od saveznika ne prometne u neprijatelja. Kad mu je gotski elemenat postao i suviše sumnjiv, car Teodoriha upućuje, kao svog mandatara, u Italiju, da tamo silom preuzme vlast od Odoakra, koji je 476. srušio Zapadno Rimsko Carstvo. Odazivajući se carevom pozivu Teodorih je 488. god. krenuo sa najvećim delom svojih ljudi na Italiju, ostavivši panonsko područje i dunavsku liniju bez pravog gospodara.

Na plodna područja, koja behu napustili Goti, krenulo je više varvarskih plemena. Severna granica Carevine imala je tu dosta nezaštićenih prelaza, jer car Zenon nije mogao da mesto Gota njihovu odbranu poveri svojoj vojsci. Kao vrlo aktivni javljaju se na toj strani, odmah posle odlaska Gota, hunski Bugari. Bugari su aziskog porekla, hunsko pleme s nešto mešavine, što im i ime kaže (u tursko-mongolskom bulgha znači "mešati"). Pripadaju južno-tatarskoj rasi (čagataj), a po jeziku su najsrodniji čuvaškoj grupi, očuvanoj u istočnoj Rusiji, u oblasti Povoložja. Njih su povukli sa sobom Huni; "stara Bugarska", kako se u VII veku zove njihova postojbina, bila je pretežno u kubanskoj oblasti. Već 482. god. zvao ih je car Zenon u pomoć protiv Gota. U borbi s Gotima Bugari nisu imali sreće; ali su zato sad, posle njihova odlaska, želeli da se bogato okoriste.

Prodiranju varvara u to doba pomagale su u Istočnom Carstvu i druge prilike. U Vizantiji je iza smrti cara Zenona, 491. nastala borba za presto. Carica njegova, Arijadna, uspela je da proturi za cara jednog od svojih nižih dvorskih činovnika, silencijara Anastasija, koji se četrdeset dana posle smrti muževljeve venčao s njom i postavio je ponovno za caricu. Protiv njih se, sa izvesnom sumnjom za bratovu smrt i sa mnogo ogorčenja, diže brat Zenonov Longin sa svojim zemljacima Izaurima. Longin ubrzo bi uhvaćen u Carigradu, prognan u Egipat i tamo rukopoložen za popa, ali se ustanak, koji je on potaknuo, razbuktao po Izauriji i uzo opasne razmere. Tri godine trebalo je vizantiskoj vojsci, dok je ugušila ustanak i dok joj je uspelo, da dobije glave zadnjih i najopasnijih protivnika. Da bi u nekoliko postao siguran od eventualnih novih pobuna car Anastasije naredi, te se velik deo Izaura raseli s njihovih ognjišta i naseli po Trakiji. Osim toga, bilo je tada velikih verskih borbi radi oštrine vaseljenskog halkedonskog sabora (od 451.) i radi intriga, koje su ga pratile kao i većinu vaseljenskih sabora. Jeretički nazori Nestora i Eutahija nisu bili bez svojih pristalica; sam je Car na užas opozicije simpatisao sa učenjem ovog drugog i dopuštao u Carigradu njegovo slobodno propovedanje. Carigradska patrijaršija, želeći da pojača svoj ugled kao patrijaršija prestonice i da izvede crkveno jedinstvo na istoku, beše rešila da se carigradskom patrijarhu priznaju iste povlastice kakve je imao papa u Rimu za zapad i da carigradski patrijarh bude položajem najstariji od svih istočnih. Nezadovoljstvo je usled toga bilo počelo da dobija antigrčko obeležje. Čitave pokrajine Male Azije i Afrike ustadoše protiv carigradskih odluka i postojala je ne mala opasnost, da pokret sa verskog pređe i na čisto političko polje. Između Rima i Carigrada dođe usled toga čak do stvarnog raskida. Najzad, 502. god., Vizantija se bez potrebe zaplela u rat sa perziskim vladarom Kabadom. Rat taj, koji je trajao tri godine, bez mnogo sreće za obe strane, istrošio je znatno državu i oslabio njenu vojnu snagu, a nije joj doneo nikakvih stvarnih uspeha.

Sve su te stvari bez sumnje pratili i varvarski narodi oko Dunava. Nije slučajno, da one iste godine, 493., kad u Carigradu besni buna protiv cara i carice u izauriskom pokretu, varvari prelaze Dunav i upadaju u Trakiju, gde s uspehom vojuju. Anastasije, nemoćan za borbu na više strana, šalje Teodorihu, pobedniku u Italiji, vladalačke znakove poslednjeg rimskog imperatora, da bi bio siguran bar od njega; a na dunavske varvare, među kojima su glavni Bugari, šalje jaku vojsku. Ali god. 499., kod reke Curte, bi ta vojska, koja je imala 15.000 vojnika i 529 ratnih kola, strahovito potučena, izgubivši četiri vođe i više od 4.000 vojnika. Ohrabreni tim uspehom Bugari nastaviše borbu, i 502., ne naišavši ni na kakav otpor vizantiske vojske, opleniše nemilice Trakiju. Nije nemoguće, da su Izauri, koje je Anastasije silom kolonizirao po tim krajevima, možda i namerno, da mu se osvete sudelovali s Bugarima ili im pomagali za razna obaveštavanja. Za to vreme Goti su iz Italije proširili granice svog poseda i na istočnu obalu Jadranskog Mora, zauzevši svu Dalmaciju u rimskom opsegu, sve do Kolubare, i čitav Srem sa Singidunumom (današnjim Beogradom). I područje moravske doline beše nesigurno. God. 505. tu je izveden jedan tako silan napad Bugara i njihovih pomagača na Vizantince kod reke Morave (Marga), da je po rečima savremenika, kod poražene vizantiske vojske sasvim skrhan vojnički duh otpora.

Te borbe i stalni unutrašnji nemiri, naročito u Carigradu, gde su stranke u popularnom cirkusu stvarale česte nerede, iscrpiše u velikoj meri vojne snage u državi. Car se ozbiljno zabrinu o sudbini nekih svojih oblasti, pa čak i samog Carigrada. I s toga se, iz straha prodiranja varvara i njihovih nenadnih prepada, odluči da prestonicu opaše jakim zaštitnim zidom, kako bi je zaštitio od iznenađenja i da bi je u slučaju potrebe mogao lakše da brani. Na tu misao čini se, da je bio došao i njegov prethodnik, car Zenon. "Dugi zid" njegov (το μακρον τειχος), koji je hvatao od Grčkog do Egejskog Mora, u liniji od Selimvrije do Herakleje, bio je dugačak nekih 40 rimskih milja, visok i debeo po 20 stopa i dopunjen kulama za vojnike. Imao je na 600.000 kubnih metara kamena. Osim toga, da bi pešak više bio siguran od napada varvara, car pomaže, po svršetku dugog zida (512.), i naseljavanje, u donjim krajevima oko Dunava, germanskog plemena Herula, koji su se potucali po ovim krajevima Evrope i jednim delom, u V veku, sačinjavali pratnju i pomagače Atilinih Huna u tim predelima, a u ovo doba bili prijatelji i saveznici Istočnih Gota. Kolonizacije tuđinaca za zaštitu državnih granica bila je mera kojom se Vizantija nije samo jednom poslužila, a koliko je ta mera stvarno bila podesna da zaštiti državu i koliko je otkrivala njenu slabost pokazuju najbolje događaji, koji su došli posle toga.

Kraj Anastasijeve vladavine bio je vrlo buran. Ušavši u strasne verske borbe kao eutihijanac on je izazvao protiv sebe gotovo svu hijerarhiju i ogroman deo naroda. Ovo neraspoloženje povećali su još i novi finansijski nameti. Posle jedne bune car pozatvara i poubija mnoge od buntovnika; svrgnu sva tri patrijarha: carigradskog, antiohiskog i jerusalimskog; rastera mnoge episkope i sveštenike i izazva pometenost u crkvenim odnošajima svog doba. Taj metež u državi upotrebi vojvoda Vitilijan, iz Zaldape s Dunava, latinskog porekla koji diže ustanak u Trakiji. Da bi skupio što više vojske, on pozva u pomoć i varvare. Među njima je bilo mnogo Huna i Bugara. S velikom masom on razbi nekolike careve vojske i pljačkajući prodre do samog Carigrada. Odbačen odatle, posle jedne neuspele pomorske bitke, on se povukao u unutrašnjost kao stvarni gospodar Trakije, ne ustručavajući se od akcije u susednim oblastima. Uspeh njegov dolazio je dobrim delom od tog, što se on nije istakao kao prost buntovnik, nego i kao verski protivnik carev. Protiv cara i eutihijanaca izjaviše se na svojim sastancima episkopi Ilirika i Grčke, i posle episkopi Epira pomagani i od trupa toga kraja. Pod utiscima raznih borba i zavera, dočekavši 517. jedan ogorčen upad varvara (do Termopila,) stalno u trzavicama, uporni Anastasije, presvisnuo je jedne olujne noći 518. godine.

Posle Anastasijeve smrti proglasi se za cara neočekivano poglavar njegove telesne garde Justin. Nepismen i prilično prost, ali poduzetan, taj je čovek ostavio svoje rodno selo i krenuo u svet za boljom srećom, pa je, zahvaljujući svojoj upornoj energiji, hrabrosti (u izauriskom ratu stekao je poverenje carevo) i seoskoj lukavosti, došao do najvećeg mesta u državi. Kao ispravan pravoslavac on bi od protivnika eutihijanskih i prošlog cara pozdravljen kao izbavilac i pomagan svim autoritetom crkve. On se izmiri i sa Vitilijanom, domami ga u dvor i imenova magistrom vojnika i konzulom, da ga malo posle smakne i tako kao jedinog opasnog takmaca za uvek skloni s puta.

Pred kraj života car se sve više oslanjao na svog sestrića Justinijana i učini ga najzad u aprilu 527. svojim savladarom, da mu iza smrti, u avgustu te godine, preda obezbeđen i nepreporan presto. Novi car, jedna od najkrupnijih ličnosti vizantiske historije, beše zanimljiva kombinacija nesumnjive bistrine i šireg duha sa upornošću tvrde pameti i neodmerenošću surovih instikata. Obrazovan pažljivo on je imao obimnog enciklopediskog znanja starih filozofa i živ interes za mnoga pitanja savremenog života. Bavio se pesništvom i bogoslovijom (njemu se pripisuje poznata crkvena pesma "Jedinorodni sine"); bio vrlo upućen pravnik i njegova kodifikacija rimskog prava i danas je na ceni (Corpus iuris civilis); a kao sjajan spomenik njegovih visokih ideja stoji slavna Aja Sofija, najveličanstvenija građevina imperatorskog Carigrada. Kao vladar on je, međutim državi doneo samo relativne koristi. Precenjujući i svoje snage i sredstva on je poduzimao poslove, koji su se izvodili sa mnogo napora i žrtava, a završavali često sa vrlo problematičnim vrednostima. Uvukavši Vizantiju u sukobe gotovo sa svim svetom, da bi obnovio stari sjaj i značaj carstva, on je iscrpao sve njene izvore i sokove i doveo je do potpune iznurenosti i finansiske nemoći, što je bilo porazno ne samo za njegove naslednike, nego i za kraj same njegove vladavine.

Iz nešto suviše opštih vesti znademo, da je već delimično tokom Justinove, a s početka Justinijanove vladavine nastalo opet živo kretanje u punoj meri varvarskih plemena u predelima oko Dunava. Svake godine, kazuje jedan savremeni grčki pisac, provaljuju Huni, Anti i Sloveni, Σκλαβηνοι, u vizantiske pokrajine i to kroz Ilirik i čitavu Trakiju, od Jonskog Mora do predgrađa Carigrada. Prve prelaze pokušali su Anti, i nisu dobro prošli; ali njihov prvi neuspeh nije obeshrabrio druge. Car je, zbog tih upada, bio ponekad u osetnoj neprilici. Ušavši u rat sa Perzijom, koji je izbio pred smrt Justinovu, Justinijan nije imao dovoljno vojske, da je baci prema dunavskim napadačima i da ih obuzdava u prohtevima.

Sloveni, koji su živeli, i ako mnogobrojni, nepoznati bliže Evropi i njezinim piscima, sve iza karpatskih gora i od Visle do Azovskog Mora, javljaju se u historiji sa svojim imenom tek u ovo doba, kad su došli na domak grčkih granica, potisnuti iz svoje postojbine od tih raznih naroda u opštem pomeranju tih vremena. Ime Slověninъ dolazi od korena wleu - κλυζω - cluere, i označava ljude, koji žive oko reka; čitav niz imena izvora i potoka očuvan je sve dosad s tim imenom: Slovac, Slovinje, Slovin, Slavnica i dr. Prvi put se spominje to ime u teološkim pitanjima i odgovorima Pseudo-Cezara Nazijanskog, οι Σκλαυηνοι και Φυδωνιτοι, οι και Δανουβιοι πζοδαγοζευομενοι.S gornje strane Dunava spominje ih u prvoj polovini VI veka savremeni vizantiski pisac Prokopije, koji navodi, da Sloveni zajedno sa jednokrvnim Antilima zauzimaju najveći deo prostora na drugoj obali reke. I svi drugi pisci VI veka poznaju Slovene u tim krajevima U Sedmogradskoj oni su ostavili mnogo toponomastičkog traga, a današnja se Vlaška jedno vreme tada zvala slovenskom zemljom. Znači, dakle, da su tu oni stigli tokom druge polovine V i na početku VI stoleća, zajedno sa hunskim i bugarskim četama, koje su nadirale iz istočnijih krajeva Evrope i potiskivale Slovene imajući ih više kao podložnike nego kao saveznike. Naročito behu na udarcu slovenska plemena iza karpatskih klanaca, od Dnjestra do mora, ona koja spominje savremeni Jordanes (Sclaveni, Sclavani), kuda su najviše i najlakše prolazili nadirači, da bi se spustili u obe dunavske kotline. Radi ovisnosti od tih zavojevačkih naroda slovensko je narodno ime kod mnogih zapadnih pisaca i plemena dovedeno u etimološku vezu sa latinskim nazivom robova: Slověninъ- Sclavanus- Sclavus.

Protiv tih novih dunavskih neprijatelja Justinijan, u oskudici dovoljne vojske, postavi dobre zapovednike: najpre svog sinovca Germana, vešta i srećna u borbama, pa posle Hilvuda (531. god.), poreklom Anta. Ovaj se hrabro borio protiv svojih saplemenika, ali je posle tri pobune i zaglavio od njih. Iza te dvojice ne dođe niko, da ih dostojno zameni i pritisak napadača poče da biva sve teži. U to vreme izbi u Carigradu opasna buna protiv cara, potekla od monofizita i pristalica Anastasijevih potomaka, i to još više omete organizaciju otpora na severnoj strani. Posle, tek što je slavni carev vojvoda Velizar krvavo ugušio bunu, poče novi rat sa Vandalima u Africi, a tri godine docnije, 535. i opasno i dugotrajno vojevanje u Italiji protiv Istočnih Gota. Zauzet na toliko strana car ne dospeva da obrati punu pažnju događajima oko Dunava, niti s početka tome neprijatelju pridaje onu važnost, koju ostalima. Radi toga Sloveni, Anti i Bugari postaju sve slobodniji i sve nasrtljiviji i sve se više učvršćuju na plodnom terenu, na kom su se našli. Jedna borba između Anta i Slovena 533. omela je za neko vreme njihove akcije protiv Carstva, ali za to Bugari iskorišćavaju talijanski rat, provaljuju duboko na Balkan i imaju vrlo ljute borbe sa vizantiskim proređenim posadama. Čak je poglavar Ilirika, Hun Askum, bio zarobljen od Bugara i odveden u njihovu zemlju.

U oskudici svoje vojske zauzete ratove u Italiji, Vizantinci su tražili pomoći i u tih plemena, koja su delomično prelazila Dunav i postajala njihovi podanici. Kad je Gepid Mundo, poglavar Sirmiuma, pristavši uz Vizantince, postao zapovednik Ilirika, on je tu našao "mnoštvo Bugara", koji sigurno nisu bili samo četnici. U borbama protiv Gota carevom vođi Velizaru, posle zauzeća Pontusa, dolazi pomoć od 1.600 konjanika sa vizantiskim zapovednicima, ali sa vojnicima sastavljenim "najviše" od Huna, Slovena i Anta, i onih, što stanuju s gornje strane Dunava. Njihov vizantiski vođa zna čak i neke navike slovenskog ratovanja. Oni su vešti, saopštava on, da se sakriju za grm ili za kamen i da, iskočivši iznenada, zarobe živa neprijatelja. "Oko Dunava, gde stanuju, tako su uvek napadali Grke i ostale varvare." U vizantiskoj vojsci protiv Terzije bilo je ne samo slovenskih i antskih vojnika, nego i zapovednika. To zajedničko vojevanje znatno je doprinosilo, da Sloveni poznaju iz bliže grčke vojne običaje i taktiku i da se njima posluže; a slabost romejska, koja je trebala njihove pomoći, davala im je uverenje, da nemaju odviše opasna protivnika.

To saznanje moglo je da se pojačava svaki dan. Dugotrajni rat u Italiji sa svakovrsnim obrtima očevidno je crpao snage carstva i izazivao svojim ekonomskim posledicama ne samo nezadovoljstvo, nego i nove neprijatelje. U skoro pokorenoj Africi izbijali su nemiri i zavere, radi kojih se morala tamo držati i stalno zanavljati jača posada. Oko 540. poče i perziski vladar Hozroje nove napadaje na vizantiske oblasti Male Azije, na ekonomski najrazvijenije i po carstvo najvažnije. Iskorišćavajući tu zaposlenost Vizantije na drugim stranama i Sloveni su, kao i drugi narodi njihova susedstva, prelazili Dunav i išli u pljačku. Hroničari beleže jedan strašan upad Bugara – Huna u to vreme. U Iliriku su bila uzeta 32 grada, a 120.000 zarobljenika odvedeno je preko Dunava. Justinijan je, da umiri bar neke, nudio Slovenima pogodbu. Pod uslovom da brane slična upadanja Hunima – Bugarima, on im je davao stari grad Turis, podignut nekad od cara Trajana, i zemlju oko njega, obećavajući im uz to svaku potporu i dosta novaca. Za Slovene je to bio dokaz više o oslabeloj snazi moćne carevine. Najzad, 542. godine, pošto se i pre javljala na mahove, obuhvati strahovita kuga evropski svet koseći ljudske živote. Naročito postrada od nje u ulice zbijeni, mnogo naseljeni i nekad mnogo higijenski Carigrad – sam Justinijan jedva je preboleo – ali ne beše pošteđena ni provinciska mesta, zajedno s vojničkim posadama.

Kad je rešavao da počne akciju protiv Gota u Italiji car Justinijan se požurio, da im što pre oduzme Dalmaciju, kako bi mu ova mogla poslužiti kao jedna od operacionih baza. Njegova vojska grupisala se, u glavnom, na obalama Dalmacije, suzbijajući gotske pokušaje, da se iskrcaju i povrate izgubljeno. Unutrašnjosti zapadnog Balkana nije se obraćala dovoljna pažnja; tamo su bile ogromne planine, teško prohodne, s velikim šumama i sa putevima nedovoljno pogodnim za veće ekspedicije. To su dobro pratila plemena sa dunavske linije i prema tom su udešavali svoje upade. Kad se vizantiska vojska prebacila u Italiju, nagrnuše Sloveni preko granice u većim gomilama.

Za vreme tog dugog rata u Italiji Sloveni gotovo svake godine upadaju u susedne oblasti Vizantije. Počeše se već pomalo i privikavati, da na desnoj obali reke, često duboko u unutrašnjosti carstva, i prezimljuju i da se poneki tu i nastanjuju. Kad je Velizar uspeo da preotme od Gota Rim, slovenske čete opleniše sav Ilirik, sve do Epidamna (Drača), ubijajući i robeći koga stignu i otimajući čak i same gradove, jer "nije bilo nikog da ih brani", kako beleži jedan savremenik. Vizantiska vojska od nekih 15.000 ljudi nije smela da se upusti u borbu s njima, što znači da su Sloveni brojem bili znatno jači i opasniji. Romejske stvari uopšte ne idu dobro. Rat u Italiji ne može da se vodi bez dovoljnih sredstava i vojske, i Velizar, nemajući toga moli, da bude opozvan. Gepidi, jedan gotski ogranak zauzeli su grad Sirmij 536. god. i gotovo svu Dakiju, a Langobardima je car ustupio grad Norikum i panonske tvrđave, da bi ih dobio kao saveznike protiv Gota. To ove nije smetalo da, spustivši se do Dunava, blizu Gepida, provaljuju u Dalmaciju i Ilirik i da tamo, tobože kao carevi saveznici, plene i robe. Druga dačka mesta, s nanovo utvrđenim Singidunom ustupio je car Herulima, koji nisu bili mnogo bolji od Langobarda, ali koji su bar išli u vojsku, u redove federata, u neku vrstu "stranih legija". Njima je car davao i poklone, upravo najam, po koji su dolazili naročiti poslanici, kao što ih je pre davao i Gepidima. Ubrzo su ta varvarska plemena počela međusobnu borbu, posebno Gepidi i Langobardi, i iskrvavila su se, podbadana od carigradske diplomatije, toliko, da nisu za duže vremena bila nikakva ozbiljna opasnost ni za Carigrad, ni za druge susede. Carigrad je i želeo, da ih vidi zavađene i upućene na pomoć i zavisnost od njega i onesposobljene za ma kakvu zajedničku akciju većeg stila.

Ta borba između Gota i Vizantije, između varvara s Dunava i carskih četa, između Gepida, Herula, Langobarda; to gušanje s puno krvi, stvorilo je u tim oblastima od Dunava do mora i na obe obale oko Dunava jedno stanje, u kome se mnogima činilo da je sve moguće. Autoritet vlasti nije se osećao mnogo bolje od zidina pojedinih tvrđava. Kad se Carevina kretala da pokaže svoju snagu, to je bivalo samo na mahove i uvek u lokalnim akcijama na samom Balkanu. U pauzama, posle napora, kuljale bi kroz mnoge prolaze nove čete varvara, uvek spremne za haranje, često sa svežim pridošlicama i vlasti su bile nemoćne da ih spreče. Carska vojska odnosila je ponekad pobede, gde se za njih dala prilika; ali protiv nenadnih upada i prepada i protiv plavljenja severnih granica tuđim elementima, nije moglo biti drugog leka nego da se tamo obrazuje jaka i neprobojna obrana.

Jedan strahovit pohod Slovena u unutrašnjost carstva zabeležen je 548. godine. Jedna njihova četa, ne veća od 3.000 ljudi, prešla je bez zapreke Dunav, pa bez ikakve muke i Maricu, i tu se podelila u dve grupe. Prolazeći u pustošenju Ilirik i Trakiju one su tukle vizantiske odele, s kojima bi se sukobile, iako su ponekad bile slabije brojem. Jedno jako odelenje konjice, koje je bilo u tračkoj tvrđavi Curulu pod zapovedništvom carskog dvorjanina Azbada, pokuša napadaj, ali bi razbijeno "bez ikakve muke" i "poubijano u najsramnijem begu", a sam Azbad zarobljen. Njemu su napadači najpre skidali remenje s kože na leđima, pa ga onda bacili u vatru. Sloveni su po tom, nesmetano, opsedali i udarali i na tvrđave, stekavši iskustva i ratne veštine; a pre, govori Prokopije, "niti se usuđivahu sići u ravnicu niti boriti se oko gradova". Tako zauzeše i primorski trački grad Toper, dvanaestak dana hoda od samog Carigrada. Muško stanovništvo u njemu, oko 15.000 poubijaše, a žene i decu sa svim blagom povedoše u roblje. Ovaj slovenski pohod opisan je kao jezovito delo klanja i mrcvarenja, ravno hunskim krvološtvima. Iza njih su kao svirep trag ostajale lešine poubijanih bez obzira na godine, i to posmicanih ne mačem ili strelom, nego pobijenih na kolje ili premlaćenih po glavi, pošto bi im ruke i noge sputali među četiri daske u procep. Druge su, ne mogavši ih sa sobom uz mnogu stoku povesti kućama, ugonili u njihove staje i tamo ih sve zajedno spaljivali. U svoju zemlju poveli su roblja na desetine hiljada.

Posle izvlačenja Velizareva u Italiji stvari pođoše sasvim rđavo po Vizantince i gotski kralj Totila imao je da savlada još samo izvesne slabe romejske posade, koje su se hrabro opirale, ali bez pomoći iz otadžbine bile osuđene da propanu. Kad je bila neposredno ugrožena čak i Sicilija i Mesana odluči se Justinijan, da još jednom napne snagu i pokuša sreću. Za vrhovnog vođu postavi svog sinovca Germana i dade mu dovoljno sredstava, da prikupi i organizuje vojsku. Geman je bio čovek jače vrednosti i uživao je dobar glas; naročito su ga se pribojavali Anti i Sloveni, protiv kojih je ranije s uspehom ratovao na Dunavu. Dok je on u Iliriku, u Sardici, opremao vojsku, pređoše Sloveni, u broju kao nikad dotle, u Vizantiju i utaboriše se pred Nišem. Neke od njih, koji su se rasuli po zemlji, da bi pljačkali, uhvate Vizantinci i ispitaju, pa čuvši da nameravaju napasti čak Solun i okolne gradove obaveste odmah o tome cara. Ovaj se zabrinu i naredi Germanu, da odustane od pohoda na Italiju, nego da svakako gleda suzbiti Slovene. Ovi, doznavši za to, i računajući sa Germanovom vojskom, ne usudiše se da prime borbu, nego prešavši ilirske gore spustiše se u Dalmaciju. Kad je minula ta opasnost German naredi da se vojska sprema za Italiju, ali mu, usled nagle smrti, ne bi suđeno da naum izvede. Njegovi zamenici dođoše u Solunu i odluče da tu prezime nalazeći, da bi zbog odmakla vremena bilo teško preduzeti suvim put za Italiju (550). U to vreme pređe preko Dunava nova grupa Slovena i spoji se sa onima, što su već bili na drugoj strani. Već je onda upadalo u oči to prelaženje i navaljivanje Slovena na Vizantiju, kadgod ova poduzima jače akcije protiv Totile i Gota. Nije čudo s toga, što se kod Grka javljalo podozrenje, da to ne biva slučajno i da između Totile i Slovena postoje neke veze. Oni su ih tumačili podmićivanjem od strane Totiline, u glavnom onim sredstvom, kojim su se Vizantinci služili izigravajući susedne narode u svoje svrhe. Karakteristično je, doista, da je Totilino ime ostalo zapamćeno kod Južnih Slovena i da najstarija naša hronika, Dukljanska, stavlja Totilu u slovenske vladare. Što su Sloveni upadali u vizantiske pokrajine obično onda, kad je romejska vojska prelazila u Italiju nije teško razumeti. Oni su imali prilike da se obaveštavaju o tim kretanjima od svojih ljudi, i inače, i znajući da im se, u oskudici vojske, neće moći staviti ozbiljan otpor išli su preko Save i Dunava više u pljačku nego u borbu. Protiv tih novih slovenskih četa car je ovog puta opremio znatnu vojsku. Sukobili su se čak kod Adrijanopolja. Pretovareni plenom, kad su ugledali Grke, Sloveni se povukoše na jednu glavicu čekajući napad; dok je careva vojska s početka oklevala, a kasnije, naterana neraspoloženjem vojnika zbog oskudice u hrani, počela je borbu sa pomešanim osećanjima. Vizantiski poraz bio je potpun; prvi put tom prilikom Sloveni su oteli i njihovu zastavu. Nesmetani, oni su iza tog nastavili plenjenje i opustošili su oblast Astiku, za koju se dotle nije pamtilo da je bila harana i koja je, prema tom, bila retko bogat plen. Ovako pljačkajući slovenske su čete stigle do samog Velikog Zida, nešto malo više nego dan hoda od samog Carigrada. Nova romejska vojska, u poteri, stigla je jednu slovensku četu tih pljačkaša i povratila jedan deo plena i zarobljenika, ali su drugi uspeli da se još uvek s bogatom pljačkom vrate kućama.

Poučeni iskustvom posle tih upada i željni da nesmetano priberu nove čete za definitivan napad protiv Gota, Vizantinci su postavili vrlo pažljive i dovoljne straže na dunavskoj liniji, da sprečavaju prepade s te strane. S toga novi slovenski napadaji, 552., ne idu više u Trakiju, nego znatno zapadnije, preko gepidskog područja, u Ilirik, u zapadnu Srbiju ili istočnu Bosnu. Tako su prošli gotovo nesmetano, pljačkajući i ubijajući. Vizantiska vojska, nesumnjivo brojem slabija, nije smela uopšte da se upusti u borbu s njima, nego je samo napadala pozadinu i hvatala pojedince. Nije čak mogla ni da zada teže udarce Slovenima pri povratku preko samog Dunava. Koliki je bio slovenski plen tog puta vidi se najbolje po tom, što su Gepidima, za prevoz preko Dunava, plaćali po dukat na glavu i uspeli, naravno, da odvuku i čitav plen. Da bi u budućnosti sprečili veze Slovena sa Gepidima, u Carigradu se već mislilo o tom, šta da se ponudi ovim drugima, pa da Slovene ostave osamljene i tim lakše dostupačne osveti. Ali borba, koja uskoro nasta između krvnih neprijatelja, Gepida i Langobarda, dade caru prilike, da jevtinije dođe do rešenja. Da bi kaznio slovenske pomagače on se stavi na stranu Langobarda i pomože im, bez posebnog vojničkog učešća, da dobiju pobedu. U tim borbama Gepide su pomagali Bugari, a za svoje usluge naplaćivali su se sem od njih još i od Vizantije, haranjem njenih pokrajina.

Posle Totilina poraza kod Tagina i njegove pogibije (552.) i posle tim prouzrokovane propasti gotske države, prestaju za neko vreme i upadi Slovena i drugih naroda s Dunava. Uplašila ih je tom prilikom pokazana upornost i energija Carevine i mogućnost, da se ta vojska pobednica obrati sad protiv njih. Prestale su, možda, u isto vreme i sve veze, koje su imali sa Gotima i Totilom. Po svoj prilici, posle pada Italije, mogao je Justinijan u prvi mah da odvoji i nešto više vojske za posade u gradovima unutrašnjosti i da pojača straže oko Dunava, ako nikim drugim a ono Tračanima i Ilirima, koje je u velikom broju bio pokupio za zadnji napad protiv Totile.

Kraj Justinijanove vladavine bio je inače vrlo sumoran. On je ostao pobednik na nekoliko strana, skršio je opasne države i Vandala i Gota, uspeo čak, da zakorači i u Španiju, mučenu unutrašnjim borbama, ali je to sve donelo vrlo male ili gotovo nikakve koristi snaženju matice carstva. Neprestano ratovanje tražilo je silne ljudske žrtve, varvarisalo naravi i rušilo opšta dobra i materijalne i duhovne kulture. Cvetna Italija postala je gomila zgarišta i poprište podivljalih ljudskih čopora. Severna Afrika, od rata i kuge, opustela je gotovo sasvim i stala sve naglije da propada. Finansije državne išle su sve više na gore, i kao posledica došao je s jedne strane pritisak na narod, da se stvore novi izvori prihoda, a s druge opšte padanje vrednosti i poskupljivanje života. Zloupotreba kod nedovoljno plaćene vojske i činovnika postaju javna sablazan. Prve carske uredbe, da se dođe do finansiske ravnoteže, tiču se smanjivanja vojske. Mesto 645.000 ljudi, koliko je trebalo biti u logorima, ostaje jedva 150.000 i to rasutih po svima pokrajinama prostranog carstva, od Male Azije do Španije. Pa i ta tako svedena vojska bila je bedno izdržavana, neuredno plaćana i slabo hranjena; dolazilo je čak dotle, da su vojnici ponekad morali i prositi ili bežati iz legija. Oko 558. napuštaju se mnoga utvrđenja u Meziji i oko Dunava; kod Laza u Aziji vizantiski zapovednici rušili su svojim rukama zidove utvrđenih mesta koja su napuštali, da ne bi poslužila posle neprijatelju. Zamoren i ostareo, car se bavi više crkvenim nego vojničkim poslovima i njegova klonulost osećala se i odražavala i u svim drugim državnim organima.

Pred kraj njegove vladavine opasnost od "varvara" zapretila je neposredno samom Carigradu i očevidno pokazivala zlo, koje, pored svih dalekih uspeha na zapadu, nije moglo da se spreči na kućnjem pragu. Godina 558. bila je vrlo teška. Silan zemljotres u Carigradu oštetio je mnoge zgrade u varoši, a Anastasijev zid, zanemaren i inače, razvalio se na nekoliko mesta. Usled oštre zime Dunav se bio toliko sledio, da su preko njega mogli prelaziti ne samo ljudi, nego i teška kola. Ovu priliku iskoristio je vođa kutrigurskih Bugara Zavergan (Zaver-han), da provali u Vizantiju. Na put mu nije stao niko. Čak se izrično navodi da je našao puste pogranične krajeve i da je bez muke dopro do Trakije. S jednom četom on je, kroz provaljeni Anastasijev zid, došao gotovo do pred samu prestonicu čineći nasilja svake vrste. U Carigradu nasta velik metež dobeglica i neopisan strah. Justinijan dade neke dragocenosti preneti u Malu Aziju, što još više pojača opšte zaprepašćenje. Što je najgore, u samoj prestonici ne beše dovoljno prave vojske za borbu. Carska garda, sholariji, behu više za paradu i nimalo svikli boju, a i oni su jedva dostizali da zaposednu najvažnije tačke na samim gradskim zidinama. U nevolji bi pozvan stari Velizar, da spasava grad. S nešto veterana i slobodnih trupa, s mnogo seljaka, koji su imali da u zgodan čas zahalaču sa svih strana, iskusni Velizar je uspeo da odbije neprijatelja, iskoristivši grabljivost Bugara, koji, raštrkani radi pljačke, behu izgubili sposobnost koncentrisane akcije. Klonulost careva ispoljila se, međutim, i tom prilikom. Zavergan, koji se posle uzmaka ispod Carigrada bio pribrao, jer nije bilo nikog da ga goni, tražio je od Justinijana novčane naknade i dobio ih je, pošto se car ustručavao da oteže pregovore.

U to vreme dolazi na vizantiske granice još jedno novo azisko pleme, koje će nekoliko vekova biti jedno od najvažnijih u historiji srednje Evrope. To su Avari ili Obri. Tursko-tatarskog porekla oni su ranije stanovali negde iza Kaspiskog Mora. Oblikom, bojom lica i običajima oni su toliko bliski Hunima, da ih mnogi od starijih pisaca ili potpuno mešaju ili svesno identifikuju s njima. Jedan vizantiski pisac, Teofilakt Simokata, koji ima najbolja obaveštenja o njima, tvrdi, da oni i jesu u stvari Huni, a da su avarsko ime uzeli od slavnog i čuvenog plemena Avara, da bi tim imenom stvorili sebi veći ugled. Nomadsko pleme, oni su menjali svoja sedišta, često od volje, a često i prisiljeni. U turskom avar uopšte označava begunca i skitača. Ovog puta (552.) njih su bili potisli Turci i u begu pred njima Avari su, inače kao i svi Huni dobri konjanici, doprli na zapadne obale Crnog Mora. Odatle, njih oko 20.000, bežeći i dalje ostaviše i crnomorske narode, koji su živeli onuda. Taj njihov beg zapamćen je dobro i Vizantinci su im ga docnije češće prebacivali, dok su Turci svakom prilikom naglašavali, da su Avari još uvek njihovi podanici, i da, ma gde bili, ne mogu izbeći maču njihova sultana.

To bežanje Avara i borbe, koje su nastale usled njihova nadiranja prema zapadu, kao i međusobna klanja hunskih plemena iznad Dunava, izazvaše opštu pometenost. Zaplašena plemena tih područja nisu znala šta sve može izići iz tog opšteg neprijateljstva i stoga se, u nevolji, obraćaju Carigradu i nudeći tobože svoje usluge u stvari traže, da otud budu podržani. Car ih sve, usvojivši jednom taktiku mićenja, prima usrdno i otpušta s poklonima. Kao ostali varvari postupaju i Avari. God. 558. oni preko Alana ulaze u veze s Grcima i to na ovaj način. U zemlji Laza bavio se tada Justin, sin Germanov, koga obavestiše Alani o varvarskim željama, a taj to saopšti dalje caru. Na Justinijanov zahtev dođe u prestonicu posebno avarsko poslanstvo. Ono se tu razmetalo snagom svoga plemena i njegovom nepobedivošću i korišću, koju bi moglo imati Carstvo od njihova savezništva, a tražilo je kao cenu za to dostojne darove, stalnu platu i rodnu zemlju za stanovanje. Dosledan svojoj politici Justinijan je pristao na to. Savez je bio sklopljen i nailazio je na odobravanje, jer se Vizantinima činilo, da je glavno da drugi za njih svršavaju poslove, pa svejedno, da li će Avari pobediti ili biti pobeđeni. I odista, oni naskoro počinju napadaje za račun Vizantije i bore se sa Utigurima, Zalima i Sabirima i ljuto nagrđuju Ante. Ali lukavi, oni se u brzo snalaze na novom području, razabiru odnose u susedstvu i već uskoro šire svoj opseg. Oko god. 562. šalju poslanika u Carigrad i traže, da im se odredi zemlja za naselja. Prema predlogu stratiga Justina car im ponudi bivšu postojbinu Herula, takozvanu drugu Panoniju, ali Avari ne primiše te ponude. Justin beše, međutim, poverljivo saznao, da je želja Avara u stvari bila sasvim druga: oni nisu tražili zemlju kao za stalno naselje, nego kao pogodan teren za pljačku i s toga su hteli da pređu na desnu obalu Dunava, i to, radi lakšeg uspeha, sa dozvolom Carevine. Saznavši za to Vizantija s podozrenjem prati rad avarskih ljudi, oduzima im oružje, koje su kupovali na njenom području, sprema odbranu reke i odbija da ispuni postavljene zahteve. To izazva proteste od avarske strane i ubrzo počnu spremanja za otvorena neprijateljstva. Što se nije moglo dobiti lukavstvom trebalo je osvojiti na sablji.

Sukob se zaoštrio još i tim, što je posle smrti Justinijanove (565.) njegov naslednik Justin II iz osnova promenio ujakovu politiku prema varvarima. Poremećene finansije državne i suvišna popustljivost doveli su vladu u vrlo težak položaj i u zemlji se javljala jaka struja protiv široke ruke Justinijanove. Justin smatra da je mićenje varvara bilo loše sredstvo za njihovo smirivanje; oni su to smatrali više znakom slabosti nego nekom državnom mudrošću i usled toga je osetno stradao sam ugled Carevine. Kad su Avari uputili svoje poslanstvo novom caru tražeći ne samo dotadašnje darove, nego i njihovo povećavanje, ukazujući pored svoje velike snage i na zasluge, koje su učinili Carevini prekrativši dotle uobičajena varvarska pljačkanja po Trakiji, Justin im dade odgovor koji je bio pun imperatorske samosvesti i nimalo sklon za pazar. Nisu oni ni potreba ni strah imperije i ovo sve, što se čini za njih više je milost nego obaveza. Odbivši, da im da ono, što su tražili on im je u jednoj rečenici izneo program svoje politike: mesto novca i otkupa, varvare će odbijati od Vizantije strah pred njenom snagom.

Avari, koji su međutim okupili oko sebe ostatke srodnih hunskih plemena, i u istočnoj Evropi i na desnoj obali Dunava, neke milom, a neke silom, kao u međusobnim borbama iskrvavljena bugarska plemena, počeli su bili da se šire prema zapadu i bez pristanka Justinijanova. Konjanici, u širokim poljanama ovih predela oni, kao i Huni Atilina vremena, imaju prostrano poprište za svoje ispade. Ratnici su po zanatu i od potrebe. Dosta brzo poznavaju Panoniju, prelaze u nju i u zaletima iskrsavaju čak na franačkim granicama. Uplašeni donekle odlučnošću novog cara oni ostavljaju na miru vizantijske granice, bar za jedno izvesno vreme, i sve se više obrću prema zapadu. Prva njihova nadiranja su u severozapadnom pravcu prema Tiringiji, gde prisiljavaju franačke vladare na odustajanje od ratova protiv njih. Avarsko probijanje prema jugozapadu došlo je nešto docnije i bilo je izazvano borbama između Gepida i Langobarda. Pomućeni odavno između sebe i krvno zavađeni, i jedno i drugo od tih plemena tražilo je saveznike za strašan i konačan obračun. Langobardi se obraćaju Avarima, nalazeći da su im Vizantici, saveznici Gepida, zajednički neprijatelji. Bajan, poglavica avarski, pristade na savez, ali uz cenu, da njemu pripane osvojena gepidska zemlja, uz druge neke delove. U borbi iza toga Gepidi su bili potučeni i u njihovu zemlju, u dolinu ušća Drave, sve do Fruške Gore, prodreše Avari. Vizantinci su jedva uspeli da za sebe spasu tvrdi grad Sirmij, kao krajnju tačku i kulu na savskoj granici. Ušavši u gepidsko područje Avari se još više pomeraju prema jugu i naročito prema zapadu, a kao Langobardi, osetivši neposredno nezgode avarskog susedstva, iskoristiše promenu uprave u Italiji i krenuše tamo 568. "sa ženama i decom i svim pokućstvom", zauzeše Avari i njihove zemlje. Zapadni izvori kazuju, da su ih Langobardi sami ustupili Avarima s pogodbom, da ih opet uzmu, ako im bude nužde da se vraćaju. Zanimljivo je, doista, da veze između ta dva plemena i iza toga ostaju dosta srdačne i ako je ovde tako lako pretpostaviti, da su Langobardi na svom terenu više uzmicali, nego što su ga darivali. Tako su se krajem šezdesetih godina VI veka Avari raširili po svoj Panoniji i postali na tom području glavni činilac. Dolazeći kao pobednici oni su tu zagospodarili i svim rasutim slovenskim naseljima, koja su se ovde zatekla od ranijih pohoda, ili su ih dovodili sa sobom, kad su prolazeći njihovim zemljama pomerali slovenska staništa sve od doline Dnjestra i Dnjepra, pa do dunavskog ušća.

<<   Sadržaj   >>