U Herceg-Novome, 29. oktobra 2001. godine
Dvorana “Park”
Dame i gospodo, poštovani prijatelji,
Nisam, uglavnom, navikao da držim govore i trudim se da ne budem jedan od onih koji su uvijek prvi za trpezama i po zbornicama. Doduše, mnogim trpezama i mnogim zbornicama nisam ni mogao prići, čak ni poslije one velike i korjenite promjene u prestonici Vojvodstva Svetoga Save polovinom 2000. godine. Mislim da je u normalnom i moralnom ljudskom društvu mnogo važnije šta neko radi i uradi, šta će poslije njega ostati kao trajna vrijednost – nego kako će samog sebe predstavljati u svojim sopstvenim govorima. Neki za svoje privatne promocije imaju na raspolaganju neograničena državna sredstva, a neki manje podobni ne mogu da dobiju ni ono što im po zakonu pripada čak i ako predstavljaju instituciju. Zato je možda dobro da i ovom prilikom progovorim par riječi, da ne bi sujetni, siti i besposleni tumačili moje riječi i namjere, prije svega o našem lokalnom, zavičajnom izdavaštvu i našoj zavičajnoj istoriografiji, o kojoj je ovdje, prvenstveno riječ.
Srpski narod u svom novovjekovnom uzletu i oslobađanju iz kandži Venecije, Turske i Austro-Ugarske, da ne pominjem okupatore kraćega roka, sa stvaranjem nezavisnih država Srbije i Crne Gore, išao je uzlaznom putanjom ka svojoj konačnoj emancipaciji do jedne tačke, kada je, čineći djelimični raskid sa sopstvenom tradicijom, počeo da ulazi u sumnjive političke projekte i integracije bez čistih računa. Prvi nokdaun je naš narod doživio sa stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, da bi 1945. pretrpio klasični nokaut, od koga se nije oporavio do dan-danas. Pamćenje Srba u otadžbini prestaje sa 1945. godinom. U Novom, istorijsko pamćenje ovoga grada prekida se u značajnoj mjeri sa 28. oktobrom 1944. godine. Taj datum prije 57 godina jeste bio oslobođenje od nacističkog okupatora i kao takvog ga treba obilježavati i slaviti, ali je istovremeno značio i nametanje jednog političkog projekta, dugoročno daleko pogubnijeg po nacionalne interese od onog 1918. godine.
Režim uspostavljen 1944. godine težio je da iz korijena promijeni ekonomske, pravne, imovinske i sve druge, nekada vjekovima i milenijumima uspostavljane odnose. Činio je to gdje god je mogao, a tamo gdje nije, trpio je “stare kadrove”, jer drugih nije bilo. Kada je o zavičajnoj istoriografiji riječ, istoričari “novog doba” će se pojaviti tek par decenija poslije prevrata. “Staroj gardi” bokeške istorijske nauke (neću pominjati ni jedno ime, da ne bih nekoga zaboravio i učinio veliku nepravdu), koja je formirana u kakvom-takvom pravnom, običajnom i tradicionalnom okruženju, bez istorijskog prekida filma – možemo zahvaliti sve one priloge u lokalnim časopisima i monografskim publikacijama, koji su, bez obzira na sporadične obavezne ideološke umetke, generalno odražavali staru, tradicionalnu istinsku Boku i njenu prošlost. Sve do početka ili sredine osamdesetih godina prošloga vijeka, dok je ta generacija bila aktivna, svako zainteresovan mogao se obavijestiti - mada ipak ne u potpunosti - o stvarnoj i nefalsifikovanoj prošlosti ovoga kraja, uglavnom novovjekovnoj, kao nigdje drugo u savremenoj Crnoj Gori. Prolazili su tu i tamo (i, naravno, bili favorizovani) mnogi istorijski upljuvci raznoga porijekla, od austro-ugarskih do velikohrvatskih, ali ipak, kada svedemo račune, stvarna i istinska nacionalna istoriografija je bila dominantna.
Bokeška istoriografija umire sa tom generacijom i nema gotovo ni jednog autohtonog nastavljača. Sredina osamdesetih godina je vrijeme smišljenog uništavanja i pasiviziranja novskih kulturnih institucija, (dovoljno je pomenuti stanje i aktivnost Zavičajnog muzeja od 1985. do 1994. godine, da ne idemo u širu elaboraciju) i definitivno zatiranje, inače više prigodnog nego efikasnog, zavičajnog izdavaštva. Uništene su ili marginalizovane one institucije koje su po prirodi stvari morale nositi kulturno i naučno djelovanje ovoga grada, koji se, neka mi to niko ne zamjeri, teško može upoređivati sa velikom većinom gradova u savremenoj Crnoj Gori.
Uz neke, prije svega jednokratne dnevnopolitičke uzlete početkom devedesetih, u drugoj polovini te decenije su autohtono izdavaštvo i autohtona istoriografija stavljeni van zakona. Pojavili su se i maksimalno su bili favorizovani bokeški tumači lažne istorije Crne Gore, od kojih svaki od mjesta rođenja do granice istorijske stare Crne Gore ima najmanje dan hoda. Na sceni je bio najgori vid kratkovidog dnevnopolitičkog primitivizma, oslobađanje svih poznatih atavizama i neviđeni teror u kulturi, koji je rezultirao degradacijom Herceg-Novog na nivo kulturne provincije, bez ikakve spone sa sopstvenom viševjekovnom tradicijom. Tada su se prave knjige štampale u Beogradu i Trebinju, a poslove u uspostavljanju nove kulturne i nacionalne svijesti, donekle su pokvarili istraživači kakav je Goran Komar, koji su objavljivali izvornu arhivsku građu i održali nit veze sa tradicijom, ne prihvatajući zaborav šestvjekovne istorije grada Svetoga Stefana i daleko dubljeg istorijskog pamćenja Dračevice.
Velika promjena sredinom 2000. godine je donijela značajan pomak u izdavaštvu, više inatski nego sistemski, ali ni izdaleka zadovoljavajući. Još uvijek su u ovome gradu živi i aktivni siročići nadvojvode Ferdinanda, koji po inerciji u svakoj novoj knjizi traže materijal za nove veleizdajničke procese i vjerovatno sanjaju Mamulu, opet punu kao šipak. Nijedna knjiga koja se pojavila u zadnjih godinu i po dana nije ništa drugo do potvrda istorijskoga trajanja Novog i Boke. Knjige ne vrijeđaju nikoga poštenog i dobronamjernog, a oni skriveni interesi za uspostavljanjem vještačkih simetrija u svemu, pa i u kulturnom djelovanju, bili bi javno saopšteni da iza njih stoje časne i poštene namjere. U normalnoj, demokratski uređenoj državi na knjigu koja se nekome ne sviđa se odgovara drugom i boljom knjigom. Index librorum prohibitorum pripada prošlosti. Takvih instrumenata su se i njihovi autori već odrekli, a tajni pokušaji njihovog ponovnog uspostavljanja govore koliko o potpunoj dezorijentaciji, toliko i o izvornom porijeklu onih koji bi u Novom da ožive Ignacija Lojolu i njegovo doba.
Arheološka iskopavanja marginalnih i nevažnih lokaliteta sa medijskom pompom koja treba neobaviještenom narodu da ih prikaže kao vrhunska naučna dostignuća, nisu samo privatna zloupotreba, nego prije svega odvlačenje pažnje, energije i sredstava od značajnih duhovnih, državnih i privrednih centara, koji su naša legitimacija pred svakim drugim zemaljskim narodom, od kojih su oni, koji su nam se po značaju mogli donekle primaći u srednjem vijeku, te poslove odavno odradili.
Grad Svetoga Stefana je osnovao Tvrtko I, “Božjom milošću kralj Srba, Bosne i Pomorja i Zapadnih strana”, krunisan 1377. godine na grobu Svetoga Save u Mileševi. Osnovao ga je na ko zna čemu, jer ja još nisam uspio da vidim štampanu ijednu suvislu rečenicu o arheološkim iskopavanjima Starog grada tokom obnove poslije zemljotresa 1979. godine. Današnje ime je dobio po Stefanu «Božjom milošću hercegu od Svetoga Save i velikom vojvodi rusaga bosanskoga», čiju titulu vole često da skraćuju, kao i onu Tvrtkovu. Sveti Stefan je jedan od rijetkih gradova na istočnoj obali Jadrana, koji je nastao kao prirodna posledica jačanja naših srednjovjekovnih država, čiji zapisani početak pada daleko poslije otpadanja Rimskog patrijarhata od Crkve Hristove 1054. godine, koji nema u svojim temeljima ni zrno latinsko. Tvrtko, kao zakoniti naslednik države i dinastije Nemanjića posvećuje ga Svetom prvomučeniku i arhiđakonu Stefanu, zaštitniku srpske države. Kasnije, sa jačanjem Vojvodstva Svetoga Save, prozvanog docnije Hercegovinom, bio je njegov najvažniji grad i poslednja slobodna tačka stare Hercegovine do definitivnog pada pod Tursku. Latinski izvori 17. vijeka označavaju ovaj kraj “primorskom Srbijom, koju neki i Hercegovinom zovu”. 1687. godina je, bez obzira na nešto lakši i slobodniji život i ekonomski uspon primorskih srpskih autonomija, donijela samo promjenu okupatora – i ništa više. Sa docnijim padom pod Austro-Ugarsku polako se počinje zamagljivati i falsifikovati najranija istorija ovoga grada. Bečka škola nacionalne istoriografije aktivna je, nažalost, do dan-danas. Aktivni su i siročići nadvojvode Ferdinanda, koji bi da se danas ne štampaju knjige, da naš narod ne saznaje ništa o svojoj prošlosti. Htjeli bi da mislimo da nas je Jeronim Korner 1687. oslobodio, a kraljevski srpski potpukovnik Svetislav Simović 1918. okupirao.
Htjeli bi da nas dijele na Bokelje od postanka, Bokelje od prekjuče i Bokelje od juče. Uvijek je Boka bila imigraciono područje u prirodnoj vezi sa svojim hercegovačkim i crnogorskim planinskim zaleđem. Svaki je Bokelj u nekom istorijskom trenutku došao ili iz Hercegovine ili iz Crne Gore. Rasističke teorije bez naučnog osnova nikada među Srbima nisu imale prođu, a ponajmanje među primorskim Srbima. Svaki je Crnogorac u Boki svoj na svome, na istorijskom području srednjovjekovne Zete. Svaki je Hercegovac u Boki svoj na svome, na istorijskom području srednjovjekovnog Vojvodstva Svetoga Save, rečenog Hercegovina. Svako ko osjeća, prepoznaje i prihvata jedinstveni autohtoni kulturni identitet Boke ovdje je uvijek dobrodošao. Boka drži i prihvata čak i siročiće nadvojvode Ferdinanda, pa kako ne bi i sve ostale. Svako sa preseljenjem u Boku donosi običaje i mentalitet svoga starog kraja, ali svaki onaj ko pokuša nametnuti ostalima u Boki drugi mentalitet i druge običaje, uvijek se smatrao i smatraće se stranim tijelom. Ovakve knjige govore upravo o tom autohtonom kulturnom identitetu. Oni kojima smetaju knjige direktno rade na uništavanju tog identiteta, bez obzira šta naveli kao izgovor, bez obzira što su im usta puna Boke i njene tradicije.
Nacionalna, konfesionalna i svaka druga tolerancija, u Boki ili bilo gdje drugo, ne nameće se, nego se živi. Nacionalna i konfesionalna tolerancija je u slobodnom i neometanom izražavanju nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta svih, bez ikakvih ograničenja, a ne u nametanju vještačkih simetrija po svaku cijenu. Vještačke simetrije su se uvijek pokušavale nametnuti tamo gdje je srpski narod činio izrazitu većinu. Tamo gdje je bio u manjini, taj princip nije važio. Tamo gdje su bili većina, Srbi su razbijani i poticanjem i fabrikovanjem svakovrsnih lokalizama i to je suština današnjih pokušaja dijeljenja u Novom na Bokelje od amebe, Bokelje-Hercegovce, Bokelje-Crnogorce, Bokelje-Bosance, Bokelje-Srbijance i Bokelje koji nisu Bokelji. Velika i istorijska promjena od juna 2000. godine, kada je iz Novoga deportovan velikohrvatski primitivizam, opasno se pokušava poništiti i relativizovati ovakvim, u suštini izmišljenim podjelama. Dijelili bi nas, da mogu, i na četnike i partizane, skoro šest decenija po okončanju tog srpsko-srpskog rata u kome nije bilo pobjednika. Potomci aktera toga neslavnog međusrpskog oružanog i političkog sukoba su se pomirili još 1991. godine, samo su neki to prespavali po skupštinama.
Dijelili bi nas i državno, a šta u suštini stoji iza te podjele,
reći će nam prof. dr Josip Pećarić, koji svoje izlaganje na međunarodnom znanstvenom
skupu «Jugoistočna Europa 1918–1995» pod naslovom «Hrvati Boke Kotorske
od 1918. godine do danas» završava riječima:
«Zbog svega toga jasno je kako je vitalni interes Hrvatske
da Crna Gora bude nezavisna država, kao što su, uostalom, i sve druge republike
bivše Jugoslavije. Nadamo se kako će Hrvatska uspjeti uvjeriti u to svoje saveznike
i kako će oni mnogo aktivnije pomoći crnogorsku oporbu u njenoj borbi za slobodu
– za samostalnost Crne Gore. Jer Crna Gora, odvojena od Srbije, sigurno će biti
okrenuta Europi, a time će Boka Kotorska, taj Zaljev hrvatskih svetaca, biti
zajedno s Crnom Gorom tamo gdje i pripada – dio Europe. Europska Crna Gora je
jamac za sve ono hrvatsko u Boki Kotorskoj, a to hrvatsko u njoj i jeste ulaznica
za pripadanje zapadnom svijetu. Sadašnja situacija, tj. srpska Crna Gora, predstavlja
hranjenje velikosrpskih apetita i osigurava nastavak velikosrpske politike, a
samim tim, vitalni hrvatski interesi bit će ugroženi.»
Samo u potpunoj slobodi, bez političkih i mentalnih ograničenja, samo u potpunoj
toleranciji i civilizovanom odnosu jednih prema drugima mogu se njegovati stare
i stvarati nove kulturne vrijednosti. Ništa trajno i vrijedno se ne gradi na
prevari i nasilju. Srpski narod kao cjelina i pojedine oblasti mogu ravnopravno
komunicirati sa ostalim zemaljskim narodima i ravnopravno učestvovati u svim
modernim političkim i kulturnim tokovima samo sa sopstvenim identitetom. Nigdje
nećemo biti prihvaćeni ni uvažavani kao bolja ili lošija kopija nečeg drugog.
Patnja novokomponovanih Evropejaca za Mediteranom je samo atavizam generacijama
akumuliran u surovom, epskom starocrnogorskom kršu. Kićenje tuđim perjem bivših
Srba, koji tek od skora pokušavaju postati nešto drugo u nacionalnom i kulturnom
smislu je samo moda i u ukupnom istorijskom trajanju samo epizoda. Srbi su oduvijek
bili na Mediteranu, nekada mnogo više nego danas i bili aktivni i zapaženi učesnici
svih zbivanja na Unutrašnjem moru, možda od samih početaka pisane evropske istorije.
Što to do sada neki nisu spoznali kao notornu činjenicu, ne znači da bilo čije
neznanje treba za ostale da bude obaveza. Grad Svetoga Stefana je uvijek bio
evropski i mediteranski i ovakvim knjigama se polako sklapaju kockice mozaika
potpunog saznanja o njegovoj prošlosti.
//
Projekat Rastko - Boka / Istorija
//
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]
©
2001. "Projekat
Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije,
izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih
autorskih prava. Nijedan
deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne
saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.
|
