Nikola J. Jurić

Prilog raspravi o nacionalnom karakteru Boke Kotorske u sadašnjosti i prošlosti

1941

• Nikola J. Jurić: Prilog raspravi o nacionalnom karakteru Boke Kotorske u sadašnjosti i prošlosti (1941)
• Vasko Kostić: Nikola J. Jurić

Nikola J. Jurić

Prilog raspravi o nacionalnom karakteru Boke Kotorske u sadašnjosti i prošlosti(1941)

Predgovor

Pod naslovom "Nacionalni karakter Boke u sadašnjosti i prošlosti", tri prva od ovih sedam članaka bili su otštampani u brojevima 396-398 "Glasa Boke". Objavljivanje ostalih je ovaj list potom najednom odbio.

Razlog tome nije nam tačno poznat, ali ga naslućujemo. On je, po našem mišljenju, u pritisku koji je, u vezi s tim, na redakciju lista bio izvršen sa one iste strane koja je svojim ranijim šovinističko-separatističkim publikacijama izazvala ove naše članke.

Krugovi, od kojih je došao taj pritisak, pribjegli su, dakle, staroj metodi – zagušivanju istine.

To im, razumije se, neće pomoći. Jer sunce se ne da dlanom pokriti, a zemlja se je okretala i kad je Galilej bio zatvoren!

Verzija, da bi dalje objavljivanje naših članaka bilo obustavljeno zbog suprotnosti između njihove tendencije i jugoslovenske ideologije "Glasa Boke", očevidno je neosnovana. Jer mi u njima zastupamo baš tu ideologiju. Dabome, pravilno shvaćenu!

Ne manje od ma koga drugog, mi smo svjesni da je u toj ideologiji izražena naučno utvrđena stvarnost.

Južni Slaveni su (mislimo Srbi i Hrvati) kao i svi ostali Slaveni, za vrijeme seobe naroda, u novu postojbinu došli pod bezbrojnim plemenskim imenima, bez narodnosnog. Tokom vremena, u toj novoj postojbini, jedno pleme je pokoravalo drugo, a sa političkom vlašću mu je namećalo i svoje ime. Kod ostalih Slavena taj proces je izvršen do kraja, tako da je samo jedno, nekad plemensko ime, postalo oznakom cijelog naroda. (Kod Čeha je trag o tome ostao u priči o "Čehu, Lehu i Mehu"). Jugoslavene crkveni raskol je zatekao u času kad je kod njih taj proces bio napredovao toliko, da su od mnogih ranijih plemenskih imena bila preostala još samo dva: na istoku Srbin, a na zapadu Hrvat. A kako je prvi dio naroda potpao pod uticaj istočne, a drugi pod uticaj zapadne crkve, baš crkveni raskol je bio glavnom preprekom da se kod Jugoslavena dotični proces okonča normalno, prevagom jednog ili drugog od pomenutih dvaju plemenskih imena, pa da jedno ili drugo tako postane narodnosnim. Kojim bi se od njih dvaju, da nije toga bilo, naš narod danas nazivao, teško je kazati. Ali nije ni važno. Glavno je da i jedno i drugo ime označuje stvarno jedan narod. Jedan, po svima istinskim nacionalnim oznakama.

S obzirom na to, pravom i iskrenom Jugoslavenu mora i treba da je svejedno kojim se od tih dvaju imena zove. Samo, to ne znači da mu mora i treba biti svejedno što mu neko nameće ono na koje nije naviknuo. Pa još, tobože, na istorisko-naučnoj osnovi, a kojoj nema ni traga!

Takvi pokušaji su, baš zbog svoje ekskluzivnosti, više nego zbog svoje neobjektivnosti, dijametralno oprečni jugoslavenskoj ideologiji! "Tendencija" naših članaka je u njihovom suzbijanju.

Zadržavajuć formu novinskih članaka, mi ih ovdje objavljujemo sa nešto izmijenjenim naslovom, prema onom koga im je dao "Glas Boke". Jer ne pretendujemo da o nacionalnom karakteru Boke pišemo svestrano, a još manje iscrpno. Oni mogu da posluže samo kao prilog raspravi o toj temi.

BOKA KOTORSKA, početkom januara 1941 godine,

NIKOLA J. JURIĆ

I

O nacionalnom karakteru Boke Kotorske u sadašnjosti, sa uobičajenog gledišta, ukoliko ono, naime, dolazi do izražaja u narodnom jeziku i drugim osobinama koje sačinjavaju nacionalni karakter uopšte, nije potrebno govoriti. Njezin slavenski, odnosno, tačnije, jugoslavenski, što znači srpsko hrvatski karakter je izvan diskusije. Jer, valjda, na cijelom slavenskom jugu nema kraja koji je u tolikoj mjeri, a u tome smislu, sačuvao sve rasne i narodne vrijednosti, koliko Boka.

Pobuda za našu raspravu potiče iz pitanja: da li je Boka srpska ili hrvatska. Pitanje koje je donedavno smatrano plemenskim, a koje je, nažalost, sa izvjesnih strana sada nazvano narodnosnim.

U tom pogledu značajno je dvoje: da je to pitanje, naročito izrazito, postavljeno prije, približno, godinu dana, nekako odmah poslije "narodnog sporazuma" i, manje-više, baš u vezi s njim; zatim da je ono (apstrahujuć od "furtim" izvedenih peticija i deputacija) u mnogo većoj mjeri pokretano izvan granica Boke, nego li iz njezine sredine.

Za onoga koji poznaje nacionalne osjećaje Boke, ovo drugo je razumljivo. Tolerantnost u gledanju na srpstvo i hrvatstvo u Boki je tradicionalna i poslovična. A i prirodna, s obzirom na razvoj ovih dviju plemenskih oznaka u ovom kraju. Ovdje, naime, za odvajanje tih oznaka, ne može da posluži čak ni onaj jedini kriterij, koji se u tu svrhu primjenjuje u nekim drugim krajevima našeg naroda, t. j. vjera, odnosno pravoslavlje i katolicizam. Jer su pretci (nekih i ne baš davno) mnogih ovdašnjih katolika, kao pravoslavci, u Boku doselili iz susjedne, eminentno pravoslavne Crne Gore. Osim što je trag o tome, pored ostalog, održan i u još sačuvanim njihovim starim porodičnim imenima, istovjetnim sa onim u ranijoj postojbini, svijest o tome je naročito izražena u činjenici da ovdašnji katolički starosjedioci, svi od reda i danas drže tipično srpski običaj, krsnu slavu.

Da je pitanje, da li je Boka srpska ili hrvatska, bilo postavljeno sa čisto akademskog stanovišta, ne bi, s obzirom na stvarne prilike, uopšte bilo vrijedno truda da se nanj reagira. Ali to pitanje je sa izvjesnih strana pokrenuto i podržavano sa vrlo praktičnim ciljem, da bi se opravdalo traženje da se Boka pripoji Banovini Hrvatskoj.

Zapravo, svjesnim Bokeljima, kojima je, iznad svega, na srcu jugoslavenska državna zajednica, ne bi ni to izgledalo tragično, kad bi takvo pripojenje zahtjevao interes te zajednice i kad to ne bi krnjilo interese onog dijela te zajednice kome Boka i po svojoj prošlosti i po svojoj sadašnjosti sa nacionalnog gledišta stvarno pripada. Ali, imajuć u vidu upornost i žustrost kojom je to traženje postavljeno i podržavano, a posebice s obzirom na navode i tvrđenja kojima je ono popraćeno, Bokelji na takvo traženje gledaju s najvećim nepovjerenjem i odlučno ga odbijaju. I to u cijelosti!

Jer, i ovo traženje je, u toku godine dana, znatno evoluiralo. U početku je, prije po prilici godinu dana, bio postavljen zahtjev da se Banovini Hrvatskoj pripoji "osam hrvatskih općina" Boke. Vjerovatno jer ovaj zahtjev nije naišao na jaču reakciju, on se je brzo isčaurio u zahtjev da se pomenutoj Banovini pripoji cijela Boka! – Po onoj "crescit eundo" ili "l'appetito viene mangiando"!

Šta je sve do danas sa izvjesnih strana, u vezi sa tim zahtjevom, kazano, teško bi bilo sabrati. A ne bi bilo ni vrijedno, jer je tu najvećim dijelom kazano koješta.

Potsjećamo samo na list "Hrvatska Gruda" od 15 oktobra 1940. Navodi i tvrđenja koja je tu iznio neki tobožnji Bokelj, kod svjesnog i pravog Bokelja mogu, više nego revolt ili stid, da izazovu potsmjeh. Tako, naprimjer, njegovo tvrđenje da su "najveći i najznačajniji spomenici Boke, crkve" (misli, svakako, katoličke, koje bi imale da svjedoče o njezinom hrvatstvu). Kao da te crkve, drukčije nego gđe drugo, postoje u mjestima u kojima nema katolika i koje ne služe katoličkim potrebama! – Ili njegovo tvrđenje da "mnogi spomenici Boke, koji su danas u prilog Srba, nisu njihovi (srpski), već naši – hrvatski". Bez da za ovo navede bar jedan primjer; kao što ćemo ih mi navesti u daljim člancima, ali u obratnom smislu! – Ili njegov sofistički navod, da Boku od Srbije dijeli Crna Gora, pa da Srbi stoga uopšte nemaju mora. Kao da Crnogorci, pored "hrvatske" i "srpske", sačinjavaju treću "narodnost"! – Ili, napokon, njegovo pretstavljanje da je čak i Stjepan Ljubiša bio, valjda, Hrvat, zato što je, za ustuk ondašnjem autonomaškom pokretu, pledirao za ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom. Jer on (pisac dotičnog članka) nije u stanju da razumije veličinu slavenske duše nekadašnjih "narodnjaka", pošto je ogrezao u uskogrudnosti nekih njihovih današnjih epigona!

Jedan od prvih, koji su još prije godinu dana postavili za pripojenje Boke Banovini Hrvatskoj (onda, zapravo, samo dijela Boke – "osam hrvatskih općina"), bio je sušački list "Primorje", pod naslovom "Šta sve još nije u Banovini Hrvatskoj". Pošto je on, motivišuć ovo svoje traženje, bio vrlo opširan, a pošto su njegova gledanja i tvrđenja od strane drugih, uglavnom, bila ponavljana, mi ćemo njegove navode uzeti za osnov naših rasmatranja. Razumije se, odvajajuć gole fraze od konkretnih tvrđenja, a ovim dajuć pravo značenje i postavljajuć ih na pravo mjesto.

Međutim uvodno u to; već sada činimo nekoliko konstatacija:

Kad bi razgraničenje između Srba i Hrvata imalo da se izvede konačno i stvarno (mislimo, sa praktičnim posljedicama), trebalo bi imati na umu da Boka pretstavlja jedinu vrijednu luku na Jadranu, prema kojoj gravitira srpski dio naše države. Stoga bi, prilikom takvog razgraničenja, trebalo povesti računa o prirodnoj potrebi izlaska na more za taj dio države. Sve kad Boka, inače, po svom nacionalnom karakteru, ne bi pripadala tome dijelu; što, srećom, nije slučaj.

U Boki, neosporno, ima znatan broj stanovništva koje je katoličko i koje se osjeća hrvatskim. Ono se, gotovo isključivo nalazi, u onim mjestima Boke koja su nekada bila pod mletačkom vlašću. Pojava značajna, kojoj ćemo kasnije dati objašnjenje. Ali među bokeljskim katolicima ima i onih koji se smatraju Srbima (ranije ih je bilo još više), dok mislimo da tu nema nijednog pravoslavca koji bi se smatrao Hrvatom.

Napokon, Boka, kao rijetko koji drugi kraj, pretstavlja jednu i nedijeljivu geografsku cjelinu. A katolici, opet gotovo isključivo, žive u centru te cjeline, sa sviju strana okruženi srpskim elementom. Okolnost, razumljivo, vrlo važna, kad je riječ o njihovom eventualnom pripojenju Banovini Hrvatskoj. Jer je to pripojenje, već iz toga razloga, tehnički neizvodljivo.

Ovoga je, očevidno, bio svjestan i sušački list. On je stoga istaknuo da bokeljski Hrvati sa Banovinom Hrvatskom imaju dodir "uz more" (htio je, svakako, kazati morem). Takav dodir imaju oni i sa Amerikom...!

II

Pored svega što smo kazali u gornjem članku, Bokelji svoj kraj smatraju i srpskim i hrvatskim, jer je on jugoslavenski. Ovakvo shvatanje nacionalnog karaktera Boke kod njih datira još iz vremena kad je stvaranje Jugoslavije bilo san daleke budućnosti. Tome shvatanju Bokelji su i danas vjerni.

Takvo širokogrudno pojimanje nacionalizma od strane Bokelja gotovo je jedinstvena pojava. Ima ih, istina, među njima koji to ne bi znali izraziti riječima; ali i takvi osjećaju da nacionalizam nije neka kruta dogma, već životni pojam, koji je stoga dinamičan. Oni u nacionalizmu ne vide samo izraz zajedničkog porijekla i zajedničke krvi, već, čak još više, zajedništvo interesa, na kome se ima zasnovati i izgraditi zajednička budućnost.

Kod Bokelja je, međutim, naročito značajno, da oni, za razliku od nekih drugih djelova našeg naroda, od vajkada pravilno shvataju da vjera nema veze sa nacionalizmom. Jer nacionalizam je stvar svijesti, a vjera stvar savjesti. Za Bokelje je stoga nelogično svako identifikovanje vjere sa nacionalizmom. A pogotovo kad je u pitanju katolicizam. Jer on je i po etimološkom značenju (katolički znači universalni) internacionalan, ili, bolje, anacionalan, i on se nigdje u svijetu, osim u nekim našim krajevima, ne uzimlje kao kriterij narodnosti. Protivna pojava u nekim našim krajevima potiče iz čisto propagandističkih pobuda. Ta propaganda se po neki put vrši u oba pravca, iako suprotna. Bilo da se katolicizam kamuflira nacionalizmom, bilo da je obrnut slučaj.

Ali, kako rekosmo, Bokelji prelaze i preko paradoksa, da jedan jezik ne označuje jedan narod i da dvije vjere označuju dva različita naroda, pa primaju situaciju onakvom kakva je ustvari. Njima stoga nikad nije padalo na um da ospore postojanje Hrvata u ovom kraju. Nijedan od onih koji se takvim oseća ili nazivlje. Jer Bokelji, bez rezerve, poštuju njihovu svijest, isto onako kao što traže da se poštuje svijest onih koji se smatraju Srbima. Taj nacionalni liberalizam Bokelji su stekli kao čuveni svjetski pomorci. Putovanja po dalekim morima i dodir sa dalekim i stranim narodima probudio je kod njih svijest o ličnoj i nacionalnoj individualnosti, a i poštovanje prema tuđoj.

Ono, međutim, što Bokelji ne trpe, to je – laž. Naročito laž koja se očituje u zlonamjernom izvrtanju činjenica, komu je cilj da razjedini ono što je jedno. Takve pokušaje oni, preko nas, udaraju po prstima štapićem istine!

Kao što smo već kazali, za osnov naših rasmatranja u tom pogledu uzimljemo navode sušačkog lista "Primorje".

Prva i glavna fikcija tih navoda, kad je riječ o tobožnjem hrvatstvu Boke, je njegovo isticanje da u Boki ima "osam hrvatskih općina". Jer se tim navodom želi izazvati sugestija da približno polovinu bokeljskog stanovništva sačinjavaju Hrvati. A ima ih, stvarno, tek neka četvrtina!

Bokeljske općine, prije svega, pretstavljaju vještačku tvorevinu, kakvoj nema primjera. Toliko da je, zaista, javni škandal što je ta tvorevina u našoj narodnoj državi preživjela punih 20 godina. U tom pogledu, dovoljno je, naprimjer, kazati da Strpljanin-Hrvat mora preći preko Risna, da bi došao u svoju općinu u Perastu, a da Morinjanin-Srbin mora prevaliti Strp, da bi stigao u svoju u Risnu. Ili, da Lepetanac mora da prođe preko triju općina, Stoliva, Prčanja i Mula, da bi se našao u sjedištu svoje općine, u Kotoru!

Glavno je međutim, da su te "hrvatske" općine mahom minijaturne. Jedna od njih, Stoliv, broji svega 312 duša! – Naprotiv, hercegnovska – srpska općina ima skoro više stanovnika no što je katolika (recimo, Hrvata) u cijeloj Boki!

Nego, o tome dajemo riječ neumitnoj statistici:

Hrvatske općine, prema člankopiscu sušačkog lista, bile bi: Kotor, Dobrota, Muo, Prčanj, Stoliv, Lastva, Tivat i Perast. – Po popisu stanovništva iz 1931 godine, relacija između pravoslavnih – Srba i katolika – Hrvata bila je ova: Kotor 3006 katolika – 2090 pravoslavnih, Dobrota 675 katolika – 575 pravoslavnih, Muo 483 katolika – 97 pravoslavnih, Prčanj 584 katolika – 169 pravoslavnih, Tivat 2726 katolika – 482 pravoslavnih i Perast 1103 katolika – sa 322 pravoslavnih.

Dakle, iz stanja kakvo je u tom pogledu bilo prije 10 godina, vidi se da su Srbi i u ovim općinama pretstavljali znatnu manjinu, koja je u nekim, i to onim najjačim, išla blizu do polovine. Na svaki način, kad se dotičnih 8 općina uzme zajedno i kao jedna cjelina, izlazi da je u njima, pored 9701 katolika-Hrvata, bilo i 3880 pravoslavnih-Srba. Ovih posljednjih, dakle, cirka 40%!

Nema sumnje da je ta relacija u toku zadnjih 10 godina bitno pomjerena u korist Srba.

Ali, za naš cilj, ukoliko je riječ o nacionalnom karakteru Boke u sadašnjosti, i ono prvo je dovoljno. Jer i onim se utvrđuje da su i takozvane hrvatske općine Boke daleko od toga da budu čisto hrvatske. A to, pored već istaknutih dviju činjenica – da Srbi sačinjavaju ľ naroda boko-kotorskog sreza i da hrvatske općine pretstavljaju otok u more srpstva – oduzimlje svaki povod, a pogotovu svaki osnov za traženje da se makar i jedan dio Boke izdvoji i pripoji nekoj drugoj političkoj ili administrativnoj jedinici, koja ne bi bila izrazito srpska.

Ovo, uostalom, uprkos nelogičnosti koju smo sami, radi jednostavnosti, u gornjoj statistici počinili. Jer smo u njoj sve bokeljske katolike strpali u Hrvate.

Braću Hrvate-Bokelje molimo za izvinjenje, koliko zbog te nelogičnosti, toliko i zbog samog ovog prebrajanja, koje je i nama i njima antipatično, ali koje je bilo potrebno radi otstranjenja upljuvka, koga neki Nebokelji među nas godinama ubacuju.

Braću Hrvate-Bokelje molimo unaprijed i za izvinjenje, što ćemo, možda, u našim daljim rasmatranjima ispraviti i poneko gledanje samih Bokelja, ne samo Hrvata, već, vjerovatno, i Srba, na nacionalni karakter Boke u prošlosti. Mi ćemo tome kuražno pristupiti, jer smo uvjereni da će se bokeljski Srbin i bokeljski Hrvat i poslije toga sretati sa starom ljubavlju, bez osjećaja da ih što razdvaja.

III

Prošlost naroda relativne je vrijednosti. – Ako je neki narod svoje nacionalne pozicije izgubio u tolikoj mjeri, da je isključena svaka mogućnost da ih ponovo zauzme, onda njegova prošlost pretstavlja samo uspomenu. Možda bolno sentimentalnu, ali bez praktične vrijednosti. – Kad bi, naprimjer, jedan švajcarski kanton (Graubünpen), koji je nastanjen ostatkom starih Kelta, ili kad bi Arbanasi, koji su, pretpostavljamo, potomci Ilira, postavili zahtjev da im se vrate zemlje koje su bile pod ovim nekad velikim i moćnim narodima, takav njihov zahtjev bi bio naprosto smješan. – Ali narod koji se osjeća sposobnim da eventualno izgubljene položaje osvoji, a pogotovu onaj koji položaje iz prošlosti još uvijek drži, u toj prošlosti nalazi podstreka za borbu, bilo da je ona potrebna za osvajanje bilo za odbranu.

Bokeljski Srbi su u ovom drugom položaju.

Misleć, očevidno, da će time umanjiti njihov značaj u ovom kraju, jedan od naših partnera je nedavno kazao da su Srbi u Boki došli "kao golaći" iz Crne Gore i Krivošija. Međutim ništa prirodnije od takvog narodnog kretanja iz unutrašnjosti prema moru. Takvim pravcem su se kretali svi narodi, pa i Južni Slaveni. Ovi poslednji su u Boku, u prvo vrijeme, došli pod bogzna kojim plemenskim imenima, jer narodnosnog onda, kako smo istakli u predgovoru, još nisu ni imali. Ali kasnije su u nju pridolazili svakako pod srpskim imenom, iz njegovog neiscrpnog rezervoara u zaleđu Boke. Glavno je, pak, da Srbi iz nje nisu istisnuli hrvatski elemenat. Prije bi se moglo kazati da je bilo obratno. Bar ukoliko se katolizam istovjetuje sa hrvatstvom.

Jer, stvarno, obrnutih pokreta, izazvanih ili dirigovanih sa neslavenske strane, bilo je na cijeloj istočnoj obali Jadrana. U njezinom hrvatskom dijelu, takvi pokreti su došli do izražaja u borbi između narodne (hrvatske) i klerikalne (latinske) stranke, od njih je prva prevagu odnijela pod Tomislavom, a druga pod Zvonimirom. U samoj Boki sličan pokret se je razmahao mnogo kasnije, pod mletačkom vladavinom. Ali taj pokret nije uspio da Boki oduzme osnovno narodno obiležje.

U želji da iskonstruiše teoriju o hrvatstvu Boke u prošlosti, list "Primorje" se, pored ostalog, pozivlje na nekoliko opskurnih pisaca, čije mišljenje, ukoliko nije bilo plod čistog šovinizma, pretstavlja subjektivno gledanje na postojanje katolika u Boki, ili na sličnost nošnje i jednakost jezika između Bokelja i Hrvata u Dalmaciji, a možda je bilo formirano i pod uticajem knjiga pisanih i štampanih u hrvatskim krajevima. Sve ovo je, besumnje, bilo presudno i za fratra Andriju Kačića, kad je pjevao "Boko od Kotora, diko od Hrvata". Zanj je, uostalom, u njegovom "Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga", u jeku borbe sa Turcima, sve što je bilo slavensko, pa čak i samo hrišćansko, bilo istovjetno sa hrvatskim. Rus, pak, Tolstoj, na koga se tadjer pozivlje naš člankopisac, može da posluži kao primjer totalne neupućenosti u bokeljske prilike. Jer njegovo tvrđenje u putopisu iz 1690 godine, da bi u Boki "od Hercegnovog dalje" stanovali Hrvati, najbolje pobija činjenica da su stanovnici hercegnovske općine, onda kao i danas, u ogromnoj većini bili i ostali pravoslavni Srbi. Napokon, za narodnu pjesmu, u kojoj bi stojalo "Dubrovniče, jabuko od zlata, oj ti Boko, hrvatska odoro", sumnjamo da u Boki iko zna, a sigurni smo da ju niko u Boki nije nikad zapjevao!

Nego, za pitanje o kojem je ovđe riječ, mnogo je interesantnije ono što sušački list iznosi u vezi sa pojedinim "hrvatskim" općinama, odnosno sa pojedinim mjestima Boke. On u svom članku vrši formalnu smotru tih mjesta, a mi ćemo ga slijediti na tom putu, a ne držeć se strogo njegovog reda.

Ne želimo da našim čitaocima dosađujemo sa doslovnim reproduciranjem njegovih navoda. Ali ćemo i to učiniti sa onim koji se odnosi na sam grad Kotor, kao glavno mjesto. A to da bismo pokazali sa koliko neozbiljnosti neki ljudi tretiraju pitanja koja, navodno, smatraju ozbiljnim.

Za Kotor on kaže: "Općina Kotor, grad sv. Tripuna, katolička starodrevna biskupija, starohrvatska ornamentika, spomen ploča Tomislava, hrvatska kulturna društva. Tu je glasovito predgrađe Škaljari. – Prije prevrata 1918 Hrvati su vazda imali općinu kotorsku, te su neprestano zahtjevali sjedinjenje s Hrvatskom".

Odgovaramo:

Kako su i ukoliko su Bokelji, računajuć tu i Kotorane, tražili sjedinjenje sa Hrvatskom, na to ćemo se posebno osvrnuti.

Inače, tačno je da je Kotor "grad sv. Tripuna", kao i da je on sjedište "starodrevne biskupije", ali je tačno i to, da ni jedno ni drugo nema nikakve veze sa hrvatstvom uopšte, a sa bokeljskim najmanje. Jer sv. Tripun je svetac koji se štuje i u pravoslavnoj i u katoličkoj crkvi. Posebice u Kotoru, njemu, ma da u katoličkoj crkvi, i danas kao i od najdavnijih vremena, poštovanje iskazuje, zajedno sa braćom katolicima, i pravoslavci. Tako da on ovdje stvarno simboliše staru ljubav i slogu između bokeljskih Srba i Hrvata. Uostalom, u vezi sa ovim svecem, vrijedno je napomenuti da krst na koplju, koji nosi svečevu zastavu, izgleda da je faksimil onoga koga je Kotoranima dao srpski kralj Stefan Dečanski, a koga su odnijeli Francuzi, kada su početkom prošlog stoljeća vladali Bokom. – Kotorska biskupija, pak, potiče iz vremena kad još nije bilo podjele između istočne i zapadne crkve.

Sva društva u Kotoru, koja nose srpsko ime, daleko su starija od onih sa hrvatskim imenom. Tu, u prvom redu, dolazi u obzir "Srpsko pjevačko društvo Jedinstvo", drugo po starini u srpstvu, koje je prošle 1939 godine proslavilo stogodišnjicu svog postojanja. I "Srpska čitaonica" je u Kotoru osnovana još 1880 godine. Međutim prvo društvo sa hrvatskim imenom u Kotoru, "Hrvatski dom", pojavilo se tek 1893 godine.

Općina kotorska je ponekad bila i u srpskim rukama, bilo da su joj načelnici bili Srbi (Netović-Lipovac), bilo da su njezino vijeće sačinjavali složna braća Srbi i Hrvati.

Bez namjere da potcijenimo kotorsko predgrađe Škaljare, moramo kazati da ne vidimo po čemu bi ono bilo glasovitije od kojeg drugog mjesta u Boki.

"Starohrvatska ornamentika", kakva se nalazi u Kotoru, sreta se na cijelom jadranskom primorju, pa i u susjednoj Italiji, odakle i potiče. Daleko od toga da bi ona bila ili hrvatska ili srpska, nju najkompetentniji naučnici nazivlju "umjetnošću seobe naroda".

"Spomenploča Tomislava" gubi svaku vrijednost za tezu sušačkog lista, kad se zna da je ona na crkvu sv. Tripuna postavljena 1928. godine. Dakle tačno hiljadu godina poslije ovog hrvatskog kralja, koji je tek tada, i to samo putem ove ploče, došao u vezu sa Kotorom...!

Ali Kotor zato ima i ploča stvarne istorijske vrijednosti!

Jedna od njih je ona na crkvi sv. Luke iz 1195 godine, na kojoj piše da je ova crkva građena u doba srpskog velikog župana Nemanje i njegovog sina kralja Vukana ("sub tempore domini Nemane magni jupani et filii sui Velcani, regis Diokle, Dalmatie, Tripunie, Toplize et Cosne").

Druga se nalazi u zidu negdašnje crkve sv. Pavla iz 1266, a koja svjedoči da je crkva sagrađena za vladanja srpskog kralja Uroša i Nemanjića ("Orosio – dante domino – regnum moderante").

Nego, i mimo ovih ploča, mi imamo bezbroj dokaza političke i nacionalne pripadnosti Kotora u ona davna vremena.

Čim je srpski veliki župan Nemanja počeo svoju vlast širiti nad srpskim primorskim krajevima, Kotorom, uviđajuć da se ne mogu nadati pomoći od Vizantije, dobrovoljno mu se pokoriše, a on dade grad jače utvrditi i u njemu podiže svoj dvor. Već u januaru 1186 jedan zaključak kotorske općine je datiran kao izdat pod vladom velikog župana Nemanje. A od tada pa sve do 1370 godine, dakle do malo pred smrt poslednjeg Nemanjića, cara Uroša, Kotor je ostao neprekidno pod srpskom vlašću.

Ne samo da je Kotor kroz to doba zadržao svoju staru autonomiju pod upravom domaće vlastele, već je od Nemanjića dobio mnoge nove povlastice. – Zakonodavnu vlast je, ispočetka, kao i u drugim primorskim mjestima, i u Kotoru, vršila narodna skupština dok ta vlast nije kasnije prešla u ruke "Velikog vijeća", koje je bilo sastavljeno od članova plemićkih porodica. U Kotoru je, međutim, pored ovoga, postojalo i "Malo vijeće", te "Vijeće umoljenih". Izvršujuća vlast je bio knez ("prior", i "comes"), koji je u tome svojstvu imao karakter namjesnika srpskog kralja. On je na glavnom gradskom trgu pred narodom polagao zakletvu da će gradom upravljati po gradskim statutima i da će čuvati gradske privilegije.

Kao autonomna općina, Kotor je kovao i svoj vlastiti srebreni i bakreni novac, na čijem licu je bio lik srpskog kralja ili cara, a na naličju slika kotorskog patrona sv. Tripuna.

Zahvaljujuć moćnoj zaštiti srpskih vladara, Kotor se je u ono doba bio razvio do vrlo visokog stupnja blagostanja, a ono se je očitovalo naročito u svim vrstama umjetnosti, posebice u zlatarskoj i građevinskoj.

Mnogi Kotorani su na srpskom dvoru uživali veliki ugled i zauzimali važne položaje, ponajviše kao "protovestiariji", što bi odgovaralo položaju današnjih ministara finansija. Mimo sviju je ostao čuven protovestiarij cara Stefana Dušana, Nikola Buća (Bucchia), i njegov sinovac Trifun Mihailov Buća, vlastelin carske riznice za cara Uroša. O njihovoj ogromnoj vlasti je u narodu ostala neizbrisiva uspomena u izreci "car daje, al' Buća ne daje".

Mi, koji nemamo namjeru da ovdje pišemo istoriju Boke ili Kotora, držimo da je ovo za sami Kotor dovoljno.

IV

U svojoj smotri "osam hrvatskih općina" Boke, člankopisac sušačkog lista žurnim korakom prolazi pored onih Muo, Prčanj, Stoliv, Lastva i Tivat, ograničavajuć se, uglavnom, na isticanje da su one čuvene po glasovitim kapetanima i pomorcima, te na tvrđenje da u njima žive "sami Hrvati" – Sa prvim se slažemo, a drugo smo već pobili statistikom.

Međutim se moramo osvrnuti na Bogdašić, selo koje člankopisac pominje u vezi sa Tivtom, nazivljuć ga njegovim predgrađem i "zadnjom župom u teritorijalnom vezu osam hrvatskih općina".

U Bogdašiću i njegovoj okolici danas žive pretežno katolici. Ali tako nije bilo nekada!

Nad cijelom Bokom, pa i dalje prema sjeverozapadu, i poslije konačnog raskida između istočne i zapadne crkve, 1054, političku vlast su imali Bizantinci. Izvjesnu protutežu ovoj činio je religiozni uticaj benediktinskog reda. Njegov osnivač sv. Benedikt (480 – 543) je svetac koji se štuje u objema crkvama, iako se je njegov red uglavnom raširio u zapadnoj, kao onaj sv. Vasilija u istočnoj. Ali ni benediktinci nisu mogli spriječiti da narod ovog kraja, kad je došlo do podjele crkava, pretežno prione uz istočnu. Tom prilikom je bilo izvršeno i preuzimanje mnogih benediktinskih manastira i crkava u Boki, pa i onih sv. Mihaila na Tumbi – Prevlaci, sv. Petra na Gradcu – Bogdašiću i sv. Marka na Pinu – Tivtu. Vjerovatno bez jačeg otpora samih Benediktinaca, pošto su ovi u ono doba bili uopšte u opadanju. Na svaki način, ovdje je, takoreći, vjera povukla sa sobom materijalna dobra, suprotno pravilu koje je važilo na zapadu, da gospodar zemlje ima da određuje koja će se vjera u njoj vjerovati ("cuius regio, illius religio").

Kad su Nemanjići zavladali ovim krajem, sv. Sava je u njemu osnovao katedru za episkopiju zetsku. Da li je sjedište ove episkopije bilo u Zlatici kod Podgorice ili na samoj Prevlaci, za nas, ovdje, nije naročito važno. Za našu tezu je glavno, da su zetski episkopi, stvarno, "makar i neredovito", boravili i na Prevlaci, kako to nizom podataka dokazuje eminentni istoričar, živući kotorski kanonik, prečasni don Ivo Stjepčević u svojoj knjizi "Prevlaka" (str. 9 – 17).

U samom Bogdašiću, na crkvi sv. Petra, koja je sada katolička, i danas se nalazi ploča sa ćiriličnim natpisom, koja glasi: "V ime oca i sina i svetago duha i svete bogorodice i svetih vrhovnih apostola ja milostiju božijom jepiskop zetski Neofit sazdah hram sij v oblast svetago Mihaila v dni blagočestivago i bogom državnago gospodina kralja Stjefana Uroša sina pravovjenčanago kralja Stjefana vunuka svjetago Simeona Nemanje v lieto 6757-6777" (1269).

Iz činjenice što je ova ploča prelomljena, prečasni g. Stjepčević pogrešno izvodi zaključak da je ona na crkvu sv. Petra u Bogdašiću prenesena sa neke druge. Jer, kao što svjedoče podvučene riječi u natpisu, ploča se je prvobitno nalazila na crkvi posvećenoj "svetim vrhovnim apostolima", dakle sv. Petru (u pravoslavnoj crkvi on se nikad ne odvaja od sv. Pavla), i to u prevlačkoj "oblasti sv. Mihaila". Pošto u ovoj oblasti nije bilo druge crkve posvećene sv. Petru, osim one u Bogdašiću, jasno je da je ploča bila prvobitno postavljena baš na ovu. Što je, pak, ona prelomljena, objašnjava se jednostavno okolnošću da je prednji dio ove crkve iz temelja kasnije bio restauriran, dakle porušen, kojom prilikom je ploča bila prelomljena, pa takva naknadno i ponovo uzidana.

Centar pravoslavlja ovoga kraja bio je, prema tome, u "Zboru sv. Mihaila" – manastiru na Prevlaci, koji je obuhvatio Bogdašić, Kavač i jedan dio današnjeg Tivta. On je od strane mletačke vlasti bio uništen polovinom 15 vijeka.

O njegovom uništenju postoji i priča. – Po njoj, kotorski ribar Druško imao je sa prevlačkim kaluđerima spor, jer nije bio izvršio materino zavještanje, da manastiru sv. Aranđela Mihaila preda dva zvona. Poslije sudske presude u korist manastira, Druško, dogovorno sa kotorskim Providurom, donese u manastir zvona uoči samog Aranđelovdana. Ali sobom ponese i kutije otrova, koje mu je dao Providur. Sutradan, za vrijeme litije, Druško se ušunja u manastirsku kuhinju, u kojoj onoga časa nije bilo nikoga, i sadržinu kutija izruči u kotao u kome se je kuhala riba. Svi kaluđeri, koji su okusili ovo jelo, njih 70, zaglaviše. Ali i Druško, koji iz manastira pobježe na konju, skonča u Odoljenu. Istodobno, na dati znak, topovima sa mletačkog broda bi porušen i sami prevlački manastir sa crkvom.

Znamo i priznajemo da ova priča, u ovakvoj formi, ne može da izdrži istorijsku kritiku. Ali znamo i to, da narodne priče (ne izuzimajuć čak ni mitološke) uvijek imaju neki stvarni osnov. Suština gornje je u tome, da je prilikom uništenja ondašnjeg centra pravoslavlja na Prevlaci bilo upotrebljavano i nasilje. Ako baš to potvrđuju dva dokumenta koja, u srpskom prevodu, nalazimo na strani 169-172 "Srpsko-dalmatinskog magazina" iz 1849 godine, a koji su uzeti iz Farlati-a i Goleti-a. Jedan od njih je nalog mletačkog dužda na kotorskog kneza Ivana iz 1455, a drugi je dekret kotorskog upravnika od 30-IV-1672 godine.

U prvom, mletački dužd (pozivljuć se na ranije naređenje od 1451 godine) naređuje kotorskom knezu da kotorskom biskupu Bernardu pomaže u njegovom radu na "vraćanju na stotine nevjernu i šizmatičku čeljad u vjeru katoličansku", čineć "prijeki sud i pravinu. "natjeravajuć ih (šizmatike) da povrate i odreknu se onih zemalja, vinograda i baština, što su crkvi pripadali, i što su oni pritisli bili". U naređenju se podvlači da u obzir dolaze sve "crkve i crkvice", koje je "mitropolit šizmatički ili slavenski pod sobom držao", a među njima se izrekom pominju sv. Mihail na Prevlaci i sv. Petar u Bogdašiću.

U vezi sa ovim, napominjemo da katolička crkva, koja se smatra jedino pravom, sve hrišćane-nekatolike smatra odmetnicima, pa da stoga i njihov eventualni prelaz u katolizam nazivlje "vraćanjem" – obraćanjem unj. – Ovo da se iz gornje riječi "vraćanje" ne bi stvorio pogrešan zaključak, kao da su dotični "šizmatici" ranije bili katolici.

Gornji izraz "prijeki sud" nema se shvatiti u smislu koji mu se danas daje. Ali je nesumnjivo da je smisao i gornjeg izraza, da kotorski knez ima da prema "nevjernim" postupi sa naročitom strogošću i bez mnogo formalizma...!

Uprkos toga, akcija kotorskog kneza i njegovih naslednika nije za dugo vremena imala punog uspjeha. Stoga kotorski upravnik u onom dekretu iz 1672 godine, "s pregorkim duše čustvovanjem i tugom", navodi, da se "malo po malo srpski sveštenici, i to šizmatički, među Bogdašićane i Kavačane (Kavčane) useljavaju, i slobodno bez svakog zazora sa seljacima se sastaju, druže i prijateljstvo hvataju, iz čega velika opasnost i grdna šteta zakonu katoličanskom grozi". – Svjestan toga, kotorski upravnik, prethodno i kao radi rasterećenja svoje i svojih pretšasnika savjesti, u istom dekretu ističe: da je naređenje Senata (mletačkog) od godine 1451 (to je, očevidno, ono koje se u gornjem duždevom naređenju od 1455 pominje kao "ranije"), t.j. "da se svi šizmatici iz ova dva sela (Bogdašića i Kavča) protjeraju, do danas najtačnije opsluživano bilo"!

Mimo onog što smo već kazali, ovim dvama dokumentima je suvišan svaki komentar. Primjećujemo samo da se samim njima objašnjava već konstatovana pojava, da katolike u Boki nalazimo pretežno u mjestima koja su nekad bila pod Mlečićima; i pojava da je pravoslavlje najjače stradalo u svom negdašnjem centru, oko Prevlake.

Niti nam je namjera niti bi imalo smisla da zbog ovoga katoličkoj crkvi nešto iznimno predbacimo. Sve vjere su od vajkada, kad su to samo mogle, svoju propagandu vršile i drastičnim sredstvima. – Ovim povodom, želimo samo da potsjetimo na poznatu činjenicu, da je za ljudsko društvo, od sviju ostalih, najopasniji vjerski fanatizam. Sve "u ime Boga", on je izvršio zločine, kojima ni po broju ni po svireposti nema ravnih. I to po strogoj logici! Jer, kad čovjek uobrazi da je u posjedu prave i pune istine, a da je sve drugo laž, pa kad k tome još uobrazi i da on zamjenjuje Boga na zemlji, onda, razumje se, time Boga degradira na svoj nivo i nanosi mu najtežu uvredu, ali i svojim strastima oduzimlje svaku uzdu.

Nego, nama se ovim povodom nameće i paralela između onih davnih vremena i najnovijih događaja.

Kad su, odnedavno, bile onemogućene metode kotorskog biskupa Bernarda, i u starom prevlačkom rejonu, a naročito u njegovom sadašnjem centru, u Tivtu, počeli su se pojavljivati pravoslavci. U tolikom broju da se je osjetila potreba da se u ovom mjestu podigne pravoslavna crkva. Njezini temelji su prije kratkog vremena bili osvećeni od strane Njegove Svetosti srpskog patrijarha Gavrila lično. Tim povodom je pretsjednik crkvene općine g. Simo Sekulović, u svom pozdravnom govoru, istakao značaj ovog događaja, napominjuć da on pretstavlja produženje prevlačkih tradicija. Sasvim prirodno, jer je svakomu prijatno da može kazati da se nalazi na starini. Ali je to na izvjesnoj strani izazvalo revolt. Sa te strane je, u vezi s tim, bilo kazano da su katolici u ovoj zemlji građani drugog reda!

Odgovarajuć, potsjećamo da je nekad u Risnu zbog same jedne katoličke familije bila podignuta katolička crkva. Rišnjanima, međutim, ni danas ne bi bilo zazorno da se tu podigne još jedna, ako komu treba. Ali, šta sve to vrijedi, kad su neki toliko navikli na privilegije, da im, čim nisu privilegisani, izgleda da su progonjeni...!

Nas tješi da tako ne misle bokeljski katolici. Bar oni koji su starosjedioci. O tome smo se uvjerili baš prilikom osvećenja pravoslavne crkve u Tivtu, jer su na toj svečanosti učestvovali u ogromnom broju i tivatski katolici, predvođeni od njihovog dičnog načelnika g. Šima Škanate. Njegov bratski poljubac sa srpskim patrijarhom, tom prilikom, ovjekovječen je u fotografskom snimku, koji je bio reproduciran i u nekim novinama.

V

Slijedeć sušačkog člankopisca, prelazimo na Perast.

Sunčani gradić, od unutrašnjosti, koja je bila pod turskom vlašću, zaštićen visokim brdom, a postavljen prema Verigama, kao straža nad ulazom u unutrašnji bazen Boke, ovo mjesto je za Veneciju imalo naročitu važnost, pa nije čudo da je ona od njega stvorila drugi centar (Kotor je, dabome, bio prvi, svoje vlasti u Boki Kotorskoj). Razumje se, dijeleć, po običaju, izdašno posjede i plemićke titule.

Međutim, radi uspomene na njegovu raniju nacionalnu prošlost, potsjećamo da Peraštanin Francesco conte Viscovicx, u svojoj "Storia di Perasto", navodi, da je srpski kralj Stefan Nemanja Peraštanima bio podijelio povlasticu da biraju 12 lica, po jedno iz svake "casade" (u Perastu ih je bilo 12, koliko je u njemu bilo i plemićkih domova), kojima je bila povjerena počasna straža nad njegovim kraljevskim stjegom. Ovo, besumnje, zbog naročitih zasluga. A one su se, prema rukopisu Peraštanina Julija Balovića, a po podacima peraškog arhiva (dalle carte del nostro archivio), sastojale u učestvovanju Peraštana u vojnama koje je pomenuti srpski vladar vodio po Makedoniji, Albaniji i Epiru.

Kad su se Peraštani, poslije, "dobrovoljno podvrgli mletačkoj republici" (navodi dalje Balović, a po njemu Visković), ova im je potvrdila dotičnu povlasticu, sa malom izmjenom: odobravajuć im da biraju 12 "gonfaloniera", koji su u vrijeme rata na moru imali da čuvaju duždev barjak – "il golfalone" i da ga razvijaju u svečanim prilikama, kad bi im to naredio "il capitano generale del mare" kome su Peraštani bili neposredno podređeni.

Nas, prirodno, ovđe prvenstveno interesuje onaj odnos Peraštana sa slavnom srpskom dinastijom. – Ali nije beznačajno ni ono što smo kazali o njihovom kasnijem odnosu sa Mlečićima. Ovo drugo utoliko, što se je i tu, kao i u krsnim slavama bokeljskih katolika, očitovao njihov neobični konservatizam. Da, naime, običaje iz prošlosti čuvaju ljubomorno i onda kad je osnov tih običaja sasvim izmenjen. Kao radi koncesije svojoj savjesti i radi kompromisa između njihove prošlosti i sadašnjosti...!

Za člankopisca sušačkog lista, dvije činjenice bi imale da svjedoče o hrvatstvu Perasta u prošlosti: što je on rodno mjesto čuvenih Zmajevića, dvaju barskih nadbiskupa, Andrije i Vinka, te slavnog ruskog admirala Mata; a zatim što se tu čuva mač "Vuka Ognjenog", koga da je Peraštanima poklonio hrvatski ban Petar Zrinski.

U pogledu prvog, za pitanje o kome je ovđe riječ, dovoljno je kazati, da se nijedan od pomenutih Zmajevića nije nigđe i nikada priznao Hrvatom. Naprotiv, oba nadbiskupa Zmajevića su sa ponosom isticala svoju titulu "primas Serbiae" i pisala su srpskim pismom, ćirilicom. A to je razumljivo, kad se ima na umu da im je đed Milutin u Perast došao iz Crne Gore, sa Njeguša, i da se tek njegovi potomci prevjerili.

Potvrdu svojih navoda o Petru Zrinskom i onom maču, sušački novinar nalazi u spomen – ploči, koju je grad Perast postavio hrvatskom banu, sa navodnim njegovim riječima, da čestita "Slavnom, Sretnom i Plemenitom Perastu" (čestita mu pobjedu od 15-V-1654, u kojoj su Peraštani potukli preko 7000 turske vojske), "darovavši im junačku sablju".

Ali, neistina ostaje neistinom, i kad je u kamen uklesana! – Ova ploča je, naime, na zgradu peraške općine postavljena 1928 godine, i pretstavlja falsifikat istorijskih činjenica, jednako kao i ona Tomislavova u Kotoru i više drugih, koje su, kao iz neke manije, one fatalne godine bile postavljene po raznim mjestima u Boki.

Ovaj peraški falsifikat je utoliko manje oprostiv, što je počinjen četiri godine poslije članka g. Petra D. Šerovića u reviji "Narodna starina" od 15-XII-1924, u kome je nepobitno bilo dokazano oboje: i da dotični mač nije pripadao srpskom despotu Vuku Brankoviću – "Zmaju Ognjenom", i da ovaj mač nije Peraštanima poklonio Petar Zrinski.

Da je Petar Zrinski 23 i 24 maja 1654 boravio u Perastu, jer je, krstareć po južnom Jadranu, radi suzbijanja turskih gusara, čuo za sjajnu pobjedu Peraštana nad Turcima, pa dojurio u Perast da im čestita ovu pobjedu, prvi je, u svom već pomenutom rukopisu, zabilježio Julije Balović. On tu, k tome, priča da su Peraštani tom prilikom Zrinskom darovali "glavarski pehar", koga je Peraštanin Milutin Tripov Marković bio otkupio od nekog Turčina iz Hercegnovog, a koji je ranije bio svojina sigetskog junaka Nikole Zrinskog.

Ma da su ovi navodi novijeg datuma (Balović je pisao krajem 18 ili početkom 19 vijeka), mi ih uzimljemo za tačne. Ali, ukoliko su oni zaista tačni, primećujemo da bi priča, da je pomenuti mač pripadao despotu Vuku Brankoviću i da ga je Peraštanima poklonio Petar Zrinski, bokeljskim Srbima mogla samo konvenirati. Jer bi se ta priča mogla protumačiti tako, kao da je ovđe bila izvršena razmjena nacionalnih simbola: Petru Zrinskom – Hrvatu vraćen je pehar, koji je bio hrvatski, a Peraštanima – Srbima mač, koji je bio srpski. – Ali, bokeljskim Srbima nije potrebno da istorijske činjenice udešavaju prema političkim ciljevima.

Da je dotični mač pripadao Vuku Ognjenom, ustvrdio je još nadbiskup Andrija Zmajević, u svom ljetopisu iz 1675 godine. Začudo, jer se je o protivnom mogao uvjeriti iz natpisa na samom maču, koga je, svakako, imao pred sobom, pošto sam kaže da je ovaj natpis izrađen "srpskim velikim slovima". (Njegov kolega u biskupskom dostojanstvu, sadašnji kotorski biskup, preuzvišeni g. Pavao Butorac, ovo pismeno radije nazivlje "bosančicom"). A taj natpis jasno pokazuje da je to bio mač nekog uglednog Peraštanina Vukše Stjepanovića. Zmajević je, besumnje, ime Vukša čitao "Vuk", a ovo, vjerovatno je iz oduševljenja za "ovoga među ostaliem našega slovinskog naroda hrabrena junaka", doveo u vezi sa despotom Brankovićem.

Mišljenje Zmajevićevo u tom pogledu zastupao je sa velikom odlučnošću i sa mnogo tehničke erudicije preuzvišeni g. Pavao Butorac u gore citiranoj reviji "Narodna starina", i to baš u broju od 15-XII-1924 i neposredno iza članka g. Šerovića. Uglavnom, dokazujuć da se je Vuk Branković mogao nazivati i "Stepanovik", kako se onaj Vukša Stjepanović stvarno označuje na maču.

Mišljenje g. Butorčevo je, bilo mjerodavno za člankopisca sušačkog lista. Samo što je ovaj slučajno, izgubio iz vida da je g. Butorac u međuvremenu to mišljenje promijenio! – Radi izvinjenja našeg kolege novinara, napominjemo da je g. Butorac to učinio (u svojoj knjizi "Gospa od Škrpjela", na str. 121) vrlo neupadljivo, u jednoj bilješci, sitnim slovima, sa svega pet riječi, navodom da se dotični mač "bez podloge pripisuje despotu Brankoviću".

Ali, glavno je da je on to priznao i da se pitanje porijekla ovog mača sada može smatrati konačno likvidiranim. Jer sada i g. Butorac ovaj mač pripisuje onom Vukši Stjepanoviću, članu brojne istoimene peraške porodice, čiji su pripadnici (ako je to za nekoga utješljivo?) bili kmetovi opatije sv. Jurja, "daleko katolici".

Drugi dio priče o ovom maču, da bi ga Peraštanima bio darovao Petar Zrinski, nesravnjivo je manje osnovan od one, sada napuštene teze, o njegovom porijeklu. Jer se neosnovanost tog drugog njezinog dijela utvrđuje i samim negativnim razlogom – što ona nije nigđe zabilježena, ni kod nadbiskupa Zmajevića, koji je bio savremenik Zrinskog, ni kod ma kojeg drugog kasnijeg pisca, sve do Smičiklasa, koji ne kaže odakle je tu priču uzeo.

Ali to isto i iz pozitivnog razloga, jer baš nadbiskup Zmajević, u svom pomenutom ljetopisu, za ovaj mač kaže, da se on u peraškoj općini čuva kao velika dragocjenost i da ga peraški kapetani (općinski načelnici) pripasuju prilikom njihovog izbora, kao znak njihove vojničke časti. Dakle, postojanje ovog mača u Perastu i njegova simbolična upotreba, još u doba Zmajevića (koji je, ponavljamo, bio savremenik Zrinskog), bili su tako davnog datuma, da im ni sam Zmajević ne zna početak.

Pa ipak, pored svega toga, preuzvišeni g. Butorac još uvijek tvrdi da je ovaj mač Peraštanima darovao Petar Zrinski. A to, pošto ga je, navodno, on sam, prije toga, dobio na poklon od Kotorana.

Po teoriji g. Butorca, "lako je protumačiti" da se je, najprije, ovaj mač preselio iz Perasta u Kotor, "ili darom ili kupnjom ili oporukom". Zatim – mada Balović izrekom naglašava da je Zrinski odustao od namjere da poseti i Kotor, i da je iz Perasta izravno otputovao niz Verige – po mišljenju g. Butorca, "Kotorani su lako mogli naći načina da Petra pozdrave i obdare". Što, pak peraški izvori (i ne samo peraški!) o tome šute, to bi, po g. Butorcu, bilo "radi zajedljivijih međusobnih odnosa" Peraštana i Kotorana. A kad se je sve, po zamisli g. Butorca, tako lijepo slučilo, "Petar je dobio priliku da Peraštanima dostojno odvrati: oni njemu srebren pehar, koji je nekad pripadao njegovoj porodici, a on njima dragocjenu sablju peraškog porijekla". Jer, opet po g. Butorcu, "nemoguće je zamisliti da Petar nije ništa za uzdarje poklonio Peraštanima".

Kao što vidimo, sve same gole pretpostavke! – One, priznajemo, čine čast piščevoj mašti. Ali istorijska kritika mašti određuje pomoćnu, a nipošto vodeću ulogu. K tome, po našem mišljenju, g. Butorčevim pretpostavkama nedostaje uslov ni za onu prvu, jer su one neprirodne i nelogične.

Nama, naprimjer, nije nikako "lako protumačiti" kako je uopšte dotični mač mogao doći u posjed Kotorana. Ovo ne samo zbog animoznosti dvaju mjesta, već, još više, zbog one simbolične funkcije ovog mača u samom Perastu. Isto tako, ne vidimo kako bi Kotoranima pošlo za rukom, i to lako, da Petra pozdrave i obdare, koliko baš zbog te animoznosti, toliko i zbog kratkoće njegovog boravka u Boki. Naprotiv, mi sasvim lako možemo zamisliti da je Zrinski, koji je u Perast došao nenadno, iz njega otišao, bez da je Peraštanima nešto poklonio, ma da je sam od njih poklon primio. Jer (naročito pod takvim okolnostima) nalazimo da je domaćin mogao obdariti gosta, a da to ovaj ipak ne učini prema domaćinu. Nama bi čak izgledalo pomalo i neukusno od strane Zrinskog, kad bi on istog časa i, takoreći, iz ruke u ruku Peraštanima ustupio isti onaj dar, koga je primio od njihovih rivala Kotorana. Mi, zbog svega ovoga, radije vjerujemo da je, baš iz pomenute surevnjivosti dvaju mjesta, mnogo kasnije od samih Kotorana formirana verzija da bi oni Zrinskom bili poklonili "junačku sablju", kao dar koji je njemu bolje priličio od pehara, kojim su ga obdarili Peraštani.

Svjesni smo da smo se ovim pitanjem pozabavili duže no što ono zaslužuje. Mi smo to učinili namjerno, u nadi da ćemo se uskoro, bar u pitanju ovog mača, sa preuzvišenim g. Butorcom naći na istoj liniji. Poslije toga, računamo, biće sa peraške ploče izbrisane one riječi "darovavši im junačku sablju", pa će se ta ploča moći bez zamjerke predati potomstvu "na vječnu uspomenu".

VI

U dokazivanju hrvatstva Dobrote (ovim mjestom ćemo iscrpsti listu "hrvatskih" općina Boke) naš člankopisac je vrlo štur. Navodi samo da je Dobrota "gnjezdo glasovitih hrvatskih kapetana i brodovlasnika", dodajuć da je tu održana skupština Bokelja 1849, na kojoj da je ban Jelačić bio umoljen da Boku pripoji Hrvatskoj.

Ova šturost našeg partnera je razumljiva. Jer Dobrota, više nego koje drugo mjesto u Boki, u kome nalazimo pretežno katolike, pruža dokaze svoje srpske nacionalne svijesti, ne samo u prošlosti već i u sadašnjosti. A i prirodno, pošto je tu, zbog neposredne nekadašnje političke granice, uvijek bila najtješnja veza između Boke i njezinog crnogorsko-srpskog zaleđa, pa je kroz ovo mjesto naročito jako izbijao nacionalni val iz unutaršnjosti na more.

Ne samo što je danas blizu polovina dobrotskog stanovništva pravoslavne vjere, mnogi, i to najugledniji Dobroćani katolici i danas se priznaju Srbima. A oni koji to nalaze zazornim, zovu se "Slavjanima", što znači Jugoslavenima. Tako tu i danas postoji "Slavjanska čitaonica" koja je 1936 proslavila svoju 60-godišnjicu. Njezin nacionalni karakter je izražen i time što je za svoga počasnog člana, pored biskupa Štrosmajera, izabrala i crnogorskog kralja Nikolu I.

Samo, pak, porijeklo Dobroćana (opet jače nego kod ostalih bokeljskih katolika) očituje se u istovjetnosti njihovih porodičnih imena sa onim iz susjedne Crne Gore i u krsnim slavama dobrotskih katolika.

U pogledu ovog drugog, napominjemo da su dvije stare dobrotske crkve bile posvećene sv. Ivanu i sv. Vračima. One nas obje (kad Ivana pretvorimo u Jovana) potsjećaju na istoimene pravoslavne crkve u blizim crnogorskim Zalazima. Kod one prve, sv. Ivana u Dobroti su se vijale srpske zastave i u doba najžešćih borbi između Srba i Hrvata. Ona druga je danas posvećena katoličkim Svisvetim. Ali ju narod još uvijek zove "sv. Vrača". – Zanimljivo je, k tome, da, dok neke dobrotske katoličke familije (napr. Kamenarovići) slave sv. Ivana, druge (Andrići, Dapčevići, Ivanovići i Miloševići) za krsnu slavu drže, kako sami kažu "Vračevdan". Ovu su, istina, pomjerili za 13 dana unatrag od pravoslavnih sv. Vrača, pa bi u toliko moglo izgledati da su ju preveli na novi kalendar. A kako im ona stoga pada tačno na katoličke Svisvete, neki i misle da im je slava sada ovaj katolički praznik. Drugi opet, a vjerovatno i sami svečari, računaju da ovim pomjeranjem datuma slave nije ništa bitno izmijenjeno, jer se među svima svetim, na svaki način, nalaze i sveti "besrebrenici" Kuzma i Damjan.

Tijesna veza između Boke i Crne Gore toliko je upadljiva, da su neki sa hrvatske strane, u suludom bježanju od srpskog imena, pribjegli tvrđenju da su Crnogorci "Crveni Hrvati" ("crveni", možda, ali Hrvati nipošto!); ili u tvrđenju da su samo "Crnogorci", jer da "nijedan crnogorski političar nije kazao da bi oni bili Srbi" (ovo drugo čitamo u "Hrvatskoj Grudi" od 12-X-1940).

Kad bi ljudske gluposti mogle prekoračiti granicu našeg umrlog života, lako je zamisliti kako bi se nad ovom poslednjom zgranuli, naprimjer, pjesnici "Gorskog vijenca" i "Balkanske carice"!

Ali baš ova poslednja nam dozivlje u pamet događaj koji se je zbio prije više od stotinu godina, jer on naročito jasno pokazuje kako je onaj prvi, neumrli Njegoš, gledao na nacionalni karakter ondašnje Boke, a posebice Dobrote.

1833, kao 20-godišnji mladić, na prolasku za Rusiju, gdje je trebao da se zavladiči, on se je par dana zadržao u Kotoru, a tom prilikom bio gost i plemićke katoličke porodice Ivanovića u Dobroti. Oduševljen njihovim gostoprimstvom, on im je na njemu zahvalio pjesmom, čiji je naslov "Srbin Srbima na časti zahvaljuje", a čiji početak (prepisujemo ju iz knjige Sima Matavulja "Boka i Bokelji") glasi:

Kako odoh iz slobodnih gorah,
Mišljah u njih Srpstvo ostaviti,
A međ tuđim uljesti narodom,
Kom običaj ni jezika ne znam.
Vjera druga, carstvo, misa’ druga:
Mišljah prezren ka’ i krvnik biti,
Radi vjere – svijeta nesloge.
No ja sasvim drugojače nađem!
Bih dočekan u Kotoru krasno
U srpskoji kući Lumbardića.
Tu tri dana ka’ u trenuć prošli
Pravom čašću i veseljem srpskim.
Dok četvrti, na uranak sunca,
Konte Josif iz Dobrote dođe
Sa njegova dva mila sinovca,
Dva sinovca kako dvije vile,
Tek se stasmo, bracki s’ izljubismo,
Pitasmo se za život i zdravlje,
I u govor dug, iskreno srpski
Staše sva tri konta govoriti:
"Volja nam je, stari prijatelju,
"Da nam kuću pođeš vidijeti,
"Sa svom braćom koja su ti ovdje,
"Našom braćom, hrabrim Crnogorcima"
. . . . . . . . . . . . . . . . .
pa završava:
O, vi Srbi, svud li srpstvujete!
Dužnost čojstva pravu ispunjate!
Srpstvuj djelom – vjeruj što vjeruješ!
Laktom vjere glupost čojka mjeri,
A ozbiljnost djelom i vrlinom.

Zaista, riječi dostojne Njegoševog genija! – Veliki pjesnik je, kao što vidimo, još u ranoj mladosti bio uočio da je osnov svake religije vjera u Boga i u neumrlosti duše – dvije istine do kojih dolazimo razumom, bez propovjedanja – a da je sve ostalo forma. Svi oni kod kojih forma nije zagušila suštinu, pravi su vjernici. Misleć na formu, Njegoš kaže: "vjeruj što vjeruješ". – Vjeruj ono čemu su te naučili ono što ti se dopada, jer to nije važno.

I 15 godina kasnije, u svojoj muževnoj dobi, neumrli vladika je zastupao isto stanovište, u pjesmi koja je početkom januara 1848 bila otštampana u Gajevoj "Danici", a u kojoj kaže:

"Ne pita se ko kako krsti,

No čija mu krvca dušu grije,

Čije ga je mlijeko zadojilo"...

Kako su Bokelji u doba bana Jelačića (koga su oni, navodno, "molili" da ih pripoji Hrvatskoj) gledali na svoj odnos prema Hrvatskoj, o tome u idućem i poslednjem članku. Ovđe, kad je već riječ o banu Jelačiću, potsjećamo samo na njegov proglas upućen Kotoranima 1 aprila 1848 iz Pešte. Banovo mišljenje o nacionalnom karakteru ondašnjih Bokelja izraženo je u samoj činjenici da je dotični proglas bio napisan ćirilicom. Značajno je također da je za bana narodno jedinstvo Srba i Hrvata (protivno nekim današnjim teorijama) bilo izvan diskusije. Jer, po njemu, u tom proglasu, "Serblji i Hervati" su "narod jedne krvi i jedne budućnosti".

VII

Da bi se opravdalo traženje da se Boka, odnosno jedan njezin dio, pripoji Banovini Hrvatskoj, u svim publikacijama na koje ciljamo, i u svim mogućim varijantama se stalno ponavlja, da su sami Bokelji, kao, tobože, danas, to pripojenje tražili ili priželjkivali i u prošlosti.

Izuzimajuć nekoliko "furtimaških" akcija, na koje smo aludirali u prvom našem članku, takvo traženje danas u Boki niko ne postavlja. Mislimo, na način koji bi se mogao smatrati ozbiljnim i od strane koja bi za to bila legitimisana.

Inače, ukoliko je riječ o prošlosti, i ovdje je, kao često puta, trunak istine zatrpan gomilom laži.

U tom pogledu, treba, naime, izdvojiti period, u kome je Boka bila u mogućnosti da svoje nacionalne osjećaje iskaže slobodno i bez stranog pritiska, od onog u kome nije bilo te mogućnosti. Pod prvim razumjemo kratko razdoblje između oslobođenja od mletačke dominacije i podpadanja pod austrijski jaram. A za to razdoblje ovdje ukazujemo samo na dvije manifestacije bokeljskog nacionalnog osjećaja.

Prva je pismo koje su 20-VI-1806 Dobroćani po poklisaru Đuru Dabinoviću uputili crnogorskom vladici Petru I (svetom). U njemu ga oni "kao starijega i ljubitelja od otadžbine slobode", a u nadi da će, kao što je počeo, i dalje braniti "općenu slobodu", preklinju da se zauzme kod ruskog cara, da ovaj spriječi izvršenje odredbe bratislavskog (požunskog) ugovora, po kojoj je ovaj kraj imao da podpadne "pod ćesarom bečkijem". Jer, kažu Dobroćani, "kada bi se ovo dogodilo, bilo bi istinito naše rasuće i mi bismo izgubili našu slobodu".

Kao na drugu manifestaciju u istom smislu, potsjećamo na činjenicu, da su Bokelji, svakako radi osiguranja te svoje slobode, kasnije 1813 i 1814 sproveli ujedinjenje Boke sa Crnom Gorom, kao dviju "provincija", pod pretsjedništvom baš pomenutog crnogorskog vladike Petra I. U dokumentu kojim je bilo izvršeno ovo ujedinjenje, te dvije oblasti se zaklinju Bogom da će uvijek jedna drugoj vjerne ostati i da će zajednički dijeliti svoju sudbinu. Sjedište njihove zajedničke uprave – "Centralne komisije" bilo je u Dobroti, u palati koja, i ako raskrivena, i danas tu postoji.

Nacionalni osjećaj Boke ostao je isti i kasnije, pod austrijskom vlašću. Samo, što se je on, prirodno, pod ovom vlašću ispoljavao na drugi način. – Uvijek težeć za oslobođenjem i ujedinjenjem sa jednokrvnom braćom, kakvom su smatrali sve Južne Slavene, pa, razumje se, i Hrvate, Bokelji su kasnije tu svoju težnju pokrivali plaštem "okvira" (granica a. u. monarhije), "ćesarskijem štitom", "carskom krunom" i raznim drugim frazama. Ali, bilo da su priželjkivali ujedinjenje Jugoslovena koji su se već nalazili u austrijskom okviru, bilo da su čak željeli da u taj okvir uđu i oni koji su bili izvan njega (jer bilo je i takvih), cilj je bio uvijek isti: da se ujedinjenim snagama što brže i što sigurnije taj okvir r a z b i j e, pa da tako dođe do stvarnog oslobođenja i ujedinjenja svih Jugoslovena.

1848 godina, u kojoj je nastupilo opće nacionalno previranje,bila je i za Bokelje u tom pogledu naročito značajna. U hrvatskim krajevima, kao što je poznato, ova godina je bila obilježena "ilirskim" pokretom, koji je, međutim, bio zapažen i cijenjen i u slobodnoj kraljevini Srbiji. Inicijativom Ilije Garašanina, te znamenite godine je u Beogradu bio formiran odbor od pet lica, komu je bilo stavljeno u zadatak da koordinira dotične akcije u samoj Austriji. U tu svrhu, ovaj odbor je u martu 1848 iz Beograda uputio u Sremske Karlovce Dubrovčanima Matiju Bana, da on poradi kod srpskog patrijarha Josipa Rajačića, kako bi se i vojvođanski srpski borci pridružili Gaju i Jelačiću (Od Jelačića se je u ono doba na cijelom našem jugu očekivalo nešto više, nego da će on biti samo dobar austrijski general...!). A rezultat svega ovoga bio je, da je patrijarh Rajačić instalirao Jelačića za hrvatskog bana na trgu sv. Katarine u Zagrebu. U ono doba je i u Zagrebu važila krilatica, da su braća katoličke i pravoslavne vjere "jedno srce i jedna duša".

Suvišno je isticati da je ovo imalo jakog odjeka i u Boki i da je i nju tim povodom zahvatio val oduševljenja. Pa ipak, ni to oduševljenje nije kod Bokelja moglo da zamrači njihovo jasno gledanje na nacionalni karakter ovoga kraja. Opipljiv dokaz za to nalazimo u deklaraciji koju su bokeljski pretstavnici, njih oko 400, baš te godine, 13. juna, dali u Prčanju, u katoličkom manastiru sv. Nikole.

Uvodno u nju, (potpun tekst joj se nalazi u knjizi prčanjskog župnika, prečasnog kanonika don Nika Lukovića, "Prčanj", na str. 93-102, a mi, navodeć ju, završavamo stilizaciju, mijenjajuć samo pravopis), Bokelji ističu da su primili "mnoga pisma od strane hrvatskog naroda", u kojima da je izražena želja da se kraljevina Dalmacija sjedini s Hrvatima (dotična skupština nije, dakle, bila održana inicijativom samih Bokelja,) pa zatim doslovce kažu:

"Najprva i najsvetija naša dužnost ta je, javiti pred svijetom da mi Dalmatinci nismo no Bokezi".

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

"Besumnje, toliko kraljevina Dalmatinska koliko ovoj za sad skopčano okružuje bokokotorsko, pripada po položaju, po istoriji, po jeziku i po plemenu većeg broja slavensko-srpskoj narodnosti.

Besumnje, kad bi nastojeći događaji do toga koračili da se države slaveno-srpske, to jest jugoslavenske, ujedno sjedine pod štitom ćesarskijem, bez upliva nikakve tuđe narodnosti, kao, naprimer talijanske, mađarske, njemačke i tako dalje, besumnje, Bokokotorska protivna biti neće da se želja Vaša ispuni što se sjedinjenja našega tiče.

"Ali današnja opstojateljstva, a navlastito ono što ste Vi ugarskoj kruni podložni, ne dopuštaju da mi za to sjedinjenje žrtvujemo nezavisnost, koja je nama pripoznana u onom ustavu Carstva Austrijskoga.

"Kad svaka jugoslavenska država pravilnim putem postane samostalna, bez tuđeg upliva, kad se zbude ono što svi želimo, to jest osnova slavenskog carstva pod carskim štitom, kad najposlije jednaka prava budu slobodno među rečenim državama ugovorena i postavljena, okružje bokokotorsko od svoje strane radosno će sebe u tomu savezu pripisati.

"Naprotiv toga, ako države Hrvatska i Slavonska žele i mogu s nama u zadruženstvo doći pod ustavom 25 aprila ove godine, da s nama ujedno u novom konstitucionalnom životu uđu, okružje ovo ništa radosnije zahtjevati ne može"

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

I vladika Njegoš je nagovarao Bokelje da se ujedine sa Hrvatskom. (1) Sa iste ove skupštine oni su i njemu uputili odgovor, u kome se kaže:

"Mi nikakvog protivljenja nemamo sjediniti se svim državama slaveno srpskoga naroda, kad one postanu samostalne a bez tuđeg upliva, pod carskom krunom.

"Ukoliko nam obećavate ruku pomoći protiv svakoga inostranog napadaja, mi Vi za to blagodarimo na ime svega naroda".

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Koliko onu deklaraciju toliko ovaj odgovor vladici Njegošu, potpisali su i pretstavnici današnjih "hrvatskih" općina Boke, i to: za Kotor M. Netović, za Perast Balović, za Dobrotu S. Dabinović, za Prčanj A. Sbutega, za Stoliv Iv. Marinović, za Tivat Đuro Tripov Petković, dočim je za pretstavnika Lastve na njima stavljen krst, jer je bio nepismen.

Prečasni don Niko Luković, kao Prčanjanin, s pravom se ponosi što je ona deklaracija data u njegovom rodnom mjestu, nalazeć da je ona bila "veličanstvena narodna manifestacija, na kojoj je prvi put u Dalmaciji (trebao je kazati "u Boki", jer Bokelji u samoj deklaraciji kažu da oni nisu Dalmatinci) došlo do izražaja jugoslavenska državna misao". Zaista, Bokelji su tom deklaracijom za nekih 70 godina anticipirali ideju Krfske deklaracije, pa ju čak izrazili na mnogo široj i mnogo liberalnijoj osnovi.

Mi, naime, ne dijelimo mišljenje prečasnog don Lukovića, da bi u prčanjskoj deklaraciji bila istaknuta ideja o konfederativnom uređenju Austrije, u kojoj bi Jugosloveni imali voditi glavnu riječ. Po našem mišljenju, u toj deklaraciji je, naprotiv, jasno izražena ideja o federativnom uređenju samih jugoslovenskih država, dakle, za onda, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, sa bokokotorskim okrugom. Jer, po shvatanju ondašnjih Bokelja, njihovo ujedinjenje bi se, s jedne strane, imalo izvesti bez stranog (njemačkog, mađarskog ili talijanskog) uticaja, a, s druge, pošto se prethodno između tih slavenskih, "t.j. jugoslavenskih" d r ž a v a utvrde, te budu "ugovorena i postavljena" jednaka prava u formi s a v e z a. A to sve kao "osnov slavenskog carstva", čime se očevidno cilja na ujedinjenje i sa onim Jugoslovenima koji su se nalazili izvan granica a. u. monarhije. Ovakvo shvatanje jugoslovenskog ujedinjenja od strane Bokelja potvrđuje, uostalom, njihov i inače poznati liberalizam.

Uzgred, vrijedno je podvući i aluziju deklaracije na eventualno pripojenje Hrvatske i Slovenije Dalmaciji i bokokotorskom okrugu, dakle odvajanje dviju prvih od Ugarske i njihov prelaz u austrijsku polu monarhiju, jer su time još onda Bokelji imali pred očima kasnija stremljenja mnogih Jugoslovena u tome pravcu.

Za nas je ovdje, razume se, najvažnije, da su se ondašnji Bokelji sa nacionalnog gledišta smatrali srpskom vrstom ("species") slavenskog roda ("genus"), ili, jednostavnije, srpskim stablom na slavenskom korjenu. Jer samo to značenje može imati njihova izjava da su oni "slovensko s r p s k e" narodnosti.

Konstatujuć ovo, a izvodeć zaključke iz svega što smo kazali, držimo da naše članke najzgodnije možemo završiti sa ovim napomenama:

NAPOMENE:

1) Za bana Jelačića je Njegoš (u proglasu na Bokelje i Dubrovčane) u početku držao da ga je «tajna sudbina na čelo Južnih Slavena postavila». Njegoš ovu svoju vjeru izražava bez traga surevnjivosti. Ma da je sam bio vladar male ali slobodne srpske države, on je, vidi se, bio gotov da vodstvo Južnih Slavena prepusti Hrvatu. (Kud sreće da bismo sličan osećaj našli na drugoj strani!). Ali, nažalost, ta Njegoševa vjera nije dugo potrajala. Svom gorkom razočaranju on, već nekoliko mjeseci kasnije, 1. XI 1848, daje izraza u pismu Vrazu. Tu, njega ljuto boli što mu se nije dala prilika da i sam učestvuje u akciji na oslobođenju Južnih Slavena, kako je u prvo vrijeme bio shvatio Jelačićevu borbu sa Mađarima, pa kaže: «Sto puta je lakše onomu ko se bori, no onomu koji čama kod kuće. – « «Da sam moga što na muci pomoći, najsvetiju bih dužnost pod nebom ispunio. I da je iole sporazumevanja bilo, moglo bi biti s našega kraja veće pomoći no se ikomu čini, pa pomoći bez muke i pjevajući». Međutim, on, ojađen, vidi «što je», i «da se od prvog cilja daleko otstupilo»...! – I Njegoš je, dakle, već krajem 1848, sa iskrenom tugom konstatovao da Jelačić ima pred očima samo Austriju!

Vasko Kostić
Nikola J. Jurić

Rođenje i školovanje

Poslednje pismo N. Jurića

Nikola je rođen u Imotskom 22. februara 1884. kao najmlađe dijete Mande i Jakova Jurića. Bila je to veoma siromašna porodica, bez svoje zemlje, pa su i otac i majka nadničili na tuđim imanjima da bi podigli petoro djece. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, gdje se, uprkos siromaštvu, isticao oštroumnošću i marljivošću pa je, uz učiteljeve i vjeroučiteljeve preporuke, primljen u sjemenište.

Zbog kasnijeg Nikolinog životnog puta, važno je podsjetiti da je Imotski tada (i ne samo tada) bio pod jakim uticajem rimokatoličkog klera i bastion, upravo u to doba rađajućeg, hrvatskog nacionalizma. U euforičnoj kampanji prevođeni su u Hrvate svi katolici bez obzira na porijeklo i dotadašnja osjećanja. U takvim okolnostima je bilo logično da se i Nikola u tom duhu vaspitava i obrazuje, pa da u tom cilju i agituje, jer još nije mogao znati sve što će kasnije saznati. Isticanje u učenju i znanju donijelo mu je stipendiju Svete Stolice, što mu je omogućilo da završi teološke studije u Vatikanu. Tamo su mu predviđali blistavu karijeru u crkvenoj hijerarhiji, ali on je već tada počeo na drugi način razmišljati. Umjesto božanskog stjecišta i bezgrešnog svetačkog ponašanja, kako je zamišljao Vatikan i njegove stanovnike, on je tamo doživio velika iznenađenja i vidio ili saznao mnogo toga što mu se nije dopadalo. Po svojoj želji vratio se u Dalmaciju gdje je u većim mjestima, pored svećeničke dužnosti, predavao latinski i grčki jezik u klasičnim gimnazijama. Osim klasičnih, već tada je izvrsno vladao italijanskim, njemačkim i češkim jezikom.

Iako je bio solidno obrazovan, Nikola nije bio zadovoljan sa onim što je znao, pa je i dalje proučavao, naročito istoriju i ruski jezik. Po prirodi društven, nije se, poput svojih kolega, držao na odstojanju ni od pravoslavnih vjernika. Tada je još više počeo uviđati da ima i druge istorije i druge slike svijeta, pored one crno-latinaške, kakvu je sagledao kroz svoje teološko obrazovanje.

U politici, nije mu se dopadalo tadašnje tzv. «buđenje nacionalne svijesti», što je dovodilo do polarizacije Srba i Hrvata, a zatim i do raspirivanja međusobne mržnje bez ikakvog racionalnog razloga. Aktivno se zalagao, ne samo za razvijanje bratske ljubavi između Srba i Hrvata, nego svih Slavena, pa je postao zagovornik panslavenske ideje. U to vrijeme je mnogo čitao ruske klasike, često ponavljao odabrane misli Tolstoja i Dostojevskog i savjetovao da se ta djela čitaju radi upoznavanja slovenske duše. Zbog povezivanja, upoznavanja i druženja svih Slavena, sa oduševljenjem je zagovarao osnivanje sokolskih organizacija i održavanje međunarodnih svesokolskih sletova. Dopisivao se sa istomišljenicima iz Trsta, Celja. Bratislave, Žilina, Brna, Praga, Zagreba, Beograda. (To se moglo vidjeti po adresama i kovertama sačuvanim kod njegove kćerke Zoje. Pisma nisu bila u kovertama.)

Nikoline aktivnosti se nisu dopale ni političkim ni crkvenim krugovima, kao predavač udaljavan je iz škola, a česti premještaji imali su za cilj da ga odvoje od onih sa kojima se družio. To nije mnogo pomoglo, pa su već tada započeta harangiranja protiv njega, koja će ga pratiti do kraja života. To ga je sve više udaljavalo od Crkve i uvodilo u političke tokove.

U I svjetskom ratu

Iako su i mlađi svećenici bili vojni obveznici, oni, za razliku od drugih obveznika nisu svi dobili pozive u opštoj mobilizaciji. Nikolu to nije moglo zaobići. Našao se u Herceg-Novom kao feldkurat (vojni kapelan). Nije očekivao nehrišćansko ponašanje civilizovanih hrišćana, pa ga je razočaralo ono što je vidio i čemu je prisustvovao. Oštro se suprotstavljao streljanjima i drugim pogromima austrijske vojske nad svojim državljanima. Zalagao se za čovječnije uslove robijaša na ostrvu Mamuli i osuđivao njihovo zadržavanje na toj tvrđavi kao «živi zid» u slučaju napada ratnih brodova na tvrđavu. Neke starije i slabijeg zdravlja, uspio je i izvući iz tih kazamata. Smatrao je da je to njegova prvenstvena i sveta profesionalna dužnost, jer je tako vaspitavan i kroz vjerska učilišta. Očekivao je punu podršku Svete Stolice, ali je i u tome doživio veliko razočarenje. Preporučeno mu je da se ne miješa u ono što nije njegov posao i da samo moli Boga za duše sužnjeva i strijeljanih, jer je njegov posao da spasava duše, a ne tijela. Upozorili su ga da nije nadležan da određuje kako će vojne i policijske vlasti postupati. On to nije mogao shvatiti, osim kao taktiziranje Kaptola, koji u datoj situaciji nije mogao javno nešto drugo preporučiti, pa je nastavio sa humanim aktivnostima. Narod je to izuzetno cijenio, ali je on sve više u nemilost padao. Od očekivane podrške Svete Stolice, nije bilo ništa, pa je i to uticalo na njegovo kasnije opredjeljenje i postupanje.

Tokom vojnog službovanja u Boki divio se Bokeljima, naročito Srbima, na vjerskoj tolerantnosti, često i jednostranoj, što nije doživljavao u drugim krajevima u kojima je boravio. Boka mu je prirasla srcu, pa je sve slobodno vrijeme, a imao ga je dosta dok je bio u vojnoj uniformi, posvetio proučavanju njene prošlosti. Naravno, iz njemačkih izvora.

Kada je i njemu zaprijetila opasnost, dezertirao je uz pomoć prijatelja, kojima je ranije pomogao. Uz veliki rizik i dramatične obrte, dospio je kao dobrovoljac u srpsku vojsku, sa jakim preporukama hercegnovskih patriota. Ipak se u početku nelagodno osjećao, ne znajući na kakav prijem će naići katolički svećenik u srpskoj vojsci, i kako će oni gledati na njegovu humanu misiju, jer je bio odlučan da pokuša, koliko može, zaštititi od odmazde ratne zarobljenike koje je zarobila srpska vojska. Na njegovo veliko iznenađenje, obzirom na prethodnu propagandu pod čijim je uticajem ipak bio, u namjeravanim aktivnostima nije imao mnogo posla. Uvjerio se kako srpska vojska postupa prema zarobljenim neprijateljima. Čim bi pali u zarobljeništvo, odmah su ih sklanjali u zaklone ili u pozadinu na bezbjedna odstojanja od borbenih linija. Tamo su se hranili na istim kazanima sa srpskom vojskom i pod istim uslovima su bili smješteni. Bila je to velika razlika od onog «živog zida» na austrijskim forticama. Njemu su priznali oficirski rang, koji je imao u austrijskoj vojsci. Ne samo formalno nego i po dužnosti povjerenoj mu u sanitetu i po redovnim savjetovanjima u oficirskom koru. Naročiti utisak na Nikolu je ostavio slučaj u hitnim pripremama za pokret, kada nisu znali što će sa grupom zarobljenika kao balastom koji će im otežavati pokretljivost. Nikola nije znao što da kaže, u strahu da ih ne postrijeljaju, a srpski oficiri su se jednoglasno složili da ih puste na slobodu. Čak su Nikolu zadužili da im to saopšti, pa su mogli pomisliti da je on to isposlovao. Niti jedan zarobljenik se nije želio vratiti u svoju jedinicu. Dobrovoljno su prihvatali da nose ranjenike, razni materijal i da rade sve pozadinske poslove, a bilo ih je i koji su odlučili da se sa oružjem kao dobrovoljci bore na strani srpske vojske, iako među njima nije bilo Srba. Inače, za mlađe koji to slabije znaju, potrebno je reći da je u austro-ugarskoj vojsci bilo mnogo i Srba, mobilisanih u srpskim krajevima pod austrougarskom upravom. Ne samo običnih vojnika nego i oficira od nižih do najviših generalskih činova. Po pravilu, Srbi su odmah po zarobljavanju stupali u srpsku vojsku. Mnogi su se zbog toga i predavali ili prebjegavali u prvoj pogodnoj prilici.

(Sve to, i još mnogo interesantnih detalja koji su Nikolu natjerali da slobodno misli, on je često pričao svojim prijateljima u Krtolima. Zna se da je o tome i pisao, ali rukopisi nisu pronađeni.)

Između dva svjetska rata

Pričljivi Nikola vjerovatno nije pričao kada i kako je raščinjen, jer njegovi potomci i poznanici ne mogu objasniti da li je to bilo još u toku ili neposredno po završetku rata. Nije jasno ni da li je sam napustio tu profesiju, ili je odstranjen. Jedno je izvjesno – da to nije mnogo požalio. Solidno obrazovanje je stekao na vjerskim učilištima, učio je i kroz život, naročito kroz rat, pa je za kratko vrijeme završio Pravni fakultet u Beču, i postavljen na dužnost inspektora Kraljevske finansijske direkcije u Novom Sadu. Imao je dobra primanja uz česte dnevnice, i sve uslove da dobro živi. Ipak, po karakteru sklon istini i pravdi, nije bio mnogo oduševljen novim režimom. Kao rusofilu, nije mu bila odbojna ni Sovjetska Rusija, u kojoj je, i takvoj kakva je, vidio nadu za ostvarenje panslavenskih ideja. Osim toga, sjećajući se svog siromašnog djetinjstva, podržavao je one koji su se zalagali za poboljšanje položaja i prava potlačenih. Zbog toga je pristupio opozicionoj Socijalističkoj radničkoj partiji Jugoslavije, iako je bio svjestan da mu to ne može pomoći u službenoj karijeri.

Visokom državnom činovniku bilo je mjesto uz vlast, ali se on svrstao među opozicionare. To je bio razlog za nova harangiranja protiv njega, montiranja podvala o navodno nesavjesnom radu, što ga je koštalo čestih premještanja na sve niže dužnosti: u Kragujevcu, Skoplju; uvijek težeći da se dokopa Boke, koja mu je ostala u najljepšoj uspomeni. Najzad je uspio, ali uz prihvatanje ponižavajuće dužnosti, obzirom na svoje kvalifikacije. Postao je sekretar male opštine Tivat, što je mogao biti i svaki srednjoškolac. Ta opština je i danas najmanja u RCG, a u ono doba je bila mnogo manja, ne samo zbog manje kuća i stanovnika, nego i zato što su Lastva i Krtoli imali zasebne opštine, a to je 2/3 područja sadašnje opštine Tivat.

U toj opštini sa znatnom katoličkom većinom, Nikola je rado prihvaćen kao rimokatolik i bivši svećenik, ali nije opravdao njihova očekivanja. Smatrao je potrebnim da štiti manjinu. I tu se zalagao za slogu i zbližavanje pravoslavnih i rimokatolika. Više ih je volio tako označavati nego kao Srbe i Hrvate, a i dalje je bio pobornik panslavenske ideje. Družio se uglavnom sa intelektualcima. Bili su to pravoslavni prvaci iz čitave Boke: Mirko Komnenović (iz Herceg-Novog, sa kojim se sprijateljio još u doba rata), Nikola Đurković (iz Risna), Petar Šerović i Ignjatije Zloković (iz Bijele), Drago Milović (iz Krtola), Filip Lazarević (iz Kotora), Marko Lazarević (iz Grblja), zatim viši oficiri: Stojan Ivković, Blažo Đurović i Marko Gnjidić. Ljeti se družio, a tokom ostalog dijela godine dopisivao sa kolegom po pravničkoj struci dr Lazom Kostićem iz Krtola. Najviše je bio blizak sa Lazovim bratom Mirkom, kada je ovaj premješten sa službom u Tivat. Njih je vezivao i rad u istoj ustanovi, ali i slična shvatanja, iste ideje i zajedničke patriotske aktivnosti. U biblioteci Lazovih i Mirkovih predaka, nalazio je građu za svoja istorijska istraživanja, koju nije nalazio u njemačkim izvorima. (Sa Mirkom će podijeliti i tragični kraj života.)

Sva ta druženja ne znače da je Nikola izbjegavao druženje sa Tivćanima. Teškoća je bila što u sredini pretežno zanatlija zaposlenih u Arsenalu, sa veoma malo intelektualaca, nije nalazio pogodnog sagovornika za ravnopravne rasprave. Za kafanske sjedeljke i nekorisna ćakulanja nije imao vremena.

Između dva svjetska rata gradnja hrama Svetoga Save u Tivtu nailazila je na nepremostive prepreke. (Vidjeti u knjizi «Hram Svetog Save u Tivtu», Beograd 1997.). Značajna je Nikolina uloga, kao i onih sa kojima se družio, naročito pomenutih oficira, u omogućavanju početka gradnje crkve. Da Nikola nije bio sekretar opštine Tivat, pitanje je da li bi mogle biti savladane sve prepreke i da li bi 1940. g. mogla biti započeta gradnja?

Takve Nikoline aktivnosti nisu se svakome jednako sviđale. Iz nekih krugova gotovo neprekidno je bio izložen ogovaranju. Nazivali su ga izdajnikom, iako on nikada nije promijenio svoju vjeroispovijest u kojoj je po rođenju kršten. Nije čak bio ni Srbokatolik, kao neki prevrtljivi aktivni katolički svećenici u Kraljevini Jugoslaviji, nego se izjašnjavao kao Hrvat. Nije na bilo koji način radio protiv Rimokatoličke crkve, osim ako neko pod tim podrazumijeva omogućavanje gradnje pravoslavnog hrama ili pošteno iznošenje dokumentovanih istina o srpskom karakteru Boke. To ne bi trebalo smetati Rimokatoličkoj crkvi i njenim moralnim načelima. Optuživali su ga i za zloupotrebu dužnosti, iako u tom smislu nije bilo nikakvog dokaza da bi se mogla podići bilo kakva optužnica, pogotovo ako se mislilo na neko sticanje materijalne koristi. Da je neko drugi bio na dužnostima koje je on obavljao, za 20 godina rada bi i od redovnih prinadležnosti mogao nešto steći. Međutim, svi su znali da on nikada ništa nije imao, iako nije trošio ni na duvan, ni alkohol, ni na provode. Sva pokretna i nepokretna imovina mu je bila mala portabl pisaća mašina, od koje se rijetko odvajao.

Porodica

Nikola je dva puta ženjen. Oba puta sa Bokeljkama.

Prvi put se oženio 1924. g. kada mu je bilo 40 godina, sa Olgom, kćerkom velikog patriote i stradalnika, austrougarskog «veleizdajnika» i svog imenjaka prote Nikole Rusovića iz Krtola. Ovom ženidbom je postao pašenog Petra Šerovića, koji je bio oženjen Olginom sestrom Danicom.Tako su se Nikola Jurić i Petar Šerović još više zbližili, često sastajali (najčešće u tazbini) i bez sumnje jedan na drugog uticali, na djelovanje se međusobno podstrekavali. To se može uočiti i iz njihovih djela.

Petar Šerović je bio, vrijedni istraživač prošlosti Boke, narodni poslanik i jedan od najistaknutijih i najzaslužnijih Bokelja. Nažalost, zapostavljen je, isto kao Nikola Jurić, za kojeg je donedavno malo ko znao da je između dva svjetska rata i postojao.

Iz braka sa Olgom, Nikola je imao dvije kćeri, kojima je dao ruska imena, Zoja i Zdenka, što nije čudo, jer nikad nije krio svoje rusofilstvo. Malo je čudnije što ih je krstio u pravoslavnu vjeru, ali im je djed po majci bio pravoslavni protoprezviter, pa je Nikola mogao tako krstiti djecu iz poštovanja prema svom uvaženom tastu. Ako je on to uvažavao, nisu uvažili njegovi protivnici, niti mu oprostili nego su iskoristili da ga još više osuđuju ne ostavljajući ga na miru da živi kako on misli da je najbolje. Nikola se nije ustručavao priznati da je zbog toga mnogo patio, ali to na njega nije moglo toliko uticati da izmijeni shvatanje i ponašanje. Zoja se nije udavala, a Zdenka je bila udata za učitelja Steva Subotića i ima potomstvo.

Drugi put se Nikola oženio 1928. g. nakon prerane Olgine smrti. Izabranica mu je bila Milena, zvana Mila, sestra Srđa i Andra, kćerka Danila iz ugledne pomoračke kuće Vojvodića iz Morinja. Sa njom je imao troje djece. I njima je dao izrazito pravoslavna imena: Aleksandra-Saša, Jasna i Predrag.Svi su kršteni u pravoslavnu vjeru, iako ovog puta njihov djed po majci nije bio pravoslavni sveštenik. Saša je bila udata za Bracu Salona, a Jasna za Dragana Markovića. Obje imaju potomstvo. Predrag, zvani Bato, nije se ženio, tako da Nikola Jurić nema više potomstva po muškoj liniji.

Istorijska istraživanja

Da se Nikola počne intenzivno baviti istorijom Boke, uticali su sticaji raznih okolnosti, ali su presudna tri:

• premještaj u Boku u svojstvu vojnog kapelana,
• dva braka sa Bokeljkama iz poznatih porodica i
• biblioteka u kući prota Marka Kostića, čiji je gost često bio.

Svi njegovi tekstovi odišu istinoljubljem, a sve su to reakcije na obmane i izvrtanja istorijskih činjenica, što nije mogao mirno podnositi. Kao dobar poznavalac istorije, u Boki se isticao i usmenom i pisanom riječi za dokazivanje srpskog karaktera Boke, iako je bio Hrvat rimokatolik. Kraćim, ali češćim, novinarskim prilozima sarađivao je sa sarajevskim listom «Jugoslovenska pošta», a njegova rubrika je bila «Glasnik Boke».

Da počne objavljivati širu studiju o srpskom karakteru Boke, «krivac» je zagrebački list «Hrvatska straža». Taj list je 1940. g. počeo sa pravom ofanzivom isticanja hrvatskog karaktera Boke. U «Glasu Boke» br. 389. od 17. VIII 1940. ta ofanziva je nazvana «Krstaškim ratom» za oslobođenje (navodno ugnjetavanih) Hrvata koji su ostali van banovine Hrvatske. No na to se malo ko osvrtao, jer taj list nije cijenjen kao ozbiljan. Međutim, kada je i «Obzor», koji je koliko-toliko smatran objektivnim listom, počeo slijediti «Hrvatsku stražu» sa lažnim statističkim podacima o stanovništvu Boke, odazvao se Nikola Jurić serijom zasebnih članaka, pod istim naslovom: «Nacionalni karakter Boke u sadašnjosti i prošlosti». Članci su zauzimali 3 od ukupno 4 čitava stupca, i to na udarnoj naslovnoj strani, što dokazuje koliko je Uredništvo cijenilo njihovu važnost i aktuelnost.

Prvi članak je objavljen u «Glasu Boke» br. 396. od 9. XI 1940. potpisan samo inicijalom J. Uslijedili su članci u «Glasu Boke» br. 397. i 398. od 16. i 23. XI 1940. potpisani inicijalima N. J. a od narednog broja ih više nije bilo. Umjesto njih, bez ikakvih objašnjenja, pojavio se članak Rista Kovijanića pod naslovom «Državna misao», na naslovnoj strani «Glasa Boke» br. 399. od 30. XI 1940. preko sva 4 stupca. Neke intervencije su učinile da se zabrani iz Boke odgovarati na destruktivnu i lažnu propagandu o hrvatskom karakteru Boke, ali ta propaganda nije zabranjena. Nažalost, to nije bila prva nego uobičajena pojava u Kraljevini Jugoslaviji, od zabrane obnove 1919. g. stare Srpske narodne garde u Kotoru, zatim ukidanja novoosnovane Srpske garde u Krtolima, do opšteg suzbijanja srpskog imena u Boki, ali ne i hrvatskog.

Nikolina reagovanja na zabranu daljeg objavljivanja pripremljene i u rukopisu predate Uredništvu serije članaka, nisu pomogla ni uz intervencije i podršku jakih prijatelja. Znači da je druga (nepoznata) strana imala veću moć. Nikoli nije preostalo ništa drugo nego da, kao privatno izdanje o svom trošku početkom 1941. g. u Nikšiću, štampa brošuru «Prilog raspravi o nacionalnom karakteru Boke Kotorske», i da je besplatno dijeli prijateljima, a veći dio da uništi, jer je ubrzo uslijedila kapitulacija Kraljevine Jugoslavije.

U II svjetskom ratu

Po kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije i uspostavljanju okupacione italijanske vlasti, Nikola je pozvan, kao i svi državni službenici, da položi zakletvu i nastavi rad na prethodnoj dužnosti. Kao poliglota, a posebno kao vrsni poznavalac italijanskog jezika, bio bi im veoma potreban i koristan. Imali su oni sve njegove podatke i prije okupacije, jer je u Tivtu bio snažan petokolonaški punkt i špijunski centar, a kada su kao okupatori stigli u Tivat, dobili su pregršt dopunskih informacija, više kleveta nego istine. Zato su Italijani i očekivali da će Nikola odbiti vraćanje na posao, pa su imali alternativu. Ponudili su mu posao za koji nije trebalo polagati zakletvu. Odbio je primamljive ponude i za onu saradnju koja se odnosila na kulturni, a ne na politički rad. Povukao se u Krtole kod svoje kćerke Zoje, da bi se u tom zabačenom mjestu u tišini bavio pisanjem. Međutim, tamo se spontano razvio živ antifašistički rad. Pokrenuli su ga samoinicijativno (a ne kako se tvrdi pod vođstvom KPJ) krtoljski slobodoljubivi intelektualci. U tome je neizostavan bio Nikola Jurić, koji je izabran za člana prvog ilegalnog Opštinskog NO odbora.

Kao intelektualac sa visokom školskom spremom, i širokim znanjem, Nikola je bio duša antifašističkih aktivnosti u Krtolima, jedan od pokretača i urednika «Crvene Zvijezde», jedinog ilegalnog lista koji je u prvoj polovini 1942. g. izlazio u okupiranim krajevima Boke i Crne Gore. Nažalost, izašla su samo dva broja. Poslije prvog broja, uslijedila je zabrana daljeg rada na tom listu. Začuđujuće je saznanje ko je to zabranio? Onaj od koga se to tada najmanje moglo očekivati: MK KPJ Kotor uz potpis Mata Petrovića. Kasnije su neke sličnosti u postupcima tog MK i okupatora postale jasnije, ali tada takva zabrana nije mogla biti shvaćena. Rad na listu je nastavljen, a poslije drugog broja nastala su masovna hapšenja aktivista NOP-a. Nikola je uhapšen 30. novembra 1942. i sproveden u zloglasni Kotorski zatvor, a zatim u još zloglasnije kazamate ostrva Mamule. Ležao je ovog puta kao sužanj u ćelijama koje je u I svjetskom ratu posjećivao kao vojni kapelan da ispovjeda i utješi tadašnje robijaše. Nakon dvomjesečne kazne, pušten je 30. januara 1943. ali je već 7. marta 1943. ponovo uhapšen i kao povratnik pod još težim uslovima boravio neko vrijeme na Mamuli.

Da bi oslobodili prostor za sve veći priliv, koji je bio znatno izraženiji početkom ljeta, starije, bolesne, maloljetne i žene, prebacili su 23. VII 1943. u konc-logor na susjednoj Prevlaci sa nešto manje surovim uslovima. U toj grupi su se našli i Nikola Jurić (zbog godina) i Mirko Kostić (zbog oboljenja pluća). Zahvaljujući Antonu Markoviću, koji je kao najstariji po godinama u logoru bio određen da bude zarobljenik-kapo, i koji je vodio i sačuvao spiskove većeg broja robijaša, saznajemo da je Nikola Jurić nosio robijaški broj 1098. Bio je u ćeliji br. 19 sa Antonom Matkovićem, njegovim sinom Miroslavom Matkovićem i Trifonom Klisurom. Iz Krtola je na tom spisku bio još jedino Mirko Kostić sa robijaškim brojem 1138 u većoj ćeliji broj 25 sa još 7 robijaša. Svi su oni bili konfinirani kao saradnici NOP-a.

U drugom dijelu logora je bilo i oficira bivše Kraljevine Jugoslavije, ali njihovu evidenciju nije vodio «kapo» Anton Marković. Među tim oficirima je bio najmarkantnija ličnost pukovnik Stojan Ivković. Iako će o njemu još nešto biti rečeno, važno ga je ovdje pomenuti zbog kasnijih događaja vezanih za njega, Nikolu Jurića i za Mirka Kostića. Tokom, vremenski ograničene, dozvoljene šetnje, njih troje su se najviše družili. Nisu im smetale ni vjerske ni ideološke razlike. Zbog ubrzanog pogoršanja zdravlja, Mirko je prije kapitulacije Italije prebačen u vojnu bolnicu Meljine, a Stojan i Nikola su ostali na Prevlaci sve do kapitulacije Italije, i još koji dan duže, do 2. X 1943. kada je novi njemački okupator raspustio logor.

Antifašističke aktivnosti Nikola je nastavio i za vrijeme njemačke okupacije. Raniji ilegalni Opštinski NOO je bio raspušten, jer se otkrio po kapitulaciji Italije. U strogoj tajnosti je izabran novi ilegalni Opštinski NO odbor, a jedan od 7 njegovih članova bio je Nikola Jurić.

Posljednje što je Nikola napisao, jeste kratko privatno pismo, koje po sadržaju nije važno, ali je važno kome je upućeno. Primalac je prof. dr. Lazo M. Kostić, srpski nacionalni velikan i Nikolin prisni prijatelj. Pismo je očuvalo Nikolin rukopis i potpis. Vidi se da je pisao latinicom, ekavski. Ispod Nikolinog teksta je pismo Lazu njegovog brata Mirka. I to je posljednje što je Mirko napisao. Datum pisma je 18. oktobra 1943. a sačuvano je u dokumentacionoj zaostavštini Laza M. Kostića.

Mučenička smrt

Uveče 20. novembra 1943. u selu Nikovići (Krtoli) partizani su ubili ranije pominjanog Stojana Ivkovića. Ranije je on samo pomenut, ali je potrebno još nešto reći, jer se njegova smrt povezuje sa smrću Nikole Jurića i drugih.

Nije tačna tvrdnja Dušana Živkovića (vidjeti dodatak «Korišćeni podaci»), da je Stojan Ivković bio «poznati petokolonaš i četnik». Naprotiv, bio je veliki patriota, dobrovoljac oba balkanska i I svjetskog rata, učestvovao u rovovskim borbama i jurišima, probijao solunski front, više puta ranjavan, školovani generalštabni oficir, pisac vojnih udžbenika, pjesnik, aprila 1941. komandant fora Radišević. Obzirom na oklijevanje viših stepena komandovanja djelovanjem pete kolone, i iz istih razloga zbrke u vezama, for Radišević pod komandom Stojana Ivkovića je prvi, bez čekanja naređenja od više komande, otvorio vatru protiv italijanskih eskadrila i najžešće djelovao sve do kapitulacije Kraljevine Jugoslavije. Stojan je bio prvi «ribello» jer nije priznao kapitulaciju i sa nekoliko vojnika Srba odmetnuo se u krivošijske šume, i stare austrijske zemunice, za koje je saznao tokom službovanja na tom terenu. Nakon opsežne potjere, opkoljeni su i zarobljeni tek 2. jula 1941. (što znači prije ustanka u Crnoj Gori) i od tada je bio robijaš Mamule. Za kratko je pušten početkom 1942.g., ali je odbio ponudu Italijana da primi komandu za čitavu Boku nad MVAC (antikomunistička milicija). Ponovo je uhapšen i konfiniran u konc-logoru na Prevlaci (Ponta Oštra). Zbog njegovog ponosnog oficirskog držanja, uvažavao ga je i komandant logora, koji mu je tokom robovanja na Prevlaci, javno čestitao za ono što on do tada nije ni znao: da ga je kralj Petar u emigraciji unaprijedio u čin brigadnog đenerala. Ostao je na Prevlaci sve do raspuštanja logora. Po dolasku sa robije, vidio je da se uz pomoć njemačke okupacione komande organizuju četničke i nacionalističke jedinice, Sresko načelstvo za civilnu upravu i žandarmerijske stanice. Obzirom na visok čin, srpsku nacionalnost i antikomunističko opredjeljenje, pozvan je da primi komandu nad svim četničkim i nacionalističkim snagama u Boki. Odbio je i tu ponudu, kao i onu raniju od Italijana. Odbio je i saradnju sa partizanima. Sve je ponude odbio sa istim obrazloženjem: «Ja sam zakleti jugoslovenski oficir. Zakletvu ne mogu pogaziti, a izvršiću svako naređenje koje dobijem od onoga kome sam se zakleo».

Zbog toga su ga uvažavali i nisu ga likvidirali ni Italijani, ni Njemci, ni četnici, a ne bi ni partizani da su za to saznali Krtoljani u ilegalnom Opštinskom NO odboru, jer oni to ne bi dozvolili. Stojan je bio Bosanac, ali oženjen iz Krtola iz čuvene pomoračke i svešteničke kuće Barbića. Naređenje za izvršenje atentata je stiglo od MK KPJ iz Škaljara, ali ne Krtoljanima. Kako je to izvedeno, da li je uopšte trebalo biti izvedeno, i koliko je tragičnih posljedica bilo, koliko kuća iskopanih, žena u crno uvijenih, pisano je opširno na drugim mjestima, a ovdje je prikladno opisati samo ono što je vezano za Nikolu Jurića.

Sutradan po atentatu, a to je bio Arhanđelovdan 21. novembra 1943. tačno u 12 sati, kada se moglo očekivati da će ljudi biti u kućama na ručku, njemačka vojska je iznenada izvela veliku raciju u Nikovićima i susjednim krtoljskim selima (Milovići, Radovići i Kostići). Raciju je predvodio zloglasni vojvođanski folksdojčer Adolf Kostika. Sve u kućama pronađene muškarce, i nekoliko njima sumnjivih lica, sproveli su u školsku salu. Kostika je imao poduži spisak, na kome je 5 imena, intelektualaca, članova Opštinskog NO odbora, bilo podvučeno crvenom olovkom. Nakon provjere ličnih karata, od 160 privedenih zadržali su 28. Među njima su bili Nikola i kćerka mu Zoja. Niko od uhapšenih, ne samo da nije bio umiješan u atentat, nego nije ni znao da će biti izvršen, jer i ako ga ne bi uspjeli spriječiti, mogli bi se na vrijeme skloniti, jer bi raciju mogli očekivati. Spisak antifašista je Njemcima mogao bilo ko dati, ali ko je mogao podvući imena članova ONOO, osnovanog samo nekoliko dana ranije? Imena tog novog ONOO znali su tada samo njegovi članovi i MK KPJ Kotor.

Cijelu noć i sutradan do podne, krvnički su mučeni oni čija su imena na spisku bila podvučena. Oko 15 sati 22. novembra 1943. iz samica kotorskog zatvora Njemci su izveli četiri teturajuća izmučena zatvorenika. Uz jako obezbjeđenje, međusobno vezane lancima, sužnje su doveli pred ured Gestapoa na kotorskoj Pjaci od oružja (glavni trg). Tu su im oko vrata objesili kartonske table sa smrtnim presudama i uvredljivim izrazima, da ih prikažu kao «rijetke zveri» i ujedno utjeraju narodu strah u kosti.

Pred sumrak, stigla je u Radoviće, centralno krtoljsko selo, kaznena ekspedicija na čelu sa dželatom Adolfom Kostikom. U međuvremenu su Njemci iz okolnih kuća istjerali narod, uključujući i djecu, i sabili ih oko mjesta egzekucije, odnosno gomile zvane baštion, da gledaju ceremonijal izvođenja zločina. Mnogo svjedoka je potvrdilo tok događaja do detalja.

(Nije tačan podatak Dušana Živkovića – vidjeti dodatak «Korišćeni podaci» – da je egzekucija izvršena «uz prisustvo nacionalista». Tada u Krtolima još nisu bile formirane ni nacionalističke jedinice, ni žandarmerijska stanica. Kada je to Živković pisao, imao je samo jednostrane informacije. A da ih je i sve imao, takva su bila vremena da ih ne bi mogao saopštiti.)

Bilo je tmurno vrijeme, sa niskim, crnim oblacima i jakim južnim vjetrom koji je njihao konope sa 4 pripremljene omče. Iz zatvorenog kamiona izveli su osuđene. Ruke su im bile vezane na leđima, pa su ramenima pokušavali odgurnuti uperene puške sa bajonetama, kojima su bili podbadani. Željeli su sami prići vješalima i što prije muke prekratiti. Odjeća im je bila sva u krvi, a ruke tako stegnute telefonskom žicom, da se urezala do kosti i cijedila posljednje kapi krvi. Pročitana je, prvo na njemačkom pa na srpskom, presuda prijekog suda, iz koje su zapamćene samo posljednje riječi: «Javno vješanje u sred sela». Dok su im oko grla naticali omče, nesrećnici su kroz modrice i otekline usmeravali posljednje žalosne poglede prema rodbini i prijateljima. Da prekrate muke, sami su, prije naredbe, ispod stolica otiskivali klupčice, ne čekajući egzekutore da to urade. Time je prekraćen zločinački ceremonijal, što je razbjesnilo gestapovce, pa su udarcima kundaka kažnjavali njihajuće nesrećnike na izdisajima. Prigušene jecaje i uzdahe prisilno tu držanih mještana, gutala je huka upravo tada pojačanog južnog vjetra i tutnjava udaljene grmljavine.

U svoj toj nevolji dogodio se neobičan slučaj. Jedan od osuđenika je iste večeri tri puta vješan. Kada je pukao konop, nastalo je uznemirenje i kod egzekutora. Valjda su i oni znali za staro narodno vjerovanje da je Božja volja, ili Viša sila oslobodila onoga ko padne sa vješala. Kod pobožnih, to se povezivalo i sa činjenicom da je taj nesrećnik bio rasčinjeni sveštenik. Za naciste, to je bila samo jedna tehnička smetnja. Kad je i nakon ponovljenog vješanja opet pao i sam na noge ustao, nastao je opšti tajac i zbunjenost. Više prisutnih je tvrdilo da je tada prestala i huka vjetra i tutnjava daleke grmljavine. Tišinu je presjekla oštra komanda iz sveg glasa uzrujanog Kostike. Rastrčali su se vojnici, napravili dvostruku omču i tek je ona izdržala.

Ostala su da vise beživotna tijela Nikole Jurića i njegovih bliskih prijatelja, istomišljenika, intelektualaca: Sava I. Antovića, Mirka M. Kostića i Lazara J. Starčevića. Dušmani su naredili mještanima da čuvaju danonoćne straže dok ne odobre skidanje sa vješala, jer ako bi ih neko prije skinuo, druga četvorica bi zamjenila obješene. Dozvola je stigla tek treći dan, ali i zabrana da ih sahrane u groblju i uz hrišćanski obred. Naređeno je da se tijela bace van sela, da ih čereče i raznose lešinari. Naređenje je moralo biti izvršeno, ali su mještani ipak tajno, pod okriljem noći, uz veliki rizik, iskopali rake i sahranili mučenike van sela na mjesto gdje su ih iznijeli.

Može li stablo uvenuti od žalosti?

Gomila «Baštion», gdje su obješeni Savo Antović, Nikola Jurić, Mirko Kostić i Lazar Starčević, tako se zove, jer predanje kaže da gomilu čine ostaci nekadašnje mletačke utvrde Bastiona, oko koje su se dešavale čudne stvari, pa je ispredeno nekoliko legendi. Najinteresantnija je «Fantazma crnog konja», objavljena u nekoliko raznih publikacija. Ono što nije legenda, i što još može potvrditi mnogo živih svjedoka, a djeluje gotovo nevjerovatno, to je slučaj koji se odigravao na toj gomili poslije opisanog vješanja. I taj slučaj je zabilježen i objavljen na nekoliko mjesta.

Na Baštionu su bila 3 stabla murve, a vješana su 4 čovjeka. O granama najvećeg stabla obješena su dvojica. Sa ovih listopadnih stabala, krajem novembra je već bilo opalo lišće. Začudo, najveće stablo nije više nikad prolistalo. Ostala dva stabla su na proljeće prolistala, ali su poslije ovog slučaja ostala toliko zakržljala, da im je trebalo punih 20 godina da prezdrave. Stariji mještani se nisu mnogo čudili, jer su slušali za slične slučajeve da «stabla uvenu od žalosti».

Sva domaćinstva u onim poratnim godinama, kad tamo još nije bilo električne struje, za kuvanje i grijanje trošila su isključivo drva, ali niko nikad nije uzeo makar i jednu grančicu sa tog stabla, iako je ono venulo usred sela. Grane su se sušile i od vjetra lomile. Neke su skršene tako visile, patrljci su sablasno izgledali. Susjedi toga mjesta tvrde da se noću čula ista onakva jeziva škripa, kao kad su se pod udarcima vjetra njihala obješena tijela rodoljuba. Ni kad je ostalo samo šuplje deblo bez grana, godinama ga nije niko dirao, dok nisu i žile istrulile, pa je palo. Na mjestu gdje je bilo ovo stablo, podignut je kameni stub sa spomen pločom na kojoj su imena stradalih.

Tek dvije godine poslije oslobođenja, zemni ostaci ovih stradalnika ekshumirani su iz privremenih raka i uz religiozni obred sahranjeni u grobljima. Mirko Kostić u porodičnoj grobnici kod crkve Svetoga Luke, a ostali u groblje kod Svete Gospođe. To su pravoslavna groblja, a rimokatoliku Nikoli Juriću je Bog odredio da i on počiva među pravoslavnim prijateljima. Kao velikom rusofilu i još većem srbofilu, tu mu je i mjesto bilo. Kako, za razliku od drugih, on nije imao porodičnu grobnicu, privremeno je sahranjen u tuđoj grobnici odobrenjem vlasnika. Znatno kasnije još jednom su preneseni njegovi zemni ostaci u novu grobnicu, koju je za njega podigao SUBNOR Krtola kod crkve Svetoga Spasa. I ona je pravoslavna. Neka mu je vječna slava!

* * *

BIBLIOGRAFIJA nije prikupljena osim: «Nacionalni karakter Boke u sadašnjosti i prošlosti», «Glas Boke» u tri nastavka: br. 396. 397. i 398. od 9. 16. i 23. XI Kotor, 1940; Brošura «Prilog raspravi o nacionalnom karakteru Boke Kotorske», Nikšić, 1941. Bio je i redovni dopisnik sarajevskog lista «Jugoslovenske pošte» u kome je njegova bila rubrika «Glasnik Boke». Pomenuta brošura uz neke dopune, objavljena je kao feljton (pripremio V. K.) u 10 nastavaka u «Pobjedi» počev od 27. III 1991.

Korišćeni podaci:

Osnovni izvori su neposredno slušanje pričanja Nikole Jurića, kasnije podaci koje su pružile njegove kćeri Zoja iz prvog i Aleksandra-Saša iz drugog braka, kao i njihovi rođaci Ignjo Milinović i Zoran Šenk.

Objavljeno je ponešto ali nepotpuno u prilozima:

• Dušan Živković, «Boka Kotorska i Paštrovići u NOB-u», str. 293. Beograd, 1964.
• Vasko Kostić, feljton «Ratna hronologija krtoljskoh sela», nastavak 3-4. i 15-16, «Pobjeda» tokom decembra, Titograd, 1981.
• Vasko Kostić, «Žrtve terora okupatora i kolaboracionista u Krtolima», saopštenje na Naučnom skupu «Radnički pokret, NOR i revolucija u Boki Kotorskoj», zbornik, II knjiga, str. 483-485., Herceg Novi, 1983.
• Dušan Živković, «Prva bokeljska NOU brigada», str. 105-106, Kotor, 1984.
• «Legenda o Baštionu», «TV Novosti» br. 1028. od 7. IX 1984. (bez potpisa autora).
• Vasko Kostić, «Zločin na Baštionu», revija «Front», od 14. IX 1984., Beograd.
• Vasko Kostić, «Kapo Anton Marković i njegovi spiskovi robijaša», str. 237-268. u zborniku radova sa Naučnog skupa: «Zatvori i logori u Boki Kotorskoj i Bokelji u zatvorima i logorima van Boke 1941-1945», Titograd, 1987.
• Vasko Kostić, «Fantazma crnog konja», u zbirci «Primorske legende», str. 86-88, Beograd, 1989.
• Vasko Kostić, «Stabla uvenula od žalosti», u zbirci «Bokeljske legende», str. 91-94, Beograd, 1990.
• Vasko Kostić, prvi i poslednji nastavak feljtona «Prilog raspravi o nacionalnom karakteru Boke», «Pobjeda» od 27. III i 5. IV Titograd, 1991.
• »Pali za slobodu – Boka Kotorska, 1941-1945». Spomenica, str. 187-188. i 359. Kotor – Tivat – Herceg-Novi, 1991.
• Vasko Kostić, «Crni konj sa Baštiona», str. 9-12. u zbirci «Fantazme», Beograd, 1995.

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.