Neđeljko Radanović

U hodočašće Slavi

Zejtinlik, srpsko vojničko groblje u Solunu

Skoro svaki hodočasnik Svete Gore, u prolazu kroz Solun, uplanira i posjetu Srpskom vojničkom groblju, bilo to u odlasku ili povratku. Posjeta je manje-više obavezna i jednako puna duhovnih uzbuđenja, prilikom odavanja počasti ovom svetom mjestu.

Obično se pominju dvije naše velike svetinje u Grčkoj, naime Hilandar i Zejtinlik, dočim, vrlo često se zaboravlja treća, Srpsko vojničko groblje na Krfu. Što se tiče srpskog imena za ovo naše vojničko groblje, koje je kod nas u upotrebi, turskog je porijekla, a prevedeno znači maslinjak. Trebalo bi napomenuti da je, doslovice svakog njegovog posjetioca, koji prvi puta dolazi, dovodilo u prilično velike probleme. Niko u Solunu nije znao za njega, iz prostog razloga što to njegovo tursko ime nije u upotrebi.

Onima koji su ostali da počivaju ovdje, daleko od svoga Dorćola, Čubure, Karaburme, Savamale, Kalemegdana (koji su isto tako turska imena) to nije smetalo. Lijepo su se osjećali kod svojih prijatelja Grka, kao i zahvaljujući bokeljskoj familiji Mihailović, koja je sa velikom pažnjom i pijetetom, čuvala i održavala ovo groblje u proteklih 80 godina. Ali eto, smeta nama, današnjim posjetiocima, jer se teško odričemo nekih svojih loših navika.

Poslije završene posjete Svetoj Gori i Hilandaru prošloga septembra, moj prijatelj Radoman Danilović i ja, posjetili smo i Zejtinlik, kako je bilo planirano, a i radi preuzete obaveze da baš tu familiji Petrović, iz Floride, SAD (Nastas, Nadežda i Stanka) donesemo i predamo, osvećenu vodicu i ulje iz Hilandara.

Moja prošlogodišnja posjeta Srpskom vojničkom groblju u Solunu, bila je treća, a dogodila se tačno 37 godina poslije prethodne. Prilazeći, na samoj grobljanskoj kapiji, susrećemo stariju gospođu sa jednom djevojčicom. Nazivamo joj Boga. Ona prihvaća i kaže da je Grkinja koja je naučila srpski, da je čuvareva supruga. Pitamo, da li je tu čuvar Đorđe ili njegov sin. Njoj se malo ovlažiše oči, iz nama nepoznatog razloga. Reče da idemo prema grobljanskoj kapeli, a ona će pozvati Đorđa. Znači da je tu još uvijek Đorđe kojeg sam sreo i upoznao u aprilu 1964 godine. Zapamtio sam crnomanjastog čovjeka sa šajkačom na glavi, u najboljoj muškoj snazi. Tek je bio preuzeo dužnost od svoga oca. Otac Đura je umro tu, čuvajući groblje. Sahranjen je u jednom od vojničkih grobova, pored svog oca Save, Đorđevog djede, koji je bio dobrovoljac u srpskoj vojsci.

Sudbina familije Mihailović, koja je vezana za Srpsko vojničko groblje u Solunu, interesantna je jer vuče korijene od prije skoro stotinu godina iz Boke Kotorske.

Đorđev djeda Savo Mihailović porijeklom je iz mjesta Radanovići, koje je centar župe Grbalj u Boki Kotorskoj, koja je tada pripadala Austro-ugarskoj monarhiji.

Župa Grbalj, kao i veći dio Boke naseljeni su isključivo Srbima, sa žestokim osjećajem pripadnosti srpskom nacionalnom korpusu (što se i danas ispoljava), o čemu je dosta pisao Bokelj prof. dr Lazo M. Kostić, čije sam obimno životno djelo (stvarano u dijaspori) pominjao na stranicama «Dijaspore».

Početkom Prvoga svjetskog rata, preko hiljadu bokeljskih Srba, prebjeglo je preko granice u Crnu Goru, da bi izbjegli austro-ugarsku mobilizaciju i da bi se priključili crnogorskoj vojsci u borbi protiv okupatora. Po kapitulaciji Crne Gore u januaru 1916 godine, 850 Bokelja se priključilo srpskoj vojsci, koja se povlačila preko Skadra prema Albaniji. Kao austro-ugarski državljani nijesu smjeli sačekati austro-ugarsku okupaciju, jer bi bili kažnjeni za «izdajstvo» domovine. Postoje pisana dokumenta iz mariborskih zatvora, o onim Bokeljima, koji su sačekali okupaciju. Dvojica tih Bokelja dobrovoljaca, bili su Đorđev djeda i otac, Savo i Đuro Mihailović, koji su preživjeli sve strahote solunskog fronta.

Kako je za tri godine, na solunskom frontu, izginulo dosta ljudi, po završetku rata je uređeno jedno centralno vojno groblje, u saradnji sa saveznicima: Englezima, Francuzima i Italijanima, gdje je sahranjeno preko 20.000 vojnika (8.500 Srba).

Na ulazu u veliki grobljanski kompleks, najprije pada u oči naša grobljanska kapela-crkva, koja je impozantna, jer se ispod nje nalazi kripta sa preko 6.000 posmrtnih ostataka srpskih vojnika. Kapela je arhitektonski i stilski lijepo urađena, sa materijalom donesenim iz Otadžbine i sa dirljivim stihovima Vojislava Ilića-Mlađeg, posvećenim onima, koji daleko od Otadžbine, ovdje počivaju: Blago potomstvu što za njima žali / Jer oni behu ponos svome rodu ! / Blago i njima, jer su pali / Za Otadžbinu, Kralja i slobodu.

Po završetku rata djeda Savo je dobio posao za čuvara groblja, koji je kasnije preuzeo Đorđev otac Đuro. Obojica su sahranjeni u jednom od vojničkih grobova, na groblju koje su uređivali i čuvali. Poslije smrti svoga oca, Đorđe, koji se rodio u Solunu, preuzeo je isti posao, radeći ga savjesno preko 55 godina, kao što ga radi i danas sa 74 godine starosti. Odatle moje pitanje njegovoj supruzi na grobljanskoj kapiji, da li tu, još uvijek radi Đorđe ili njegov sin. Računao sam da je odavna u zasluženoj mirovini, s obzirom da je naš poslednji susret bio tačno prije 37 godina. Danas smo obojica sijedi starci. Susret je bio srdačan, domaćinski, kao i prošli puta. Đorđe nije rod samo onima čiji preci ovdje počivaju, već čitavom srpskom rodu.

Ritual obilaska grobljanskog kompleksa isti je kao nekada. Đorđe iznosi flašu naše domaće šljivovice. Uvijek se počinje sa čašom šljivovice, s tim što se prvo malo odlije za duše onih koji počivaju ovdje, kako je običaj u našem narodu. Đorđe strpljivo, kao da je tek početnik, objašnjava sve što je interesantno i odgovara na svako pitanje. Poznaje svaku ličnost o kojoj se zapita, mjesto odakle je, kakav je junak bio, gdje je poginuo, ko je prenesen od rodbine u Otadžbinu. Kao da je sa njima ratovao i živio. Obilje tih podataka sabrao je i zapamtio od svoga oca i djede i rodbine koja je dolazila u posjetu svojima. Bojim se da će sve to biti izgubljeno, kada on napusti svoj posao i ode u penziju. Sa njime se prekida muška loza njegove familije. Reče da ima namjeru da dovede nekoga od svojih Mihailovića iz Radanovića (Boka Kotorska), da nastave tradiciju.

Sa pijetetom i dužnim poštovanjem, najprije se ulazi u kapelu-crkvu za pomoliti se Bogu i zapaliti svijeće, za duše onih , koji su dali svoje živote za našu slobodu, koju mi nažalost, danas malo cijenimo. Kapela koja je posvećena Sv. Đorđu, divno je ukrašena freskama i slavom ovjenčanim srpskim zastavama, a na zidovima crkve ispisana su imena srpskih pukova i divizija, kojima su pripadali oni koji su ostali ovdje, daleko od svoje Otadžbine. Poslije se silazi sprat niže, u kriptu, gdje se nalaze posmrtni ostaci preko 6.000 naše braće. Ulazeći u kriptu, u svijet mrtvih, osjeća se jeza, iako je na septembarskom suncu vrućina od preko 30 stepeni.

Naprije u pročelju, pada u oči Oltar Otadžbini, na čijim su zidovima u polukrugu poređani portreti naših velikana. Onih koji su im bili uzori u životu i onih koji su ih slavno vodili u besmrtnost. Od Cara Dušana, Karađorđa, Njegoša do Kralja Petra i Aleksandra, Pašića, Vojvoda Stepe, Mišića i Putnika... Na lijevom i desnom krilu srpskih velikana, pridodati su fotografisani portreti naših novih junaka, Karadžića i Mladića, koji su isto tako branili svoj narod i kojima je po volji naroda ovdje mjesto. Na časnoj trpezi, pored svijeća, kandila i krstova, velike staklenke sa zemljom donesenom sa Kumanova, Bregalnice, Mačkovog kamena, Gučeva, Suvobora i Kajmakčalana. Odsvakle, gdje su se borili i ginuli za slobodu i spas Otadžbine, da bi lakše podnijeli tuđinu i našli svoj mir, ovdje daleko. Vojnički uredno poređani metalni sanduci, od poda do tavanice, u visini od sedam metara. Na svakom s pročelja bijela mermerna ploča, sa imenom i prezimenom, vojničkim činom, mjestom porekla i imenom jedinice kojoj je dotični pripadao. Pretežno imena srbijanskih naselja, ali čitamo i imena sa područja čitave teritorije, koju pokriva srpski nacionalni korpus. Čitamo ime djede ministra vojnog Pavla Bulatovića iz Kolašina, koji je mučki ubijen pretprošle godine. Pa ime našeg Bokelja Tripa Mustura iz Morinja i mnoga druga iz Hercegovine, Like, Bosne, Vojvodine ...........

Nailazimo na nekoliko ploča sa NN. Pitamo Đorđa, ko su ti nepoznati ? Kaže da bi to trebali biti posmrtni ostaci Apisa i drugova, koji su ovdje preneseni prije desetak godina, o čemu nam je govorio monah u Hilandaru. Kaže kako je i njima, trebalo ovdje biti mjesto, od samog početka, jer i oni su dali svoje živote za Otadžbinu.

Pravda je spora, ali dostižna. Ona će isto tako suditi sadašnje i posljednje događaje, koji nas potresaju, kao i njihove sudionike.

Spuštajući se avionom na solunski aerodrom Mikra, prije sedam dana, pomislio sam na Apisa i drugove, koji su 1917 strijeljani na solunskom polju Mikra. Najviše iz razloga, što sam samo nekoliko dana ranije, saznao od mog prijatelja Nikosa Hadžipavloua, da su te dvije Mikre, ustvari jedna te ista. Znatiželja po ovom pitanju, proistekla je iz mog dugogodišnjeg interesovanja za oslobodilačke ratove Srbije: Prvi i Drugi balkanski i Prvi svjetski rat.

U toku boravka u Hilandaru, razgovaralo se o raznim temama, pa sam u jednom društvu, u pogodnom momentu, postavio pitanje: Da li iko išta zna za sudbinu posmrtnih ostataka Dragutina Dimitrijevića – Apisa? Dobio sam odgovor od jednog Hilandarskog monaha, da je on sa još nekoliko svojih kolega-monaha, prije deset godina, bio pozvan, radi prenosa posmrtnih ostataka četvorice srpskih vojnika, koji su pronađeni u jednom zajedničkom grobu, prilikom proširenja solunskog aerodroma Mikra. Po dužini jednog od kostura, koji je bio duži od dva metra, došlo se do zaključka, da bi to trebali biti Apisovi posmrtni ostaci. Bilo je riječi, da u vojnoj arhivi Generalštaba, moraju postojati podaci o mjestu sahrane, ali su i danas nedostupni. Na moje pitanje gdje su preneseni sa Mikre, dobio sam neodređen i nepotpun odgovor: «Na jedno solunsko groblje». Iz pristojnosti, nijesam više pitao, odgovor je, u suštini, bio tačan.

Životno iskustvo me je naučilo, da za ničim ne treba trčati, niti previše tražiti.

Sve što čovjek treba da sazna u životu, dolazi samo od sebe i u najpravije vrijeme.

To se pravilo ponovilo i ovoga puta.

Obilazeći humke onih koji su sahranjeni u slobodnom prostoru oko kapele (2.200), ispod sjenki kiparisa (čempresa) donesenih iz Hilandara, isti red i raspored, sve brat do brata. Na jednoj parceli, gdje je u zajedničkoj grobnici sahranjeno 256 ruskih carskih vojnika, odskora je postavljen spomenik sa carskim grbom. Pitanje je, koliko je naša nesretna država, uložila ovdje u posljednjih pedeset godina. Vidi se da nema ničeg novog. Možda je i bolje da je tako, jer nije ni bila dostojna ovih mučenika i vitezova besmrtnosti.

Obilazeći francuski dio groblja, čitamo na zajedničkom spomeniku: «Umrli za Francusku», a ispod brojka od 8.657.

Na engleskoj parceli, nailazimo na jedan interesantan grob sa dirljivim tekstom. Na srpskom (ćirilicom) i engleskom, koji glasi: GOSPOĐI HARVEJ – VELIKOJ DOBROTVORKI SRPSKOG NARODA —- Velika ženo / Na Tvome grobu umesto cveća / Srpska zahvalnost, večno će cvasti / Za tvoje ime i za Tvoja dela / Pokolenja će daleka znati. Potpis: Oficiri srpske dopunske komande.

Ova slavna generacija, ispunila je vjekovni amanet svojih predaka, uloživši u njegovo ostvarenje ono najsvetije i jedino čime su raspolagali – svoje živote.

Srpski narod je još uvijek podijeljen na «karađorđevićevce» i «obrenovićevce», ali ova slavna generacija, koja ovdje počiva, umjela je to zaboraviti, onda kada se radilo o sudbini naroda i Otadžbine, kao što se i danas radi. Izgleda, da je današnja generacija, olako prokockala sav njihov trud i žrtve, kao i trud i žrtve budućih naraštaja. Zar nas ove svete kosti, ne bi trebale obavezivati na slogu i razum ?

Čitamo ovih dana, da je osnovan Hilandarski odbor, za pomoć Hilandaru. Bilo bi umjesno postaviti pitanje, da li je odbor osnovan radi Hilandara ili radi samog odbora? Hilandaru nije potrebna ni pomoć, ni slava. Hilandar nas vjekovima duhovno pomaže, ali mi toga nažalost nijesmo svjesni, a najmanje danas. U tome i jeste sva naša tragedija, što smo ostali bez duha, koji ne umijemo obnoviti na pravi način. Ipak, sve je u duhu!

Niko da se sjeti, ove naše, ne manje svetinje, osim šačice njihovih ratnih drugova, koji su im dolazili svakoga septembra, dok nijesu izumrli. Niko da se sjeti onih, koji su za najvrjednije, isto tako dali najvrjednije što su imali. I to onih , koji su kao ijedna rasa i kao ijedna nacija, ostali na svojim Termopilima, ne mnogo daleko od pravih Termopila, pokoravajući se zakonima svoje zemlje, daleko od svoje Otadžbine, u beznađu, «Ali čvrstu veru u pobedu krajnju / Nikad, ni za časak izgubili nisu».

Zar nije bilo dosta zaborava u proteklih pedeset godina radi «sedam neprijateljskih ofanziva» (sedam bježanija, kako reče otac mog prijatelja Aćimovića) koje smo morali da bubamo u školama. Naše, stvarne i slavne ofanzive, nijesu se smijele pominjati, radi «slave» onih koji su nas doveli, tu gdje smo danas. Kumanovska, Bregalnička, Cerska, Drinska, Kolubarska i Solunska ofanziva, slavne su širom svijeta. Radi tih slavnih ofanziva, Srbi su u svom šumadijskom odijelu, marširali uvijek u prvom ešalonu, na pobjedničkim paradama u Parizu, prilikom proslava savezničke pobjede u Prvom svjetskom ratu. Slavna Kolubarska kontra-ofanziva i danas služi za primjer i izučava se na vojnoj akademiji u dalekom Japanu.

To je bila generacija, slična onoj crnogorskoj, za koju Sveti Petar cetinjski u poslanici Bokeljima 1812 kaže: «Naši dušmani (Francuzi), ne nađoše sebi saradnika među nama, a mi sami sebi, ne htijedosmo stavljati lance oko vrata» !!

A gdje smo mi danas ???

Ovo je spomenik istinske slave a ne kuća cvijeća. Mi smo navikli na tuđe i lažne slave i spomenike, kojih se moramo osloboditi u svojoj svijesti.

Tragično je, što ispada , da su oni dvostruko zaboravljeni, i u glavama našim i ovdje u tuđini, kad već nijesu imali sreće, da bar mrtvi, počivaju u svojoj rodnoj grudi, za koju su položili svoje živote, daleko od nje.

Mi još uvijek učimo od Hilandara, ali i na ovom groblju i na ovoj besmrtnoj slavi, isto tako se može učiti, njegujući tradicije na pravi način i ne zaboravljajući.

Mnogi od nas koji živimo u Švedskoj, ljetujemo u prijateljskoj Grčkoj, pogotovo posljednjih godina – iz svima nam poznatih razloga. Malo ko se od nas sjeti, da o istom trošku posjeti i ove naše velike svetinje.

Eskilstuna-Švedska, januara 2002 g.

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.