Govori na promociji godišnjaka “Zubački glasnik”

Klub Vojske Jugoslavije
Herceg-Novi, 23. oktobar 2001.

• Milenko Vico: Riječ o "Zubačkom glasniku"
• Dr Goran Komar: Izlaganje na promociji prvog broja ‘’Zubačkog glasnika’’
• Đorđe Ćapin: Govor na promociji godišnjaka “Zubački glasnik”

Milenko Vico
Riječ o "Zubačkom glasniku"

Dragi Novljani, Novljani sa Zubaca i Zubčani iz Herceg-Novog. Dragi prijatelji, pa odakle god bili, a svi smo sa ovog nedjeljivog komada srpske zemlje, bratski vas pozdravljam. Pozdravljam vas u ime Udruženja plemena Zubci koje je i izdavač ovog godišnjaka o kojem večeras govorimo.

Ipak, riječ-dvije o tome zašto promocija Zubačkog glasnika u Herceg-Novom i u Klubu Vojske Jugoslavije – u ovom svojevrsnom hramu lijepe riječi, umjetnosti i istinskih kulturnih dešavanja.

Razloga je više, ali jedan je preovlađujući. Zubčanima je oduvijek pogled stremio podjednako prema plavičastoj visini Dučićevog Leotara i izazovnom plavetnilu morske obale. Tuda su u svijet odlazili i kućnom pragu se iz svijeta vraćali. Na tome putu nisu ih mogle omesti ni moćne carevine, tiranije i ideologije koje su uporno pokušavale da zarad svojih interesa ekonomski, vjerski i kako sve ne, izdijele ovaj prostor. Tim opakim, često i krvavim naumima moćnih, naši preci su – jednako Bokelji i Hercegovci – znalački odolijevali. Pomagali su im vjera i spoznaja o zajedničkom korijenu. Uostalom, nije li i glasoviti zubački vojvoda Luka Vukalović, učeći puškarski zanat u Sutorini, zajedno sa prvacima ovoga kraja i svojim zubačkim podvižnicima, skovao plan o dizanju hercegovačkih ustanaka, koji su, istorija kaže, uzdrmali ne samo sultanove minderluke nego i ondašnju Evropu. I tako redom. Do naših dana. A mi, evo, pokušavajući da se odupremo svima koji bi i danas: nacionalno, vjerski, jezički, administrativno – u suštini švercerski – htjeli da nas dijele i po otrovnoj matrici svojih kratkovidih interesa podijele, pored ostalih knjiga, koje čuvaju našu prošlost i budućnost, promovišemo Zubački glasnik.

Branimo se od zaborava i duhovnog antraksa koji siju kojekakvi, na sreću prepoznati, raskolnici i njihove unovčene ideologije.

Prošle godine, o Preobraženju Gospodnjem, bratskom voljom i s Božjom promišlju, Zubčani iz zemlje i dijaspore su se okupili na svom svetom mjestu i saborištu – kod crkve sv. Đurđa u Brveniku. Na toj svezubačkoj skupštini, osnovali su Udruženje plemena Zubci. Tek izabrani Upravni odbor Udruženja, na svojoj prvoj sjednici, pored ostalog, dade sebi u zadatak da pokrene godišnjak pod nazivom Zubački glasnik.

I, kako to u nas Zubčana obično biva – rečeno učinjeno. Srca naših saplemenika, a vjerujem i duše predaka naših, ozarila je svjetlost ove proljetos pečatane, prve, nadati se dugovjeke i uistinu reprezentativne zubačke knjige. Na njoj bi nam, nije to samo naše mišljenje i još manje hvalisanje, nego i sud renomiranih poslenika pisane riječi, mogle pozavidjeti i mnoge kulturne institucije. Svjedok za ove riječi je ovaj naš grafički uspješno opremljeni i sadržajem bogati Zubački glasnik. I da više ništa naše Udruženje, ne daj Bože, ne uradi, svrhu njegovog osnivanja je ovaj godišnjak opravdao, ostajući da vasi vijek, u svakoj zubačkoj kući, a bogme i mnogim naučnim ustanovama, svjedoči o vremenima našeg plemena i kraja i znalački usmjerenom poduhvatu ove naše generacije.

Pa šta je to u prvom broju Zubačkog glasnika, među koricama koje je više nego uspješno grafički oblikovao Luka Perov Spaić, zapisano?

Bez namjere i potrebe da prepričavam objavljene tekstove, koje ćete vi, kako se to sa knjigom i čini, sami, shodno svojoj znatiželji, u miru iščitavati, ja ću za ovu priliku samo ukratko prelistati imena autora i naslove njihovih priloga.

“...Pašće paučina na mačeve grube,
a skromno će ralo opet da zasvetli...”

...poručuje nam sa potkorice ove knjige znameniti Jovan Dučić. Znamo da se na ovim prostorima od pamtivijeka podjednako oralo i mačem i ralom, a iza svih tih krvlju i znojem natopljenih sjetvi i žetvi ostajala je i jedino preostaje – riječ. Na prvim stranicama našeg glasnika je, kako po Božjoj i narodnoj dolikuje, riječ – blagoslov preosvećenog vladike Zahumsko-hercegovačkog i Primorskog, gospodina Grigorija, u kome, pored ostalih, stoji i sljedeća poruka: “...kad Beč i Stambol čine što su naumili kud bismo drugo nego na Zubce. Vremena u kojima živimo druga su i drugačija od onih Lukinih, ali je sloboda i njena nepromjenljiva vrijednost uvijek ista. Stoga neka Zubački glasnik zove i objavljuje slobodu.”

Kao prirodan slijed ovih vladičinih riječi, u glasniku čitamo tekst pod naslovom “Zubački vijenac” pjesnika i narodnog tribuna, k tome i predsjednika Udruženja pleme Zubci, Božidara Trifkova Vučurevića, a zatim i Riječ urednika Rajka Miloševa Spaića.

Posebnu težinu prvom broju ove publikacije daje u cjelosti preštampana, daleke devetsto dvadeset i pete u Mostaru objavljena, “Božja riječ” isposnika Draga Spaića.

Slijede prilozi za istoriju našega plemena i kraja – “Zubci u srednjem vijeku” dr Aleksandra Ratkovića. “Pogled u ranu prošlost Zubaca – Istorijske priče i legende” prof. dr Rajka Vukašinovića, zatim zanimljivo štivo “Zubačka vlastela, prezimena i imena od 13. do 15. vijeka”.

U rubrici “Iz Vidoslova” glasnik donosi tekstove “Izloženje o Pravovernoj (Pravoslavnoj) veri – starosrpski tekst o Zakonopravilu Svetog Save” i prilog prof. dr Đorđa Jankovića “Manastir Tvrdoš”.

Rubrika “Sjećanja” u ovom broju posvećena je prošle godine preminulom narodnom iscjelitelju i dobrotvoru, u posljednje vrijeme i zapaženom političaru dr Marku Spasovu Spaiću.

Glasnik u rubrici “Dokumenti” donosi više starih fotografija sa komentarima, zatim spiskove vjenčanih u Mjesnom uredu Zubci u 1900-oj, 1950-oj i 2000-toj godini, kao i reprint Popisa stanovništva na Zubcima 1879. godine.

Slijede Intervju sa slikarkom i modnom kreatorkom Dragicom Petrovom Spaić i Portret pod naslovom “Naš dobrotvor” posvećen Mirku Mitrovu Vučureviću.

Tu su i besjede sa prošlogodišnjeg sabora, kao i prikazi i odlomci knjiga o zubačkim bratstvima Vukašinovića, Vučurevića i Vica, zatim priča “Zubačko veče” Slavoljuba Stankovića, pjesme Radovana Spaića, Milenka Vica i Rajka Spaića, kao i prikaz knjige “Ovako je bilo” Božidara Vučurevića.

U rubrici iz nauke čitamo tekstove “Izlaz iz predvorja pakla (Uspjeh vojne neurohirurgije)”, posvećen naučnim dostignućima dr Milana Jovova Spaića i prikaz knjige “Radijacija i zdravlje”, čiji su autori Stevan Marković i Rajko Spaić.

Glasnik zatim donosi zapis o poznatom košarkaškom asu, takođe našem Zubčaninu Predragu Saši Daniloviću, kao i tekstove o prošlogodišnjem zubačkom saborovanju pod naslovom “Što je Lovćen za Cetinje to su Zubci za Trebinje” i Zubačkoj večeri u kafani “Stara Hercegovina” u Beogradu, čiji su potpisnici novinar podgoričkog lista “Dan” Đorđe Brujić i naš saplemenik, promoter zubačkog duha i kuhinje i zatočenik zavičajnog jezika i pisane riječi Žarko Jeftov Ratković.

Naredne stranice Glasnika ustupljene su rasporedu bogosluženja i fotografijama hramova na Zubcima, koji je sačinio sveštenik Ljubiša Brnjoš i tekstu Jovana Nakićenovića pod naslovom “Luka Vukalović hercegovački veliki vojvoda”, koji je preštampan iz Letopisa Matice srpske, objavljenog 1874. godine u Novom Sadu.

I, kako to ljudski i zakonski valja i trebuje, Glasnik donosi Statut Udruženja pleme Zubci, Konkurs za stipendiranje studenata i spisak darovite zubačke djece, kao i spisak darodavaca čijim prilozima je ovaj broj Zubačkog glasnika uspio da se pojavi pred licem javnosti.

Hvala darodavcima, a meni preostaje da u ime Redakcije Glasnika uputim iskrenu zahvalnost našem uredniku Rajku Miloševu Spaiću, koji je nesebičnim radom, čije granice dosežu do sfera fanatizma, najviše doprinio da ovu vrijednu knjigu danas možemo da promovišemo. Da njome ne samo tolimo zavičajnu žeđ, nego da se sadržajima, dometima i izgledom njenim, uveliko, pred sobom i drugima, legitimišemo.

U očekivanju da će ova naša legitimacija doživjeti još mnogo izdanja, bratski vas pozdravljam.

Herceg-Novi, 25. 10. 2001.

Milenko Vico

dr Goran Komar
Izlaganje na promociji prvog broja ‘’Zubačkog glasnika’’

u Herceg–Novome, 25. oktobra 2001.

I pored sve širine nemirne morske njive, bijahu ipak ona zubačka vrata od Boke njena najšira i najsigurnija vrata i kapija i antemuralni konfin njenog protektivnog prstena koji ju je hranio i činio bogatom i gordom. Ovaj skromni prsten kojim je u neraskidivom narodnom savezu i vjeri obilježen ukupni tok zapisane i nezapisane srpske istorije Stare Hercegovine, još podsjeća na glavne osobine hercegovačkog svijeta: postojanost i nedeklarativnost. Svako veliko narodno djelo koje je iznijela i u kojemu je učestvovala, Hercegovina je iznijela ćutke i nikada u sebi nije nalazila svojstvo izuzetnosti i posebnosti. Visoki dar hrišćanske pobožnosti zemlje koja je kroz čitavu svoju istoriju trpjela osude za jeretičnost njene stare crkve a koja je u sebi nosila najdublje saznanje drevnosti svojega naroda koje nam je prenijela do naših dana u bezbrojnim sačuvanim stabilnim sakralnim tačkama svojega jadranskog i kontinetalno–dinarskog opsega. Ja ću vam kazati koje su to i kakve tačke. To su tačke susticanja i nadograđivanja veoma starih grobnih biljega predsvetopavlovske i predsvetosavske misije u našem dinarskom i obalskom svijetu sa prvim biljezima Hristove vjere koji su ostavili široke i osobene tragove upravo u našoj Bosni i Hercegovini. Naša Hercegovina i danas čuva sigurni ključ od vrata ukupne srpske istorije koja je ostala zatamnjena. Taj je ključ grobna gomila i nekropola stećaka sa malom seoskom crkvom ograđenom u srednjem vijeku. Pođite u Zupce, u Turmente, i pogledajte crkvu Presvete Bogorodice sa ogromnim grobljem od stećaka koje uniformno i jasno pokazuje čitav tok srpske istorije da je jasan i malome đaku i vrhunskom naučniku. Ovdje se pred očima odvija slika mnogih vjekova stare srpske zemlje koja je pod ogromne i nijeme grobnike primala svoju snagu u množini savršenih vaseljenskih Srba stanujućih u grobnim gradinama svoje zemlje koju upravo oni najdjelotvornije čuvaju na njenim etničkim granicama. Oni nas nedostojne čine snažnima i mi njih činimo živima. Ako pođete niz Boku, ili Konavle, ili staru župu dubrovačku, opet ista slika! Ili starocrnogorske predjele izviše Boke, ka drugim, lovćenskim vratima od Boke. Ono što čini sačuvano materijalno naslijeđe osobene kulture srednjega vijeka dinarskog čovjeka koje je najbolje sačuvano u Hercegovini, i koje nam je nedokučivo sa svoje sintetičnosti i drevnosti, to se isto naslijeđe rasprostire po svim okolnim srpskim zemljama.

Kroz sva upamćena vremena, bijaše Trebinje i Dračevica, pa i Konavli i znatni djelovi današnje dubrovačke teritorije jedno administrativno područje. U početku 12. vijeka, u unutrašnjim srpskim sukobljavanjima, 1118, vlast u Duklji uzeo je Bodinov sin Đorđe koji se sa majkom Jakvintom protivio uticaju Raške. Nakon vizantijske akcije koju je vodio sin Aleksija Komnina stići će na vlast Grubiša, Bodinov stričević, a u 1125., u okršaju pod Barom kralj Đorđe će poraziti Grubišu. Gradihna će se podići iz Zahumlja i upravljati Zetom i Trebinjem, a poslije njega sin mu Radoslav, opet obema oblastima, noseći titulu kneza. I kasnije, veliki župan Desa, sin ili brat raškog župana Uroša Drugog, vladaće Zetom i Travunijom. Srpski suveren Stefan Nemanja dao je na upravu Zetu i Travuniju svome sinu Vukanu. Kada je Uroš Prvi 1243. došao na presto u Srbiji, njegov stariji brat Vladislav, budući udaljen sa trona, zadržavajući titulu kralja, dobija Zetu i Trebinje. On Dubrovniku ukida danak koji je grad plaćao za vinograde u Župi knezovima Trebinja i Zahumlja. Kada se kralj Dragutin odriče prestola u korist Milutina, u 1282. godini, on zadržava upravu nad djelovima srpske države od Rudnika do Trebinja i Konavala. On majci Jeleni daje upravu nad Zetom i Trebinjem, da bi, poslije nje, ovim oblastima vladao Konstantin mlađi sin Milutinov. Polovinom 14. vijeka u Trebinju sjedi zahumska vlastela Drugović. Konavli i tada sa Trebinjem čine jednu župu i pominje se njihov gospodar Strahinja i sin mu župan Nenad. Uvijek je Dračevica u sklopu pomenute oblasti. Kada 1373. Nikola Altomanović ustupa svoje zemlje Đurađu Balšiću, on ustupa zajedno Dračevicu, Konavle i Trebinje. Tvrtko je 1377. zauzeo Trebinje, Konavle i Dračevicu kao zemlje bivše srpske krune.

U vrijeme turske uprave rasparčavaće se ova stara srpska zemlja na nahije, ali ćemo sa početkom stogodišnje uprave i prodorima Venecije u dubinu Hercegove zemlje, na izmaku 17. vijeka, i kasnije, sa učvršćivanjem njene vlasti u Boki, naći u dokumentima neke znakove sjećanja i stava krupnijih srpskih protagonista u nemirnim vremenima Morejskog rata i poslednjeg velikog mletačko – otomanskog sukoba 1715., na pitanje cjelovitosti političkog i etničkog kruga trebinjsko – novske ili novsko – trebinjske oblasti. Na pregovorima u Sremskim Karlovcima, 1699. godine, Venecija je svoje aspiracije i faktičko osvojenje hercegovačkih predjela branila stavom da ona drži Novi pa je očekivati da zadrži i sve što Novome pripada. Glavar zubački Kuzman Danilović iz Potkraja, branio je Zupce u najtežim vremenima u osvit velikog vijeka Srba stiješnjen između Venecije i njenih aspiracija u Hercegovini, Otomanske imperije, i dva činioca manje krupnoće ma velike i vazdašnje krajnje neugodne prisutnosti: Dubrovačke republike i opasnih katunjanskih grupa koje preko Zubaca upadahu u dubrovačke zemlje gdje nisu vodile oslobodilački rat nego pljačku. Kuzman Danilović sišao je sa braćom u svome neodrživom položaju 1715. godine u Dračevicu, i izgleda da je, prije nego je Nikola Kecojević iz Mojdeža postao serdarom nad svom novskom krajinom, pominjan kao serdar nad Novim i nad Zupcima.

Ja sam sklon da vjerujem da je veći dio dračevićke imigracije u Morejskom ratu, u kojem predanja nemaju oslonca, zapravo potekao iz ovoga pokreta zubačkog kneza. Ono što je u vrhuncu sukoba tursko – mletačkoga oko zauzimanja Novoga bilo Grahovo, to su u ova dva rata neprestano bili Zupci. I kasnije, u svim bunama 19. vijeka. Vrata od Boke koja su stari Dračevićani i Zupčani uvijek držali široko otvorenim, i koja su uvijek, kada su ih tuđe ruke zatvarale, donosila teško slabljenje i uginjanje našega grada. Kada se danas upitate o teškom položaju Herceg – Novog i potražite mogućnosti za sagledavanje uzroka takvoga stanja, onda stižete u prostor okupacionih zatomljavanja i zatiranja svih autohtonih silnica i težnji istočnohercegovačkih i primorskih Srba, jer sva istorija Dračevice se u galeriji svojih najvisočijih protagonista ispisuje Starom Hercegovinom, od Pive do Popova polja. Oni koju su vodili narod, koji su imali snagu da pokreću narod, samo su kroz našu poznatu i ispisivanu istoriju gledali da ponove i podrže djelo srpskih narodnih svetitelja. Da žanju po morskoj njivi Središnjeg svijeta i nikada se Trebinje nije ugradilo tako snažno i neponovljivo u Novi kao u ona vremena kada su Sava Anđelić i Sava Kujačić i treći Sava – episkop Savatije Ljubibratić poduprli neizvjesnu akciju Mlečana u njihovom najvećem pregnuću u Morejskom ratu. Mi i danas uživamo u rezultatima njihovog djela i njihovo nepropadljivo djelo podržavamo i na vidjelo svijetu uznosimo.

dr Goran Komar

Đorđe Ćapin
Govor na promociji godišnjaka “Zubački glasnik”

Dame i gospodo, uvaženi gosti, poštovaoci tradicije i kulture srpskog Pomorja,

Čast mi je da učestvujem u ovoj, pomalo neobičnoj, kulturnoj manifestaciji, neobičnoj možda na prvi pogled, jer nije često da jedno pleme izdaje svoj časopis. I to ne bilo kakav časopis, već i po izgledu i po sadržaju takav, da bi na njemu pozavidjele i ozbiljne kulturne institucije. Zbog toga mi je drago da učestvujem u ovom događaju, o kome neće ni slova napisati režimske novine, o kome neće ni riječi prozboriti režimske radio i TV stanice. Za njih i njihove gospodare je i u ovom slučaju, kao i uvijek u posljednjih godinu i po dana, sporno sve – od naslovne strane, sadržaja časopisa, preko mjesta događanja, do učesnika. Drago mi je i zbog onih u Novom koji imaju srčane smetnje kad god se ovdje pojavi knjiga koja u nekom segmentu istinito prikazuje istoriju, tradiciju i kulturu srpskoga Pomorja.

U srećnim i pametnim zemljama naukom se bave naučnici, knjige štampaju institucije, a novinari sve to bilježe, ne dijeleći kulturne događaje na “naše” i “njihove”. U pametnim zemljama nema divljih akademija, nepismenih akademika ni raspopa za oltarom. U pametnim zemljama doktorske titule i universitetske katedre se stiču radom i znanjem, a ne kumovskim vezama i švajcarskim francima. U pametnim zemljama nema privatnih arheoloških lokaliteta i privatnih iskopavanja. U pametnim zemljama penzioneri šetaju unučiće, električari se drže bandere, a taksisti volana. Naš naraštaj ima nesreću ili privilegiju da živi u interesantnom i prelomnom vremenu, vremenu pobrkanih kompetencija, kada je na pazaru sve, od jezika i istorije - do Crkve i države. Zato je, između ostalog, i ovaj časopis važan, jer u njemu nema ni novih nacija, ni novoga jezika, ni nove istorije, ni novih sekti.

“Zubački glasnik” je nastao kao savremeni izraz jednoga značajnog, istorijski posvjedočenog i utemeljenog hercegovačkog plemena, čiji je prvi pomen u istorijskim izvorima stariji od pomena Crne Gore. Stariji su Zubci od najmanje pet savremenih država na Balkanu, pa ipak danas nemamo ni zubačku naciju, ni zubački jezik, ni zubačku crkvu. Imamo zato hiljadugodišnju tradiciju toga kraja i toga plemena - i upravo zbog svoje utemeljenosti u tradiciji, mogli su da ostanu što su oduvijek bili, mogli su da odbrane i sebe i druge i danas mogu da izdaju časopis bolji od bar polovine časopisa nekih stručnih i naučnih ustanova.

Duboka je istorijska brazda zubačka. Zato je tamo malo toga novog i gotovo ničeg slučajnog. Na jednome od starih mramorova ili stećaka iz 15. vijeka u Konjskom stoji ovakav epitaf:

...”A SE LEŽI VUKAŠIN DOBRAŠINOVIĆ
U TO DOBA UMRIJEH
SVAKOMU ME ŽAO BI MOMU”...

...pisan istom onom ćirilicom kojom su pisane kasnije isprave Države Novske i kojom su se dopisivali age i begovi po Bosni i Hercegovini do prije stotinak godina, dok su znali ko su i od koga potiču, prije nego ih je carski Beč ubijedio da su nešto sasvim drugačije od svojih predaka. Ima li danas ikoga kome je savremeni srpski jezik maternji, da ovo ne razumije i da mu treba prevodilac? Ima li danas ikoga ko bi smio ustvrditi da ovi spomenici i ovakvi epitafi pripadaju nekom drugom narodu koji se po nečemu razlikuje od savremenih pravoslavnih Srba? Zubčani su i prije 500 i više godina, za vladanja “Stefana, Božjom milošću hercega od Svetoga Save i velikog vojvode rusaga bosanskoga” bili isto što su bili za vrijeme vojvode Luke i isto što su i danas, kao i sav ovaj današnji ostatak zemlje Hercegove.

Kada je 1992. godine prozapadno “humano” i “demokratski” razorena Saborna crkva i episkopski dvor u Mostaru, naš narod se povukao na slobodni ostatak nekada velike zemlje Hercegove i na svojoj starini, u manastiru Tvrdošu, “u Tvrdošu, gradu starinskome”, kako ga pamti narodni pjevač – ponovo vaspostavio na starim temeljima sjedište Eparhije Zahumsko-hercegovačke i Primorske. Iz Tvrdoša cara Konstantina, kralja Milutina i Svetoga Vasilija Tvrdoškog i Ostroškog krenuo je onaj gotovo nevjerovatni obnoviteljski zamah vladike Atanasija i za kratko vrijeme duhovno je vaskrslo Vojvodstvo Svetoga Save, utičući na sve okolne oblasti. Mi danas možda nismo u potpunosti svjesni uticaja tog procesa na Novi i Boku, a izdavanje ovakvih godišnjaka kakav je “Zubački glasnik” možemo sa sigurnošću smatrati njegovim plodom i direktnom posledicom. Taj uticaj je bio i biće uvijek jači od uticaja novokomponovanih portabl-država i instant-akademija i Novi je danas, između ostalog i zbog toga, ostao vječita prestonica Vojvodstva Svetoga Save i postao moralna prestonica savremene Crne Gore.

Uvijek je grad Svetoga Stefana bio u neraskidivoj prirodnoj vezi sa svojim zaleđem, i u slobodi i pod okupatorom. Tako će biti i ubuduće i to ponajmanje može spriječiti neki Mujo ili Jozo na novokomponovanoj dogani na Grabu, koji na kapi nosi grb Tvrtka Kotromanića, “kralja Srba, Bosne i Pomorja”, čuvajući svoju virtuelnu državu od realnih Srba spolja i iznutra. Danas smo svjedoci laganog umiranja srpskog rimokatoličkog Dubrovnika, vještački odvojenog od svog srpskog pravoslavnog zaleđa. Sličnu je sudbinu možda neko namijenio i Novom, ali dok je Zubaca i Zubčana, te spone Novog sa Trebinjem, takve su namjere još uvijek samo puka fantazija. Zato je dobro što ovaj časopis predstavljamo u Herceg-Novom, kao što smo naša izdanja uvijek predstavljali u Trebinju. U Trebinju se štampalo mnogo toga kada se ovdje nije moglo, kada su prestonicom zemlje Hercegove duvali neki drugi vjetrovi. To je vrijeme, srećom, za nama. Odlaze polako u zaborav i trgovci vjerom i državom i konavoski vatrogasci. A one, kojima strašno smetaju knjige, a naročito knjige o Novom i u Novom, zamolićemo da izmile i da javno kažu ono što uzbuđeno šapuću po svojim jazbinama - šta ih to toliko boli - ili da sami počnu izdavati drugačije, bolje i istinitije knjige.

Neka je srećan početak “Zubačkom glasniku”. Hvala na pažnji i živjeli!

Đorđe Ćapin

// Projekat Rastko - Boka / Istorija //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.