Dr Koch
NándorBoka
KotorskaSA 11 FOTOGRAFIJA I JEDNOM GEOGRAFSKOM
KARTOM(Putopis objavljen u broju 1 časopisa “Tenger”
(“More”) 1915. godine u izdanju Mađarskog društva “Adria” (“Jadran”)
iz Budimpešte)Preveo sa mađarskog Čaba Mađar (Csaba
Magyar) Naslov originala: A BOCCHE DI CATTARO, TIZENEGY
KÉPPEL ÉS EGY TÉRKÉPPEL, IRTA DR. KOCH NÁNDOR, MEGJELENT A MAGYAR ADRIA TARSOSÁG
ÚJSÁGJÁBAN A “TENGER” - BEN – 1915. 1. SZÁM Boku ne treba
otkriti – o njoj će naši hroničari po završetku ovog rata pjevati slavopojke.
Boka je sebi obezbijedila ugledno mjesto među svjetskim prirodnim ljepotama.
Ni jedan svjetski putnik neće propustiti da je posjeti, uz jednoglasno mišljenje
da se sa svojim ljepotama i znamenitostima može takmičiti sa jezerom Firvaldse
u Švajcarskoj. Ali ovaj prelijepi zaliv Dalmacije zlatnim slovima se upisao
i na stranicama istorije. Stjenovite planine zavijene u plavkastu izmaglicu, bile
su svjedoci krvavih bojeva, divljanja, propasti i preporoda sjajnih gradova, procvatu
i raspadu država i pojavi novih naroda. Vidjele su i narod Boke poslije prohujalih
bitki, kako skromno i marljivo, u Božjem miru radi i živi. Stjenovite gromade
ćute kao nijemi svjedoci, ali tamo negdje u risanskim stranama, progovaraju gusle.
Stari guslar drži u rukama taj jednostavni instrument i drhtavim prstima povlači
nezgrapno gudalo po trošnoj struni. Zatim ponosno zabacuje sijedu glavu, u očima
mu bljesne stari plamen i počinje melodija... Poslušajmo staro predanje sa melanholičnih
usana svjedoka prošlosti. Jednostavni stihovi u pratnji monotonog zvuka gusala
kazuju nam više nego ćutljive planine. I kako se u svečanoj tišini spušta
suton, sklopljenih očiju zanosno slušamo pjesmu sijedog guslara i kao da je
pred nama oživjela prošlost Boke. U logoru antičkog Risna (Rhizinium),
čuje se zveket oružja crnokosih ilirskih boraca ponosne kraljice Teute. Spremaju
se za bitke sa plavokosim Keltima koji nadiru sa sjevera, kao i sa robusnim Makedoncima
koji napadaju sa istoka. Gledamo neustrašive borce koji kao divlji vihor jure
naprijed i od čijih se borbenih pokliča tresu planine i drhte neprijatelji.
Zatim se prizor mijenja. Pred nama se pojavljuje krvavi leš rimskog poslanika
Korunkaniusa (Coruncanius), nesrećne žrtve uobražene kraljice Teute, a iza
leša osvetnički i pobjedonosni rimski orao. Nakon toga, ispred naših očiju
nestaje i posljednja slavna ilirska država, zajedno sa posljednjim i nezaštićenim
kraljem Genciusom. Zatim smo već u pokorenoj rimskoj provinciji Prevalitaniji,
u jednom beznačajnom malom selu Askriviumu, između kuća, preteči Kotora. Malo
dalje zastaju nam kočije istorije. Nalazimo se u prekrasnoj provinciji propalog
Zapadno-rimskog carstva, među Istočnim Gotima. Nestaje i ova slika i na ekranu
istorije nam se pojavljuje osvajačka vojska vizantijskog cara Justinijana, a
grad Kotor (Decateron) odjekuje od njihovog bučnog veselja. Kao jedan tmurni
i zlokobni olujni oblak, tako nam se pojavljuje vizija jedne epizode iz prošlosti
– užasi provale Saracena u grad. Vijest o divljim i nemilosrdnim barbarskim
afričkim ratnicima prate vijesti o bijedi i gladi gradova i sela, pretvorenih
u prah i pepeo. Slijedi pitomija slika. Prema Boki se uputila velika gomila ljudi
po bespuću planinskih goleti. To su izbjeglice iz okoline bosanske Kotor Varoši.
Sa oduševljenjem pozdravljaju obećanu zemlju koja se pojavila ispred njih. Puni
nade stupili su na ovu krvlju natopljenu zemlju. Pod njihovim vrijednim rukama
nestao je svaki trag pustošenja Saracena. Na ruševinama i zgarištima nikao
je uređeni grad, koji su u spomen na napušteni zavičaj nazvali Kotor. Neprimjetno
smo napustili burnu predistoriju i ušli u još burniji srednji vijek. U istoriji
dalmatinskih ostrva već se pojavio lav Svetoga Marka i otpočela je viševjekovna
bitka venecijanskih duždeva za dominaciju nad ostrvima, čemu se sada suprotstavlja
mađarsko junaštvo. Ali Boka ima malo saznanja o ovim potresima svjetskog značaja.
Sa upornom zaostalošću Kotor živi u svojem svijetu, vođen diplomacijom lukavih
patricija. Bokom su prohujale i harajuće bugarske horde, da bi poslije
ovih kratkotrajnih iskušenja, nastupilo zlatno doba Boke. Tokom nekoliko stoljeća
smjenjivali su se gospodari Kotora, ali um i srčanost Kotorana bili su na svome
mjestu. Čas bi nalazili izlaz iz već blijedećeg uticaja Vizantije, čas bi
našli zaštitu pod krunom srpskih vladara. Nakratko prihvataju i upravljanje
normanske princeze Žakete (Jaquete), ali i sa velikim strpljenjem podnose i vladavinu
Nemanje i članova njegove porodice – s tim da ni jednom nijesu bili pokoreni. Vidljivi
su i rezultati ovako promišljene politike. Dok izvan stijena poluostrva Ponte
Oštre, po ostrvima i priobalju sjeverne Dalmacije traje ratni vihor i ratujuće
sile otimaju jedna od druge pojedine djelove sunčane i krvlju natopljene zemlje,
dotle u Boki vlada bonaca i vide se znaci razvoja i blagodeti. U romantične priobalne
uvale naseljava se miroljubivi narod. Srećna vremena se odražavaju na čistim
i urednim selima i lijepim gradovima. Vladari Boke odanost naroda nagrađuju gradnjom
manastira, crkava i kapela. Nemojmo uobraziti da je ovaj srećan i miran
život uljuljkao ponosne Bokelje u zaostajanje. U dnu duše je ostala da tinja
slobodarska vatra, dovoljna je samo iskra da ona ponovo plane. Kotorski junaci
se već bore pod zastavom Dušana Nemanjića i pod njihovim naletom razbježala
se vojska bana Kotromanića. Kada se talas pobjeda kralja Lajoša Velikog prevalio
preko stijena Ponte Oštre, bokeljski borci sa oduševljenjem nude svoje ratničke
usluge dičnom nasljedniku krune Svetoga Stefana i hrabro se bore protiv mletačkog
lava, koji svoje kandže pruža prema Boki. Poslije smrti Lajoša Velikog
jedan je novi narod preplavio Boku Kotorsku. Kotorski patriciji darivaju u Stefangradu
(Herceg-Novom) bosanskog kralja Tvrtka i uz lukavi osmjeh, iz kraljevske rezidencije
među bedeme svoga starinskog grada, u torbici nose sigurnost svoje samouprave. Ali
se i sjaj zvijezde kralja Tvrtka brzo gasi, da bi sjaj slobodnog Kotora još jače
zasijao. Snaga kotorskih patricija Buća, Bolica, Drago i drugih porodica je u
zenitu. Priznaju, odnosno sporazumno prihvataju da, nakon viševjekovne borbe,
za novog nekrunisanog vladara Boke priznaju prestižnu Veneciju. Postoji jak razlog
za ovo ubrzano bratimljenje. Sa istoka glavu podiže polumjesec. Bosna i Srbija
su već u Muhamedovom jarmu i nakon nepunih sto godina Tvrtkovog vladanja Stefangradom
(tada već Herceg-Novi), na njegovim kulama povjetarac vije zastavu sa konjskim
repom. Nalazimo se na pragu novog vijeka, u sred krvavih bojeva koje Venecija
vodi u slavu krsta protiv polumjeseca, uz učešće hrišćanske Boke. Preskačemo
ova dva vijeka, koje je Boka preživjela pod teškim bitkama i zaustavljamo se
kod 1687. godine, kada se slavi pobjeda krsta. Nakon što je dvije stotine godina
stenjao pod Turcima, Herceg-Novi je oslobođen i cijela Boka sa zahvalnošću
prihvata protektorat Venecije. Pobjednički lav nije škrt u svojim poklonima.
Iz zahvalnosti za neustrašivu odanost, ili možda još više iz udobnosti, Bokeljima
daje značajnu autonomiju. Ova prevelika sloboda naškodila je sljedbenicima
stare slave. Već je i Venecija iskusila nevolje iz ovog novog poretka od strane
paštrovačkog stanovništva, koje se suprotstavilo kulturnom i materijalnom blagostanju.
Još više lošeg iskustva sa ovim pobunjeničkim i zaostalim duhom stekle su
i francuske i austrijske vlasti. Kratku austrijsku vladavinu (1797-1807) su još
nekako izdržali u miru, ali su se sa divljom mržnjom oborili na Napoleonovu
vojsku. Da bi se mogli boriti protiv mrskog francuskog orla, jednodušno su prihvatili
nametljivog ruskog medveda u savezu sa Crnogorcima. Marmont se sa uspjehom borio
sa udruženim saveznicima i Napoleon 1807. godine Boku priključuje svojoj carevini.
Ali francuski general Gautijer se sedam godina uzaludno trudio da zavede red.
Bedemi Herceg-Novog i Kotora bi mogli mnogo toga da ispričaju o krvavim prizorima
koji su pratili privremena gušenja pobuna. Boka je doživjela olakšanje
kada se engleski komodor Hoste sa svojom fregatom “Bacchante” (“Bakhante”),
na čelu flote pojavio ispred Boke. Kao da je udar čarobnog štapića probudio
prigušenu mržnju i Bokelji su nezadrživo jurnuli na francuske ratne brodove.
Goruće olupine brodova bile su znak za opšti ustanak. Kotor se nije mogao dugo
održati. Dana 8. januara 1814. godine je kapitulirao i ljubimac Engleza. Vladika
uz oduševljene Bokelje ulazi među zidine drevnog Kotora. Ali Kotorani, koji
su osjetljivi na svoju slavnu prošlost, sa stidom su prinuđeni da dan Svetog
Tripuna slave pod vlašću Crnogoraca i sa istim oduševljenjem kojim su slavili
propast francuske vlasti, dočekuju i Austrijsku carevinu nakon pola godine. General
Milutinović bez i jednog zamaha sabljom zauzima Boku i stanovništvo Boke željno
mira, smireno se stavlja pod okrilje dvoglavog orla. Gore pak, u škrapama
golih planina Krivošija, još dugo nema mira. U duši planinskih gorštaka, izolovanih
od svijeta, još dugo traje uspomena na zlatno doba koje su spremni odbraniti
i po cijenu svoje krvi od upada njima tako strane kulture. Kroz četiri decenije
austrijska vlast se naoko uzaludno bori, više promišljenom politikom nego silom,
protiv ukorijenjenih običaja. Ali sa morske obale struji povjetarac i nosi žamor
mirnog i ugodnog života među planine i sivilo tvrdoglavog planinskog života,
koji kao da popušta u mirisu ovog povjetarca. U bunilu prošlosti njihov život
se mijenja sa željom za mirom i radom. Za nepuno pola godine od zauzimanja Boke,
guverner Jovanović može da javi u Beč da su se Krivošije pokorile. *** Stari
guslar je ućutao. Umorno ispušta na koljeno svoj izanđali instrument, a zatim
pogleda unaokolo. Oči mu plamte od oduševljenja i u tišini sa zanosom posmatra
prekrasnu okolinu Boke. Zatim suznih očiju baca pogled na nas i od uzbuđenja
drhtavom rukom pokazuje prema Kotoru. Ovim nijemim gestom kao da želi kazati:
“Završio sam sa prošlošću, sadašnjost pogledajte vi. Krenite otvorenih
očiju, gledajte ovaj divan svijet”. *** Boka Kotorska
je najljepša kreacija Dalmacije. Krivudavo se uklinila u strme gudure i šumama
pokriveno zaleđe Dinarida, koje ga sa svojim rtovima dijeli na četiri zaliva.
Veličanstveni, tu i tamo tmurni okoliš, samo u jugoistočnom Tivatskom zalivu
prekida Župa sa svojom močvarnom ravnicom. U smjeru istok-zapad širi se poluostrvo
Luštica, koje zaliv odvaja od otvorenog mora. Vrata Boke, stiješnjena između
rta Kobila i zapadnog kraja poluostrva Luštica, široka su jedva 1,5 kilometar.
Brodovi koji uplovljavaju u zaliv najprije prolaze između dvije tvrđave koje
ga čuvaju kao Kerberi (mitološki troglavi psi koji čuvaju ulaz u podzemlje).
Sa jugoistočne strane, na jednom uskom stjenovitom izduženju (Ponta Oštra),
ulaz u zaliv štiti utvrđenje Oštra, a dva kilometra istočno se nalazi okrugla
hrid Lastavica, koju nadvisuje tvrđava Mamula. Ova utvrđenja su imala vatreno
krštenje kada su se sedmicama odupirala opsadi francuske flote i na kraju je
otjerali od ulaza u Boku. Topovi ogromnog kalibra na Kobili i Luštici, čekaju
čas kada će uhvatiti u unakrsnu vatru i savremene gusare. Tamo gdje hiljadu
smrti čeka na upad nezvanih gostiju, u mirno vrijeme bezbrižno možemo ploviti,
a da i ne obratimo pažnju na ove monstrume. Pažnja nam je sada usmjerena na
druge pojave. Uočavamo interesantne stjenovite rtove koji okružuju živopisan
grad Herceg-Novi. Ploveći prema zapadnom dijelu zaliva, brod nam je usmjeren
u plave vode Topaljskog zaliva i tada nam se u punom sjaju razvija panorama starog
Stefangrada, kasnije novoizgrađenog Herceg-Novog. Posebnost ovog prekrasnog
prizora čine strme stijene koje se iz mora izdižu prema nebu. Ruševne kule
na čijim obodima vise buketi puzavica, govore nam o nekadašnjoj slavi kralja
Tvrtka i o snazi nekadašnjeg ponosnog Stefangrada. Malo dalje, prema istoku,
tihi talasi ispiraju oronule temelje nekadašnje turske stražarske kule. Na ovom
bivšem spomeniku turske vladavine vide se tragovi zemljotresa, jedinog prirodnog
neprijatelja Boke. Ogromnu kamenu gromadu bedema, sa koje su se nekada bez učinka
odbijala đulad sa venecijanskih galija, sada je raspolutila jedna pukotina. Stare
ostatke na strmoj padini u amfiteatralnom obliku, sada okružuje šarenilo kuća.
U maslinjacima i između tamno zelenih agruma proviruje poneka od zuba vremena
načeta kula ili dio bedema. Vrhunac ove romantične panorame je tvrđava Španjola,
čiji su bedemi ostali sačuvani od zuba vremena, kao spomenici na španske krstaške
vitezove koji su se borili uz Mlečane protiv polumjeseca. Opraštamo se
od bijelih hercegnovskih kuća i njegovih tmurnih ruševina i naš put nastavljamo
prema sljedećim primamljivim ljepotama. Sa desne strane, uz rub pitomom šumom
obrasle obale, nakratko nam pažnju zaokuplja najstarije naselje u Boki – Rose,
sa svojih nekoliko bijelih kućica. Prema lijevoj strani divimo se izvanrednom
položaju Savine. Tek što je iza nas nestao manastirski zvonik ljetnje rezidencije
pravoslavnog patrijarha iz IX vijeka, iza isturenog rta, uz morsku obalu, pojavljuju
se tornjevi ljetovališta Zelenika. Ovaj lijepi kompleks zaštićen je od sjevernih
hladnih vjetrova 1500 metara visokim brdom Radoštak. Zajedno sa Herceg-Novim,
ovo je najposjećenije ljetovalište u Dalmaciji. Poslije Zelenike, zaliv
se sužava, da bi se moreuz sa istočne strane Kumbora ponovo proširio u Tivatski
zaliv, koji je najveći među četiri zaliva Boke. Ispred nas se bijele objekti
tivatskog vojnog garnizona, djelimično zaklonjeni gomilama crnog uglja, u iščekivanju
časa kada će se preseliti u utrobe uvijek nezajažljivih ratnih brodova. Mali
transportni brodovi za ugalj i torpiljarke crnog trupa krstare po moru, zamućenom
od ugljene prašine. Čvrsto vezano uz obalu, nalazi se nezgrapno staro raspremljeno
truplo isluženog bojnog broda “Kajzer Maks”, koji se koristi kao plutajuća
kasarna mjesnog garnizona. Na ovu sliku bučnog života umirujuće djeluju u zaleđu
padine brda Vrmac sa vinogradima koji podsjećaju na Malagu, gdje rađa žestoko
vino “marzenim”. Iza njega, zavijen u sivu izmaglicu, izdiže se prema nebu
snijegom pokriveni vrh Lovćena. Na kraju jugoistočnog dijela Tivatskog
zaliva, tamo gdje močvarna ravnica Župe širi svoje bolesti i gdje se prekida
planinski vijenac koji okružuje Boku, protežu se jedno veće i jedno manje ostrvo.
Na ostrvu Prevlaka, koje je najbliže obali, na mjestu gdje se nalazi crkvica,
bio je nekadašnji manastir Svetog Mihaila, koji je osnovao zetski patrijarh Sveti
Sava. Staru slavu Prevlake dijeli i ostrvo Stradioti i ostrvce Otok. Već
u samom osvitu srednjeg vijeka, ovaj arhipelag je bio omiljeno ljetovalište kotorske
vlastele, koje im je poklonio kao nagradu za vjernost srpski kralj Radoslav. Od
Tivta putovanje nastavljamo prema sjeveru. Kao da se u ovom pravcu zatvara krivudava
obala Boke, kao da smo dospjeli u slijepu ulicu. Zavarava nas naglo suženje Tivatskog
zaliva i u zaleđu kao kulise strme stijene vrha planine Kason (Ilijino brdo).
Ali čim smo prošli moreuz Verige, koji je stiješnjen na svega 250 metara između
rtova Đurići i Đinović, koji je svojevremeno Lajoš Veliki zapriječio lancima
protiv venecijanskih galija, zaliv se ponovo širi lijevo i desno. Stižemo do
vrhunca našeg putovanja. Kao da se brod njiše na vodama velikog alpskog jezera.
Okolne strme planine sa malim karstnim visoravnima, golim gudurama i pećinama
u ljubičastoj izmaglici, u tmurnoj su suprotnosti sa pitomo namreškanom, svježom
i zelenkastom morskom površinom, brodicama i jedrenjacima, šarenim naseljima
i kućama u cvijeću duž obale. Ovaj skladni i veličanstveni prizor sa ostrvcima
Sv. Đorđe i Gospa od Škrpjela, dirljivo podsjeća na jezero Firvaldštate u
Švajcarskoj. Skoro cijela ravna površina ostrva koja proviruje iz vode, pokrivena
je grupom objekata koji naizgled kao da plutaju po površini vode. Manastir Sv.
Đorđe i njegova crkvica je najstariji u Boki. Jednako poštovanje religioznih
Bokelja uživa i crkva Gospa od Škrpjela, koja je izgrađena iz pijeteta na ovoj
malenoj hridi, gdje se prema legendi, jednom siromašnom ribaru ukazao blistavi
lik Gospe. U zaleđu ova dva ostrva, u podnožju brda Kason (Ilijinog brda), nalazi
se nekadašnji napredni i bogati grad Perast – sada samo grupa kuća osiromašene
opštine. Između skromnih i jednostavnih kuća, kao uspomena na nekadašnje zlatno
doba, stoje ruševni ostaci impozantnih “palaca”, kao i crkva koja liči na
katedralu sa lijepim zvonikom, koji bi mogli puno da pričaju o nekadašnjem sjaju
Boke. Istureni dio Ilijinog brda na kojem se smjestio Perast, dijeli zaliv
Boke na sjeverozapadni i jugoistočni dio. Prvi je Risanski zaliv, koji sa svojim
sjeveroistočnim ogrankom duboko zadire u masiv Krivošija. Na krajnjem sjeveru
se nalazi Risan, najstariji grad Boke, koji datira iz vremena Ilira. Danas je
to značajan gradić, koji se nalazi na kraju važnog vojno-strategijskog kolskog
puta od Hercegovine preko Krivošija. Jugoistočni dio zaliva, koji se sužava
prema jugu, je Kotorski zaliv. Jugozapadnu stranu čini pojas šumovitog poluostrva
Lepetana, koje je svojom pitominom sušti kontrast sa sjevernom stranom i njenim
surovim stijenama sa oskudnim rastinjem. Prošavši šumovito poluostrvo Lepetana
i stjenovite vrhove iznad Stoliva, prolazimo ispred naselja Prčanj, koje je bilo
poznato po svojim trgovačkim vezama sa Venecijom, da bi na kraju opazili i grad
Kotor, krajnju tačku našeg puta. Već iz daljine zapažamo karakteristične
bedeme ovog antičkog grada, koji su se pružili po stjenovitom obronku brda,
da bi se susreli na samom vrhu, gdje se širi tvrđava Sv. Đorđe, licem okrenutim
prema Lovćenu. Pojavljuje se i biskupska katedrala sa zvonicima u vizantijskom
stilu, izgrađena u IX vijeku, da bi za nekoliko minuta već bili i ispred egzotičnog
grada slavne prošlosti. Uski sokaci oivičeni nizom okolnih starinskih kuća,
sa tu i tamo nasilno restauriranim palatama patricija, oronulim lukovima kapija
i gradskim bedemima, odaju utisak kao da hodamo ulicama jednog srednjevjekovnog
grada. Ulice čine još interesantnijim šarenilo prolaznika. Na kotorskim ulicama
bez teškoće i bez izuzetka možemo naići na predstavnike nacionalnosti svih
susjednih država u lijepim narodnim nošnjama. I ovo šarenilo nas miri sa babilonskom
zbrkom narječja koja ispunjava ove ulice i svaki kutak široke rive. Posjetom
Kotoru završava se i naše putovanje kroz Boku. Dok se naš izletnički brod
okreće, praćen pogledima radoznalog naroda, kako bi prije sumraka stigli do
pristaništa u Tivtu, sunce je već zašlo iza planina. Oproštajni sunčevi zraci
obojili su u crveno golet lobanje Lovćen, a mi opčinjeni i sa slatkim ukusom
smirenog duha, uživamo u umjetnosti prirode. Ko bi mogao povjerovati da će za
nekoliko mjeseci zeleni plamen ljudske mržnje da osvijetli snijegom pokriveni
vrh Lovćena.
|
1. Suton u Boki (moreuz Verige)
|
|
2. Boka Kotorska iz ptičje perspektive
|
|
3. Ponta Oštra
|
|
4. Herceg-Novi
|
|
5. Savina
|
|
6. Zelenika (kupalište)
|
|
7. Ostrva Gospa od Škrpjela i Sv. Đorđe
|
|
8. Perast
|
|
9. Tivat (iza je brdo Vrmac, a u pozadini
Lovćen)
|
|
10. Risan
|
// Projekat
Rastko - Boka / Zemlja // [ Promjena
pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]
2002. "Projekat
Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavatvo
i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinanih autorskih prava.
Nijedan deo ovog sajta ne
smije se umnoavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite
ovdje. |