 |
 |
|
 |
 |
|
 |
 |
|
|
|
|||||||
 |
 |
  |
 |
     |
 Povelja Ivana Crnojevića |
Smrću mitropolita Save 1697. godine, nastali su meteži oko izbora novog mitropolita. Za novog mitropolita bilo je nekoliko kandidata. Voljom Turaka, poslije seobe Patrijarha Arsenija III Čarnojevića, na srpsku patrijaršijsku stolicu zasio je Grk Kalinik, koji je za mitropolita pokušao da proturi svog čovjeka. Slično je nastojao i kotorski biskup Marin Drago. No, opšti crnogorski zbor, izabrao je za novog mitropolita cetinjskog kaluđera Danila Petrovića, sina trgovca Šćepana Kaluđerovića sa Njeguša. O Danilovoj majci nema podataka, sem da se u monaštvu zvala Ana. Danilu je tada bilo 25. godina. Izborom Danila Petrovića za novoga crnogorskoga mitropolita, počinje novi period razvitka ne samo Mitropolije Crnogorske, nego i Crne Gore uopšte. Mitropolija Crnogorska i Crna Gora od njegovog vremena, i sa njegovom ličnošću, postaće centar srpskog otpora Turcima kroz čitav XVIII vijek, i u njima će se začeti centar srpske državnosti na jugu.
Duboki Danilov patriotizam, i vjernost tekovinama Srpske Crkve, najbolje se mogu vidjeti po tome, da on nije htio da ga za mitropolita posveti nametnuti Patrijarh - Grk, koji je stolovao u Peći, bližoj Danilu geografski. Danilo je posvećen na crkvenom saboru u Sečuju 1700. godine, od strane srpskog Patrijarha u izbjeglištvu Arsenija III. U njegovom posvećenju, učešća su uzeli i sljedeći mitropoliti: zahumski - Savatije, sremski - Stefan, bački- Jeftimije, jenopoljski - Isaija, vršački - Spiridon, i zvornički - Gerasim. Prilikom posvećenja, Patrijarh je Danilu dao sinđeliju, u kojoj je utvrđena njegova jurisdikcija. U dokumentu se pominju sljedeća mjesta: Crna Gora, Grbalj, Paštrovići, Krtoli, Luštica, Bar, Skadar, Ulcinj, Podgorica, Žabljak, Zeta, Kuči, Vasojevići, Bratonožići, Bjelopavlići i Piperi. Tada je Patrijarh imenovao za svog egzarha hercegovačkog mitropolita Savatija, koji je obično boravio u okolini Herceg Novog.
Od Danilovog dolaska na mitropolitski položaj, otpočeće neprestane borbe sa Turcima, koje neće jenjavati za naredna dva vijeka. U odnosu na dotadašnje mitropolite, Danilo će u narodu imati daleko veći ugled, koji će biti skopčan ne samo sa njegovom ličnošću, nego i sa mnogim okolnostima. U njegovo vrijeme biće okončana saradnja Crnogoraca sa Mletačkom Republikom, koja je u XVIII vijeku bila u stalnom opadanju. Danilov period predstavljaće i početak nove epohe po tome, što će se uspostaviti veze sa Rusijom, u kojoj će Crna Gora, kao slovenskoj i pravoslavnoj državi naći siguran oslonac, za razliku od Mletačke Republike, koja je kao rimokatolička i neslovenska država samo koristila Crnogorce za borbu protiv Turaka, a kada joj nijesu trebali, bezdušno ih odbacivala. Za samog Danila je kotorski biskup Marin Drago zapisao: "On je agresivan, i ako mu svjetske vlasti ne stanu na put, katolicizam u udaljenim krajevima njegove Eparhije doći će u veoma veliku opasnost. Cetinjski vladika spušta se svake godine s Cetinja u kotorsku dijecezu, te, pored pravoslavnih, oporezuje i katolike". Danilo je sebe smatrao ne samo nasljednikom cetinjskih mitropolita iz vremena pada Zete pod Turke, nego i nasljednikom Ivana Crnojevića, a sebe je ujednoj hrisovulji potpisao kao "Danil, vojevodič srpskoj zemlji".
Pored borbe sa unijatskom propagandom u Boki, Danilo se morao suočiti i sa još većom opasnošću u samoj Crnoj Gori, a to su bili islamizirani Crnogorci, koji su narodski zvani - poturice. Islamizacija je dosta zahvatila crnogorska plemena, naročito ona oko Cetinja, te je islamizirane Crnogorce trebalo vratiti u staru vjeru, ili ih protjerati iz Crne Gore. Početak te akcije, po narodnoj tradiciji, vezuje se za Badnje veče 1709. godine, i u narodu se pominje kao "istraga poturica". Ona je bila motiv mitropolitu Petru II Petroviću-Njegošu za "Gorski vijenac". Među naučnicima ima dosta sporenja, da li je to bio kratak događaj sa širokim zamahom (kao neka vrsta crnogorske vartolomejske noći), ili nešto duži proces. Bez obzira na to, proces islamizacije u Crnoj Gori je zaustavljen, a islamizovano stanovništvo se vratilo u staru vjeru, ili je fizički likvidirano, a jedan broj je pobjegao u turske gradove. I danas se sačuvalo pamćenje na desetak bratstava iz okoline Cetinja, koja su islamizirana, pa su se u ovom događaju vratila u staru vjeru. Međutim osnov njihovih prezimena je i dalje muslimanski.
 Cetinjski Manastir |
Godine 1712, Turci su sa jakim snagama napali pod komandom Ahmet-paše na Crnu Goru. I u vezi sa ovom godinom ima među naučnicima dosta sporenja, naročito u vezi sa bitkom na Carevom Lazu. Sporenja se uglavnom kreću oko toga, je li ove bitke uopšte bilo, i da li se crnogorska vojska u njoj sukobila sa čitavom turskom vojskom , ili samo sa njenom prethodnicom. Po svoj prilici je u pitanju bilo ovo drugo. U svakom slučaju, u ovoj bitci je crnogorskom vojskom komandovao mitropolit Danilo, i u njoj je bio ranjen. Gubici Turaka bili su veliki, jer je od tada ovo mjesto nazvano Carev Laz. Na turskom jeziku laz je leš, što bi u prevodu trebalo da znači leševi careve vojske. Crnogorci ipak nijesu uspjeli i pored ove pobjede da zaustave Turke, koji su krajem avgusta ušli u Cetinje, ali se tu zbog teških prirodnih uslova, teškoća u snadbijevanju, i stalnog uznemiravanja Crnogoraca nijesu mogli zadržati, te su se sa velikim gubicima povukli. Da bi izbjegao zarobljavanje, mitropolit Danilo je sa ruskim izaslanikom Miloradovićem i 500 Crnogoraca, preko mletačke teritorije izbjegao u Hercegovinu. Još žešći napad Crna Gora je pretrpjela 1714. godine, kada je na nju napao Numan-paša Ćuprilić sa još jačom vojskom. On je uspio da uđe u Cetinje i spali manastir. Turske snage su krstarile po crnogorskim brdima i hvatale nejač, koja je potom odvođena u ropstvo. Veliki broj kuća je popaljen, te se ovaj pohod računa kao najgori po Crnu Goru u njenoj istoriji. Mitropolit Danilo je opet izbjegao u mletačku teritoriju, a zatim je otišao u Rusiju. Odatle se vratio sa dvije gramate cara Petra Velikog. Po prvoj gramati car je obavezao Crnogorce da u slučaju rusko-turskog rata pomognu Rusiju, jer su Crnogorci i Rusi "po jedinovjeriju i jedinojezičju" isti. Drugom gramatom, car je dodijelio pomoć Cetinjskom manastiru od 500 rubalja godišnje.
 Grob Mitropolita Danila |
Po povratku iz Rusije aprila 1716. godine, Danilo se nastanio u Mainama kod Budve na mletačkoj teritoriji. Našao je Crnu Goru u teškom stanju, te je pišući kancelaru ruskom Golofkinu naveo: "Sve je razoreno, rastjerano i maču predano, u ropstvo odvedeno: a neki mali ostatak u goru je ostao i spasio se". Uskoro je došlo do nove crnogorsko-mletačke saradnje protiv Turaka, u sklopu rata kojeg su Mletačka Republika i Austrija vodile protiv Turske. Ovaj rat završen je Požarevačkim mirom od 21. juna 1718. godine. Ovim mirom Mlečani su u Boki dobili Grbalj, Maine, Pobore i Brajiće, te Krivošije, Ledenice i Uble, koji su ranije pripadali Crnoj Gori. Crnogorci su na ovo nerado gledali, a mitropolit Danilo je stalno nastojao da podrije mletačku vlast u ovim mjestima. Stoga je dosta boravio u manastiru Stanjevićima i u Mainama kod Budve. Katunjani nijesu na to rado gledali, pa su čak odlučili 1723. godine, da će od pećkog Patrijarha tražiti da im postavi novog mitropolita, ako se Danilo ne vrati u Cetinje, ili u njega pošalje mladog vladiku Savu. Bez obzira na razgraničenje poslije mletačko-turskog rata, Mletačka Republika je Dukalima od 7. maja i 4. juna 1718. godine priznala duhovnu jurisdikciju mitropolita Danila nad pravoslavnim srpskim stanovništvom u Boki Kotorskoj, sa pravom popravki ili gradnje novih pravoslavnih crkava i manastira u njoj. Za vrijeme ovog rata, broj pravoslavnog stanovništva u Boki znatno se uvećao jer je naročito iz Hercegovine dosta naroda pobjeglo u Boku i tu se nastanilo. Mitropolit Danilo umro je 4. januara 1735. godine.
Još za života, mitropolit Danilo postarao se da sebi odredi nasljednika. Njegovo lično iskustvo, kada je on bio biran za mitropolita ga je poučilo, da tu stvar ne treba ostavljati sudbini i ćudljivosti Crnogoraca, te je 1719. godine, pećki Patrijarh Mojsije, prilikom posjete Crnoj Gori, zavladičio Danilovog sinovca - arhimandrita Savu. Kasnija Savina mitropolitska biografija, i uopšte državnička, ukazuje da se Danilo u izboru prevario jer je Sava bio sušta suprotnost njemu, i po svom ličnom karakteru i po svom radu. Sam povodljiv, naivan, intelektualno trom i bez širih koncepcija za daljnje osamostaljenje Crne Gore, on je za vrijeme svoje arhijerejske službe zemlju prepustio anarhiji, sukobi sa Turcima su znatno smanjeni, a zemljom je zagospodario neznanac Šćepan Mali. Za mitropolita nije odredio nekog iz doma Petrovića, nego svog sestrića Arsenija Plamenca, osobu, koja ni intelektualno ni moralno, a ni u svakom drugom smislu nije bila za mitropolita. Sava je bio više skromni crkveni pastir nego narodni vođa. Brižljivo se starao o mitropolitskoj imovini. Rado je otkupljivao zemlju za račun Mitropolije od siromašnih crnogorskih seljaka što mu svakako nije donijelo popularnost u narodu. Sava je zadržao odanost Rusiji i veze sa njom, ali je u tom pogledu bio svjestan njene daljine, te je nastojao da se što više zbliži sa mletačkim vlastima u Boki, koje su bile, ma kakve god da su, tu blizu, i korisne za sitne usluge. U tome je čak išao nekad i do dodvorivanja. Kada je na primjer novi mletački providur Marko Trevizan stupio na dužnost u Kotoru, Sava mu je 1736. godine poslao pismo u kome pored ostalog stoji: "Radujemo se i veselimo se Vašemu došastviju na ove bande, kako našemu suncu ogrijanu koje ne vazda grije". Sličan slučaj je i sa pismom providuru Marku Kveriniju iz 1741. godine, kada mu je Sava napisao "ti si naš princip, a mi tvoje sluge". Sredinom septembra 1742. godine crnogorski glavari su odlučili da Savu pošalju u Rusiju, sa ciljem da od Rusije Crna Gora dobije pomoć. Poslije odlaska u Rusiju, Sava se obratio ruskom rezidentu u Carigradu Višnjekovu jednim pismom. On se u pismu žalio rezidentu na podgoričke i žabljačke Turke, i tražio da izdejstvuje da vrate Cetinjskom manastiru "zemlje i metehe, sela i vinograde, vodenice i ribnice". U ime pak Zbora, crnogorski glavari su se obratili Višnjekovu, i za razliku od Save, izložili su u njemu jedan vrlo jasan državni program.
Sava je preko Zadra, Rijeke, Ljubljane i Beča stigao u Rusiju tek sredinom aprila 1743. godine. Bio je sa pažnjom primljen u ruskoj prestonici, ali ne kao nekada mitropolit Danilo. U predstavci carici Jelisaveti Petrovnoj, Sava je istakao, da su se Crnogorci na poziv Petra Velikog digli protiv Turaka, odnosno "protiv neprijatelja Hristove Crkve i progonitelja pravoslavnog naroda za vjeru i otadžbinu za čast i slavu i slobodu naroda slovenskog. "Carica je dala ukaz, po kome je Cetinjskom manastiru odobrila pomoć od 500 rubalja na svake tri godine, i naložila isplatu sve zaostale subvencije. Istim ukazom je odlučeno da se narodu uputi pomoć od 3000, a vladici Savi još 1000 rubalja za put. Po Savi je carica poslala Crnogorcima gramatu, u kojoj međutim nije bilo nikakve političke nade. Međutim, Sava nije ništa preduzeo da u Rusiji podrobnije upozna državne krugove sa stanjem u Crnoj Gori, niti o htjenju Crnogoraca, da se oslobode turske vlasti. Krajem oktobra 1744. godine, Sava se iz Rusije vratio u Zadar, gdje ga je primio generalni mletački providur za Dalmaciju Kverini. Ovim je Sava pokazao da će se i dalje držati Mletačke Republike. Iako Sava u Rusiji nije imao većeg političkog uspjeha, ipak je to njegovo putovanje značajno jer je još jedanput učvrstilo veze sa Rusijom. Bio je to njegov prvi i poslednji ozbiljniji spoljnopolitički akt.
Nastojanjem mitropolita Save obnovljen je i proširen 1736. manastir Podmaine kod Budve, posvećen Uspenju Presvete Bogorodice, i podignut je 1747. manastir Stanjevići, posvećen Sv. Trojici. Dok je Sava bio u Rusiji, zamjenjivao ga je na stolici Crnogorske Mitropolije sinovac-arhimandrit Vasilije. On je bio sušta suprotnost Savi. Bio je smion, širokog vidika i koncepcija. Za monaški čin se pripremao u Pećkoj Patrijaršiji, gdje je po svoj prilici i zamonašen. Dok je Sava boravio u Rusiji, Vasilije je sa šest glavara početkom aprila došao u Veneciju, gdje se u nizu predstavki obraćao po raznim stvarima mletačkom Senatu. Po povratku Savinom u Crnu Goru, došlo je između njega i Vasilija do sukoba. Vasilije je bio za stalnu borbu sa Turcima, a rado je gledao i na pljačkaške upade Crnogoraca u mletačku i dubrovačku teritoriju. Sava je u Vasilijevom suzbijanju imao potpunu podršku Mlečana. Kasnije su se odnosi izgladili. Vasilijev ugled je sve više rastao u Crnoj Gori. Bio je posrednik između pećkog Patrijarha i Srpske Crkve u austrijskim zemljama. Prvi put je kao Patrijarhov izaslanik boravio u Karlovcima krajem jula 1749. godine, za vrijeme narodnog sabora. U proljeće sljedeće godine pećki Patrijarh Atanasije II, i tri mitropolita, uputili su Vasilija ruskom caru za milostinju. Međutim Vasilije se zadržao u Sremu, i posjetio manastire Vrdnik i Karlovce. Potom se vratio u Beograd, gdje ga je na preporuku mitropolita Save Patrijarh Atanasije II rukopoložio za mitropolita 22. avgusta 1750. godine, i postavio za egzarha trona pećkoga. Kao egzarh, Vasilije je upućen u Beč da vrati crkvene stvari. Svoj boravak u Beču iskoristio je da se obrati carici Mariji Tereziji jednim memorandumom, u kome je izložio prošlost Crne Gore, i namjeru Crnogoraca da se potpuno osamostale, te je zbog toga tražio pomoć bečkog dvora. Kako je imao konflikt sa mitropolitom Nenadovićem, to je marta 1751. godine, po povratku protjeran u manastir Krušedol u Sremu, te zbog toga na njegov memorandum nije obraćana nikakva pažnja. Poslije nekoliko mjeseci pušten je iz pritvora, te se sredinom jula 1751. godine vratio u Zadar, a odatle u Crnu Goru. Ovom prilikom, Vasilije je uvidio da od Austrije ne može očekivati nikakvu značajniju pomoć, te se potpuno okreće Rusiji. U proljeće 1752. godine je otputovao u Rusiju, sa preporukom mitropolita Save i crnogorskih glavara. Početkom 1753. godine stigao je u Moskvu. U Rusiji je Vasilije bio dobro primljen, i uspostavio je brojne kontakte sa ruskim državnim velikodostojnicima. Pokrenuo je pitanje seobe Crnogoraca u Rusiju, i pitanje državnog statusa Crne Gore. Ruska vlada je dala sugestiju da Crnogorci ne plaćaju danak Turcima, i da su u stalnom ratu sa njima, te su zbog toga slobodan narod. To je bio Vasilijev ogroman uspjeh. Njegova istorija Crne Gore je odmah prevedena na italijanski jezik, za potrebe Mletačke Republike. Tako je i njen prvi kritičar bio generalni mletački providur za Dalmaciju Frančesko Grimani. Ova istorija je inače posvećena ruskom vicekancelaru Mihailu Ilarionoviću Voroncovu. Vasilije je u Rusiji odlučno ustao protiv Srba iz Bosne i Hercegovine, koji su dolazili i predstavljali se kao grofovi. Isti slučaj je bio i sa brojnim pustolovima, koji su dolazili i predstavljali se kao Crnogorci. Čak je od Voroncova tražio "da niko ne bude priznat u Rusiji za Crnogorca bez naše svjedodžbe". Tvrdio je da su samo Crnogorci dostojni pažnje ruskog dvora. Vasilije je u Rusiji dobio pomoć za Cetinjski manastir u utvarama i crkvenim knjigama, novac za putne troškove i 5000 rubalja pomoći takođe za Cetinjski manastir. Vratio se u Crnu Goru sredinom septembra 1755. godine preko Beča, gdje ga je u audijenciju primio austrijski car.
Vasilijev povratak iz Rusije, označio je promjenu politike i prema Mlečanima, a i prema Turcima. Vasilije se razmetao ruskom pomoći. Od nje je podigao novu crkvu u Majinama kod Budve, a manastir Stanjevići je postao rasadnik ruske agitacije. Zbog toga su Mlečani odlučili da ga otruju. Od kraja 1755. do novembra 1756. inkvizitori su tri puta izdavali naređenja za trovanje, a kao ljudi za taj posao bili su namijenjeni Marko Kažanegra i Domeniko Bubić. I Turci su prijetili napadom na Crnu Goru jer je Vasilije odbio da isplati harač. U to vrijeme obreo se u Cetinju ruski arhimandrit Vladimir Bukovski, koji je u Crnu Goru došao iz Carigrada, te su ga mitropoliti Sava i Vasilije 30. oktobra 1756. godine rukopoložili za zetskog episkopa. No on se pokazao kao prevarant i brzo je nestao. Ovo je bio dvostruki čin. Mitropoliti Petrovići su nastojali da se obezbijede ako bi Crna Gora bila okupirana u sukobu sa Turcima, a ujedno su htjeli da pokažu da sudbina Crne Gore zavisi od Rusije. Ubrzo je Vasilije sa Teodosijem Mrkojevićem tajno, 11. novembra 1756. godine napustio Crnu Goru i otišao u Rijeku, a odatle u Rusiju. Turci su napali na Crnu Goru i ušli u Čevo, ali su u Tomićima bili zaustavljeni, te su se poslije toga povukli, iako su narodu nanijeli velike gubitke.
Vasilije se u Rusiji zalagao za seobu Crnogoraca u ovu državu. Za četiri godine, od 1756. do 1760. u Rusiju se odselilo 1499 stanovnika, ali se jedan broj vratio jer se nije mogao privići na nove uslove. Sa Vasilijem su u Rusiju došli guvernadur Radonjić, serdar Vukale Vukotić, vojvoda Mojaš Plamenac, Prele Đurašković i Teodosije Mrkojević. U samoj Rusiji je među njima došlo do podjela i sukoba. Jedni su stali na Vasilijevu stranu, a jedni protiv njega na čelu sa guvernadurem Radonjićem, koji je u stvari bio promletački čovjek. Ova grupa glavara se ranije vratila u Crnu Goru. Vasilije je od Rusije dobio lično 1000 rubalja, a kao pomoć Cetinjskom manastiru 3000 rubalja, dok je ruski Sinod dodijelio manastiru i Vasiliju pomoć od 1132 rublje.
Vasilije je došao u Crnu Goru 9. avgusta 1759. godine, zapravo iskrcao se kod Budve, uz veliko prisustvo i oduševljenje naroda, koji je pucao iz pušaka. Sa njim su došli ruski delegat Stefan Justinov Pučkov i jedan inžinjer, koji je trebao da ispita ima li ruda u Crnoj Gori. Vasilije je otišao u manastir Stanjeviće, a masa naroda iz Boke, Grblja i Paštrovića prosto je opsjela manastir. Pučkov je boravio u Crnoj Gori do 20. septembra, a zatim se preko Dubrovnika, Barlete i Napulja vratio u Rusiju. U Rusiji je podnio izvještaj o svom boravku. Može se slobodno reći, da je Pučkov u svom izvještaju dao najgoru sliku Crnogoraca, koju je ikada dao jedan stranac koji je boravio u Crnoj Gori. On je pored ostalog pisao: "Narod je divalj. Crnogorci nikakvog prava i zakona nemaju među sobom. Vlast bi se s mukom uspostavila". Za Vasilija je Pučkov napisao da je "po prirodi nemiran, častoljubljiv, srebroljubiv kao i svi ostali, mutitelj i klevetnik". Ovaj Rus mjerio je Crnu Goru po evropskim standardima, i nije bio sposoban da shvati suštinu crnogorskog plemenskog društva.
Pučkovljev izvještaj poremetio je crnogorsko-ruske odnose. Vasilije je ćutao i čekao novu priliku za uspostavljanje odnosa sa Rusijom. Ta prilika se ukazala povodom stupanja na ruski presto carice Katarine II. Početkom juna 1762. godine Sava i Vasilije uputili su svoje sinovce Nikolu i Ivana sa pismima za caricu. U jednom od pisama, traženo je od carice da uzme Crnogorce u svoje podaništvo. Od toga nije bilo ništa. Ruska vlada je ovima dvojici isplatila putne troškove, i preporučila Crnogorcima da žive u miru sa susjedima. Vasiliju je otvoreno poručeno da ne dolazi u Rusiju. Godina 1763. bila je sušna, te je Vasilije molio Dubrovčane: "pomoć da učinite našoj crkvi i narodu černogorskomu jednom sumom od asprih kako Serbi Serbima i svojijema susjedima".
Mlečani su posebno osporavali prava crnogorskim mitropolitima u novskoj dijecezi. Novljani su imali svojega vladiku, ali pošto su umrli mitropoliti Savatije i Stefan, Mlečani su se oglušili o njihove molbe da im se postavi novi mitropolit, te je s toga Sava osveštavao crkve u ovom kraju i rukopolagao popove. Poslije toga, Novljani su praktično bili pod jurisdikcijom crnogorskih mitropolita. Vasilije Petrović je o Uskrsu 1764. godine rukopoložio Dositeja Obradovića u manastiru Stanjevićima. Početkom juna iste godine, Sava i Vasilije posvetili su za dalmatinskoga arhimandrita Genadija Vasiljevića, koji je u Crnu Goru došao iz Rusije preko Dalmacije. U Vasilijevo vrijeme izbio je konflikt i oko pravoslavne crkve Sv. Luke u Kotoru. Mlečani su nastojali da je daju pod upravu drugim pravoslavnim narodima, te su dali crkvu na upravu Grcima. Crnogorski glavari su povodom toga uputili oštar protest kotorskom providuru, ukazujući da je crkva podignuta za Crnogorce i Bokelje: "...za služit narod molitvoju i leturgijom pred Bogom po svojemu prirodnom jeziku sloveno-serbskome. Kako mogu Gerci doć u Kotor, uzet nam Svetoga Luku koji su Gerci špijunstvom i izdajstvom izgubili principu prevedromu: Cipar, i Kandiju i Moriju. I zašto nijesu čuvali i krv prolijevali oko njihove krajine kao mi oko ove, no su i Srblje na Kosovo izdali pak hoće lukavstvom hitri Gerci da se usele u Kotor na ime Svetoga Luke."
Vasiliju je teško padalo nepovjerenje Rusije, te se odlučio da po treći put otputuje u nju. To je učinio početkom juna 1765. godine. Ukrcao se u Budvi i doplovio do Rijeke, a zatim došao u Beč. Sa njim su pošli jeromonah Josif Vukićević i jerođakon Petar Petrović, koga je Vasilije poveo u Rusiju na školovanje. Treći putnik bio je Teodosije Mrkojević, sa kojim se Vasilije nekoliko puta sukobio i mirio. Mrkojević je sa njima došao do Beča, ali nije produžio za Petrograd. Prema mletačkim izvještajima, Vasilija je u Beču primila carica Marija Terezija, da bi se potom preko Bavarske i Pruske uputio u Rusiju. Krajem oktobra 1765. Vasilije je preko Kijeva stigao u Petrograd i tu dobio skroman smještaj.
Iako se obraćao ruskim državnim organima, nije mu uspjelo da ga carica Katarina II primi u audijenciju, mada je ova crnogorska delegacija dobila izdržavanje. Vasilije je iskoristio Liturgiju u pridvornoj crkvi, kada je carica primila crkvene velikodostojnike, a među njima i njega. Međutim, iznenada se razbolio. Osjećajući kraj, on je izdiktirao testament u prisustvu jerođakona Petra Petrovića i jeromonaha Josifa Vukićevića, ali ga je smrt spriječila da ga potpiše. Umro je 21. marta 1766. godine. U zadnjim momentima života diktirao je ovu poruku carici: "Ako ja umrem, ne ostavi narod crnogorski bez pažnje i milostive odbrane". Vasilije je sahranjen po naređenju carice o državnom trošku u Blagovješčenskoj crkvi u Petrogradu, u kojoj počivaju znamenite ruske ličnosti, među kojima i ruski vojskovođa Suvorov. Na nadgrobnoj ploči, koja je i danas sačuvana, izrezan je grb Crne Gore sa natpisom da tu počiva "Mitropolit crnogorski, primorski, skenderijski i egzarh trona pećkog". Vijest o Vasilijevoj smrti primljena je u Crnoj Gori u julu.
Na preporuku Kolegija inostranih poslova, carica Katarinana II je naredila da se Vasilijeva zaostavština prenese u Crnu Goru, i za to odredila potporučnika Mihaila Tarasova, kome je pridodat prevodilac Ivan Šefer, da zajedno sa Josifom Vukićevićem i Petrom Petrovićem odu u Crnu Goru. Kada su oni došli u Crnu Goru, Tarasov je Savi uručio pomoć od 1500 rubalja. Tarasovljev izvještaj o Crnoj Gori, sasvim je drugačiji od Pučkoljevog.
Smrću mitropolita Vasilija, nestalo je u Crnoj Gori jedine autoritativne ličnosti. Mitropolit Sava je izborom svog sestrića Arsenija Plamenca za nasljednika i vladiku još više produbio plemensku krizu u Crnoj Gori. Plamenca je za episkopa posvetio izbjegli srpski Patrijarh Vasilije Brkić. Valja napomenuti, da je 1766. godine Pećka Patrijaršija ukinuta od strane Turaka, odnosno sultana, te jedinstvena Srpska Crkva nije više postojala. Od tada su episkopi Srpske Crkve, a naročito oni u Crnoj Gori, bili prinuđeni da se snalaze po sopstvenom nahođenju i prilikama. Posvećenje Arsenija za vladiku izazvalo je veliko nezadovoljstvo Crnogoraca i ogorčilo je Savine bratstvenike Petroviće. To je bio idealan teren za samozvanca Šćepana Malog, za koga ni do danas istoriografija nije utvrdila ko je i odakle je došao. U svakom slučaju, on se nametnuo Crnogorcima za gospodara, i uspostavio red u zemlji. Izrazio je i lojalnost Rusiji, ali prema Turcima i Mlečanima nije preduzeo nikakve značajnije korake na osamostaljenju Crne Gore. Tek je pod pritiskom Šćepana Malog, Sava uspio da nametne Arsenija Plamenca kao koadjutora cetinjske mitropolije. U godinama vladavine Šćepana Malog od 1766. do 1773. godine, Sava je potpuno potisnut, i bavio se samo crkvenim poslovima, što mu je oduvijek najviše ležalo. Od 1768. godine, on je uglavnom sa Arsenijem boravio u Crmnici. U to vrijeme boravio je u Crnoj Gori i izbjegli srpski Patrijarh Vasilije Brkić, koji je na kraju napustio Crnu Goru zajedno sa ruskim knezom Dolgorukovim 25. oktobra 1769. godine.
Mitropolit Sava Petrović umro je 7. marta 1781. godine, kako se u narodu vjerovalo u stotoj godini. On je još za života obezbijedio da njegov nasljednik bude Arsenije Plamenac. Međutim, Plamenčevo mitropolitstvo nije se ni osjećalo. On je stalno živio u Crmnici, a glavari ga gotovo ništa nijesu ni pitali. To je bio idealan teren za guveranadursku kuću Radonjića, koja je u Crnoj Gori podržavala mletački uticaj, uz želju da se u potpunosti nametne i anulira Petroviće. Arsenije Plamenac umro je 15. maja 1784. godine.
Već poslije smrti mitropolita Vasilija, počinje se u Crnoj Gori osjećati djelovanje arhimandrita Petra Petrovića. On je još u prvoj polovini 1778. godine boravio u Rusiji sa guvernadurom Jovanom Radonjićem i serdarom Ivanom Petrovićem. Prethodno su bili u Beču. Po svoj prilici, u Rusiji nijesu oposlili ništa značajnije. Smrt mitropolita Save, označila je ponovno aktiviranje sukoba između guvernadurske kuće Radonjića i mitropolitske kuće Petrovića. Guvernadur Radonjić se sve više počeo oslanjati na Austriju, koja je tada počela bivati mnogo jača od Mletačke Republike, koja je bila na ivici propasti, te je u tom cilju nekoliko puta putovao u Beč.
Kako je mitropolit Arsenije Plamenac bio star i bolestan, to su neki crnogorski glavari počeli da protežiraju arhimandrita Petra Petrovića. Tako su 29. juna 1783. godine glavari Ivan Petrović, Mojsije Plamenac i Nikola Đurašković uputili pismo karlovačkom mitropolitu Mojsiju Putniku, u kome preporučuju Petra Petrovića za posvećenje za mitropolita. Sa ovom preporukom Petar se uputio u Beč kod cara, da dobije dozvolu za posvećenje. U Trstu se našao sa guvernadurom Radonjićem, koji ga je takođe preporučio pismom za posvećenje. Svečani čin posvećenja obavljen je u Karlovcima 13. oktobra 1784. godine, od strane mitropolita Mojsija Putnika i tri arhijereja. Potom se Petar vratio u Beč da uspostavi kontakt sa ruskim kancelarom Potemkinom. Tu se povezao sa austrijskim generalom Zorićem i dubrovačkim emigrantom opatom Franom Dolčijem. Na imanju generala Zorića, boravili su braća Zenovići iz Paštrovića, koji su ubrzo otkriveni kao falsifikatori novca i uhapšeni, što je kompromitovalo Zorića. Početkom novembra 1785. godine mitropolit Petar se obreo u Petrogradu, ali je 8. novembra bio brutalno protjeran. Postoji više verzija zašto je to učinjeno. Kao inspiratori tog protjerivanja pominju se David Nerandžić i Sofronije Marković-Jugović. U svakom slučaju, Petar je ovim bio duboko razočaran u Rusiju.
Dok je Petar bio odsutan, nad Crnom Gorom se nadvila velika opasnost od Mahmut-paše Bušatlije. Porodica Bušatlija je blizu sedamdeset godina upravljala Skadarskim pašalukom. Tvrdilo se da su potomci poturčenog sina Ivana Crnojevića - Skender-bega. Kada je 1779. godine umro Mehmed-paša Bušatlija, na vezirskom položaju ga je naslijedio njegov sin Mahmut. On je u početku bio lojalan centralnoj turskoj vlasti, ali je kasnije postao odmetnik, učvrstivši se u Sjevernoj Albaniji. Turska je tada imala problema sa nekoliko odmetnika, od kojih su bili najznačajniji Mahmut - paša i Pazvan Oglu u Vidinu.
Mahmut-paša je odlučio da pokori Crnu Goru, te je sredinom juna 1785. godine napao na nju. Čevo je zauzeto i zapaljeno 19. juna, a 23. juna je palo i Cetinje. Mlečani ništa nijesu preduzeli da zaštite Crnu Goru od Mahmut-paše. Čak su zatvorili granicu prema Boki, da Crnogorci ne bi mogli da se povlače u njihovu teritoriju. To su učinili iz bojazni prema Mahmut-paši. Mahmut-paša se na Cetinju zadržao šest dana, zapalio je manastir i oko stotinu kuća u okolini Cetinja, a potom se spustio prema Paštrovićima, koji su bili mletački podanici. Dvadeset devetog juna pozvao je paštrovske glavare na sastanak, u kojem je tražio da postanu njegovi podanici. Kada su ovi to odbili, on ih je pogubio, a njegova vojska opljačkala je i popalila Paštroviće. Mlečani tom prilikom nijesu ništa učinili da odbrane svoje podanike.
U ratu koji su Rusija i Austrija vodile od 1787 do 1792. godine protiv Turske, učešća je uzela i Crna Gora. U ovom ratu velikog učešća su uzeli Srbi iz Vojvodine, kao i Srbi iz Srbije, koji su bili svrstani u dobrovoljačke jedinice-frajkore. I sam vožd prvog srpskog ustanka Karađorđe Petrović bio je u frajkorima. U Crnu Goru su došli 11. marta 1788. godine austrijski oficiri kapetan Filip Vukasović i kapetan Ludvig Pernet. Kasnije je u Crnu Goru došlo devet četa austrijske vojske. U Crnoj Gori obreli su se i ruski delegati pukovnik Tutolomin i major Drašković. Između ruske i austrijske delegacije je bilo stalno nepovjerenje. Došlo je do podjele i među crnogorskim glavarima. Jednu manju struju vodio je guvernadur Radonjić, i ona je bila naklonjena Austriji, a veću Petar Petrović. Crnogorci su opsadirali Podgoricu, Spuž i Žabljak, ali ih nijesu mogli zauzeti. Austrijska delegacija je na kraju, gotovo tajno napustila Crnu Goru, a i sam Petar Petrović nije krio odbojnost prema Vukasoviću, koga je u jednom pismu nazvao hvalisavcem i lažovom. Većina naroda bila je protiv austrijske misije. O tome svjedoči i pismo guvernadura Radonjića od sredine septembra 1790. godine austrijskom kancelaru Kaunicu, u kome kaže: "Narod je protiv mene, za uzroke što sam se odvoio od rosiskoga dvora i prilijepio k visoko slavnomu dvoru austriskom". U ovom ratu Crnogorci su bili izigrani od svojih saveznika. Austrija je sklopila mir sa Turskom u septembru 1791. godine u Svištovu, po kome se jedino postarala, da turski podanici dobiju amnestiju od Turske, zato što su učestvovali na njenoj strani u ratu. Dana 9. januara 1792. godine i Rusija je sklopila mir sa Turskom u Jašiju, u kome nije ni pomenuta Crna Gora.
Akcije Crnogoraca u ovom ratu navukle su na Crnu Goru njenog starog neprijatelja Mahmut-pašu Bušatliju, koji se u međuvremenu izmirio sa sultanom, da bi opet zaratio sa njim i potukao sultanovu vojsku 29. novembra 1793. godine pod Skadrom. Poslije toga je Mahmut-paša počeo da vrši pritisak na brđanska plemena, osobito Bjelopavliće i Pipere. U pismu mitropolitu Petru I, on je zaprijetio da ih ne pomaže, jer će "onoga ko im pomoć dade ćerati ljutom Arbanijom". Petar I je 21. juna 1796. godine odgovorio Mahmutu "da su Brđani moja braća kao i Crnogorci". Predložio mu je da se "prođe sirotinje brdske da se prava krv ne prolijeva; ako li nećeš, hvala da je Bogu, a mi ćemo se od tvoje sile i napasti s pomoću Božjom braniti dokle jedan teče."
Do bitke sa Mahmutovom vojskom došlo je 11. jula 1796. godine u selu Martinićima kod Spuža u Bjelopavlićima. Crnogorska i brđanska vojska brojala je oko 3000 vojnika, a Mahmutova oko 18000. Pred bitku je mitropolit Petar I Crnogorcima i Brđanima rekao ovo:
"Ljubezni vitezi i mila braćo!
Naš zakleti neprijatelj ne šćede na moje molbe od predstojećeg krvoprolića odustati i da se prođe naše nevoljne braće Brđana, no nadanje imam u svevišnjega Boga, da ćete vi danas svirjepog vraga stidno sa svoje međe proćerati. On je okupio silnu vojsku, ali mu je vojska jadna i čemerna, a više svega nama će sila Božija biti u pomoći. Evo smo došli mili moji vitezi i čestiti junaci, došli smo da s neprijateljem našu krv prolijemo; došli smo, da pokažemo neprijatelju naše vjere, našeg imena i naše predrage slobode, da smo Crnogorci da smo narod, narod voljan, narod, koji dragovoljno za svoju slobodu bori se do poslednje kaplje krvi i sami najmiliji život na međi svojih besmrtnih prađedova ostavlja: ali prokletog vraga hristjanstva preko sebe živa ne pušta u slobodne nam drage gore, koje su naši prađedovi, naši djedi, naši oci i mi sami pravednom krvcom oblili!
Ima li koji među vama, dražajši sinovi i izabrani cvijetu moje Bogom spasajeme i svakom nama srećno slobodne države, koji ne bi dragovoljno ovo svoje dobro, ovu svoju slavu, ovo svoje viteštvo milovao, ljubio i na obštem svjetskom vidiku krvlju i životom izbavio?! Ima li koji, dični vitezi, da se usteže na krvavom ovom junačkom polju megdan dijeliti? Ja sam, mili sinovi i predraga braćo moja, uvjeren, da nema, jer vi sami znate da slobodne gore ne rađaju strašivice, već dične vitezove, koji znadu cijenu junaštva, koji znadu cijenu narodnog ponosa i slave, koja je vaš i s vama rođeni vijenac!
Vi ste, dragi sinovi, slobodan narod, vi nemate nagrade druge za vašu svetu borbu do odbrane svoje voljnosti; ali znate da je nagrada slobodnog junaka: odbrana slobode i milog otečestva, jer ko se za drugu nagradu bori, ono nije plemeniti junak, već najmjeni rob, kog viteštvo nema cijene, koji junačkoga ponosa i svoje slobode nema.
Za to su se mili sinovi i ljubezna braćo moja, naši prađedovi borili, za to se i mi borimo, za to će se i naše potomstvo boriti. Zato na oružje i na krvavo polje, mili vitezi! Da pokažemo neprijatelju što su kadre junačke gore! Da pokažemo kako gorskije junaka mišica junaštvom nadmašuje na bojnom polju svakog dušmanina! Arhipastirskij blagoslov predajem vama i preporučujem i vas i sebe premilostivom Bogu, da nam bude u pomoći, koji sve vidi i pravedno rukovodi!"
U ovoj bitci pobjeda Crnogoraca bila je potpuna. Mahmut paša je ranjen, i jedva je uspio da pobjegne u utvrđeni Spuž. Bušatlijina vojska imala je oko 2600 poginulih i ranjenih, a Crnogorci su imali 32 poginula i 26 ranjenih. Savremenici opisuju kako su se pobjednici vratili u Cetinje, te da je Petar "bio obučen u puno vojničko ođelo i oružje i nosio je u lijevoj ruci krst a u desnoj mač". O dočeku naroda se kaže da je bio "tri puta šenluk iz pušaka sa usklikom: živio, živio naš premudri arhipastir, otac i rukovoditelj".
Ovaj poraz, međutim nije obeshrabrio Bušatliju, već je on u septembru direktno napao na Crnu Goru. Do odlučujuće bitke došlo je 22. septembra 1796. godine u selu Krusi u Lješanskoj nahiji. Kao i ranije mitropolit Petar I je vojnicima pred bitku održao govor, u kome stoji:
"Blagosobrani vojnici i hrabri vitezi,
Evo opet dođe vrijeme, da ponovimo naše snažne mišice nad krvožednim agarjanskim rodom! Evo, velim, opet dođe vrijeme, da pokažemo osvjedočenu slavu i hrabrost dostojnu obranu naše, slobode, koju su nam naši blaženopočivši preci vjerno dohranili. Mene vaša osvjedočena hrabrost kod Martinića uvjerava da ćete još silniji i mužestveniji u ovom drugom sraženiju biti. Vaše su mišice već ogrezle u tekućoj krvavoj neprijateljskoj rijeki. Vas su neprijatelji kao ljute risove razjarili i u vama silni duh hrabrosti, duh viteštva diše.
Ustremite se na neprijatelja naše vjere, našeg predragog imena srbskog i naše držajše voljnosti, učinite slavni vitezi! da današnjim danom pokažemo to što će vi vjerni spomen među rodom i potomstvom ostaviti. Danas sa radosnim čuvstvom očekuje naš mili rod vaše viteške podvige vijencem pobjede uvjenčane čuti, a potom da vi dostojne pjesme spjevaju i vijence slave pletu. Ne uztežite u žestokoj bitki vaše krijepne mišice, koje su se navikle junački megdan dijeliti. Budite složni sad više no igda protiv našeg obšteg neprijatelja i učinite ono, što vi dostojno vašem imenu odgovara.
Vi i sami znate da su se Turci od vazda bojali, a i sad se boje Crnogorca, boje se srbskijeh vitezova, koji nijesu vični svoju postojbinu ostavljati, a još manje crnim obrazom na svoj se dom povraćati.
Pomolimo se milostivome Bogu, koji je svoju blagodat nad nama jednom pokazao u krvavim sraženijama, pak će isti velikij i pravedni Bog opet svoju milost nad svojim vjernim i njega ljubećim sinovima pokazati. Spomenite Boga sa mnom zajedno, koji vi je vazda pomogao, pak će i sad."
U ovoj bitci Bušatlijina vojska imala je 3400 poginulih, a crnogorska 132 poginula i 237 ranjenih. Mahmut-paša je u bitci poginuo. Prema narodnom predanju, glavu mu je posjekao Bogdan Vukov Nikolić iz sela Zalaza u Njegušima. Mahmutova glava donijeta je na Cetinje, gdje joj je urađen gipsani odliv, koji se i danas čuva, a i sama glava - u Cetinjskom Manastiru. Bitke na Martinićima i Krusima imale su veliki značaj. One su praktično prekretnica u državnom razvoju Crne Gore. Ovim bitkama, prva dva brđanska plemena - Bjelopavlići i Piperi, su oslobođena od Turaka i prisajedinjena Crnoj Gori, čime će početi proces širenja crnogorske države, koji će trajati kroz čitav XIX vijek do 1912. godine.
Početkom XIX vijeka Crnogorci će se susresti sa novim neprijateljem, a to će biti Napoleonova Francuska. Naime, sredinom 1805. godine, niz evropskih država, među kojima i Rusija, zaratile su sa Napoleonovom Francuskom. Još ranije, 1797. godine, Napoleon je uništio Mletačku i dekretom od 31. januara 1808. Napoleon je ukinuo i Dubrovačku Republiku. Time je mletačka vlast u Boki, koja je trajala vjekovima bila završena, a Boku su okupirali Austrijanci. No, krajem 1805. godine, Austrija je u ratu sa Napoleonom bila poražena, te je bila primorana, da pored ostalih teritorija, Napoleonu ustupi i Boku. Bokelji su odlučno ustali protiv toga, i pozvali su mitropolita Petra I i Crnogorce da im pomognu da se prisajedine Crnoj Gori... Dana 15. februara 1806. godine, u Cetinju je održan narodni zbor na kome je odlučeno da se podrže Bokelji.
 Mitra Svetog Petra Cetinjskog |
Crnogorci i Bokelji su uz pomoć ruske flote koja je uplovila u Jadran pod komandom admirala Senjavina, oslobodili čitavu Boku i budvanski kraj, a opkolili su Francuze u Dubrovniku i Cavtatu. Za novog francuskog komandanta Napoleon je imenovao maršala Marmona, koji je u svojom memoarima kasnije ostavio detaljne opise Crnogoraca i mitropolita Petra I. Kako je Rusija 8. jula 1807. godine sklopila mir sa Napoleonom u Tilzitu, Francuzi su postepeno posjeli Boku, mada su manje borbe sa Crnogorcima stalno trajale. Maršal Marmon i mitropolit Petar I su se lično susreli radi pregovora. Ovaj dijalog bio je vrlo žustar. Marmon se između ostalog požalio Petru I, da Crnogorci sijeku glave njegovim vojnicima, što je po njemu bio varvarski čin. Petar I mu je na to odgovorio, da su i Francuzi javno odsjekli glave na trgu u Parizu, svom kralju Luju XVI i kraljici Mariji Antoaneti.
Napoleon je u jesen 1812. godine, organizovao veliki pohod na Rusiju, u kome je bio poražen, a potom i zbačen sa vlasti tokom 1813. godine u Francuskoj. To se odrazilo i na Boku jer su je Francuzi napustili. Te iste godine, 22. novembra, održana je zajednička skupština crnogorskih i bokeljskih glavara u Dobroti kod Kotora, u prisustvu mitropolita Petra I, na kojoj je izglasano ujedinjenje Crne Gore i Boke. No, ova odluka nije se dugo održala. Ne poštujući volju Crnogoraca i Bokelja, velike sile su na Bečkom kongresu 1815. godine Boku dodijelile Austriji, u čijem sastavu je Boka i ostala sve do propasti Austrougarske 1918. godine.
Poslije sukoba sa Francuzima, daljnja istorija Crne Gore u vrijeme mitropolita Petra I je relativno mirna. U njegovo vrijeme, inicirani su i neki zakonodavni akti, i pokušano osnivanje državnih organa vlasti. Dana 18. avgusta 1796. godine, na skupštini glavara u Cetinju, usvojena je deklaracija o ujedinjenju Crne Gore i Brda. Ovaj akt nazvan je Stega, i imao je šest članova. Ovaj akt ušao je u sastav "Zakonika opščeg crnogorskog i brdskog" koji je donešen na skupštini glavara u manastiru Stanjevićima. Tada je usvojeno sedamnaest članova, da bi na opštecrnogorskoj skuštini u Cetinju 29. avgusta 1803. godine bio proširen sa još šesnaest članova. Stvoren je i centralni organ vlasti 30. oktobra 1798. godine, na opštenarodnoj skupštini u manastiru Stanjevićima, koji je imao pedeset članova. No, ovi organi vlasti, i zakoni, nijesu zaživjeli, odnosno vrlo malo su se primjenjivali.
U sastav Crne Gore ući će još dva brđanska plemena 1820. godine, a to su bili Moračani i Rovčani. Bosanski vezir Dželaludin-paša poslao je na ova plemena Deli-pašu. Mitropolit Petar I je i ovoga puta ujediniteljski nastupao. On je javljao Ćeklićima da je "turska vojska došla u Tušinu i u Kolašin; Moračani klikuju, a Brđani gledaju i čekaju Crnogorce... Ja, dakle, evo pišem vama, ka i u sva plemena Katunske nahije, da i Crnogorci pođu u Brda, i ako je potrebe, da pomažu svojoj braći". Mitropolit ih je obavijestio da je dobio vijest "iz Ostroga, da su pošli Kuči i Rovčani na pomoć u Moraču, a da će bit pošli i Piperi, i tako skupilo se naše vojske dosta, no se nemojte osramotiti Crnogorci, no i vi hajdete". Turci su u početku imali izvjesnih uspjeha u prodoru kroz Moraču, ali su na kraju bili potpuno potučeni.
Druga polovina XVIII i početak XIX vijeka, u istoriji Crne Gore poznati su kao period u kojemu se javlja niz samozvanaca i avanturista u Crnoj Gori i u vezi sa njom. Svi oni su htjeli da se koristeći izolovanost Crne Gore i njeno plemensko uređenje, dokopaju vlasti nad njom, a preko toga i do bogatstva. Spisak ovakvih osoba je zaista dug, te bi trebalo zaista mnogo vremena da se opišu njihove aktivnosti. Njihov profil je različit i kreće se od klasičnih avanturista i prevaranata do ljudi koji su se izdavali za crkvena lica. U ovaj krug spadaju i ličnosti iz ruske i austrijske diplomatije (neke od njih bile su i iz naših krajeva), a koje su iz različitih razloga klevetale mitropolita Petra I pred Rusijom i Austrijom. Po svoj prilici, zbog takvih spletki i lažnih obavještenja, Petar I je i protjeran iz Rusije.
Spisak takvih samozvanaca počinje sa najpoznatijim od njih Šćepanom Malim. Ugledajući se na njegov primjer, i ostali su na sličan način pokušali da se domognu vlasti nad Crnom Gorom. Poznati avanturist Stefan Zanović-Hanibal koji je bio rodom iz Budve, a koji se predstavljao kao konte Zanović, i kao takav u nizu evropskih država je prevarama uzimao novac od lakovjernog plemstva, krajem jula 1784. godine mletačkom ambasadoru u Beču izložio je jedan memorandum, po kome je Crna Gora trebala da bude proglašena za nezavisnu državu, naravno pod njegovom upravom. Sličan plan imao je i David Nerandžić, Srbin, koji je u ruskoj vojsci postao general, a koji je u periodu od 1785. do 1788. godine dao nekoliko memoranduma ruskom knezu Potemkinu. U spisak ovakvih ličnosti ulazi i Sofronije Jugović, koji je izvjesnu pomoć u svom planu imao i od guvernadura Radonjića, a koji se 1789. godine dva puta obraćao ruskoj carici. Podršku guvernadura Radonjića imao je i Dimitrije Vujić, koji je dva puta boravio u Crnoj Gori, 1792. kada je pokušao da vrbuje Crnogorce kao najamnike za kontrarevolucionarne snage francuskog plemstva protiv buržoazije, a drugi put 1795. godine. Njegov boravak tada je izazvao protivljenje mitropolita Petra I. Vujić se sa svojim planovima obraćao prvo Rusiji, a kada u tome nije uspio i Turskoj.
Početkom 1819. godine u Crnoj Gori se pojavio izvjesni Avakum, koji se izdavao pustinjakom, kaluđerom i božjim čovjekom. Za njegovo tačno porijeklo se nije znalo. Govorio je da je rođen u "tursku zemlju". Ima nekih podataka da je došao iz Srbije, gdje je bio razbojnik, ali pošto mu je družina pohvatana, prebacio se u Crnu Goru. Služeći se nerazumljivim riječima, i vradžbinama, tobože je prizivao Boga pred narodom. Boravio je u nekoliko crnogorskih i brđanskih plemena. Bio je u Kosijerima, a potom u Piperima, Kučima, i na kraju u Morači. Čak je i došao na Cetinje kod mitropolita Petra I, ali je ovaj odmah uvidio o kome se radi, te mu je preporučio, da ako je božiji čovjek, neka ide na Svetu Goru. Avakum je iz svakog plemena na kraju istjerivan, a bilo je slučajeva njegovog kamenovanja i premlaćivanja. U drugoj polovini aprila 1819. godine njegov se trag u Crnoj Gori potpuno gubi.
Mitropolit Petar I bavio se književnošću, te je sastavio nekoliko deseteračkih pjesama. Napisao je i istoriju Crne Gore. Mali dio te istorije objavio je Dimitrije Milaković u "Grlici" za 1835. godinu. Ima indikacija da su mitropolitove stvari prodate u Rusiji od strane potpredsjednika Senata Mateja Vučićevića. Austrijski diplomata Ferdinand Seler dobio je ovakve informacije od Aleksandra fon Rojca koji je boravio u Crnoj Gori. Vjerovatno je među tim stvarima bila i ova istorija.
Značajno svjedočanstvo o mitropolitu Petru I ostavio je francuski pukovnik Vijala de Somijer. Kada su Francuzi zauzeli Boku, bio je komandant i guverner Kotora, i emisar francuske vlade kod Petra I. Svoja zapažanja objavio je u Parizu 1820. godine u dvije knjige. O samom Petrovom izgledu Vijala je zapisao da je "veličanstvenog stasa i lijepa lica, brada mu je vrlo duga, a izraz lica pun dostojanstva, koje ulijeva poštovanje". O mitropolitovom odijelu je zapisao: " Vladičino odijelo je gotovo isto, kao i ostalih grčko istočnih sveštenika. Ono se sastoji od crne mantije, zakopčane zlatnim kopčama po čitavoj dužini. Opasan je kadifenim pojasom svijetlo plave i crne boje, a ukrašenim dijamantima ili izvezenim zlatom. Mantija, koja ima vrlo duge i široke rukave, prekrivena je dugom, tankom haljinom sa kratkim rukavima do lakata. Ova haljina je od ljubičastog ili crnog satena, već prema dotičnoj ceremoniji. Na glavi nosi kapu od crnog velura, u formi vojničke šapke bez štita, a ukrašena je na čelu krstom od dijamanata. Na gornjem dijelu kape prikopčana je panakamilavka bijele boje, ukrašena velikim zlatnim kitama. Na vratu nosi vladičanski krst, ukrašen dijamantima i na zlatnom lancu, koji se spušta do pojasa. Osim toga nosi vladika na prsima orden Svete Ane, prvoga stepena, ukrašen dijamantima. Štap od abonosa i vrlo skupocjeni prsten obilježja su njegovog vladičanskog čina. Na lijevoj ruci nosi takođe jedan prsten, znak članstva petrogradskog Sinoda." Iako su organi vlasti koje je stvorio, odnosno zakonska akta koja su donešena u njegovo vrijeme, uglavnom slabo prošli u praksi, mitropolit Petar I je bio poštovan od naroda. Vladao je kako se to obično za njega kaže molbom, savjetom i kletvom. Izdao je veliki broj poslanica raznim plemenima crnogorskim, brđanskim i hercegovačkim. Još za života, narod Crne Gore ga je smatrao svetim. Umro je 18. oktobra 1830. godine. Njegov sinovac i nasljednik Petar II Petrović - Njegoš, izvršio je njegovu kanonizaciju, odnosno proglasio ga je svetim 1834. godine. Mitropolit srpski Mihailo Jovanović napisao je službu Sv. Petru Cetinjskom, i ona je objavljena u Moskvi 1895. godine.
Još prije smrti, mitropolit Petar I je sebi za nasljednika odredio jednog od svojih sinovaca - Rada Tomova. Interesantno je da mu izbor nasljednika nije baš išao na ruku. Prvo je odredio jednog od svojih sinovaca - Mitra, koji je poslat u Rusiju na školovanje, ali se on razbolio i umro u četrnaestoj godini. Potom je za nasljednika određen Đorđije, koji je u Rusiji izučio oficirsku školu, ali je potom odbio da se vrati, te je mitropolit Petar I odredio po treći put za nasljednika Rada Tomova. Kada je Rade već uveliko bio mitropolit, Đorđije se vratio u Crnu Goru. Bio je kao prvi školovani crnogorski oficir komandant crnogorske vojske za vrijeme Petra II, a potom kratko i za vrijeme knjaza Danila. Kako je bio opozicija knjazu Danilu, to je emigrirao u inostranstvo, gdje je i umro.
 Petar II Petrović Njegoš |
Nekoliko sati pred smrt, mitropolit Petar I je izdiktirao testament svome sekretaru Simeonu - Simi Milutinoviću - Sarajliji, u kome pored ostalog stoji: "...a ja na moje mjesto nasljednikom upraviteljem i čuvateljem od svega mojega, narodskoga i cerkovnoga činim i ostavljam sinovca mojega Rada Tomova Petrovića, u kojega se nadam, da će biti čoek od posla i od razuma, koliko je preblagi Otac nebesni blagovolio podariti, i kojega Bogu i caru našemu i svemu narodu cernogorskomu i berdskomu za vijeka preporučavam svojim sercem i svom dušom"...
Rade Tomov rođen je 1. novembra 1813. godine u Njegušima, od oca Toma i majke Ivane. Školovao se u Cetinjskom manastiru i u manastiru Savina kod Herceg Novog. Zamonašio se početkom februara 1831. godine. U čin đakona, prezvitera i arhimandrita rukopoložio ga je mitropolit Raško-prizrenski Zaharije u manastiru Komu. Svešteničko ime mu je bilo Petar, te je tako Crnogorska Mitropolija dobila još jednog mitropolita sa imenom Petar, te se od tada može o njemu govoriti kao o Petru II Petroviću-Njegošu. Na njega je još u ranoj mladosti veliki uticaj ostvario sekretar Petra I, Sima Milutinović - Sarajlija, koji se bavio književnošću i istorijom, te je jedno vrijeme bio i njegov učitelj i vaspitač. Petru II dosta je pomogao kao arhimandritu izbjegli episkop užički Nikifor Maksimović, koji je bio učen čovjek. On je u privremenoj školi u manastiru Brčelima pripremao buduće sveštenike, i rukopolagao svešteničke kandidate jer u Crnoj Gori tada nije bilo arhijereja. Arhimandrit Petar II je hirotonisan za arhijereja 6, avgusta 1833. godine u Petrogradu. Austrijske vlasti su se potrudile da se Njegošu onemogući bogosluženje u Boki prilikom povratka iz Rusije. Tako je dalmatinski namjesnik Lilienberg 18. oktobra 1833. godine u tom kontekstu i izdao naređenje upravitelju Sreskog načelstva u Kotoru Gabrijelu Ivačiću. Kao razlog je nađen da, tobože, bogosluženje crnogorskog vladike zadire u jurisdikciju dalmatinskog vladike.
 Mitra Petra II Petrovića Njegoša |
Odmah po smrti mitropolita Petra I, njegov nasljednik Petar II suočio se sa opozicijom u samoj Crnoj Gori. Ta opozicija nije predstavljala ništa novo, i bila je oličena u guvernadurskoj kući Radonjića sa Njeguša. Ova kuća je preko 130 godina predstavljala prvo mletačku, a zatim i austrijsku agenturu u Crnoj Gori. Stalno je nastojala da suzbije uticaj mitropolita Petrovića i tako za sebe obezbijedi svjetovnu vlast u Crnoj Gori. I pored izdašne pomoći Mlečana, a kasnije i Austrije, u tome nikada nije uspijevala. Čim je umro mitropolit Petar I, guvernadur Vuko Radonjić je istupio sa tezom, da je mitropolitov testament, po kome je za nasljednika odredio Rada Tomova, bio falsifikovan od strane Sime Milutinovića - Sarajlije. Okupio je stotinak ljudi i sa njima agitovao po crnogorskim plemenima protiv Petra II. U tome je imao
sa njima, u namjeri da potpuno anulira Petra II. Polovinom januara 1833. godine, guvernadurova prepiska je najzad uhvaćena, te je izveden pred sud, i osuđen na smrt. Petar II nije dozvolio da se nad njim izvrši smrtna kazna, nego mu je zamijenio doživotnim protjerivanjem iz Crne Gore. Isto je važilo i za njegovu porodicu, te su oni aprila 1831. godine ispraćeni u Kotor, u austrijsku teritoriju, i nikada se više nijesu vratili, a kuća guvernadurovića Radonjića, koja je u Crnoj Gori predstavljala uticaj rimokatoličkih i neslovenskih država Mletačke Republike i Austrije je spaljena.
Crna Gora u vrijeme Petra II Petrovića - Njegoša nije postigla mnogo na spoljnopolitičkom planu, čak je i izgubila. Izgubljena su 1843. tri ostrva na Skadarskom jezeru: Vranjina, Grmožur i Lesendro. Njegoš je nekoliko puta pokušao da ih povrati, ali u tome nije uspio. I do danas se u Crnoj Gori zadržala izreka, da kada neko nešto žali, kaže se: "Izgore ka vladika za Lesendrom".
Međutim, na unutrašnjem planu, Petar II je postigao dosta. Godine 1832. osnovao je Senat i Gvardiju. Senat se sastojao od dvanaest najuglednijih glavara i zasijedao je na Cetinju. Obavljao je različite funkcije vlasti: upravnu i sudsku. Pored njega, osnovana je Gvardija, čije je sjedište bilo u Rijeci Crnojevića. Bila je sastavljena od 32 glavara i predstavljala je oblik nižeg suda. Petar II ustanovio je i perjanike, koji su bili i njegova garda, a u isto vrijeme i preteča policije, odnosno obezbjeđivali su sprovođenje u djelo odluka Senata i Gvardije. Ovi organi vlasti, za razliku od perioda Petra I su zaživjeli u praksi, a senatori, članovi Gvardije i perjanici, su svoje poslove obavljali profesionalno.
Po povratku iz Rusije, 1834. godine, Petar II je sagradio do manastira svoju rezidenciju, zvanu "Biljarda", po tome jer je na krajevima imala kule, a njen izgled je podsjećao na bilijarski sto, koji je takođe donešen na Cetinje. Biljarda je imala 25 soba, od kojih je tri Njegoš zadržao za sebe, a ostale je dao na raspolaganje Senatu i svojim sekretarima.
Osnovao je osnovnu školu na Cetinju 1834. i 1842. u Dobrskom Selu. U Veneciji je nabavio štampariju 1834. godine, i ona je takođe donešena na Cetinje, gdje je on štampao svoja djela. Petar II Petrović Njegoš bavio se književnošću, te se slobodno može reći da je on najveći srpski pjesnik. Napisao je: Gorski vijenac, Luču Mikrokozmu, Svobodijadu, Lažnog cara Šćepana Malog, Ogledalo Srpsko i više desetina pjesama kraćeg sadržaja. Njegova književna djela imaju filosofsku - religioznu sadržinu. Dosta je putovao, u odnosu na druge crnogorske mitropolite, te su sa tih njegovih putovanja zabilježena sjećanja njegovih savremenika.
Petar II izgubio je i manastire Stanjeviće i Podmaine, koji su se nalazili na austrijskoj teritoriji, za koje je Austrija isplatila 35000 talira odštete. Za vrijeme Petra II desio se sukob Bjelopavlića i Pipera sa Turcima u Kosovom Lugu 1839. godine, kojom prilikom su Turci pod komandom spahije Lekića bili potučeni. Ubistvo Smail-age Čengića u Drobnjaku, na Mljetičku 23. septembra 1840. godine, učvrstilo je prisajedinjenje drobnjačkog plemena Crnoj Gori, kao prvog hercegovačkog plemena, koje je ušlo u sastav Crne Gore.
Petar II Petrović - Njegoš ustanovio je prvu medalju u Crnoj Gori, koja je predviđena kao medalja za junaštvo, a to je bila Obilića medalja. Među naučnicima ima spora kada je ona ustanovljena, da li 1841, ili 1847. godine. To je međutim manje bitno. Ova medalja je ne samo svjedočenje o borbi za državnost Crne Gore, koju je Njegoš iskazao kroz mnoga svoja djela, nego i o srpskoj nacionalnoj pripadnosti Crnogoraca.
U vrijeme Petra II, udovica konta Ilije Vlastelinovića, kontesa Katarina, oporukom je Petru II ostavila poluostrvo Prevlaku, na kojoj je 1833. godine podigla crkvu Sv. Trojice. Bez obzira što je tada ovo poluostrvo, koje je nekada bilo središte Zetske episkopije, bilo u sastavu austrijske države, ono je postalo vlasništvo crnogorskog državljanina, tj. Petra II Petrovića - Njegoša. Godine 1845. godine Petar II Petrović - Njegoš je od strane ruskog Sinoda proizveden u dostojanstvo mitropolita, i dobio je pravo nošenja bijele panakamilavke, kao i drugi ruski mitropoliti. Tvrdnja nekih, da je to bio znak autokefalnosti njegove mitropolije, značila bi da postoji najmanje deset ruskih autokefalnih crkava, pošto i danas ima najmanje deset ruskih mitropolita sa bijelom panakamilavkom! O njegovom izgledu je zapisano: "Divne spoljašnosti, rasta veoma visokog čak i među Crnogorcima, pametna izraza, očiju više zamišljenih, nego li sjajnih on je imao naročito prijatne pokrete i ništa nemirno, oštro i nelijepo u ophođenju. Vladika je privlačio k sebi s prvog pogleda, no onaj ko ga je poznavao izbliže, taj nije mogao da mu se ne preda svojom dušom". O samoj Njegoševoj smrti je Kovaljevski zapisao: "Predosjećajući približenje smrti on je, slično svetopočivšemu predšestveniku svojemu, pozvao narod. Prešavši s postelje u fotelju primio je svetu tajnu pričešća, za tijem je savjetovao i poučavao skupljene oko njega Crnogorce i oprostio se sa njima. Plač ovih ljudi, koji nijesu marili ni za kakve opasnosti, ni za smrt u ratovima, izazvaše vladici suze na oči, no on se brzo trže, zamoli ih da ne plaču, već da se mole, jer tajanstveni čas njegov nastupa... Zavjetovao je da ga sahrane na vrhu Lovćena, otkuda se vidi sva njegova mila Crna Gora, vidi more, slično njemu, puno poezije, nemira i tajne, otkuda se vidi, kad su jasni dani Italija, gdje je proveo mnogo veselih dana. Poslije ovoga naredio je da mu se popravi postelja, sam se podigao s fotelje i pao na postelju kao potkošen klas".
 Njegoševa kapela na Lovćenu |
Mitropolit Petar II Petrović Njegoš umro je 19/31. oktobra 1851. godine, u deset sati izjutra u 38. godini . Sahranjen je u kapeli Sv. Petra na Lovćenu. Mjesto njegovog groba nema samo prostu pjesničku simboliku. Njegoš je tako htio, da bude vječito upozorenje i straža pravoslavnog Srpstva. U toku prvog svjetskog rata, zapravo 1916. godine, kada su austrougarski okupatori zaposjeli Crnu Goru, Njegoševi posmrtni ostatci su prenešeni u Cetinjski manastir, jer su im smetali iz mnogo razloga. Bilo je to prvo skrnavljenje Njegoševog groba i njegove poslednje volje. Za svoga nasljednika, Petar II Petrović - Njegoš je odredio jednog od svojih sinovaca Danila - Zeka Stankova, koji je tada bio malo poznat u Crnoj Gori, i nalazio se na školovanju u inostranstvu. Kada su se već oko bolesnog Njegoša, prilikom njegovog poslednjeg putovanja u Beču, okupili neki Srbi, i pitali ga koga namjerava odrediti za nasljednika, on je rekao Danila Stankova. "Nikada nisam čuo za njega", rekao je jedan od okupljenih. Na to mu je Njegoš odgovorio: "Ako ostane onakav kakav je, čuće za njega sva Evropa". Zaista je tako i bilo. Smrću Petra II Petrovića - Njegoša, prestaje u Crnoj Gori teokratska vladavina Petrovića, kada su mitropoliti bili ne samo crkveni poglavari, nego i nezvanični svjetovni gospodari. Ova promjena će u Crnoj Gori otvoriti novu stranicu njene istorije, a mitropolitsko zvanje preći će na osobe iz drugih bratstava.
GLAVA IV: Mitropolija Crnogorsko - primorska od 1851. do 1991. godine >>
[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /