 |
 |
|
 |
 |
|
 |
 |
|
|
|
|||||||
 |
 |
  |
 |
     |
Poluvjekovni antihrišćanski i antisrpski rad komunista, imao je više manifestacionih oblika. Glavna kontura tog rada sastojala se i sastoji se u drobljenju Crkve srpskog naroda u teritorijalnom, administrativnom, državnom i nacionalnom smislu. Stvaranjem republika u poslijeratnoj Jugoslaviji, a na osnovu avnojevskih odluka, stvoren je prvi uslov za teritorijalno i državno cijepanje srpskog naroda, koje je ostvareno početkom devedesetih godina, formiranjem pet novih država. Srpski narod je tako bio podijeljen u četiri države: SR Jugoslaviju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Makedoniju. Stvaranje republičkih podvojenosti u poslijeratnom periodu pratila je i denacionalizacija srpskog naroda, tj. nacionalno cijepanje. Tako su stvorene, odnosno izvedene iz srpskog naciona, tri nove nacije: crnogorska, makedonska i muslimanska. Proces etničkog i državnoteritorijalnog cijepanja srpskog naroda i dalje traje jer se u današnjici udara i na državnu zajednicu Srbije i Crne Gore. Cijepanje u državno-teritorijalnom smislu pratilo je cijepanje i u vjerskom smislu, jer je Srpsku Pravoslavnu Crkvu trebalo takođe pocijepati. U klasičnom periodu komunističke vladavine, prvo je stvorena "makedonska Pravoslavna Crkva", koja se poklapa sa sada već samostalnom makedonskom državom i makedonskom nacijom, čime je postignuto potpuno rasrbljavanje Makedonije: državno-teritorijalno, nacionalno i vjersko.
Po istom šablonu se sada radi i sa Crnom Gorom. Drugim zasijedanjem AVNOJ-a u Jajcu 1943. godine, udareni su temelji federalnoj posebnosti Crne Gore, koji su samo potvrđeni poslije pobjede komunista u ratu, na Trećem zasijedanju AVNOJ-a 1945. godine u Beogradu. Crna Gora postala je tako posebna Republika u okviru jugoslovenske federacije. Uskoro je u Cetinju Ustavotvorna Skupština Republike Crne Gore donijela i prvi Ustav ove Republike, čime je u potpunosti zaokružena državnost Crne Gore u okviru komunističke Jugoslavije, i to sa pravom samoopredjeljenja, do prava otcjepljenja. Znači, i u Ustav Jugoslavije, a i u Ustav Republike Crne Gore, ugrađeni su separatistički i razbijački elementi u odnosu na jugoslovensku državu. Godine 1948, u Cetinju je takođe održan Prvi osnivački kongres Komunističke partije Crne Gore, čime je dobijena i partijska posebnost u okviru Jugoslavije. U isto vrijeme je promovisana crnogorska nacionalna posebnost, koja je izražena i u popisima od 1948. i 1953. godine, i u opštoj državnoj i partijskoj politici.
Set političkih grupacija u Crnoj Gori u današnjici, na osnovu crnogorske nacionalne posebnosti, koju su izgradili komunisti, jedinstven je u tome, jer baštini dostignuća revolucije u Drugom svjetskom ratu , i ona dostignuća koja je izgradila poslijeratna komunistička vlast, a to su federalna posebnost Crne Gore u okviru Jugoslavije, sa nacionalnom posebnošću Crnogoraca. Vodeće individue tih partija i stranaka, takođe su u porodičnom smislu iz ateističkih i komunističkih porodica, i same su u komunističkom sistemu zauzimale manje ili više značajna mjesta u različitim resorima državne uprave ili u Partiji. Tokom poluvjekovne komunističke vladavine u Crnoj Gori, i sada, formirane su i formiraju se izrazito separatističke organizacije i ustanove poput: Matice Crnogorske, Crnogorskog PEN centra, Crnogorskog Helsinškog komiteta, Nezavisnog udruženja književnika CG, ili manifestacije tipa Cetinjskog bijenala i sl.
Krug potpunog rasrbljavanja, odnosno, raspravoslavljenja Crne Gore, treba da zatvori i posebna crnogorska i antisvetosavska Crkva. U nekoliko poslednjih godina, formirana je gaženjem i negiranjem vjekovnog crkvenog poretka i takva crkvena kvazi organizacija, koja je izabrala svoje "Episkope", iako, istina, bez hramova, a sa simboličnim brojem "sveštenika" (jednim ili dvojicom, koji su lišeni čina i isključeni iz Pravoslavne Crkve). Agresivnim istupima u javnosti, ova grupica raskolnika nastoji da skrene pažnju na sebe, a u tome ima javnu podršku upravo naznačenih separatističkih političkih grupacija, dok zvanične vlasti svojim političkim kalkulanstvom prešutno prelaze preko njihovih aktivnosti dajući maha njihovom bezakonju.
U jednom od prethodnih poglavlja, navedena je aktivnost grupice sveštenika iz Mitropolije Crnogorsko-primorske u prvim poslijeratnim godinama, iz koje su se mogle prepoznati separatističke namjere, koje su imale jasnu podršku ondašnjeg komunističkog režima, te se takve aktivnosti mogu smatrati kao preteča ili priprema ovih današnjih. Međutim, povratkom Patrijarha Gavrila Dožića u zemlju, njihova aktivnost je presječena. Postavlja se, međutim, pitanje - zašto komunisti tada, a i nešto kasnije, nijesu ništa preduzeli na razbijanju Srpske Pravoslavne Crkve? Komunistički režim je u Crnoj Gori ostvario prve dvije komponente, a treću nije. Za to je imao idealne uslove: veliki dio sveštenstva Mitropolije Crnogorsko-primorske stradao je tokom rata; u poslijeratnom periodu broj sveštenika u Crnoj Gori je stalno opadao, zbog strahovitog nasilja režima i ukidanja Cetinjske bogoslovije; manastirska i crkvena imanja i veći dio imovine su konfiskovani; veći dio crkava i manastira je tokom decenija ruiniran i prepušten zubu vremena, sa namjernom tendencijom ka toilo. Iako se na ovo pitanje ne može naći brz odgovor, jedno je sigurno da, sem možda nekoliko sluganski nastrojenih sveštenika, većina od preostalog sveštenstva i monaštva, kao i Crkvi odanog vjerujućeg naroda, bio je protiv i same pomisli za odvajanje od Srpske Patrijaršije. Zato su i sporadični zagovornici te ideje, brzo ućutali. Uostalom, to je bilo vrijeme kada se Crkvi nije ni pridavao bilo kakav značaj, šta više očekivano je i propovijedano njeno skoro izumiranje.
Ni sami pobornici crnogorske autokefalne crkve ne spore da je Mitropolija Crnogorska ulazila u sastav Pećke Patrijaršije, dakle Srpske Crkve, sve do njenog nasilnog gašenja od strane Turaka, odnosno sultana Mustafe III 11. septembra 1766. godine. Potom ostaje praznina od nekih osamdeset godina, gdje oni takođe nemaju ni na šta da se pozovu. To je u stvari poslednji period vlade mitropolita Save, a onda period Petra I, i Petra II Petrovića. Prva činjenica na koju se autokefalci pozivaju je zbornik zakonskih propisa Pravoslavne crkve, pod nazivom "Sintagma". Ovaj "Zbornik" - Sintagma, kanona Pravoslavne Crkve štampan je u Atini u više tomova. U petom tomu te Sintagme, objavljenom 1855. godine, na strani 529. stoji sljedeći tekst pod rednim brojem devet: "Mitropolit skadarski i primorski, arhiepiskop cetinjski, egzarh sveštenog Trona pećkog, Gospodar (despotis) crnogorski i brdski g. Petar Petrović". U podtački drugoj dalje se navodi: "ovaj rang ima prema ruskom Sintagmatu, u Sintagmatu, pak, Velike crkve (tj. Carigradske) ne pominje se. Nekad je bio područni pećkom arhiepiskopu. "Autori ove Sintagme su bili grčki pravnici Ralis i Potlis.
Prvo pitanje koje se ovdje postavlja, jeste koliko su grčki kanonski pisci Sintagme poznavali prilike u Crnoj Gori, njenu prošlost, i uopšte prošlost Pećke Patrijaršije, odnosno Srpske Crkve. U dokumentu se kaže da Velika Crkva, tj. Carigradska, ne pominje u svom "Sintagmatu" Mitropoliju Crnogorsku kao autokefalnu, a ona bi najprije trebala da to učini, kao prva po časti među svim Pravoslavnim Crkvama i kao Majka Crkva svih slovenskih Crkava. Sve od IX vijeka pa do danas, kao takva, Carigradska Patrijaršija je davala autokefalnost i bila meritorna da izdaje tomose o autokefalnosti Pravoslavnim Crkvama, pa samim tim i onoj u Crnoj Gori. Ona to nikada nije učinila. Pozivanje na rusku "Sintagmu" Ralisa i Potlisa, koja im je poslužila kao izvor, da bi uvrstili Mitropoliju Crnogorsku u red autokefalnih Crkava ne znači mnogo jer Ruska Crkva kanonski nije imala pravo da pravoslavnoj Mitropoliji u Crnoj Gori daje autokefalnost. Ralis i Potlis takođe ne navode na osnovu kojih činjenica je u ruskoj "Sintagmi" Mitropolija Crnogorska uvrštena u red autokefalnih Crkava. Na osnovu zvaničnog saopštenja Moskovske Patrijaršije 1994. g. vidi se da je Ruska Crkva u XIX v. samo pomagala Srpskoj Crkvi preko Mitropolije Crnogorske, poštujući ulogu njenih mitropolita i kao svjetovnih Gospodara Crne Gore, dajući im na osnovu toga i određene počasti, svojstvene ruskim mitropolitima (bijela panakamilavka i sl.) Kao despotis, odnosno vladika crnogorske autokefalne crkve pominje se Petar Petrović. Autori ne preciziraju koji je to Petrović, da li Petar I, ili Petar II? Poznato je da ni jedan od njih dvojice, a ni bilo koji mitropolit Petrović prije njih, nikada sebe nije u nekom dokumentu, pismu, poslanici i sl. potpisao kao mitropolita, odnosno poglavara autokefalne crkve. Da su oni to bili, sigurno bi to i učinili. Takođe, ni Petar I, a ni Petar II Petrović nikada nijesu donijeli bilo kakav akt, zakon ili sl. kojim bi se utvrdila autokefalnost, niti su je od koga tražili. U svojoj "Istoriji Crne Gore", Petar I Petrović uopšte ne pominje da je poglavar mitropolije koja je autokefalna. Sama godina 1855. kada je štampan ovaj tom "Sintagme", a i 1852. kada je štampan njen prvi tom, su godine kada više nijesu bili živi ni Petar I, a ni Petar II, te Ralis i Potlis u vezi eventualne autokefalnosti Mitropolije Crnogorske njih nijesu mogli konsultovati. Tada je Crnom Gorom već vladao knjaz Danilo Petrović,. kao svjetovni vladar. Poslednja rečenica koja u "Sintagmi" govori o rangu autokefalije Mitropolije Crnogorske kaže: "Nekad je bio područni pećkom arhiepiskopu". U ovoj rečenici, odnosno komentaru, koji su na kraju dali autori grčke "Sintagme", takođe se vidi da je Mitropolija Crnogorska bila u sastavu Pećke Patrijaršije, odnosno Srpske Crkve.
U "Sintagmi" poglavar Crnogorske autokefalne mitropolije se tituliše kao egzarh sveštenog trona pećkog. To je nova nedosljesnost autora grčke "Sintagme", naročito u kanonskom smislu. Naime, kanonsko crkveno pravo ne poznaje autokefalnu Crkvu sa egzarhom na čelu. Sama riječ egzarh je grčka, i u Pravoslavnoj Crkvi označava zamjenika, odnosno zastupnika opunomoćenika i izaslanika. Poglavar Crkve koja je nezavisna, odnosno autokefalna, kao što je to bila Pećka Patrijaršija ili Srpska Crkva, mogao je dati zvanje egzarha episkopu, u smislu toga da ga on opunomoćuje ili ovlašćuje u nekim poslovima. Najčešće je to bilo kao znak misije ili počasti mitropolije /Episkopije/ koju dotični vodi, prilikom određenih poslova, pregovora, dogovora, i sl. Pravo egzarha moglo se suziti ili uskratiti. Prema tome, egzarh nije mogao biti na čelu autokefalne Crkve. Na ovaj način su autori "Sintagme" u stvari priznali da je Mitropolija Crnogorska u sastavu Srpske Crkve jer je na njenom čelu bio egzarh. Da je ona bila autokefalna, takav čelnik autokefalne Crkve ne bi mogao biti egzarh, jer je on na vrhu jerarhije svoje Crkve, te ne bi bilo potrebe, a ni mogućnosti da ga neko imenuje za egzarha. Time što je egzarh, potvrđeno je da ima iznad sebe Patrijarha u jerarhiji. Zvanje egzarha trona pećkog imao je od mitropolita Vasilije Petrović i to je zvanje dobio 22. avgusta 1750. godine u Beogradu od Patrijarha Pećkog Atanasija II, poslije rukopoloženja. To je sasvim normalno jer je bio starješina jedne od važnih Mitropolija Srpske Crkve. Nije slučajno on tada dobio zvanje egzarha. Mitropolija Crnogorska, odnosno teritorija koju je ona pokrivala, bila je tada jedina slobodna i nikome podložna. Ostale episkopije Srpske Crkve, a samim tim i teritorija koju su pokrivale, bile su tada pod turskom, austrijskom i mletačkom vlašću. Petar I, i Petar II Petrović, nijesu koristili zvanje egzarha trona pećkog jer je Pećka Patrijaršija ukinuta prije njihovog hirotonisanja u mitropolite ali ga je upotrebljavao i mitropolit Ilarion Roganović, sudeći prema natpisu na ikonostasu u crkvi Sv. Đorđa u selu Srpskoj kod Podgorice u kome se mitropolit Ilarion imenuje i kao "egzarh Sv. Trona Pećkog" kao i mitropolit Mitrofan Ban, poslednji mitropolit Kraljevine Crne Gore što je veoma značajno. Pojedine episkopije Srpske Crkve, prvenstveno Karlovačka mitropolija, pokušavale su kasnije da promovišu patrijarhe, a ti patrijarsi su htjeli da obnove Pećku Patrijaršiju, kao što je to tražio i prije njih od Rusije mitropolit Sava Petrović, neposredno poslije njenog ukidanja. Patrijarh Atanasije je u egzarskoj gramati mitropolitu Vasiliju Petroviću, pored ostalog napisao: "...Lično i sinodalno potpisujem svojemu mitropolitu kir Vasiliju skenderiskomu i primorskomu, da je egzarh svetoga Trona pećkoga, Patrijaršije slovensko-srpske i na svakom mjestu, da kao lice naše patrijaršije bude napredan i pošten..." To je napisano i na njegovom grobu u Petrogradu.
Druga činjenica na koju se pozivaju "autokefalci" je djelo "Pravoslavno crkveno pravo", u autorstvu episkopa zadarskog dr Nikodima Milaša, izdato u Zadru 1890. godine. U prvom dijelu ove knjige, odnosno drugom poglavlju, pod brojem 26. stoji naslov "Opći pregled". U njemu je Milaš naveo da po katalogu Carigradske Patrijaršije izdatom u aprilu 1855. godine, postoje četrnaest Pravoslavnih Crkava sa samostalnom upravom ili zvanjem samoupravne Crkve. Pod brojem devet, navedena je Crnogorska Crkva. Od ostalih Srpskih Crkava navedene su: Karlovačka, Černovičko-dalmatinska i Crkva u Kraljevini Srbiji. Naveo je dalje kao objašnjenje: "Od svih samupravnih, ili avtokefalnih crkava, svoje posebne zakonske propise, formalno potvrđene od nadležnih vlasti, imaju samo: 1. Carigradska 2. Ruska 3. Karlovačka, 4. Crkva u Kraljevini Grčkoj, 5. Sibinjska, 6. Bugarska, 7. Bukovinsko-dalmatinaska, 8. Crkva u Kraljevini Srbiji, i 9. Crkva u Kraljevini Rumuniji; a ostale ih nemaju, nego se uopće upravljaju po zakonima, koji se sadrže u opće izvornim pravilima.!"
Milaš je dalje obradio svaku od pomenutih Crkava. Pod naslovom "Cetinjska mitropolija" stoji: "Krajem XVII vijeka, kad je pri Danilu Petroviću Njegošu utvrđena bila politička samostalnost Crne Gore, Pravoslavna Crkva u većem dijelu zemalja, koje danas sastavljaju crnogorsku kneževinu, zajedno sa svojim mitropolitima, bila je u zavisnosti od Pećke Srpske Patrijaršije; iz jedne gramate pećkoga Patrijarha od 1700. godine vidi se, da je taj mitropolit, kojega je katedra bila na Cetinju, imao pravo i nad drugim zemljama, koje nijesu potpadale pod crnogorsku političku vlast. Bio je i ovaj mitropolit egzarh "sveštenoga trona pećkoga". Ova zavisnost Cetinjske mitropolije produžavala se do ukinuća Pećke Patrijaršije. A od toga doba, pri državnoj samostalnosti Crne Gore, i Crkva u njoj, kojoj je poglavica bio u isto vrijeme i gospodar zemlje, smatrala se samostalnom u svome ustrojstvu i unutrašnjoj upravi, kao što je samostalna i danas. Samostalnost Cetinjske mitropolije priznala je i Carigradska Patrijaršija". Na kraju ovog teksta, Milaš je stavio fusnotu sa brojem osamnaest, pozivajući se na Atinsku Sintagmu, knj. V, strana 529. Ova Sintagma nije ni jedna druga, do ona kojoj su autori Ralis i Potlis i koja je već prezentovana. Iz ovog Milaševog djela može se zaključiti sljedeće:
Dakle, oba ova dokaza su konfuzna. Milaš pozivajući se na katalog Carigradske Patrijaršije, po kojem je kao autokefalna uvrštena i Mitropolija Crnogorska, ne objašnjava ni to, što bi se od njega kanoniste očekivalo, kada je ona tražila i dobila autokefalnost, shodno kanonima? On čak ne navodi u čije je vrijeme Mitropolija Crnogorska postala autokefalna, po katalogu Carigradske Patrijaršije, da li u vrijeme mitropolita Save, Petra I ili Petra II? Karakterističan je i njegov izraz da se ona "smatrala " kao autokefalna, što pokazuje da je i on svjestan nepreciznosti njenog statusa. Treća činjenica koju autokefalci koriste da bi dokazali ono što se dokazati ne može, vezuje se opet za episkopa Milaša. Na dozvolu knjaza Nikole, mitropolit crnogorski Mitrofan Ban, obratio se poznatom kanonisti episkopu zadarskom dr Nikodimu Milašu, da napiše potrebne Ustave za pravoslavne Konsistorije i Sv. Sinod u Crnoj Gori, i ovaj je to zaista i učinio. Knjaz Nikola je Ustav Sv. Sinoda sankcionisao 30. decembra 1903. godine, a Ustav Konsistorija 1. januara 1904. godine. Na osnovu ovoga, otvorena je na Cetinju 2. januara 1904. godine Cetinjska Konsistorija, prva u Crnoj Gori. Prve sjednice Sv. Sinoda održane su u Crnoj Gori u maju 1908. godine. Druga Konsistorija-nikšićka, otvorena je 2. januara 1910. godine.
U Ustavu Sv. Sinoda Knjaževine Crne Gore, u poglavlju "Opšte odredbe". u članu prvom, dat je podatak da je Pravoslavna mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori autokefalna, te da će održavati jedinstvo sa svim autokefalnim Pravoslavnim Crkvama. U drugom članu stoji, da ovu autokefalnu mitropoliju u Crnoj Gori čini Cetinjska arhiepiskopija sa sjedištem u Cetinju i Zahumsko-raška sa sjedištem u manastiru Ostrogu. Trećim članom predviđeno je formiranje Svetog Sinoda, a petim da vršenje poslova istog, štiti i kontroliše državna vlast.
U članu 282 Ustava pravoslavnih Konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori, stoji da Ustav dobija zakonsku snagu, pošto ga odobri i potpiše knjaz Crne Gore.
Četvrta činjenica, na koju se "autokefalci" pozivaju jeste Ustav Knjaževine Crne Gore, donešen 1905. godine, po kojem je kao državna vjera definisana istočno-pravoslavna, a navedeno ja da je Crnogorska crkva autokefalna, te da ne zavisi ni od koje druge Crkve, ali da održava dogmatske veze s Vaseljenskom Crkvom. Članom 131 navedeno je, da se uređenje crkvenih vlasti donosi putem zakona po dogovoru sa ministrom prosvjete i crkvenih poslova sa Arhijerejskim saborom, dok je članom 135 predviđeno, da se prepiska Istočno-pravoslavne crkve sa drugim Crkvama van Crne Gore ne može vršiti bez odobrenja ministra prosvjete i crkvenih poslova.
Iz trećeg i četvrtog dokaza, tj. Ustava Svetog Sinoda, Ustava pravoslavnih konsistorija, te Ustava Knjaževine Crne Gore može se zaključiti ovo:
U kontekstu ovih istorijskih činjenica, treba istaći i sljedeće:
Carigradska Patrijaršija, svojim položajem u Istočno-romejskom Carstvu od IV vijeka, na osnovu 28 kanona II Vaseljenskog Sabora (381.g.), svojim prvenstvom počasti među pomjesnim Crkvama i Patrijaršijama Istoka, svojom misijom među Slovenima i svojom ulogom unutar Pravoslavlja, kako do pada Carigrada (1453.g.), tako i docnije, bila je, naročito od IX v. pa nadalje, presudni faktor, kako u misionarskom nastajanju novih pomjesnih Pravoslavnih Crkava, tako i u njihovom sticanju autokefalnosti. Istorijska je činjenica, da su sve autokefalne Crkve od IX vijeka do danas, to postale konačnim potvrđenjem i odobrenjem Carigradske Patrijaršije, kao majke Crkve. Tako je nastajala u H v., ukidana i ponovo obnovljena (u XIX i XX v.) Bugarska Patrijaršija; tako je nastala i Srpska Crkva (1219.g.), da bi i ona bila ukidana i ponovo obnovljena (1557,1766 i 1920.); tako je stekla samostalnost u prošlom vijeku Rumunska Crkva, Atinska arhiepiskopija (1850.), Pravoslavna Crkva u Srbiji (1879.g.) ili u ovom vijeku Poljska Pravoslavna Crkva, Češka i Slovačka Crkva (tek ove 1998.g.). Bilo je u ovom vremenu i drugih Crkava koje su povremeno sticale naziv "autokefalne" Crkve, bilo odlukom majke Crkve, bilo silom i usljed neprilika, bilo opet od svjetovne vlasti, uz prećutno prihvatanje takvog privremenog statusa od strane drevnih postojećih apostolskih i novih pomjesnih Crkava. Da među njima pomenemo istorijski značajnu Ohridsku Arhiepiskopiju, Karlovačku Mitropoliju, Černovicko-dalmatinsku mitropoliju itd. i u naše vrijeme još uvijek postojeću Sinajsku arhiepiskopiju. Za kratko to se dogodilo i sa Mitropolijom Crnogorskom, i to prvenstveno njenom ulogom u formiranju države, a onda voljom svjetovne vlasti (1904). No, takav tip autokefalnosti je mnogo srodniji pojmu autonomije, negoli autokefalije u pravom smislu riječi. U takvim prilikama bitno je da se dotična Crkva, ili crkvena oblast, vjerno držala apostolskog prejemstva i unutrašnjeg crkvenog poretka.
Pritom treba imati u vidu da po pravoslavnom učenju o Crkvi svoju suštinu samobitnosti Crkva ne dobija iz njenog spoljašnjeg (administrativnog) centra već iznutra, iz same svoje prirode. Saglasno drevnoj izreci svetog Ignjatija Bogonosca: "Tamo gdje je episkop sa prezviterima i vjernim narodom, sabranima u vjeri i Evharistiji, tu je jedna, Sveta, Saborna i Apostolska Crkva".
Tako je, dakle, mogla da živi samoupravno i Mitropolija Crnogorska od 1766. do 1918. g. ali uvijek u nadi na obnovu Pećke Patrijaršije, i dobijajući kanonski rukopoložene mitropolite bilo od Srpske Karlovačke Mitropolije, bilo od Ruske Crkve. Time je ostvarivala organski živu zajednicu sa Vaseljenskom Hristovom Crkvom. Da njena samostalnost u toku ovih 150 godina utrnuća Pećke Patrijaršije, nije bila i nije mogla biti autokefalna, jasno potvrđuje činjenica da su njeni mitropoliti dobijali rukopoloženje (najbitniji preduslov autokefalnosti jeste mogućnost samostalnog rukopolaganja episkopa) sa strane. Istovremeno, vjerna Srpskoj Pećkoj Patrijaršiji i ideji njene obnove (to se jasno vidi iz dokumenata vezanih za mitropolita Savu Petrovića, Petra I i Petra II, sve do Mitrofana Bana), kao i ideji obnove "Sloveno-srpskog carstva", ona je živjela samoupravno saglasno pomenutim načelima Pravoslavne Crkve uopšte, i njenom unutrašnjem Jevanđeljskom ustrojstvu. Svojom bogomdanom samostalnošću, svojstvenom svakoj istinskoj pravoslavnoj episkopiji (mitropoliji), ona je mogla ne samo opstati nego i postati stožer obnove, samostalnosti i državnosti Crne Gore. Činjenica da su njeni mitropoliti bili i svjetovni gospodari, naročito u doba svetorodne loze Petrovića, doprinijela je rijetkom u istoriji Crkve, teokratskom prožimanju u Crnoj Gori crkvene i svjetovne vlasti. S toga nije lako uvijek razlikovati (naročito za vrijeme Petra II) da li je uspostavljanje odnosa prema Mitropoliji i zauzimanje stavova prema njenom položaju, bio odnos prema Crkvi ili prema novoformiranoj samostalnoj državi Crnoj Gori? Jedino time je moguće objasniti i unošenje sredinom prošlog vijeka Mitropolije među autokefalne arhiepiskopije u katalogu Ruske Crkve. Što se tiče tretiranja Mitropolije Crnogorske kao autokefalne mitropolije od Ruskog Svetog Sinoda, treba imati u vidu sledeće:
a) naveli smo da je poslednjih deset vjekova praktično jedino Carigradska Patrijaršija davala konačnu autokefalnost pojedinim pomjesnim Crkvama. Svima je poznato da ona to nikad nije učinila sa Crnogorskom Mitropolijom (to se vidi iz Sintagme Ralisa i Potlisa 1855. g.);
b) ne postoji nikakva zvanična odluka takve vrste ni Sinoda Ruske Crkve.
Zato se upis u katalog može shvatiti samo kao zapis o faktičkom stanju, u kome se nalazila u to vrijeme Crna Gora kao teokratska država na čelu sa mitropolitom kao egzarhom. Pri tome je važno istaći da je Ruska Crkva tek poslije drugog svjetskog rata pokazala takve pretenzije, da kao Majka Crkva, daje autokefalnost i autonomiju pojedinim crkvenim oblastima. Tako je pokušala da dodijeli autokefalnost Čehoslovačkoj Crkvi, ali to većina Pravoslavnih Crkava nije priznala, sve dok to ove godine nije učinila Carigradska Patrijaršija. To je pokušala sedamdesetih godina i sa Američkom Pravoslavnom Crkvom, što praktično niko nije priznao do dan danas sem nje, a sve pomjesne Crkve odnose se prema APC kao prema autonomnoj mitropoliji. Tim svojim postupcima Ruska Crkva je pokrenula jedno važno eklisiološko pitanje: Ko ima pravo u Pravoslavlju da daje autokefalnost: Majka Crkva ili Carigradska Patrijaršija, s obzirom na njeno mjesto u Pravoslavlju i vjekovnu običajnu praksu? To pitanje ostaje otvoreno za budući Vaseljenski Sabor, ali bez obzira na njegovo konačno rješenje, ni po jednom, ni po drugom osnovu, Ruska Crkva nije to pravo nikad posjedovala u odnosu na Mitropoliju Crnogorsku. Ovo savršeno jasno znaju crnogorski glavari i Sveti Petar Cetinjski, što se vidi u odgovoru iz 1804 g. Ruskom Sinodu na akt kojim je pozivan Petar I na njegov sud.
Pored ovih, mogu se izvući i sljedeći zaključci, koji ukazuju da Mitropolija Crnogorska nije bila autokefalna:
Treba na kraju objasniti, šta znači sama riječ autokefalija. To je grčka riječ, koja označava spoljnju i unutrašnju samostalnost: autos - sam svoj, kefali - glava (imati svoju glavu, poglavara, biti samostalan, znači samostalni život jedne pomjesne Crkve, Arhiepiskopije, Mitropolije, koja u svom sastavu ima više Episkopa i Episkopija). Kasnije je mitropolitanski sistem prerastao u patrijaršijski kod jednog broja značajnih drevnih Crkava. Stari je poredak da episkopi jedne pomjesne Crkve hirotonišu poglavara te autokefalne Crkve. Mitropolit Mitrofan Ban nije hirotonisan od svojih episkopa nego od episkopa Ruske Crkve. Prema tome nikako kanonski nije mogao biti u pravom smislu poglavar autokefalne Crkve.
Treba se na kraju zapitati, zašto knjaz Nikola punih 44 godine nije ništa poradio, da zakonski i ustavno ozvaniči autokefalnost Crkve? Zašto je to učinjeno 1904. godine? U tome je i suština problematike kojom se ovdje bavimo. Ova "autokefalnost" je proizvod prilika u kojima su se našli srpski narod i Srpska Crkva u ono doba. Kada je ona vladarevom voljom stvorena, u punom jeku je bilo suparništvo između dinastija Petrovića i Karađorđevića, a preko njih i Crne Gore i Srbije, koja će od ove dvije srpske dinastije, odnosno države, preuzeti na sebe ujediniteljsku i rukovodeću ulogu u srpskom narodu i srpskoj državi. U širokim narodnim slojevima obje srpske države, ovaj rivalitet nije postojao, ali je postojao između dvije dinastije i njihovih kamarilaca.
Stvaranjem svoje, autokefalne Crkve u Crnoj Gori, knjaz Nikola je htio da i preko Crkve ostvaruje svoje državnopravne zamisli i postigne ostvarivanje svoga životnog sna: da on bude oslobodilac i kralj svih Srba, a njegov mitropolit - pećki patrijarh. Autokefalna Crkva je u stvari samo pripremni korak za njegovo proglašenje za kralja, čime bi se u potpunosti izjednačio sa dinastijom u Srbiji, odnosno čime bi izjednačio državni status Crne Gore sa državnim statusom Srbije. U tu svrhu poslužio je crnogorski mitropolit Mitrofan Ban, inače ugledna ličnost, koji čak po rođenju nije ni bio crnogorski državljanin. On je prosto bio promovisan u mitropolita, i to isključivo milošću knjaza Nikole, bez ikakvog prethodnog izbora od strane nekog crkvenog ili crkveno-narodnog tijela. Kakav je bio odnos mitropolita Mitrofana prema knjazu Nikoli, ali i prema željenom jedinstvu Crkve i srpskog naroda, vidi se iz spisa jednog od bjelaških vođa Svetozara Tomića, sa naslovom "Desetogodišnjica ujedinjenja Crne Gore i Srbije", štampanog u Beogradu 1929. godine. Tomić je zapisao da se 2. novembra 1918. godine sastao sa nekoliko poznatih političara u Cetinju, a pored ostalih i sa mitropolitom Mitrofanom. Njih dvojica su raspravljala o skorom ujedinjenju Crne Gore i Srbije. Prema Tomićevom tvrđenju Ban je tada rekao: "Ne dao Bog, da sam protivu ujedinjenja Srpstva, a jesam poštovalac kralja Nikole. On je mene od običnog kaluđera učinio mitropolitom Crne Gore i za to sam mu zahvalan i obavezan, ali ta moja obaveza ne smije nikada da ide na štetu jedinstva i sreće narodne."
Stvaranje autokefalne Crkve u Crnoj Gori, vrlo precizno i jednostavno rečeno, samodržački je akt knjaza Nikole, te je njegovo značenje u kanonskom, dakle istinskom smislu nelegitimno. Dok su mitropoliti prije njega, do knjaza Danila, skoncentrisali u svojim rukama, koristeći crkveni položaj, svjetovnu i crkvenu vlast, dotle je on manje više uradio to isto, samo sa obratne strane: kao svjetovni vladar odlučivao je po svim bitnim pitanjima Crkve. Kralj Nikola je bio kao i svi vladari Petrovići, duboko religiozan čovjek i pravoslavan, tako da ipak svojim svevlašćem nije bitno naškodio Crkvi. On je između ostalog poznat i kao jedan od najvećih graditelja i obnovitelj crkava i manastira kod nas poslije Nemanjića.
Kao što je ranije naglašeno, ni sami autokefalci ne spore da je Mitropolija Crnogorska ulazila u sastav Pećke Patrijaršije, koja je obnovljena 1557. godine, a sve do njenog nasilnog ukidanja i pripojenja Carigradskoj Patrijaršiji 1766. godine. Bez obzira na to, ipak je potrebno navesti nekoliko primjera te pripadnosti. Interesantan izvor je i putopis mletačkog plemića Marijana Bolice, koji je jedno vrijeme bio nastavnik u plemićkoj školi u Modeni u Italiji. Kao rezultat njegovog putovanja po južnom i jugoistočnom dijelu današnje Crne Gore i Sjeverne Albanije, nastao je putopis sa naslovom "Opis Skadarskog sandžakata" objavljen u Veniciji 1614. godine. Rukopis se čuva u biblioteci crkve Sv. Marka u Veneciji. Taj putopis je uzeo kao izvor i poznati njemački istoričar Leopolod Ranke, u svom djelu "Srpska revolucija", koje je objavljeno u prvoj polovini XIX vijeka. Djelo Marijana Bolice objavljeno je u cjelini u časopisu "Starine", koji je 1879. godine izdala Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U cjelini ga je objavio i Pavle Apolonovič Rovinski, u prvom tomu svog djela "Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti. "U poglavlju pod nazivom "Crna Gora", sa podnaslovom "Prvi dio", Bolica pored ostalog piše: "Cetinje je smješteno u plodnoj ravnici, dugoj 4, a širokoj 2 milje. Na jednom kraju ravnice su četiri velika i dobro uređena izvora, čija je voda hladna. Slavni gospodar i knez Ivan Crnojević izgradio je mali ali veoma lijep manastir za kaluđere reda sv. Vasilija, srpskog obreda. U njemu je rezidencija episkopa, živi u njemu 25 kaluđera, a opslužuje ga još 40 drugih crkvenih ljudi i slugu. Taj prelat, kao mitropolit, duhovni je vladar svih stanovnika Crne Gore i nad sobom priznaje samo vlast Pećkog Patrijarha". U poglavlju petom, pod nazivom "Podgorica", Bolica piše ovo: "U blizini Peći, koja je udaljena četiri dana hoda od Kotora i koja je prestono mjesto Srpskog Patrijarha, gdje se sada nalazi Patrijarh Jovan... nalazi se najbogatija i najljepša Crkva... Duhovnoj vlasti Patrijarha pećkog podliježu sva Srbija, zatim Podgorica, Crna Gora i Župa. Među tim zemljama je i Kotor"...
Pećki Patrijarh Arsenije III Čarnojević je izdao povelju vladici Danilu, pri njegovom posvećenju u arhijereski čin 1700. godine. U toj povelji pored ostalog stoji: "Postavih Danila u bogoljubstveni arhijerejski čin da primi eparhiju Skenderijsku." U povelji se kao teritorije pod jurisdikcijom vladike Danila pominju: "Crna Gora i pleme Grbalj, Paštrovići, Luštica i grad Bar, grad Skadar, i grad Ulcinj, i grad Podgorica, i Žabljak, i pleme Zeta i Kuči, Vasojevići, Bratonožići, Piperi i Bjelopavlići sa svim varošima i sa čitavim jenurijama".
Kako su Turci nasilno 1766. godine ukinuli Pećku Patrijaršiju, i njene teritorije pripojili Carigradskoj Patrijaršiji, to je mitropolit crnogorski Sava Petrović, napisao pismo 26. februara 1776. godine moskovskom mitropolitu Platonu, u kojem ga je obavijestio o ukidanju Pećke Patrijaršije od strane Turaka, i njenom prisajedinjenju Carigraskoj Patrijaršiji, te o pojavi da Carigradski Patrijarh sa svojim Sinodom, protjeruje sve episkope Srbe iz bivše Pećke Patrijaršije, a na njihovo mjesto postavlja Grke. U pismu Sava dalje kaže (današnji slobodan prevod): "... oslobodite od Grka presto Srpske arhiepiskopije pećke, a ima u vašoj imperiji arhimandrit svetoga Patrijarha Vasilija Brkića, koji je u prošlom ratu izbjegao u Rusiju, a blaženi Patrijarh skončao. On, arhimandrit Avakum, voljan će biti da na prestolu srpskom bude arhieipiskop, svi srpski arhijereji primiće ga sa radošću, jer zna turski jezik i grčki, a prirodni je Srbin, da pod Ruski sinod bude Srpska Crkava i da se srpski arhiepiskop postavlja po njegovoj saglasnosti, ili ako bude potrebno da bude ruski arhijerej arhiepiskop pećki po jednokrvju i jednojezičju". Na kraju Sava naglašava da ovo pismo piše u ime svih episkopa Srpske Crkve ovim riječima: "Moja ruka predaje od svih arhijereja sloveno-srpskih, kao najstarijeg i nikakvoj vlasti podložnog". Iz ovog pisma jasno se vidi da je Crnogorska Mitropolija sastavni dio Srpske Crkve, a da Sava, kao mitropolit jedine od Turaka nepokorene teritorije Srpske Crkve, piše ovo pismo u ime svih mitropolita. Ovim se još jedan put dokazuje privrženost crnogorskih mitropolita Srpskoj Crkvi. Da je Mitropolija Crnogorska bila autokefalna, Sava ne bi imao nikakvog interesa da piše ovo pismo jer ga se stanje u Srpskoj Crkvi ne bi ni ticalo. Pobornici autokefalnosti upravo se pozivaju na činjenicu da je Mitropolija Crnogorska sve veze sa Srpskom Crkvom izgubila ukidanjem Pećke Patrijaršije 1766. godine, i od tada praktično postala autokefalna. Savino pismo datira februara 1776. godine. Dakle otpadaju ove tvrdnje autokefalaca.
U istom smislu su i dva sljedeća primjera. Prvi primjer je u obliku memorandumskog dokumenta. Pošto u Rusiji nijesu naišli na razumijevanje za pitanje pomoći Crnoj Gori, guvernadur Radonjić, serdar Ivan Petrović i arhimandrit Petar Petrović (kasniji mitropolit Petar I) su na povratku iz Rusije svratili u Beč 1779. godine. Ova crnogorska delegacija tražila je u Beču od Austrije pomoć, a austrijskom caru podnijela je tzv. "Pogodbe", koje su predstavljale neku vrstu Crnogorsko-austrijskog sporazuma. Tačka XI tih pogodbi glasi: "Želimo da mitropolit crnogorski zavisi od pećkog Patrijarha u Srbiji. Kada sadašnji mitropolit umre, pristajemo zasad da njegov naslednik bude rukopoložen u Karlovcima, ali da uvijek bude izabran po starom običaju, tj, da ga biraju guvernadur, potčinjeni glavari i cio narod crnogorski; ali samo dotle dokle Turci vladaju, Srbijom, te ne možemo da ga slobodno pošaljemo u Peć."
Drugi primjer vezuje se za skup crnogorskih glavara iz jula 1804. godine na Cetinju. Oni su poslali odgovor ruskom Svetom Sinodu i caru, a povodom kleveta koje su od nekih ličnosti ovima upućene prema Petru I. U njihovom pismu pored ostalog stoji: "Po svoj prilici nije poznato Ruskom Sinodu, da je narod srpski pravoslavni imao svog patrijarha, kome su srpski arhijereji bili podvlasni sve do 1769. godine, a tada, pošto je zaplamtio rat između Otomanske i Ruskog Carstava, Patrijarh serbski i svega Ilirika Vasilije Brkić, uklonivši se u naše krajeve od predstojajše mu pogibelji, pređe u Rusiju i u Petrogradu predstavi se, na kojem se i presjekla bitnost sloveno-srpskih Patrijarha, a stolica Pećke Patrijaršije i danas je upražnjena; po tome dakle naš mitropolit ostao je sam za sebe u ovdašnjoj Crkvi nezavisan ni od kakve vlasti... za ovaj čin izabrali smo njega, a da bude za arhijereja posvećen, ne bivši tako u Srbiji Patrijarha, poslali smo ga k pravoslavnom mitropolitu, koji ga je saborno sa drugim episkopima i posvetio i predao mu vrhovno pastirstvo nad nama."
Treba sagledati stav mitropolita Mitrofana Bana prema Crkvi na čijem je čelu bio. Rođen je u primorskom plemenu Grblju, koje se prostire od Budve do nadomak Tivta. On po rođenju nije bio Crnogorac, odnosno nije bio crnogorski državljanin, jer kraj iz koga je, ni u momentu njegovog rođenja, a ni prije ili kasnije, nikada nije ulazio u sastav crnogorske države, dok je ova bila nezavisna, nego je pripadao Mletačkoj Republici a potom Austriji. Ovo je dokaz više da su Crnogorci nacionalno Srbi, jer da nije tako, oni ne bi pustili da Ban kao Srbin, bude poglavar njihove Crkve, odnosno kao čovjek druge nacije.
Prilikom proslave 200-godišnjice dinastije Petrović-Njegoš, mitropolit Mitrofan je održao besjedu okupljenom narodu u kojoj je pored ostalog rekao: "Ko se neće čuditi sudbini našega miloga srpskoga naroda! Naš srpski narod razvija se jednijem poletom do velike moći i carstva svojega; ali opet nenadno pade mu sva velikoljepna zgrada državna. Zemlja opušće, mnogi od naroda u tuđinu prediže; ''poturči se plahi i lakomi'', i ''strah uhvati lava u kljusama.'' I tako veće ne bješe daleko, pa da se i pod Lovćenom ugasi i pošljednje kanđelo srpske samostalnosti. No Svemogući Bog, i njegova sveta milost ne dopusti to. Bog neka mu je slava i milost ne dade, da se pod Lovćenom utuli maleni, ali žarki plamen srpske borbe za svetu Pravoslavnu vjeru i narodnu slobodu." Prilikom dočeka srbijanskog kralja Aleksandra Obrenovića u Cetinju, mitropolit Ban je u Besjedi održanoj u cetinjskom manastiru, rekao da su Petrovići "Sveta obitelj" i "čuvarica svetijeh amaneta srpske nezavisnosti".
Osveštavajući crkvu zadužbinu knjaza Nikole u Nikšiću 1900. godine, mitropolit Ban je u Besjedi pored ostalog kazao: "Naši sveti nepobjedni duhovni bedemi, koji su svojom moralnom snagom zaklanjali i čuvali postradali srpski narod... Slavni gospodar Zete, današnje Crne Gore, Ivan Crnojević, ostavši još usamljeni sirak, bez igđe ikoga, osim Boga velikoga, potisnut od kletog neprijatelja sa jednom šakom izmučene Srbadije Crnogorske, ukloni se u ove naše tvrde planine, da u njima čuva još potonju iskru srpske slobode... Viteški vladar raspirio je ondje vatru Svete Pravoslavne Vjere i srpske misli, koja je sa visokog Lovćena podsticala pobožnošću duhovne sinove Svete Pravoslavne Crkve, i zagrijavala srpska prsa."
Mitropolit Mitrofan bio je viralni poslanik, tj. poslanik po položaju Crnogorske Narodne Skupštine. On je na dvanaestom redovnom zasijedanju od 10. januara 1909. godine, pored ostalog naglasio: "Razumije se, gospodo, ako je iko na svijetu dužan da bude blagodaran svojoj svetoj Crkvi, to je dužan da bude blagodaran Srpski narod, jer, gospodo, naša sveta Pravoslavna Vjera tijesno je skopčana sa našom narodnošću, i nikada mi nijesmo dijelili vjeru i narodnost. Naša Crkva sačuvala je srpsku ideju. Kad je srpsko carstvo na Kosovu potpalo tuđem neprijetelju, ostala je srpska zemlja bez centralne vlasti, bez centralne uprave, i 500 godina od tada su prošle, a Srpstvo je sačuvalo svoju vjeru i svoju narodnost. I za to, gospodo, za te velike amanete i religiozne i nacionalne, mi možemo blagodariti samo našoj Svetoj Crkvi."
Godine 1911. mitropolit Mitrofan je proslavljao 25 godišnjicu stupanja na mitropolitski položaj. U pozdravnom telegramu povodom jubileja, grupa paroha iz Podgorice je napisala: "Kao rodoljub i kao heroj pokazali ste se onako da dok je svetog Srbinovog znamenja - gusala i slavne zadužbine Nemanjića na Morači, do tada će i Vaša slava sjati... U isto vrijeme uvedoste duhovne sudove i Sv. Sinod, a te ustanove ukrasiste remek djelima najboljih kanonista - zakona za iste ustanove". Grupa paroha iz Danilovgrada, svoj je telegram počela ovako: "Prilikom Vaše proslave dvadeset petogodišnjice arhijerejske službe, svemogućem Bogu, miloj nam domovini, dragom nam Srpstvu i Uzvišenom Gospodaru"... Učitelj iz Ulcinja Nikola Stojović čestitao je mitropolitu jubilej kao "dičnom Srbinu i primjernom arhiepiskopu". Mitropolitov plemenik-Tomo Luketić iz Budve, čestitao je istom jubilej i poželio mu uspješan rad "na čast i slavu srpskog naroda."
Iz navedenih citata, može se lako zaključiti, da su mitropolit Mitrofan Ban i sveštenstvo u Crnoj Gori, sebe smatrali ne samo nacionalno Srbima nego i srpskim sveštenicima, a Crkvu u kojoj su djelovali, kao Srpsku Crkvu, ili bolje reći dio Srpske Crkve, koja je u njihovom dobu bila razjedinjena. O tome svjedoči i govor poslanika popa Krsta Popovića na dvanaestoj redovnoj sjednici Skupštine od 17. novembra 1906. godine, koji je pored ostalog rekao: "Srpski je sveštenik jedini bio, koji je toplinom jevanđeoske nauke i žarom rodoljublja svoga napajao mučeničku dušu svoga naroda."
Problematika autokefalnosti Crkve u Crnoj Gori može se sagledati i kroz viđenje nekih ondašnjih crnogorskih političara. Komentarišući predlog Zakona u Skupštini o parohijalnom sveštenstvu, ondašnji ministar prosvjete i crkvenih poslova Jovan S. Plamenac je kazao: "Dakle, gospodo narodni poslanici, kao što sam napomenuo, Hrišćanstvo se javlja čovječanstvu kao nosilac morala i kulture, a u srpskom narodu se pak javlja vidom Pravoslavlja kao nosilac i zaštitnik državne i nacionalne srpske ideje. I doista nijedna Crkva nije zadužila ni jedan narod toliko, koliko je Srpska Crkva i srpsko sveštenstvo zadužilo srpski narod, na čemu treba da mu vječito budemo blagodarni (Glasovi: Tako je!)... Gospodo poslanici, uzimajući u obzir šta je sve Srpska Crkva i njeno sveštenstvo učinilo do danas za opstanak i razvitak našeg naroda; uzimajući u obzir kakva sudbina čeka još srpski narod, pa prema tome razumije se kakav još zadatak i dalji rad čeka naše sveštenstvo"... Na ovaj govor pohvalno je reagovao poslanik Risto Bošković, koji se nadovezao ovako: "Gospodo poslanici, poslije onako lijepog govora g. ministra prosvjete i crkvenih poslova, kao i njegovog Visokopreosveštenstva Gospodina Mitropolita, koji su iznijeli važnost i značaj Pravoslavne Crkve i srpskog sveštenstva po našu opštu stvar"...
Iz vremena krunisanja knjaza Nikole za kralja, 15. avgusta 1910. godine, datira i govor ondašnjeg predsjednika Vlade dr Lazara Tomanovića, koji je održan u Skupštini. Ovaj govor objavio je i Glas Crnogorca", i u njemu je Tomanović pomenuo i Crkvu u Crnoj Gori, a po toj temi rekao je i ovo: "Povrh toga, Mitropolija Cetinjska jedina je Svetosavska Episkopska stolica, koja je bez prekidanja do danas sačuvana, i kao takva zakonita prestonica i nasljednica Pećke Patrijaršije; a barska Arcibiskupija uživa i danas dostojanstvo prve stolice Katoličke Crkve sve negdašnje srpske Kraljevine". Tomanović je u svom govoru, kao najviši državni velikodostojnik najbolje isto tako karakter Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori. Da je ova Crkva zaista bila autokefalna, i da kao takva nije imala svojstva Srpske Svetosavske crkve Tomanović bio to i pomenuo. Ove riječi predsjednika Tomanovića su dovoljna negacija svih tvrdnji "autokefalaca".
Za proučavanje pitanja (problema) autokefalnosti Crkve u Crnoj Gori, potrebno je sagledati i stav knjaza (kralja) Nikole po ovoj problematici. Povodom proslave 25 godišnjice arhijerejske službe Mitrofana Bana, knjaz Nikola je u kratkoj besjedi pored ostalog rekao 6. aprila 1910. godine: "Nemam čime više da Vas odlikujem i da Vi ukažem znak vidne i trajne moje pažnje. Imate Obilića medalju za hrabrost - odličje koje nema ni jedan episkop u Srpstvu; imate sablju simbol junaštva i ratništva, kojom ste se borili za slobodu našeg naroda; imate moj najviši orden i ja ne znam čime više da Vas odlikujem za Vaše zasluge do mojom ljubavlju i trajnom naklonošću".
Već smo pomenuli kako je mitropolit Mitrofan pisao kralju Nikoli sa molbom, da mu se omogući da se sahrani u Cetinjskom manastiru. Kralj Nikola mu je odgovorio ovako: "Preosvešteni! Primio sam tvoje pismo od 28. ovog mjeseca, u kojem mi tražiš jedan kutić za tvoj grob u našem Manastiru. Ja ti ga neću dati, Preosvešteni. Ja neću da se tu sahraniš. Ja neću da to vidim, kad bih te predstojao, jednu raku jednoga izdajnika. Evo četrdeset tri godine, od kada obojica služimo na oltaru Crkve i domovine, s vjerom da ćemo našu zemlju uveličati i proslaviti, pa zar hoćeš, viteže kolašinski, da izdaš u našim podvizima, da se sahraniš pod Orlovim kršem? A gdje su ti Dečani, gdje Patrijaršija, gdje Prizren? Tamo se valja sahraniti, Preosvešteni! Ili u crnoj zemlji ili u utrobi Vukove Šare i Kačanika! Pa kako hoćeš, baš i ela, ostani ovdje, a ja ću tamo bez tebe. Ostanem li živ, povratiću se na moje Cetinje, vidjeću tvoju ploču; nju ću suzama orositi i doviknuću ti dalje: Zašto ne pođe sa mnom!"... Ovo pismo kralj Nikola napisao je 29. februara 1912. godine.
Pismo ima dvojni sadržajni karakter. U prvom smislu, ono pokazuje velikodržavne velikosrpske ambicije kralja Nikole, tj. da je on htio da se pod njim ujedini srpski narod, i da on bude obnovitelj Dušanovog Carstva. Da kralj Nikola nije bio vladar jedne srpske države i da na kraju krajeva nije bio Srbin, on ne bi imao takve ambicije. Drugi sadržajni karakter ovog pisma govori da je u takvoj obnovljenoj srpskoj državi, kralj Nikola kao što smo već rekli, htio i da obnovi jedinstvenu Srpsku Crkvu, odnosno Pećku Patrijaršiju, a da prvi Patrijarh obnovljene jedinstvene Crkve bude crnogorski mitropolit Mitrofan. Da je Crkva u Crnoj Gori zaista željela da bude autokefalna i da je bila nesrpska, što bi onda kralj Nikola želio da se mitropolit Mitrofan sahrani u Peći ili Dečanima, kada su to centri i simvoli Srpske Crkve, koja po logici stvari ne bi imala nikakve veze sa crnogorskom "autokefalnom crkvom"?
Dio ambicija kralja Nikole nedugo poslije ovog pisma je ostvaren. U prvom balkanskom ratu, crnogorska vojska oslobodila je i Dečane i Peć, te su se tako ova sveta mjesta Crkve i naroda našla u sastavu crnogorske države. Prilikom ustoličenja Gavrila Dožića za mitropolita Pećkog, kralj Nikola, je 20. novembra 1913. godine, pored ostalog rekao: "Visokopreosvešteni! Ključeve drevnih svetih i divnih hramova srpskih, koje sam primio po milosti Božjoj iz ruke moje pobjedonosne vojske, predajem Vama sa blagoslovom visokopreosveštenog gospodina mitropolita Mitrofana da u njima novom velikoljepnom svjetlošću skoro dogorjeli žižak kandila u prvobitnu svjetlost i snagu podžežete, da vrata mojih hramova u pećkoj eparhiji srpskom svijetu otvorite širom, da se pred dverima istih Bogu za srpsku slogu molite i da duše poginulih za njihovo oslobođenje pobožnošću pominjete. Anđeli nebeski, sveti kraljevi i patrijarsi, koji u prostoru vaše bogohranime eparhije vječnim snom počivaju, radovaće se kad pod svodovima njihovih hramova stane odjekivati pjesma Božja, pjesma Srbinova i molitva za zdravlje srpskoga naroda i njegovu sreću... Prva tamo molitva Vaša neka bude blagodarnost Bogu za doživjele ove srećne dane, za upokojenje duša poginulih Srba, kao i onih Srba, koji su radom, trudom, željom i molitvama doprinijeli oslobođenju našeg naroda ispod Turaka. Iskraj tako dugo upražnjenog prijestola slavnih srpskih Patrijarha učite mi dragi moj narod krijeposti i vjeri pravoslavnoj. Utvrđujte u njemu ljubav prema domovini, jer Peć je bila ognjište Srpske Crkve i moći srpskoga duha. Peć je bila srpska Moskva, a Moskva je čedna majka ne samo braće nam Rusa, nego i naša, jer ona je nas branila u mučnim vremenima i ozdravila vjerom u Boga i u naše pravedne misli. Najljepši Božiji hram na Balkanu, moje Visoke Dečane, održavajte u sjaju i velikoljepnosti kao sveti izraz i svjedoka pobožnosti i veličine..."
Karakter Crkve u Crnoj Gori, kralj Nikola je izrazio i kroz još neke govore. Tako je u posjeti crnogorskim vojnicima kod Skadra, za vrijeme prvog balkanskog rata, rekao 24. decembra 1912. godine i ovo: "Sretni ni srpski badnjaci koje ovu godinu pod vedrim nebom nalažete". Nešto slično je kralj Nikola rekao i u govoru crnogorskim oficirima od 24. decembra 1914. godine, za vrijeme prvog svjetskog rata u Nikšiću. Govor je počeo ovako: "Uz ove, uzvišenim spomenom osveštene palice; uz ove srpske badnjake, vinom pokvašene i žitom zasute..." U govoru je još pored ostalog rekao i ovo: "Da, radostan sam, djeco, što u stare moje dane nalažem s vama srpski badnjak u našem lijepom Onogoštu, koji ja i vaši očevi očistismo od neprijatelja". Nazivajući badnjak "srpskim badnjakom", kralj Nikola je jasno izrazio pripadnost svog Pravoslavlja.
Jedna od bitnih karakteristika Srpske Pravoslavne Crkve nesumnjivo je i ta, da je ona svetosavska Crkva, jer je Sava Nemanjić njen utemetelj, te se o svetosavskom Pravoslavlju može govoriti sa posebnog aspekta u okviru opšteg Pravoslavlja. U Crnoj Gori takođe se proslavljao Sv. Sava. Ovo proslavljanje u Crnoj Gori govori i da je Pravoslavna Crkva u njoj srpska, odnosno da je u vrijeme postojanja samostalne crnogorske države ona sebe smatrala organskim dijelom Srpske Crkve, bez obzira na njenu prinudnu jurisdikcionu razjedinjenost. Da je Crkva u Crnoj Gori bila odvojena i nesrpska, u njoj se ne bi ni proslavljao Sv. Sava. Proslavljanje Sv. Save u Crnoj Gori bio je široko narodni običaj, redovan običaj, ali i slava sa visokim kulturnim renomeom i uz učešće i podršku dinastije Petrovića i državnih velikodostojnika. Ovo proslavljenje može se pratiti kroz ondašnju crnogorsku štampu, praktično od njenih prvih koraka, tj. od izlaženja "Glasa Crnogorca", zvaničnog državnog lista, a preko nekih listova, koji su periodično izlazili u nekoliko crnogorskih gradova, npr. "Vjesnika" (izlazio u Cetinju), "Onogošta" i "Nevesinja" (izlazili u Nikšiću), kao i prosvjetnih i književnih časopisa tipa "Prosvjete" i "Luče". Kako je broj ovakvih članaka zaista veliki, to će u ovom radu biti prezentovani samo neki. Već prvi list modernih karakteristika u Crnoj Gori, a to je bio "Crnogorac", zabilježio je proslavu dana Sv. Save. U prvom broju ovog lista, koji je izašao iz štampe 23. januara 1871. godine, na strani trećoj se kaže:
"Sveti Sava proslavljen je i kod nas na Cetinju kao što se dostojno slavi po cijelome srpstvu. Po službi božjoj, na kojoj je bila i Nj. Svjetlost sa glavarima, gdje je mladi sveštenik Krsto Vukotić izgovario lijepu besjedu, išlo se u školu. Pošto je vodica osvećena izgovorio je nekoliko riječi g. Milan Kostić, rektor bogoslovije, a zatim je učitelj osnovnih škola g. Gavro Pešić lijepo izgovorio slovo shodno svetkovini. Tom je darovala Nj. Svjetlost Danilov Krst za nezavisnost Crne Gore g. Milanu Kostiću i g. Špiru Kovačeviću učitelju bogoslovije za njihove trude oko zavoda". Isti list, u istom broju, na strani četvrtoj, prenio je vijest o proslavi Sv. Save u Kotoru, koji je tada bio u sastavu Austrougarske, ovim riječima: "J. V. u Kotoru, 20. januara na dan sv. Save, družina Jedinstvo cijeneći velike zasluge onoga, koji je Srpstvo u Pravoslavnu Vjeru utvrdio, koji se neumorno trudio da mu hrđave običaje iskorijeni, da ga uči i prosvećuje, davala je u veče, u slavu sv. Savi ovome prvom prosvjetitelju srpskom besjedu. Poslije besjede bila je igranka."
Naredne godine u listu "Crnogorac", u broju drugom, od 23. januara 1872. godine, na strani četvrtoj, takođe je objavljen članak o proslavi Sv. Save u Cetinju, a u prvoj rečenici tog članka se navodi: "Juče proslavismo po običaju kao i svake godine dostojno praznik našeg narodnog prosvetitelja sv. Save". U istom broju bio je objavljen opširan izvještan sa proslave u Kotoru. Sv. Sava nije se samo proslavljao u Austrougarskoj, već i u susjednoj državi, u kojoj su Srbi bili razdvojeni od svoje slobodne braće u Crnoj Gori i Srbiji, a to je Turska. O tome svjedoči "Crnogorac" u broju četvrtom od 23. januara 1872. godine, na strani trećoj. U članku o proslavi Sv. Save u Podgorici stoji: "Podgorica 14. januara - Danas je pravoslavna opština Podgorička proslavila praznik Save Nemanjića, prvog arhijepiskopa i prosvetitelja Srbskog koji potonji borac za svoj narod i prosvjetu srbsku je kod naše varoši rođen na Ribnici i sjajni i vladalački dom oca i mater ostavio u tuđ svijet pošao da se Bogu i srbskom narodu na korist posveti kao što je učinio". List dalje piše o naporima Srba iz tog grada da se podigne škola i apeluje: "Nadamo se da će mnogi čestiti Srbi u ovoj srpskoj opštini koja je na južnom kraju srpskih zemalja pod turskim pritiskom priteći bratski u pomoć, sa svijema mogućim sredstvima da se ostvari ovaj srećni početak, koji će srpstvu na korist biti". Od početka 1873. godine, "Crnogorac" je promijenio ime u "Glas Crnogorca".
Evo jedne reportaže iz "Glasa Crnogoraca" od 22. janura 1900. godine, u broju trećem, na strani trećoj, o proslavi Savin dana u Cetinju, u kojoj se taj događaj opisuje ovako: "Poslije službe Božije, na kojoj je činodejstvovao Njegovo Preosveštenstvo G. Mitropolit sa sveštenstvom, litija se krenula iz manastira, ispred Biljarde i Dvora, pa Katunskom ulicom stigla je pred Osnovnu školu. Ma da lokali ne mogu primiti onoliko koliko bi rado htjelo doći, sala za vodoosvećenje, prekrasno dekorisana slikama Vladajuće kuće i narodnim trobojkama sa zelenilom, bila je dupkom puna cetinjske inteligencije. Pred ikonom prosvetitelja Sv. Save izvršio je vodoosvećenje Nj. Visokopreosveštenstvo Mitropolit. Slavlje je uveličano i ove kao i svake godine prisustvom iz Dvora. Nj. Visočanstvo Gospodar, toga dana nije bio na Cetinju. Njihove Svjetlosti Knjaževi Mirko i Petar odstojali su cio program. Svak se sa ove svečanosti vratio oduševljen, napojen idejama i vjerom u ljepšu srpsku budućnost". Isti list, u istom broju, izvještava o još jednoj proslavi Savin dana u Cetinju, pod naslovom "Proslava Savina dnevi u Zetskom domu" tekstom: "U slavu dana Srpskog Prosvjetitelja Sv. Save, naša društva "Čitaonice" i "Gorski vijenac" priredila su u Zetskom domu, uz prijateljsko sudjelovanje pozorišne družine. G. Krsmanovića u oči istog dana, zabavu sa igrankom. Zabava je otpočela sa pjevanjem društvenog hora "Uskliknimo" od K. Stankovića, koje je publika stojećki saslušala. Pa je držao govor g. prof. Mirko Mijušković, koji je odgovarao potpuno ovoj svesrpskoj svetkovini, kao i današnjem svesrpskom našem položaju. Iz Dvora je bio prisutan Nj. S. Knjaz Mirko, a kuća je bila puna odabranoga građanstva. Igranka se produžila u najboljem raspoloženju učesnika poslije po noći".
U broju četvrtom "Glasa Crnogoraca" od 29. januara 1900. godine, na strani trećoj, dati su izvještaji sa nekih proslava Sv. Save po Crnoj Gori, u kojima se navodi: "Dobili smo neke izvještaje o svetosavskoj proslavi po unutrašnjosti, od kojih donosimo u cjelini onaj iz gornjijeh Korjenića, tog najskrivenijeg kutka našeg, da se vidi kako se po Crnoj Gori slavi dan velikog Srpskog Prosvjetitelja. U Ulcinju je takođe ova proslava najsvečanija bila, na kojoj je Visokopreosvešteni Mitropolit Hadži Sava, po svom običaju, priložio bogati dar đacima za pisaći materijal. Iz Boljevića nam pišu, kako žale što se svetosavska proslava ove godine ranije svršila, zbog pazara, koji je taj dan bio na Viru, te Nj. V. Gospodar, vraćajući se iz Bara, nije prispio na slavu..." Sv. Sava proslavljao se i u Rovcima. Evo fragmenta iz opširnog članka koji o tome izvještava u "Glasu Crnogorca" od 27. januara 1901. godine, na strani trećoj, u kojem se kaže: "Preko 400 duša okupilo se taj dan kod crkve i škole i tu se do noći veselilo. Učenike su obdarili novcem g. kapetan Puniša Selić, oficir Jovan Bulatović, Marko St. Minić, Radoje Ristov i Miljan Božov što rado bilježimo".
Mnogi separatisti i pobornici autokefalne crkve tvrde da se krst sa četiri ocila, odnosno sa četiri slova S, nije upotrebljavao u Crnoj Gori do 1918. godine, kada je tobože na silu nametnut. Evo jednog dokaza, koji opovrgava njihove tvrdnje, a vezan je za proslavu Savin dana u Podgorici. U članku "Glasa Crnogoraca", u broju četvrtom, od 26. januara 1902. godine, na strani prvoj stoji:
"Podgorica, 14. januara 1902 (Svetosavska proslava). Svake godine obavlja se ova proslava kako po svoj Crnoj Gori tako i u Podgorici na najsvečaniji način. Na dan Sv. Save, poslje sv. leturgije iz crkve, kroz varoš, išla je svečana litija". Ukrašenost sale podgoričke Osnovne škole u kojoj se izvodila proslava, opisuje karakteristične detalje ovako: "U pročelju namještena bješe ikona Sv. Save najvišeg formata, oko koje sa obadvije strane se viđahu četiri slova S, sastavljena od zelenog lovorovog lista, koje svakome u oči padahu i rado ih čitahu i objašnjavahu: Samo sloga Srbina spasava; nasprema ikone Sv. Save stojala je slika Njegovog Kr. Visočanstva Gospodara, oko koje se čitahu od lovorike sastavljena slova: Ž. K. N. I. Škola je bila dupke puna naroda oba pola, koji je u najboljem redu ulazio i ostao na svojim mjestima do svršetka svečanosti".
Dan Sv. Save proslavljan je i na Čevu. U "Glasu Crnogorca" od 2. februara 1902. godine, u broju petom, na strani četvrtoj, o toj se proslavi navodi: "Čevo, 14. januara 1902. (Svetosavska proslava u čevskoj Osnovnoj školi) Pošto je odstojana sv. liturgija koju su služili: Krsto Vukotić i Luka Nikolić, đaci su se pjevajući himnu Sv. Save, vratili u školu. Svetosavskoj proslavi prisustvovali su svi mjesni glavari i mnoštvo naroda iz četiri opštine". Sljedeće 1903. godine, u "Glasu Crnogorca" od 25. januara, u broju petom, na strani trećoj, izašla je reportaža o proslavi Sv. Save u Ljubotinju. Autor članka N. Drecun, pored ostalog piše: "I ove godine, kao obično svake, škola ljubotinjska proslavila je Svetoga Savu na najsvečaniji način na opšte zadovoljstvo svih prisutnih, koji su i ove godine iz mjesta i sa strane u velikom broju ovu školsku slavu uveličali svojim prisustvom".
Isti broj lista donio je reportažu o proslavi Sv. Save u Draževini u tamošnjoj školi, koja je pokrivala još i niz sela Lješanske nahije kao što su:
Gornja i Donja Draževina, Kornet, Papratnica, Šteke, Farmaci, Podstrana, Liješnje, Bigor, Goljemadi, Sinjac, Gornji Kokoti, Beri i Krusi. Iz ovih sela narod je došao na proslavu.
"Glas Crnogorca" od 8. februara 1903. godine, u broju sedmom, na strani trećoj, donio je reportažu o proslavi Savin dana u Ulcinju pod naslovom "Svetosavska proslava u Ulcinju", u rubrici "Dopisi". Pored uobičajenog opis crkvenog ceremonijala, za reportažu je karakteristično i ovo: "Poslije su naši mali Srpčići - učenici i Srpkinjice - učenice, po za to uređenom programu, pjevali i deklamovali poveći broj odabranih rodoljubivih pjesama, sa kojima su sve prisutne u neopisivom ushićenju, a mnoge i do suza dovodili, a nije ni čuda, kad onoliki mališan u suknenom gunjčiću, još i bez džamadančića reče: ... ''Ako dotle ne bude, mora pošlje biti mi ćemo je srpčići slavom načiniti''. Ovu svečanost je umnogome uvećao svojim prisustvom naš Ministar Prosvjete gospodin Vojvoda Simo Popović".
O proslavi Sv. Save kraj zadužbine Nemanjića manastira Morače, "Glas Crnogorca" od 31. januara 1904. godine, u broju petom, na strani trećoj, ovako izvještava: "Pišu nam iz Man. Morače od 17. januara 1904. godine. - U našoj školi, u ovoj zadužbini Nemanjića, Savin-dan je ove godine proslavljen svečanije nego obično, jer se navršuje pedeset godina, kako postoji škola u našem manastiru. Pred školom je čitav dan igralo kolo naroda".
Sveti Sava proslavljao se po čitavoj teritoriji Crne Gore, od najjužnije tačke, do najzapadnije u Banjanima. O tome govori "Glas Crnogorca" od 29. januara 1905. godine, u broju četvrtom, na strani trećoj. U članku stoji: "Ljuca Marđenović, kapetan u penziji, dao je za učionicu mjesne škole sliku Nj. Kr. Visočanstva Knjaza Gospodara, a prilikom svetosavske proslave u Broćancu, g. kapetan Mojaš Perović darovao je učenicima 10 kruna". Iz prvog dijela ove informacije jasno se vidi, da je albansko stanovništvo okoline Skadra, pa sve do Drača, u prošlosti bilo srpsko, čim se kod njega zadržao običaj proslavljanja Sv. Save. To stanovništvo od pada Zete pod Turke krajem XV vijeka je prozelitskim radom katoličke biskupije iz Bara pokatoličeno, a sa katoličenjem je u nekoliko narednih vjekova poarbanašeno, a dijelom i islamizirano.
Evo još jedne reportaže u "Glasu Crnogorca" od 12. februara 1905. godine, u broju šestom, na strani trećoj, u kojoj se opisuje proslava Savin-dana u Beranama, koje su tada još bile pod turskom vlašću, u kojoj stoji: "Svetosavska proslava u Beranama - Izvještač M. N. piše: Hitam da izvijestim poštovane čitaoce "Glasa Crnogorca" da smo mi Beranci ove godine, proslavili školsku slavu - Sv. Savu, svečanije no ikada. Ove retke, s radošću pišem, jer se ovakovom odzivu ovdašnjih građana, ima radovati svaki brat Srbin, i neću prećerati kad kažem, da Beranci u ovakvim i sličnim slučajevima, mogu poslužiti za ugled drugima, srazmjerno većim i bogatijim varošima u carevini."
Dan Sv. Save proslavljao se redovno svake godine u Cetinjskoj gimnaziji. Da se ne bi samo ograničilo na "Glas Crnogorca", može se pogledati i list "Cetinjski vjesnik", koji je izlazio u Cetinju. U ovom listu od 16. januara 1910. godine, u broju petom, na strani četvrtoj, dat je članak o proslavi u kome stoji: "U četvrtak uveče bila je u Zetskom domu svetosavska besjeda, koju su priredili učenici cetinjske gimnazije sa svojim nastavnicima. Poslije koncertnog dijela, koji se sastojao iz pjevanja mješovitog i muškog zbora i dva sola, od kojih zaslužuju naročitu pohvalu pjevanja g. Jurišića i g. Travnja, nastala je igranka, koja je trajala u najboljem raspoloženju, do neko doba noći. Posjeta je bila odlična". Svetosavske proslave bile su organizovane i u humanitarne svrhe. Takvu jednu evidentirao je "Cetinjski vjesnik" od 15. januara 1911. godine, u broju petom na strani četvrtoj. Objavljen je članak u kome piše "Nastavnici i učenici velike državne gimnazije na Cetinju priredili su u korist siromašnih gimnazijalaca sinoć u prostorijama Zetskog doma svetosavsku besjedu sa vrlo biranim programom, koji je izveden na opšte zadovoljstvo. Na besjedi su bili od strane Dvora Njihova Kralj. Visočanstva Knjaz Mirko i Petar kao god što je bila cijela kuća dupke puna najotmenijeg građanstva oba pola. Igranku je otvorio Nj. Kr. Knjaz Petar koji se zadržao i poslije odmora. Igranka je trajala u najboljem raspoloženju i poslije pola noći".
Vrlo impresivna i pompezna je bila proslava Savin-dana u Nikšiću 1912. godine. O toj proslavi "Glas Crnogorca" od 21. januara 1912. godine, u broju trećem, na strani trećoj, ovako izvještava: "Pišu nam iz Nikšića: Ima pola godine da su otpočele potrebne pripreme, kako će ovogodišnja svetosavska proslava što bolje zadovoljiti građanstvo varoši Nikšića". U članku je pored ostalog interesantan opis sale za proslavu koji je bio ovakav: "Sala je bila okićena jelovim vijencem i grančicama tako, da se svak osjećao kao u zelenoj šumi. Više ikone Svetog Save namještena je bila Bogorodičina ikona. S desne i lijeve strane ikona nalazila su se u vijecima slike našega Kralja i Kraljice, a pod njima mogle su se vidjeti slike "Vjenčanje s morem". Više ovih slika namještena su bila dva divna izrađena veziva sa natpisima: "Samo Sloga Srbina Spasava". Ostali zidovi sale zastrti su bili ćilimima i ukusno izrađenim vezivima, na kojima su bile namještene slike našeg Vladarskog Doma, Kralja Petra i znamenitih srpskih vojvoda, koji su se istakli u devetnaestom vijeku za ideju oslobođenja srpskog naroda". Na kraju članka se konstatuje: "Gosti su se razišli u najboljem raspoloženju izražavajući se, da nigda do sada u Nikšiću nije ovako Sv. Sava proslavljen."
Govoreći o proslavi Sv. Save u Crnoj Gori, valjalo bi napomenuti da je srbijanski kralj Aleksandar Obrenović, odlikovao za književni rad knjaza Nikolu ordenom Sv. Save 1896. godine. Knjaz Nikola u pismu zahvalnici, pored ostalog mu je napisao: "...smatram za jedan dokaz više Vaših bratskih osjećanja prema meni i mome narodu, a u korist naroda obiju srpskih država". Punih šesnaest godina docnije, pred Savin-dan 1912. godine, prvi put je recitovana pjesma, tada već kralja Nikole Petrovića u cetinjskoj gimnaziji, prigodom proslave dana Sv. Save, koju je ovaj veliki srpski vladar spjevao o Sv. Savi. Poslednje četiri strofe ove pjesme glase:
"Bez slobode što su ljudi?
Čopor stoke na pasište"
Grud Srbalja od slobode
da udiše - tamjan ište.
Zdravo mali slobodani!
Zdravo, sinci zemlje ove!
Prirastajte da stečete
rodnom kraju slave nove,
da dug sveti odužite
i amanet od prošlosti,
da u grobu od radosti
Nemanjine šenu kosti
i da harnost ukažete
naše knjige svetoj glavi,
i zahvalni na vjekove
ostanete Svetom Savi!"
 Pećka Patrijaršija |
Svršetkom prvog svjetskog rata, srpski narod se poslije toliko vjekova našao slobodan i u jednoj državi, Kraljevini SHS, koja je stvorena 1. decembra 1918. godine, mada ova država u pravom smislu nije bila srpska nacionalna država, već južnoslovenska. U momentu stvaranja Kraljevine SHS, Srpska Crkva je bila podijeljena u nekoliko crkvenih oblasti, koje su od utrnuća Pećke Patrijaršije uglavnom nezavisno djelovale jedna od druge. Srpska Crkva u tom vremenu bila je podijeljena na ove crkvene oblasti: Beogradsku Mitropoliju (sa sjedištem u Beogradu), Crnogorsko-primorsku Mitropoliju (sa sjedištem u Cetinju), Karlovačku Mitropoliju (sa sjedištem u Sremskim Karlovcima), Bukovinsko-dalmatinsku mitropoliju (sa sjedištem u Černovicama), i autonomnu Srpsku Pravoslavnu Crkvu u Bosni i Hercegovini. Crkva u Staroj Srbiji bila je pod jurisdikcijom carigradskog patrijarha do kraja 1912. godine, kada su ove teritorije oslobođene od Turaka, i prisajedinjene Kraljevini Srbiji, čime je ušla u sastav Beogradske Mitropolije. Sve ove Episkopije Srpske Crkve trebalo je sjediniti, i organizaciono i kanonski sistematizovati, što znači obnoviti Srpsku Pravoslavnu Crkvu, i izabrati joj Patrijarha. Upravo u tom činu, "autokefalci" nalaze razlog za nestanak Crnogorske crkve i njeno uvođenje u Srpsku Crkvu. Da li je to zaista bilo tako, najbolje mogu odgovoriti činjenice.
Dana 18. decembra 1918. godine, u Sremskim Karlovcima održana je konferencija "zakonitih zastupnika predstavnika rasejane Srpske Pravoslavne Crkve". Na konferenciji nije bilo predstavnika iz Crne Gore, koja zbog kratkoće vremena i teških prometnih prilika nije mogla biti zastupljena na ovom zboru episkopa, kako se kaže u zapisniku sa ove sjednice, a dalje stoji: "Konstatuje se jednodušna volja zakonitih predstavnika srpskih pravoslavnih crkvenih oblasti za ujedinjenjem i na osnovu toga izriče se potreba da se odmah pristupi izvršenju tog crkvenog ujedinjenja, uspostavljanjem Srpske patrijaršije, pošto se sa punim pouzdanjem očekuje da će i Srpska Crkva u Crnoj Gori pristati na ujedinjenje, koja zbog kratkoće vremena i teških prometnih prilika nije mogla biti zastupljena na ovom saboru episkopa". Da je to puno pouzdanje "da će Srpska Crkva u Crnoj Gori pristati na ujedinjenje", ne samo bilo osnovano, nego da je rješenje po tom pitanju već bilo doneseno 16. decembra 1918 g., vidi se po zvaničnom zapisniku "izvanredne sjednice Svetoga Sinoda Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori", broj 1169. Na sjednici Sinoda su bili prisutni: mitropolit Crne Gore i predsjednik Svetog Sinoda Mitrofan Ban, mitropolit pećki dr Gavrilo Dožić, episkop nikšićki Kiril Mitrović, i Sinodski sekretar-đakon Ivo Kaluđerović. Predmet sjednice je bio: "Da se nezavisna Srpsko-pravoslavna Sveta Crkva u Crnoj Gori ujedini s autokefalnom Pravoslavnom Crkvom u Kraljevini Srbiji". Pošto je Sveti Sinod to pitanje svestrano proučio donio je jednoglasno sljedeće rješenje: "Pošto je Velika Narodna Skupština Srpskog naroda u Crnoj Gori održana u Podgorici dana 13 novembra 1918 g. donijela odluku, da se nezavisna Crna Gora ujedini sa Kraljevinom Srbijom to i Sv. Sinod nalazi cjelishodnim i opravdanim da se i Sv. autokefalna Crkva u Crnoj Gori ujedini sa nezavisnom Crkvom u Kraljevini Srbiji, a zajedno s ovom sa cijelom Sv. Srpsko-pravoslavnom Crkvom u novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca". Ova odluka je dostavljena mitropolitu Kraljevine Srbije Dimitriju (16. decembra, Sn. br. 1170) i predsjedniku vlade Stojanu Protiću (Sn. br. 1171). Mitropolit Mitrofan je aktom br. 1177 od 17.12. 1918. g. takođe naložio mitropolitskom namjesniku Skadarske Crkve arhimandritu Viktoru Mihailoviću da uradi to isto, s obzirom da su parohije skadarska, vračka i kamenička, poslije balkanskog rata "ušle u sastav Pećke eparhije i time pripale Crkvi Crnogorskoj" (ove parohije su do tada pripadale Raško-prizrenskoj eparhiji Carigradske Patrijaršije).
Druga episkopska konferencija održana je u Beogradu od 24. do 28. maja 1919. godine, a kao najstariji mitropolit po posvećenju predsjedavao joj je Mitrofan Ban, koji je tada pored ostalog rekao: "...Nama je u dio pala velika sreća, što smo doživjeli ove epohalne dane, u koje smo pozvani da zajednički u bratskoj slozi izvedemo naše crkveno jedinstvo". Ova činjenica najbolje govori, da u Crnoj Gori nije bilo nikakvog protivljenja ujedinjenju Srpske Crkve, odnosno uključivanju Crnogorske u sastav jedinstvene Srpske Crkve. Da je mitropolit Mitrofan bio protiv ulaska "Srpsko-pravoslavne Svete Crkve u Crnoj Gori" u zajedničku Srpsku Crkvu, on ne bi ni učestvovao u ovakvom skupu, a kamoli njemu predsjedavao. Uopšte, ne može se naći ni jedan jedini dokument, u vidu protesta, žalbe, odbijanja i sl mitropolita Mitrofana Bana, ili bilo kojeg episkopa, sveštenika ili vjernika Crkve u Crnoj Gori, što je 1918. godine ista ušla u sastav ujedinjenja Srpske Crkve. Da ima takvog dokumenta, "autokefalci" i crnolatinaši bi ga svakako prezentovali i iskoristili. Na ovoj konferenciji potvrđena je odluka o ujedinjenju i izabran "Središnji arhijerejski Sabor ujedinjene Srpske Crkve", čiji je predsjednik bio Crnogorski mitropolit Mitrofan Ban. Odbor je imao zaduženje da obavi sve pripreme za organizovanje jedinstvene Crkve, za izbor Patrijarha i proglašenje obnovljene Srpske Pećke Patrijaršije. U svojoj zajedničkoj Poslanici upućenoj narodu za Trojičin-dan 1919 g. svi episkopi ističu da su "jednoglasno utvrdili duhovno, moralno i administrativno jedinstvo svih naših oblasnih Crkava u jednu SPC". Toj odluci svih episkopa saglasno ondašnjem Ustavu dao je državni autoritet regent Aleksandar kraljevskim ukazom od 17. jula 1920. godine. Svečano ujedinjenje SPC je proglašeno 12. septembra 1920. g. da bi već 28 septembra Sabor izabrao i prvog Patrijarha obnovljene Pećke Patrijaršije Dimitrija. U proglašenju i izboru su učestvovali dotadašnji članovi Svetog Sinoda Crnogorske Mitropolije, mitropolit pećki dr Gavrilo Dožić i episkop Zahumsko-raški Kirilo Mitrović, dok je mitropolit Mitrofan Ban već ležao bolestan na Cetinju, uskoro se i upokojivši. Na osnovu postignutog sporazuma od 18. marta 1920. godine, sa Svetim Sinodom Carigradske Patrijaršije, i donijete Sinodalne odluke iste, na zasijedanjima Sinoda od 10. i 17. februara 1922. g. potpisan je Tomos (povelja) o prisajedinjenju SPC eparhija koje su ranije bile pod vlašću Carigradske Patrijaršije (19. februara 1922.) a potom i Kanonsko pismo patrijarha carigradskog Meletija IV (24. februara 1922.), kojim se svečano potvrđuje i priznaje "crkveno jedinstvo, koje je zajedničkom odlukom preosvećenih Mitropolita i Episkopa u državi Srba, Hrvata i Slovenaca objavljeno". Ovaj istorijski čin su priznale i priznaju i sve ostale pomjesne Pravoslavne Crkve u svijetu.
Sam karakter Mitropolije Crnogorske, od ukidanja Pećke Patrijaršije 1766. godine, do njene obnove, najbolje je iskazao član Konsistorije Cetinjske, protojerej Ivan Kaluđerović, u govoru održanom u ime oboljelog mitropolita Mitrofana Bana u Cetinjskom manastiru okupljenom narodu, na dan obnove Pećke Patrijaršije 12. septembra 1920. godine, u kome je pored ostalog rekao: "Poslednji plam na prijestolu Svetog Save, gori uvijek, gori i danas, te svojim životom i bićem svjedoči da je prvobitna svetosavska autokefalija Srpske Crkve uvijek i neprekidno postojala, da je trajala i dotrajala do današnjeg dana. Taj živi i nikad neugašeni plamen tinjao je na Cetinju, na prijestolu staroslavne Zetske, Skenderijske i Primorske Mitropolije. U toj jedinoj Mitropoliji srpskoj, do današnjeg dana uspješno se održao crkveno-pravni kontinuitet i tradicija Srpske Pećke Patrijaršije". Koliko znamo, samo je jedno kraće vrijeme arhimandrit Nikodim Janjušević (osuđivan od Crkvenog suda Mitropolije još 1908 g.) odbio u Detroitu SAD, da prihvati odluku o ujedinjenju, da bi se i on kasnije pokajao, i primio upravu manastira Župa Nikšićka, gdje je i ubijen od komunista 1941. godine.
Veoma je značajan i stav crnogorske emigrantske Vlade, koji je bio i stav izbjeglog kralja Nikole, povodom obnove Pećke Patrijaršije, odnosno ujedinjenja Srpske Crkve. On je izražen u "Glasu Crnogorca" oktobra 1920. godine, u vidu komentara.u kome pored ostalog stoji:
"Srbijanci su ovih dana proglasili Karlovačku patrijaršiju za svesrpsku, dajući joj vlast, koju je nekada srpski Patrijarh imao za vrijeme silnog Cara Dušana...
Crnogorski narod, koji je u svojim vjekovnim naporima zasnovao srpsku državnu misao i stvorio prvu političku državu i omogućio svojim nesebičnim i junačkim podvizima da se oslobodi srpsko pleme ispod turskog i austrijskog ropstva, oslobodio je Peć, sjedište srpskog Patrijarha. Samim oslobođenjem Peći, oživjela su i realna patrijaršijska prava Pećkog mitropolita. Crna Gora je htjela da imenuje jednog Patrijarha opet u Peći, ali kako još tada nije bio oslobođen jedan veliki dio našeg naroda koji se nalazio pod austrijskim ropstvom, taj je akt odložen. Čim se Crna Gora vaspostavi, mitropolit pećki ima biti proglašen sa svima njegovim istorijskim pravima za Patrijarha cjelokupne Srpske Pravoslavne Crkve. Toga se prava Crna Gora kao vječno slobodna srpska država i kao osloboditeljka Peći ne smije nikada odreći. U protivnom ona bi se ogriješila prema svom narodu, koji nikad nije dozvolio da se sa njegovog amvona čuje propovijed zarobljenog oltara Srpstva".
Ovaj članak ima višestruko značenje. U njemu se ne može naći nikakav gest otpora, protesta i sl. povodom ujedinjenja Srpske Crkve, ili pozivanja na autokefalnost Crkve u Crnoj Gori. U članku se praktično otkriva državni i crkveni plan kralja Nikole i njegovih pristalica. On se sastojao u tome, da kralj Nikola postane ujedinitelj i vladar srpske države, a da mitropolit iz Crne Gore bude srpski Patrijarh. Taj plan sam po sebi uopšte nije loš, jer Srbija nije bila ništa veća (u smislu nacionalnog obilježja) srpska država od Crne Gore, a dinastija Karađorđevića, nije bila ništa veća srpska dinastija, niti zaslužnija za srpski narod od dinastije Petrovića. Na kraju, Beogradska i Karlovačka Mitropolija, nijesu bile ništa više srpske Mitropolije od Crnogorske, niti su imale preče pravo od nje, da izvrše ujedinjenje Srpske Crkve; isto toliko ako ne i više to pravo je imala Crnogorska Mitropolija, koja je jedina očuvala svoje slobodno djelovanje od ukidanja Pećke Patrijaršije. Knjaz Nikola je svjetovno-pravnom formulacijom nazvao Crkvu u Crnoj Gori autokefalnom, smatrajući je očigledno neprekinutim kontinuitetom Pećke Patrijaršije, da bi kada se steknu uslovi, Crkva u Crnoj Gori preuzela ulogu objedinjavanja svih episkopija Srpske Crkve. Uslovi za to stvoreni su prisajedinjenjem Peći i Dečana Crnoj Gori 1912. godine, i činjenicom, da je Pećki mitropolit bio crnogorski državljanin, rodom iz Morače (kasnije će postati srpski patrijarh, treći po redu obnovljene Srpske Crkve). Kako se u tekstu kaže, ostvarenje tog plana spriječio je prvi svjetski rat. Tvrdnja u članku, da sjedište obnovljene Srpske Crkve ne treba da bude u Beogradu ili Sremskim Karlovcima, takođe je u suštini opravdana, jer ako se obnavljala Pećka Patrijaršija, onda je njeno sjedište trebalo biti u Peći. Sve to govori, koliko su kralj Nikola i njegov dvor držali do srpske tradicije pa i oni crkvene.
GLAVA VII: Mitropolit Amfilohije Radović i naše vrijeme >>
[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /