Projekat Rastko - Luzica / Project Rastko - Lusatia  

autori • awtorojo • awtory • authoren • authors
bibliografije • bibliographien • bibliographies
istorija • stawizny • geschihte • history
jezik • rec • sprache • language
umetnost • wumelstvo • kunst • art
o Luzici • wo Luzicy • wo Luzycy • uber Lausitz • about Lusatia
folklor • folklora •  folklore

Narodne bajke Lužičkih Srba

Ćup zlata

Bio negda siromašan seljak, koji je sa svojom ženom na kneževom imanju boravio. Stanovali su u bednoj kućici, podignutoj na peskovitom zemljištu. Oboje su iz dana u dan odlazili na kneževo imanje da rade, a zarađivali su tek toliko da održe goli život. Kraj kuće su imali povrtnjak, a malo dalje i delić polja, na kome su sadili krompir.

Naiđe jednom rodna godina i siromašni seljak pokupi sa svog polja više krompira nego ikad ranije. Oboje su se tome radovali, iako nisu znali ni gde će ni kud će s tolikim krompirom. Seljak je razmišljao, i najzad reče svojoj ženi:

– Iskopaću rupu u pesku kralj kuće i u nju staviti višak ovogodišnjeg roda.

Žena se složi. Što su naumili, to su i učinili: iskopaju trap i pri tom u pesku nađu nekakav starinski ćup. Pošto je bio naprsnut, iz njega pocure zlatnici.

– Auh! – uzvikne seljak. – Pa to je prava sreća!

– Niko nam neće verovati da imamo toliko novaca – primeti žena, sijajući od radosti.

– Nikom nećeš ni govoriti o tome – opomene je muž – jer ako se budemo hvalili, doći će da nas pokradu.

Siromašni seljak se najviše bojao kneza. Ako on sazna da su iskopali ćup s blagom, sve će im zlatnike oteti. Zato još jednom strogo zapreti ženi da nikom ništa ne govori.

Sutradan oboje odu na rad. Dan dug, vedar... Sunce pripeklo, pa žena gori od želje da s nekim porazgovara.

– Zamisli samo – šapne ona susetki sa strane – sinoć smo u pesku kraj kuće iskopali ćup zlata.

– Ma, ko?! – začudi se susetka.

– Moj muž i ja. Ali, zaboga, ne govori nikom o tome!

Susetka se nije mogla da uzdrži, već ispriča drugoj ženi, druga trećoj, i tako redom, sve dok svi nisu saznali da je siromašni seljak iskopao ćup pun zlata.

Ne potraje dugo, i knez dočuje za tu priču. Odmah je pomislio kako da se dokopa nađenih zlatnika. Zato pozove seljaka i zatraži da mu preda blago koje je našao.

– Ja nisam našao nikakvo blago – odgovori mu siromašni seljak.

– Tvoja žena priča da si ga našao.

– Ona to izmišlja, čestiti kneže. Sve je to izmišljotina.

Knez rekne seljaku da će za neki dan sam proveriti ko od njih govori istinu. Seljak se vrati kući zamišljen, a uveče saopšti ženi:

– Čuj, noćas će proći Turci sa psima kroz naše selo. Ako te vide, mogla bi se zlo provesti. Nahuškaće pse na tebe, budeš li samo glavu promolila. Zato se sakrij u podrum.

Žena brže-bolje strči u podrum, a muž za njom zatvori vrata. Potom ode u pekaru, kupi pola merice pereca i razbaca ih po dvorištu i povrtnjaku. Ujutru ode u podrum, probudi ženu i reče:

– Noćas je padala kiša s perecama. Idi napolje i pokupi perece, koje su pale s kišom!

Žena, ne verujući, izađe i zbilja, nađe perece. Brzo ih pokupi i unese u kuću. Vidi da nema više od pola merice i počne da žali šta kiša nije duže potrajala.

Uveče joj muž reče:

– Opet moraš u podrumu spavati. Naš čestiti knez je šenuo, pa će ga sa psima iz sela proterati.

Žena opet poslušno ode u podrum. A muž nahuška svog psa. Kad on poče da laje, zalajali su i psi u susedstvu, i na kraju se selo orilo od psećeg laveža. Žena je slušala i mislila: "Bože moj, sada gone čestitog kneza!"

Sutradan pozove knez po drugi put siromašnog seljaka i ponovo ga upita za zlatnike. Seljak se pravio da o tome ništa ne zna.

– Bolje priznaj, jer ako lično proverim i utvrdim istinu, kazna će ti biti veća – zapreti knez.

– Ja sam rekao svoje, čestiti kneže. Sve je to izmislila molja žena.

Knez se naljuti i pošalje sluge da dozovu seljakovu ženu. Žena stiže zaplašena. Knez joj ne dozvoli ni da predahne, već je upita:

– Jesi li ti njegova žena?

– Da, česti kneže!

– Jesi li ti s njim zajedno našla ćup s novcem?

– Da, čestiti kneže!

Knez se namrgodi i pogleda u siromašnog seljaka:

– Dakle, lagao si, a?

Seljak ništa ne odgovori, a knez se opet obrati ženi:

– Kada ste našli onaj ćup?

Žena se zamisli i reče:

– To je bilo na nekoliko dana pre nego što su Turci kroz selo prošli.

Knez se na to veoma začudi, jer ni za kakav prolazak Turaka kroz selo nije znao, niti je Turke video. Zato nastavi sa ispitivanjem, ne bi li se žena nečeg određenijeg setila:

– Hajde, hajde, seti se kad je to bilo!

Žena odgovori:

– Na nekoliko dana pre nego što su perece s kišom padale.

Knez zavrte glavom. Ne shvatajući o čemu to žena govori, upita je:

– Zar se ne možeš setiti kad je to bilo?

– Žena stade da razmišlja i da se priseća. Najzad se lupi šakom po čelu i uzviknu:

– Setila sam se!

– Reci! – podstaknu je knez.

– To je bilo tačno na nekoliko dana pre nego što ste vi, čestiti kneže, šenuli, pa su vas psima kroz selo gonili.

– Šta?! – viknu knez i skoči besan sa stolice. – Nisam ja šenuo, već ti! Po tvome – prvo su Turci prošli kroz selo, onda su perece padale s neba, a sad... Gubi mi se s očiju, zajedno s tvojim mužem!

Žena izađe zbunjena i preplašena, a muž je potapša po ramenu i umiri:

– Ne brini ništa. Nisi ti šenula, već smo mi knezu podvalili. Hteo je da nam otme ćup s blagom. Sada je blago naše, možemo se veseliti i pevati.

Tako je lukavi seljak sačuvao ono što je našao i sa svojom ženom proživeo u miru i veselju.

Narodne bajke Lužičkih Srba

 


 

Click here for Domowina official site