Abraham Frencel (1636-1740)

Vjenčanje i svadba

"Književnost Lužičkih Srba", izbor priredio Radoslav Bratić, tematski broj časopisa "Koraci", knjiga XIX, sveska 7—8, Kragujevac 1984.

ABRAHAM FRENCEL (1656—1740). Sin Mihalja Francela. Završio je teologiju, radio je kao sveštenik i privatni učitelj. Najznačajniji je istraživač lužičkosrpskog jezika u to doba. Bavio se istorijom, etnografijom, demografijom, topografijom, onomastikom, istraživanjem prirode, raznim filološkim disciplinama. Objavio je, između ostalog, uporedni i etimološki rečnik Lexicon Harmonico-Etymologicum Slavicum.

(Zapis)

Nije mladež nepodobna za bračno stanje kad domaši približno 20-tu godinu. Mladenac će nekoliko puta posjetiti devojku kod kuće; ako se pojavi u krčmi, biće počašćena nekim napitkom, čak možda uz prosca imati i čelo stola; iza toga je on vodi na igranku, pa najposlije većinom o ponoći, u njen stan. Ovdje njih dvoje ostaju zajedno do svanuća, poneki čak legnu u postelju, ali u odeći, i vode razgovore o ljubavi. Onda prosac odlazi pa zapjeva stojeći pred vratima ili idući dalje. Kad iza tog vremena roditelji kćerke budu na molbu dali svoju saglasnost, priredi se vjeridba ("ton szlub"). Kadikad ona i ostane samo na pristanku i stisku u rukovanju. Iza toga bude, za triput, oglašavanje s predikaonice, pri čemu se vjerenica svaki put pojavljuje u crkvi s vijencem. A goste svadbare poziva glavni prosac; a mladoženja, ponajvećma, ako su vjerenici imućni, kao jahače. Prosac moli, a pozvani gost zahvaljuje, rekavši na kraju: "Dođem li, biće već, svakojako za mene neko mjestašce". Gosti, kao i konji, su okićeni. Kad su se gosti pojavili, na čelu će biti nevjesta, pa ženik, ispred njih su gajde, pa egeduš; slijede gosti do u bogomolju, gdje se obavi vjenčanje prema trebniku majsenske crkve. Kad se vrate iz crkve i dođu pred portu, bećari ogole ovoje mačeve, pa kao bruse kroz vazduh. A mastibrci dodaju kolače kojih je bila puna korpa. A naspremno muzikanti izvode svoj uobičajeni "psches polio" ili vojničke pjesmice. — Ali u međuvremenu, prije nego što gosti stignu ženikovoj kući, dođe nevjestina majka s posteljama (a pokućstvo je već dovezeno) i, prije nego što odsjedne, pušta jednu crnu kokoš, koju sa sobom donese, da pobjegne u dvorište. To valja da znači želju da bi s vremenom nevjesta bila s dosta poroda. Kad gosti budu prispjeli, iza kojih ubrzo dođu paroh i učitelj, — otpočne gošćenje odmah; zbrinjava se uopšte obilno za dva do tri dana. Ali je rastajanje s nekim dobrim darom; a kad se on daje, ženikov otac stoji najbliže novim supružnicima, pa i u svoje ime zahvaljuje govoreći: "Bratszio moi, ja szo džakuju satwoje szliebro a sloto" (Dragi brate, ja se zahvaljujem za tvoje srebro i zlato), iako niko ne daje zlatan poklon. Pri tom je za promišljanje i ovo: prvoga jutra pošto su vjenčani spavali zajedno mora nevjesta ustati vrlo rano i pomoći da se isperu i ubijele juče upotrebljavani stolnjaci. To da bude znak da će ubuduće biti valjana, a ne da se ustaje poslednja iz postelje.