Jan Horčanski
(1722-1799)

O životu i običajima Lužičkih Srba

"Književnost Lužičkih Srba", izbor priredio Radoslav Bratić, tematski broj časopisa "Koraci", knjiga XIX, sveska 7—8, Kragujevac 1984.

JAN HORČANSKI (1722—1799). Završio je teologiju. Radio je kao učitelj. Jedan on najznačajnijih gornjolužičkih prosvetitelja. Istraživao je jezik, istoriju i običaje Lužičkih Srba. Pesme je pisao na nemačkom. Prvi je preveo na lužičkosrpski i objavio, pored religioznih tekstova, duhovne pesme. Borio se protiv germanizacije i zalagao se za prosvećivanje i obrazovanje Lužičkih Srba.

Priznajem: ja sam Lužički Srbin i svog se porijekla ne stidim. Međutim, proboravio sam među Nijemcima od svoje devete godine života, među Nijemcima uživao blagodeti, našao među Nijemcima zbrinutost koju nisam mogao da nađem među svojom nacijom. Ja sam se gotovo pedesetogodišnjim boravkom među Nijemcima, takoreći, nacionalizovao. Bi li trebalo da se, pri takvim okolnostima, povjeruje u neku moju pristrasnost za Lužičke Srbe?

Da se ne ponavlja ono što se u ovoj građi o Lužičanima već reklo, preći ću preko života i običaja nekadašnjih Lužičana i zaustaviti se samo kod današnjih. Ali, ovaj mali narod, zbilja, zavređuje li on da se brine briga o njegovom životu i običajima? Pitanje koje jedva treba da pretpostavim. Eto, čitaju se putopisi da se upozna oblik vladavine, način života, religija, zanimanja i naročito, etika i običaji stranih, udaljenih, ničim nam dotičnih nacija. Zar da ostanemo tuđinci u pogledu jednog naroda koji, ako ne među nama, živi oko nas, koji s nama obožava jednog zemaljskog vladara i sa kojim stojimo u vezi? Pa i sa pretpostavkom da ova građa nije za nas toliko interesantna, ipak će biti od koristi za malo razgovora! Dakle, da rizikujemo!

O "jadovanci"

Još se jadovanka kod Lužičana uveliko uvažava. Ona se na njihovom jeziku naziva Bože Sedlaschko ili Sedleschko, čije doslovno značenje i izvođenje nisam pouzdan da sigurno odredim. Stvarnost je u ovome: Ovim Bože Sedleschko Lužičani — ali to ne tvrdim za sve — prekorijevaju i pridržavaju kao nekog duha zaštitnika, koji je stalno oko njih, koji se kadikad da vidjeti u obličju lijepog bjelolikog djeteta u bjelini, ili takođe kao bijela kokoš, i najavljuje im, upozoravajući ih tužnim kričanjem neku predstojeću opasnost. Zbog toga kažu: Bože Sedleschko je plakalo (Jadovanka je plakala). Ako, eto, ovaj duh zaštitnik dopusti da se vidi, onda oni pitaju: Bože Sedleschko! schto mi budze! ili: schto mi faluje? (Jadovanko, šta sa mnom /će s desiti/ ili: šta mi nedostaje?) Međutim, nikako ne smiju pitati: schto tebi je? ili: schto tebi faluje? (šta je s tobom, šta ti je?) ili: šta ti nedostaje? Inače, prestaće da odgovara. Odgovor je na pitanja orakulan, u kratkim odlomcima i dvosmisličan. Na pr: Wono ne budze tebi, alje druhemu (so stacz). (Ono ne tebi, nego drugome (desiće se). A šta će biti, duh ne određuje. Pa se tako tvrdi: kad je 1766. grad Muskao zadesio onaj zlosrećni požar, vele da se taj duh više puta dao čuti u kući gdje je izbila vatra, a najzad i odgovor na pitanje: Wono ne budze jeno tebi, alje nawschitkich Haszach (Neće samo tebi, već u svim ulicama (desiti se)). Takođe, prije nekoliko godina, kad su se kod Najsmile utopile tri osobe, da ga je na prije nekoliko dana mlinar čuo i, upitavši ga, dobio odgovor: Wono ne budze tebi, alje druhemu.

Međutim, kažu da se ovaj duh ne da svakome čuti i vidjeti, već samo nekolicini, pa vjerovanje u njega ide tako daleko da mnogi Lužičani, kao potrebu opreza pri ključanju lonca ili izasipajući vrelu vodu, imaju običaj da kažu: Bože Sedleschko dzi precz, so ja cze (Jadovanko, odlazi da te ne opečem). Ako se ovo ne bi učinilo, pribojavali bi se da mogu opeći sebe. Kad kome izbiju bubuljice od žege ili se pokaže neki drugi osip, zamišljaju da ih je ovaj duh opekao; zbog toga kažu: Bože Sedleschko je tebe sparilo. Za ovo upotrebljavaju slijedeću kuru mažu rupu peći maslom govoreći: Bože Sedleschko ja cze masam, sahoj mje, ty szy mje sparilo (Jadovanko, mažem te, liječi me cfuri), onda grnenim vrućim valjuškom mažu boljku, što vele, sigurno pomogne. Ovakvo i poneko drugo praznoverje, zadržali su još mnogi Lužičani ne obzirući se na razjašnjenja valjanih učitelja i pametnih osoba iz ovoje nacije.

O muzici

Ne čini mi se suvišnim da spomenem i muziku Lužičana. Uopšte su oni, baš kao i njihovi susjedi Česi, veliki ljubitelji muzike, i to kako vokalne, tako i instrumentalne. To pokazuju ne samo njihove mnogobrojne, vjerske pjesme i tolike pjesmice iz naroda, od kojih ću posljednjih možda ubuduće nekoliko priložiti. Poglavito ženske osobe imaju čiste i zvonke glasove, samo što kod Lužičanki nalazim da vrlo mnogo zaoštravaju pjevanje, kako u podizanju tako i pri spuštanju tonova. Prednji udar izražavaju sa "halje" (ali) ili "haj" (da) iako ni jedno od obojega ne pristaje povezanošću sa tekstom. Njihove se narodne pjesmice najvećim brojem i sastoje samo iz jedne strofe i rijetko imaju više od jednog periodskog završetka. Instrumentalna im je muzika sasvim jednostavna. Evo njihovih instrumenata. Gusle (huslje) su mnogo zasvođenije od običnog ćemaneta, imaju duguljasto četvorougaone zvučne rupice, na njima su tri žice: d, a i c, kojima zateznice nisu sa strane, već otpozadi. Za pratnju se služe gajdama (kozlo). Ovaj se instrumenat sastoji od meke, gipke uštavljene kožne kese koja prima uduvani vazduh kroz cjevčice na njoj kad se pritiska. Sastoji se zatim od mijeha pritvrđenog ispod desne mišice, koji uduvava vazduh u kesu koja se nalazi ispod lijeve miške. I, najzad, iz dvije cijevi koje sprijeda idu nadolje. Kad se na jednoj, koja gore ima devet rupica i dolje jednu za palac, svira melodija, ona druga, koja sa strane ima usklađivač, nadodaje unekoliko sviranje basa. Katkad se, osim toga, služe frulom; sada već čak i klarinet počinje da kod njih postaje moda. Ali, u svoj ovoj instrumentalnoj muzici nema srednjeg glasa, već sve kod njih zvuči u jednom tonu. Pastiri i druga momčadija, sem običnom pištaljkom (pischozel), zabavljaju se jednim neobičnim instrumentom koji nazivaju rosch (roščić); načinjen je od ovnujskog ili kozjeg roga i ima gore više ili manje rupa, a dolje rupu za palac. A, eto, tako su vješti da znaju svirati svaku melodiju na listu od drveta.

Mišljenje jednog Gornjolužičkog Srbina o sudbini njegove nacije

Narod kod kojega su učenost, umjetnosti i nauke u cvjetanju s pravom zaslužuje da prednjači onima koji manje znaju. Svakako, o Lužičkim Srbima se ovo prvo ne može kazati sada. No, pošto su većinom zemljoradnici i temeljito znaju da obrađuju polja: njima su tako druge nauke izlišne, jer im je jedina ova probitačna i zemlji korisna.

No ako bi se reklo da su nepoučljivi, da nemaju sposobnosti za umjetnosti i nauke, onda bi to govorilo protiv iskustva, jer se mnogi od njih posvećuju studijama, a drugi postaju trgovci, umjetnici i profesori.

Mogao bih takvih navesti poimenično veliki broj, ali se toga moram proći, jer se većina, preobrativši se u Nijemce, istom mjerom priklonila vladavini te predrasude o sebi, pa takvima nije bilo milo da bilo ko sazna da su rođeni Lužički Srbi; tako se nalazim primoran da ćutim, pa kažem samo toliko: da je daleko vrijeme kada ćemo svi jednako misliti, ili, što je to isto, dok dospijemo do jednakog vjerovanja.

Daleko sam od toga da svojim metamorfoziranim zemljacima upisujem u raboš ovo ponašanje zbog oholosti ili prezira prema onoj naciji iz koje su otišli; čak vjerujem da na taj način postupaju samo zbog toga da što vještije izmaknu sili tih predrasuda; ne mogu se prema tome ni koriti nimalo za to, jer bdiju nad onim što služi njihovom spokoju, a takvo je ponašanje za pohvalu.

Spominje se pri ovome jedna anegdota sa kojom sam se lično susreo u Lajpcigu, a koja pristaje uz ovu građu... U brijačnici sam radi brijanja, pa upitah kalfu iz kojeg je kraja. Reče: "Ja sam Gornjolužičanin", a ja na to njemu: da je baš dobro, zemljaci smo; pitam iz kojeg je mjesta. Kaže da je iz Levenberga, a ja odvratim na to: "Pa, Levenberg je u Šleskoj". — "Tako je, sasvim", odgovara on, "ali, pošto nije daleko od granice, ja se ovdje izdajem za Gornjolužičanina. Jer se ovdje ne drži mnogo do Šlezijaca i Brandenburžana".

Mora da je premalo poznavanje ljudi ako bi se povjerovalo da se brijački momak izdaje za Gornjolužičanina iz prezira prema svojim zemljacima, već je to činio da se ukloni lajpciškim predrasudama. I vjerujem da ne činim nepravo kad njegujem iste misli svojih zemljaka.

Nikako ne idem za tvrdnjom da su opisani karakteri Lužičkih Srba i drugo što sam o njima kazao bez ikojeg izuzetka, jer nijedan narod nije skroz onakav kako se opisuje. Ima u Parizu Francuza, melanholičnih, koji se prse po engleskom maniru, i u Londonu temperamentnih Engleza koji igraju na francuski način. — Dakle, ako je riječ o karakteru jednog naroda onda se mora imati na umu da se većina, a ne svi, ponašaju na opisani način; bilo bi stoga presmjelo tvrditi da se suprotno nikako ne događa.

Još manje ide moja namjera za tim da svojim zemljacima izborim na bilo koji način prednost pred drugima; naprotiv, opisivao sam ih samo iz razloga da svijet o njima dobije bližu sliku i da bi se moglo vidjeti da nisu ništa manje i ništa više od drugih ljudi, da su upravo kako dobrog, tako i lošeg pomišljenja u duši i srcu; dakle, da ne zaslužuju ništa više nego de se ocjenjuju jednako s drugima.

Nije nimalo davnašnje otkad su se nekolike lužičkosrpske parohije u Gornjoj Lužici sasvim ponijemčile, iz čega se lako može izvući zaključak da će se najzad i ostali mali pretijek Lužičkih Srba postepeno pretvarati u Nijemce.

Od pamtivjeka je to bilo kretanje tih žitelja ovog Zemljinog šara: njihovo biće ne trpi promjenu, ona dotiče samo slučajno nazivanje, oni ostaju ono što jesu; ljudi koji svoje postojanje imaju od jednog Gospodara. Prema tome, mudri čovjek svakoga redom posmatra kao sabrata; on ne prezire nikoga, ma od kog da je naroda, samo ako je koristan društvu, udovoljava dužnostima koje su od društva neodvojive. — Promjene stvari koje traju neprekidno ne izazivaju u njegovoj staloženoj hrabrosti nikakve potrese, jer njegovo geslo glasi:

"Ko umno posmatra mjenu stvarnog svega,
Nit se veseli sreći, niti zlo rastuži njega"