Jurij Pilk
(1858-1926)

Krabat

"Književnost Lužičkih Srba", izbor priredio Radoslav Bratić, tematski broj časopisa "Koraci", knjiga XIX, sveska 7—8, Kragujevac 1984.

JURIJ PILK (1858—1926). Doktor filozofskih nauka, kompozitor, dirigent, sebe je smatrao pre svega istoričarem. Sakupljao je i objavljivao narodne priče i bajke, među njima i priču o Krabatu.

Kazivanja, ili tačnije ciklus kaža, o čarobnjaku Krabatu, lužičkosrpskom Faustu, poznati su, i u kolanju, među stanovništvom obiju Lužica više od bilo kojega drugoga predanja ove vrste. Pripovijeda se:

U selu Ojtrihu, kod Kenigsvarte, prije stotine i stotine godina, živeo jedan siromašan lužičkosrpski pastir. U preoskudnim prilikama, kakve su bile u njegovu kućerku, morao je njegov pastorak, maleni Krabat, prerano već tražiti zaradu, koliku — toliku, kao guščar, a i tad, u velikoj oskudici hljeba, da ponekad pred tuđim vratima moli milostinju. A onda je taj, inače zdravi i vrlo lijepi mladić, za čitave sedmice, čak i mjesece, kojekud skitarao prosjačeći. Na takvom jednom putešestviju dođe jednoga puta i naspram sela Švarckolma. Tu je, u takozvanom đavoljem mlinu, gazdovao jedan čovjek koji je nadaleko i naširoko bio na zlu glasu kao čarobnjak, pa su ga stoga svi pobožni ljudi bojažljivo izbjegavali. Mlinaru se mladi Krabat izuzetno svidje; upita ga: "A da li bi ti bila volja da ostaneš kod mene? Svega bi imao iznajbolje, a ja bih te umio vrlo mnogo poučiti!" Dječak prista i ostade u đavoljem mlinu. Njegov gazda majstor stvarno je bio vještac i učitelj u čarolijama. Neprekidno je kod sebe u mlinu imao dvanaestoro momčadi, šegrta. Uvijek ih je moralo biti dvanaest, toga se mlinar pridržavao. Kad bi se završila jedna godina učenja i provjere, svakoga puta je jedan od njih morao biti izgubljen. Jedno veliko kolo bi obrtanjem označilo nesrećnika koji je bio posvećen propasti. Baš sada je bilo samo jedanaest učenika, pa je Krabat mogao da popuni nastalu prazninu. Brzo je taj duhovno vrlo daroviti dječak usvojio čitavo stravično znanje svoga majstora. Tad je već morao da zaključi i uobičajeni pakt sa satanom. Nije znao u kakvoj je opasnosti lebdio, ali, jedanput kad je pao u zavisnost zlome mlinaru, nije ni na kakav način mogao da izmakne njegovoj moći. U teškom strahu, jer se ta godina učenja uskoro primicala kraju, smišljao je lukavstvo kako da se oslobodi. On izmoli nekoliko dana odsustva, da bi posjetio svoje roditelje, što mu bi odobreno. Majčina radost zbog ponovnog viđenja, poslije duge odvojenosti, ubrzo uzmače pred najdubljom žalošću kad doznade u čijim se rukama nalazi njen sin i šta izučava. Mladić je gorko plakao, jer nije htio da dijeli sudbu izgubljenika. "Majko, jedino me Ti možeš spasti. Ako hoćeš, onda dođi u Švarckolm i traži od mlinara da me Tebi preda. On će na ovo pristati jedino ako me pronađeš među jedanaestoricom mojih drugara. Sad ću Ti reći po čemu me moraš prepoznati. Svi ćemo biti pretvoreni u gavranove, u jednoj komori, i kljunovima se grepsti i češkati kao što to čine ove ptice. Svi će drugari biti vratom okrenuti na lijevu stranu, jedino ću ja čupkati ispod desnog krila. A Ti dobro pripazi, jedino je to mogući znak za prepoznavanje, koji sam u stanju da Ti dam. Onda odlučno reci:

,Ovo je moj sin!'; tad me mlinar mora prepustiti Tebi, jer se nikakav čarobnjak u takvom slučaju ne može nikojoj majci suprotstaviti". Koje li se majčino srce ne bi dalo razmekšati na tako usrdnu molbu! Krabat se poslije zadobijenog majčina obećanja mogao utješen vratiti natrag svom gazdi. Poslije nekoliko dana žena se zaputi u Švarckolm. Tamo joj se sve događalo tačno onako kako je prethodno bilo kazano. Na molbu da joj se preda sin da ide doma, bude odvedena u jednu prilično tamnu odaju u kojoj je na nekoj vrljici stajalo dvanaest gavranova. Mlinar joj naznači da pokaže svog sina; a to se, prema dogovorenoj naznaci, i dogodi, tačno je pogodila. Sa škrgutom zuba, u loše suzdržavanom bijesu, vještac dodirnu štapićem gavrana koji se češkao ispod desnoga krila, poslije čega se ptica preobrati u mladoga Krabata. Brzo je odmaglio s majkom odatle ne propustivši da zdipi ponajglavniju knjigu o čarolijama svog učitelja. Majstor će ga zbog te krađe proganjati s najgorim dušmanstvom.

Kod kuće je Krabat i nadalje nailazio na oskudicu i nemaštinu. Novaca nije bilo, a već iskvarenom mladiću suv hljebac nimalo nije prijao. Ubrzo je pristupio očuhu s riječima: "Oče, ne može dalje ovako! Para mora da bude! A ako ih nemaš Ti, onda ću ih ja nabaviti!" "A čime da započneš?" — zapita otac. — "Ovih je dana u Vitihenauu stočni sajam. Ja ću se pretvoriti u ugojena vola. Povedi me tamo tada i prodaj, ali ne nikojem časnom poštenjakoviću, već previjanim stočnim trgovcima iz Kamenca! Samo zatraži golemu cijenu, dobićeš je. Ali nipošto, ma kolika ponuda bila, ne prepusti kupcu volujski povodac s njegove glave! Bez toga bih ja bio unesrećen, jer ne bih ponovo mogao dobiti ljudsko obličje i morao bih skončati pod udarcima mesarove sjekire. Iza toga se brzo odatle uputi s parama kući, a ja ću ubrzo doći za tobom. Neće onda kod nas više biti takve siromaštine". Tako reče Krabat i iziđe ne hajući za prigovore očeve. Ubrzo začu starac riku nekog vola pred svojom potleušicom. Kad ga bliže pogleda, a ono uočljivo da je jedna od najkrasnijih životinja svoje rase. Dođe dan jako posjećenog stočnog pazara u Vitihenauu. Otac doveo tamo vola. Tek što ugledaše tu divnu životinju, trgovci da se potuku oko zarade; isplati se vo za znatnu svotu. Otac uzme konopac s glave vola, a marveni trgovci s volom put Kamenca. Zaustavili su se usputno kod jedne mehane. Vo bude spraćen u staju, a njegovi vlasnici zalumpovaše veselo kličući zbog, prema mišljenju svih, uspješne kupovine. Jedan od njih naloži djevojci sluškinji da volu da nešto piće. Kad ona uđe u štalu a ono će životinja ljudskim glasom:

"Ne jedu mi se sijeno i slama, više bih volio mesna pečenja!" Gotovo van sebe od straha, djevojka odjuri u gostionicu, pa ispriča da vo zna da govori, da prezrivo odbija sijeno i slamu i da traži pečenje. Trgovci zatresli glavama od smijanja, samo jedan ode s njom u staju, da izvidi stvar. No, tek što otvori stajska vrata, a ono cvrkućući izletje lastavica, Krabat, koji je sad uzeo njeno obličje. Vo je nestao, a mladi vještac stiže u roditeljsko prebivalište u Ojtrihu ranije negoli njegov otac.

Proteče neko vrijeme. Odriješena kesa s novcem bila je na izmaku. Potom se pripremio nov sličan potez. Krabat reče svom očuhu: "Da me ovog puta povedeš na pazar kao konja; mene da prodaš, ali oglav i uzdu nikako. Oboje uzmi sa sobom kući, inače me eto u nesreći". Učas se momče pretvori u divna mlada paripa. Otac usjedne na njega i odjaše u Vitihenau. Lijepi konj je privlačio na sebe pažnju znalaca. Tada mu prilazi postar čovjek bijele brade. Stavlja najvišu ponudu, i trgovina se zaključi. Ali, nakon što je platio, odbija da preda oglav i uzdu; sva očeva nastojanja su uzalud; sjedobradi se vine na paripa i jezdi odatle u trku. Bješe to gazda Krabatov, mlinar iz Švarckolma. Bio je čuo o prvom učinu svog nekadašnjeg učenika, pa došao, prepun srdžbe, da ga kazni sad zbog oduzimanja one knjige o čarolijama, a, mogbudne li se, i da ga sasvim upropasti. Brzo je puštio Krabatu da osjeti kako je u njegovoj sili i vlasti. Sad jezdi gorom i poljem, preko ograda i trnjika, sileći mamuzama i bičem jadnu životinju u najbješnji trk. Poslije duge divlje jurnjave on dospije kod jedne kovačnice. Tu se zaustavlja i zamoli kovača da na kopita mladog, još nepotkovanog, paripa prikuje četiri užarene potkovice. Ovo se traženje kovaču učini čudnovatim. Pozva jahača da zajedno izaberu potkovice. Dok njih dvojica odoše trijemom, kovačev dječačić se zabavljao s navezanim konjem, koji je sav u znoju. Tada konj šapti dječačiću u uvo: "Brzo mi svuci uzdu preko ušiju dolje!" Mališa je gotov na to. Čim se oglav lepetnu, a konj nestade; a Krabat se izdiže u vazduh u obliku ševe cvrkućući. Ne traje dugo, kad ono se stari čarobnjak kao ajgir natisnuo letom za njim. Kad ševa osjeti da ne može umaći brzom letu njegovu kao ptice grabljivice, jurne kao strijela naniže u jedan otvoren bunar i postane riba. Bunaru se približi čudna djevojka da zahvati vode, pa, — o, čuda! — riba koju ugleda postade zlatan prsten namaknut na njenoj ruci. Radosno uzbuđena htjede da požuri kući, kad se pred njom obre sjedobradi starac i zamoli je da mu proda prsten. Upinjao se koliko se može zamisliti nudeći fantastičnu cijenu. Međutim,, ona ostaje postojana i zadržava dragulj. Nad čednom djevojkom nema anatemnjak sile. Ipak on ostade u blizini njenog roditeljskog majura. Djevojka ubrzo opet izlazi s puno ječma u kecelji koji sipa kokama. Pri tome joj prsten sklizne s prsta, ali se odmah pretvara u zrno ječma. Dok kokoši kljucaju piću, oholo prilazi neki tuđ pijetao hoteći da s njima guta zrnevlje. Učas se Krabat pretvara u lisicu, koja munjevito ščepa i rastrgne pijetla. Bio je to kraj njegovog gazde, koga je zatekla smrt pri obavljanju crne magije.

Po povratku u svoj zavičaj, Ojtrih se upoznade s vladarom zemlje. Upravo, bio je čobanin krda čekinjara kad je tuda u fijakeru prolazio Avgust Jaki. Sve se svinje tad podigoše na zadnje noge, kao po komandi, i zaparadiraše pred kraljem stojeći uspravno kao svijeće. Kralj obrati pažnju na tog odisejskog lužičkog Eumeja, te ga uze sa sobom u Drezden, gdje ga najprije zaposli u dvorskoj kuhinji. Dvorski kuvar nije bio osobito naklonjen mladiću radoznalom da svuda nešto pronjuška. Kad je jednom sjeckao rezance, pa mu se, ljutitom, na nezgodan način, Krabat upriječi, zapljuštala je kiša šamara. Ali mu se za to mladi sin Lužica osvetio. Kad se postaviše jela, presvijetla gospoda opaziše da su pred njima mjesto valjušaka sve sami živi crvi. A mjesto pečenih pilića bodre žabe, koje su iskakale iz činija. Kuvar pade u nemilost i trebalo je da bude otpušten. Ali, kako je svečano najvišom zakletvom posvjedočio svoju nevinost, ubrzo je kralj odgonetnuo vinovnika tog zluradog obješenjaštva. Kazniše Krabata udaljenjem iz dvorske kuhinje.

Ponovo je potražio roditeljski dom i tamo sazrijevao u pristojna mlada čovjeka. Onda su se, prema običaju tog vremena, iznenada noću pojavljivali saski regrutatori. Opkoliše jednom seoce i silom odvukoše valjaste momke u vojnu službu. Ova sudbina zadesi i Krabata. Bio je raspoređen u jedan drezdenski pješadijski puk. Uto je izbio rat s Turcima i nalazimo Krabata usred ove vojne. Dogodilo se tad da Turci zarobe kralja. Našao se pod strogom stražom u jednom pješadijskom kareu. Sastali se generali carski i Sasi, zabrinuti, pa vijećali kako bi mogli da oslobode svog ratnog vojskovođu. Uto nastupi Krabat, prijavi se zapovjednicima. Reče da mu je bila poznata njihova nedoumica, ali da niko do on nije u stanju vratiti vladaoca živog. Poslije nekoliko slijeganja ramenima, s nevjericom pustiše da mu se odobri. On viknu: "Dajte mi osedlana konja, ali brzo! Jerbo za ovo ima samo još sat vremena!" Dovedoše kljuse. Krabat je sprva zamalo jahao otvoreno, zatim se vinu u vazduh tako da se najzad mogao vidjeti još samo kao neka tačka. Kad je prispio u dosta udaljen logor Turaka, ostade nevidljiv svima osim kralju. Kralj u infanteristu sa šinjelom dugačkih skutova i dugom musketom odmah prepoznade svog ranijeg štićenika. "Odakle dolaziš i radi čega si ovdje?" zapita ga. " Da spasem Vas, Veličanstvo! Brzo se uhvatite za skute mog šinjela, i budite bezbrižni ma šta se događalo!" Kralj posluša poziv, pa put kroz vazduh. Kad Turci opaziše nestanak visokog zarobljenika, što se moglo dogoditi jedino preko neprirodne sile, prisjetiše se da i u njihovoj vojsci služi neki čarobnjak. Ovaj bez oklijevanja morade krenuti u potjeru za bjeguncem. Kroz neko vreme Krabat, koji se nikad nije okretao iza sebe, pita da li neko juri za njima. Odgovor je glasio: "Da, neka velika crna ptica, i sve nam je bliža". Tad Krabat iščara iza sebe gustu maglu, pa iznova zapita o progoniocu ne pogledajući iza sebe. "Da, ptica nadire za njima još žešće", bješe odgovor. Onda Krabat pusti da se natorlaši jedan neopisivo visok zid. Ali ni on ne stvori nesavladljivu prepreku: s lakoćom se ptica vinu iznad i preko njega. "Je li opet za nama?" upita Krabat. "Da, sad će gotovo do nas", odgovara kralj. "Brzo otrgnite zlatno dugme sa Vašeg mundira, pa mi ga dajte!" viknu Krabat. Dugme se samo sobom nabi u pušku; a Krabat opali kroz cijev nad ramenom ne nišaneći, ne gledajući ni natrag niti okolo. Ptica nestade. A kad se ponovi u vazduhu samrtnički piskavo trešteći krik, Krabat se drhtavo zatrese i udari u plač. "Šta te to žalosti?" zapita kralj. "Nek Veličanstvo zna da sam upravo ubio svog najboljega drugara. Poznao sam ga po njegovom samrtničkom kriku.

Bili smo u isto vrijeme kod istog gazde. Ah, što upravo ja moradoh učiniti svog starog druga vječnim izgubljenikom! Eto, izgubljenik je on, jerbo je okončao pri izvršavanju crne magije. Da sam to slutio, mogao bih sebi pomoći i na drugi način, ah, ah!" Uz takve jadikovke nastavi se volšebno jahanje.

Srećno se vrativši svojoj vojsci, obreče kralj svome spasiocu kneževsku nagradu. Poslije završenog vojnog pohoda htjede da izmiri dug prema zasluzi. No, ubrzo iznova upotrijebi Karbatova umijeća. Zaželje, u interesu srećnog ratnog uspjeha, da dokuči tajne planove turske vojne uprave. Čarobnjak mu se našao u pomoć. Pretvori sebe u dvije muve, te su obje osluškivale sultanove razgovore u njegovom glavnom stanu. A s izvinjenjem je upozoravao kralja da on, Krabat, ne smije zasjesti na nekoj srebrnoj kašici za jelo. Dok je, eto, u insekatskom obliku stalno sad oblijetao oko ivica sultanove činije, omaši kraljevska muva zunzarajući, te dodirnu kašiku. Odmah ispod stola poče da reži neki golemi pas. Postavši Turcima vidljivi u ljudskom liku, prisluškivači su najbrže morali da bježe. Vojniku, koji ih susrete kao prepreka, Krabat nabaci oko glave gvozdeni obruč s kola, moji se odmah priteže u neodrješiv ogrljak. Tako umakoše.

Rat se završi. Vrativši se doma u svoju rezidenciju, kralj je svome spasiocu nudio velike novce. No Krabat je sve skromno odbijao. Tek kad vladar navali da Krabat bilo šta zamoli kao milost, on izjavi želju za posjedom državnog imanja Gros Zerhena kod Hojersverde. "Ako ne želiš ništa dalje do tu baruštinu za divlje plovke", reče kralj, "neka zauvjek bude tvoja".

Između Krabata, koji je sad postao veleposjednik vlastelin, i kralja, razvijao se odnos prijateljstva. Predlagane mu položaje u službi države nekadašnji musketir nije prihvatao, ali je cijelog života bio privatni savjetodavac i potpora svog milostivog vladara zemlje. Kao takav imao je odobrenje da u svako doba, čak i nenajavljeno, smije da se gosti sa kraljevom sofrom. Često je to i imao običaj. Krene iz Gros Zerhena sa svojom zapregom u 11 sati prije podne i tačno u 12 eto ga kraljevskom dvorcu u Drezdenu. A ta luda trka išla je preko Kamenca i Kenigsbrika. No, tokom vremena taj miljenik, koji je važio za uticajnijeg od prvog ministra, nailazio je i na svoje zavidljivce. Među njima su bila dvanaestorica koji su se osjećali naročito potisnutim. Ipak se njihova pizma upravljala protiv osobe povlađivanog bezbrižnika manje negoli protiv samoga kralja. Zavjeriše se da kralja otruju, i to šoljom čaja, pa da prošire glas da je kralj iznenada umro od kapi. Krabat, u Gros Zerhenu, providje veleizdajničke planove, tako isto i ličnosti zavjerenika i ugovoreno vrijeme zločina. Sve mu to otkri čarobno mjedeno ogledalo. Nužna je bila najveća žurba, jer je iste večeri imalo da se dogodi kraljevo umorstvo. On odmah naredi za zapregu. "Ja ću lično ovog puta voziti", reče kočijašu, "ti samo sjedi u kolima! Moram za pola sata biti kod kralja!" Izjuriše kao strijela u mračnu jesenju noć. Pred selom zamuknu tandrkanje točkova: parip i kočije bez glasa se podigoše u vazduh. Ne radeći ništa i nenaviknuto sjedeći na mekom jastuku, kočijaš ubrzo zaspa i ne probudi se dok se vožnja uz jak tresak ne prekide. Zabrinuto viknu: "Sigurno zapesmo za neki veliki ivičnjak!", pa htjede da izađe da oslobodi zapregu. Ali mu Krabat naredi da ostane sjedeći. On oslobodi kola od prepreke koja se bjehu zavjesila o vrh tornja crkve u Kamencu. (Vele da je gvozdena motka na vjetrokazu crkve u Kamencu od ovog događaja do današnjeg dana ostala unekoliko iskrivljena!) I prije od odlučujućeg trenutka prispje Krabat na drezdenski dvor. Svečana večera je već počinjala, kralj već drži u ruci šolju s otrovnim napitkom. Krabat dojuri unutra, pa usrdno moli kralja da ne pije; nego neka prvo peharnik okusi od toga čaja! Kralj postupi prema predlogu, peharnik mora da posluša kraljevu zapovijest. Domalo se, lišen života, obori na pod. Zločinci se razotkriju i osuđuju se na smrt. Krabat je radi smaknuća pozvao u Drezden poznatog mu staroga dželata Bundermana iz Lisahore kod Nešvica. On je izvršio sudsku presudu.

Lužičkosrpski narod pripovijeda o još mnogim čudnovatim Krabatovim djelima. Ipak bi njihovo nabrajanje zahtijevalo predugo strpljenje čitaoca; stoga evo odmah dolazi zaključak. Ovdje se gubi harmoničnost:

Krabat je postao prijatelj i dobrotvor svog mjesta i okoline. U starosti je svoju magiju primjenjivao jedino radi izdizanja glavne prehrambene grane svojih podanika, poboljšavao posna zemljišta njihovih oranica, za jednu noć uklanjao grozničave baruštine, navodnjavao zasušene usjeve, čak je jedan gorolomni grad, koji je opustošio susjedne krajeve, pretvorio iznad atara svog sela u sasvim neškodljivo padanje lepršavog paperja. Neumorno je radio za svoje štićenike, kojima je, ostavši bez potomaka, testamentarno odredio sav svoj zemaljski posjed, izdjeljen u četrdeset parcela. Jedino su pri tome vrlo imućni seljaci ostajali praznih šaka. A ribnjaci imanja Gros Zerhena, koje je kruna rezervisala za sebe, bili su vraćeni njoj. Kratko pred svoju smrt dade da se baci u poveće jezero njegova knjiga o čarolijama. Sprva sluga ne izvrši nalog hoteći da tajanstveni spis zadrži za sebe. Kad se vrati, Krabat ga zapita: "Jesi li bacio knjigu u vodu?" Ovaj odgovori:

"Da, gospodaru, u njoj je". Krabat ga oštro poglednu, pa će: "Šta je kazala voda?" Ne mogade sluga da vrda; morao je ponovo put jezera. Ovoga puta ju je stvarno kod oluka za oticanje vode iz ribnjaka zagnjurio u tamne talase, koji pri tome zašištaše, proključaše uspinjući se do visine čovjeka uz tutnjavu gromova. Kasnije se na ovom mjestu velikog ribnjaka primjećivala nekakva neman koja je uz strahovitu buku usred zime dizala i ledeni pokrivač jezera. Posljednji bolesnički Krabatov ležaj bio je namješten u većoj gostionici u Gos Zerhenu. Najbrižljivije su se ljubazni gazda i gazdarica starali o njegovoj njezi. Svojim vjernim oko sebe je rekao da se mora obratiti pažnja na njegovu sudbinu na ovom svijetu. "Kad mi se," veli on, "duh odvoji od tjelesnog omotača, pa ako tad na dimnjaku kuće u kojoj umrem bude crni gavran, onda sam zanavijek izgubljenik; ako li se tamo gore dadne ugledati bijeli labud, onda sam završio kao blažen." Pri samrtnim časovima voljenog gospodara sabrali su se svi podanici s njegovog posjeda, pred tom kućom. U dubokom, ozbiljnom ćutanju čekali su na vijest o smrti. Došle su kraju njegove patnje; oni što su u sobi pokojnika zapjevaše lužičkosrpsku posmrtnu žalopojku. Pogledi sakupljenih upraviše se naviše. Tamo na vrhu krova je blistalo bijelo perje labuda!

* * *

Ovo je to kazivanje o Krabatu. Biće da je čitalac iz sličnosti s poznatom njemačkom narodnom knjigom već iznalazio šta me je pokrenulo da ga označim kao lužičkosrpsku faustovsku kažu. Oba naslovljena junaka u ustima svog naroda važe kao čarobnjaci. I Faust i Krabat su siromašnog, seljačkog porijekla. Oba u svojoj mladosti nalaze dobrotvore: Faust bogate rođake koji ga vaspitavaju, Krabat vladara zemlje koji ga uzima na svoj dvor. Obojica dospijevaju u rđavo društvo, studiraju magiju i sklapaju savez s nečastivim. Oba izvode vrlo slične čarolije. Kao što Faust, pretvoren u konja, namagarči varalicu džambasa, tako i Krabat, mada je kod njega motiv siromaštvo i bijeda, a kod prvoga obješenjačka obijest. Obojici je osobena vještina da lete: kao što Faust leti na svom raširenom ogrtaču, ili iz Auerbahova podruma uzjahuje uvis na buretu, tako se Krabat diže visoko iznad zemlje kao jahač ili pak u kolima. Kao i Faust, tako i Krabat naređuje svojim pratiocima da izbjegnu izvjesne radnje, da čarolija ne bi izgubila učinak. Kao što Faust za nasljednika naznačuje samoga famulusa Vagnera, tako i Krabat bira svoje podanike na veleposjedu. Kao što su studenti toplom privrženošću odani svom učitelju Faustu, te ga ne napuštaju do njegove smrti, takvi su i seljački vjerni Krabatovi prijatelji. Tačno istovjetno mjesto kao i Faust, veliku seosku gostionicu, i Krabat odabere za svoje umiranje.

Međutim, kazivanje o Krabatu u nekim tačkama liči i na Geteovo predstavljanje legende o Faustu. Kao i Faust u Geteovoj drami, tako je i Krabat persona gratissima kod vladara. Kao što prvi spasava vladara zemlje iz teških finansijskih nevolja i otklanja gubitak jedne bitke, tako i Krabat oslobađa vladara iz ratnog zarobljeništva i od opasnosti umorstva otrovom. Kao što u drami o Faustu Mefisto nema upliva na Gretu sve dok je krasi čednost, tamo je i u kaži o Krabatu anatemnjaštvo, oličeno u švarckolmskom mlinaru, bez moći prema čednoj djevojci kod bunara. Upravo zadivljujuće djeluje istorodnost jednog od poslednjih djela Fausta i Krabata:

"Sve do gorja baruštine,
Okužile već sav probitak,
Pa odvodnit' kaljužine,
To bi bio vrhunski dobitak".

— tako govori Faust, a Krabat tačno takav naum izvodi. Kao i u Geteovom slikanju Fausta, tako vidimo i u starosti i Krabata jedino u stvaranju za dobro drugih. Izbavljenje od krvlju potpisanog prava nečastivog na krivicu obojici nastaje u takvom potvrđivanju najčistijeg čovjekoljublja djelom, koje okajava sve mane. Faustovu besmrtnost nose čete anđela naviše ka sferama do "mater gloriosae"; Krabatov se ulazak u vječni spokoj posvjedočava pojavom bijelog labuda. A koliko je ovakav ishod privlačniji neuporedivo u odnosu na grozni Faustov kraj prema opisu "narodne knjige", gdje duhovno bodrenje nema nikakve snage gdje krajnjim strahom izmučeni ne prekoračuje Kainove riječi: "Moj je grijeh veći od moći da mi bude oprošten i gdje đavo dosuđenog mu doktora, koji u krikovima zapomaže, baca tamo—amo o zidove, tako da mu se izbijaju zubi, lome noge i ruke, krvav mozak lijepi po zidu; a sjutradan mu se leš pronalazi na đubrištu!

S pravom bi se moglo odvratiti da su saglasni momenti obeju priča samo vanjske prirode i da stoga još nema opravdanja da se kaža o Krabatu stavlja uz bok one o Faustu. Ja se na ovo nijesam ni odvažio jedino zbog ovih tačaka upoređivanja. Naprotiv, podstakla me je istinski zapanjujuća saglasnost ideja koje su u osnovi i Geteove neprolazne poezije i lužičkosrpske narodne predaje. Osnovna misao kaže o Krabatu je sentencija koju su gotovo doslovno ponavljali svi njeni pričaoci: da vječnu osudu sigurno povlači za sobom jedino smrt pri izvršavanju magije kao opake, a da inače svaki čarobnjak može postati blažen isto kao i svaki drugi čovjek. Druga polovina ovog stava u najjednostavnijem izražavanju i poimanju sadrži tačno Geteovu osnovnu ideju Fausta, koja je svakako ponajvećma donijela pjesniku sasvim prijekorno obilježje "velikog paganina" kao pravca suprotna pojmovima učenja crkve. I kod Fausta i kod Krabata nedostaje usvajanje spasenja posredovanog Hristom putem pokore i vjerovanja. Prema hrišćanskom učenju su, eto, stoga obojica nepodobni za blaženstvo. A povrh toga se Gege i stvaraoci kaže o Krabatu smještaju u protivrječje.

Sigurno je ljubazni čitalac, uz utješno i izmirujuće završavanje lužičkosrpske faustovske kaže (kakva se svakako smije nazvati opravdanom), zapazio i humor, svježinu domišljanja, bogatu fantaziju i snagu upriličivanja, koji su to pripovijedanje stvarali. Stvarno je ovaj posljednji dar Lužičanima u istaknutoj mjeri poglavito svojstven, pa se mora zažaliti što dosadašnji izdavači knjiga s kažama nisu mnogo češće crpli iz nepresušnog svježeg vrela ovog samoniklog naroda. Ne bi se inače moglo dogoditi da se iz ciklusa kaža kakav je ovaj, živog u ustima naroda, štampaju dosad samo dva mala fragmenta. Kod ovoga se, uostalom, osjećam obaveznim na izjavu da ovaj tekst kazivanja o Krabatu nije ni u najmanjoj mjeri proširivan tuđim sporednostima. Upravo stoga bi sazvučja kaže o Krabatu s Geteovom tragedijom o Faustu imala pravo da upadljivije izađu na vidjelo. Jer će, kako se čini, ostati neosporeno da su oboje, to narodno pjesništvo i ta umjetnička drama, nastajali samostalno i nezavisno jedno od drugog; da ne može biti govora o nekom uzajamnom uticaju ovog Geteovog proizvoda na seljake lužičkosrpske pustopoljine, kao ni obratno. Usuđujem se i na tvrdnju da predaja ove vrste, koja je toliko prešla u krv i meso naroda, nije kao gotova tvorevina unošena izvana. Protivu nje bi se morao pružiti neki ubjedljivi dokaz. Prepuštam oštroumlju pozvanih poznavalaca kaža u kojoj je mjeri prihvatljiv ovaj djelimični snimak crta njemačke legende o Faustu.