Ciril Kola

Pozvan u kafanu

Nježna muzika zabavne kapele lebdjela je po prostoriji a oblaci dima grunuše mu u susret. Sve je šumjelo od prigušenih glasova. Kafana je u to vrijeme već bila puna gostiju. Možda zato što je tmurno i malo prohladno vrijeme.

On je spazi. To usko lice nofretetskih crta uvjeri ga da se ne vara, iako je djevojčina zlatna kosa bila podignuta uvis i spletena. Sjedjela je za malim stolom, malo pozadi upola skrivena iza kamenog stuba i pila nekakvo piće na slamku.

Stolica za njenim stolom bila je slobodna. To je rezervisano za mene, pomisli. Jan Adam stisnu srce objema rukama, dade sebi unutrašnji impuls i pođe onom stolu. Odluči da sasvim slobodno stane pred nju, kaže joj evo me, a sve ostalo prepusti slučaju ili milostivoj sudbini.

Zatim je stajao pred njom, koljena su mu bila meka kad ga ona pogleda i nije mogao izustiti ni jedne riječi. Samo je gledao u nju. O, da, to je bez sumnje bila ona. A kako je ovaj jednostavni crni kostim odskakao od njene svijetle kose...

Sad ona reče: "Dobar dan!"

Jan Adam s velikom mukom izgovori takođe "Dobar dan", izgledao je strašno nespretan i neotesan, nazivao je sebe punokrvnim magarcem a svoj dolazak ovamo nečuvenom glupošću. Kako ga je odmjeravala! Kao klovna pred penzionisanje... On primijeti da ima zelenosive oči. Pristaju joj.

"Ali, čini mi se da vi obično nijeste tako plašljivi", reče bez naglaska. "Zar nećete da sjednete?"

Jan Adam okači šešir na bliski čiviluk i sjede preko puta nje. Ona hoće da mi prebacuje, mislio je. Sad je trebalo da on nešto kaže.

"Vi ste mi pisali..."

Htio je još da doda da ga je to veoma obradovalo, ali ga ona prekide. "O tome ćemo kasnije govoriti."

Šta je to sad trebalo da znači? Da li je u pravu bio Pampuh sa svojim rđavim predviđanjem? Šta bi ona stvarno htjela? Možda ima namjeru da mu prebaci njegovo drsko ponašanje na Jamskom jezeru? Da je osvetoljubiva, nije htio da vjeruje.

"Mogu li šta da poručim za vas?" zapita on skromno.

"Hvala, ne" odgovori ona. Jan Adam poruči za sebe šoljicu kafe kad ga je servirka pitala. Najradije bi uz to naručio dvije duple votke.

Njena distancirana hladnoća djelovala je na njega neprijatno i stezala mu grlo.

"Jeste li... došli motorom?" zapita ga ona potom. Samo se raspituje, mislio je, samo da nešto govori.

On odgovori kao što je bila istina da je koristio autobus. "Kožni kaput ne priliči za kafanu", dodade on kao objašnjenje.

Kad kelnerica donese kafu, djevojka, ne pitajući ga, poruči bocu vina.

"Tokajsko molim. I dve čaše."

Jan Adam se opet osjeti ponižen. Pokuša protiveći se da na sebe preuzme narudžbinu, ali ona se odlučno usprotivi.

"Ja sam vas pozvala i ja sam gostiteljka", reče odbijajući njegovo protivljenje.

Nije mu ništa drugo ostalo već da se pokori. Sada i nikad više, zakle se.

Kelnerica dođe s vinom i nali. Djevojka podiže čašu i reče: "U vaše zdravlje, gospodine Adam; vi se ipak tako zovete! Ja se zovem Eva, Eva Baron". Osmijeh skliznu preko njenog lica.

Čovjek bi mogao pomisliti da je plave krvi, mislio je Jan Adam. "Ali vi moje ime već znate" reče. "Ono ne zvuči tako feudalno." Namršteno nazdravi. Ono pre zvuči kao prvi čovjek, tako ću se i ponašati, igrale su se njegove misli.

On ne dobi priliku da i dalje raspreda ovu i bez toga neveselu nit, jer kad je ostavila svoju čašu, pozva ga: "Pričajte nešto! Čime se bavite, mislim na zanimanje?"

Ne bi me začudilo da radi u sudu, sjeti se on Pampuhovog rđavog predviđanja.

"Ja, šta radim...? Ja sam traktorista u zadruzi", reče oklijevajući. Kako li će ona to primiti, kako će odglumiti?

Izgleda da joj to nije neprijatno i zato ona pokaza da je i dalje zainteresovana.

"Jeste li zadovoljni kao traktorista?"

On nikako nije mogao da zamisli zašto ga tako ispituje, ali joj je bio zahvalan što je vodila razgovor u tom pravcu.

Živnuo je. Da mu ponekad nedostaje svjež vazduh, ne može da se požali, reče, a posao se i vidi kad njih trojica ili četvorica plugom uzoru šezdeset hektara. Neki put moraš da si okretan kao artista. "Nikad nije dosadno, ni zimi."

Ona je pažljivo slušala a kad je on završio, reče:

"Baš nedavno sam posmatrala kako traktorista ore. Na dugoj njivi redovi su bili kao lenjirom izvučeni. To mi je imponovalo." Sad je malo ljubaznije gledala.

"Svako to ne umije," razmišljao je. "Moraš biti vješt i imati pravilan osjećaj u prstima."

"Moja djeca su se toga isto tako dosjetila", kao uzgred napomenu ona.

Janu Adamu se učini da nije tačno čuo. Ona ima čak djece!

Ona primijeti njegovo čuđenje i reče: "Bila sam sa svojim razredom na putu". Nasmija se prvi put. Kad se smijala, bila je još ljepša.

Janu Adamu nije bilo do smijeha. Dakle, bila je, razumije se, školovana. Pampuho, prijatelju moj, imao si dobar nos, moraću što prije da te zamolim za oproštaj. Mogao sam, u stvari, odmah da pomislim šta je kad se tako odlučno ponaša.

"Vi ste učiteljica?" reče stisnutih ustiju.

"Da, nižeg stupnja obrazovanja. Imate li šta protiv učitelja?" htjela je da zna.

"U principu ništa", odgovori on.

"Zato što tako mrko gledate, reče, kao da nijeste imali dobro iskustvo sa učiteljima."

"Ako mrko gledam, to je u vezi sa nečim sasvim drugim", reče. Odjednom zaželje cigaretu. Kad je opipao džep zbog pakle cigara, konstatova da ju je ostavio kod kuće. Izvini se na trenutak. U baru kupi novu paklu, i u magnovenju prosto htede da iščezne na zadnji izlaz, ali se vrati za njen sto. Pruži otvorenu paklu djevojci koja odbi. "Moj drugi predmet je sport."

Odgovarajuću figuru ima, i u njegovoj svijesti pojavi se djevojka sa Jamskog jezera. "A vaš prvi predmet?"

"Njemački", reče ona.

Mala kapela, sastavljena samo od tri člana, pripremala se za novu seriju plesova. Violinista, koji je već dobro naginjao gojaznosti, stade pred mikrofon i oglasi malo ravnodušno: "Moja gospodo, od sada ćemo vam svirati igre."

Umjesto prastarih operetskih melodija zazvuča fokstrot - ne baš najmlađeg datuma - i neki parovi se uputiše na parket, koji nije bio veći od tepiha srednje veličine.

Djevojka ga iznenada zapita: "Kad morate da se vratite?" Jan Adam odgovori da njegov poslednji autobus polazi nešto poslije šest.

"Imamo još vremena", reče djevojka koja se zvala Eva i koja ipak nije htjela da mu povjeri zašto ga je ovamo pozvala. Pomalo mu je išlo na nerve što mu na taj način draži radoznalost.

"Gospođice Eva", reče "hoćete li mi nešto..." Ona mu ne dade da dovrši i umjesto toga zapita: "Igrate li?"

To je bio skoro poziv, ako ne sasvim.

"Nijesam išao u školu igranja..." garantovao je.

"Nećete sa mnom da igrate?" pogleda ga ona malo izazovno. Njene pune crvene usne se malo zaokrugliše, a obrve se neprimjetno podigoše. Bile su sasvim tanko nacrnjene.

Jan Adam ustade, ispravi sako i pokloni se pred djevojkom, ne naročito elegantno, ali ne ni ružno. "Molim?" Sekiralo ga je što je vidio da je stalno u defanzivi.

Ona je koračala ka parketu ispred njega a on je gledao u njene noge. Suknja od kostima, sasvim uz tijelo, dopirala je skoro pola lakta iznad koljena. Spoljašnost koja izaziva pohotu. Na visokim potpeticama koračala je kao gazela.

Ona mu stavi ruku na rame, pogleda ga izbliza u oči i pusti da je vodi u "Argentinske noći".

Od njene kose dopirao je opojni miris. Bio je u iskušenju da je privuče k sebi ali se još više trudio da se ne dotakne njenog tijela. Možda je to pogrešno, bušilo mu je u glavi, ali ja danas i bez toga činim sve obratno.

Začu njen glas: "Vi nerado govorite kad igrate?" Glas je zvučao ljubazno i simpatično.

"Po prirodi nijesam mnogo govorljiv", reče u odgovor.

"I ja isto tako nerado govorim pri igri," reče gledajući mu u oči. "Ne mislite li i vi da se ćuteći može lakše zadubiti u misli?"

"A na šta vi mislite?"

"Nemojte biti tako ljubopitljivi, prijatelju", reče ona malo nadmeno, što ga već više nije pogađalo. "Uskoro ćete doznati".

"Argentinske noći" su prošle i oni se vratiše za sto. Jan Adam joj primače stolicu ispunjenu penastom gumom.

Ona još jednom okuša slatko aromatično vino koje je on usuo, lako se zabaci unazad, uzdahnu u napetoj pauzi i onda poče pričati.

"Dužna sam vam objašnjenje zašto sam vas molila da ovamo dođete. Sigurno vas to interesuje."

"Nemam pojma", priznade on.

Ona najprije zađe malo u prošlost. Da se ljutila na smjelog mladića koji se uvukao u njen nedjeljni odmor, da joj se činio glup i smiješan ostavivši joj svoju adresu i da je ona sav taj događaj, kao neprijatan san, htjela da izbriše iz sjećanja. Ali kasnije je takva malenkost, kojoj ona u početku nije pridavala nikakvu važnost, sve više uznemiravala. Ona se prisjetila da je njemu, tom drskom, onaj mali debeli koji je bio s njim, doviknuo nešto na jeziku koji ona nije razumjela. Ona bi htjela da zna šta je on rekao, jer sama nije mogla riješiti zagonetku tog tuđeg jezika i što bi bila sigurna da li je u pravu, što je - mada joj je to bilo teško - svoj prvi sud izmijenila a izgleda da je to - ona to naročito ističe - odgovaralo njegovoj želji.

"U stvari htjela bih samo jedno da vas pitam" - ona zastade kao da u smisao i težinu svoga pitanja sama nije bila sigurna - "jeste li vi, gospodine Adam, Lužički Srbin?"

Jana Adama, još dok je ona govorila, počelo je obuzimati nejasno predosjećanje o tome, s kakvom namjerom je ona inscenirala ovaj sastanak u kafani. A sada je bilo jasno da ga to predosjećanje nije prevarilo.

On širom otvori oči. Šta treba na to da joj odgovori? Razumije se da je Lužički Srbin, ali nikad ga nije niko to tako direktno zapitao. A ona je tako ozbiljno govorila kao da se radilo o nečem svjetski značajnom i senzacionalnom. Na isti način je mogla da ga zapita: "Jeste li vi Eskim, gospodine Adam?"

Čovjek bi mogao da odbije kao šalu, možda ovako: Da li vi, gospođice znate razliku između oblakodera u Moskvi i u Njujorku? U magli se nikakva razlika ne primjećuje, jasno?

Ali ona nije bila takva da bi se s njom moglo tako razgovarati. A ni on nije mogao znati iz kakvih opravdanih motiva ona pita, da li se iza toga skriva samo ženska radoznalost ili istinsko interesovanje. A ako je interesovanje, da li se odnosilo samo na njega lično ili na sve Lužičke Srbe? Iz njenog pitanja nije se moglo čuti da li je za Lužičke Srbe imala simpatija ili nije. Ali zato on, hvala Pamluhu, bez obzira na to, nije mogao da zataji svoju narodnost pred njom, te se odluči na pitanje:

"Zar vi još nijeste vidjeli ni jednog Lužičkog Srbina?"

"Ja sam tek od prošle jeseni u ovom gradu a rodom sam iz sasvim drugog kraja, iz Hercberga, ako znate. (On nije znao Hercberg.) Na ulicama i trgovinama svuda su natpisi na dva jezika, a rekli su mi da je to lužičkosrpski. Moram priznati da o Lužičkim Srbima ništa ne znam."

Nije govorila nimalo prezrivo, doprije mu u svijest, ne bez izvjesnog olakšanja. Tada reče on:

"Pa, Srbin sam"

Šta će sad biti? Da li će njeno ljubopitstvo biti s tim zadovoljeno ili...?

"Gospodine Adam, vi ste prvi Lužički Srbin s kojim ovako zajedno sedim!" Ona se osmijehnu, bila je divna.

"Kako bi bilo da sa mnom igrate još jednom?" upita je uzgred kad kapela zasvira englišvals.

Plašljivost je iščezla i on je ovoga puta više nije držao kao posudu od stakla. Kad su opet sjeli, htio je da sazna kako je ona postala učiteljica. Ali ona prva uze riječ.

"Kako je to, gospodine Adam, kad ste Srbin? Otkud to?" Opet je ona očekivala kao da od njegovog odgovora zavisi kakva cenzura.

Jan Adam se osećao prozvan. Ona je htjela da zna zbog čega je on Srbin. O tome dosad nije uopšte razmišljao, nije nikad imao potrebe, to je bilo nešto samo od sebe. Niko čovjeka ne pita: Zašto se oblačiš? Bilo mu je neprijatno zato što joj nije mogao dati nikakav zadovoljavajući odgovor. Odjednom dobi želju da nestane iz blizine ove djevojke.

Djevojka je bila u iskušenju da mu kaže: Nije vam, gospodine Adam, lako da odgovorite! Ali je time mogla da ga uvredi i zato mu postavi mostić: "Po svemu izgleda da sam vas, gospodine Adam, mojim pitanjem iznenadila?"

"Istina, malo," priznade, pogleda na ručni sat i reče: "A sada moram da idem," mada nije morao, jer je do odlaska autobusa ostalo skoro jedan sat. On pozva kelnericu.

Djevojka Eva ne pokaza da je iznenađena, što je on smatrao za potrebno. Ona reče: "Milo mi je što sam se mogla s vama upoznati. Nadam se da mi ništa nećete za zlo uzeti!" U njenim očima nije bilo ničega pritvornog. Ona je nastojala da bocu vina plati samo ona... "Ja sam vas pozvala", kategorično reče ne dozvolivši mu da se protivi.

Napolju on reče: "Put ću naći sam". Ona mu pruži ruku, malu, čvrstu ruku, pogleda ga i reče: "Iduće nedjelje ću opet ovdje biti, u isto vrijeme, možda ćete onda imati odgovor..."

Na to ćeš dugo čekati, draga moja, mislio je on. Reče: "Do viđenja!" Išao je preko trga ka ulici koja je vodila na autobusku stanicu i ni jednom se ne okrenu, iako je bio siguran da ga prati pogledom.