Hinc Šuster - Ševc

Postoje li jezičke veze između srpskohrvatskog i srpskolužičkih jezika

Često se postavlja pitanje postoje li jezičke veze između srpskog (tj. srpsko-hrvatskog) i lužičkosrpskih jezika. Razlog za to je, pre svega, egzistencija zajedničkog etničkog imena Srb(in) Serb (nem. Sorbe), koje spaja obe etničke grupe. Ovo ime, kao što je poznato, stoji u etimološkoj vezi sa ruskim i poljskim apelativima paserb/pasierb "pastorak" odnosno paserbka, paserbica/pasierbica "pastorka". Prvobitno značenje korena *srbъ je bilo "svoj, ili koji pripada istom plemenu". Utvrđeno je takođe da obe plemenske grupe pripadaju različitim slovenskim dijalektima. Srbi, čija je postojbina pa Balkanu, pripadaju južnoslovenskoj grupi, a današnji Lužički Srbi, koji su nacionalna slovenska manjina u NDR, pripadaju zapadno-slovenskoj jezičkoj grupi. Ova činjenica već u početku ograničava obim postavljenog pitanja. Ona istovremeno znači da je jezički kontakt između ova dva jezika bio moguć samo do dolaska Južnih Srba i Lužičkih Srba u svoje kasnije postojbine. Ili, granicom "post quem non" eventualnih kontakata između južnih n zapadnih Srba mora se smatrati velika migracija slovenskih plemena iz njihove prapostojbine na zapad, jug i istok Evrope, koja se - kao što je poznato - odigrala između 5. i 6. stoljeća naše ere. Češki slavista Antonin Frinta, koji se bavio pre više od dvadeset godina tim problemom u članku "Lexikálni a jiné shody jazyku srbskochrvatského a lužickosrbského" (Matica Srpska, Zbornik za filologiju i lingvistiku, Novi Sad 1957, str. 1-8) ukazuje pa činjenicu da su i srpskolužički i srpskohrvatski jezici izgubili nazale ("společná je řeči sch. i ls. ztráta nosových samohlásek") i da između oba jezika postoji neka kongruencija u odnosu fonološkog statusa praslovenskog jata ("co do střídnice za jat' jsou Lužičti Srbové jekavci, nikoli ekavci... Je to zajimavá kongruence vývojová s územím sch. (ale i ukrajinským!)!").

U stvari, ovo je kratka i vrlo opšta primedba da bi se iz nje mogla izgraditi dobro fundirana hipoteza. Osim toga gubitak nazala nije samo osobina srpskohrvatskog i lužičkosrpskog jezika. Ona važi i za ostale slovenske jezike izuzev lehijske grupe i nekih slovenačkih i makedonskih dijalekata. Slično je i sa već pomenutim fonološkim statusom praslovenskog jata, čija uska artikulacija, kao što je primetio sam Frinta, važi isto i za ukrajinski jezik. U centru posmatranja Frinte stajala je leksika, koja je zbog sporadičnog karaktera izabranih primera nedovoljno ubedljiva. A. Frinta razmatrao je svega 140 različitih reči koje u oba jezika imaju istu formu, odnosno isto značenje. Ali već ia prvi pogled vidi se da se u apsolutnoj većini slučajeva radi o rečima koje se ne odnose samo na ova dva jezika. Mnogi primeri predstavljaju, osim toga, neologizme koji su se razvili tek posle 19. veka. Zasluga Antonina Frinte je u tome što je sa gledišta filologa ukazao na ovu važnu problematiku. Proučavanje navedenog problema nije ipak moguće bez duboke istorijske analize. Ono traži istovremeno široki slavistički komparativistički pristup ovoj problematici. Potrebni uslovi za ovo proučavanje (istorijski i dijalektološki rečnici) počinju da se pojavljuju tek u naše vreme. Oni nam danas, pre svega, omogućuju da sve slovenske jezike možemo posmatrati kao kompleks, kao jednu celinu. Pa ipak i danas na ovom području ima još mnogo problematičnog i neispitanog. Prema tome ovaj članak može da bude samo pokušaj da se rasvetle neka teška pitanja međusobnih veza slovenskih jezika. Zanimljivo je da se u poslednje vreme ipak pojavio neki broj radova koji ukazuju na leksičke osobine zajedničke baš onima između najjužnije i najsevernije slovenske jezičke teritorije. Pregled ove problematike pokušala je pre kratkog vremena da da poljska slavistkinja Hana Popovska-Taborska u članku pod naslovom "Z problematiki badawczej nawiązań leksykalnych (na materiale kaszubsko-poludniowoslowiańskim"), Rocznik Slawistyczny XXXVI, 1 (1975), str. 3-16. Pri tome su upadljive paralele, kao kašub, guščor "rod ribe", karno "krdo", charna "loša hrana" prema shr. gušter, krd, krdo i hrana itd. Po mišljenju Popovske ovde se radi ipak, pre svega, o slovenskim perifernim arhaizmima a ne o ostacima starih jezičkih veza između ovih praslovenskih dijalekata. Ona kaže: "Konieczne jest wreszcie, byśmy zdawali sobie sprawę ze nie wszystkie zachowane na dwoch oddalonych od siebie terenach archaizmy mowia o jakiejś szczególnej dawnej więzi językowej tych czasów" (str. 15). Gornji i donji lužičkosrpski jezik pripada danas, kako smo to već podvukli, zapadnoslovenskom tipu. Pri tom se vide uže jezičke veze, pre svega donjeg lužičkog jezika sa susednim poljskim jezikom. U gornjolužičkom jeziku primetne su bliže veze sa češkim jezikom. Kao što smo pre kratkog vremena pokušali u dva članka^[1] da dokažemo, zapadna lokalizacija lužičkosrpskih jezika nije prvobitna nego je, verovatno, rezultat kasnijih plemenskih pokreta i dijalekatskih promena koje su nastale raspadom praslovenske zajednice. Moguće je da su pralužičkosrpski dijalekti u ranije doba bili u nekom jezičkom susedstvu sa južnim delom praistočnoslovenskih i prajužnoslovenskih dijalekata. Pralužičkosrpski dijalekti pripadali su u ovo doba verovatno većem ali još slabo konsolidiranom kompleksu, koji je poznati poljski istraživač T. Lehr-Splawiński u svome referatu, održanom na prvom sastanku slovenskih filologa u Pragu pod nazivom "O dialektach praslowiańskich", okarakterisao kao "srednju dijalekatsku zonu praslovenskog jezika". Ova dijalekatska zona odlikovala se uglavnom povišenom artikulacijom o u u, koja se, po našem mišljenju, razvila još pri kraju praslovenskog perioda (gubitak pravog nazaliteta kod nazalnih vokala je mlađeg datuma). Za ovu grupu dijalekata karakteristična je verovatno, bila i uska artikulacija praslovenskog jata, delimično i spirantizacija zvučnog velara g = γ (u pragornjolužičkosrpskom, pračeskoslovačkom, prajužnoruskom, praukrajinskom, prabeloruskom i kod nekih pračakavskih i praslovenačkih dijalekata), koja se verovatno odigrala u isto doba kad i promena o u u. Smatramo da u doba u kome su morali postojati najmanji parcijalni kontakti između pralužičkosrpskih dijalekata i delova prajužnoslovenskih dijalekata spada i stvaranje zajedničkog etničkog imena Srb(in). Ako je ova hipoteza tačna, onda bi trebalo dokazati da u savremenom lužičkosrpskom jeziku (gornjem i donjem) postoje ostaci jezičkih osobina koje bi na neki način odražavale južnoslovenski dijalekatski oblik. Razume se, to bi se moralo odnositi i na istočnoslovenske jezike, ali u ovom referatu zbog kratkog vremena, ne možemo da se bavimo i ovim pitanjem. Takve osobine među lužičkosrpskim i južnoslovenskim jezicima, kako izgleda, postoje. Ali one su u prošlosti, zbog vladajućeg tradicionalnog mišljenja u slovenskoj komparatistici, bile zapostavljene ili smatrane kao sekundarne pojave.

Interesantne primere daje, pre svega, donjolužičkosrpski jezik koji je, slično poljskom i većem delu srpskohrvatskih dijalekata, zadržao prvobitni zvučni velar g. Ovi jezici su takođe zajednički skratili stari dugi akut (uporedi donjol., polj. krowa, shr. krava, ali gornjol. kruwa - *krówa i č. kráva). Na blisko susedstvo prajužnoslovenske oblasti ukazuje još timbre donjolužičkosrpskog uskog e(ě) u primerima kao měso, glědaś, pěś itd., koji odražava praslovenski prednji nazal e (uporedi shr. meso, gledati, pet, sloven. mesó, glédati, pět).

U gornjolužičkosrpskom jeziku razvio se isti nazal na sličan način kao u istočnoslovenskim jezicima i u češkom i slovenačkom jeziku, uporedi gls. mjaso, hladać, pjeć-pjaty). Ovamo verovatno spada i timbre praslovenskog reduciranog zadnjeg ъ, koji se u nizu primera u donjelužičkosrpskom jeziku identično vokalizovao kao u srpskohrvatskom jeziku, uporedi dls. baz "baza", dijal. bar "bar", packa "jezgra", dijal. papr "biber", wichar "vihar", podašej ≤ *podъšьvь "taban", waltora ≥ *vъvъtora "utorak", u 17. stoleću takođe dajšć "kiša", rajž/raž "raž", lochatk "lakat", nochatk "nokat" i prepozicija wa ≥ *vъ. Moguće je da u uzročnoj vezi sa ovom širokom artikulacijom praslovenskog zadnjeg jera stoji i promena 'e ≤ 'a pred tvrdim konsonantima, koja je poznata jedino u donjolužičkosrpskom jeziku (uporedi primere kao wjas "selo", pjas "pas", lan "lan", lažki "lak, lagan" itd.). Zbog toga bi se moglo pomisliti da je i prednje praslovensko jer (ъ) imalo u donjolužičkosrpskom jeziku prvobitno srazmerno široku artikulaciju, sličnu zadnjem jeru. Ona je mogla biti uzrok što se, posle vokalizacije reduciranih vokala, novi vokal - 'e(-'ä) pred tvrdim konsonantima mogao pretvoriti u -, a (uporedi *pъsъ ≥ *pъasъ ≥ päs ≥ pjas). Ista promena 'e ≥ 'a pojavila se u dls. jeziku kao i kod drugih -'e-vokala (≤ *e, *ę i *ě, uporedi dls. njasć ≤ ńesć, jacmjeń ≤ *ječъmenъ, mjasec- *měsecъ). Ovu promenu treba u ovom slučaju tumačiti kao analogiju koja je bila izazvana uticajem sistema.

Zanimljivo je ipak da je sličan razvoj navedenih reduciranih vokala u (a) poznat, osim u donjolužičkosrpskom jeziku, i polabskom jeziku, koji se nalazio pa severozapadu od donjolužičkosrpskih dijalekata (uporedi vås, pås, dånu, papår itd.). Za ovaj jezik, kao i za kašubski dijalekat pretpostavlja se već duže vremena mogućnost starih veza sa južnim i istočnim delom slovenskih jezika.

Značajno je dalje i to, da je u jednom delu donjolužičkosrpskog jezika poznato, kao i u južnoslovenskim i istočnoslovenskim jezicima, i to u dosta velikom broju primera, uprošćavanje konsonantskih grupa dl i tl ≥ l, uporedi primere kao kśilo "krilo", ralo "ralo", by(u)liś "stanovati", wily "vile", selišćo "selište", ježdźilo "luka za čamce", powrjaslo "uže" itd. Ova promena je poznata, sem u donjolužičkosrpskom jeziku, i u kašubskim i u slovačkim dijalektima.

Gornjelužičkosrpski jezik razmatranih sličnosti sa južnoslovenskim jezicima ima manje. Ovaj jezik je, kako izgleda, imao piše afiniteta prema istočnoslovenskim jezicima (uporedi već gore pomenutu promenu praslov. prednjeg nazala; opširnije o tome u mojoj raspravi "Jazyk lužickih Serbov i jego mesto v sem'je slavjanskich jazykov"). Ipak može se i ovde pokazati da postoji čitav niz osobina koje ovaj jezik zajedno sa donjolužičkosrpskim jezikom vezuje za južnoslovensko jezičko područje. Radi se, pri tome, o sledećim pojavama:

1. Delimična pojava mešanja praslovenskih reduciranih vokala, koja je bila u južnoslovenskim jezicima i u polabskom jeziku uopšte, sravn. primere kao gls. šow, dls. šaw "šav", gls. kotol "kotao", gls. pos "pas", gls. popjer, dls. pepr/papr "biber".

2. Postojanje, kao i u južnoslovenskim jezicima i u srednjem slovačkom dijalektu, jedinstvenog nastavka -om u sing. maskulina i neutra (ze synom, z člowjekom (clowjekom),z bratom, z bratšom itd.).

3. Slična distribucija korenskih morfema kod ličnih i povratnih zamenica (tob- : teb-, sob- : seb-). Dok je u susednom poljskom i češkom jeziku. karakterističan vokalizam na -o- u dativu n lokativu, u odgovarajućim lužičkosrpskim formama, kao i u formama u južnoslovenskog jezicima i slovačkim dijalektima, zapaža se vokalizam na -e (uporedi: polj. tobie, sobie, č. tobě, sobě, ali gls. tebi, sebi, dls. tebje, sebje kao shr. tebi, sebi, st. csl. tebě, sebě i slovački tebe, sebe). U donjolužičkim dijalektima isto tako u češkom, slovenačkom i u delu slovačkih dijalekata ovaj -e- vokalizam raširio se i na instrumental, uporedi dls. dijal. z tebi, č., slovač. tebou i slovenač. tebój, ali gls. i literarni dls. z tobu, ze sobu kao i shr. tobom, sobom.

4. Stara razlika, koja je verovatno postojala već u praslovensko doba, jeste različita fleksija pokazne zamenice gls. tón, dls. ten, shr. taj kao togo, tog(a)/toho i teg(o)/teho. Lužičkosrpski jezici zauzimaju ovde donekle srednji položaj između poljskog oblika (tego), sa jedne strane, i južnog i istočnog oblika (tog(a), togo), sa druge strane. U zapadnom donjolužičkom dijalektu isto kao i u književnom jeziku pojavljuje se tog(o), u istočnom donjolužičkosrpskom dijalektu ipak teg(o); u gornjolužičkosrpskom jeziku je odgovarajuća forma toho ograničena i na zapadni dijalekat; forma teho je ovde, kao i u donjolužičkosrpskom jeziku, karakteristična za centralni i istočni dijalekat.

5. Na kraju može se kao mogući primer navesti još sinkretizam akuzativa plurala sa nominativom plurala (mam susedy, wiźim swoje syny) koji se javlja osobito u donjolužičkosrpskom jeziku. I ova osobina, ako je stara, odgovarala bi istoj pojavi u srpskohrvatskom i slovenačkom jeziku, razume se, i u češkom, delimično i u ukrajinskom jeziku.

Kod ispitivanja mogućih starih veza između pralužičkosrpskih i prajužnoslovenskih dijalekata možemo i šoramo, naravno, postaviti takođe i pitanje o mogućim starim leksikalnim paralelama. Pri tom moramo ipak, pre svega, jasno znati granice ovog dela jezičkog sistema u vezi sa određivanjem genetskih veza između jezika. Reči posmatrane sa današnjeg gledišta kao praslovenski dijalektizmi ili arhaizmi mogle su ranije biti, u stvari, raširene na većem području i time poznate i u drugim praslovenskim dijalektima. U ovome slavistika stoji tek na početku opsežnijih lingvogeografskih istraživanja. Ona će sigurno doneti nove tačnije rezultate. Hteli bismo ipak već danas ukazati na niz leksikalnih veza koje bi mogle imati u okviru naših razmatranja određeni značaj. Tiče se to sledećih lužičkosrpskih reči koje imaju veoma stari oblik i koje imaju slične paralele u južnoslovenskim jezicima, a delimično i u češkom i slovačkom i istočnoslovenskim jezicima:

1. gls. jakny "čvrst, jedar, srećan" prema shr. jāk i sloven. ják,

2. gls. starije hlyboki "dubok", dls. dlymoki, starije dlyboki "to isto" prema shr. dubok, dijal. dibōk, glibok, bug. dъlbok, ukr. glybokyj, ali polj. gleboki,

3. gls. hrjebja "jarak, gat" prema shr. greblja "mala rupa za vodu" i ukr. greblja "jarak, gat",

4. dls. dijal. huśe, -eśa, huśica "patka" prema shr. utva, utvica sloven. utva i ukr. utića, rus. utka,

5. dls. dijal. hobisko ≤ hobistko "bubreg" prema sloven. obist, strus. stcsl. isto, -ese,

6. gls. krušej/krušwa, dls. kšuška/kruška prema shr. kruška, kašub. krëška, ali polj. gruszka,

7. dls. jěsćeja pl. "otvor u peći", gls. něsć "to isto" prema sloven. istéj, dijal: jestéj i č. nístěj "to isto",

8. gls. što, dls. starije sto, današc. so, shr. sto, rus. čto prema polj. co,

9. dls. karwona, karona "gavran" prema shr., sloven. karvana "to isto" i rus. ukr. kavoron,

10. gls. durje "vrata", dls. źurja "to isto" i sloven. duri "to isto",

11. gls. zelić ≤ *zolić, "kleti" prema sloven. dijal. zoliti "to isto" (Pleteršnik),

12. gls., dls. derje ≤ debrje "dobro" prema stcsl. debrěje "to isto",

13. gls. hólc "dječak", holca, holica "djevojka", dls. golc, dijal. golica "to isto" prema shr. dijal. golac, golica i č. holec, holka,

14. dls. starije chrast shr. hrast,

15. dls. dijal. pognuriś (1548) prema shr. gnjuriti "to isto"

16. dls. bytšy, bytšny "bistar", shr. bistar, sloven. bíster "to isto" prema polj. bystry "histar" (semantika!),

17. dls. dijal. šeršel "sršljen" prema shr. sršljep, bug. stъršel, č. dijal. srslen i kašub. sěršel (slovinc.),

18. dls. caze prema shr. čađe,

19. gls. kołp "labud", dls. starije kałp. shr. dubrovn. kup, kuf i kašub. kołp i rus. kolpik,

20. gls. zernička prema sloven. zornica, bug. zornica, ukr. zorjanića shr. zurnjača.

Ako su neki primeri koje smo ovde naveli kao primere starih veza između pralužičkosrpskih i prajužno- ili praistočnoslovenskih dijalekata i mlađeg porekla i imaju karakter kasnijih paralela, koje bi zbog toga morale da spadaju u područje tipologije, ipak se dosta jasno vidi afinitet pralužičkosrpskog dijalekatskog kompleksa prema južnoslovenskom jezičkom području. S druge strane, ipak nije moguće govoriti o jezičkim vezama među konkretnim jezicima onakvim kakvi su nam poznati. To znači da i ne možemo govoriti o nekakvim direktnim vezama između današnjih lužičkosrpskih jezika i srpskohrvatskog jezika. Verovatno je samo to da se lužičkosrpski dijalekatski kompleks u praslovenskoj postojbini nalazio u manje-više labilnom susedstvu sa prajužno- i praistočno-slovenskim dijalektima. Ove stare dijalekatske veze bile su prekinute zbog kasnije migracije slovenskih plemena na jug i zapad. Prvi jasni dokaz za promene ove prvobitne dijalekatske situacije bila je realizacija metateze liquida, koju su lužičkosrpski dijalekti realizovali na isti način i zajedno sa poljskom jezičkom grupom.

Napomene

1. Uporedi H. Schuster-Šewc, Stosunki pokrewieństwa jezyków luźyckich i języka polskiego, In memoriam Kazimierz Nitsch, Kraków 1975; H. Šuster-Ševc, Jazыik lužickih serbov i ego mesto v semьe slavjanskih яzыkov, Voprosы Jazыkoznanija, Moskva 1976, 2, № 6.