Mićo Cvijetić

Trajanje u imenu i jeziku

Uvod u sorabistiku: Hrestomatija za srpske slaviste

"Neka ste blagosloveni, vi časni ljudi i neka
vaša imena budu kao ruže zaronske, ka sunce što se rađa
i obasjava zemlju srpsku, i plamenim slovima
ispisuje reči u mermernom hramu gospodnjem."

(Jurij Mjen, lužičkosrpski pjesnik, 18. vijek)

1.

Kada je godine 1872. boravio kod Lužičkih Srba čuveni Stojan Novaković, upisao je u Spomenici Matice srpske (Pomjatnik Maćicu Serbskeje), u kojoj su svoje utiske iznosili gosti Lužice, pored ostalog, i sljedeće: "Od negdašnjih silnih i daleko raširenih plemena slovenskih na ovome kraju, vi ste, braćo jednoimena, ostali jedini kao straža na Krajini, vi ste živ monument nekadašnjih plemena. Čast vašem plemenu. Neka bi sreća ili sudbina koja narodima dobre dane deli, pogledala na vas, neka bi slovenstvo postalo što mu svi želimo, da i vi zadobijete u kolu slovenskom ono što vam priliči".

Međutim, ni sreća ni sudbina nisu bile naklonjene Lužičkim Srbima, ni prije toga, ali ni kasnije. Ovaj najmanji slovenski etnikum proživljavao je kroz cijelu svoju istoriju teške trenutke boreći se za opstanak, za očuvanje svojih narodnosnih i kulturnih osobenosti. Iako se nalazio vijekovima u njemačkom okruženju, administrativno i vjerski raslojen (protestanti i katolici), uspio je da preživi i održi se do dana današnjeg. Mnogi su mu već davno proricali nestanak, ali je, zahvaljujući žilavom otporu, ovaj narod uspio, mada u smanjenom broju, da se održi i očuva u njemačkom moru, u kome su ga orkani udarali sa svih strana. Svoj mali narod vidio je najveći lužičkosrpski pjesnik Jakub Bart Ćišinski (1856-1909) u čamcu, koji talasi nemilosrdno udaraju sa svih strana.

Lužica, u kojoj žive Lužički Srbi, nalazi se u dijelu nekadašnje Njemačke Demokratske Republike koji gravitira prema Poljskoj k Češkoj. Oni su se jedini održali od nekada prilično moćne skupine Polabskih Slovena, koji su bili naselili veliki dio na istoku današnje Njemačke. Razjedinjena slovenska plemena, i pored otpora koji su pružala, nisu se mogla oduprijeti moćnoj germanskoj sili, koja je osvajala njihove prostore i nametala im hrišćansku vjeru ognjem i mačem. Održali su se jedino potomci dva slovenska plemena, preci današnjih Lužičkih Srba, Milčani i Lužičani. Potomci prvog su današnji Lužički Srbi u Gornjoj, a potomci drugog u Donjoj Lužici. Poznat je i jedan detalj, koji je ušao u legendu i literaturu, o tome da su i preci Lužičkih Srba preživjeli sječu knezova, ali mnogo ranije nego njihovi istoimeni etnički srodnici na jugu. Naime, jedan od moćnih njemačkih velmoža, budišinski markgraf Gero, nemilosrdno se obračunao sa slovenskim plemenskim čelnicima. Saznavši da pripremaju zavjeru protiv njega, pozvao je na gozbu tridesetoricu lužičkosrpskih knezova i mučki ih umorno. Dogodilo se to 939. godine, a ovaj drakonski čin zadržan je u kolektivnom pamćenju potomaka umorenih.

Lužičkim Srbima nikada nije bilo lako, ali im je ipak bilo najteže u fašističkoj Njemačkoj. U Hitlerovo vreme preživljavali su teške dane. Tada, a i ranije, moralnu i Drugu podršku pružali su im Česi, Slovaci i Jugosloveni, posebno Srbi. Koliko se saosjećalo sa njihovom sudbinom najbolje ilustruje podatak da su u vrijeme nacizma u nas pravljeni planovi o njihovom preseljenju u Jugoslaviju, kako bi se spasili od uništenja. U lužičkosrpskom arhivu u Budišinu čuva se dio prepiske koja je o tome vođena između njemačke vlade u Berlinu i njenog poslanstva u Beogradu. Naravno, na to se sa njemačke strane nije gledalo nimalo blagonaklono, to je ocjenjivano kao podmuklo šurovanje Stojadinovićeve vlade i lužičkosrpskih predstavnika. To je bio još jedan povod za nove progone i ugnjetavanja.

Nakon Drugog svjetskog rata Lužički Srbi su ostali u sovjetskoj okupacionoj zoni, kasnijoj Njemačkoj Demokratskoj Republici. U ovoj sada bivšoj zemlji dato im je pravo na nacionalne, kulturne, naučne i obrazovne institucije, sredstva informisanja, istina lokalnog karaktera, te negovanja drugih narodnosnih osobenosti. Vijekovima su sanjali o autonomiji, ali do nje nije došlo, niti za nju ima izgleda. Sada se Lužički Srbi nalaze u jedinstvenoj njemačkoj državi, a time i pred novom neizvjesnošću kao i toliko puta dosad u svojoj istoriji. Njihov broj je oko 80 hiljada duša, što iznosi svega 0,1 posto današnjeg njemačkog stanovništva. Kap u njemačkom moru. Nadamo se, ipak, da će njemačka država zaštititi svoje autohtone slovenske državljane, koji nemaju drugu domovinu osim Lužice, a Lužica je u Njemačkoj. I savremeni lužičkosrpski književnik Jurij Koh očekuje da će Njemačka pomagati Lužičke Srbe, štititi njihovu umjetnost i kulturu: "Bez lužičkih boja ovi sivi tonovi, koji već dominiraju našom svakodnevicom, širili bi se sve više i više". To zaslužuje ovaj mali slovenski narod kome sudbina nikada nije bila naklonjena. Ili, kako piše Kito Lorenc, srpski pjesnik iz Lužice: "... narod koji je rođen iz nacionalnog i socijalnog tlačenja jedne ljudske grupe čije je ime važilo kao pogrda, kome je na kraju i jezik bio zabranjen da bi se izbrisalo sjećanje na bajku i na pjesmu koja je liječila hiljadu bolova". Narod kome su jezik, književnost i kultura pomogli da održi "živu svijest o samom sebi", te čija je poezija najčešće bila krik ucvijeljene "serbskeje duše".

2.

Lužički Srbi drže do svoga srpskog imena, zemlje i svoga srpskog jezika. Ponosni su na svoju Lužicu, "domiznu serbsku". U tome ima nečega od onog romantičarskog zanosa. Sebe jednostavno nazivaju Srbima, odnosno Serb (jednina) i Serbjo (množina), a nas, da bi se znalo o kome je riječ, "Južna Serbjo" (Južni Srbi). Sebe nikada ne imenuju kao Lužički Srbi, već samo ponekad kao "sywerni Serbjo" (sjeverni Srbi). I naš jezik nazivaju "južnoserbšćina", a naše narodne pjesme "južno-serbskeje narodne pesnje". U njihovoj poeziji, posebno u prošlim vijekovima, veoma često je prisutno njihovo ime Serb i Lužica, a u nekim starim tekstovima nazivaju je i Serbija ili Sorabija. Još u šesnaestom vijeku lužičkosrpski pjesnici pjevaju zanosno o svojoj otadžbini. Kaspar Pouker piše odu svojoj domovini Sorabiji, zavičajnim rijekama Labi i Spreji, a Jan Buk se obraća blagoslovenoj grudi - "neka vječno cvati ti cvat". Nepun vijek kasnije, jedan pjesnik šalje poetsko pismo "u zemlji Srba", a drugi na "srpsku riječ" gleda kao na "svjetlost domovine naše".

U osamnaestom vijeku o snazi svoga serbskog jezika piše Jurij Mjen, o njegovom mekom i ljupkom zvuku koji žubori poput bistrog potoka. I najveći lužičkosrpski romantičarski pjesnik Handrij Zejler, prijatelj našeg Sime Milutinovića Sarajlije, sa kojim je drugovao u vrijeme dok je ovaj u Lajpcigu štampao Serbianku, pjeva himnu svojoj Lijepoj Lužici, (Rjana Lužica). On opisuje godišnja doba na njenim poljima, u njenim selima i šumama, a ovi se ogledaju u duši srpskog čovjeka. U krasnoj pjesmi o srpskoj nevjesti Zejler opisuje ustreptalost njene duše i nemir njenog srca. Ona ne prestaje da pjeva dok obilazi lužičke zelene livade, žanje rosnu travu i natpjevava se sa ševom. A njena pjesma, koja se i danas sa zanosom pjeva u Lužici, počinje jednostavnim riječima: "Srpkinja sam iz srpske zemlje".

O ljepoti Lužice, o svome srpskom narodu i njegovom srpskom jeziku, pjevaće i pjevali su i drugi pjesnici, od Smolera, Jana Radiserba Vjele, Jozefa Novaka, Jurija Češka, Mine Vitkojc do naših savremenika Kita Lorenca, Bena Budara, Benedikta Dirliha i drugih. Neki o Lužici pjevaju sa sjetom kao Ćišinski, pjevaju o njenoj nekadašnjoj slavi, a pjesnik Mato Kosik (1853-1940), koji je zauvijek otišao u daleki svijet, iz Amerike tuguje za svojom domovinom "Lužicu sam izgubio/ i ljepotu neba svoga".

Lužički Srbi vole svoje narodne pjesme, pamte narodne priče i legende. Oni imaju svoga mitskog junaka, čarobnjaka Krabata. On je lužički Faust, on je simbol narodnog umovanja, visprenosti i snalažljivosti; "lužičkog Eumeja", koji je nadahnjivao generacije umjetnika. On nadmudruje silne i moćne, štiti od njih svoj srpski narod. A taj narod je na njega prenio "svoje čežnje i snove".

Po imenu naroda i zemlje određivani su i mnogi drugi nazivi i imena: nazivi ustanova i institucija - Maćica Serbskaja, Serbski Dom, Domowina; đačkih n studentskih društava u prošlosti - Sorabia (Lajpcig) i Serbowka (Prag); nazivi listova i časopisa - Serbska Jutnička, Serbske Nowiny, Lužičan, Lužica, Lipa Serbska, Lužički Serb, itd.

3.

Naročito u prošlom vijeku i prvim decenijama ovoga vijeka Srbi iz Lužice su svoj pogled okretali prema slovenskim narodima, očekujući od njih razumijevanje, moralnu i materijalnu podršku. Njihov pogled često je upućivan i ča slovenski jug, posebno prema Srbima, jer ih je, pored ostalog, na osoben način vezivalo zajedničko ime. U nekim presudnim istorijskim momentima nisu tajili brigu za sudbinu južnih Serbov, pa su, u mjeri svojih snaga i moći, ponekad priskakali i u pomoć, a pojedini su stizali u Srbiju iz različitih pobuda i povoda: kao putnici, pisci, naučnici, trgovci, pa i kao ratnici, a neki da bi u njoj zauvijek ostali.

Najznačajniji predstavnik lužičkosrpske crkvene literature Jakub Ticin stigao je u Srbiju kao vojnik. Došao je sa vojskom princa Eugena Savojskog i nesrećno poginuo u borbi protiv Turaka kod Beograda, 1693. godine. Više od dva vijeka kasnije pritiče Srbima u pomoć u borbama u Beogradu sa Turcima (1862) Jan Kozlik, Lužički Srbin, sin protestantskog sveštenika. On piše i putopise za lužičke novine iz Beograda i Srbije. "On je tada požurio u Srbiju da bi na strani svoje braće ratovao protiv Turaka", stoji u redakcijskoj napomeni uz jedan putopis. Iz Lajpciga, "gdje je studirao, uputi se Kozlik do južne Srbije da pomogne osloboditi zemlju od Turaka". Jan Kozlik (1840-1903) izabraće potom Srbiju kao novu domovinu i ostaće u ovoj zemlji zauvijek. Radio je kao inženjer i umro u Kragujevcu, ali sa prilagođenim imenom i prezimenom, kao Ivan Kozlić.

Jedan od revnosnijih prevodilaca srpskih narodnih pjesama iz Vukovih zbirki Julius Edvard Vjelan pohodio je takođe Beograd i o tome ostavio zanimljiv putopis (1868), a njegov zemljak pjesnik Hendrih Jordan bio je u mislima sa našim ratnicima, pa im upućuje svoj pozdrav i podršku u pjesmi Braći Srbima, borcima protiv Turaka (1876). Pavle Jurišić Šturm, porijeklom Lužički Srbin, stupa iste godine kao dobrovoljac u srpsku vojsku i proći će kroz njene najpresudnije bitke. Postaće vojvoda i naš narod će ga opjevati u svojoj pjesmi.

Na početku ovoga vijeka Bosnu će pohoditi lužički paroh Pavao Šolta i napisati putopisnu knjižicu. A dolazio je u posjetu svome bratu Miklaušu, koji je kao časovničar radio u Sarajevu. Srpske zemlje proputovaće i Merćin Novak Njehornski, lužički književnik i. slikar, te prevodilac naših narodnih pjesama. On je umjetnički uobličio i jedan ciklus slika na kojima je naš epski junak Kraljević Marko, a radio ga je prema motivima srpskih narodnih pjesama. Objavio je i knjigu putopisa U carstvu Dušana Silnoga (1936), koja je bila zabranjena, a tek poslije rata publikovane ponovo u proširenom izdanju. Tragičnu sudbinu na srpskoj zemlji, pored pomenutog Jakuba Ticina, doživio je i pjesnik Jurij Češka (1944), prisilno mobilisan u njemačke jedinice a pri pokušaju bjekstva našim oslobodilačkim jedinicama.

Lužičke Srbe ushićivalo je kako se u nas hrabro umiralo za slobodu i otadžbinu. Poneseni time, prevodili su tvorevine našeg narodnog duha, naše ;pjesme i priče, davali naša popularna narodna srpska imena, a neki lužički pjesnici pridodavali svojim i naša prezimena (npr. Petrović). U Lužici su tako živjeli naši epski junaci i vile posestrime, znalo se za Marka Kraljevića, a pjevale su se na slovenskim posijelima i naše lirske narodne pjesme. Lužički Srbi su prije sto pedeset godina (1847) osnovali svoju Maćicu Serbsku, po ugledu pa našu Maticu srpsku koja je i njima, a i drugim slovenskim narodima dala podsticaj za osnivanje takvih nacionalnih, kulturnih i književnih institucija, a ona im je "za primjer služila".

4.

I naši ljudi nisu zaboravljali na istoimenu braću u Lužici. Pomagali su ih materijalno i moralno, pisali o njima, pohodili njihovu zemlju. Navraćali su u Lužičku Srbiju na svojim putovanjima po Njemačkoj, usputno ili namjerno. O dubljim motivima njihovih boravaka među Lužičkim Srbima neki su ostavili i zanimljiva putopisna svjedočanstva objavljena u našoj književnoj periodici. Međutim, u putopisnoj formi je prvi slovenskom svijetu skrenuo pažnju na Lužičke Srbe Ljudevit Štur (1815-1856), slovenački nacionalni borac, slavenofil i pjesnik. On je 1839. godine putovao u Lužicu i neposredno se upoznao sa kulturnim i životnim prilikama ovoga najmanjeg slovenskog naroda, od koga su dotad do ostalog slovenskog svijeta dopirali rijetki glasovi. O svom boravku u Lužici svedoči u dužem putopisu koji iste godine objavljuje u Časopisu Česskego Muzeuma. Godinu dana kasnije Šturov putopis objavljuje Novij serbskij Letopis (kasniji Letopis Matice srpske), koji je tada izlazio u Budimu. Putopis, pod naslovom Putovanje u Lužice, o proleću god. 1839, prevodi takođe Slovak, Janko Šafarik (1814-1876).

Iz Šturovog putopisa naši čitaoci mogli su steći pouzdane informacije o životu Lužičkih Srba, njihovim preporodnim naporima i otporu koji pružaju njemačkoj asimilatorskoj politici. Slovački putopisac ističe:

"No ma kako slabi i neznatni bili ovi ostanci, opet srce svakoga revnosnog Slavjanina naklonost nii ispunjava, jer su oni ako i u malom broju, opet u svim pogibelnim boevima i nesrećama, koe su tu na narodnost našu udarili, sahranili jezik i običae stari svoi dedova, i jošte k tome pokazuju nam se, kao potomci oni junaka, koi su na prednoj straži bojak bili protiv tuđinstva za celo Slavjanstvo, i koi su po junačkom odporu žertvom pali za svoe pobratime."

Šturov putopis, u kome on opisuje ljepotu Lužice, susrete sa lužičkosrpskim kulturnim n književnim pregaocima n daje podršku njihovim preporodnim nacionalnim aktivnostima, skrenuo je na najbolji način pažnju čitaocima našeg časopisa na srpsku slovensku oazu u Njemačkoj. Zanimljive putopisne tekstove iz Lužice objavljivali su kasnije i drugi naši listovi i časopisi, ali njihovi autori bili su stranci: Pavle Padejski, Aleksandar Giljferding, Najgebauer, Roskievič i drugi. Srpski autori, kao putopisci, javljaju se tek osamdesetih godina prošlog vijeka, a o njima je riječ. Na početku je putopis anonimnog njemačkog autora, pod naslovom Srbi u sred Nemačke, objavljen u Javoru 1883. godine. Međutim, zanimljiv je po tome što mu prevodilac pa srpski jezik, izvjesni Stevanov, daje svoj osoben pečat. Uvodni i završni dio, naime, dopisao je sam prevodilac, i u njima ne skriva svoje zadovoljstvo koje mu pričinjava njemački putopisac koji sa simpatijama piše o Lužičkim Srbima i što naglašava njihovu srodnost sa Južnim Slovenima, posebno Srbima.

Drugi članak sa putopisnim elementima, koji objavljuje isto glasilo desetak godina kasnije (1892), pod jednostavnim naslovom Iz Lužice i Budišina, potpisuje Jovan Stefanović Vilovski (1821-1902). Ovaj saradnik srpske periodike bio je vojni istoričar i generalštabni major u austrijskoj vojsci, ali bez obzira na profesionalna opredeljenja, on ne prikriva svoj naglašeni romantičarski slovenski zanos. U Lužicu je putovao 1885. godine, a o Lužičkim Srbima je saznao znatno ranije, kad je 1852. boravio drugim poslovima u Drezdenu, a slovenski prostori na kojima ovaj narod živi bili su mu nadohvat ruke. Objavio je, takođe, i studiju Tragovi srpskog naroda u bečkoj Srpskoj zori (1878), čiji je vlasnik i izdavač bio njegov brat Todor Stefanović Vilovski. U pomenutom članku autor se vraća na neke elemente iz ove studije, u kojoj na naglašen način govori o našim srodničkim odnosima sa Lužičkim Srbima. On, između ostalog, piše da su Lužički Srbi "naša rođena braća, da je naš narod otuda, sa severa..." Ipak osnovno polazište mu je jedno drugo putopisno njemačko štivo, pa je ponekad nedovoljno jasno povučena granica između dva autorska pristupa.

O Lužičkim Srbima na osoben stvaralački način piše Jovan Miodragović (1853-1926) u tri nastavka u beogradskoj Otadžbini (1881). U njegovom putopisu Put od Beograda do Lajpciga, u najvećem dijelu trećeg nastavka, pažnja je posvećena ovome slovenskome narodu. Ovaj kasnije poznati srpski pedagog studirao je u to vrijeme u Lajpcigu (u univerzitetskom arhivu je zabilježeno da se upisao na studij pedagogije 18. novembra 1880. godine). Putopis je sročen u epistolarnoj formi, u formi pisma prijatelju. Na jednom mjestu iznosi pogrešan podatak kada piše da broj Lužičkih Srba iznosi blizu jednog miliona, a prema popisu, koji je upravo u to vrijeme uradio poznati lužičkosrpski naučnik p lingvista Arnošt Muka, bilo ih je svega oko 166.000 duša.

Lužicu pohodi poznati beogradski profesor Nikola Nestorović (1868-1957). Njegov putopis Iz Lužičke Srbije objavljuje ilustrovani list Nova Iskra (1899), u kome sa puno ljubavi i simpatija govori o ovome istoimenom narodu. U njemu vidi rod rođeni i srpski etnolog i folklorista Tihomir Đorđević (1868-1944).U Lužici je boravio krajem avgusta 1901. godine, a putopis, pod naslovom U Budišinu, publikuje na početku iduće godine, u istom beogradskom ilustrovanom listu.

Kao član delegacije Matice srpske iz Novog Sada u Lužicu je putovao i Milan Savić (1845-1936), a društvo su mu pravile supruga i kćerka, u to vrijeme djevojčica, kasnije poznata i umna žena Anica Savić-Rebac. Delegacija, u kojoj je bio i Antonije Hadžić, imala je za svoj boravak i konkretan povod - svečano je otvaran Serbski Dom u Budišinu, u jesen 1904. godine. Ovu značajnu građevinu Lužičkih Srba i nacionalnu instituciju koja je prilično dugo podizana materijalno su pomagali mnogi darodavci iz slovenskog svijeta, a u dobroj mjeri i naše ustanove i pojedinci. Darove je donijela i ova srpska delegacija, što je bio ne samo kurtoazan znak pažnje primjeren svečanosti otvaranja Doma već još jedna potvrda kulturne i naučne saradnje koja je prije toga decenijama njegovana između Matice srpske iz Novog Sada i Maćice Serbskeje iz Budišina. O boravku u Lužici Milan Savić će godinu dana kasnije objaviti u Brankovom kolu krasan putopis u tri nastavka, pod jednostavnim naslovom Kod Lužičkih Srba. Interesantno i upečatljivo mjesto u putopisu zauzima njegova djevojčica Anica, koja je ponašanjem i našom narodnom srpskom nošnjom očarala njihove domaćine.

Boravak u Lužici Milan Savić je iskoristio za što temeljitije upoznavanje ovog slovenskog naroda i njihove zemlje Lužice, njihove tradicije i kulture, ali i za uspostavljanje novih oblika saradnje. Susreo se i sa najviđenijim Lužičkim Srbima, među njima i sa velikim pjesnikom Jakubom Bartom Ćišinskim i glasovitim naučnikom Arnoštom Mukom, sa kojim je prije toga održavao prepisku. Zahvaljujući Saviću, te na njegov podsticaj i preporuku, Lužici u pohode stigla je i Savka Subotić (1834-1918), žena već znatno ranije preminulog srpskog književnika i političara Jovana Subotića. Svoj boravak je krunisala putopisom Među Lužičkim Srbima objavljenim u Bosanskoj vili (1906). Pun je lirskog naboja, jer ga je pisala radoznala ženska ruka.

Pjesnik, esejista, vrsni prevodilac, novinar i publicista Stanislav Vinaver (1891-1955) boravio je takođe u Lužici, u proljeće 1925. godine. Vinaverovo putopisno svjedočenje, objavljeno u nastavcima u beogradskom listu Vreme, pokazuje širinu njegovog interesovanja za Lužičke Srbe, o kojima piše sa njemu svojstvenom erudicijom.

Srpski putopisci su sa izraženim znatiželjom odlazili kod imenjaka u Lužicu. Pisali su o njihovoj domovini i o njima toplo i ljudski, kao o svojoj rodbini, kao o najbližima. Takvu znatiželju nisu iskazivali drugi južnoslovenski narodi. Kod Hrvata, recimo, do 1918. godine nije objavljen nijedan putopis iz Lužice. Do toga vremena Slovenci su objavili samo dva putopisa Josipa Mantuanija (1894) i Janka Mlakara (1907). Srbi su, očito, osjećali veću potrebu da upoznaju svoje imenjake u Lužici, da se nađu u srpskoj oazi u Njemačkoj.

Uz neophodnu faktografiju naši putopisci su približavali svojim čitaocima lužičkosrpsku istoriju, književnost, kulturu; napore koje su ulagali da sačuvaju svoje ime i ime jezika koji im je najčešće zabranjivan. Prikazan je lužički čovjek, pobožan, radan i trpeljiv, gostoljubiv, dobroćudan i otvoren. Bez obzira na sve mijene, takav je ostao do danas. Prikazan je kako ljubomorno čuva svoje običaje, svoju narodnu nošnju, svoju slovensku dušu, neraskidivo vezan za sela, njive i šume Lužice. Za svoju pjesmu, za tihu i sjetnu melodiju u koju je ugrađeno nešto od njihove tužne sudbine, od hiljadugodišnje nevolje, kako piše savremeni pjesnik lužički, "najnesrećnijeg slovenskog življa". To je narod koji u krasnom lužičkom pejzažu liječi dušu i u tvorevinama svoga duha produžava trajanje. A sve je to privuklo naše srpske putopisce, privuklo ih je njihovo ime i njihova zemlja Lužica, Lužička Srbija.