Novi strip (1937)

Prvi broj „časopisa za strip-romane i zabavu“ pod nazivom „Novi strip“ izašao je 1. juna 1937. godine. Vlasnik i izdavač lista bio je Konzorcij „Novi strip“ iz Zagreba, a kao odgovorni urednik potpisivao se L. Meušik. „Novi strip“ je štampan u crno-beloj tehnici, sa koricama u tonu i na formatu 21×27,5 cm. Izlazio je prvog i petnaestog u mesecu, izuzev u dva navrata kada se pojavio u razmaku od trideset dana. Prodavan je po ceni od 3 dinara.

Već od prvog broja, ispod naziva izdanja posalo je krupnim slovima „Broko kralj gusara“. Unutrašnje strane, međutim, ispunjavala je dnevna verzija „Brika Bradforda“ Klarensa Greja. Ostaje nerazjašnjeno zbog čega je izdavač koristio pomenuti naslov, kada je u stripu popularni junak nosio svoje pravo ime. Osim stripa, prvi broj je doneo i novelu pod nazivom „Nevidljivi zaštitnik“.

Naslovna strana „Novog stripa“ (1937)

U narednom broju, „Brik Bradford“ je ponovo zauzimao svih šesnaest unutrašnjih strana, dok je na drugoj, trećoj i poslednjoj strani korica otisnuto nekoliko kaiševa stripa „Zgode i nezgode zločestoga Ivice“ Karla Andersona.

Od trećeg do osmog broja „Novi strip“ je izlazio na povećanom broju strana, od kojih je 16 zauzimao „Brik Bradford“, a preostale četiri razni tekstualni prilozi. U osmom broju obim je smanjen na 16, da bi već u narednom (da bi se mogla završiti epizoda) ponovo bio povećan za četiri unutrašnje strane. U istom broju „Novog stripa“ redakcija se obratila čitaocima sledećim rečima: „Ovim brojem završen je veliki roman 'Broko – kralj gusara'. Uredništvo časopisa 'Novi strip' zahvaljujući čitateljima na interesu kojim su pratili ovaj roman najavljuje, da će od narednoga broja početi izdavanjem novog romana u stripovima. Ujedno će i cjeli časopis biti reformiran, pa već sada upozorujemo naše čitatelje da paze i traže kod prodavaoca 1. broj II godišta časopisa Novi strip koji će izaći 1. 1 1938. „

Najavljeni broj, međutim, nikada nije ugledao svetlo dana, pa je deveta sveska „Novog stripa“ (izdata 1. decembra 1937. godine) bila ujedno i poslednji broj ovog časopisa.

_______________________________________________________

Franjo Martin (fotografija objavljena u „Startu“ 1977)

„Kugina jahta“ Andrije Maurovića i Franje Fuisa („Novosti“, 1937)

Krajem 1937. godine, u periodu apsolutne dominacije „Mike Miša“, u zemlji su osim Ivkovićevih listova izlazila još samo četiri izdanja: zagrebačka revija „Oko“, časopis „Novi strip“, edicija „Fantom“ i beogradske „Mikijeve novine“. I dok je beogradsko izdanje zahvaljujući svojoj koncepciji uspešno održavalo interesovanje čitalačke publike, edicija „Fantom“ je već zašla u svoj treći serijal, a Konzorcij „Novi strip“ izdavao poslednje brojeve svog časopisa. „Oko“, jedini pravi konkurent „Miki Mišu“, upravo u tom periodu pokazuje prve znake nastupajuće krize. Glavna uzdanica lista Andrija Maurović sveo je svoje prisustvo u zagrebačkom nedeljniku na samo jedan strip, dok su braća Nojgebauer definitivno prekinuh saradnju pre više od pola godine. Ostvarenja američkih autora Nika Afonskog, Čarlsa Flandersa i Čarlija Šmita očigledno nisu u dovoljnoj meri mogla da nadoknade manjak stripova domaćeg porekla. U stvari, list više nikada neće uspeti da povrati sjaj iz prve dve godine izlaženja, kada je izvrsni Maurović bez konkurencije dominirao na njegovim strip-stranicama.

Ali dok je „Oko“ postepeno zapadalo u krizu, stvaralački naboj tandema Fuis-Maurović ispisivao je najvrednije stranice istorije jugoslovenskog stripa. Jedan od zvezdanih trenutaka njihove saradnje upravo je započeo najavljivanjem skorog izlaženja prve od pet sveski pod zajedničkim naslovom „Poslednja pustolovina Starog Mačka“.

Poznanstvo između Andrije Maurovića i Franje Martina Fuisa datiralo je još iz prve polovine tridesetih godina, kada se Fuis kao mornarički narednik pojavio u redakciji „Kopriva“. Maurović, koji je u to vreme bio jedan od najpoznatijih ilustratora zagrebačkog humorističko-satiričnog lista, veoma se živo sećao tog trenutka:

„Tu su bili urednici i ja i on se predstavio nabrajajući svoje radove i izlažući planove i to jezikom kakvog je retko čuti. Mi smo zinuli! Kako stigne jedan aktivni oficir pisati tako divne novele i pjesme? I onda mi je prišao i upitao me za savjet tj. da li bi napustio aktivnu službu i posvetio se novinarstvu. Jasno, ja sam mu savjetovao da to učini i nije pogrešio... A eto ni groba mu se ne zna. Poginuo je u partizanima.“*

^{* Iz Maurovićevog intervjua Ivanu Šimatu Banovu, objavljenog 1978. godine u dvobroju 4-5 zagrebačkog časopisa „15 dana“.}

Trajno se opredelivši 1934. godine za novinarski poziv, Fuis počinje da piše izuzetno zanimljive i potresne reportaže za zagrebački dnevnik „Novosti“, ne prekidajući pri tom svoju saradnju s revijom „Kulisa“ u kojoj još od 1931. objavljuje pesme i novele. U želji da prikrije svoj identitet, potpisivao se pseudonimom Fra Ma Fu, dajući tako svojim tekstovima izvesnu notu mističnosti. Njegovi radovi su veoma brzo stekli brojnu čitalačku publiku, zbog čega redakcija „Kulise“ odlučuje da izda posebnu zbirku Fuisovih novela, pod nazivom „Tajna svetionika Sv. Luke“. Fuisovu knjigu će (uz Sergija Mironoviča Golovčenka) ilustrovati i sam Adrija Maurović, čime će njihovo dotadašnje poznanstvo prvi put poprimiti karakteristike profesionalne saradnje.

Danas je veoma teško utvrditi kako je došlo do toga da Fuis piše tekstove za Maurovićeve stripove. Može se samo pretpostaviti da su tome doprineli zajednički provedeni trenuci u redakcijama „Novosti“ i „Kulise“, njihova saradnja prilikom izdavanja pomenute zbirke novela, a po svemu sudeći i Fuisov nemirni duh, koji se neprekidno bavio traganjem za nečim novim i nepoznatim. U svakom slučaju, spoj izuzetnog Fuisovog talenta za pisanje popularne literature i upečatljivog Maurovićevog crtačkog umeća dovešće do stvaranja pravih remek-dela devete umetnosti, koja uveliko prevazilaze okvire naše strip-baštine. U pompeznoj najavi prvog Fuisovog i Maurovićevog zajedničkog rada na stripu („Novosti“ od 16. novembra 1936. godine) pisalo je između ostalog: „Sutra počinje izlaziti naš novi roman u slikama... Novi roman odigrava se na misterioznom brodu, kojim zapovijeda uzeti Kinez Čang-Hu-Li, čovjek koji se ne žaca ničega, da postigne svoje mračne ciljeve. Na tom brodu zbivaju se najčudnovatiji, često sablasni doživljaji, po kojima je brod prozvan 'Kugina jahta', a po istom romanu dobio je i ovaj novi roman svoj naslov. Čitatelji ovog romana, koji je u svakom svom detalju pun snažnog tempa i radnje, pratit će roman cijelo vrijeme sa napetom pažnjom, jer je doista pun takovih prizora, koji od početka do kraja zaokupljaju svu pažnju čitalaca... Slike u ovom novom romanu 'Novosti' crtao je i ovaj puta naš najbolji crtač g. Maurović, dok je ideju i tekst romana obradio g. F. M. Fuis.“

„Gospodar zlatnih bregova“ Andrije Maurovića i Franje Fuisa („Novosti“, 1937)

 

Odmah nakon „Kugine jahte“, Maurović i Fuis objavljuju u „Novostima“ tokom 1937. godine prve dve storije iz ciklusa o Starom Mačku: „Gospodara zlatnih bregova“ i „Sablast zelenih močvara“. Stvarajući ove vesterne, nesumnjivo remek-dela žanra, Maurović i Fuis su istovremeno kreirali izuzetno upečatljive likove, čija će popularnost dostići nezapamćene razmere.* O specifičnoj karakterizaciji ovih likova, o njihovom izdvajanju iz poznatog klišea o vestern-junaku, piše u svojoj studiji i Vera Horvat Pintarić: „Dok je Crni jahač, gospodar zlatnih bregova, zamišljen po shemi samozvanog izvršioca pravde koji 'ubija samo odabrane nitkove', dva su najpopularnija lika, Stari Mačak i Polagana Smrt (koji se stalno susreću s Crnim jahačem), zanimljivi i za protagoniste vesterna neuobičajeni karakteri. Tu i počinje zagrebačka varijanta romantične sage Dalekog zapada. Stari Mačak nije mladi junak zapada oko kojeg se stvaraju ljubavni zapleti. Po scenariju, o njemu su kolale legende, on je izgubio pamćenje od nekog strašnog događaja, pa kao i njegov stalni pratilac Polagana Smrt, on brani siromašne i ugrožene, i izvršava pravdu. Ali i u najopasnijim trenucima zadržava humorni duh, koji ponekad prelazi i u crnohumorno ponašanje (tako jednog razbojnika prisiljava da pojede večeru od gomile bisera i komada zlata). Polagana Smrt je lutalica i pjesnik-revolveraš kojeg prati papiga Penelopa i konj Tulipan, ‘najblistavija zvijezda konjskog roda'. Svojom odećom, izgledom lica i mimikom on više podsjeća na neke naše predratne pjesnike boheme nego li na bilo kojeg junaka zapada...“

Stari Mačak - najpopularniji strip-junak

Crni Jahač - samozvani izvršilac pravde

^{* U istoriji jugoslovenskog stripa kreirano je mnogo likova, koji su do živeli veliku popularnost kod čitalačke publike. To se u predratnom periodu može reći za „Jacka Jacksona i Bimba Bambusa“ Valtera i Norberta Nojgebauera, „Jednookog pirata“ i „Zigomara“ Nikole Navojeva, „Carevog štitonošu“ Sergeja Solovjeva i „Plavu pustolovku“ Đorđa Lobačeva; u posleratnom za „Zavišu“ Žarka Bekera, „Kapetana Lešija“ i „Sherlocka Holmesa“ Julesa Radilovića, „Mendu Mendovića“ Borivoja Dovnikovića, a u najnovije vreme za „Kobru“ Branislava Kerca Ipak, nijedan od ovih likova nije ni izbliza dostigao popularnost Starog Mačka i njegovih drugova iz Maurovićevih i Fuisovih vesterna.}

Svesni uspeha koji su kod čitalaca „Novosti“ postigli sa Starim Mačkom, Crnim Jahačem, Tobijem i Polaganom Smrti, Maurović i Fuis počinju da rade na trećoj epizodi, odlučivši da je ovoga puta objave u zasebnim sveskama i u vlastitom aranžmanu. Obraćajući se čitaocima u uvodnom tekstu prve sveske, Fuis između ostalog piše i sledeće: „Old Mickey , slavna legendarna ličnost iz vremena najburnijih dana na Divljem zapadu, kroz ono kratko vrijeme što je izlazio u ‘Novostima' osvojio je sva srca svojih čitatelja. Zajedno sa drugovima on je u tim uzbudljivim pustolovinama vječni pobornik dobra protiv zla... Besplatni advokat i izvršitelj Pravde... Old Mickey – 'Stari Mačak' – nije izmišljena figura. On živi u potsvijesti milijuna ljudi sa kojima se zajedno bori protiv opakosti. U onim burnim danima, kad na Divljem zapadu nije postojao Zakon i kad su pustolovi cijeloga svijeta nagrnuli u Novu zemlju bogatstva i misterija, gdje je ljudski život vrijedio manje od šačice praha, bilo je mnogo Old Mickeya , koji su se dobrovoljno stavljali u obranu slabih i potlačenih žrtvujući svoje živote pravdi čovječnosti…Njihove kosti rasute su po svim prerijama Zapada. Njihova borba bila je puna nesebičnosti, herojstva i plemenštine. Prezirali su zlato i imetak, a život uzimali uvijek onakav kakav je on zaista bio najljepši: jednostavan, pošten i što bliži prirodi. Poput Karl Majovog Old Shaterhanda i Winetoua bezbroj je tih junaka koji su izginuli na poljanama Novoga svijeta u borbi protiv zla... Bezimeni i zaboravljeni oni su neznani junaci jednog stoljeća koje je igralo ogromnu ulogu u historiji čovječanstva... Nitko im nikada nije podigao spomenik...“