Vladimir Ardalić: Bukovica - Narodni život i običaji (prvi dio)

VJEROVANJA

Postanak i opstanak svijeta

Više moe kuće na vlaci pod moije ladovije, kad ko ne radi ništa, koe biva svetačnijem danom, jer mi je i crkva s grobljom ciko kuće; oli kad kiša trevi malo udariti, onda malo i nakvasi, te bude polak suvo, polak mokro (tome onda reku, da je paštro) te ne će da rade o zemlji, da im se pogani, kako reko, za to šćukaju se pod moje ladove tako dokoni, pa ala da se nabraja o svačem i o svemu. Te će edan ležeći (kao što i svi su se proćeknuli i izvalili na ledinu) protegnuti se rukami i nogami, pa prst po prst do dlana pritiskuje (t. j. lomi), da mu pucaju edan po edan, pa onda poče:

Zemlja. "Ljudi, brzo bi ja zaspa': poče me zemlja pritezati". Drugi će: "Oće ona, oće, te liš ako je još mokra. Bog je nju za to stvorijo, jer kao majka sve priteže uvijek sebi u svoja njedra, oklen je sve i izašlo. Ona je najprvo, kažu, varila sva kao pula u bakri i kvrkeljala, te je na edan put prestala. Onaj veliki, ko je stvorijo, sašao je na nju poslije, neg je prestala puljkati i variti, te se ispo na visoko brdo te sijo na kamen tadaj mekan još od varenja zemlje, pa posijaše po zemlji svako na svijetu bilje i gore. Onda upita kamena: "Tebe sam najprije stvorijo, eto i rasteš, pa mi kaži, doklen misliš ti tako rasti?" Kamen mu odgovori: "Rašću, doklen je mene volja!" Onda ga Bog prokune, da se okamenijo i ne pomaka' više, neg što jest".

Ope' će neki: "Bog, pripovijedaju, ili onaj veliki čoek, što je svijet stvarao i sve, što je na zemlji, nije odao po svoj zemlji i na svakom mjestu stvarao koješta, nego kamo je najprije sašao, tu je sve stvorijo. Onda su se sva stvorenja razodala po zemlji, jer trave i sjemena tice su iz jednog kraja svijeta u drugi prenijela izasirajući." - Iz te role, što su se izvalili, opet će neki: "To je čela istina, da osim tica i vjetar donese dimeći svakog sjemena i zagojati". Drugi će: "Uteko ti se u riječ, po Bogu brate; osim tica i vjetrova i blago more, pa i svaka stoka donijeti bez da zna svako sjeme u sebi i na sebi. Ta znaš li ti, da s ovu stranu dvaest godina ne bijaše po našije podvornica čička ni sjekaoca, nego od kad počesmo gornjačke bosanske krmke i vole kupovati, odunda se potrovaše naše zemlje s tom travurinom, jer 'nako bodava i okrupna sjemena uvati se krmčetu i govečetu za rep te se skesa, da se i ne vidi; mal po mal izotpada, pa đe pane, onđe i nikne. Eto kako je bilje i trava postala. Bog posija na ednom mjestu, a živine raznijele svukuda". - Ope' će neki: "Duše mi, tako i est. Evo vi znadete moj vinograd u Otresu, pa lani kad sam ga otrga', sarenem u nj vole, te popasu svu diviju sjerčinu, koja se bila već osjemenila i sazorela u njemu. Tako site dogna' sam ij kući; poslije dan dva sagnao sam ij u ovaj vinograd, što ga imam u Đevrskami, da popasu ono troskota po njemu. Kad ove godine na mjestije, kuda su voli pasli, iznicala sve zgolja sjerčina (pirika), a nje u ovom selu ni kuvinu lje nema, nego u Otresu po vinogradije, pa sam se u svake mislijo, ne bi li se dovidao, kako je ta zagojat mogla niknuti na jedan ma' Đevrskami u vinogradu, te ću se zakleti, da ona sama o sebe nije nikla niti je je ko posija', nego kako su mu goveda u Otresu nju popasla, a u Đevrska u balega izasrala, i tako je nikla. Sad ope' neka iz drugog sela goveda tu travu sazorenu sjemenom popasu, izasraće je te će niknuti i zakopititi se. Tako iz sela u selo na kraj svijeta more dospjeti".

Magarac. Neki će: "Tako je od Boga suđeno, da bude; ta moj brate, ni list s gore ne može pasti bez božije volje. Pripovijedaju stari ljudi, kako je Bog najprije stvorijo Adama, pa onda svaku živinu. Kad su narasle i obrunjavile, reka' im je, da idu redom pred Adama, da će im imena ponadijevati. Otišla su, nadijo im je svakom svoe, najkašnje dođe magarac pred Adama, pa će ga upitati: "S čega si, bolan, ti tako još mlad osijedijo?" Reče mago: "Ovaki smo poželi i pokosili, t. j. da sijedi i u jednoj vavijek dlaci budemo, čim se opulimo, pa dok ne krepamo; jedna dlaka jedna pamet, nego mi kazuj ime, pa da selim". Adam videći, da je goropadan, nasmija mu se te mu reče: "Kad kažeš, kakav si i što si, najbolje ti sliši, da se zoveš magarac, i odma mi seli ispred očiju!" Otisne se za ostalom stokom, mrsko mu to ime, te se iskelji i baci uši po sebi te će do malo taki opet pred Adama misleći, da je zaboravijo ono ime, a da mu drugo nadije ljepše. Kad je došao preda nj, veli mu: "Gospodaru, ja sam zaboravijo, kako ti meni ono ime nadijaše". Reče Adam: "Ta bolan: magarac". Čim to ču, poklepi se ka' i prije te se odvulja šklocati travu. Misli se, što bi i kako bi: e ope' ću se zaurnjati preda nj, pa što bi, da bi, - te ga do tri puta eto sporadi imena pred Adama veleći mu: "Ja povrgo i zaboravi', kako mi ono ime nadi?" Izdrije se na nj Adam, pa mu reče: "Magarac pa magarac". E više nije vajde, nego se natoprlji, pa pobjegne u šikaru; misli se i okreće u svake: što će i kako će, bi li to nosijo ime na sebi oli bi išao ope' pred Adama, da ga kako okrenem, da mi prevrže lijepo za ružno ime, i ne će li zaboraviti; počekaću, jer između toliko imena nije moguće, da će mu moje biti na dumi. Te ti ga eto i četvrti put na leportu u Adama za ime, misleći i nadajući se, da će ga izmlatiti: pa volim i mlace podnijeti, a da mi se ime promijeni. Pa reče: "Gospodaru, ja nijednoga puta nijesam utuvijo, kako ti meni ono ime nadi, jer čuo nijesam, za to ne mogadija utuviti". A tvoj ti Adam skoči se i reče: "Kad dobro ne čuješ, dajde se amo, da ti uši te male bolje istegnem, pa do bolje osalen i čueš". Te ti ga ukoči obema rukami, što igda može vičući mu: "Magarac kenjac, tovar, de, čuš, or! Kad ne ćeš ednog imena, eto ti ij više, pa kako te zvali, da zvali. Osim toga sam ti još i ušerine isteglijo za dvoe neg su ti bile, i seli ispred mene, kud te god oči vode a noge nose". I nasmijaše mu se Adam i Eva, pa mu se počeše smijati vo, ovca i parip, pa i krmci, a deva žaleći ga zakala ga ogajati: "Braco mago, baš viđo, da ti se eto svak smije tvoim nadjevima i pridjevima i dugim uvima, pa, bolan, smiju se i mojoj glavi, da je ružna, pa nam se za to ni malo ne služi ljutiti, već treba da rečemo našim mlađima ovako, kako nami govore. Kad se na nami iskaljuju, a mi ćemo na drugome, kako koga bude volja po svoju. Kad se na nami iskaljuju, a mi ćemo na drugome, kako koga bude volja po svoju. Mi deve kud god budemo putovati, ti valja da ideš pred nami za vođu i kazivanje puta i da popijevaš pred nami". Kad to razumjede mago, baci noge u raskorakalj, a ušima zastriže, uskovrči rep, stane ga prdljavina te zareve, što igda more, kobacajući se nogami na sva čet'ri vjetra. Kad to čuše ostale stoke, ala da se bježi kud gođ koe more od velikog stra magarećeg. Tako, kako su Adamu u prvotač, kad im je imena nadijevao, na ruku dolazile, onako od magarećeg glasa se usplašile, da su neke se i do dana današnjega maom podivljačile i učinile se po cijelom svijetu ljute zvijerke. Pa kažu, da se bijo i Adam od te sile i vriske magareće prepao, da se nije u Boga uzdao i molijo ga, da bi vaistinu i on sa ostalom stokom bijo u pustinju utekao i podivjao. A bijo se s mjesta već i makao; jedva da je magarac prestao revati. I kad više je znao, da uteći ne more ispod tog imena, onda se ne ćede dati potkivati: da voli ići bos, makar i zob ne zoba', da voli pustelekati, po kršu glodati koru, pasti sjekavce i što koje zle trave".

Gdje stoji zemlja, mjesec, sunce, zvijezde. Neki će: "Valaj ti, mo' junače, evala, ka' si tako pripovidijo; to je uprav istina, da je Adam nadijeva' stoci imena, a Bog samo njemu, pa sam čuo od pokojnog đeda, đe je kazivao, da ova sva zemlja stoji na ednom stupcu, za koi je privezat nečastivi u sindžiru. Stupac on uvijek glođe, a za najviše uz korizmu, kad je časni post, da ga preglođe i dorene ka' konac prteni tanak. Da popovi ne reku na Uskrs: Kristos voskres, đavo bi pregloda' stupac i sva zemlja prosjenula se. Onda bi bijo strašni sud. I ono kad se zemlja trese, svezani đavo zadrma stupcom, a zemlja se onda zatrese. S tijem prijeti, da je žedna i gladna ljudskog mesa, da se primiče strašni sud, a da mjesec, sunce i zvijezde stoje na vazduku".

Grom, Irudica. Drugi će: "A, ljudi moi, ono, što grmi, vele da se Bog na nas kara te nam prijeti, da budemo dobri". Neki će: "Bogme sam ja čuo, đe vele, kad ono žestoko grmi, da se sveti Ilija u karoca voza, potiska se za Irudicom, što pred krupom ide. Svu je gromovma izrešeta', a još nije je pogodijo u srce. I kad god grom puca, ne puca mazol (za ništo), nego vavijek u nju, a ona ka' i ostali nečastivi (a Bog s nami bijo ođe!) sakriva se svukud od groma. Pa kažu, da se ne valja krstiti, kad grmi, jer ona bježi, kad joj dogusti, i pod krst, a sveti Ilija to ne gleda nego puca za njom, kamo je god spazi. Po tom se zna, da ona bježi pod krst misleći s tijem uteći, jer joj je drago i pod zvonik, kad grmi, uteći, a sveti Ile iz svoe šibe zadimi sa stran Boga i u zvonik zaradi nje; ne žali na njem krsta. Tako bi u nas zadimijo, da se prekrstimo i ona da se ispod nas sakrije. Bolje ja, da je još nije pogodijo, jer vele, čim je zgodi u srce, onda da će biti strašni sud i iskon od svijeta.

Pređašnji ljudi. Na ovom svijetu valja da bude ljudi zli i dobrije, pa da se edan od drugog čuvamo. Nije više ka' u prve zemane, da je svak jak, pa da se niko nikog ne boji. Šta ćeš, moj brajko, danas ko jači, taj bači, a ko je nejak, mora da se podlegne jačemu oli silom oli milom. Lako je onda bilo, kad su sama tri brata na svijetu bila: Mrvonja, Krivonja i Vrndaljalo. Ti se nijesu nijedan nijednoga bojali i nikoga drugoga. Mrvonja, vele, da što bi god u ruke zgrabijo, da bi smrvijo, pa bilo kuk oli glavica; Krivonja da bi najvišu oli najdeblju bukvu uspravnu iskrivijo, a krivu ispravijo; Vrndaljalo da bi ćapao kamen kao kuća u šake te da bi ga bacijo preko tri brda, i sve one grdne kamenine, što se nalaze osamljene na goleti, kažu, da ij je mrvonja odlamao od kukova, a Vrndaljalo bacao za međedma u prve zemane, što ij je na alaje bilo, pa kažu, da su od tije onda postali i džidi, koi su bili glave ka' varćak grdne, a tela za pet sade najboljije ljudi".

Neki će: "Uteko ti se u riječ, to je istina čela, onomadne (lani), kad sam ja mekotijo za vinograd, zapinja' mi je plug za nekakve ploče. Kad sam petijo (sadijo) loze, dignem tu ednu ploču, kad pod njom greb. Kad, mo' junače, ukaza se glavina ljucka ka' najviši lonac od varćaka, e na moju dušu da bi stalo u nju lako čet' ri oke žita; a gnjati su mu od bedara, koliko naša sad oba od pete pa do prapone, a moj brajko, koliki je taj ljudo bijo, ala onakog uvatiti sad, da kopa vinograd". - Ope' će neki: "Ma ti su ljudi od velike glave, i u njoj onda velika i mozga, morali pametniji od sadašnjije biti, jer koi je god veće glave, više mozga, pa je vavijek pametniji, a tuka malu glavu ima, pa malo i mozga, za to ništa i ne zna". Ope' će oni: "E moje mi duše, ljudi, da ste mu vidli zuba u onoj velikoj glavi, bi rek da su konjski, i svi ciglati mu zdravi, kutnji mu svi dvojstruki, bogme ga lje boljeli nijesu".

Drugi će: "Moj mi je stari đed pripovijedao, koga teke pantim ka' kroz sito: on je uvijek u planinu blago gonijo i ostarijo već pasući ga, pa da je još kao klapčić (momčić) počo u planinu ići tako da su se izagnali, ko more više pojesti i ko je jači od koga, onda da mu je jedan rekao, da je vidijo ednog ogrdna čoeka, širokije pleća, đe doćera u mlin tovar žita, te kad će brzo samljeti, zapita bakru, u kojoj bi mogao svariti varćak pule. Dade mu je mlinar; a on sam nastavi nad vatru, pa prosija ništa manje neg zbjen varćak kukurozova brašna. Uso je u bakru, sam je podjariva' i sam umiješao, te zapita, da mu da mlinar, u čem bi mogao stopiti mezanu masla (sadašnje dvije litre). Dade mu mlinar tavu poveliku, on stopi, pa izvadi pulu svu u zjelu od varćaka, poli s tijem maslom, te dede pa poreni, pa poćeraj, pa svu zjelu ogreba' i poliza', i onda se maši svoe torbe, pa izvadi po kruva kao po najvišeg lopara, i izvadi brzdar sira mješnog, te s tijem kruvom umači i prismači otud odovud, dok sve ne poede i to. Mlinar usudijo se, pa ništa neg gleda. Onda taj zapita, da mu donese dvije mezane vina. Donese mlinar, a on nagnu te u jedan dušak sve popi. Pita ga mlinar, bi li još, ja, napijo se? "Bogme, brate, bi, ali nemam pri sebi za platiti ti, nije mi se trevilo". Onda mlinar: "Valaj ka' nemaš, ja ću te napoiti 'nako", te mu donese ope' dvije mezane, a on nagnu, pa posviri sve do kapi opet u dušak, pa krčmaru reče: "Valaj mi se požednilo bilo, i baš ti evala, što si me teke zajazijo", pa onda dođe, pa skinu samar sa paripa, pa natovari na zemlji obe vreće brašna te sve uveza, kako treba, i onda uze samar za krstine s vrećami, pa natovari na paripa, pritegnu poprug te da će kući. Mlinar se tome divi i čudi te ga ponudi ope' vinom; reče on, da oće, pa mu donese ope' dvije mezane, a on ka' i s prvijem u dušak ij popi te se okrenu mlinaru veleći mu: "Zbogom, brate i prietelju, pa mi sad kaži pravo, je li ti ikad još vaki pomlijoc došao, koi je izijo varćak pule, mezanu masla, brzdar sira i po kruva, i popijo u tri duška šes' mezana vina, pa skino samar s paripa te natovarijo vreće pune brašna na zemlji, ćapa' za krstine te diga' uma natovareno na paripa?" Mlinar mu reče: "Bogme još taki mi se nije trevijo". Pomlijoc će: "Bogme lje i ne će, zbogom, zbogom".

Onda će svi u jedan glas: "Ala, brate, zor junaka, što je bijo. Ta bolan, koi je kapac poesti, kapac je i uraditi". Neki će opet: "Gon' toga i takoga bez traga! Koi bi ga vrag ranijo, ta izijo bi dotu svete Ane". Drugi će: "Neka, bi i izijo, al će za čet'ri uvijek uraditi. Znaš li ti, bolan, da punu jednu vreću po dva dižu, kad tovare? Da Bog da, da ja takvog u kući imam, lako bi on sebi i drugom ranu zaradijo. Moj brajko, čega nije gleti, nije ni glodati, ko nije za se, nije ni za drugog. Sad takoga majka više ne rađa, sad ne mogu da podignu edni ni kvartu šilja (pira), i pravo su kazali, da će doći vrijeme, da ne će moći jedan čoek podignuti jednog jaja, nego će ga morati u dva u traljije nositi, jer sve se izrađa. Ta pripovijedaju, da je u neke zemane bilo r e p e, da si joj od glave moga' stolicu za šes' ljudi načiniti, da bi š nje mogli esti; a ž i r i da su bili tako grdni, da bi im od kape mogao lako učiniti kubu na rakinjski kotao, a đe to sad? Svi ti junaci od prije i jaki ljudi, što su bili, propali su na vojsci i u tavanici, jer ko valja, car ga uzimlje, i dopane pržuna, ne da na se; a ko je kukavica i bucala, stoji kod kuće, da izmeće rocu, pa od nevaljala navijek nevaljao i izađe, a od junaka junak".

Kakove snage ima u svijetu

Zemlja. Neki se ope' prokašlja, pa se protegnu govoreći: "Neki dan sam na bari poslije podne legao, na moju dušu, ljudi, sve bi i danas ležao tu, da me djeca nijesu potezala, i bijo sam se naspavao, i oću da se dignem: ne da mi se, priteže me zemlja. E nije kud kamo, uprav je tako, da barska zemlja priteže ka' kalamita". - Neki će na to: "To si ti mogao davno znati. Ne daj ti Bože, da bi ti ja i sijo dolje na barami i livadami. Jedan put me prevarilo, ma više lje ne će. Šta sam ja znao, otišao sam kupti sijeno te na podne lego pod plast u lad. Lezi ja lezi, jarački svijet ne će da me niko zovne, e u pameti znam, da sam se naspavao, ali mi se ne da dignuti. Podižem glavu, ali mi odma klone, zemlja je oće sebi. Tako neđe pred mrak rupi mi žena, pa me zakala potezati i gurati u me. Čujem, đe mi veli: "Diži se, crni kukavče, šta ti je? Ta vidiš li, da je blizo mrak". Ispravi' se 'nako sjedeći, tarem krmelje, a istom ti ope' lego, priteže, ljudi zemlja, tako mi umrloga dana. Poteže me ope' žena: "Diži se, zaklinjem te Bogom, što ti je?" Ne da se meni nikako ispraviti, a istom ti ona odneklen donese vode, pa mene pljus po obrezu i po zatijoku. E onda jedva se natoprlji' na noge, koljena mi otimlju, ma da opet prevalim se, priteže ka' priteže. Nije ni to dosta: okrenula mi se svijest, te od počitka sunca čini mi se, da granjiva, te mjesto zapada zaklo bi se taj put, da je uprav istok. Idem kući, a čini mi se, da idem od nje. Ljudi, da me ne dovede žena, nikada se ne zna, što bi od mene bilo. Jedva se šutradan osvijesti' i dođo sebi, pa mi reče žena: "Vidide se na ogledalo, kakav si". Posluša' je, kad ja, brate, sav podbuno, ispod očiju pomodrijo, gubice otekle, da za tri čet'ri dana nijesam došao na šest bijo; pa šukada bukada više ne ležim na bari nikada". - Onda će svi u glas: "Svaka zemlja čoeka priteže, a đe su bare, tu pet puta više. Je li se na njoj omrklo, ne lezi na nju, nego bježi u krš i na litice lezi; ne boj se, da će te tu pritegnuti".

Ope' će neki: "A moj brajko, da ti znaš od mene jedan put prdačine. Biće otud pe' šes, godina, ka' no sam iša' u Zadar, a znate svi, da do njeg odavlen ima trijest dobri milja. Oblada me trud i žega, te napokon ležem teke dalje od teste, kad sam prevalijo bijo po puta. Kroza san ču' neko vrcanje karova, skoči' se, kad oni zamakoše. E nije vajde ležati više ni meni, pođo, kad mi se svijest okrenula, te idući naprijed, čini mi se, da idem natrag, krstim se i Bogu molim misleći u sebi, što je ovo? Za moju sreću sustigoše me neki Bukovićani, pa im nazva: "Pomozi Bog" i "kud ćete, ljudi?" Oni rekoše, da će Zadru. E onda kal da se iznova rodi'. Idem š njima, ali sve na silu, jer čini mi se, da idem kući, a ne od kuće. Ne kazujem nikom ništa. Dopriješmo na konak u jednu krčmu na domak njega, te ja odma lego. Probudili smo se rano, te ajde da se ide, srećom jedva dođo na šäst. Da sam straku za dugo ima' u sebi, za to, kako sam nezgode mogao dopasti". - Iz te sjednice povikaše neki: "Lega' si na travu, koja to čini". Neki opet: "Bijo si biće pjan", a neki rekoše, da to čini zemlja. Onda i on reče: "Bogme, brate, uprav zemlja; da ne budem ja tu na nju legao, doisto ne bi mi se lje svijest tadaj okrenula. Ta još sam valjao se što kud po kršije i travami, ma nije mi se to nikad sperilo. Davno su rekli naši stari, da smo mi na visini i kao pri planini pramu donjem svijetu. Eto mitiš li Bribir i Ostrovicu, onda je sve to niže i svijet drugovači. Zašto bi se zva' Kotar, da nije zemlja vilovita? Ćaća dok mi je bio živ, uvijek je tavrijo na me, kad idem niz brdo, da niđe ne ležim na dvoru, niti da pijem kotarske vode, da će me podbočiti, a zemlja pritegnuti. E vjere mi, mi je uprav pogodijo".

Sunce. "Moj brajko, i u suncu snage svakojake ima, ali kako kade; marčano je najgore, one šćeto čoeka umrtva. Davno su rekli; "Bolje da čoeka zmije ćone, neg da marčano sunce ogrije ka' tuka". Vele: "Iznesi u boti žlicu masla, a izreni janjce preda se: kako god sunce maslo raskravljiva, tako isto i janjce dae bez straga, š čega nami siljež zimi krepavaju, to sve, što ij je marčano sunce prostrijelilo, te veščaju i veščaju, dok ne krepaju. Viđeti mu je na džigerica i na srcu, što je sunce od njeg uradilo. Srce, brate, pomodrelo i meko ka' rep zeči, bi rek da se za nj ne zna kal da su ga vještice izjele, tako isto su mu i džigerice: bijela pomodrela i premeljušavila se, a crna gnjila".

Drugi će ope': "E moi junaci, osim marčanog sunca i vremena, ono može čoeka prostrijeliti. Jedan put ja jeseni radijo sam na polju, a bijaše ugrijalo, Bogo moj, kad mene poče od nogu neka vatra obuzimati; sve bi rek da lizi nekakav plamen uza me, i obuze mi i glavu, gori mi obrez, brate, više neg od poštena čoeka, kad mi pita zajam da mu vratim a nemam, a rok prošao je. Pa mi onda udari u ruke, gledam i zavraćam mišice; kad ja pocrljenijo ka' skerlet, mislim se u sebi: što je ovo, zaklinjem te Bogom? Zavraćam nogavice: kad ja taki svukud, bjež da se bježi kući. E valja raditi o sebi, nije šale: gorim ka' vatra i obrez mi se sav ubrusijo, prepa' sam se više neg me boli. Devete oko mene kućani, neko veli: to, neko: ovo mu je; odnesoše mi robu popu, da moli Boga na njoj. Dozvaše vračaricu, prošapta nešto oko mene, pa kurva nikako nego da sam nagazijo na vilensko kolo. Nekako je krijući i ugljene gasila, nagnaše me, da proždrem vode njezine. Ajde od muke se svašto radi, uze' nekoliko gutljaja. U te mjere rupi i onaj od popa s robom, obuko je na se, zaspa' dobro, navali, brate, nekakav san, da te Bog sačuva. Jedva se neđe pred mrak probudi'; gledam se po tijelu, ne prolazi još crljen, a ja ti se svuko go ka' od majke rođen te udri vodom po sebi ledenom. Obuko se i polak bi rek s mene toga svuče se. Sad ne znam nikad, što mi pomože: oli pop, oli vračarica, oli ja sam vodom ledenom? A baš ću se zakleti, da me je sunce bilo prostrijelilo gore neg vještica".

Drugi će: "Svetoga mi Petra, tako ti se meni edan put sperilo, ali ja sam bijo sav požutijo ka' limun, pa i oči mi; prava žutjanica bila je došla na me. Bilo je ljeti, a ja napako tuka' škalj za testu na sjedeći; a ugrijalo, da mozak uzavri, te ti mene obuzeše ježuri isto ka' i tebe. Nijesam nikud išao, nego pijo vodu s kvasinom i u čet'ri dana mi žutilo prođe. A jedan put sam tako isto nešto na suncu radijo i stajao na mjestu, a istom ti mi se zavrti svijest. Da mi ne pade na um ruku metnuti pod pazuvo te protrati po onom potu, pa onda pod nos, vjere mi bi koprčijo na zemlju. Nema ti preče stvari, kad ti se svrsne od sunca, što prinjušiti u pot ispod pazuva, jer da je silom, pa sila silu i uzbija. - Koliko, moj brajko, sunce ime snagu, da čoeka može na prečac ubiti oli prostrijeliti, toliko ono sve i oživljava, svaku travku i stoku. Kad čoek na njemu oda, ne će mu nauditi, ali kad se usići stati na ednom mjestu, onda će ga prostrijeliti.⁽¹⁾ Duše mi, brate, koi je bijo teški bolesnik, pa se izvidao, ne udi mu što po suncu oda. To je bilo onomadne na meni. Šćeto sam poznao na sebi, da mi sunce daje snagu. Znate li vi, da sam ja bortao godinu dana poslije bolesti, te koliko sam se napijao i omršivao, toliko sam sve po suncu odao, pa sam opazijo, bi rek da u me neku snagu ulijeva. Neka njega, da Bog da sjalo mi i na drugom svijetu, ono je mene oživilo, da se mogu i zakleti. A što isteže usjeve iz zemlje neg sunce i čini goru razlistavati? Snaga je, ljudi moji, velika u njemu, ne pucaju grede ni ploče ni zemlja od leda ka' od sunca, jer ono poprži, pa se mora svaka stvar rascijepiti i otići napose. Po tome se vidi, da ono ima veliku moć, kolike snjegove i ledove ono svojom lučom i ždrakom čini rastopiti, a da nema snage, ne bi".

Mjesec i zvijezde. "E vjere mi, kad si ti, Tanasija, rekao, da u suncu snaga ima, valaj ću i ja nešto kazati o zvijezdami, što znam, i o mjesecu. Čuo sam od jednog lovca, da je išao čekati zimi zeca, er mu se namečijo korjenice od kupusa esti; uza se da je povo bijo vižle. Veli mi, da je bilo okolo ponoći, ali da se vidlo ka' i ob dan, jer da je mjesec sjao i treperile zvijezde ka' ogledalo, uz to da niđe oblačka nije bilo. Brije vedrina ka' brije, viža njegov ne budi lijen, nije ćijo lovcu među noge leći kao što ga je ćoka, nego ode u osjen po' zid. E on čitavo zna, da mu je na mjesecu ležati ledeno i na zvijezdami. Lani, ka' smo trgali vinograd, bijaše ostalo masta u masnici, te sam sa sinom mora' kod nje noćiti, da ne bi ko potrudijo se doći mješinom po nj te odneti ka' i svoe. A kažu, da pusto mlijeko i mačke loču, tako kad sam večera' s malijem, prevali' se ciko uz masnicu. To je bilo, znate, po' kraj teste vranceške, đe masnice i stoe. Odma s večera neki prođe, pa mi reče: "Šta si tu, po Bogu brate, lega'? Vjere mi će te prostrijeliti mjesec i zvijezde". Ajde to ja baci na jebénu, što on reče. Kad okolo ponoći zazbilj počeše bosti mjesec i zvijezde: okreći se, prevrći se, ali sve svedno, obada ka' obada, čitavo poznajem, da mjesec i zvijezde prosiplju neke trne na me. Pade mi na um, kako je lovčevo vižle od njeg pobjeglo u osjen, pa ti se skoči i ja s malijem, ostavi ti ja mast i masnicu. Đe ću, što ću, i kamo bi se sakrijo od mjeseca i zvijezda, da me ne bodu? San ne će na oči, pa da mi ij šiješ. Uđo pod maslinu; e rijetka je, kroza nju more svjetlost. Ušpijam ti ja preko trećeg vinograda jednu gustu smokvu, a ja ajdeć s malijem, pa poda nju. Čim, brate, lego, isto ka' da sam u kući: bijaše toplo, i odma zaspa ka' i zaklan. Bijaše gusta smokva, ogranci joj sve do zemlje, pa u njoj, brate, sedno, kako reko, ka' i u kući. Eto uprav sam na sebi provao mjesec, kakav je, i zvijezde. On ima neku snagu i moć. Zvijezde, kad nije njega, manje bodu, a š njim su jake svedno ka' i on i bolje sjaju. Pašče nije lje slagalo".

Neki će: "Oće, oće, bolan, svaka živina pogoditi i kaz'ti u naprijed, kakvo će biti vrijeme. Lani, moj brajko, odrenem ja oko ponoći s bratom janjce u ogredu. Proljeće je, a mjesec sjae ka' i dan. Legli smo zaedno ciko jedan uz drugog i pokrili se aljinami. Svanulo je; gledam oko sebe: nema mi brata, a nijesam ni ja pravo na onom mjestu, đe sam se najprije izvalijo. Zovem brata iz svije ramena: "O Božo! o Božo!" Nema ga. Niz brdo nas grede su i kukovi za vr' zvonika, te pomišlja, da ne bi vrat ulomijo, da ga što nije bacilo, jer vi znate, da u mojoj ogredi ima svaki' zidina. Traži ja, traži, a nema ga; a ja lijepo od muke zamagli kući, pitam matere: "Majo, da nije Božo od malo prije dolazijo ođe?" - "Bogme nije". - Ne kažem ti ja njoj, da ga je nestalo, jer bi nje stala pomaganja i perila bi trista čuda. A ja ope' natrag u ogredu, zovi i traži: nema ga. Kad dođo na kraj kraja, za puškomet puta, đe smo ležali, kad on spava pokriven aljinom poprijeko i kamen mu pod glavom. Probudi' ga jedva, diže se, pa ga pitam: "Šta si išao amo spavati, kad si sa mnom onamo bijo lega'?" - Reče on: "Bogme, brate, ja znam, da sam s tobom bijo tamo lego, a amo lje ne znam, da sam doša', nego čujem kroza san, da me nešto odiže od zemlje i ušuškava". - Onda svi u glas će neki: "Toga je mjesec podiga' i prenijo. Ima toga dosta, nego čudimo se njemu, on je momak i gotov čoek, da ga je mogao prenijeti; a djecu oće vavijek, za to nikad djecom ne valja vanka na mjesecu spavati, jer ko zna, kud dijete mjesec more zanijeti?"

Umukoše svi, pa će edan, što je vavijek mučao, reći: "E ljudi braćo, o mjesecu bi se puno i puno imalo šta pripoviđeti, ali sad ne ću neg nešto malo. Moj dragi brate, mater, koja što zna (ali ij je malo, da znadu), ne će u novom mjesecu (mladijaku) nikad svoga djeteta odbiti od sise, nego u starom mjesecu, jer u novom odbijena djeca zlo i sporo rastu, da ij i zovu mjesečarma. Jedan put, kad sam bijo momčuljak, oćerao sam tovar žita u mlin u Bribišnicu. Bijaše onda u njem za mlinara jedan stari, koi je sam svoj vijek provo u mlinije. Dognao sam ti ja s večera, još ne bijaše mjesec grano. To je bilo neđe u početku jeseni, suša bijaše ka' usred ljeta, mljeti se nije moglo neg na ustavu. Srećom ne bijaše preda mnom pomlijoca, pa se obeseli', da ću brzo opremiti. Sašo sam u koš, reko starome: "Puštaj mlin", a on mi reče: "Pričekaj dok mjesec grane, jer nema vode". Mislim se ja: šta mjesec ulazi u vodu, pa mu reko' šćeto neto: "Zar će ti mjesec dovesti vodu?" Onda taj stari mlinar ćapa me za ruku, pa vod vod na jarugu pred ustavu. Pomrčina je, trepeću zvijezde đekoja, ponijo uza se luč, pa mi uprije prstom u vodu na žlijebu: "Vidiš, kako se sporo voda nalijeva sad, a dovešću te, kad još do malo mjesec grane, pa 'š viđeti, kako će voda rupiti". - Vratišmo se u mlin i legošmo teke; poče se mjesec ukazivati bolje i bolje, a stari zapali luč, pa će sa mnom pred mlin. Čujem ja još idući, đe orca bolje voda; kad se nadvirišmo nad žlijeb, a to, braćo, rupila voda za trojstruko više neg prije, dok nije mjesec grano. Pušti stari ustavu, samlje' ja bogme u čas obe vreće, da nije trebalo ići ustavljati žlijeb, dok se napuni vode. Reko ja starome mlinaru: "Vaj, striče, čudna tebe pogađala!" - Onda će on meni: "E moj sinko, stari sam ja muštranac, dosta sam ja Božića u mlinije izijo i svega upantijo. Nego moj sinko, drugi put, i kad bude sušno, ne dolazi ob dan u mlin ni ob noć, kad nije mjeseca. Znaj, da sva vrela uzmiču oli stoe na mjeri u danu i ob noć na pomrčini bez mjeseca; a kad je mjesec ka' i dan, onda tako primiču kal da si ij nalijo; a vidijo si svojim očima".

Uzduh. Trže se edan iz te role ka' iza sna, pljunu među dlane te se pljesnu, pa će: "Ajde de! Svak je svoju, a i ja ću moju, da mi se ne reče, da sam jalov osta'. O svačem benavite, a od ariji niko ni coke, ali baš i ne znate, jer nijeste po putovije išli ni š njom bçrali, a ja, braćo, mogu reći, da sam obiša' bunu i bunicu i vražiju g...cu, što idući u planinu za blagom, što ope' niz Kotar po prieteljije, što ope' kad bi me potreba nagnala i po gradovije. Daklen mogu znati i poznati svaku ariju, kakva je za čoeka. A vi neki nijeste bili neg doklen goveda gonite, pa dalje i ne znate niti morete znati. Ali do arije je sve. Vidite li vi muškoga svijeta a gradskoga: naša cura, brate, kao da si je nadoijo, obrezi joj puče ka' rumena jabuka, ne mari ništa, što ede koi put kruv suoparan. Nje se u ovoj ka' i nas ariji dobro prima, valaj bolje neg gradske lacmanke, što piliće edu na svake uvrati; naše cure su po ariji i o' sebe 'nako crljene i gromorne, a lacmaske nečim se, kažu, da mažu, i posute nekakvijem brašnom kal da su u mlinu bile. Vidiš ti, moj brajko, u jutru, kad se digneš, kod nas sve meriši, rači se esti, odma, čim se digneš, izijo bi šiljega. To je sve po ariji. Ja kad se trevim okonačiti u gradu, šutradan vrti mi se svijest kal da sam pijan; drugu noć uzamanice mučno bi u njem noćijo, a treću ne bi pak nikako, mora' bi se razboleti. U ovoj našoj ariji i svijet je bolji, a u onoj gradskoj otrovna arija, otrovan i svijet".

Neki će: "Duše mi, brate, pravo kažeš. Svi mi, koi stoimo pri kršije, kod nas je arija druga, jer je naše sve krupnije, pa i stoka. Ko tu maglu kod nas viđa, a počimljući od Bribira i Ostrovice, pa niz brdo eto ti je i ciglo jutro, š česa niz brdo vavijek kad ideš, svijet je tavan i po greda' narasla panušina i pečurke, a kod nas ne. Šta ćeš ti, moj brate, kad niz brdo uvijek magle osviću, ljudi i čobani kod blaga onu magluštinu srču u se, u kojoj svake živine ima, zato su i Kotarci svi i kuljavi kal da su zbabni i nijedan nije dugovjek". Neki će: "Zašto u Kotaru najviše udovica ima a ljudi mru? Zato, đe oni spavaju po dvoru a arija vilovita, pa ij nešto iz nje strijelja. Žene s djecom im leže u kući, zato su zdrave i rumene, kroz krov ne mere ij prostrijeliti. Ta, moj brajko, ja sam lani bijo na piću dolje, pa mi kažu: da oni naprijeko umru, jer je mjesto vilovito, niz sav Kotar su kule i palaci bili starinski i čardaci turski, greblja, đe se god makneš, i Bog zna, koliko je tu ljucke krvi proliveno, dok je Janković Stojan i Smiljanić Ilija živ bijo, pa Turke otalen trebijo. Te brajko moj, ostao taj udes (ili Bog zna, što), pa koga god zaboli, ne leži više više od tri čet'ri dana. Kad umre, na rebrije ka' talijer modri mu se, što ga je nešto prostrijelilo, odniklen, brate, neg iz arije. Ja dok sam bijo mlađi i skitao se, pa kad bi makar đe došao van svog sela na konak, ne bi ti ja ležao na dvoru neg u kući; jer će te prije devoračka arija prostrijeliti neg svoja". Neki će: "Nije ni tako, ja. Ja sam jednom u ladu pod guvnom ležao, bez da sam u Kotar išao oli u koi grad; tijo bijaše, brate, da si mogao svijeću nositi. Kad ču kroza san neki vjetrić leden, pa mlak i onda zgolja vruć; taj vrući me zauši i probi, da ne znado o sebi. Počeše uza me isto ka' neki mravi gomiliti, a ja ti brže bolje uteko u kuću: prostrijeli me ka' prostrijeli. Kad, mo' junače, o čas do čas otekoše mi gubice i kapci od očiju, prepado se one boline. E ljudi, u onom vrućom vjetru moralo je nešto biti". - Nekoliko će nji u glas: "Sreća, kad si ti i živ osta'. Da ti je bilo moguće vidjeti u onom vjetru, što 'e bilo, umijo bi nam kaz'ti. Ono nije pravo nagiljalo na te, nego te samo vjetar od njeva zora zaušijo, pa si semora okrastati". - Onda će on: "Jesam bogme sav se ojariča' (ogulijo)."

Neki će ope': "Bogme sreća, kad nijesi oslijepijo, jer ja znam takije arija kad zauše, da čoek za uvijek oćori, okrasta se, ošpice dobije i na nj pane smata (pomanita). Nego čim se taka arija opazi, brže bolje odma valja sve i oči zamotati, ako mo'š đe uteći pod krov, bježi; ako ne, a ti pani potrbuš a okreni glavu suncu, tako će te preskočiti. Moj brajko, u ariji sve dolazi i na ljude se istresa. Jesenjska je arija najgora, puno bolesti u njoj na svijet dođe; a najviše u to vrijeme rupi i maniti oganj, jer vidli su ga, đe pada. Pripovijedali su, da je u jednoj avliji šestoro čeljadi ležalo, kad u zoru bijaše tijo, Bogo moj, i toplo, a iz arije kao proso neke svjetlice počeše padati. Đe će, kud će, te na samu onu čeljad. Šutradan jedva su se probudili, ali šta je korist od nji. Snašlo ij (pomanitali napolak), napalo neko bandanje na nji, klisanje, da su ij morali pod naredbu čuvati, te srećom s molitvami i što čim jedva dođoše sebi. Zimna, brate, arija bi rek da je svukud jednaka, ona čini svakom pravo. Kad je ledeno, kažu, da je i u tikvi ledeno; ne gleda zima lisa gospodina, nego oće toplik, pa bijo i kožun na tebi. Proljeći i ljeti ima arije svake, u dolinami guši čoeka, a na brdije krijepi.⁽²⁾

Oblaci. "E moj dragane, i oblak čini čudesa na ovom bijelom svijetu. Jednog jutra bijadija' ja u gaju kod goveda, a istom ti se namače crn oblačak ka' dobra aljina, malo po malo spušti se u more, e ljudi, s brda gledam svedno ka' i u čašu. A on kako se spuštijo u more, zadimi, a brate, more se vidi na dlaku, ben da je daleko 10-20 milja. I, ljudi, viđo šćeto, đe usrknu vodu, pa se učini kiša te začepi tuda blizu glavice. Mislim se sam u sebi: Bože moj, kako od majušnog oblačka učini se veliki, i taj veliki imadijaše neku silu, pa potegnu u se morsku vodu, pa je raspršta što kuda".

Drugi će: "Jedne godine bijadoše Boduli u nas na piću o krsnom imenu (to teke, brate, pantim ka' kroz sito), pa kazivali su, kako je oblak jedan put tako usrkno u se silu mora lijepo iz dna, pa se onda letera' uza stranu za po milje puta te prolijo ono, što je usrkno. Poslije nekoliko dana da su čobani tuda najavili blago, kad u strani kamen morski, brate, ka' osrednji kašunić. Dosjetiše se, da ga je oblak iz mora iznijo. Od neki dan počeše ga razbijati, kad on kako je bijo sedrast, u njemu nađoše dva ugora debela ka' ruka. I taj oblak da se zove pijavica. Da bi tako kapac bijo i brod usrknuti u se i odnijeti u ariju. Ali mornari čim ga spaze, pucaju u nj iz trombuna i pušaka, pa ga razbiju, da snage nema. Pa, čoče, i mi pucamo, kad vidimo, da će krupa, te je oćeramo".

"O moj brate, neko zna, a neko zja", ope' će neki. Ta znate li vi, ljudi, onomadne (natrag nekoliko godina) kad mene zamal taki oblak ne diže u ariju, da ne lego' potrbuš te prijanu' uza zemlju. Oblak se navuče do poneba crn ka' mor, a iz njega puše ka' iljadu bura, čupa, lomi, nosi. Ta znate li, da se nalazilo grančica od maslina, kažu, na međi bosanskoj?" - Neki će: "Ono je bijo tarajilo, što je i kuće orijo; ono je, moj dragoviću, bilo sa vražije strane. U nebesije pred onim šijunom vidla su se tri orla ka' tri ovna; oni su taj šijum i vodili, te kako je od mora počo činiti aru, tako je vavijek uz brdo dospijo, dok se god nije ubijo o planine. A moj brajko, crnoga oblaka valja se bojati ka' groma, niti poda nj ići na put, jer u njemu svake artije imade, da čoeku more nauditi. Mornari kad spaze taki oblak, čuvaju ga se ka' groma i stoe u portu, đe su da su, ne puštaju se poda nj".⁽³⁾ Vjere mi, ob noć on je i siromaški biljac, toplo je pod njim te liš jeseni spavati na dvoru. I duše mi, brate, svaka oblačina i udi čoeku, jer se u njemu krv miješa, meoran postane i štuv kal da mu je neko ćaću ubijo. Oblačan dan - namrgođen čoek, i bolesniku svakome je gore na oblačnu vremenu, neg kad je vedro, jer na vedrini je svak veseo, i tica u gori i riba u vodi. Kad čoek putuje te se iznenada naoblači, svakoga neki stra uvati, jer iz oblaka padalo što oli ne padalo, čoek sumnja; jer rijetko da će kade oblak štrociti, da ne će svoju moć pokazati".

Ope' će neki: "Ta božja ti vjera, iz vedra neba nikog grom nije ubijo, ako nije iz oblaka. U oblaku je svako zlo sakriveno, oklen krupa pada na nas ako ne iz njega? Sveti Ilija strijele siplje na Irudicu. Ako je zao oblak, ope', vjere mi, ga žele pošteni i zli. Evo, brate, kako kiša iz vedra neba nikad nije udarila, daklen treba prije da se naoblači. A šta onda on valja o Jurjevoj i Petrovoj, kad kišu donese ljudma, pa svakog razveseli, zla i dobra, siromaka i bogatoga. A baš za pravo reći, bogataši i kamatari se ne vesele čudo oblaku, da im kišu donese, jer žito, što ga imadu po magazinije na odmet, onda, kad rodi novo, staro im prokuriti ne može, nego im ga izije mrvnica. Nego oni se vesele, kad nema oblaka ljeti, i još mole Boga za to. A šta 'š brate, ne m'eš im ništa ni reći, svak Boga moli za svoju korist. Kako kamatari mole ga, da ne da oblaka za kišu, tako i mi gramzimo i molimo, da spušti on svoga oblaka, pa da iz njega lijeva ka' iz kabla. neko se veseli, kad oblak spušti se na zemlju, te ko 'e od zanata, on će što pritegnuti za se, te liš ko ima duge nokte. A moj brajko, koliko se blaga ukrade, kad magla od oblaka pane i začepi sve. Oblačna magla i ajducima u prve zemane punila bi torbe."

Noć i pomrčina. "Valaj ka' ste otparali svak svoju o svačem i o nekakvije štroljiga i ja ću moju, da mi se ne reče, da sam zaprđen. Vas nijedan nije putovao ob noć, koliko ja, i svakog se stra napatijo. Moj brajko, dan je jedno, a noć je drugo. Od svega najgore se je ob noć odazivati, pa makar te ko zvao. To sam ja upantijo davno od pokojne matere (Bog joj prostijo, ona je na istini, a mi smo na laži), da se za obe oči nikom ob noć ne odazivljem. Jesi li se prevarijo, pa odazvao, napako i u zo čes: nema te više, jer doisto ne'š izjesti drugog Božića; te ako si prevarijo Đurđa, ne ćeš Kate (t. j. produljio životom); ako i ne umreš, snaći će te (pomanitaćeš). Ta vidite li, braćo, ko je god sugranut (lud), da mu reku, da ga je zovnulo iz noći, jer svake vade i utvare vrzlaju se ob noć, na putove izlaze i raskršća, pa priziru ti se i u kući, a kamo li ne će na dvoru. Ta znate li vi, da ne smije ni roba od pranja ostati ob noć na dvoru, da se suši? Mi u to muški ne ćabimo, ali ženske tuve dobro.⁽⁴⁾ Ne valja da nikakva probuka omrkne na dvoru, jer bi je mogle noćnice otrovati i svašto na nju nabaciti, pa potrebu poslije imaš od vračarica. Noć je puna zlije stvari, što se po svačem uvate, a kad robu zateku, onda za najviše se po njoj valjaju i oblače je na se. Pa, moj brajko, ne dadu matere za obe oči male djece na avliju iznositi, pa da je najviša ugriva, pri večeru ni ob noć sporadi noćnica da ne bi dijete prostrijelile. Od noći djecu valja čuvati ka' od groma.

Drugi će: "Duše mi, brate, noć ima neku snagu, da čoeka razmrtva. Nek si vas dan spava', ob noć si mramoran i nešto te bi rek da steže u grudije; ni žile u čoeku ne tuku ka' u danu. Ko putuje, mučno je noć uzimati na glavu, noć ubije čoeka svojim drijemom. Lupež je u noći veso, on kaže, da je ona iz raja izašla, i vele, da on vidi na najvišoj pomrčini isto ka' mi u danu, da nekako umrači oči. Tako i jest, on kad ide krasti na pomrčini, vidi, kuda će ući i šta isteže; starješina udža opaziti, izađe na dvo', on ne vidi nikog, a njega dobro vidi lupež. Daklen oli mu pomaže vrag oli Bog, pomrčina neku moć lupežu da, da kroza nju more viđeti". Neki će: "Bogme sam ja čuo od istije lupeža, đe pripovijedaju, koi su više ostareli kradući, da su oni ob noć lagani, kad idu krasti, ka' repušina, i bi rek da ij nešto nosi, sve kao da lete brzo idu, da ij noć ćera i uzdiže, da se u danu, sve da im je dopušteno, ne bi onđe ispeli ni uvukli ka' ob noć, kad je povrčina, i da duplu snagu imadu u noći, da su kapci junca na se zavrći, pa ga odnijeti, a da u danu ne mogu ni dobra ovna. Ob noć i po dva ovna za vrat metnu i pod njima trču kao pod parom tuka, puta da će oni prevaliti duplo neg u danu. (Zato dok se moglo krasti na sva čet'ri vjetra, lupeži su vavijek po vas dan spavali, a ob noć u šišljagu). Neki dobivaju u noći duplu snagu i dva srca, a neko nema ni polak one, što je vavijek imao, a za srce mu se ne zna niti mu bije, kal da ga nije ni imao; jer ko želi noć, ona ga uzme na se i dae mu duplu snagu, a ko je mrzi i boi se je, toga ubija. Ima ednije , da ne smiju na dvo' još s večera izaći, a kamo li u ponoći; niti jedni oće da idu na put, nego kad pijevci zapjevaju treći, onda je već i zora, jer čim oni zapjevaju, svaka noćna utvara bježi u svoje leglo. Pa, brate, i tako Boduli rade: u veče mimo zdravu Mariju ne bi ni jednoga na dvoru vidijo za lijek; a tako ope' u jutru, dok ne zazvoni u zoru isto zdrava Marija, jer onda i vukodlaci njevi vraćaju se u svoje grebove iz noćnog arlakanja".

Noćni osjen. Neki će: "Mo' junače, da ti znaš, kako je meni jedan put bilo ob noć, kad sam s pića (krsnog imena) kući išao. Mjesečina sjae ka' i dan, a ja bijaše teke pripjan; zapjeva' sam iz svije ramena, da ječe brda i doline, i probudi' pse na sve strane od moga potakanja. Kad na jednom opazi' čoeka spore' sobom, e čini mi se, da je vini ja i kolik i ja. Zovem ga, a on muči; stojim, pa gledam u nj, onda stane i on. Ima' sam uza se šibu (pušku od edne cijevi dugu) te potišti u nj, a on isto potišti u me. Pomisli' u sebi: ništa nije nego vrag, pa se počmem krstiti, a ja viđo', da se poče i on. Dvoumim u sebi: da je vrag, čoče, ne bi časnog krsta metao lje na se, pa se teke uslobodi' i sjedo, kad sjede i on; digo se, diže se i on; pođo kući, sporeda mnom ide i on. Ko crnji, ko žalosni! Prepado se ope'. Kad dođo blizo našeg varoša, opazi me moj garov (pas) te istrča preda me; spored njim viđo i drugog psa, ali se osjeti', da je od osjena, te sam sebi reko: Vidi mene budale i ćuka, od čega jesam uru puta drktao od stra, ne bi ni žalijo, da bi o šta, neg o' svog osjena".

Drugi će: "Moj prietelju, jednom meni je gore bilo. Išao sam nositi iz Lišana za Božić rakije, podranijo sam dobro, mjesec sjae ka' i dan, a neki vjetar potpuiva, bi rek da i nije grdan, ali meni na leđije čini se, Božo moj, da je velik, i zvoni ka' iz badnja. Bogme ti se ja prepado; još ima do zore da bi ura. Uša' sam u kuvin lišanski, pa se bojim njevije vukodlaka; da sam u svom kršu i pustinji kal da bi bijo i kod kuće, jer naši ljudi se, brate, ne dižu. Kad ja ču, da to bolje meni na leđije svirli vjetar, bogme ti ja bjež da se bježi, a ono onda sve to više puše. Osim toga opazi' i ja ka' i ti čoeka još spore' sobom, pa se više prepado. Kasam i trčem, čoek sporeda mnom puše mi na leđije to više i oko ušiju, da ne m'eš stati, a ja ti brže bolje skido torbu sa sebe. Kad ono iz nje sviri i ćurlika, gledam što 'e, kad kurva mi žena nije dobro bila začepila tikve, što sam je bijo ponijo po rakiju, te čep ispa' u torbu, a kako je bila povelika ogrljka virila je teke na dvo' i tako je vjetar u nju pirijo praznu i ćurlika' do mile volje, da je zvonila ka' i trubaljika oli ka' da tučeš u novu tavu. Kad ja to razumjedo, edva dođo sebi. Koliko sam se bijo prepa', toliko sad poče' žaliti sam na se: vidi mene magarca, u ime čega sam se išao prepadati! Baš sam bijo želijo doimčati se žene, pa da me ispsuje do mile volje, isto kao da bi me sita izljubila, jer sam miritao. Dosjeti' se kašnje, ono što je sporeda mnom drugi neko išao, da je bijo moj osjen, jer dođo do jednog stabla, pa mu viđo grane na njemu, a grane opet od sojena na zemlji. Eto brate, da čoeka lako može noć ubiti vidno i nevidno, zato, brate, najbolje je u danu kuda štrandati (bazati), a ob noć počivati. Su koliko se čoek mora da rve stvari vidimije i nevidimije, pa makar da mu se što dogodi javno ili tajno, reći će mu svak: dogodilo mu se iz noći, ili ubila ga noć.⁽⁵⁾

Kopito od mazge. "Ja, braćo, što znam, to ću kaz'ti; što visi nek otpada." Drugi će: "Ne daj ti, Bože, još toga, da ono, što u mene visi, da otpane". Prvi će: "Bjež', bolan, o čem ti, o čem ja, ta ti bi rascijepijo dlaku na četvero; nego ka' smo počeli pripovijedati, pripovijedajmo". Isti će: "Počmi ka' si počo: ti pluži, imaće ko oticati". Onda onaj prvi će: "Duše mi sam čuo, đe kazuju, da je moguće od mazge kopita dati curi, da uza se nosi sašiveno u kanici, da ne bi nikad, dok to uza se ima, uvatila djeteta, da ne znam s kim momkom leže; jer da to ima neku silu, te da silu od momka odbija od cura.

Vučija koža. I čuo sam od jednog starog čoeka, te mi kaže, kad je on u mlada doba krao, te za oćerati pse o' sebe da bi opanke i oputu načinijo od vučije kože. Psi se vuka boe kao groma, a za njegovu kožu lako zanjuše i razbjegnu se kud koi. Tako da lupež lako može u svači tor ući ka' i u svoj.⁽⁶⁾ - Neki će: "Bogme sam tako i ja čuo od ednog starog lupeža, koi je više pregna' konja i volova neg ima na glavi dlaka, da kad bi god u krađu išao, da ne bi psi na nj nikada, jer da bi od pasije kože oputu načinijo i na opanke metno, psi da bi zanjušili za kožu svog druga te da na nj ne bi ćeli; a znaš, bolan, da vele, da pas pasu očiju ne vadi.

Štenad. I onaj mi je isti stari lupež kazivao, da bi on vidijo na najvišoj pomrčini isto ka' i u danu. Pitam ga ja: kako? On meni reče, da je to lako; kad će se kuja ošteniti, onda svoje podlogače iz opanaka metnu se pod kuju i pod štenad da stoe, dok god štenad ne progledaju, i onda ij metni u opanke i oni ti dadu moć, da vidiš u noći svedno ka' pašče".

Zmija. Umukoše svi, a istom će ti jedan iz te role: "Džaba to sve, što ko more o' čega dobiti snagu, ali da vam ja kažem, što je meni moj đed, dok sam bijo klapčić, jednom pripovijeda'. Pantim ka' da je juče bilo. Veli mi, da je njemu još njegov đed pripovijeda', da je jednom njemu došao neki špacko, poput česova mjerača, da neke karte uza se nosi, i da mu je taj rekao, ko bi š njim mogao otići u Velebit, da će ga on dobro platiti. On da mu je rekao: "Bogme ja ću". Špacku bijaše drago i odoše. Ljeti je bilo; u dan i po dođoše usred Velebita, a špacko izvadi nekakvu sviralicu (pištak) te okruži okolo nji dvaju ka' jedno malo guvance, te stadoše usred toga. Onda špacko poče u sviralicu piščukati, a istom ti, mo' junače, počeše se zmije surnjati, da ij je bilo došlo Bog zna koliko. Reče špacko svomu vođu: "Ti ne boj se i stoj s mirom". Zmije metnuše glave na obruč okolo nji dvaju; onda on zakala pipati po njima te izabra dvije te ij zakla, pa će š njima u torbak. Zaćurlika ope' u sviralicu, a one kud koja odoše. Pođoše i nji dva dalje te dalje, dođoše na neku stazu; špacko ope' sviralicom učini poveće guvno, stadoše oba u srijedu, reče svom vođu: "Ti ne boj se", i zakala opet piščukati, ali zmija dva puta doplaza se više neg prije, zakala po njima ope' pipati, izabra ope' dvije te ij zakla, pa š njima u torbak. Zaćurlika u sviralu, a one kud koja. Pođoše nji dva ope' naprijed kroz neke vrleti i peštere; kad su došli u jednu dražicu, učini špacko sviralicom guvno za tri puta više neg ona prije dva prva, stadoše u srijedu, zapiščuka, ali eto, brate, zmija, bi rek od svega svijeta da se tu skupljaju, i dvije dođoše duge i debele ka' dva telegrava. Reče ope' svom vođu, da se ne prepada ništa, pa onda zakala okolo guvna ope' pipati, izabra dvije, zakla ij, pa će š njima ka' i s prvijem u torbak. Zapiščuka u sviralicu, odsurnjaše se kud koja, a one dvije velike ostaše, nikud se ne miču. Zapovidi on vođu: "Otidide ti tamo". On ode, a špacko s onijem dvema razgovara se svedno ka' ja sad s vami. Kad se izdivanijo, dođe, pa će onda izaći iz planine. Kad su došli na neku ravnicu, zapovidi špacko, da naloži vatru. Bi vatra gotova, a on izvadi sve te zmije, pa ij očisti i izreza na bokuniće, izvadi pinjatu iz torbaka, metnu ij variti, pokri pinjatu pločicom, pa ode leći. Kad se naspava, pita vođa: "Je li gotovo?" Veli mu on: "Bogme ja ne znam". Diže se špacko te okuša i reče: "Nije još, podjaruj". Leže ope' spavati; kad se naspava, pita: "Je li gotovo?" Veli vođ: "Bogme ja ne znam". Kuša on ope', pa reče: "Nije još; podjaruj", te će ope' leći. Umi ovi u sebi: valaj kad njemu ništa 'o dva puta, što je kušao, ne će biti lje ništa ni meni o trećeg, te zavati žlicom zeru čorbe. Čim proždro, čue i razumije, što svaka tica divani i što svaka travka sama divani, od koe je bolesti ljekarija. U te mjere probudi se i špacke, pita: "Je li više gotovo?" Reče ovaj: "Bogme ja ne znam". Okuša špacko, pa reče: "Gotovo je". prekrstijo je tu na ledini noge te je to použina'. Pošli su otaleu kući, treviše curu da jaše na kobili i za njom ždrijebe kaselji i rže: kobila i ona rže, ali ovaj razumije ka' špacko, što god ona divani, pa kako za njom ždrijebe vrišti, đe mu mater brzo ide, a ona njemu odgovara: "Šta ti je? Meni nije teško, što čet'ri srca nosim, a tebi est, što nemaš neg edno". Govori ždrijebe: "Kakva su te čet'ri srca snašla?" Kobila njemu odgovara: "Čet'ri čet'ri, i uprav čet'ri; eli edno moje, drugo u moga ždrebeta, s koim sam suždrebna; cura na meni jaše kuljava i ona ima dva srca, daklen esu li to čet'ri?" - Ajde opučuju put brzo, bi rek da ij nešto nosi, kakvu su snagu i moć dobili. Rupiše među neke bare i livade, đe svake trave na svijetu ima i svaka progovara, od koe je bolesti lijek, a jedna između nji zavika: "Ja sam ljekarija od g....e!" Onda se toga špacka vođ (a moj šukunđed) nasmija, kad ču, a taj špacko reče: "A šta se smiješ?" - "Bogme ništa". - Onda špacko izvadi nešto iz džepa, pa ga prokriži po čelu, te onda zaboravi sve, što je zna' i razumijeva', i sva ona snaga š njega uteče, koju je prije ima', te postade ka' i drugi čoek, što je bijo i prije".

Svi će onda u jedno grlo: "Valimo te, Bože! Čuli smo mi davno, da je zmiju izjesti, da bi svašto zna'". Pa će neki sam: "Ma moj brajko, svijet što god divani, oli je nešto bilo oli će biti; a od zmija ima puno pripovijedaka, ali ja ću kaz'ti, što znam. Kaziva' mi je pokojni stric, da je od nekog čuo u Bukovici pripovijedati, kako za tri jutra na struzi u jari po ovan mrtav bi osvita', ni rane ni bolesti nego na zdravo krepaj. A nije moguće, nešto nji iz zida strijelja. Stave se na špiju; kad su u jutru razlučivali blago, nagone na strugu, a istom ti zvonar pade. Gledaju, što mu bi, kad spužalina skače u vis, ovan je već mrtav. Gledaju spužalinu, kad u njoj zmijina glava. Kako je neko neđe ubijo, telo joj se raspalo oli prebjeno ostalo i otrglo se od glave, a glava trevila naći praznu spužalini i zarasla u njoj, i ljudi da su gleli, da je šćeto glava obrasla u spužalini kal da je nikla iz nje. I ta ljuta ljutica sa samom glavom ujedala je ovnove, te čim bi koga cvoknula, odma bi crka'. A Bože te sačuvaj ranjave zmije te liš te, koja je po čudestvu ostala i tako živila".

Neki će: "Duše mi sam ja vidijo, đe zmija stoji na repu navr' gromile i zinula, a tica odneklen let let, pa njoj top sama u čeljusti. To nije laž, nego sam moim očima vidijo". A jedan će: "To je ona nju pritegla, mo' junače. I ja sam ednom vidijo, kako ona mudro živi. šarulja, brate, žestoka, sve po njoj kruščice, pa se izvalila nauznak ka' da je krepala; ozdo po trbusu nekako na drugi mod šargasta. Znala je lice maniti: bjeloguzi sve trču na nju čuditi joj se ka' na ćuka, samo đe je šarena i bijela; tice oko nje ći ći, a zmija na jedan put ćap, pa ti se zamota oko nje, pa š njom u se. E ljudi, svačem je Bog dao mudrost, eto pa i njoj; ona je apošto tako izvratila se nauznak, da joj se manite tice čude, pa koja joj se približi, a ona š njom u ćulu, to joj je tako dodato da žive.

Pa mi je isto jedan iz Bukovice pripovijedao, da je u njega bila krava otelila se, kad svako podne stani je rika te uteci i zaštrkljaj se niz polje, pa u ogredu. Do nekoliko eto ti je iz ogrede posata; kukavo tele joj miče za njom, a ona u nj ne ćabi ka' ni brbilo u Božić. Bogme tele veščaj i veščaj, krepa najkašnje, te tako ona svaki dan na podne uteci niz polje, pa u ogredu. Kaziva', da je to, i jednom gornjaku, a on mu reče: "Duše mi se namečijo sati je kravosac" (zmija velika i ka' ražanj). Nikako nego da zasiju u ogredu prije neg će ona doći, pa će viđeti, šta se radi. Bogme skupi se pe' šest nji iz kuće s puškami; odu u ogredu na prijetoč i zasiju, a istom ti stade nešta mikanje iz jame neke, isto ka' poput teleta na taj tipar, stade ope' i krave ozgo rika niz polje i trka, te jedno drugom odgovara. Doleti kravetina u čas, a moj brate, izvuče se zmijurina iz jametine ka' mišica debela, a dugačka vrag zna koliko; prilazi krava a prilazi zmijurina, kad se sastaše, ližu se, pa se lijepo omota oko stražnjije nogu kravi zmija, te ala da se se; i promjenjiva sisu, čas ednu čas drugu: i cukti slađe neg tele. Ćedoše pucati, ali se pobojaše, da će ubiti kravu. Tako ne šćaše, dok je god nije opremijo, nadu se i nali od varenike ka' noga, ne m'eš o' stra da gledaš u nj. Kad mu bi dosta, on se lijepo odmota, pa se izvali na ledinu. Krava od njeg učini ma, a nji šest pušaka odapeše u jedan dim u nj. - Kako ga je šinulo olovo, šiba iz njega varenika na mlazove ka' uzice tamo i amo, ali dok je krepa', oćelo se posla. I šta li ga je on o' sebe činijo, đisa' je u nebo 'nako za vruće rane, lomijo je oko sebe, valja je grede i omotava' se oko nji, dok ga nije više sapelo i krv mu izašla. Eto moj brajko, kako ta zmija živi, pa pravo svijet ima, što je zove kravoscom, jer eto krave se. Čim su muškići kazali to kod kuće, stade koljupovina ženskije, zavikaše: "Goni, goni dušmanicu našu s očiju, da nas ne truje!". Tako da su je poslije uranili i prodali Arbanosma".⁽⁷⁾

Zmijski car. "Moj prietelju, davno se divani, da kravosac se krave; on je najviši od ostalije ovda zmija do cara. Njemu zmije odlaze i dolaze, i svaka svoje ime imade: najljuća je Manda i Marija. Car im stoji u Promini kod Goluba kamena. Ali on ima i u Velebitu, pa ađunto i evo kod nas u Gošiću, tu su ga edne godine vidli više jame, đe stoi, i okreno kroza žito, koe je bilo za žetvu. Onom, ko ga je vidijo, nijesu ćeli vjerovati, dok nijesu išli gleti trag, kuda je prošao. Kad, brate, kuda se surnjao, sve žito satrveno i razdijeljeno kao da si vuka' prlj kroza nj. Iša' je sav varoš to gleti njegovo trlo. Ne da se on svakom gleti, a ima ij, koi bi ga vidli, da bi crkli o' stra. On na svetoga Đurđa vavijek zapjeva i izađe na sunce pred jamu makar malo. Debo je ka' čoek u pasu, bijel ka' snijeg; na glavi ima krunu ka' najviša peka, koja se sjae ka' dvanajst sunaca. Onoga cara nema, koi bi nju moga' platiti, da mu je ko donese. Lako bi ga moga' izmamiti iz jame samo na svetog Đurđa, ko znade. Ima zmijara još, koji bi š njim znali divaniti. Zmijar ne bi na nj kindisavao sporad krune, jer bi ga poslije zmije svega izjele; a oni, ko bi moga' i kome poslije ne bi zmije ništa, jer ga ne poznadu, taj ne će niko da se usuđiva ići.⁽⁸⁾

Pripovijedaju o zmijskom caru. Bila tri brata, mlađi reče: "Braćo, ja ću se odijeliti, dajte mi moj parat, pa ću ići pro svijeta". Dadoše mu braća trista vijorina, a on onda torbu na leđa, štap u ruke, noge poda se, pa ovda mi je put pro bijelog svijeta. Kad je došao u edno selo, zateče jednu staru babetinu, đe bije mačku. Onda on reče: "Ne, stara, za Boga, što to radiš? Ne ubijaj nego mi je prodaj". Stara reče: "A ti evo na ti je, šta 'š mi dati?" On veli: "Evo ti za nju sto vijorina". Uze stara, a on metnu mačku u njedra, da joj glava viri vanka. Ajdeš tako ajdeš pro svijeta, kad trevi jednog staroga, đe psa bije; naja' ovaj na nj: "Ne, stari, što to radiš, šta ti pas čini? Daj mi ga prodaj". Stari mu reče: "Koga će ti vraga staro pašče?" - "Ne brini se ti, samo mi ga daj, ja ću ti dati za nj sto vijorina". Dade stari, edva dočeka. Povede taj uza se i psa, mačku izvadijo iz njedara, pa za njim ide s psom zaedno. Nagiljaše na ednog čoeka, đe zagrađiva zid dračom, pa podiže ploču metnuti je na zid, kad pod njom zmija; zakala zmija bježati, a on da će za njom ubiti je. Reče ovaj: "Ne ubijaj je, po Bogu brate, nego mi je prodaj, evo ti za nju sto vijorina". Reče on: "Oću, daj amo". Dade mu ovaj sto tvrdije vijorina, a on zmiju uze i š njom ode.

Kad je odmašijo, veli mu zmija: "Ovda nosi me, kud ti ja glavom uprem, tako ćeš me donijeti do jame, đe nam car stoi. Ja ću njemu kazati, da si ti meni glavu otkupijo; ti se njega ništa prepadaj, što je on strašan i velik. On će tebe pitati, šta pitaš, Što si meni glavu otkupijo? Ti njemu reci, da ne 'š ništa nego s devetoga njegova traka prsten. On ti ga ne će ćeti dati, a ti svakako sprcaj, kad ti ga dade, čuvaj ga dobro, te što god š njim zaumiš, zapovidi, odma će se stvoriti pred tobom". - Upamti on to dobro. tako divaneći i dođoše blizo jame zmijske. Reče mu ona: "Sad me pušti". Izvadi je on iz njedara, opuči ona pred njim, a on za njom: uđe ona u jamu, a on stade pokraj nje. Stoj i čekaj za dugo, kad eto se promalja njev car, debo ka' rastić, bijel ka' snijeg, na glavi mu kruna ka' kuba od kotla, da bi se sav svijet od nje mogo sjati, te toga zakala pitati: "Šta oćeš, pobro, što si moga' soldata otkupijo o' smrti?" Ovaj mu reče: "Daćeš mi, kruno svijetla, tvoj prsten 'o devetoga traka". Reče car njemu: "To, moj dragi, nije moguće; pitaj šta drugo; o'š li zlata, o'š li srebra, oćeš li blaga na tovare, daću ti". Reče ovaj: "Ne ću, care, ništa toga; na svemu ti vala; nego to, što pitam". Reče car: "A ti onda zini". Zinu on, a car tresnu sobom, vrci prsten i na njemu dragi kamen s devetoga njegova traka, te njemu upade pod jezik. Zavali on caru i pokloni mu se te ovda mi je put.

Kad bijaše odmašijo dobro, reče on prstenu, da mu stvori bogato odijelo. Kad se priškrba noć, eto ti njem odijela ka' na serdaru. Kad se obuka', reče prstene(!): "Ja sam gladan". Odma stvori se bogati sto i na njem svakojake mandže. Kad je već blagovao, reče prstene: "Ja bi išao u taj i taj grad". Ali se stvori karoca i konji ka' vile odleće u onaj grad, đe je odumijo. Kad je došao, reče prstene: "Rada bi imati dvorove ka' car od ovog grada". Sve je to noć još, kad osvanuše dvori i palaci isto ka' i ju cara. Šeće on po njima, pa edan po jedan, te naumi, da će prositi carsku ćer od tog grada. Ode caru, pa mu tako reče. Veli mu car: "Moj dragi, ona je izprošena za ednog mog vijetnjaka; ali ipak ja ću ti je dati, ako napraviš do u jutru testu od suvoga zlata iz tvoga dvora u moj, kako možemo jedan drugom dolaziti i odlaziti". Obeta on, da oće. Čim se je ugledalo prozorje, zasvijetli i zlatna testa. Nije kud kamo, carska se ne pobija riječ, nego on njemu pokloni svoju jedinicu. Kad je za nj došla, bila je vesela i lijepa, da je se ne bi nagledao za tri bijela dana, i omilje tako lijepa svome đuvegiji. Zaludu je ona carska ćer, koja je svega u tom dvoru, đe je došla, imala, ali je bila rada znati svašto, što se god na svijetu tajno i javno radi. Vidi ona svoga muža sretna i da ide svaki dan napretku, pa ga poče bantovati, da joj kaže, ko njemu tu moć dava, da on, što god zaumi, da mu se ono stvara? Ne će on da kaže nikako, a ona dan i noć udri kustolomi, i više mu petne žile potkopala pitajući ga, da joj kaže. Najkašnje viđe on, da je se ne more otresti, kaže joj, da ima prsten i u njemu dragi kamen, što mu ga je zmijski car darovao, i da on š njim što god zaželi, to dobije. Pita ona, đe ti je? a on zinu i veli: "Evo ga pod jezikom". Čim ona ga viđe, zakala se unjigavati, žensko ka' žensko, da joj ga dade, da će ga ona tvrđe držati pod svojim jezikom neg on. Koga će vraga da uradi, nego joj ga dade, a ona šutradan k večeru zapoviđe: "Prstene, prenesi ove dvorove preko devet kraljevina u deseto carstvo; ovoga muža ostavi, a onoga ponesi i mene, koga ti ja dovedem". Čim se noć priškrbala, oseliše dvori, oseli ona i njezin prvi, što je bijo isprosijo, carev vijetnjak.

Osta ovaj pod vedrim nebom, š njime pas osta i mačka. pa veli mačka psu: "Ajmo tražiti našu gospodaricu". Reče pas: "Ajmo dä". Poslije nekog zemana prispješe te džidimice uđoše u dvore svoje gospodarice. Pozna ij ona, pa reče: "Evo moje mačke i moga psa". Zakala ij milovati i bacati im esti, da se pripitome, i tako obikoše i pripitomiše se. Jedne večeri ta Mačka uvati miša kusasta, stade ga piska, a ona njemu reče: "Ne boj se, puštiću te, ako ćeš me poslušati, što ti zapovidim". Reče on: "Oću, što god budem mogao". Onda njemu mačka reče: "Ajde uđi noćes u komoru moe gospodarice, đe spava, pa joj se popišaj u usta; njoj će se stužiti kroza san, pa će početi pljuvati; gledaj ono, što ispljune, pa mi donesi". Obeta on, da će to sve biti gotovo. Kad bijaše oko ponoći, došmiga miš u komoru, gospodaricu nađe, đe je zaspala i zinula, a on lijepo joj se popiša u usta; ujede je pišaća mišija, pa kroza san poče rkati i pljuvati kal da bljuje; a miš je stajao atento na pljuvaču njezinu, te kako ona ispod jezika prsten neote je ispljuvala, ugrabi ga miš te nos nos, pa mački na! Obeseli se mačka te reče psu: "Ajmo sad tražiti našeg starog gospodara". "Ajmo de!" Uputiše se preko brda i dolina te dođoše do mora. Reče pas njoj: "Daj ti meni prsten, ja ću ga bolje sačuvati plivajući neg ti, u mene su prostranije žvale". Dade ga mačka njemu. Kad su bili na pučini, plivajući psina susta, od umora isplazi jezičinu ka' dlan, prsten se izmakne te potone u dubanac. Kad preplivali na kraj, pita mačka: "Daj prsten". Položijo se i potočijo; pas, vidi mačka, da ga nema i da ga je smeo u vodi, te skoči na nj i uvati mu se čampragami oko gubice, te udri da se pljeska i čeprlja, da mu je svu gubicu i nos isparala i iskrvavila. Poslije neg mu je dala taku paštekulu, stane kod mora štuva i žalosna, a najviše i gladna. Rupiše odneklen ribari, čuše, đe mačka njauče i da se prenemogla od ljute glace, pa reče edan: "Ajmo joj baciti jednu ribicu". Rekoše i ostali: "Ajmo de". Baciše joj, odoše oni ća, ćušlja ona ribicu, kad u njoj prsten onaj njezina gospodara, što ga je pas izgubijo. Obeseli se, pa reče pasu: "Evo, stara vado i paščetino, ope' prstena u mene; ajmo tražiti našeg gospodara".

Pođoše i dođoše u onaj grad, đe im je ostao gospodar, tražili su ga i tražili zadugo, jedva ga nađoše: kad on lega' po' zid prama suncu i po sebi bira uši, jer bijaše spa' u veliku potrebu. Reče njemu mačka: "Evo nas, gospodaru, i evo ti tvoj prsten nosimo; ne boj se više nikakve potrebe". Obeseli se gospodar jadni ka' da se je iznova rodijo, metnu prsten odma pod jezik i zapovidi mu, da oni dvori, što mu ij je žena prenijela preko devet kraljevina do u deseto carstvo, da se imaju povratiti noćes i u njima žena mu i onaj, što je preoteo. Pak onda zapovidi prstenu, da mu odijelo dođe serdarsko ka' i prije i bogati sto, da je gladan. Čim se unoćalo, sve mu se to stvori; zapovijeda on u svoije dvorovije ka' i prije. Kad svanulo, šalje ulaka caru svome đedu, da napravi dvoja vješala, jedna za svoju ćer, a druga za njegova vijetnjaka, što mu je ženu premamijo. Car pristane na boj, izrene na polje silnu svoju vojsku, a ovaj sam na susret izađe i stvori prstenom krupu od samije tvrdije talijera krstaša. Da ne uteče vojska, svu bi mu je pobijo srebrenim taljerma kao gromom iz arije. Onda car videći, da nije vajde s jačijem megdan dijeliti, pokloni mu se i reče mu: "Budi volja tvoja". Onda ovaj odma čini smaknuti carevu ćer, a svoju ženu, što mu je učinila nevjeru, i onoga š njom, što se je na nj navrgao, te zakala sam u tom gradu carovati, da se oglasijo na sva čet'ri kraja svijeta, da je živ sad i da mu niko nauditi ne more. I sad što god zaumi, to preda nj dođe, i svi cari drkću od njega i stoe pred njim s kapom u ruci.

Ćuk. "Ćuk ima neku svoju silu. To je bilo lani kod kuće štadijerove kod teste. Tu kako ima gnijezda od lastavice ispod krova na duzine, a jednog jutra odneklen vrag donese ćuka te let let, pa će se objesiti na gnijezdo jedno. Spaziše to lastavice, pa zakalaše cvrčati, da ij se stvori uma trista; okupiše ćuka, pušti se od gnijezda, pa poleće, a one za njim a neke pred njim ka' oblak. Zamakoše cvrčeći, da nijesi mogao okom spaziti ij. Kukavi ćuk ćedijaše pasti u grede đe tu blizo, a one nikako ne dadoše. Eto su se domalo i povratile, pa ono gnijezdo, na koe je on bijo pao, razvališe i raskomadaše u minut, porazbijaše u njem jaja, i odma saviše drugo, koliko bi lulu duvana popalijo. E one su čitavo znale, da je on nešto njevom gnijezdu uradijo i nekom silom svojom otrovao. Eto da živine više poznadu, u čem sila, snaga i zgoda leži neg mi ljudi".⁽⁹⁾

Koje se životinje ne smiju ubijati. "Bogme, brate, i lasica je sretna; miruj u nju; ako li si je taka', vjere mi će ti se osvetiti. Đe se lasica nameči u kuću, tu je sreća, i ne boj se, da će ti miši dodijati".⁽¹⁰⁾

Ni žaba se ne ubija za obe oči ona, što stoi u kući ispod vodnice, jer se onda ne da mlijeko ukiseliti. Bogme brate, u mojoj kući sve oda ona oko vodnice, ma niko ne dira u nju. Otkad se počelo svašto biti, odunda nam i jest napako. Ta ljudi kazuju, da se ni zec u neke zemane nije tuka', jer da ima glavu mačiju, uši magareće, a noge paščeće. Onda neki da su ga počeli ubijati i vatati u gvožđa, đe ima rep kozi, zato da se more esti, ali ipak svaki oni lovac, koij pro više tuče, ne će mu izdobreti, a najviše ne da mu se u djeci; oli mu mru nejaka oli budu maganjata i nedotr(!)pavna (sumanita).

Goluba je grëta ubiti; on je blagosoven. - Guštaricu isto je grota ubiti, jer ne čini nikom štete nikakve. Ko je ubija, taj se okrasta sav. - Lastavicu i kukavicu ope' je najgrotnije i plašiti, a kamo li ubiti, jer kažu, da su to bile dvije sestre Lazarove, da im je brat bijo umro, tako da su srele Krista, kad je po zemlji išao, te plakale pred njim, da im jedinca brata digne. Kristos da je uslišao njevu molbu i digao im brata, koi je opet poslije umro. A kad čoek umire, kažu, da grku smrtnu čašu ispija, pa Lazar sporad sestara da je ispijo i drugu smrtnu čašu; kad je drugi put umira', zato da ij je proklo, da kako su za njim kukale, kad je prvi put umro, tako da kukaju do sudnjega danka. - Poslije toga da su bila tri sunca na nebesije, pa zmija da je dva ispila, a treće da je lastavica sakrila pod svoe krilo. Ona dva slijepa sunca, što se ukazuju i vide na nebu koi put, to su ona, što su od zmije bili popijeni, a ono, što nas sad grije, da je sačuvato od tice lastavice. Zato je blagosovenija od sestre joj kukavice, te mjesto kukanja ona prevrće drugim glasom. Ali isto ona kuka po svoju, i zato ove dvije tice grota je velika plašiti i ubijati.

Djetelina. "Ajmode, ljudi, zna li ko, čim bi se brava mogla otvoriti bez ključa i bez da se ide razbijati?" - Neko veli: ramadelami, neko: povrazom od bakre, neko veli: čavlom skučenim, neko: da je moguće kupiti nekakve vode u špicijaliji, pa uliti u bravu kako, da bi onda gvožđe od one vode izgorelo i smrvilo se. A istom će ti edan: "Bogme, brate, i bez tije stvari more se travami sve, što je god zatvoreno pootvorati". Neko kaže, da je za to dobra đetelina od čet'ri lista, ma koja je prava, zašto ima đetelina od više vrsta. S onom pravom osim brave što bi se mogla otvoriti, ma da bi se moglo š njom puno stvari uraditi, pa i curu primamiti za se. Momak samo neka š njom takne, koja mu je draga, te štogod on njoj misli, da i ona istog ipa počme njemu misliti. Pa kad se tako slože u misli, onda gotova radnja.

Bujad. Ima još trava na svijetu, koje veliku silu i snagu u sebi imadu, ali se je mučno i kako mučno doimčati; a to je bujad. Ona uoči svetog Ivana ob noš naraste, cvijeta, sazori joj cvijet i opane. Sjeme da je njoj moguće uvatiti, onda bi svašto na bijelom svijetu zna', ma zna' bi, što gol koja tica divani među se; koja je gol koja travka od ljekarije, sama bi se kazivala: svaku bravu ope' na svijetu da bi mogao s tijem sjemenom otvoriti. Sjeme to ne bi mogao nikako uvatiti; nego da bi bilo moguće onu noć uoči svetog Ivana oko semuljike od te bujadi kako naperiti devet svilenije šudara, kako more sjeme na nji pasti: ono kako u sebi snagu i moć imade, probiće osam tije svilenije šudara, a tek jedva će se što na devetom ustaviti. Ali to treba svu bogovetnu noć čuvati i stati atento, ali ga nema, ko bi to izdura' o' stra. Tu se svašto dođe prikazivati, štogod ima na bijelom svijetu, i plašiti. Najkašnje drijem oblada, a nešto dođe da sjeme sakrije, ako se uvatilo na devetom šudaru. Ta ljudi su po toliko aljina metali ispod te bujadi za sjeme, da bi uvatili, ma nikako nijesu mogli. Pa te bujadi i nema svađe, jer je sa vilovske strane; nego je najviše u Lici imade, da se i selo od nje zove Bujadnice. U našoj krajini se ne zna za nju, neg kod Gračaca u Krivoj Drazi kod teste u plotu vidi se, đe je nadvisila svoim perjem ostalu travu. Neki joj reku i repuv.

Korijen od trave. Pa moj brajko, ima trava i u mojoj ogredi, koja otvorala ja bukagije na konjima, kad bi sapeti pasli te trevili na nju. Duše mi, pokojni je ćaća iljadu puta kleo se, da bi konje osim što bi ij u bukagija ključom dobro zapro, ma da bi ij još čavlom zakovao, e to ne bi mogao otvoriti bez ključa i bez čekića gvozdena nikako, i one povr svega toga da su se isto otvorale.⁽¹¹⁾ Korijen od tije trava da je imati, osim što bi mogao svaku bravu otvoriti, ma bi mogao š njim i svake bole izliječiti. Zmije dobro poznadu taj korijen. Kušaj primlatiti oli baš i ubiti zmiju, pa se đe sakri tu čekati, pa ćeš viđeti domalo, kako je druga došla i nosi korijen žut u zubije, koi joj se vidi maom, te će ona tu zmiju ubijenu od repa do glave namazati i oživiće odma ka' da joj ništa nije bilo. To je moj pokojni ćaća očima gleda'. Da bi čoek ćijo taj korijen oteti, odma će ga ona proždrijeti. To je istina čela, jer je više ljudi to vid'lo. Pa da su i po dvije zmije dolazile s korijenom u zubije svoju drugaricu liječiti, u jedne da je bijo crljen, a u druge žut korijen".⁽¹²⁾

Doljen. I trava doljen ima veliku snagu i moć protiv svaki baja na svijetu. Mater ga svaka u kolijevci kod djeteta drži. Doljen kad začuju vještice, ne će lako ni u onu kuću ući. A najbolji je on za perčin, kom ne će da raste. Znaš da reku: "Od doljena kose do koljena". On i izraste do sise čoeku, a udara nekom silom na škrilju puta.

Orah. Oras, ko ga ima u avliji, vele, da je nesretan. Osim što najviše puca grom u nj, lad je njegov nezdrav. Ima ljudi, da vole na suncu stati neg ići poda nj ladovati; vele, da se ne bi pod njim nikad naspava'. jer svaka vada na nj pada, a najviše vještice. Ta znate li vi, da je naš Vaseljda Amrožić takav pravi i mladi oras ima' pred kućom u avliji, te čim mu sin umrije (bilo mu je 17 godina), odma ga je posjekao. Kune se i dan današnji, da nije ima' tog orasa pred kućom, ciko da bi mu sin i danas bijo živ, jer ga je nešto š njega prostrijelilo. Da koja sreća, da ga tu nije ni sadijo, kad svašto na se priteže, pa i grom.⁽¹³⁾

Ustuk. Kad ženi dijete umre, pa za odbiti mlijeko, da joj ne navrše, natrpa puna njedra do gole kože trave ustuka, i odma ustukne mlijeko nase sa svojom moći.

Voda. Tako je edan Kotur s Nunića bijo u kršu kod blaga, pa naša' vilu da spava, a on ti se njoj polako privuče, pa skine š nje santalet (neka vrsta krune). Kad se ona probudila, nema nikakve moći ni snage ka' ni ostale ženske. A on ti lijepo nju odvede svojoj kući i uzme za ženu. Š njim je ona imala porod i bila valjana i kaderna. Ali kad bi je poslali na vodu, koi put bi došla odma, e mislijo bi da nije ni na po puta još, a drukča ne bi došla za po dana š nje, pa bi je pitali, šta ona radi koi put toliko na vodi? Ona da bi rekla: "E moja braćo, da vi znate, šta koi put u vodi dođe, ne bi je crpali iz bunara za žive oči. Jer u danu i noći voda se toliko puta mijenja, te vrelo zavrije svakom na svijetu bolesti, ono jedne ure baca ključ vode bolesne, druge ure zdrave, treće da ti se je napiti, da ne bi zna' za se, četvrte da bi zaboravijo, ko te rodijo i kako ti je ime, i tako sve u naprijed vrelom dolazi i vremenom svaka bolest i zdravlje. Pa ja zato čekam drukča, dok ona zla voda miti, a ne dođe druga zdrava, pa je zasladi".⁽¹⁴⁾

Rosa. I u rosami sve pada na nas. Ajde ti kušaj leći na dvo', pa nek te ona ob noć zateče, znaš mi kaz'ti šutradan, kako ti je.⁽¹⁵⁾ Rosa kad pane drukča iz oblaka, pa trevi zeleno žito, a sunce za njom upači, eto ti odma snijeti, a na bob ušiju. Nikakav čoban ne će na rosu svog blaga izagnati, jer u njoj pane svaka snaga, da čini oživiti svaku baju na travami, što je naše oko ne vidi, i tako u rosi je blago popase, pa se zakoti metilj u džigerica. Čoek nek rosno grožđe zoblje, odma će ga bodbočiti i bljuvati more; a smokve za najgore su, kad je kupusa u vrtlu, a rosa kad pane a sunce odma pripači, eto gusjanica ka' i zemlje. Nijesu sve rose jednake; ima rosa, da iz zemlje izlaze.⁽¹⁶⁾ Ali ona je rosa napaka, koja pada iz nebesa, kao što je medena.⁽¹⁷⁾ Ko na kojoj rosi noći, on šutradan bude ka' izvan sebe, oteče mu glava i kapci ispod očiju (ali onda mu rakija srcu ide, pa kad se je nasviri, kolika ga je volja, svu tu š njega rosu svlači). Koliko rosa ima svašto u sebi o' zla, toliko i dobra; svijet i gata nešto na rosi na svetog Đurđa, te najviše se cure po njoj valjaju gole, o čemu ćemo drugi put nadglaisati se, ko zna bolje reći.

Novac. Cvancika srebrena desnica (na kojoj majka božija s desne strane drži dijete, a nekije ima, da ga drži s lijeve) ima moć zaustaviti krv, kad na nos ide, te kad se ona metne na čelo i pritisne.

Zapis. I zapisa ima, da od čoeka svašto odbijaju. Bunjevac malo koi, da ga nema i da mu ne visi o vratu.⁽¹⁸⁾ Pomaže, moj brajko, to sve.

Štap od crnoga trna. I štap od crnoga trna ko pri sebi nosi, taj pjevajući more, kud god oće, ići, sve da je i pomrčina.

Tipsovo drvo; jagoda od bršljena. A mater, koja drži drveta tipsova u kolijevci i jagodu od bršljena, more se ne bojati vještica, jer to dvoje ima u sebi neku silu, pa da ne smiju prići ka' ni živoj vatri.

Moć ima i ono drvo malo, na kom se izvraća drop, kad se pere ili berga, te ako želiš koga omraziti, dosta da jedno i drugo dotakneš: odma će im se prijateljstvo izvratiti, isto ka' i onaj drop, što ga je to drvo izvraćalo.

Krst. Đavo bježi od krsta na vedrini, a kad grmi, ide poda nji, a vještice bježe vavijek.⁽¹⁹⁾

Što ima jakost protiv puške, noža, groma. "More biti da znam od vas najbolje, a more biti najgore, ali je moj ćaća dočekivao ajduke i njev bijo trbonoša, daklen oni su njemu svega i svašto kazivali, jer oni se često puškarali sa stražama, jedni u druge; pa bogme bi više stražani odnosili obdolju nego oni. Da ij ne bi balota mogla probiti ni nož posjeći, nosili bi ajduci uza se moći. Eno i sad ednije u kući Merdžanovoj u Dobropoljcije. To je jedna škatula kao karta duvana na četvrt, od čistoga srebra, s dvora ispuljčata dragijem bi rek kamenjem, zelenijem, žutijem, bijelijem i modrijem; osim toga je izvežena zdvora žicom prepletenom srebrenom. Ta škatula se otvora, unutra ima od drveta izrezato dvanajest apostola, da naokolo stoe, a u srijedi sjedi Kristos te blagosivlje. Te moći imadu na sebi brnjicu, da se mogu objesiti o vratu. Ko ij pri sebi ima, balota može svatiti u nj, ali probiti ne more, nego onđe samo pomodri i zaboli. Ako se nožem zamane oli sabljom na tog, odma se izvrne u ruci, te mjesto da ga udariš oštrcom, ti teludom oli ploštimice.⁽²⁰⁾

Protiv puške i noža uza se je dobro imati osim moći 'nakije i rebro od živa čoeka. Ko to pri sebi ima, toga nikako ne more balota probiti. (Ali da bude to čisto i sveto, te kad se uza se nosi, pa kad navali s proštenjem ići s.. ti oli pišati, treba ostaviti od sebe.)

Da je imati zeru pričešća, zrno soli i zrno šenice, pa to sve oklopiti u balotu voska ispred majke božije od svijeće, i onda podmetnuti krijući pod evanđelje popu, kad ga čita na leturđiji, onda ta se maštanija sveta nosi pri sebi, pa se ne boj ništa. Osim puške i noža to je dobro i protiv vještica i vukodlaka.

Jedni odrežu od djeteta, čim se rodi, zeru pupka, pa ga urežu u dlan u svoje meso, da more obrasti. Onda na toga nit će puška ni grom. Pa i oni, koi uza se nosi onu košuljicu suvu, u kojoj se rodijo, da puca u nj iljadu gromova, ne će mu nauditi.

U Bukovičana što pod vratom nose namjesto puca zakovato u srebro, ono je štrelica iz nebesa. Viša je neg jae od goluba, pa ka' i babuška. Grom kad pukne, ona štrelica ode u zemlju, te jedva devete godine ispline iz zemlje i tako se nađe, ol je ko zabilježijo, đe je grom udarijo. Tu štrelicu ko uza se nosi, njega ne more nikad grom ubiti ni vještica prostrijeliti. Tu je lijepo štrelicu viđeti:s ona bi rek da nije od cakla, nego izgleda ka' led, a tvrda je ka' gvožđe. Iz nje krešu i vatru isto ka' iz kremena.

Dalje >>

Komentari

1. Ja sam lani zimi cijepao u ogredi cerić, bijaše sav crvotočan, a u njemu buba nekakvije i ljeljana puna torba. Uze' jednog ljeljana, koi se je sav oklopijo u nekakvu prašinu, metnu' ga na sunce, a on mal po mal poče se pružati, spada s njega neka prašina, pruži jedan rog, pruži i drugi, i osta čist i sjajan. Dođe debo ka' prst i toliko dug. Sunce bijaše teke pripeklo, a bilo je u nekoj zavjetrini, a tvoj ti ljeljan razrogači oba roga, koja su bila dulja od prsta, pa se poče okretati, pa na jedan ma' vrr u ariju. Eto, ljudi, baš vidijo sam, da mu je sunce snagu dalo". Onda će neki: "E bijo se ugrija' mo' junače, vatra daje snagu. Ko makine ćera nego vatra, i ti kad se rakije oli vina napiješ, zapjeva' bi. I ljudsko je tijelo ka' makina od vapora, pa kad mu se da vatre, bolje kuri".
2. Ne bi špacki (gospoda) išla stati po selije ocijediti je ljeti na zdravlje, da znadu, da će ij tu arija ubiti. Da oće s nami da vavijek stoe, bili bi kapci ka' i mi, ali oni ne će da se s Vlasima miješaju, neg kad ij narene potreba. Moja braćo, da ja vami pripovidim od gospodina jednog, kad sam š njim putovao kroz planinu. To je bilo usred ljeta, gospodin je uzeo mene i mog paripa pod kiriju, mene je natora vavijek nositi zagrnjač, pa bila makar koja doba godine. Taj gospodin ništa nije uza se ima' nego nekakvije karata, lumbrelu i na sebi ono robe ljetne tanke. Jaše on na mom paripu, ja idem pred njim; ugrijalo, Bogo moj, da mi je aljina pro ramena, koju sam nosijo, bila dokonjala. Zamoli ja gospodina, da bi je primijo na paripa preda se, a on ti se na me okosi: "Ja ti je ne ću, to je vlaško šukno, šmrdi, i puno je ušiju". - Ajde de, omičemo naprijed, još je daleko, đe on je nakumijo. Došli smo kroz planinu, priškrba se i mrak, vedro ka' i caka. Tako tumarajući po njegovu dešenju zabasasmo: kriv on, ja ni zere: veljo, odma da ćemo izgubiti stazu, kojom smo došli, da se držimo gornjeg kraja, a on upro na donji. Tako ti bogme zagiljasmo kroz pustoš, da nije vajde ni tamo ni amo, nego lezi, đe si da si. Zaludu je ljeto i vedro ka' i caka, ali arija planinska ob noć probada do džigarica. Bogme ti se ja provali' u šušanj i zamota' u moju krasnu suknenu aljinu, paripa priveza', da pase, a tvoj ti gospodin metno lumbrelu pod pazuvo, pa dolji gore šeće i švikuće. Vidim ja, što je njemu, zaludu se on čini junak, brije ga arija planinska sve uz dlaku, da mu je počo zub o zub šklokotati. A ja ništa, nego u sušnju puktim i debljam. E nije kud kamo, kažu, da potreba zakona nema, pa ti taj gospodin priđe se savijati oko mene veleći mi: "Dajde malo kabaniše". Reko mu ja: "A, šta će vami moja kabanica? Ona je puna ušiju i smrdi, jer je vlaška". Onda će on: "Ma ne šmeta, bolan, daj ti meni nje". Ajde, neka ga led nosi, učini' mu mjesto, leže uza me, pokri' ga ja i ušuška'; čujem ja, da on sav strijepi, ali se domalo i ugrija, pa zaspa ka' zaklan. Spavam i ja bolje, vruće i meni odma. Tu smo drincali, dok god nije sunce ograjalo; ne će on da se diže, proslačalo mu se spavati pod mojom aljinom suknenom slađe neg pod svojim pamukom, jedva ti se nakanijo dignuti. Kad ćemo poći ća, najprije sam lijepo smota aljinu mi, pa je vrže preda se na paripa. Pitam ga, eli čemu kabanica?. - "Pošve dobra, da ne bude nje, ja bi proša' šlabo!" I tako se uputimno naprijed". - Udariše u smi', koi su god tu ćutili, kako je mogla arija planinska nadrvati gospodina, pa đe je uteka' pod vlašku suknenu aljetinu.
3. Ope' će neki: "I ljeti najviše se pod nim sprži ljetina; više puta navuče se na nebo on, pa iz njega gore žeže neg da je sunce samo (što tome reku omorina; baš su pogodili, jer čoeka omori i umori).
4. Moj brajko, uprav sinoć to se trevilo. Juče kako je prala djetinju robu, priškrba se mrak, a ona zaboravila unijeti. Taman da će klasit večeru (stolicu je bila i metnula), a istom ti se pljesnu i reče: "Ajme meni! zaboravila sam robu unijeti; omrče mi na dvoru". Pa poleti na dvo'; naja' ja na nju: "Odnes' te vrag, kladi večeru, ta ne će lupež doći ukrasti je!" Da, ne bi nju niko ustavijo: osta stolica 'nako prazna, a ona ode po robu, donese je i malo što ne plače sama na se, đe je zaboravila.
5. O osjenu smo skoro divanili, na vedrini pram mjesecu kako je topal i kako svak bježi u nj, pa i pašče (a ko ne bi od zla bježao?). Svak može znati, ko je god provao, da je mjesec leden, kako smo o njem i divanili, a da je osjen topal; ko ne vjeruje, neka kuša, onda će znati kaz'ti, ali bolje je i vjerovati neg ići pitati svojim telom.
6. Ma da vi, ljudi, znate onomadne prdačine od moe magaradi u avliji. Došli gornjaci (Bošnjaci) odlijevati u mene vino, rastovarili su konje i skinuli samare te ij metnuli pri zidu u avliji, a moe dvoe magaradi stade revljavina, da nikad ne patišu. Čudim se ja, koi im je vrag, što o čas do čas štukiću, a jarac gornjački jedan puka' o' smija, pa će mi kaz'ti, što je magaradije, pa mi reče: "Mo' junače! kad magare vuk nađe, ono ne zna ništa drugo neg revati, a vuku je ono od sve stoke na zemlji najdraže, pa prije neg će ga poesti, tri puta pro njega đisne (skoči) tamo i amo, a ono vavijek reve. Pa, moj brajne, ođe vuka nema, ali moj samar je od vučije kože, pa su tvoja magarad zanjušila za njegovu kožu, isto ka' da je on, i misle, da je ođe blizo. Zato eto revu, jer vučija koža ima snagu, da i pse oćera, kad čuju za nju". Čim gornjak to meni reče, a ja otvori vrata, a magarad atakir uigar kud koe, i sve se obziru, i prestaše revati. Pogodi gornjak ka' pogodi".
7. Zmijami se zna njevo delvetovanje: do Gospe male zna im se stanje, da odlaze u zemlju. Koja ostane, ta se ispne na drvo, pa tu čeka ka' usiđelica i zatjecalica, da koga nije, da je ko ubije oli da sama krepa.
   Ja sam lani lega' pod rastić, kad se probudi', a to zmija više mene savila se oko jednog ogranka i izverugala se, da ti, brate, ne umijem kaz'ti; debela bijaše ka' ruka za šake, a duga dobričak. Učini ti ja ma, kad nju ušpija, pa ti nakupi greda te ala da se tuče u nju, ali ona nit se miče nit pomiče. Osjeti se ja, da je ono ona, što se zatekla koga ujesti, da će biti ubjena oli da će sama krepati ka' i jest, te usjeko štapinu, gurnu' u nju, a ona se sva zdrobi u mrve. Biće da je još lanjska, pa se 'nako očavedala.
8. Neki Uzelac Jovan iz Brguda bijo je zmijar. On je zna' svakoj ime kaz'ti, pa i koja bi čoeka ujela, te je govorijo, da š njim oće da pođu sigurije dvanajest ljudi, oboružatije nožma, šibami i kuburami pod ajdučku, da bi ga išao izmamiti iz te jame, pa da bi ga lako moga' ubiti i š njega krunu skinuti, Ali, brate, nijedan se ne nađe, da bi išao kindisati; svakom je do svoe kože, znaš, da su rekli: ko je god novi, svak sebi voli; tako je i ostalo.
   To, brate, nije laž. Ja sam moim očima vidijo, đe zmijar dozivlje zmije i dođoše mu na njegov švik, i toga zmijara vidijo sam, đe je najžešću šarulju (na glavi joj šiljak) metno sebi oko vrata i dvije u njedra. Da on nešto ne zna o njima, ne bi to od nji ni radijo. Malo kad taj da zmiju uza se nema, i pod kapom on nji drži. Koja se god đe ubije, on joj zna ime i žalosti se za njom i ide psovati onog, zašto je ubija, kad mu ništa ne čini, jer da je Bog nju stvorijo ka' i drugu stoku, da je grota ubijati; prije će vavijek onog koja uesti, koi ubija, jer one znadu, ko im je neprietelj. Oni, koi ubija, na san mu često dolaze i kolju ga. Puno svijeta ima, da je ne bi nikako ubilo, jer onda za godinu dana nema u kući napretka. Ta to se još od starine pripovijeda, kad ideš na put za koim poslom, pa te ona srete oli pređe put, nadaj se, da će ti ispasti za rukom, za čim si poša'. Ona je sretna, samo miruj u nju.
9. Ćuka sasvim što ne valja esti ođe kod nas rišćana, eli đe pa' ob noć oko kuće na stablo, pa zaćuka', diže se iz kreveta makar da ga ko prvi čue, te se vrgne u nj iz puške. pa je pusto on nesretan: okreni pušku napako mimo nj, ubićeš ga; jer đe gol vada pada, pa zaćuka, tu će nabrzo mrtac. Pa ga niko ne želi čuti, makar i dobre glase donosijo, jer ga je svijet upantijo, da za napako sluti, svedno ka' i kad pas zavije.
10. Olomlani Milica Jakovljevića okupila gredami lasicu i svatila je, a ona istog dana njoj ušla u kolijevku i načela joj na pe' šest mjesta dijete. Da ne budu opazili, šta dijete kmeči, ko zna, šta bi ona uradila. tako da je nekakav devorac tuda prolazijo, pa mu se ona tužila, on njoj da je rekao: "Biće si joj što radila?" "Bogme", veli, "esam je purlila gredami, jer mi je troe piladi odnijela ispod kvočke". On njoj da je rekao: "Eto vidiš, da ona ne bi tebi na dijete laburdala, da joj ti nijesi prije zapaprila. Bogme sreća, kad ti ga nije zadavila; ne žali ti pilića, neg ij nosi, a miruj u nju. Ne znaš ti, moja draga snašo, da tako jedan u nas kad je orao, ona odneklen nosila svoje štenčiće, četvero nji, pa joj se uvatile za sise, a ona trče pro oranja ka' i zec. Biće da ij je prenašala nekud na bolju poštu, a onaj, što je donijo vole, zamane badom na nju, ne svati je. Šta će ona uraditi? Kako su imali kablić uza se mlijeka, a ona ti lijepo uvuče se u torbe, nađe kablić, otklopi ga i izbljuje se u mlijeko. Kad su bili počeli užinati, kladu u zjelu mlijeko, kad ono pomodrelo ka' čivit. Čude se, što je to, okusi ga edan, a ono, brate, ka' sičen, te mu se opuči bljuvati. Daj ti pogađaj, ko je otrova' mlijeko? Bogme se nekako dosjetiše: ništa nego lasica ga otrovala, jer pade jednom od tije na um, kako je lasica sude u kući i zjele potrovala, kad joj je prekratijo da zmijom megdan dijeli. Zato, moja draga snašo, za žive oči miruj u nju!"
    Bogme ti poslije Mika Jakovljevića ne dira u lasicu, nego je dva tri puta mitila, kad bi je vid'la, i vrigala joj jaja na maslu, te bi isklala na bokun rbine te iznosila preda nju. Kad je jednom u kući vid'la, da oda iz zida u zid, govorila joj: "Lajo moja, eto tebi vriganije jaja, nemoj ti meni, rodo moja, pilića odnositi, ne ću ja tebe više plašiti ni gonati; zaklinjem te svetim Đurđom, moim krsnim imenom, da mi miruješ u dijete!" I tako lasica o' tog puta miruje joj u piliće i u dijete, pa se vali poselu, da je podmitila. Najbolje je, kad se lasica vidi, osim što djeca viču u jedno grlo, ma da i ljudi zaintače reći: "Lajo li lajo, prijete ti miši, da će ti odgristi uši; to ti poručuju po nami. Rašćeraj ij, molimo te!" Zato se na svijetu najmanje lasice ubijaju.
11. Jedan je meni lovac kazivao, da je rano u proljeće išao na dočku čekati zeca u svojoj ogredi na nekoj stazi i vlačici, da tu dođe valjati se i češati. Tako da je podranijo doći, pa teke leže, a pušku po' glavu metne, bijaše ga san prevarijo. Kad se probudijo, ima ga šta viđeti: mo' junače, puška mu se sva razalatila, oganj napose, cijev, oklop, pa i svaka mala činija, koja je u njoj bila, rastavila se je; na njemu ope' sve se spone osponile, pa i kaiš od benevreka, te da bude česova poćera bila, da bi od njeg rugo trevilo se. Ko crnji, ko žalosni! Taj se bijo prepa' u velike, ne čeka ti više zeca, nego skupi pušku i skute, pa udilj kući. Kaže tako čeljadma. Za sreću da mu bijaše u kući starije strica, koi su svašto čuli, vid'li i upantili, pa mu kazaše, da se toga ne prepada ništa, da je on to na travu bijo legao, koja bi svaku artiju na svijetu bijelom mogla otvoriti, zato da je i njemu puški tako uradila. Te ti taj lovac edva dođe sebi, a da ne bi starije strica, vjere mi bi mu trebali popovi. Pa pravo je svijet reka': drži se čoeka starežnjaka i puta testenaka, nigda ne 'š valiti.
12. Neki će iz te role: "Moj je meni pokojni đed na drugi mod od žabe tako samarnjače pripovijedao, da su želi šenicu jednom na polju, te nađu od žabe gnijezdo i jaja. A neki od nji digne ga, pa metne povr snopa usred klasova, a istom ti na jedan ma' eto đe klapuza žaba, puše, njuši, traži, pa stade kod snopa, podigla noge uza nj, pa gleda, ne mere biće da se ispne. Stoj ona tu stoj, a istom ti učini ma', nekud ode u lužinu, te koliko bi dlan, eto je, đe ide, bakti, šušti oko sebe i lomi. Gledaju žeteoci svi, kad ona nosi u zubije korijen crljen ka' krv, a debo ka' prst palac, pa onda udri šeći oko snopa tamo i amo. Kad dođe i pogodi onđe, đe je uzao i zavežljaj, ispe se uz snop na stražnje noge, utištila korijenom gore, a snop na edan ma' sav se rasu i jaja padoše preda nju. Korijen proždrije ka' i smokvu, jaja dođe, pa odvala pre sobom nekud. A žeteoci ništa nego se vavijeste i krste, što ona uradi; kajaše se poslije, đe joj korijen kako ne oteše, al bi ga ona odma proždrla. Divanili su, da je bijo pinjur dugačak drškom, pa joj kako strag u glavu saćerati ga bilo, da ne more korijena proždrijeti, tako da bi joj ga moglo se oteti.
13. Odma ispod orasa ciko ima Vaseljda maslinu, ma je neće da posiječe za žive oči, jer se bez masline ne može leturđija reći. Ona je blagosoveno drvo od Boga. Ni bez čele se ne može leturđija reći. Kako dae maslina ule za crkvene kandele, tako od čele je vosak, da od tog svijeća gori svakog sveca pred svetiteljma, a ulje udža i svaki dan i noć goriti u kandeli pred majkom božjom. Koliko je sretnije drvo od drveta ka' i čoek od čoeka, dobri od zloga. Kad ko kome udža' sjeći od prije vinograd za krvarinu oli za koju drugu osvetu, ne bi ticali u masline, man da bi koga posve vrag obladao, i to ako je posve velika ljutina, da bi se đekojoj ogranak zagulijo, ma do dna da bi se presjekla, to ne bi niko lje radijo.
14. Kotar je mjesto vilovito po vodami, te š njegovije voda svijet je malovjek, ne boluju čudo nego uprijeko svak vazdukne (umre). U nji voda ima, da je se vrebac napije, da ne bi moga' poletiti smesta, da je teška, a kamo li čoek, kad se je napije. Ajde Kotarani se toliko i ne plaše svoe vode, niti na nju sijeku sovu (klevetaju), ali bukovički i gornji svijet se čuva kotarske vode ka' žive vatre. Puno će nji žednije proći pro nje, a ne će se je napiti, jer se boji, da će ga posjeći i groznica odma uvatiti, da ne će znati za se. A najskoli se čuvaju našeg Otresa. Ta čoče, ono je vrelo ledeno ka' planinsko, a izvire iz škalja, ali to je sve zaludu; puka' je taki glas, da ko se kotarske vode napije, da će mu se svašto dogoditi, pa to svijet drži na umi bolje nego očenaš. Da je najzdravija, pa nek se prevari napiti, a da mu poslije ko kaže: "Što si uradijo, ne pi, pasja vjero, kotarske vode, oće li te posjeći; još ti ne znaš, što su njeve vode", taj će se odma promijenuti u licu i more ga što snaći, pa je kapac odma i izbljuvati. Taki je svijet, kad mu ko usije u glavu.
    Kako gol vrela jednaka nijesu iz zemlje, tako vele, da ni mlijeko iz sise materine nije; da u sisi kroz jagodicu ima sedam budžica, kroz koe dijete isteže mlijeko; kroz ono šest da ide slatko, a kroz sedmu grko ka' pelin, pa da ono grko sedmo začinje ono šest slatkije, te da bude berićet za dijete, jer da ga čisti i liječi.
15. Ono olomlani, ka'no se najprije grlobolja pojavila u Letuničkom varošu u Gošiću, pa nji djece četvero umrije u ednoj kući, a od ostalog varoša niko ni prije ni poslije, onu noć su sami oni ležali na dvoru, pa je na nji pala neka rosa te su naprijeko umrli.
16. Ja sam moim očima gledao pred počitak sunca, đe sam na travu izvalijo se potrbuš. Bijaše suva trava ka' i prga, a istom ti iz zemlje uz travu istrča kap pa jedna pa druga pa treća navr vr'a trave, da ona sva posta nadžidžata kapnicami. I tako sve bijaše oko mene, da ne me'š gleti od milenja. Ležim ja na tom, ne boim se ništa.
17. Ima nekoliko godina da pada medena rosa; najprije po gori na rašću se je poznavala, pa mu sav list svoim medom ogabaj; onda eto ti je na drače i rašeljke, sve se poznae sami med ka' da si po listu polijo ga. Otalen se poče po vinogradije raznositi, te eto ti ij, Bože: uzalud ljekarije i galica, sve gore iza gorega, svijet ganjata, da će najkašnje početi padati zla rosa, pa će i svijetu uditi, kad sve u njoj dolazi.
18. Od nekog vremena i naši su se popovi sjetili, otkad su škole postale, davati djeci, pa i velikijem, neke krstiće i meduljice, te ij nose prišivene, a neko sašivene pri sebi, te će se i naši onda manje čega bojati; ali kasno su se sjetili.
19. U puno stvari, brate, sile i snage ima, pa kad se zakalamo razgovarati o ljekarijami, onda ćemo se nadglaisati, ko zna bolje. A brate, vjere mi, od svega ja sam kušao na sebi, da mi u jutru najbolje daje vurset (srce i snagu) dobra rakija; a tako kad ručam, nali me bukarom vina rvaštine, pa kudgod oćeš, evo me: oćeš li zapjevati, gotov sam ispeti se na najviši jablan, sve trke oću, pa još kad sam se zeru okvasijo, duše mi ću usred greblja otići i leći, u pomrčinu svaku ući ka' i pojatu, meni je pravo. Nada sve snage i sile u vinu je i u rakiji. Znaš, da kažu: vino je zob ljucka, vino viče a zob trče. Ta u vinu i djecu kupaju, kad se rode i čim ispane iz matere, da bude imati snagu za podnijeti o krsnije imenije vino."
20. Te moći su u Bosni bile, pa su se bile oglasile svukud, pa su ajduci apošto odavlen u Bosnu odlazili za doimčati ij se. Da je nji dvanajest došlo i pred njima aramboša im u onu kuću, u kojoj su bile, te da nijesu ćeli ništa odnijeti neg nji. Ona je kuća, vele, bila bogata ka' i begova, pa im je svašto nudila da nose: novaca, robe, srebra, dukata ako će na torbe, a da nji ostave, a oni nijesu ćeli nikako, i najkašnje su morali ij iznijeti i dati. Puno je ona kuća vele, tugovala za tije moćma, jer su im od starine u kući prebivale, te koi bi god iz te kuće na put iša', nosijo bi ij edan po jedan uza se. Ali su ajduci zakleli se, da će oni nji i njevu kuću uvijek držati za prietelja i čuvati, nek im i zeru ko što pritruni, nek se njima javi, oni će se š njim starati. I tako je i bilo, da je poslije njevo omrcalo i osvitalo blago, ali nije bilo onog, ko bi im njima javi, oni će se š njim starati. I tako je i bilo, da je poslije njevo omrcalo i osvitalo blago, ali nije bilo onog, ko bi im ga odagnao, niti je ko smijo na tu čeljad pepeliti, jer su imali dvanajest ajduka, dvanajest dobri i vjerni prietelja, koi bi ij, more se reći, ranili i oda zla branili. Moći je te nosijo samo aramboša njev, jer ako bi on poginuo, sve bi poginulo, a kad je zdrav i živ aramboša, lako je onda i za ajduke.

Dalje >>

// Projekat Rastko / Antropologija i etnologija //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]