Žarko Milenić

LIR, BIVŠI KRALJ

Tragedija po Šekspiru

Lica:

LIR, bivši kralj Britanije
GONERILA
REGANA Lirove kćeri
Vojvoda ALBANI, Gonerilin muž
Vojvoda KORNVOL, Reganin muž
LUDA
Grof od KENTA
EDMUND
Grof od GLOSTERA
OSVALD, Gonerilin sluga
TOM
VITEZ
Dvorani, sluge, vojnici, stražari

PRVI ČIN

Prvi prizor

(Svečana dvorana u dvoru kralja Lira.
Lir sjedi na prijestolju. Na zidu visi karta Britanije.
Stoje Gonerila i Regana te Albani i Kornvol i njihova pratnja te Lirova pratnja i dvorani.)

LIR: (Upre skiptrom u kartu.) Ovo ovdje je, kćeri moje i budući zetovi moji, kao što vidite, karta naše zemlje Britanije...

GONERILA: Naravno da vidimo.

REGANA: Nisam slijepa.

LIR: U redu... (Ustane, priđe karti, skiptrom zaokružuje teritoriju Britanije.) Kao što vam je poznato odlučio sam...

GONERILA: Naravno da mi je poznato.

REGANA: Zato sam i došla.

LIR: Drago mi je... Odlučio sam da podijelim svoje kraljevstvo na dva dijela. Na dva vojvodstva. Podijeliti ga, dodijeliti... A kome bih drugo nego mojim dragim i jedinim kćerima Gonerili i Regani...

(Kent i Lirova pratnja su zapanjeni.)

GONERILA: Pola meni...

REGANA: A pola meni...

LIR: Još uvijek kao kralj Britanije posljednji put vas molim da me ne prekidate!

(Gonerila i Regana se namršte.)

LIR: I kao što sam rekao dijelim dragu nam kraljevinu Britaniju na dva dijela. Ne želim da niti jedna od vas bude oštećena. Granica će biti precizna i pravična...

GONERILA: Meni daj sjeverni dio!

REGANA: A meni istočni.

LIR: Čekajte, kćeri. Ne može se Britanija, a niti jedna druga zemlja dijeliti na sjever i istok, već na sjever i jug ili na istok i zapad... Ja sam već razmišljao kako da vam podijelim Britaniju. Zar nije logično da Regani pripadne ona polovina Britanije u kojoj se nalazi Albani? I zar nije jednako logično da ona polovina Britanije u kojoj se nalazi Kornvol pripadne Gonerili?

REGANA: Naravno da nije.

GONERILA: Što ja imam s vojvodom od Kornvola?

KORNVOL: Ali, Gonerila, ti vrlo dobro znaš šta imaš sa mnom. Hoću reći, ti vrlo dobro znaš šta imamo... Šta ćemo imati nas dvoje!

GONERILA: Ko ti je dozvolio da govoriš?!

KORNVOL: Ali...

GONERILA. Ništa ja s tobom nemam na umu!

LIR: Zar nije vojvoda od Kornvola tvoj vjerenik? Zar nije tvoj budući muž?

GONERILA: Kad smo se to nas dvoje vjerili?

LIR: Ovdje u dvorcu niste. Ali zar mi nisi rekla da ste... Ovaj da ste se sami, diskretno, vjerili?...

GONERILA: Tata, ti si očito posenilio. Takvo nešto mogla je da kaže samo Regana!

(Kratka pauza.)

LIR: Pa, mora da si u pravu. Nije ni čudo u mojim godinama da se zabunim. Da pomiješam moje buduće zetove... Uostalom ja ih skoro ni ne poznajem. I neko mlađi bi se na mom mjestu isto tako zabunio... Ustvari mene je zbunilo nešto drugo... Nije li, Gonerilice, taj mladić što stoji pokraj tebe vojvoda od Kornvola?

REGANA: Naravno da jeste. Ti, Gonerila, ne vidiš dobro. Inače ne bi stala uz moga vjerenika!

ALBANI: Kako to mislite vašeg, princezo Regana? Zar nisam ja vaš vjerenik?

REGANA: Ne mogu se sjetiti kad smo se to nas dvoje vjerili!

ALBANI: Nismo doduše. Ali smo...

REGANA: Ćuti! Ti ovdje možeš da govoriš samo kad ti se obrati!... Ja ili moja sestra!... Pa i naš otac... Jasno?!

ALBANI: Jasno, vaša visosti!

GONERILA: Pa, sestro, vrijeme je da zamijenimo naša mjesta!

REGANA: Dobro si se sjetila.

GONERILA: Ustvari neka oni zamijene svoja. Mi smo kraljice!

(Vojvode zamijene mjesta.)

LIR: Dobro, riješili smo i tu nedoumicu. Sad još da riješimo pitanje podjele... Zar nije logično da Gonerili pripadne ona polovina Britanije u kojoj se nalazi vojvodstvo Albani? A Regani ona polovina u kojoj je smješteno vojvodstvo Kornvol?

GONERILA: Naravno da nije. To što moj muž nosi titulu vojvode od Albanija ne mora značiti da morati i ostati živjeti u Albaniju. On će živjeti tamo gdje mu živi žena! Uostalom vojvodstva Albani više neće ni biti!

ALBANI: Kako to mislite, visosti, da Albanija više neće biti?

GONERILA: Tako kao što sam i rekla. Biće samo dvije kraljevine. Moja Britanija i...

REGANA: I moja Britanija!

GONERILA: Pa, sestro, bio bi red da ti svojoj kraljevini daš neko drugo ime. Koje, to je tvoj problem.

REGANA: Ma nemoj! A zašto ti ne bi dala svojoj bilo koje drugo ime?!

GONERILA: Ti si mlađa.

REGANA: Pa šta onda? Ti kao starija nisi dobila veći dio Britanije od mene da možeš preuzeti i njeno ime!

LIR: Molim vas, prestanite da se prepirete. To pitanje ćete morati riješiti s kartografima. Ja za te stvari nisam stručan...(hvata se za glavu.) Zaboli me glava... Čuli ste moju odluku... Kćeri moje i budući zetovi, sad ste slobodni i možete činiti šta vam je volja.

GONERILA: To si dobro rekao.

REGANA: I hoćemo. Nemoj misliti da nećemo!

(Vojvode se naklone. Oni i njih dvije krenu prema vratima.)

LIR: Sačekajte malo!

(Njih četvoro zastanu. Okrenu se.)

LIR: Još samo ovo sam želio da vam kažem... Naizmjenično ću kod svake od vas po mjesec dana boraviti. Tamo gdje budete. Ostaviću uza se samo stotinu vitezova koje ćete vi da snabdjevate. Naravno i mene... Meni ostaje titula i počasti... Zato vi dobijate svu vlast i prihode... Može li tako?

GONERILA: Pa... Može.

REGANA: Pošteno.

(Svi odlaze osim Lira i grofa od Kenta.)

KENT: Gospodaru...

LIR: Ćuti...

KENT: Kralju, ako si još uvijek kralj...

LIR: Predobro te znam Kente i predobro znam što misliš da kažeš. Pošto isto tako dobro znam da mi se ono što misliš da kažeš nimalo neće dopasti onda je bolje i za mene i za tebe da me ovaj put poštediš svoga savjeta.

KENT: To ne bi bio savjet, gospodaru moj. Za savjet je kasno. Vi mi niste ni rekli šta mislite da učinite... I da jeste znam dobro da moj savjet ne bi prihvatili. Predobro vas poznajem... Ali sada, šta je tu je. Kraljevska se ne poriče. Uz to i posljednja kraljevska odluka!

LIR: Šta je, grofe? Uplašio si se za svoju guzicu?... Ne brini. Tebi titula ostaje dok si živ!

KENT: Ostaje i vama, gospodaru. Ali samo titula. Vi ćete jamačno i dalje da nosite tu krunicu i da razgonite tim skiptrićem muve. Vas će i dalje zvati kraljem mada praktično i niste više kralj. Niti ćete više ikada to biti. Osim ako jedna od vaše dvije kraljičice ne umre pa je vi ne naslijedite...

LIR: Jadni moj, Kente. Nikad nisi imao smisla za humor. Da jesi ja ne bih morao ni da zapošljavam ludu!

KENT: Znam da to nije smiješno, gospodaru. Stvar nije nimalo smiješna već žalosna. Ja se ni ne smijem. Meni je do plakanja....

LIR: Dakle, ipak se bojiš da ćeš izgubiti svoje grofovske privilegije koje si uz mene imao?

KENT: Vi znate da ja, gospodaru moj, nemam kćeri. Moj sin ima trideset, a ne dvadeset godina. Dobro ga znate. Nije ni lud ni razmažen. Kada umrem on će da naslijedi moju titulu. Ali tek kada umrem... Prije ne... Mislim da to neće biti tako brzo... Osim ako pod stare dane ne poludim. A to mu dođe na isto.

LIR: Ja nisam poludio, Kente...

KENT: A može se lako dogoditi da mi jedna od vaših kraljica kojoj pripadne ona polovina Britanije u kojoj se nalazi moja grofovija oduzme i grofoviju i titulu... Ali to mene neće naročito pogoditi. To se ipak ne bi desilo mojom voljom.

LIR: Šta bi onda u tom slučaju uradio?

KENT: Živio kao i svi drugi. Sa svojim sinom...

LIR: Kojoj mojoj kćerki bi više volio da pripadne Kent? Gonerili ili Regani?

KENT: Najradije niti jednoj. Ali ako već mora tako biti onda mi je svejedno. One su iste. Kao podanik bilo koje od njih može mi biti samo gore nego što mi je bilo dok sam bio vaš podanik, gospodaru moj. Zato i razmišljam o tome kako da na vrijeme izbjegnem tu dužnost...

LIR: Šta time hoćeš da kažeš?

KENT: Želim da kažem da bi najbolje bilo da prognam sam sebe dok me nije neko nedorasliji prognao!

LIR: Ja ti zabranjujem, grofe od Kenta, da odeš iz Britanije!

KENT: Nemojte me više oslovljavati grofom. Sumnjam da ću tu titulu moći da zadržim.

LIR: Ja sam ti udijelio titulu grofa i samo ja ti je mogu i oduzeti!

KENT: Vi niste više vi... A titulu mi ne morate oduzimati. Ja ću sam da vam je vratim.

LIR: Ja te još uvijek trebam, Kente.

KENT: Vi trebate druge. Ali više niko ne treba vas.

LIR: Nemoj da me ljutiš!

KENT: Baš želim da vas razljutim kako bi me istjerali iz ovoga dvora. Za ostalo će da se pobrine jedna od vaših kćeri.

LIR: Dobro te znam, Kente. Ono što naumiš ti ćeš i da ostvariš... Onda, izvoli. Idi.

KENT: Još ću da razmislim o tome, gospodaru moj. Još ću da razmislim... Vi u zadnje vrijeme niste baš previše razmišljali... Do viđenja, gospodaru.

(Kent se nakloni i izađe.)

Drugi prizor

(Dvorana u dvorcu Vojvode od Albanija.
Lir ulazi u dvoranu. Razgleda. Primijeti Vojvodu od Albanija na suprotnom kraju kako gleda kroz prozor. Vojvoda nije čuo kad je Lir ušao.
Lir se namjerno zakašlje.
Albani ne reaguje.)

LIR: Dobar dan.

(Albani se okrene. Zbunjeno pogleda Lira.)

LIR: Dobar dan!

ALBANI: (Uz naklon.) Dobro došli, veličanstvo!

(Priđu jedan drugom. Sretnu se. Albani se ponovo nakloni.)

LIR: Gdje je Gonerila?

(Albani je zbunjen i ne zna šta bi rekao.)

LIR: Nećeš mi valjda reći da nije tu?!

ALBANI: Ona mi je... Ovaj ona mi je rekla...

LIR: Šta ti je rekla?

ALBANI: Rekla mi je da neće biti ovdje...

LIR: Do kada?

ALBANI: To nije rekla.

LIR: Ja sam ovdje cijeli mjesec. Do tada će sigurno da se vrati.

ALBANI: Nadam se...

LIR: Nadaš se? Zar se može desiti da se ne vrati do tada? Otac joj je došao u posjetu!

(Stanka.)

LIR: Ona je znala da ću doći, zar ne?

ALBANI: Da.

LIR: Naravno da je znala. Zašto te to i pitam!... Tako smo se dogovorili. I ti si bio tamo.

ALBANI: Jesam.

LIR: Predložio sam joj. Da ću boraviti u njenom... Da ću boraviti u vašem dvorcu svaki drugi, odnosno svaki neparni mjesec. Prvi, treći, peti... Da ću biti cijeli mjesec njen... I tvoj gost... Čuo si kad sam joj to rekao?...

ALBANI: Čuo sam.

LIR: Čuo si i kad sam rekao da ću boraviti tamo gdje budete. Sa sto vitezova koje ćete da snabdjevate... Samo stotinu. Ne više... I to neće biti svaki mjesec već svaki drugi... Je li tako?

ALBANI: Tako je.

LIR: Čuo si i kad je pristala?

ALBANI: Čuo.

LIR: Rekla je da može, zar ne?

ALBANI: Rekla je.

LIR: A sad je nema.

ALBANI: Nema...

LIR: Kako to?

ALBANI: Ne znam.

(Kratka pauza.)

LIR: Ona ima jednog oca. To nije malo. Mnoge kćeri nemaju... Mi ne živimo zajedno. Ne vidimo se svaki dan... Dakle ja sam ovdje samo gost. Gosta treba ugostiti. Tim više što nisam bilo ko. Već kralj. ... I da sam obični čovjek.... I da sam prosjak. Ipak sam otac. Njen otac!

(Kratka pauza.)

LIR: Trebala je da me dočeka.

(Kratka pauza.)

LIR: Zar nije tako?

ALBANI: Tako je.

LIR: A nje ipak nema.

ALBANI: Nema...

LIR: Iako zna da ću doći.

ALBANI: Zna...

LIR: Zar to nije sramota?

ALBANI: Pa...

LIR: Kuda je otišla? Da li je nekuda otišla?

ALBANI: Jeste...

LIR: Kuda?

ALBANI: Rekla mi je...

LIR: Šta ti je rekla?

(Kratka pauza.)

LIR: Šta?

ALBANI: Ne znam...

LIR: Ne znaš?!

ALBANI: Ne...

LIR: Zar si zaboravio?!

(Kratka pauza.)

ALBANI: Da.

Kratka pauza.)

LIR: Znaš li bar kad će se vratiti... Ah, da... Rekao si da ne znaš...

(Kratka pauza.)

LIR: Sačekaću.

ALBANI: Molim?

LIR: Sačekaću moju kćerku. Da se vrati... Nadam se da nemaš ništa protiv?

ALBANI: Ne... Naravno da nemam...

Treći prizor

(Soba u istom dvorcu.
Gonerila sjedi za ogledalom i češlja se.
Ulazi Osvald.)

OSVALD: (Nakloni se.) Na usluzi, vaše veličanstvo.

GONERILA: (Ne prekidajući sa češljanjem, još uvijek ogledajući se u ogledalu.) Šta se dešava? Zašto me ne izvještavaš? Je li stari još uvijek tu?

OSVALD: Tu je, vaše veličanstvo.

GONERILA: Šta radi?

OSVALD: Do maloprije je pričao s vojvodom. Ne znam pričaju li i sada?

GONERILA: O čemu njih dvojica imaju da pričaju?... Jesi li prisluškivao njihov razgovor?

OSVALD: Jesam, vaše veličanstvo.

GONERILA: Je li mu onaj moj tikvan rekao gdje sam tobože?

OSVALD: Nije, vaše veličanstvo.

GONERILA: Nije? Zašto?!

OSVALD: Zaboravio je. Samo je rekao da niste tu. I da ne zna kada ćete da se vratite.

GONERILA: Kako je stari reagovao? Je li pobjesnio?

OSVALD: Nije. Samo je bio razočaran.

GONERILA: Budala. Zašto bi bio razočaran? Kao da me ne zna već dvadeset godina! Ovo je bilo sasvim logično... I šta sad namjerava da radi?

OSVALD: Ko? Vaš otac ili vaš muž?

GONERILA: Otac, idiote! Sprema li se da produži dalje? Hoće li ići do Regane?

OSVALD: Ne znam, vaše veličanstvo. Dok sam bio tamo o tome nisu bili govorili. Možda o tome govore sada. Ali vi ste me upravo pozvali i ja sam morao da prekinem svoj zadatak...

GONERILA: Ja sam te pozvala i ja te mogu i opozvati!... Pozovi vojvodu ovamo!

OSVALD: Razumijem, vaše veličanstvo.

(Nakloni se i izađe.
Gonerila ne prestaje da se češlja.
Koraci izvana.
Ulazi Albani. Stoji i posmatra Gonerilu. Ona ga zapazi u ogledalu.)

GONERILA: Što stojiš tu? Priđi bliže.

(Albani je posluša.
Gonerila se i dalje češlja ne okrećući se.)

ALBANI: Zvala si me...

GONERILA: Zvali ste me, kraljice!

ALBANI: Zvali ste me, kraljice moja.

GONERILA: Bit će dovoljno samo – kraljice... Niti sam ja tvoja kraljica, niti si ti kralj... Bolje da me zoveš kao i svi drugi – vaše veličanstvo.

ALBANI: Zvali ste me, vaše veličanstvo.

GONERILA: Šta radi stari?

ALBANI: Mislite na vašeg oca, veličanstvo?

GONERILA: Još jedna budala!... Naravno da mislim na njega! Gdje je on sada?

ALBANI: U dvorani.

GONERILA: Šta tamo kog đavola radi?

ALBANI: Razgovara s nekim starcem koji mu je, izgleda, sluga. S njim je i njegova dvorska luda.

GONERILA: Zar se u mom dvorcu održava kongres ludih staraca? (Smijeh)

(Albani je začuđeno pogleda.)

GONERILA: Možeš ići.

ALBANI: Mogu li nešto da pitam?

GONERILA: Znam šta si htio pitati... Odgovor je – ne. Nije mi jasno zašto me to svako veče pitaš. Pametnom je dovoljno jednom reći... Jesi li ti lud, gluh ili imaš loše pamćenje?... Ili sve to zajedno?... Trudna sam, čovječe!

ALBANI: Za to sam već čuo i prije no što ste mi rekli... Ali...

GONERILA: Šta "ali"?

ALBANI: To se ne vama ne primijeti.

GONERILA: I bolje da se ne primijeti. Trudim se oko svoga izgleda i garderobe.

ALBANI: Htio sam reći kako se ne bi reklo da ste u poodmaklom stadijumu trudnoće. Niste, rekao bih trudni više od tri mjeseca... Dakle, to ne predstavlja nikakvu smetnju. Naprotiv, ne moraju da se koriste sredstva protiv začeća...

GONERILA: Za mene je dijete svetinja. Dok sam u blagoslovljenom stanju ne želim sa svojim mužem da dijelim postelju!

ALBANI: To, znači, važi samo za muža?

GONERILA: (Smrknuto ga pogleda.) Šta time želiš da kažeš?!

ALBANI: Ništa. Baš ništa.

GONERILA: Zar sumnjaš da te varam s drugima?!

ALBANI: Ne sumnjam već znam.

(Kratka pauza.)

GONERILA: Od koga si čuo?

ALBANI: Ni od koga. Vidio sam svojim očima. Kako si se ljubila s Edmundom.

GONERILA: Kojim Edmundom?

ALBANI: Znam da ih ima više, ali nisam znao da ima čak i više Edmunda!

GONERILA: Edmund, grof od Glostera nije...

ALBANI: Edmund nije grof već samo sin grofa od Glostera i to nezakonit. U prevodu – kopilan!

(Kratka pauza.)

ALBANI: Vidio sam kako ste se ljubili!

GONERILA: On je moj rođak.

ALBANI: Tebi su izgleda mnogi muškarci rođaci i to oni najbliži... Čim ih kao Edmunda ne ljubiš u obraz već u usta.

GONERILA: Lažeš!

ALBANI: Ako ti je već Edmund rođak zašto se onda ljubite tajno, a ne javno?

GONERILA: Lažeš da si nas vidio!

ALBANI: I to ne jednom.

GONERILA: I to mi tek sada kažeš!

ALBANI: Ima i gorih stvari.

GONERILA: A koje su to, ako smijem znati?

ALBANI: Pa... Na primjer, dijete koje ćeš roditi nije niti moje niti Edmundovo. A pitanje je li vojvode od Kornvola... Prvo si viješću o trudnoći obradovala Kornvola. Onda si ga rastužila jer si ga ostavila... Mene si onda rastužila je si mi oduzela ženu koju sam volio i poturila i sebe i svoje kukavičje jaje!

GONERILA: Nisam ti ja oduzela Reganu. Oduzela ti se sama. To o rokadi je njena ideja!

(Kratka pauza.)

ALBANI: Ali neka se dijete rodi. Ono ništa nije krivo. Ako mu i nisam biološki otac ipak mogu da mu zamijenim pravoga oca. Čak bih mogao da budem bolji od vojvode od Kornvola ili ne znam već koga... Ali tebi je trudnoća bila opravdanje da ne obavljaš bračne dužnosti... Kažeš da ti je dijete svetinja. Zašto si uopšte i spavala sa mnom? Siguran sam da bi to i dalje činila da nisi srela onog kopilana!

GONERILA: Prestani tako da nazivaš Edmunda!

ALBANI: Zašto tebe ta činjenica pogađa kad ne pogađa njega samoga? Tako o njemu ne govore tajno već ga i javno oslovljavaju. I to ne samo plemići već i oni slični njemu. A njega to ne samo da ne ljuti već ga i veseli. On sam pravi šale na svoj kopilanski račun!... A tebi su, izgleda, kopilad slabost. Valjda zato što ćeš i sama jedno da rodiš!

GONERILA: Idiote, ja uopšte nisam trudna!

ALBANI: Ako nešto više mrzim od švaleracije onda su to laži! Šta si tom laži htjela da postigneš? Da ti otac ostavi veći dio Britanije? Ili barem bolju polovinu?

GONERILA: Šta te briga?

(Albani se ironično smije.)

ALBANI: Ne možeš ni da zamisliš kako mi je bilo odvratno da lažem tvom ocu da nisi ovdje.

GONERILA: Nisi ti lagao. Ono što sam ti rekla da mu kažeš istina je. Do nedavno nisam ni bila u dvorcu.

ALBANI: Znam gdje si bila. To me ne zanima. Drago mi je da sam tom jadnom čovjeku ipak rekao istinu. Sad ću da mu kažem da si se vratila. Iz ljubavnikovog kreveta!

GONERILA: Nikuda ti nećeš da odeš! Ne dok ti to ja ne dozvolim!

ALBANI: Ne možeš ti meni da naređuješ u mom dvorcu!

GONERILA: Nešto si zaboravio. Ovaj se dvorac nalazi u zemlji gdje sam ja kraljica i gdje, prema tome, sve pripada meni. Ovdje je čak prijestolnica moje kraljevine! (Stavlja krunu na glavu)

ALBANI: Idi do đavola i ti i tvoja kraljevina!

(Albani izađe zalupivši vratima.)

Četvrti prizor

(Dvorana u istom dvorcu.

Lir sjedi u tronu vojvode od Albanija. Kraj njega stoje Luda i Kent obučen kao sluga.)

LIR: Kakva je to sad maskarada, Kente? Prošao je mjesec karnevala!

LUDA: (Liru.) A da nas dvojica zamijenimo odjeću? Ti budi ludi kralj, a ja ću kraljevska luda!... Ali ti već jesi lud, a kralj više nisi. Možeš uvijek biti samo luda. Ja kralj – nikad!

LIR: Jesi li se prerušio, vjerni Kente, da te Gonerila ne prepozna?... To ti nije loša ideja. Ona, izgleda, više voli prosjake nego moje ljude. Vidiš da me nije ni dočekala.

LUDA: Mogla je Gonerilica i da te ne pusti unutra. Ili još gore – da te dočeka pa istjera!

KENT: Nisam se ovako obukao s namjerom da me vaša kćerka ne prepozna. Ja se nje ne bojim.

LUDA: To se ti, bivši grofe, privikavaš na ona srećna vremena kad budeš nosio gaće na štapu! Ne želiš da budeš nespreman na skorašnje nedaće, zar ne?

KENT: Nisi pogodio, Ludo.

LUDA: Ili želiš da i ostali vide da si lud? Jedan grof nije društvo jednog kralja propalice. Trebao si da obučeš moju odoru!

KENT: Ja sam uvijek bio mom gospodaru na usluzi. On toga do sada i nije bio svjestan. Neka ga sada moja prikladnija odjeća podsjeti na to.

LUDA: Zašto ga zoveš gospodarom? Ovo nije pozorište u kojem ti moraš da glumiš slugu, a on kralja. Prije bi on tebe tako mogao da zove. Jer ti si još uvijek grof, zar ne?

KENT: Na žalost jesam.

LUDA: Meni nije žao što sam još uvijek luda, već mi je žao što sam luda Lira, bivšeg kralja. Bolje da je on i dalje kralj, a ja bivša luda! (Smijeh)

LIR: (Ludi.) Hajde da čujemo neku pjesmu!

LUDA: Blago onom ko rano poludi
pa mu starost u veselju prođe!
Teško onom ko kasno poludi
pa mu kruna na ćerkice dođe!
Blago djeci od blesavog oca
koji dade čak i krunu s glave
zetovima s kolca i konopca.
S puno pompe, a nimalo slave!

(Smijeh. Svi nazdravljaju, piju. Svirač svira lautu i pjeva neku vinsku pjesmu.
Dolazi Osvald. Niko ga ne primjećuje.)

OSVALD: Prestanite s tom galamom!

(Ne čuju ga. I dalje se vesele.)

OSVALD: Prestanite već jednom!

(Prestanu.)

KENT: Ko si sad pa ti?

OSVALD: U službi sam njenog veličanstva Gonerile I, kraljice Albanija i okoline!

KENT: Pa mi smo kolege. Ja sam lično sluga njegovog veličanstva Lira, kralja cijele Britanije.

OSVALD: Bolje recite da ste bivši sluga bivšega kralja ili sadašnji sluga oca moje gospodarice.

KENT: Hej, mali, pazi kako se ponašaš pred mojim gospodarom!

OSVALD: Pazite vi kako se ponašate u dvorcu moje gospodarice!

KENT: (Prilazi Osvaldu i opali mu šamar.) Malo više pristojnosti neće ti škoditi!

OSVALD: Platićeš mi za ovo, podlače!

KENT: Isplata slijedi i to odmah!

(Kent udara Osvalda nogom u stražnjicu.)

OSVALD: (Plačući odlazi.) Sad ću vas reći mojoj gospodarici!

LUDA: (Kroz smijeh.) Tužibabo!

KENT: Što me uplaši!

LIR: Jeste li čuli šta je mali rekao? Moja kćerka je ovdje! A vojvoda je rekao da nije!

LUDA: Bolje da nije.

LIR: Zar je se bojiš?

LUDA: Bolje da ti nije kćerka.

LIR: Zašto se krije od mene? Od svoga oca?

KENT: To se i ja pitam.

LUDA: A ja se ne pitam.

(Dolazi namrgođena Gonerila s Osvaldom. On na svaku njenu tvrdnju klimne glavom.)

LUDA: A vučica na vrata!

GONERILA: Kakva je to galama?! Čuje se skroz do moje sobe!

LUDA: Gnjevni anđeo je konačno sišao s neba.

LIR: Zar si spavala? Nisam znao. Inače bih bio tiši.

GONERILA: Ova bi buka i mrtve probudila!

LIR: Nisi spavala s mužem. On je bio ovdje. Gdje je sada?

GONERILA: Valja negdje spava.

LIR: Prestali smo s muzikom. Nema šanse da ćemo ga probuditi.

GONERILA: Nadam se.

LIR: Nisi baš oduševljena što me vidiš.

GONERILA: A ko bi bio na mom mjestu?

LIR: Mislim da bi Regana bila. Ona bi me dočekala. Sama ili zajedno sa svojim mužem.

GONERILA: Ti je, izgleda, ne poznaješ dovoljno.

(Kratka pauza.)

LIR: Dogovorili smo se da ću biti tvoj gost svakog neparnog mjeseca.

GONERILA: Ne poričem. Dogovorili smo se usmeno. Čak ni u toj formi nismo ništa precizirali.

LIR: Precizirali?

GONERILA: Trebali smo da potpišemo ugovor.

LIR: Ugovor?

GONERILA: Naravno. Nijedna strana tada ne bi bila oštećena.

LIR: Zar ugovor između oca i kćerke?

GONERILA: Zašto da ne? I moj smo muž i ja sklopili bračni ugovor.

LIR: Naš bi, dakle, bio roditeljski?

LUDA: Između mame i sinčića!

GONERILA: Ni prvi ni posljednji.

LIR: Hoćeš da ga sklopimo?

GONERILA: Još nije kasno.

LIR: Šta bi pisalo u tom ugovoru?

GONERILA: S tvoje strane tražim tišinu, skromnost i trezvenost...

LIR: Tišinu?

GONERILA: Ovdje nije dozvoljena galama, svirka i orgijanje.

LIR: Zar je ovo samostan?

LUDA: Ovo, naravno, ne važi za kraljicu. Ona, naravno, može da galami ne samo kad je probude već i kad joj se prohtije. Skromnost joj ni kao princezi nije bila jaka strana... Muž joj igra kako ona svira. Trezvenost nije imala od koga da naslijedi. O orgijanju iza leđa bolje da i ne govorimo!

GONERILA: (Liru.) Začepi usta ovom idiotu dok mu ja to nisam učinila!

(Osvald misleći da je to njemu naređeno zamahne da udari Ludu, ali mu se ispriječi Kent i ošamari Osvalda.

Osvald stane jaukati.)

GONERILA: Straža!

(Priđu dvojica stražara.)

GONERILA: Vodite Ludu i očevog slugu! Svaki neka dobije po pet udaraca bičem!

(Luda pobjegne na sporedna vrata.)

LIR: Smiri se, kćeri. Ovo se više neće ponoviti.

GONERILA: (Stražarima.) Opozivam naredbu. Ali budite u pripravnosti.

(Kratka pauza.)

LIR: Preciziraj mi šta podrazumijevaš pod tišinom, skromnošću i trezvenošću u mom slučaju.

GONERILA: Dok si ovdje uzdrži se od galame, rasipništva i pazi šta pričaš.

LIR: Pred tobom ili bez tebe?

GONERILA: Svejedno. Dok si u ovom dvorcu moraš da poštuješ ovdašnji kućni red!

LIR: Zar sam ja rasipnik?

GONERILA: Jesi. Vitezovi i sluge nisu ti više potrebni.

LIR: Molim?

GONERILA: Rekoh, tvoja pratnja ti više nije potrebna!

LIR: I šta da radim? Hoću li i njih dati tebi?

GONERILA: Otpusti ih. Ja svoje imam. Ako su meni dobri onda su i tebi.

LIR: Meni se tvoji ne dopadaju. Pogotovo ne ovaj tu! (Pokaže na Osvalda koji se zakloni iza Gonerilinih leđa)

GONERILA: Ja sam ih birala. I nisam se pokajala. Sigurna sam da nećeš ni ti.

LIR: Pod takvim uslovima ne želim da sklopim ugovor ni s bijelim anđelom!

GONERILA: Onda idi Regani. Ona će sigurno da ti ponudi bolje uslove.

LIR: To znam i ja. Znam je i previše dobro. A s tobom sam raskrstio. Ti mi više nisi kćerka. Ti za mene više ne postojiš! Prije bih se ubio nego opet zakucao na tvoja vrata!

(Gonerila se ironično nasmije. Vrati se u svoju sobu.)

LIR: Onda mi više nemamo šta da tražimo ovdje.

(Izvana dopire grmljavina.)

KENT: Počinje oluja. Moraćemo da sačekamo dok sve prođe.

LIR: Ne želim više ni trenutka da ostanem u ovoj jazbini!

KENT: Znao sam.

LIR: Gdje je Luda?

KENT: Ne znam. Negdje se izgubio.

LIR: Smjesta ga pronađi i dovedi.

KENT: Kako vi kažete, gospodaru.

(Kent izlazi na sporedna vrata.)

LIR: Gdje je sada moja kći Gonerila da me čuje? Ona koja me nikad nije slušala niti sada želi da me sluša... Ne znam da li je začela s onim njenim papučarem... Ne vjerujem. Ta nije u stanju da bude kći. Kako bi onda mogla biti majka... Ko zna da li je i trudna... Bolje da nije. Da nije nikad ni bila... Ne. Ako je trudna nek joj bude. Neka bude majka kakva je i kći. Neka joj kći bude bude kakva je i majka. Nek joj ona vrati onakvom kćerinskom ljubavlju onakvom kakvu je njena majka meni uzvratila... A ako bude sin?... Ne, ta nije u stanju da rađa sinove... Ako ipak bude sin neka ne bude na oca... Ali ne vjerujem da bi onaj smotani vojvoda bio u stanju da napravi sina... Neka princ ipak bude na oca, a ne na djeda. Neka zbaci majku zmiju s prijestolja i, kao nekad njegov djed, zavlada cijelom Britanijom!

(Dolazi Kent. Vuče silom Ludu koji se odupire.)

KENT: Jedva sam ga pronašao, gospodaru. Ždero je i loko u kuhinji. Usput je štipo kuharice!

LIR: (Smijeh.) On? Ko bi to rekao?

LUDA: (Kentu.) Gledaj svoja posla!

LIR: Što se ljutiš?

LUDA: Glupa pitanja ne traže odgovora!

LIR: Ludo, idemo odavde!

LUDA: A kuda, ako se smije znati?

LIR: U Gloster. Regani... Gdje bi drugo.

LUDA: Tek smo ovdje došli.

LIR: Ne pravi se lud. Znaš i sam kako smo ovdje prošli!

LUDA: Ne znam kako vi. Ja za početak nisam prošao loše.

LIR: Šta to znači? Da nećeš s nama?

LUDA: Tako nekako. Kad izvažem, vaše face, izvjesne bokove i uvjerljive gromove mogu vam poželjeti srećan put. Iako to zvuči kao crni humor!

LIR: Ali ona vještica je i tebi pokazala vrata!

LUDA: Ali zato je jedna dobra vila meni otvorila vrata svoga srca.

KENT: Pa ti ćeš se još ovdje i oženiti!

LUDA: Nisi ti, Kente, toliko glup koliko izgledaš!

LIR: Zar ćemo na kraju ostati samo Kent i ja?

LUDA: Na žalost, bivši kralju, ubuduće ćeš još samo njega moći da vučeš za nos!

(Lir i Kent odlaze ostavljajući Ludu koji se smješka.)

Peti prizor

(Soba u istom dvorcu.

Ulazi Edmund. Ona ustane.)

GONERILA: Konačno!

(Zagrle se i poljube.)

GONERILA: Jesi li sredio?

EDMUND: Naravno. Upokojen je i pokopan.

GONERILA: Gdje?

EDMUND: Zar je to važno? Niko drugi ne zna niti će od mene ikad da sazna!

GONERILA: Reci samo meni.

EDMUND: Zar mi ne vjeruješ?

GONERILA: Edmunde, znaš da ti vjerujem!

EDMUND: Onda u redu. Nisam ti valjda trebao kao lovac kraljici donijeti jedno svinjsko, tobožnje Snježanino srce.

(Poljube se.)

GONERILA: Sad već lakše dišem.

EDMUND: Znam.

GONERILA: Sada dvostruko lakše dišem jer je ona nesreća od bivšega kralja otišao iz moga dvorca.

EDMUND: Pa sad je dvorac tvoj i ničiji više.... Govoriš li o svom ocu? O Liru?

GONERILA: Bio je tu. Srećom ne dugo.

EDMUND: Zar si ga izbacila?

GONERILA: Nisam. Sam je odlučio da ode mojoj sestri.

(Grmljavina.)

EDMUND: Zar po ovakvom vremenu? Toliko mu se žurilo?

GONERILA: Stara budala. Popeo mi se na glavu! Već sam htjela da ga izbacim!

EDMUND: Jasno mi je. Nadam se da ti neće pasti na pamet da jednog dana, ili bolje rečeno noći poput ove, izbaciš i mene!

GONERILA: Edmunde, šta ti pada na pamet!

EDMUND: Ništa. (Izlazi)

Ulazi Osvald.)

OSVALD:(nakloni se.) Na zapovijest, vaše veličanstvo.

(Gonerila uzima pismo s komode i daje ga Osvaldu.)

GONERILA: Odnijećeš ovo pismo mojoj sestri.

OSVALD:Regani? ... Pardon... Htio sam da kažem njenom veličanstvu kraljici Regani?

GONERILA: Glupi Osvalde. Ja imam samo jednu sestru! Zar si zaboravio?

OSVALD: Nisam, vaše veličanstvo. Ali...

GONERILA: Šta "ali"?

(Grmljavina.)

OSVALD: Je li to hitno?

GONERILA: Naravno da je hitno. Moraš smjesta da kreneš. Moraš da stigneš prije staroga!

OSVALD: On je već krenuo.

GONERILA: Pa šta! Sa svojom ludom pratnjom ne može brže da napreduje od tebe. Moraće povremeno da zastane. Da se skloni od nevremena.

OSVALD: A ja ne mogu da se sklonim?

GONERILA: Osvalde, ne budi drzak! Ne možeš sebe da upoređuješ sa mojim ocem! On je ipak bio kralj. Ti si bio i ostao niko i ništa. Jasno?!

OSVALD: Jasno mi je, vaše veličanstvo.

GONERILA: Ako ti je jasno, gubi se!

(Osvald se nakloni i izađe.)

DRUGI ČIN

Prvi prizor

(Tomova koliba u pustari.

Lir posmatra unutrašnjost kolibe. Spazi Toma okrenutog mu leđima.)

LIR: Dobar dan.

(Pauza.)

LIR: Baš je ugodno ovdje.

(Pauza.)

LIR: Prolazio sam, vidio ovu kolibu i svjetlo u njoj ... Rekoh sebi zašto ne bih svratio...

TOM: S kim vi to razgovarate?

LIR: Pa ovdje nema nikoga osim nas dvojice, ako se ne varam...

TOM: U pravu ste. Nema. Pomislio sam da i vi poput mene imate običaj da razgovarate sami sa sobom. Ima ljudi koji su sami. Ali ima i onih koji razgovaraju sami sa sobom a nisu sami... Znaju da ih drugi slušaju. Da ih vrlo dobro čuju. To je monolog, bolje reći kvazimonolog s nekim ciljem. Spadate li vi u takve? Koji je vaš cilj?

LIR: Poslao sam vjernog slugu da odnese pismo. Sam će prije da stigne... Onda ću ja. Za njim...

TOM: Kada će to da bude?

LIR: Ne znam. Prije ili kasnije. Zavisi...

TOM: Od čega?

(Kratka pauza.)

TOM: Od oluje?

(Kratka pauza.)

TOM: Ili od mene? Od moje gostoprimljivosti?

(Kratka pauza.)

TOM: Što se mene tiče možete da krenete već sada za svojim slugom. Odmah...

(Kratka pauza.)

TOM: (Okrene se, i dalje sjedeći.) Šta je? Iznenađeni ste?... Očekivali ste se da ću se obradovati vašoj nenadanoj posjeti? Da sam, kao pravi pustinjak, srećan što poslije dugo vremena vidim jedno biće. Biće nalik meni. Ljudsko biće!

(Lir iznenađeno posmatra Toma.)

TOM: Zar ste očekivali da ću vas pozvati na večeru? Napojiti vinom? Ponuditi svoju postelju. Da ću zbog vas ja spavati na vlažnoj zemlji?

LIR: Nisam...

TOM: Mislite, vani je nevrijeme. Nije vrijeme za putovanje. Oluja bjesni i noć je. Trba predahnuti, otpočinuti, nastaviti put što kasnije...

LIR: Ne mislim...

TOM: (Ustane.) Baš me briga što ti misliš! ... Znaj iako ne živim odavno s ljudima, niti izgledam kao civilizovano biće, još u meni ima ljudskoga. Zato neću da te istjeram... Ali moraš da znaš da ovdje nisi dobrodošao!... I nije to zato što si to ti. Nije ovdje dobrodošao bilo ko... Vi, ljudi, krivi ste što sam ovdje!

LIR: Zašto?...

TOM: Ne pitaj me to!... Ništa me ne pitaj! Neću ti odgovoriti ni na jedno pitanje!... Ljudi sa dna se vole ispovijedati. Jesi li ti sveštenik?

LIR: Nisam.

TOM: Ili pisac koji zarađuje na pričama ubogih?

LIR: Ja sam kralj...

TOM: (Prsne u smijeh.) Kralj?!

LIR: Ni to više nisam. Ja sam niko i ništa...

TOM: Kao ja, htio si reći?

LIR: Ništa nisam htio reći.

TOM: I bolje. Ćuti... Onda idi. Što prije to bolje.

LIR: Kako ti kažeš...

(Posmatraju se.)

TOM: Zašto si se zablenuo u mene?

LIR: Ja... Nešto mi je palo na pamet... Koliko ti imaš godina?

TOM: Godina?... Šta će ti moje godine?... Ne znam koliko imam. Odavno ih ne brojim.

LIR: Imaš li trideset?... Najviše trideset i tri?...

TOM: Rekao sam ti da ne znam. Ti kao da znaš bolje od mene...

LIR: Tvoja majka se zove Meri...

TOM: Ne znam kao se zvala ili kako se još zove moja majka. Ako sam je ikada i imao...

LIR: A otac Džozef...

TOM: Kakva majka, takav otac...

LIR: Bio je drvodjelja...

(Kratka pauza.)

LIR: Ustvari on nije tvoj otac. Nije tvoj pravi otac...

TOM: Rekao si da nisi sveštenik. Da si bio tamo neki kralj. Još nisam čuo za kralja bogomoljca!

LIR: Ne znam sva ta imena. Star sam i pamćenje me odavno izdaje... Ali vidim još uvijek dobro za moje godine... Vidim tebe. Kao što vidim sebe u ogledalu kad mi je bilo tridesetak godina...

TOM: Ogledalu? O čemu to lupetaš? Ja te ne razumijem...

LIR: Mislim da znam tajnu tvog porijekla. Ne mislim već znam! Znam ko si. U to sam siguran...

TOM: Ne zanima me...

LIR: Ti si moj sin.

TOM: Sin?

LIR: Da. Moj sin za kojeg nisam ni znao da postoji. Pronašao sam te poslije toliko godina... Tako sam srećan zbog toga. Tako sam volio tvoju majku. Bila je žena mog života!

TOM: Kažeš da si kralj? Bivši kralj?

LIR: Jesam.

TOM: Onda sam ja princ. Bivši princ!

LIR: Jesi.

TOM: Po svemu sudeći nezakoniti, zar ne?

LIR: Pa...

TOM: Nezakoniti bivši princ... I to je nešto. Bolje biti neko i nešto pa onda niko i ništa već od početka niko i ništa.

LIR: Naravno da je bolje.

TOM: Tebi jeste. Ti si bio kralj i sada živiš od uspomena na svoje kraljevanje. Ja pak nisam bio kraljević mada sam mogao da sam znao. Uvijek sam bio i ostao prosjak... Sad bih ja imao više prava prosjačiti od tebe već ti od mene.

LIR: Još nije kasno...

TOM: Za šta?

LIR: Da nadoknadiš propušteno. Da budeš princ... Sad već kralj. Imaš na to pravo!

TOM: Ma nemoj mi reći!

(Kratka pauza.)

TOM: I šta sad hoćeš? Da dižemo revoluciju?

LIR: Što da ne? Ja nisam više mlad. Ali mogu da ti pomognem svojim savjetima...

TOM: Kažeš da si bivši kralj. Koje zemlje?

LIR: Ove. Britanije.

TOM: Ko je sada kralj?

LIR: Britanijom sada vladaju dvije kraljice. Moje dvije kćeri. TOM: Dakle, moje dvije sestre?

LIR: Da. Jedna dobra i druga zla. Mi trebamo da svrgnemo onu zlu. Kad je skinemo s vlasti ti ćeš zauzeti njeno mjesto...

TOM: Misliš da će to da ide tako lako? Zašto si i toj zloj ostavio krunu?

LIR: Pogriješio sam. Ali još nije kasno da se ispravi greška. Mi ćemo da je ispravimo. Zajedno.

TOM: To je bila tvoja greška. Sam si kriv. Ako ti se da sam je i ispravljaj!

LIR: Da sam te ranije sreo ne bih dozvolio da se to desi. Sve bih ostavio tebi. Žene nikad nisu bile za vladare!

(Kratka pauza.)

LIR: Slažeš li se s mojim prijedlogom?

(Pauza.)

TOM: Moj je odgovor...

(Kratka pauza.)

TOM: Laku noć, naivni oče!

(Pauza.)

LIR: (Izlazi.) Znači tako? Izbacuju me i kći i sin... Ali imam ja još jedno dijete. Kći Reganu... Nisam sam kao što mislite.

(Grmljavina.)

Drugi prizor

(Pred Glosterovim dvorcem.

Osvald spazi Kenta i ustukne.)

KENT: O, koga ja to vidim! Jesi li poranio, prijatelju?

OSVALD: (Namrgođeno.) Nismo mi nikakvi prijatelji!

KENT: Ako ništa drugo kolege smo. Ti si sluga kao i ja.

OSVALD: Jesmo, ali moja je gospodarica ipak za razliku od tvoga gospodara neko i nešto. I više od toga!

KENT: Osim što si sluga ti si i potrčko!

OSVALD: Kakav potrčko?

KENT: Kao sluga si puzavac, a kao potrčko nevaspitan!

OSVALD: Zašto nevaspitan?

KENT: Jer nosiš pismo koje jedna nevaspitana kći šalje drugoj nevaspitanoj kćeri!

OSVALD: Kako ti znaš čije pismo nosim i kome?

KENT: Ne mora se biti naročito pametan da se to shvati. Znam da ti na mom mjestu to ne bi shvatio ni za sto godina!

OSVALD: Kad si tako pametan onda znaš i šta u tom pismu piše.

KENT: Naravno da znam. Gonerila se hvali Regani da je izbacila na oluju rođenog oca i preporučuje sestrici da i ona isto to učini!...

OSVALD: Prokletniče! Ti si pročitao Kraljičino strogo povjerljivo pismo!

KENT: Nisam rekao da sam ga pročitao. Samo sam pogodio šta u njemu piše. Ti si ga, izgleda, otvarao čim me za to optužuješ!

OSVALD: To nikad ne bih učinio. Prije bih umro!

KENT: (Vadi mač.) Onda se spremi da umreš!

OSVALD: Upomoć! Ubiće me! Upomoć!...

(Kent udara Osvalda.
Dolaze vojvoda od Kornvola, Regana, Gloster i oružana pratnja.)

GLOSTER: Ko će koga ubiti ispred moga dvorca?! (Pratnji.) Razdvojite ih!

(Poslušaju ga.)

KORNVOL: Ko ste vas dvojica?

REGANA: Ovaj desno je Osvald, sluga moje sestre. A ovaj lijevo mi liči na grofa od Kenta.

KENT: Ja sam sluga vašeg oca. Sluga kralja Lira.

REGANA: Lir jeste moj otac. Ali više nije kralj.

KORNVOL: I što kao sluga ovdje radite bez svoga gospodara?

(Kratka pauza.)

OSVALD: Možda nosi pismo od gospodara kao što ja nosim pismo od moje gospodarice. (Vadi pismo iz džepa i pruža ga Regani.) Pismo za vas, vaše veličanstvo.

KENT: Naravno da nosim. (Pruža Regani pismo)

REGANA (Uzima pismo od Osvalda, Kentu.) Šta piše u tom pismu, slugo?

KENT: Otvorite pa vidite. Ja ne čitam pisma moga gospodara.

OSVALD: Vaš otac piše vašem veličanstvu da stiže ovamo.

REGANA: Koja radosna vijest!

(Kent nasrne na Osvalda.)

REGANA: (Pratnji.) Vežite ga!

(Poslušaju je.)

KORNVOL: Šta ćemo s njim?

REGANA: Stavićemo ga u kvrge.

KENT: U kvrge? Mene?!

GLOSTER: Zar je takvu kaznu zaslužio?

REGANA: Zalužio je on i gore. Ali ja sam uvijek bila milosrdna.

GLOSTER: Ali on je grof od Kenta!

REGANA: Bivši grof. Sad ga lišavam titule. Sad je samo sluga bivšega kralja... Donesite kvrge!

(Dio pratnje odlazi. Ostali paze na Kenta.

Regana otvara pismo i čita.)

REGANA: (Kad je pročitala.) Znači stari dolazi ovamo. Kad vidi svog dripca u kvrgama porašće mu pritisak pa će morati da produži svojim putem!

(Sluge donose kvrge.)

GLOSTER: Zar ne postoji neka blaža kazna? Kent je ipak čovjek u godinama. Kao i vaš otac.

REGANA: Što se godina tiče njih se dvojica mogu uhvatiti pod ruku. Ali i što se pameti tiče. Nema je niti jedan niti drugi! (Pratnji.) Izvršite zapovijest!

(Stavljaju Kenta u kvrge.
Svi odlaze osim Glostera.)

GLOSTER: Prijatelju stari pred mojim si domom koji to više nje i ko zna hoće li ikada više biti.

KENT: Shvaćam, prijatelju, šta želiš reći. Ali sad me možeš i ti ostaviti. Želim konačno da odspavam. Sad mi se pružila prigoda za to. Ako se ove kvrge mogu nazvati prigodnim. (Zaspi)

(Zamračenje.
Svjetlo. Ulaze Lir i jedan vitez iz Lirove pratnje.)

LIR: (Ne primjećuje Kenta.) Napustila me Gonerila, napustio Luda... Čak i sin kojeg tek pronađoh... Niko me ne treba. Čudo da me još i ti slijediš.

VITEZ: Baš čudo. Čudo neviđeno.

KENT: (Probudio se.) Prvo mi požele laku noć, a onda me još i bude prije vremena! (Spazi Lira, obraduje se.) Pa to ste vi, gospodaru!

LIR: Šta ti ovdje, glumiš, Kente?!

KENT: Kao što vidite. Zarobljenika. Naravno, protiv svoje volje.

VITEZ: Jadniče!

LIR: Ko ti ovo namjesti, Kente?

KENT: Vaša kći i zet. Bolje reći samo ona. Da se njega pitalo ko što nije, ne bih na to spao.

LIR: Regana?

KENT: Baš ona.

LIR: Ne, ne vjerujem u to.

KENT: Vjerovali ili ne tek ja se ovdje na miru sunčam!

LIR: Jesi li joj predao pismo?

KENT: Nisam.

LIR: Kako nisi?!

KENT: Nije ga htjela ni uzeti niti pročitati.

LIR: Znači ni ne zna da dolazim?

KENT: Naravno da zna. Saznala je to od svoje sestrice. Već se potrudila Gonerilica da upozori Reganicu.

LIR: Na šta da je upozori?

KENT: Da se dobro čuva svog ćaknutog tatice!

LIR: Ne vjerujem da je baš tako napisala!

KENT: Možda i nije baš doslovno tako. Ali smisao je isti... Uostalom možete se sami uvjeriti ako pročitate to otrovno pismo što ga je Regani uručio onaj smrdljivi sluga Osvald!

VITEZ: Opet ta ništarija!

KENT: Još su veće ništarije oni od kojih prima i kojima šalje!

LIR: Sačekajte me ovdje vas dvojica. Idem da se najavim.

(Lir ulazi u dvorac.)

VITEZ: (Dovikne.) Ali, gospodaru, ne možete vi sami da se najavljujete!

(Lir je ušao.)

KENT: Stari moj, više se ni čemu ne trebaš čuditi.

VITEZ: Ovo ti je dobar savjet, prijatelju.

KENT: Boljeg u kvrgama nisam ni mogao da se sjetim.

VITEZ: Koliko si već dugo tu?

KENT: Ne znam. Spavao sam. A zar je to važno?

VITEZ: Pa kad bolje razmislim i nije.

(Vraća se Lir s Glosterom.)

LIR: Ne mogu da vjerujem da se sve ovo dešava u tvom dvorcu!

GLOSTER: Ni ja da se sve ovo dešava u vašoj kraljevini.

LIR: Ali kraljevina više nije moja.

GLOSTER: Ni moj više nije ovaj dvorac.

LIR: Zar si i ti već ostavio dvorac svom sinu?

GLOSTER: Ja imam dva sina. Jednog zakonitog i drugog nezakonitog.

LIR: Znači sve si ostavio zakonitom?

GLOSTER: Nisam. Ali dvorac je već nezakonito prisvojila vaša kći Regana. Već ga naziva svojim. Meni bi bilo najbolje da kao grof od Kenta obučem sličnu odjeću.

LIR: Pusti Kenta iz kvrga.

GLOSTER: To moram nju da pitam.

LIR: Onda pitaj. Ona zna da dolazim, a ne dočekuje me.

KENT: Ali zato dočekuje mene!

LIR: Želim smjesta da razgovaram s njom!

GLOSTER: Dobro. (Ulazi u dvorac)

VITEZ: Ovaj put se ne čudim.

KENT: Dobro napreduješ, stari. Biće nešto od tebe!

VITEZ: A šta će od tebe biti?

KENT: Ja ne znam ima li šta gore. Tu, naravno, računam i smrt.

(Gloster se vraća s Reganom, Kornvolom i pratnjom.)

LIR: Jeste li se naspavali?

KORNVOL: (Nakloni se.) Pozdravljam vašu milost.

REGANA: Drago mi je da te vidim, tata.

LIR: Prvo oslobodite Kenta.

(Pratnja čeka Reganino naređenje.)

REGANA: Pa, oslobodite ga.

(Poslušaju je.)

VITEZ: Konačno si slobodan, stari.

KENT: Ne znam trebam li sad da se radujem ili plačem.

VITEZ: Da se raduješ nego šta.

KENT: Kad ti tako kažeš... Ali nekako nemam volje za to.

LIR: Regana, sve do nedavno nisam ni znao kakva mi je kći Gonerila. Ustvari ona mi više i nije kći. Ja je se odričem. Više neću ni da je pominjem. Kao da je ni nema!

REGANA: (Obraduje se.) Znači li to da ćeš je razbaštiniti?

LIR: Sad je kasno za to. Da sam znao da će biti ovakva ništa joj ne bi ostavio... Ko bi se tome nadao? Da je ne prepoznaš! Sušta suprotnost onoj staroj Gonerili. I sušta suprotnost tebi!

REGANA: Drago mi je da tako misliš.

LIR: Zamisli samo što mi je ta zmija priredila...

REGANA: Znam.

LIR: Kako znaš?

REGANA: Poslala mi je pismo.

LIR: Mora da me olajavala na pasja kola. To se od nje moglo i očekivati. Daj mi da vidim to pismo.

GONERILA: Ne mogu ti dati da pročitaš to pismo. Poslala ga je meni. Šta bi Gonerila na to rekla!

LIR: Nije važno šta je tamo nažvrljano. Sigurno sve najgore o meni. Je li tako?

REGANA: Tako nekako.

LIR: Ti joj na to pismo nećeš odgovoriti, zar ne?... Najbolje je prekinuti svaku vezu s tom... Tom... Ne, nemam takve riječi koja bi mogla da iskaže sav moj prezir prema njoj!

REGANA: Ja ću odgovoriti na Gonerilino pismo.

LIR: Napiši joj da je prezireš zbog svega što je učinila prema meni! Da je se odričeš! Da ne želiš više ni da čuješ za nju!

REGANA: Ne...

LIR: Ne možeš to da napišeš?

REGANA: Neću to napišem.

LIR: A šta ćeš da napišeš?

REGANA: Ne znam šta ću sve da joj napišem. Znam da ću se na početku pisma složiti s njenim ponašanjem....

LIR: Složiti? S čime?

REGANA: S njenim ispravnim stavovima.

LIR: Ispravnim?

REGANA: Gonerila je postupila sasvim ispravno. Onako kako mudra kći treba da se ponaša prema svom...

LIR: ... ludom ocu? Htjela si reći da sam ja lud?!

REGANA: Moraš priznati da si u godinama...

LIR: Pa šta onda? Bićeš i ti u godinama!

REGANA: Molim te, tiše... U pravu si. Doživjeću i ja tvoje godine... Ali budem li se tada tako ponašala kako se ti ponašaš onda bolje da ih i ne doživim!

(Kratka pauza.)

LIR: I šta mi onda savjetuješ? Da se ubijem?

REGANA: Vrati se i budi s Gonerilom mjesec dana kao što smo se sve troje dogovorili. Onda dođi meni. Na cijeli mjesec...

LIR: Ali ja ne želim da se vratim Gonerili! Prije bih se ubio no ponovo pokucao na njena vrata. Rekao sam ti već da ona za mene više ne postoji. Ona više nije moja kći! Sve sam joj to već izdeklamovao!

REGANA: Riječi, riječi... Sve su to u vjetar izgovorene riječi... To ništa nije bilo zapisano. Jeste li vas dvoje sklopili ugovor?

LIR: (Pogleda Kenta.) I ova priča o ugovoru.

(Kent slegne ramenima.)

LIR: (Regani.) Znači ti mi savjetuješ da se vratim Gonerili i lijepo sklopim ugovor. Moram li da joj se još i izvinem?

REGANA: Naravno.

LIR: A ona meni ne mora?

REGANA: Ti si pogriješio, a ne ona.

LIR: Moram li pri tom da kleknem pred njom? Da joj poljubi ruku? Skute? Noge? Zemlju po kojoj dična kraljičica hodi?

REGANA: Oče, ja ti govorim ozbiljno, a tebi je do cirkusa!

LIR: Kraljevska se ne poriče... Ali ja više nisam kralj. Onda ću da govorim kao običan otac... Očinska se ne poriče!... Ukratko, ja neću da se vratim Gonerili... Nikad više!

(Kratka pauza.)

REGANA: Šta onda planiraš?

LIR: Da ostanem. Kod tebe...

REGANA: Kod mene?

LIR: Dobro si čula.

(Kratka pauza.)

REGANA: Možeš da ostaneš jedan mjesec.

LIR: A drugi?

REGANA: Imaš ti i drugu kćerku

LIR: Ali rekao sam ti da ne želim više ići Gonerili. Ne želim da je molim za oproštaj!

REGANA: Za mjesec dana ćeš da promijeniš mišljenje.

LIR: Neću!

REGANA: Znajući dobro tvoju ćud znam da hoćeš... Dakle zaboravićemo ono što je prije bilo. Kao da se nikad nije ni dogodilo. Promijenićemo dogovor. I pismeno ćemo to da utvrdimo. Ti ćeš neparne mjesece umjesto kod Gonerile da provodiš kod mene. A parne kod Gonerile umjesto kod mene.

LIR: Želim da budem samo kod tebe.

REGANA: Uvijek si bio tvrdoglav. Ne možeš da budeš stalno kod mene. Ja ti nisam jedina kći...

LIR: Za mene jesi.

REGANA: Više nije važno šta ti smatraš. Kad ćeš to već jednom, da shvatiš?!

(Kratka pauza.)

REGANA: Provedi ovdje jedan mjesec. Poslije, ako već ne želiš da se vratiš Gonerili, budi negdje drugo.

LIR: Gdje?

REGANA: Ne znam. Negdje van moje kraljevine. Van Britanije. Možda u Francuskoj. Nekad si bio prijatelj francuskog kralja. Jesi li i sada?

LIR: Ne znam. Nekad sam imao mnogo prijatelja. Od kada više nisam kralj imam samo jednog. (Pogleda Kenta)

KENT: Gospodaru, prihvatite prijedlog. Ostanite ovdje taj mjesec. Onda ćemo već nešto smisliti.

LIR: U redu, Kente... Kćeri, prihvatam tvoj prijedlog. Samo me, molim te, poštedi ugovora. Uvijek sam bio alergičan na njih. Ako sam, kao kralj morao da ih sklapam, ne moram i sada kada to više nisam!

REGANA: U redu. Ali o nekim se stvarima moramo dogovoriti. Nemoj poslije da se čudiš. Nemoj da kažeš da nisi čuo... Tu je tvoj sluga. Neka ti on bude svjedok.

LIR: Dobro. Reci šta imaš reći.

REGANA: Kao prvo ovdje vlada isti kućni red kao kod moje sestre Gonerile...

LIR: Stani!

(Regana ga začuđeno pogleda.)

LIR: Već ta prva tačka mi ne odgovara. Ja takav kućni red nisam mogao da prihvatim. Ja sam od takvog kućnog reda pobjegao. Da sam ga mogao prihvatiti ostao bih tamo. Kog sam đavola dolazio ovamo gdje me isto čeka?! Onda sam mogao da ostanem tamo... Ćuti i tri... Cijeli mjesec... Ali ja nisam htio da budem pod papučom svoje žene. Zašto bih onda bio pod papučom svoje kćeri!... Hvala lijepo. Nema od te ljubavi ništa!... Ugovor raskidam prije no što je i sklopljen!

REGANA: Onda više nemamo o čemu da razgovaramo! (Okrene leđa i odlazi u svoju sobu)

KENT: Šta ćeš sad, gospodaru? Šta ćemo sad?

LIR: Ne znam... Možda bi trebali kao moj sin Tom da sagradimo kolibu u pustari?... Ili da odemo u Francusku?... Ili negdje drugo?...

KENT: Jadni moj gospodaru.

TREĆI ČIN

Prvi prizor

(Soba u Glosterovom dvorcu.
Ulaze Kornvol i Edmund.)

KORNVOL: Sjednite. (Pokaže na stolicu)

EDMUND: Hvala, gospodaru. (Sjedne)

KORNVOL: Ko ste vi?

EDMUND: Edmund, sin grofa od Glostera.

KORNVOL: Zar se grofov sin ne zove Edgar?

EDMUND: Ja sam grofov mlađi sin.

KORNVOL: A tako.... Nisam znao da grof ima dva sina. Uvijek je pominjao samo jednoga. Edgara.

(Kratka pauza.)

KORNVOL: Htjeli ste nasamo da razgovarate sa mnom? Baš sa mnom, a ne s kraljicom?

EDMUND: S kraljicom nikako. Kad vam sve ispričam biće vam jasno i zašto.

(Kornvol se trže. Brzo pogleda Edmunda.)

KORNVOL: Slušam vas...

EDMUND: Ja sam Edgarov brat i svoga brata ne mrzim niti sam ga ikada mrzio. Ta braća smo, zar ne?.... Pa i da nismo nema razloga da ga mrzim. Edgar nije loš čovjek. Bar nije takav bio... Dugo sam se premišljao hoću li vam to reći ili ne. Nije tek tako lako protiv rođenoga brata svjedočiti.... Ali u mom životu glavno je geslo – istinu i samo istinu govoriti... Tako mi Bog pomogao!

KORNVOL: Kakvu ćete mi istinu reći?

EDMUND: Istinu koja će strahovito da vas potrese...

(Kornvol ga iznenađeno pogleda.)

EDMUND: Bolje da vam ne kažem...

KORNVOL: Recite mi... Zato ste valjda i došli...

EDMUND: Jesam, ali...

KORNVOL: Recite. Istina boli. Ali ja najviše na svijetu mrzim tajne.

EDMUND: Biću kratak...

(Kratka pauza.)

EDMUND: Vaša žena vas vara.

KORNVOL: (Trgne se.) S kim?

EDMUND: S Edgarom. Mojim bratom...

KORNVOL: Ne, to ne može biti istina.

EDMUND: Na žalost istina je.

KORNVOL: Ali kako to znate? Jeste li ih vidjeli zajedno?

EDMUND: Nisam.

KORNVOL: Imate neki dokaz?

EDMUND: Imam. Pismo moga brata upućeno kraljici.

KORNVOL: Dajte mi ga!

(Edmund mu predaje pismo.)

KORNVOL: (Uzima pismo, razgleda.) Ali ovo pismo nije otvoreno!

EDMUND: Ja ne čitam tuđa pisma.

KORNVOL: Kako znate da je ljubavno?

EDMUND: A kakvo bi bilo pismo mladog muškarca upućeno mladoj ženi?

(Kornvol otvara pismo i čita ga u sebi.)

KORNVOL: Istina je što ste naslućivali.

EDGAR: O, bože!

KORNVOL: Ustvari i gore je no što ste pretpostavljali. Mnogo gore... Oni su dogovorili... Oni su se dogovorili da...

EDMUND: Da vas ubiju?

KORNVOL: Pogodili ste!

EDMUND: Poznavajući Edgara to i nije bilo teško predvidjeti. To me nimalo ne iznenađuje.

KORNVOL: Ali iznenađuje mene. Sa smrću se nije šaliti. Pogotovo ako je riječ o sopstvenoj!

EDMUND: U pravu ste. Treba nešto da se preduzme.

KORNVOL: I ja mislim da treba. Ali šta?

EDMUND: Rješenje je prosto. Da prostije ne može biti. Treba se rješiti Edgara... Tako ćete dvije muve da ubijete jednim udarcem. Uklonićete ljubavnika svoje žene i usput ostati živi!

KORNVOL: To ste pametno smislili... Ali kako da to izvedem?

EDMUND: Ništa ne brinite. Ja ću za to da se pobrinem.

KORNVOL: Vi? Vi ćete biti u stanju da ubijete svoga brata?

EDMUND: Ne ja lično. Moj će čovjek to za mene da učini.

KORNVOL: Ne znam kako da vam zahvalim. Šta tražite zauzvrat?

EDMUND: Za sada ništa. Stojim vam na usluzi. (Nakloni se i izađe)

Drugi prizor

(Svečana dvorana u Lirovom dvorcu.
Sve vrijedne stvari su odnešene. Vlada zapuštenost i nered. Na prijestolju hrče Luda u prljavoj odjeći.
Ulaze Lir i Kent.)

LIR: Konačno u svom dvorcu!

KENT: Sramota!

LIR: Opet ću da sjednem na svoj prijestol!

KENT: Sve je odnešeno! Opljačkano! Kao da nas nije bilo sto godina! Ovo je Trnoružičin dvorac!

LIR: Još sam ja kralj!

KENT: Pa to je Luda!

LIR: Diži se s moga prijestola!

LUDA: (U snu.) Gubi se, debela vještice!

LIR: (Prodrma Ludu.) Diži se kad ti naređujem!

LUDA: (Otvori oči.) To ste vas dvojica?... Sad nas je opet trojica. Tri nesrećnika!

KENT: Ustani s prijestola moga gospodara!

LUDA: (Ustane, zijevne, Kentu.) Ti imaš gospodara, a tvoj gospodar prijestol. Kojeg li bogatstva!

KENT: Šta si to uradio sa svojom odorom, Ludo?

LUDA: Radio, radio... Nikad u životu nisam toliko radio! Hvala nebesima da i tom paklu dođe kraj!
Svako ima neki kraj.
Moj baš džepova je praznih.
Ipak, znajte, to je raj
nakon zaduženja raznih! (Smijeh)

KENT: Hoćeš li konačno da se digneš s prijestola?!

LUDA: (Ustane.) Ne moraš dvaput da mi kažeš, zadnji slugo zadnjeg gospodara! (Smijeh, nudi prijestol.) Voila! Poslužite se! Navalite! Ponuda nikakva, potražnja još gora. Kladim se da u cijeloj Britaniji nema normalnog čovjeka koji bio sjeo na ovaj prijestol!

LIR: (Sjedne.) Dome, slatki dome! Kod kuće je najbolje!

LUDA: Šta sam rekao!

LIR: Ovdje je do sada vladao nered! Šta rade moje sluge? (Pljesne rukama.) Sluge! Gdje su moje sluge?

(Pauza.)

LIR: (glasnije.) Sluge!

LUDA: Štedi grlo, stari. Tvoj zadnji i jedini sluga je pored tebe.. I nije gluh!... Šta si htio? Samo naredi i on će izvršiti. Doduše onako brzo kao puž kojeg su poslali na Vaskrs po vino, a on došao na Božić. A onda se sapleo o prag i sve vino prosuo! (Smijeh.) Na kraju je rekao – Lijepo je meni govorila moja mama. Nikad ne treba žuriti! (Smijeh)

(Kratka pauza.)

LUDA: (Uz naklon.) Šta naređujete, kralju moj? (Smijeh)

LIR: Gdje su moje sluge? Zašto su zapustili moj dvorac? Zar se tako zarađuje plata?

LUDA: Da je neko bio ovdje zar bih ja mogao da uđem, makar i bio dvorska luda, bez nečijeg visokog dopuštenja? I još pri tome zaspati. I, što je još gore, zahrkati, a da to nikome ne smeta!... Sve dok, vas dva baksuza, niste došli i probudili me!

LIR: Gdje je moja kruna? Gdje je moj skiptar?

LUDA: (Kentu.) Šta to ovaj trabunja?

(Lir zaspi u prijestolu.)

KENT: Nek se malo odmori. Svi su ga napustili. Svi su napustili dvorac. Bože, zašto su ga ostavili?!

LUDA: Ovaj prijestol nije više kraljevski prijestol. Ovaj dvorac nije više kraljevski dvorac. Ovaj grad nije više prijestonica... Ovo je avetinjski prijestol. Avetinjski dvorac. Avetinjska prijestonica... Ima je, a ustvari nema... Svi su ga napustili. Svi su otišli...

KENT: Kuda?

LUDA: Kamo je ko znao. Trbuhom za kruhom... Kako je ko znao. Neko se zaposlio ponovo kao sluga kod drugih kraljeva, odnosno kraljica! (Smijeh)

KENT: Uozbilji se već jednom!

LUDA: Pa da. Vrijeme je da konačno budem ozbiljan. Više nisam luda. Ni dvorska ni kuhinjska!

KENT: Zar su sve kraljeve sluge našle nove gospodare?

LUDA: Nisu svi. Neki su se snašli kako su znali i umjeli. Neki se oženili. Poput mene...

KENT: Ti da se oženiš? (Smijeh.) U životu nisam čuo ništa smješnije!

LUDA: A zašto da ne? Svaka vreća nađe zakrpu. Bolje bi bilo da se i Lir oženio. Da je našao neku oštrokonđu. Sredila bi ga, ali bi sredila i njegove ćerketine! Bila bi kraljica, ali i on bi bio neki kralj. Kralj papučar!

KENT: Kad ćemo moći da upoznamo gospođu ludicu?

LUDA: Imate sreću da nećete nikad. Dao sam joj nogu!

KENT: Hoćeš reći dao si nogama vjetra. Dakle, to je ta debela vještica koja te progoni u snu!

LUDA: Bolje u snu već na javi!

KENT: Ona ti je, znači, utjerala strah u kosti?

LUDA: Daleko joj lijepa kuća!

KENT: Je li to bila jedna od onih debelih Gonerilinih kuvarica koje si štipao za guzicu?

LUDA: Daleka joj bila debela kuhinja!

KENT: I sad opet hoćeš da te gospodar primi u službu?

LUDA: Pa sad...

KENT: Znači ima i gorih stvari već služiti bivšega kralja?

LUDA: Ima. Služiti kuharicu! Isprva je govorila – nikad dosta. Sve je bilo u redu dok se to nije počelo odnositi na pranje posuđa!

KENT: Nije ti prijalo da budeš sudopera? (Smijeh)

LUDA: Zar bi prijalo tebi?

KENT: Imao si bar tople obroke.

LUDA: Sa hladnim prigovorima! Ne, hvala lijepo!

KENT: Znaš li što te ovdje čeka? Post bez plate!

LUDA: Znam.

(Lir se budi.)

LIR: Sluge! Gdje su moje sluge?!

LUDA: Pa on je poludio!

KENT: Zar te to čudi?

Treći prizor

(Soba u dvorcu Albani.
Gonerila se češlja pred ogledalom.
Ulazi Edmund.)

GONERILA: (Spazi Edmunda u ogledalu, obraduje se, ustane.) Edmunde!

(Edmund joj priđe. Poljube se.)

GONERILA: Dugo si ostao.

(Kratka pauza.)

GONERILA: Jesi li vidio oca i brata?

EDMUND: Oca jesam. Polubrata nisam niti ću ga ikad više vidjeti.

GONERILA: Zar se odselio?

EDMUND: Pogodila si. Odselio se na onaj svijet.

GONERILA: Zar je poginuo?

EDMUND: Nešto slično. Ubijen je.

GONERILA: O, bože!... Strašno! Tako mlad!

EDMUND: Bio je stariji od mene. I trebao je prvi da umre.

GONERILA: U smrti nema pravila... Bolje da ti je prvo umro otac.

EDMUND: Neće ni on dugo. Vidio sam to po njemu...

GONERILA: Zar se to može vidjeti?

EDMUND: Može.

GONERILA: Vidi li se to na meni?

EDMUND: Šta?

GONERILA: Pa to. Kad ću umrijeti.

EDMUND: Ne znam.

GONERILA: Pogledaj me. Dobro me pogledaj...

EDMUND: Šta ti je? Jesi li poludjela?!

GONERILA: Reci mi šta vidiš!

EDMUND: Ne vidim ništa...

GONERILA: Naređujem ti!

(Edmund se zagleda u njene oči.)

GONERILA: Šta si vidio?

EDMUND: Nadživjećeš...

GONERILA: Koga?

EDMUND: Nadživjećeš svoju sestru.

(Pauza.)

EDMUND: No, jesi li zadovoljna?

GONERILA: Pa, kad bolje razmislim to i nije tako loše. Bolje zvuči nego da si rekao da ću nadživjeti svoga oca... Je li tebi neko prorekao da ćeš nadživjeti svoga brata?

EDMUND: Prorekao sam ja. Sam sebi.

(Gonerila ga zaprepašćeno pogleda.)

EDMUND: Kad mi otac umre biću grof od Glostera.

GONERILA: Zar će to da te obraduje? To je samo titula?

EDMUND: Naslijediću i dvorac.

GONERILA: Ali taj dvorac je Reganin. Gloster se nalazi u njezinoj kraljevini. Čak joj je tamo rezidencija!

EDMUND: A da se vas dvije zamijenite? Kao što ste zamijenile muževe?

GONERILA: Zbog toga sam se pokajala.

EDMUND: Zbog kraljevine se nećeš pokajati.

GONERILA: Neda mi se. Jednom smo se oko toga nagodile. Svakom svoje. .. Tamo ili ovdje – sve je to isto.

Četvrti prizor

(Soba u Glosterovom dvorcu.
Ulaze Kornvol i Edmund.)

KORNVOL: Kažete da ste našli pismo’

EDMUND: Jesam, gospodaru.

KORNVOL: Opet?

(Edmund ga zbunjeno pogleda.)

KORNVOL: To je drugo pismo koje mi donosite, zar ne?

EDMUND: Pa da...

KORNVOL: Zar vam je to hobi?

EDMUND: Molim?

KORNVOL: Vaša je zanimacija, izgleda, nalaziti tuđa pisma.

(Kratka pauza.)

KORNVOL: Čije je sad pismo?

EDMUND: Moga oca.

KORNVOL: Kome je upućeno. Mojoj mami?

EDMUND: Vašoj svastiki.

KORNVOL: Oho, stari jarac ima ukusa!

EDMUND: To pismo nije... Ne vjerujem da je to pismo ljubavno...

KORNVOL: Zar ste ga otvorili?

EDMUND: Nisam. Znate da ja ne otvaram tuđa pisma.

KORNVOL: Znam. Ali vi kao da imate nadnaravne moći. Prošli put ste pogodili šta piše u onom pismu. Znate li šta piše u ovom?

EDMUND: Pa mislim da bi to pismo trebalo da vas zanima...

KORNVOL: Zašto bi me zanimalo? Kakve ja veze imam s Glosterom i Gonerilom?

EDMUND: Mislim da je to pismo opasno. Čak vrlo opasno...

KORNVOL: Za koga? Za vas?

EDMUND: Mislim prije za vas...

KORNVOL: (Smijeh.) Za mene? Ma nemojte!

EDMUND: Ozbiljno, gospodaru. Mislim da je to pismo vrlo, vrlo opasno...

(Kornvol se smije.
Edmund ga začuđeno gleda.)

KORNVOL: Znači riješio si se brata... Hoću reći polubrata. Sad ti još otac stoji na putu!

EDMUND: Ne razumijem, gospodaru, što time mislite da kažete.

KORNVOL: Zašto si to pismo donio meni? Zašto ga nisi odnio mojoj ženi?

EDMUND: Izgleda da sam pogriješio...

(Ulazi Regana.)

REGANA: Šta se ovdje događa? O čemu to vas dvojica razgovarate?

KORNVOL: Ovaj me idiot gnjavi nekakvim opasnim pismima!

EDMUND: (Uz duboki naklon.) Vama na usluzi, veličanstvo!

REGANA: Kakvim pismima?

EDMUND: (Pruži joj pismo.) Pročitajte, veličanstvo.

(Regana uzima pismo, otvara i čita.)

REGANA: (Kad je pročitala, Kornvolu.) Ti si idiot, a ne on!

KORNVOL: Ja? Zašto opet ja, moliću lijepo?

REGANA: Pričaš tu gluposti, a radi ti se o glavi!

KORNVOL: Kome sad ja smetam?

REGANA: Izdajnik Gloster hoće da te ubije!

KORNVOL: Mene?

REGANA: I mene i tebe!

KORNVOL: Šta sam mu ja krivio? Nisam ga niti jednom poprijeko pogledao!

REGANA: Nisam ni ja.

KORNVOL: Ti si se nastanila u njegovom dvorcu. Ja nisam htio. Šta fali mom? Sad zbog tebe zjapi prazan!

REGANA: Nije mi se sviđao. Nekako je mali...

KORNVOL: Veći je od ovoga!

REGANA: Sav je nikakav... Uostalom tvoj je. Znam kako bi se ti ponašao da smo tamo.

KORNVOL: Kako bih se ponašao?

REGANA: Onako kako meni ne odgovara!

KORNVOL: A meni tvoje ponašanje odgovara!

REGANA: Zaveži!

(Regana ode do vrata.)

REGANA: (Stražarima.) Dovedite mi Glostera i to svezana!

(Vrati se.)

REGANA: Stari nezahvalnik! Načinila sam od ove jazbine svoju rezidenciju! Od ove provincije prijestonicu!

KORNVOL: Nije mi jasno zašto bi nas Gloster ubio. Šta ima od toga?

REGANA: Htio je dvorac da preda Gonerili.

KORNVOL: Gonerili? Ali njen muž ima... Hoću reći imao je... Ustvari ima ona svoj dvorac!

REGANA: Kretenu, nije njoj stalo samo do ovog dvorca već do cijele moje kraljevine! Gonerila želi da vlada cijelom Britanijom!

KORNVOL: Ma šta mi napisa... Htio sam da kažem – šta mi napriča!

EDMUND: (Regani.) Veličanstvo...

REGANA: Šta hoćeš? Nagradu?... Dobićeš je poslije...

EDMUND: Znam, veličanstvo. Ali ne bih htio da budem tu dok ispitujete izdajnika... Ne bih mogao to da gledam... On je ipak moj otac.

REGANA: Razumijem... Idi. Skloni se negdje...

EDMUND: (Nakloni se.) Moj naklon, vaše...

KORNVOL: Vidimo da se klanjaš. Nismo slijepi. Ne moraš još to i da kažeš!

EDMUND: (Regani.) Do viđenja, veličanstvo.

REGANA: Do viđenja, Edmunde.

(Edmund izađe.)

KORNVOL: Pa ti čak znaš i kako se taj kopilan zove!

REGANA: A zašto ne bi znala kako se zove sin vlasnika ovoga dvorca?

REGANA: Grof jeste zakoniti vlasnik ovoga dvorca, ali Edmund nije njegov zakoniti sin!

(Straža dovodi Glostera.)

GLOSTER: Šta ovo treba da znači? Ja vas ugošćavam, a vi meni ovako!

REGANA: Zaveži, izdajniče!

GLOSTER: Ja, izdajnik?

REGANA: Ubico!

GLOSTER: Ja ubica?

KORNVOL: Taj nije u stanju da ubije ni kokošku!

GLOSTER: Koga sam ja to ubio?

REGANA: Nisi ubio, ali ćeš ubiti... I ubio bi da te nismo prozreli. Tako nećeš ti ubiti nas već ćemo mi tebe!

KORNVOL: (Regani.) Mene u to ne uvlači. Ako ti hoćeš da ubijaš ubijaj. Ja neću!

REGANA: Nećemo ga ubiti mi već dželat!

KORNVOL: Ali ja to nisam naredio niti ću da naredim!

REGANA: Kao i uvijek, pilate! Pereš ruke unaprijed!

GLOSTER: Ali, veličanstvo, ja nisam imao namjeru nikoga da ubijem! A nisam ni izdajnik!

KORNVOL: Šta ti vrijedi što nisi kad te je već neko drugi izdao!

GLOSTER: Ko?

REGANA: Nije važno ko je. Važno je da mu ja vjerujem.

GLOSTER: Naravno da je važno. Taj mora biti svjedok na sudu...

REGANA: Neće biti suđenja.

KORNVOL: (Regani.) Znači po kratkom postupku?

GLOSTER: Kako po kratkom postupku? Nisam ja niko i ništa!

REGANA: Nisi, ali ćeš uskoro biti. Bolje reći – nećeš biti!

KORNVOL: (Regani.) Ionako sin ne može na sudu da svjedoči za oca. Odnosno protiv oca.

GLOSTER: Zar Edmund? Moj sin!

KORNVOL: Da, tvoj a ne moj.

GLOSTER: Znao sam!

KORNVOL: A ko bi drugi bio!

GLOSTER: Samo kad mi dopadne šaka!

KORNVOL: Na žalost dopao si ti, a ne on!

GLOSTER: Nije valjda da zbilja mislite da me objesite?

KORNVOL: Moja žena je u stanju i nešto gore da priredi!

GLOSTER: I to mi je nagrada za sve što sam učinio za vas!

REGANA: To ti je nagrada za ono što si mislio da učiniš za nas!

GLOSTER: Ali gdje vam je dokaz?

REGANA: (Pokazuje pismo.) Ovo si ti pisao svojom rukom!

GLOSTER: (Nakon što je pregledao pismo.) Nepismena budala! Tako loše je podražavao moj rukopis!

REGANA: O kome ti to govoriš?

GLOSTER: O Edmundu. O kome bih drugo!

ČETVRTI ČIN

Prvi prizor

(Soba u dvorcu Albani.
Edmund. Izgleda umorno.
Gonerila mu prilazi, grli ga ali on ne reaguje.
Kratka pauza.)

GONERILA: Dugo si ostao.

EDMUND: To si mi rekla i prošli put...

GONERILA: Prošli put sam bar znala kuda ideš!

EDMUND: Bio sam na istom mjestu...

GONERILA: Išao si da vidiš oca?

EDMUND: Išao sam ali ga nisam vidio.

GONERILA: Zar je umro?

EDMUND: Kao što sam ti i rekao.

GONERILA: Žao mi je.

EDMUND: Zašto bi ga ti žalila kad ga ja ne žalim? I zašto žaliti mrtve?... Žive treba žaliti... Zašto mene niko ne žali?

GONERILA: Zašto si išao da vidiš oca kad si znao da ga nećeš vidjeti?

EDMUND: Išao sam da vidim moj dvorac...

GONERILA: Koji dvorac?

EDMUND: Gloster. Ja sam grof od Glostera.

GONERILA: Ti?

EDMUND: A ko bi drugi bio?

GONERILA: To me raduje. Ko te imenovao grofom? Vojvoda od Kornvola?

EDMUND: Tvoja sestra, naravno... Na žalost ja od toga nemam nikakve koristi... Ona nema ništa protiv što sam ja grof. Kaže da je i logično da sin grofa poslije očeve smrti postane grof... U prevodu to za njih znači kako je logično da sin bivšeg grofa od Glostera, odnosno njihovog domaćina, ili bolje rečeno, potrčka postane isti takav potrčko. I to još brži jer je mlađi od starog potrčka!... To sam, naravno, odbio. Bolje da nisam ni dobio titulu grofa. Jer prošao sam gore od tvoga oca. Istina on više nije kralj, ali se zato riješio svih problema. Sve je svalio na pleća mlađih... Zbog toga su me i bacili u tamnicu...

GONERILA: U tamnicu? Tebe Regana da baci u tamnicu?! Ne mogu da vjerujem! Zašto?

EDMUND: O, ženska pameti!... Zar ti nije jasno? Tvojoj sestri i zetu nije bilo dovoljno što su upali u moj dvorac. Što ne plaćaju stanarinu. Što tamo žderu. Piju u pljačkaju moju imovinu! Provode se o mom trošku!... Uz sve to još hoće da ih služim!

GONERILA: Ipak su te pustili.

EDMUND: Jesu vraga! Sam sam pobjegao... Pri tome sam jedva izvukao živu glavu jer su stražari htjeli da me ubiju!

GONERILA: (Zagrli ga.) Strašno!... Ali sad je sve gotovo...

EDMUND: Nije. Sad tek predstoji ono najgore...

GONERILA: Šta?

EDMUND: Rat.

GONERILA: Rat? Kakav rat?

EDMUND: Sestroubilački... Sestra je sestri objavila rat! Da bi imala cijelu Britaniju!

GONERILA: Ona meni? Svojoj sestri?... Ona je zbilja poludjela!

EDMUND: Baš tebi.

GONERILA: Ali zašto? Šta sam joj skrivila?

EDMUND: To pitaj nju... Ali ona više ne želi da govori sa tobom... Za sada. Možda ćete jednom i govoriti... Kad prođe rat... Ako tada bude jedne da pita. Ili druge da odgovori.

Drugi prizor

(Svečana dvorana u Lirovom dvorcu.
Lir spava u prijestolu.)

LUDA: (Posmatra Lira.) Znam da je lud. Znam da misli kako je još uvijek kralj. Ali mi nije jasna ta njegova stalna želja da uvijek izgleda kao kralj. Spava u prijestolu. Neda da mu se navuče spavaćica, a kamoli da će leći u krevet. I obraća nam se uvijek kao kralj svojim podanicima.

KENT: Važno je da je još uvijek živ.

LUDA: Pa ni tamo gdje svi kraljevi idu pješice on neće. Moram nošu da mu postavljam na prijestol!

KENT: Budimo srećni što nije podjetinjio. Inače bi morali da mu mijenjamo pelene!

LUDA: Danas je na tebe red da kuvaš.

KENT: Ti si lud. Ja sam juče kuvao, a ti ćeš danas!

LUDA: Ma nije moguće. Ja sam juče kuvao, a ti si gulio krompir!

KENT: Ne laži. Ti si juče gulio! Pogledaj svoje ruke. Još su crne od krompira!... I opet moram da te upozorim da ne guliš dobro. Pola krompira baciš u ljusci. Zalihe su nam pri kraju.

LUDA: O kakvim zalihama lupetaš?! Ako nađeš u cijelom dvorcu ijedan gnjili krompir, evo sijeci me gdje sam najtanji!... Neće ni danas za ručak da bude krumpira ako ja ne ukradem!... Prema tome nemoj više da mi prebacuješ za moju ljusku ni za moj krompir! Imam pravo da radim sa njim što mi je volja! Mogu da kuvam ljusku, a da bacam oguljeni krompir!

KENT: To ti više i priliči!

LUDA: A mogu i prestati da ga nabavljam!

KENT: Hoćeš da kažeš – da prestaneš krasti?!

LUDA: I to ti smeta? Onda ga ti kupuj. Plaćaj ga zlatom iz Lirove riznice!

KENT: Samo sam se šalio.

LUDA: Šale su ti neslane ko i tvoj krompir! Lir jeste lud, ali nije toliko lud da bi htio da jede tvoje splačine! Čudi me da ti nije juče onaj tanjir pomfria razbio o glavu!

KENT: Tebe je već ispljuvao onim tvojim pireom! Zar ne znaš da skuvaš ništa bolje?

LUDA: Donesi šampinjona pa će sve da bude u redu... Zahvali bogu što se u najbližem selu, koje i nije baš tako blizu, i to može ukra... Ovaj naći. Zbog hrane izlažem život opasnosti! ... Znaš da mi je ne tako davno ona četvoronožna zvijer poderala pantalone. Jedine koje imam!... Ma ja sam lud što vas snabdijevam krompirom! Da nije mene povukli bi mačka za rep!

KENT: Oprosti. Nisam tako mislio. Evo, predlažem ti novu pogodbu. Ti ćeš ubuduće samo kra... Ovaj ti samo donesi krompir, a ja ću da ga i gulim i kuvam na sto načina!

LUDA: Razmisliću o tom prijedlogu.

KENT: Razmišljaj ako imaš čime. Ali nemoj dugo. Inače ćemo da umremo od gladi!

Treći prizor

(Soba u dvorcu Albani.

Ulazi Osvald. Iscrpljen je. Tetura.)

GONERILA: (Prilazi mu.) Šta se desilo, Osvalde?!

OSVALD: Odnio sam vaše pismo... Vašoj sestri... Kako ste zapovijedili...

GONERILA: Je li poslala odgovor?

OSVALD: Jeste... Evo ga... (Pruža joj pismo)

(Gonerila uzima pismo, otvara i čita u sebi.)

GONERILA: (Kad je pročitala.) Piše da je otkrila zavjeru protiv nje. Kaznila je Glostera. Naredila je ga objese... Znači tako je umro jadni Edmundov otac! Šta joj je on skrivio?... Ona zaista želi rat kao što je Edmund rekao!... Pa kad želi, imaće ga!... Moram brzo da podignem vojsku. Da imenujem glavnog zapovjednika. Moram zvati Edmunda...

OSVALD: Nemojte ga zvati, veličanstvo...

GONERILA: Da ga ne zovem? Zašto?

OSVALD: On nije u dvorcu... I da jeste ne bi ga trebalo imenovati glavnim zapovjednikom vaše vojske...

GONERILA: Zbog čega?

OSVALD: Jer je on već zapovjednik jedne druge vojske... Neprijateljske vojske... Vojske vaše sestre...

GONERILA: On?! Nemoguće!

OSVALD: I ne samo to... Edmund je i započeo ovaj rat. Okrivio svog oca za izdaju. Napisao pismo vama podražavajući očev rukopis. U tom pismu otkriva vaše tobožnje planove o osvajanju kraljevine vaše sestre... Kao vi ste naredili grofu od Glostera da ubije vašu sestru i zeta... Da otvori vrata Glosterovog dvorca u koji bi upala vaša osvajačka vojska... Edmund je kriv što je njegov otac obješen. On je prethodno ubio svoga brata Edgara da bi se domogao nasljedstva...

GONERILA: Bože, a ja sam u tog đavola imala toliko povjerenja!

PETI ČIN

Prvi prizor

(Svečana dvorana u Lirovom dvorcu.
Lir spava u prijestolu. Kent guli krompir. Luda ga nadzire.)

KENT: Danas opet pire, sutra opet pomfri, prekosutra opet paprikaš... Gadi mi se već i da gledam taj prokleti gomolj!

LUDA: A ti lijepo skuvaj nešto drugo.

KENT: Spremam ono što mi doneseš. Ti si, izgleda, zaljubljen u krompir!

LUDA: Kako si pogodio!... Molim te da ga nježnije guliš. I on je živo biće!

KENT: Moje su ljuske tanje od tvojih!

LUDA: Nisam rekao tanje već nježnije!

KENT: (Prevrne lonac s krompirom.) Evo, pa ga guli ti!

LUDA: Ti si lud. Šta ćemo danas jesti?

KENT: Radije ću umrijeti od gladi nego jesti tvoj šugavi krompir!

LUDA: Ne viči. Probudićeš Lira. Zar hoćeš da nam opet drži predavanje o ljubavi, časti i poštenju?

KENT: Više volim njega da slušam nego tebe!

LIR: (Probudi se, zijevne.) Kćeri moje, slušajte oca svoga...

LUDA: Sve trče!

LIR: ...kad jednog dana odete...

KENT: On misli da su još djevojčice!

LIR: ...štujte smjerne muževe vaše
ko oca svoga nekada...

LUDA: Pričam ti priču!

LIR: ...Na stol im prostrite ne samo jelo...

KENT: Nikako krompir!

LIR: ...već ljubav trajnu kao so
iz nepresušnog izvora mora...

KENT: Da ima soli ta bi se krtola nekako i žderala!

LIR: ...A suze ženske i gnjev plitki zatomite, u srcu sasušite...

KENT: Da je luka ne bi smetalo!

LUDA: Još bi se mogli i isplakati! ( glumi plakanje)... Meni se od ovih ludih pridika bivšeg kralja samo smije!

KENT: Ti si bivša luda ko što sam i ja bivši grof! ...Zaboravi na svoje ludovanje. Niti si plaćen za to niti se ima više neko tebi smijati!

LUDA: I da si bio dvorski mudrac sad bi bio niko i ništa kao što i jesi!

(Izvana topovski plotuni.)

KENT: Šta je sad ovo?

LUDA: Napadnuti smo!

KENT: (Ode do prozora.) Vani je pravi rat!

LIR: Rat i samo rat rješava
visoke težnje i niske sukobe.
Samo u krvi traže spasenje.
Gdje mač je moj dični?

KENT: Gdje mu je mač?

LUDA: I to su mu ukrali. Imamo samo ovo (Podiže nož za krompir s poda i daje Liru u ruke). Na usluzi, kralju moj!

KENT: Ti nisi normalan! Samo budala daje nož ludaku!... Mogao bi da se posiječe!

LUDA: Pa šta onda! Koliko sam se puta ja posjekao guleći krompir!

KENT: Ti si zbilja lud!

(Plotun.)

LUDA: Ja? Šta ti pada na pamet! Ludaci su oni vani što ratuju!

Drugi prizor

(Soba Glosterovom dvorcu.)

REGANA: Nisam trebala da imenuješ Kornvola glavnim zapovjednikom moje vojske. Nisam trebala da te slušam.

EDMUND: A koga bi drugog imenovala?

REGANA: Tebe.

EDMUND: Ne budi smiješna. On je vojvoda, a ja sam niko i ništa.

REGANA: Ti si grof.

EDMUND: Moj otac je bio grof. Moj polubrat je mogao da bude grof. Ja sam samo kopilan.

REGANA: Ako ja kažem da si grof onda si grof!

EDMUND: Kornvol je vojvoda. To je ipak nešto više.

REGANA: Kornvol je seronja!

EDMUND: On je tvoj muž. Red je i da ratuje za tebe.

REGANA: On da ratuje? Taj ne zna ni mač da drži u ruci!

EDMUND: Misliš da će poginuti?

REGANA: U to sam sigurna.

EDMUND: Blago tebi. Bićeš udovica. Kao i tvoja sestra.

REGANA: Ne pominji mi tu zmiju!

EDMUND: Kad Kornvol pogine moći ćeš se ponovo da se udaš.

REGANA: Lako za Kornvola. Ali pobijedi li Osvald ja se neću dobro provesti. Poznajem dobro svoju sestru. Ta mi neće oprostiti!

EDMUND: Meni Osvald ne izgleda baš ozbiljan protivnik.

REGANA: Misliš da bi ga mogli lako pobijediti?

EDMUND: Siguran sam.

REGANA: Misliš da bi ga čak i Kornvol mogao pobijediti?

EDMUND: Čak i on.

REGANA: O tebi da ne govorim.

EDMUND: Svakako.

REGANA: Onda te imenujem glavnim zapovjednikom moje vojske!

EDMUND: Molim?

REGANA: Ti ćeš zamijeniti Kornvola na bojnom polju!

EDMUND: Već sam ti rekao zašto to ne dolazi u obzir!

REGANA: To je moja zapovijest!

EDMUND: Ozbiljno?

REGANA: Najozbiljnije.

EDMUND: Ali Kornvol neće na to da pristane.

EDMUND: Dobićeš sve napismeno. Više nemamo o čemu da razgovaramo!

Treći prizor

(Lirova dvorana.
Luda i Kent posmatraju kroz prozor tok bitke. Prijestol je prazan.
Topovski plotuni.)

KENT: Ovi se ne šale!

LUDA: Rekao sam ti da su ludi.

KENT: Koliko ih je poginulo na Kornvolovoj strani?

LUDA: Otkud ja znam.

KENT: Rekao si da ćeš brojati Kornvolove mrtve, a ja Osvaldove!

LUDA: Ja to rekao?

KENT: Zar ti je svraka popila mozak?

LUDA: Imam ja pametnija posla nego da brojim mrtve. Upravo mi krči u želucu!

KENT: (Okrene se, vidi da nema Lira.) Gdje je gospodar?

LUDA: (Okrene se.) Nema ga. Ja sam mislio da spava.

KENT: I ja. (Posmatra dvoranu.) Ovdje ga nema. Izjurio je s nožem u ruci! Ubiće ga neko... Moramo van!

LUDA: Samo izvoli. Štitiću te s leđa.

KENT: Kako ću van kad sam nenaoružan?

LUDA: Lir je odnio nož. Preostaju ti samo krompiri... Malo sutra. Šta ću ja da večeram! (Sagne se i kupi rasute krompire)

(Kent se sagne i podigne lonac.)

LUDA: Šta ćeš s tim loncem?

KENT: Treba mi za van. Da zaštitim glavu.

LUDA: Jesi li lud? U čemu ću ja da kuvam svoju večeru?!

KENT: Idi do đavola i ti i tvoja večera! (Izlazi s loncem)

LUDA: (Kad ostane sam.) Sve ludak do ludaka! Onaj je poludio jer su mu prvo poludjele kćerke. Onaj drugi jer mu je poludio gospodar... Lanac ludaka!... Sad misle da ću i ja da poludim... Malo sutra!... Kad bolje promislim taj Lir je uvijek bio lud. Da je bio normalan ne bi tako razmazio svoje kćerke. Na kraju im je dao sve što je imao. Ostao je bez ičega. .. Čak i bez pameti!... Kad bolje promislim ni taj Kent nikad nije bio normalan... Kako ga znam uvijek je govorio o tamo nekakvoj ljubavi... Ja za takvo nešto nikad nisam čuo... Nekakvom ljubavlju Lir je obasipao svoje kćeri, a da mu ni zrnom te ljubavi nije bilo uzvraćeno... Kako ga znam uvijek je pričao o nekakvom poštenju... Ja za takvo nešto nikad nisam čuo. Rasipao je na sve strane to takozvano poštenje da bi na kraju pošteno bio degradiran. Od grofa postao je sluga nekome ko je kao i on – niko i ništa. Uz to i lud. Uz luda gospodara još je luđi sluga!... Samo da prođe ova gužva i ja bježim odavde! Dok nisam zbilja poludio!

(Utrči Osvald s mačem u ruci.)

LUDA: (Ne okreće se, misli da je ušao Kent.) Već si se vratio? Misliš – bolje izmoriti noge nego izgubiti kožu!

OSVALD: (Priđe Ludi, dodirne ga mačem u leđa.) Sakrij me ili ću ti probušiti mješinu!

LUDA: (Okrene se.) Otkud ti?

OSVALD: Nemam vremena za priču. Mač mi je krvav. Sakrij me ili će okusiti i tvoju krv!

LUDA: Ali ja ne znam gdje bih mogao da te sakrijem...

(Kornvol ulazi s mačem u ruci.)

KORNVOL: Borimo se dok drugi ne umru!... I da si se sakrio u mišju rupu našao bih te, poraženi Osvalde!

(Mačuju se.
Kornvol je očito vještiji. Na kraju probode Osvalda koji padne.)

LUDA: (Plješće.) Bravo, viteže!

KORNVOL: (Nakloni se.) Da me sad vidi žena!

(Ulazi Edmund s pratnjom. Plješće.)

EDMUND: Bravo, Kornvole!... Na žalost, orden nećeš dobiti. Pogotovo ne za hrabrost!

KORNVOL: Da vidimo kakva je tvoja hrabrost!

(Kornvol dohvati Osvaldov mač i baci ga Edmundu koji se izmakne. Mač padne.)

EDMUND: Kornvole, uhapšen si u ime kraljice Regane!

KORNVOL: Ma nemoj!

EDMUND: Sudiće ti se zbog kukavičluka!

KORNVOL: (Nasrne mačem na Edmunda.) Bori se, kukavice!

EDMUND: (Naredi pratnji.) Vodite ga!

(Oni nasrnu na Kornvola.)

EDMUND: Predaj se, vojvodo!

(Kornvol baci mač. Odvode ga.

Ulaze Kent i Lir.)

LIR: (Vitla nožem.) Bješe l’ sjajna pobjeda
Il’ opet časni poraz?

LUDA: Bješe to opet glupi rat bez kojeg se opet moglo!

EDMUND: Uhapšeni ste! Sva trojica!

LUDA: Zašto mene? Samo sam spremao večeru. Vidite da sam nenaoružan!

KENT: Ludo, pametniji si kad ćutiš!

Četvrti prizor

(Ispred Glosterovog dvorca.
Ulazi Edmund kao pobjednik. Čuju se bubnjevi. Ulaze Lir, Kornvol, Kent i Luda kao zarobljenici. Zatim vojnici. Na dvorcu se vijori crna zastava.)

EDMUND: Šta znači ova zastava?

VITEZ: Da je kraljica Regana mrtva.

EDMUND: Mrtva? Kako?!

VITEZ: Ubila se nožem kad je saznala da joj se sestra otrovala.

LIR: I sve je mrtvo kao život naš.
Bez reda i smisla nosi
mlade pa stare, krive, prave...
Dok smrt sve ne pokosi!

EDMUND: Glupača. Zašto bi se zbog toga ubila? Gonerila je izgubila rat i što bi drugo radila nego da se ubije! Tako je nama uštedjela trud!

LUDA: Niko ništa nije dobio.
Svi, baš svi, su izgubili.
Djecu koja ljubav znače.
A blago tone il’ ispliva.
Umro kao kralj il prosjak -
svejedno, s gaćama il bez.

EDMUND: A ja Gonerili prorekao da će nadživjeti svoju sestru. Slab sam ja prorok... Baš nemam sreće. Računao sam – koja god da izgubi oženiću se pobjednicom... Ko bi rekao da će obadvije izgubiti. Da ću obadvije izgubiti!... Šteta što je Lir imao samo dvije kćeri!

LIR: Tek više djece, više izgleda
da bar jedno smjerno vrati
ljubav roditeljsku potomku svom.
A time i djedu štovanje.

EDMUND: Ali nije važno. Ja ću dostojno da naslijedim pokojnu kraljicu! I jednu i drugu!

VITEZ: Mi smo već izabrali svoga vladara. Vojvodu Kornvola!

(Okupljeni kliču Kornvolu.)

EDMUND: Šta?!

VITEZ: Oslobodite Kralja!

(Oslobađaju ga.)

KORNVOL: Oslobodite zarobljenike... (Pokaže na Edmunda.) A ovog đavola vežite!

EDMUND: Kako se usuđujete?!

(Silom ga vežu.)

KORNVOL: Trebalo bi ga po kratkom postupku... No, biće mu suđeno!

LIR: Sudimo drugima, sudimo sebi.
Tek višnji svima će da sudi.
Imao sam njih, a one mene.
Jeste li vidjeli djevojčice?

(Umre.
Pauza.)

KORNVOL: Pokopaćemo ga kao kralja.

KENT: Zašto me ostavi, gospodaru?

LUDA: Zar je baš ovako moralo biti?

(Zavjesa)

Bilješka o piscu

Žarko Milenić je rođen 1961. godine u Brčkom. Završio je Višu ekonomsku školu u Beogradu, odsjek za spoljnu trgovinu. Poslije diplomiranja, 1987. godine seli se u Osijek. Od 1997. godine ponovo živi u rodnom gradu.

Objavio knjige:

• VRIJEME VELIKOG POSTA, pjesme, Brčko, 1987.
• NEZAVRŠENE PRIČE, proza, Sarajevo, 1988.
• POJELA IH KIŠA, roman, Zagreb, 1995.
• PRELUDIJ, roman, Zagreb, 1997.

Objavio drame u časopisima:

• AUT CEZAR, "Plima", Zagreb, 1993.
• PADOBRANCI, "Plima", 1994.
• TO JE PROPAST TVOJA, "Književna Rijeka", 1996.(nagrada na konkursu Dramskog studija slijepih u Zagrebu)

Objavljuje i eseje i književne kritike u listovima i časopisima te u radio emisijama.

Adresa:
D. Pravice 1, 76000 Brčko
tel. 058/28-510
e-mail: milenic@pesha.bc.rstel.net

// Projekat Rastko / Drama i pozorište / Savremena drama //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]