Ruženje srpske jezičke kulture (II)

Komisija za odnose s javnošću i rešavanje neodložnih pitanja (Komisija br. 7), na sednici održanoj 25. aprila 2000. godine, razmotrila je tekst "Falsifikovanje naučnih činjenica"  objavljen u "Politici" od 15. 4. 2000. godine, kojim prof. Miloš Kovačević, član Odbora za standardizaciju srpskog jezika, trenutno na radu u Bohumu (SR Nemačka), odgovara na deo Zaključka br. 13 od 1. 4. 2000. godine (Ruženje srpske jezičke kulture)  i utvrdila Zaključak br. 14 kao reagovanje na taj Kovačevićev tekst.

I

Mada se Komisija nije bavila knjigom prof. Kovačevića Odbrana jezika srpskoga  i dalje sa Slovom o srpskom jeziku, Drugo dop. izd. (Beograd 1999), nego nekim aspektima novinskog izveštaja s njenog predstavljanja u Udruženju književnika Srbije (UKS), prisiljeni smo da zamolimo "Politiku" da u antrfileu objavi i poglavlje III našeg Zaključka br. 13 kako bi njeni čitaoci stekli ponešto uvida u ime i delo prof. Kovačevića, koji voli blatiti institucije čiji je član, njihove članove kao pojedince i svoje kolege uopšte, a da iz toga ne izvuče moralne konsekvence primerene akademskom ponašanju.

II

Nema smisla odgovarati na proizvoljnu Kovačevićevu ocenu da je Komisija u svom tekstu iznela "niz netačnih, tendencioznih i zlonamernih tvrdnji", čiji je navodni cilj bio "dezavuisanje javnosti i diskreditovanje" Kovačevićeve autorske ličnosti, a još manje na onu o "konfuznom reagovanju" Komisije na neke aspekte promocije njegove knjige, pune svojevrsnog "dezavuisanja" i "diskreditovanja", pa i "ruženja", mnogih ličnosti koje (su) se ozbiljno bav(il)e srpskom jezičkom kulturom, upokojenih i živih, ruženja samih temelja te kulture.

Međutim, ima smisla, u osam tačaka, upozoriti na to da prof. Kovačević  čiji istomišljenici i saveznici u neozbiljnoj (nauci neprimerenoj) konfliktofilnoj lingvistici slave njegovu delatnost na polju sintakse i visokotemperaturnog patriotizma  nije svestan težine reči i njihovih autentičnih značenja.

III

1) Da jeste svestan težine reči, ne bi svome tekstu dao naslov "Falsifikovanje naučnih činjenica", jer se činjenice, ako su činjenice, ne mogu falsifikovati, niti je sintagma "naučne činjenice" semantički korektna. Podaci kojima se hoće doprineti rasvetljavanju činjenica mogu se, eventualno, "falsifikovati", kao što se činjenice mogu "zaobilaziti", "prećutkivati" i "zamagljivati", loše "interpretirati", naučnoj obradi "podvrgavati" ili "ne podvrgavati", ali one, same po sebi, ne mogu biti ni "naučne" ni "nenaučne", niti se naučni uvidi u njih moraju nužno razlikovati od publicističkih i laičkih, pogotovu ako su one prozirne.

2) Da jeste svestan, prof. Kovačević ne bi, i dalje, govorio o "ukidanju" i "progonu" ijekavice na Palama u razdoblju 1993–1997, i to s pozivom na Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma u Srpskoj, koji je banjolučka (Dodikova) vlast opozvala početkom 1998. g. Taj zakon se bavio (doduše preširoko zahvaćenom) "službenom upotrebom jezika" i predviđao (uglavnom nepotrebno) "kažnjavanje" (mahom pravnih lica, preduzeća, ustanova i dr.) za neispunjavanje njegovih normi. Međutim, mada sračunat na standardnojezičku integraciju našeg naroda, Zakon sadrži i ovu odredbu (čl. 9): "Srpski jezik ijekavskog izgovora izvan upotrebe utvrđene ovim zakonom može se koristiti bez ograničenja." Na primer, nema nikakvih, niti je bilo ikakvih, ograničenja za literarni i kolokvijalni stil standardnog jezika, ni u "proizvodnom" ni u "potrošačkom" smislu (čl. 4), za učenike i nastavnike u srednjim, višim i visokim školama (čl. 2, stav 2), niti pak za izvorne i autorske tekstove (čl. 4, stav 2, i čl. 5, stav 3). Kako se uopšte može govoriti o "ukidanju" neukinutog i neukidivog  to zna samo prof. Kovačević.

3) Da jeste svestan, ne bi istrgnutim citatima (što je sasvim nenaučno) dokazivao da je Odbor "priznao" bošnjački jezik, mada u njegovom zaključku izričito stoji da se "Odbor nije bavio ni osporavanjem ni priznavanjem" nove nacije (Bošnjaka) i njenog jezika, koji ne može, niti bi u srpskome smeo, biti "bosanski", ustanovivši izričito da to (ne)priznavanje "nije njegov posao". I dalje  da je taj idiom "izvorno varijanta srpskoga standardnog jezika", što je inače nebitno za novije sociolingvističko (samo)određenje korisnika tog idioma ("treće varijante istoga jezika") na ovim prostorima i izvan njih. Pri tome je naglašeno da se idiomu pod sasvim nelegitimnim nazivom "bosanski jezik" želi pribaviti status državnog jezika u BiH, a ne muslimanske etno-konfesionalne varijante pod nazivom "bošnjački jezik". Voleli bismo čuti šta je prof. Kovačević uradio u Nemačkoj u pogledu "dezavuisanja" naziva "bosanski jezik" na tom prostoru i izvan njega, u međunarodnim kodovima i standardima, u koje se taj neodrživi naziv pokušava useliti. Odbor je uradio dosta toga u tom pogledu a i dalje se trudi da učini što god je moguće. Odbor, inače, nije adresa na koju bi se mogle upućivati primedbe na sadržaj Dejtonsko-pariskog sporazuma (1995), koji danas grčevito brane sve društvene snage u Srpskoj, pa i SDS, pobednik na nedavnim lokalnim izborima. I ne samo društvene snage u Srpskoj.

4) Da jeste svestan, ne bi zaključivao: "Odluka Odbora je, dakle, nedvosmislena: jezik muslimana ni u srpskom jeziku ne treba zvati srpskim nego bošnjačkim (!?)." Uzvičnik i upitnik valja prepustiti prof. Kovačeviću i zamoliti ga da, čim se vrati iz Nemačke, ode u (muslimansko/bošnjačko) Sarajevo bar u kraću posetu (prvu posle osam godina) kako bi makar Zlatka Lagumdžiju i njegove pristalice ubedio da su muslimani, oduvek i dalje, Srbi, "dužni" da svoj idiom smatraju i nazivaju srpskim jezikom, pošto takav napor i nije naročito uputan kad su posredi Izetbegović, Silajdžić, Ganić i njihove pristalice, uključujući i one što su učestvovali na Simpoziju o bosanskom jeziku u Bihaću krajem 1998, koji se nedavno ovaplotio u istonazivnom zborniku (1999). I ne samo u posetu Sarajevu  Tuzla i Zenica su bliže, geografski bliže ne samo od Bohuma (u Nemačkoj) nego i od Banje Luke i Prijedora (u Srpskoj).

5) Prof. Kovačević zaista falsifikuje podatke, jer nijedan član Odbora, pa ni njegov bivši i sadašnji predsednik  ne otelotvoruje Odbor, koji ima još 18 članova. Među njima je i prof. Kovačević, koji je imao prilike da svoje stavove, usmeno i/ili pismeno, izloži i brani na sednici Odbora i njegovih komisija, umesto što se troši na tome da Odbor za standardizaciju predstavi kao odbor za satanizaciju. Što se pak tiče učešća bivšeg i sadašnjeg predsednika Odbora u radu "II skupa Odeljenja jezika i književnosti SANU, održanog u utorak 16. februara 1999. god. u 11 sati", prof. Kovačević se mogao obavestiti i o njihovom stanovištu na tom skupu u vezi s nazivom Rečnika SANU (Rečnika srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika). Međutim, oni ne "otelotvoruju" ni taj odbor, niti su skloni falsifikovanju podataka. Činjenica je da su se oni založili za drukčiji pristup rečničkoj građi od sadašnjeg, koji bi uticao na eventualnu promenu naziva Rečnika SANU, čije su imenovanje i izdavanje u isključivoj nadležnosti SANU.

6) Komisija se ne bavi "prikrivanjem velikohrvatskih pretenzija" na prostor srpskog jezika, raniji i sadašnji, za šta je okrivljuje prof. Kovačević, ali bi se moglo reći da se prof. Kovačević i njegovi istomišljenici bave "otkrivanjem" onoga što ne piše na "jezičkoj karti" toga morbidnog Tome Matasića, koji sanja propali ustaški san o celoj BiH u sastavu NDH, zajedno  ne samo sa Sr(ij)emom i Bokom, nego i sa celom Crnom Gorom (Štedimlijinom "crvenom Hrvatskom") i Starom Raškom, mada ni on, Matasić, u tu kartu ne upisuje naziv Unabhängiger Staat Kroatien (NDH), nego naziv "kroatisch" (hrvatski)  "važeći" na "osvajanju" podvrgnutom prostoru, dakle bez Kovačevićevog "falsifikovanog podatka" o tome da se "tu ne radi o dijalektologiji" nego o "suvremenom hrvatskom standardnom jeziku". Osim toga, ako Komisija upozorava na to šta piše u Enciklopediji Jugoslavije (knj. 6, str. 70–71, Zagreb 1990), ona nikog i ništa ne amnestira, a još manje "falsifikuje". Za prof. Kovačevića i njegove podatke to se, nažalost, ne može reći.

7) Komisija i Odbor ne bave se registrovanjem društvenih organizacija etno-konfesionalnog, kulturnog ili kakvog drugog karaktera (to je posao policije), te nema nikakve veze s osnivanjem, imenovanjem i registrovanjem Muslimanskog/Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka, niti pak s Antologijom književnosti Bošnjaka Sandžaka, koju je izdalo to "vijeće". Reći da je ta antologija "u saglasnosti s jezičkom politikom Odbora", na čije članstvo prof. Kovačević ne daje ostavku, može samo onaj ko se odmetnuo i od Odbora i od nauke pa se zato bavi falsifikovanjem podataka i izvrtanjem logike, delatnošću, dakle, koja se uklapa u konfliktofilnu lingvistiku prof. Kovačevića i njegovih saveznika i saradnika.

8) Da članovi Odbora kao pojedinci, na svoju odgovornost, "mogu zastupati gledišta koja nisu u skladu s ustavima i zakonima srpskih zemalja", ponajbolje svedoči upravo prof. Kovačević, koji hoće da "propisuje" nacionalnost i naziv jezika i onim građanima srpskih zemalja koji se ne smatraju niti osećaju Srbima. U srpskoj nacionalnosti i kulturi dobro je došao svako onaj ko se u njih dobrovoljno uklapa, bez obzira na poreklo, veru i tradiciju, ali Srpstvo i njegova kultura, po našem mišljenju, nisu logor u koji se ljudi nagone i privode.

IV

Nema nikakvog smisla dalje se baviti prof. Kovačevićem, koji se samoubija prejakom rečju, ali ima smisla upitati se da li Filozofski fakultet u Srpskom Sarajevu, jedan od osnivača Odbora za standardizaciju srpskog jezika (od 12. 12. 1997), uistinu podržava prof. Kovačevića, svog predstavnika u Odboru i uporne radilice protiv njega.

* * *

*

Sednici Komisije br. 7 prisustvovali su svi njeni članovi: Milka Ivić, predsednik, Branislav Brborić, sekretar, Novica Petković, Slobodan Remetić i Drago Ćupić. Prisutni su bili i Ivan Klajn, zamenik predsednika, koji je vodio prethodnu sednicu Komisije, i Đorđe Otašević, zamenik sekretara, koji je vodio zapisnik. Zaključak će biti dostavljen Direkciji za međunarodnu kulturnu, prosvetnu i sportsku saradnju i Saveznom zavodu za standardizaciju, te nekolikim dnevnim listovima u Srbiji, Crnoj Gori i Srpskoj. U celini će biti objavljen u časopisu "Jezik danas".

// Projekat Rastko / Filologija i lingvistika //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]