Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana

Jerej Dragan Stanišić, Bogoslovija Svetog Petra Cetinjskog, Cetinje

Svemoguća poezija Tvorca

O tri ideje u "Luči Mikrokozma": čitanje iz spjeva povodom 200-godišnjice od pobjede svetog Petra Cetinjskog na Martinićima i Krusima.

UDK 246.7

O AUTORU: Jerej Dragan Stanišić (1962), filosof, suplent Bogoslovije Sv. Petra Cetinjskog; predaje filosofiju, psihologiju i istoriju srpske Crkve.

SAŽETAK: U drugoj pjesmi "Luče Mikrokozma" anđeo hranitelj ukazuje i na jedan divni kristalni šator: on podsjeća na Mojsijevu skiniju ispunjenu slavom Božijom. Sataninom pobunom, skrnavi se divni šator: počinje rat anđela i demona na nebu, koji se završava porazom Satane.

Ali, za Adama se rat nastavlja i na zemlji. Zbog svoje sveze sa Satanom živjeće na jednom šaru gdje neće biti sasvim slobodan od nepravde.

To zlo, u svojoj afirmaciji i pogubnom razaranju, Njegoš je dobro osjetio u svom vremenu, na svojoj duši i duši svog naroda.

Pravda, dostojanstvo, sloboda, ljubav, viteštvo i druge vrline ako i ne dobiju svoju potvrdu na zemlji, one će se zablistati u višoj duhovnoj sferi, odakle im je i iskonsko porijeklo.

Nebeska skinija nije puka estetika neba, ona je upisana i u samo jezgro bića čovječijeg. Radi toga silazi Bog na zemlju u posljednjoj pjesmi "Luče" da bi osvetio tu skiniju.

KLjUČNE RIJEČI: skinija, angeli, Njegoš, vječnost, pobuna/Satana, rat/zlo, dolazak Hristov/preblagi tihi učitelj.

U drugoj pjesmi "Luče" anđeo hranitelj kao pjesnikov saputnik po opširnim nebeskim ravnima ukazuje i na jedan divni šator kristalni pored gore tronodržne. Vidjećemo da ova slika o šatoru nije slučajna. Mnogi tumači "Luče" griješe kad je tako gledaju. Mojsijeva skinija ispunjena slavom Božjom podsjeća na ovaj šator koji je ukrašen rukom samog Tvorca sa visokim svojim idejama.

Ideja tvoriteljne poezije je razlog svih krasota koje biće ima. Ideja vječnosti u Njegoševim poetskim vizijama shvaćena je šire od ideje svemoguće poezije. Ova ideja, zajedno sa idejom vremena je razlog sveobuhvatnog bića u cijelom horizontu koliko ga Bog otkriva svojim besmrtnim likovima u raznim prilikama kroz spjev "Luča".

Od Boga dolaze obadvije ove vrhovne ideje, on je pravječan i prapoeta "stari načela i konca". Razlog i iskon svih besmrtnih likova pa i čovjeka moglo bi se reći da je u svemogućoj poeziji Tvorca. U petoj pjesmi angeli se nazivaju "voinstvo pobjedonosno", u drugoj pjesmi to su "slavoslovni likovi" što "uživaju besmrtnu nasladu" u "himnama vječite ljubavi".

Pjesnici su nadareni više nego li drugi da čuju svemoguću poeziju Tvorca. Oni posjeduju neku vrstu magnetizma kojim su privučeni da budu saradnici Božji i oni su zajedno sa angelima kao i sam Bog tvoriteljnom zaneseni poezijom:

"Svemogućstvo svetom tajnom šapti
samo duši plamena poete" (II 169-170).

Kod Njegoša Bog je shvaćen kao savršen pjesnik, stvaralac. Božje Svemogućstvo ispoljava se najprije preko ideje o svemogućoj poeziji. Do divnog iskustva o nebu i nebeskim duhovima, pjesnik dolazi uz pomoć svoje mašte. To ne znači da je cio ovaj govor o Bogu i božanstvima fiktivan: značenje riječi mašta u spjevu ima jedan dublji smisao. Mašta je ovdje shvaćena kao izlaz kroz koji duh čovječji ulazi u nebesku sferu. Gubljenjem mašte, duh se lišava krila, gubi anđela s kojim leti po nepreglednim ravnima nebeskog raja:

"Krilatoga lišena mečtanja
duša u duboko pade uninije
Mračne joj se otvore propasti
sa užasom da je gladne proždru" (I 310-313)

U "Luči" se često koristi riječ prostor, i uvijek biva obogaćivana dubljim i širim značenjem. ovdje se ne misli na fizički ili kosmički prostor. Prostor označava pogled, vidni horizont. Tvorac svojim pogledom obuhvata "sjajna kola i mračne bezdane", on ih ima u vidu, u svojoj mašti ili volji. I čovjek svoj vid može da produži u beskonačnost zahvaljujući mašti, ali njegov um se u tom prostoru gubi.

Razvijanje neke teorije saznanja ovdje nije moguće jer je svemoguća poezija Tvorca nepojmljiva. Vidimo u njoj i takve stihove ili svjetove koji negiraju svoga pjevača. Kako to?! Ovdje bi moglo da počne pitanje o današnjoj temi, pitanje o ratu.

Njegoš sukob vidi prvo na nebu, a kasnije se preslikava i na zemlji. Svemoguća poezija Tvorca prvobitno obuhvata svu vječnost. Identitet ove dvije ideje traje sve do Satanine pobune. Od tada zao duh kvari Njegovu poeziju. Skrnavi se divni šator kristalni. Ispadaju pojedini stihovi iz božanske himne. I Adama vreba nesreća. Lukavi duh ga mami na pobunu protiv Tvorca. Pridobija ga privremeno da zajedno hule na presto nebesni:

"O sljepoćom opojena zlobo
o zla žertvo duše izgubljene
rat ste digli na Svemogućega" (V 40-42)

Stvarnost vječnosti više nije samo blažena, ona je jednim dijelom i tragična. Boga više ne vidimo samo kao pjesnika već i kao nekog monarha. On na sve postupke nebesnih likova daje svesavršen odgovor:

"Treće jutro pozorišta strašna
kad zaigra u polja nebesna
Adam s likom svojim odstupi
iz nesrećna boja pogubnoga
s dubokim duše pokajanjem" (V 81-85)

Rat anđela i demona na nebu završava se porazom Satane. Dva nebeske vojvode, Arhanđeli Mihailo i Gavrilo, uz pomoć Boga pobjeđuju cara tartara i njegovu vojsku. Adski spomen Adamove sveze sa Satanom ostaje upisan na njegovu duševnu tablicu. Zato će živjeti na jednome šaru gdje neće biti sasvim slobodan od nepravde:

"Ova borba pravde i nepravde
što je nebo tri dni kolebala
biće ona sa svijem užasom
Pečatana na dušu čovjeka" (VI 106-110)

Nebesni likovi (angeli) svoj rat su brzo završili, ali za Adama rat se nastavlja i na zemlji. Ako li pokaže vjernost Tvorcu pridružuje se sjajnim nebeskim horovima i vraća se u prvo blaženstvo. Ako li slijedi nepravdi Sataninoj u ad ide "u mrakama vječnog ridanija".

Čovjekov život i nevolje na zemlji mnogo su više prikazani u kasnijim Njegoševim djelima. Iguman Stefan u "Gorskom vijencu" kaže

"Zla pod nebom što su svakolika
čovjeku su prćija na zemlji
Svjet je ovaj tiran tiraninu
a kamoli duši blagorodnoj!
On je sostav paklene nesloge
u nj ratuje duša sa tijelom
u nj ratuje more s bregovima
u nj ratuje zima i toplina
u nj ratuju vjetri s vjetrovima
u nj ratuje živina s živinom
u nj ratuje narod sa narodom
u nj ratuje čovjek sa čovjekom
u nj ratuju dnevi sa noćima
u nj ratuju dusi s nebesima
Tjelo stenje pod silom duševnom
koleba se duša u tijelu;
more stenje pod silom nebesnom,
koleblju se u moru nebesa
volna volnu užasno popire,
o brijeg se lome obadvije
Niko srećan, a niko dovoljan
niko miran, a niko spokojan;
sve se čovjek bruka sa čovjekom
gleda majmun sebe u zrcalo" (2493-2590)

Ovako zao i nesmislen svijet dobija svoj smisao i opravdanje u jednom drugom kontekstu koji je dat u Posveti "Luče":

"Našu sferu da noć ne polazi
bi l’ ovako lice neba sjalo?
Bez ostrijeh zubah ledne zime,
bi l’ toplote blagost poznavali?
Bez budalah tupoga pogleda
bil’ umovi mogli blistat sv’jetli" (P. 163-168)

Sva Njegoševa kasnija umovanja o prirodi, istoriji i Tvorcu utemeljena su na idejama iz "Luče".

Zlo, po Njegošu, svoj razlog ima u preegzistentnom svijetu, a u svojoj afirmaciji i pogubnom razaranju Njegoš ga je dobro osjetio u svom vremenu ovdje na zemlji, na svojoj vlastitoj duši i na duši svoga naroda.

No iako u svom djelu piše o zlu ovoga svijeta, mi iz njegovih metafizičkih uvjerenja vidimo da on vjeruje kako je dobro uzvišenije od zla, da je svjetlost superiornija od tame, i da je nedužna patnja smislenija i dublja od razuzdanog osmanlijskog uživanja i razvrata.

Pravda, dostojanstvo, sloboda, ljubav, viteštvo i druge vrline ako i ne dobiju svoju potvrdu na zemlji one će se zablistati u višoj duhovnoj sferi odakle im je i iskonsko porijeklo.

Nebeska skinija nije puka estetika neba, ona je upisana i u samo jezgro bića čovječijeg. Radi toga silazi Bog na zemlju u zadnjoj pjesmi "Luče" da bi se osvetio tu skiniju. O tom Hristovom dolasku Njegoš pjeva:

"O preblagi tihi učitelju
slatka li je sveta bistra voda
s istočnika tvoga besmrtnoga
Od tvoga su sv’jetloga pogleda
uplašene mrake iščeznule
od tvoga su hoda sveštenoga
bogohulni srušeni oltari
vaskrsenjem smrt si porazio
nebo tvojom hvalom odjekuje
zemlja slavi svoga Spasitelja." (VI 271-280)

Kosto Ninković: Filosofija rata – filosofija vaseljene >>

// Projekat Rastko / Filosofija / Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]