Milutin Mićović , Nikšić
Uđi ko u svoju kuću / Bitka koja ne prestaje
UDK 82.1
O AUTORU: Milutin Mićović (1953), pjesnik i urednik u izdavačkoj kući "Oktoih"; značajnije knjige: Razoreni grad (1991), Vrata (1994), Tako su govorili Crnogorci (1996).
SAŽETAK: Rat je eksplozija sveopštih energija ljudskog Pada. Dugogodišnji mrtvi mir priprema rat. Zato on dođe kao kazna i posljednja provjera postojanja. Rat se sam započinje i završava – a ideolozi, izvršioci i žrtve rata bivaju izabrani njegovom idejom. Rat se oslanja na svetinju žrtve. U dubinama samosaznanja svako otkriva da je pozvan da bude žrtvovan i kroz to ostvaren. Ali vođe rata zar nijesu masovno nagovarali žrtve na samoprinošenje idolima.
KLjUČNE RIJEČI: kost, krv, san, Bog, blato, trpeza, dan
Uđi ko u svoju kuću
Sad vidi
Ako prije nijesi vidio
U Mostaru smrt do koljena
U Goraždu do ramena
Neretva se nagutala jedva ide
Drina poludjela od mrtvog tovara
Smrt ušla u živo blato
Blato kidisalo na mrtve živote
I kom su ostale oči u glavi
Pred očima je tama
Od noćašnjeg klanja
Iznad nas
Lete djeca preklanih grla
Mladi ždralovi grakću i plaču
Iz očiju im pada topla kiša
Na naše podivljale šume
Među nama nema sestre ni brata
Majku je noćas ubio stid od crnog zanata
Majmuni su silovali nesrećnike po ćoškovima
Ugonili pamet u glavu dokazivali porijeklo
U igri odrli tri sužnja, tri Božija anđela
Istjerali na ulice
Tri žive paradigme
U nadahnuću
Svako je s olakšanjem vid izgubio
Kao na Eleuzijama nekad djeca
Okrenućemo naglavačke ovaj Grad i Tačka
Tmastu zemljurinu i opaku krv si nam ostavio
Da si Bog zar bi ovo gledao?
Nebo nas tvoje ne vidi
Zemlja ždere krv djece i staraca
Dao si nam ropstvo ljudsko i slobodu zvjersku
Idemo kao zmije na repu
Odsijecamo glave ko od šale
Ne razlikujemo krv ni toplu rakiju
Pepeo ostaje iza našeg nadahnuća
Evo nagledaj se veselog pozorišta
Ti što vječito gledaš
I ništa drugo ne činiš
Uđi slobodno ko u svoju kuću
I nikad nas više ne nazovi
Svojom djecom
1994.
Bitka koja ne prestaje
Žestoko navalili jedan na drugog
Peti na devetog
Trinaesti na dvanaestog
U opštoj klanici
Koja ne prestaje
Svi prolivaju svoju krv
Svoje kosti rasipaju
I umiru u svojim samoćama
U ohlađenim planetama
Dok se ne rodi svjedok
U ognjenom stubu
Zajedno sa svakom dušom
Koju je izgubio
Zajedno sa svakim snom
Koji je usnio
Njegove su riječi
Kazane jezikom koji zaboravljamo
Na kom bi se mogli sjetiti
Ako se čovjek ne rodi
U danima koje datumi ne bilježe
U prosvećenim noćima
Kako čekati Dan
U kojem će naša smrt, naš stari svat
Imati za trpezom
Sve svoje svadbare, svoje rođendane
Brižljivo u knjigu zapisane
Episkop Zahumsko-hercegovački Dr. Atanasije (Jevtić): Najgori od svih mogućih ratova >>
// Projekat Rastko / Filosofija / Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana //
[ Promena pisma | Pretraga
| Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ] |
