Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana

Dr. Mirko Zurovac, Filosofski fakultet, Beograd

Šta nam se stvarno dogodilo ili "Proizvodnja laži" u službi militarnog imperijalizma

UDK 172.4(355.014)

O AUTORU: Dr. Mirko Zurovac (1941), redovni profesor na katedrama za estetiku i ontologiju Filosofskog fakulteta u Beogradu; objavio knjige: Umjetnost i egzistencija (1978), Umjetnost kao istina i laž bića (1986), Djetinjstvo i zrelost umjetnosti (1994).

SAŽETAK: U ovom radu autor naznačava u osnovnim crtama ono što se posljednjih godina događalo na području bivše Jugoslavije. Iza svega stoji zločinački plan jugoslovenskih secesionista i njihovih stranih pomagača čiji je cilj bio razbijanje Jugoslavije isključivo na štetu srpskog naroda. Pošto su znali da njihovi planovi nemaju nikakvog osnova u međunarodnom pravu, oni su pokrenuli čitave "pogone laži", koji rade samo po principu izvrtanja i fabrikovanja činjenica, ne ustručavajući se da zločinca predstave kao žrtvu, a žrtvu cinično prikažu kao izvršioca zločina.

Pomoću laži i obmane, zaštitnici jugoslovenskih secesionista su uspjeli da izoluju srpski narod od ostalog dijela svijeta, s jedne strane, te da instrumentalizuju Ujedinjene nacije i da ih pretvore u instrument postizavanja njihovih nepravednih političkih ciljeva, s druge strane. Pri tom se daje kratak pregled događanja iz kog se jasno vidi kako se danas vodi genocidni rat protiv srpskog naroda pod okriljem Ujedinjenih nacija i uz puno angažovanje NATO-a kao danas najveće vojne sile na svijetu. Autor zaključuje da čitav svijet nije protiv srpskog naroda, iako danas tako izgleda zbog suviše bučne zloupotrebe tehničkih metoda proizvodnje i nametanja laži. Otud zaključak da se srpski narod mora pokrenuti iznutra i pronaći način da istina dopre do onog dijela čovječanstva koji mu nije neprijateljski i koji će mu pružiti ruku i pomoći da se uspravi.

KLjUČNE RIJEČI: Laž, obmana, cinizam, secesionisti, proizvodnja laži, eksperiment laži, jugoslovenska kriza, informativna blokada, zapadna politika, politički primitivizam, zapadna demokratija, svjetska diplomatija, "viša politika", Ujedinjene nacije, mirovne snage, zaštićene zone, sankcije, nasilje, embargo, NATO, žrtva, masakr, zločin, odmazda, genocid, sud za ratne zločine, mitski likovi, herojsko-tragična situacija.

Pruski ministar predsjednik von Bismark nije se osvrtao na to koliko je tome sam doprinosio kad je izvan sebe od užasa jednom prilikom izjavio: "Rat je pakao, a đavo onaj ko ga izazove potezom pera". Cinizam moćnika, koji pokreću ratove da bi ubrzo to zaboravili, krije u sebi mnogo više nego što bi se na prvi pogled moglo pomisliti. U tom smislu Peter Sloterdijk je pisao: "Htjedosmo cinizam uzeti k znanju, a pri tom otkrismo da je on već poodavno zavladao nama." Cinizam vlada svijetom otkako ima moćnika koji, opijeni svojom moći, nisu spremni da se zaustave da bi sagledali težinu svog vlastitog zločina. Tako je uvijek bilo, a tako će zasigurno biti i u budućnosti. Ipak novo vrijeme, sa svojim tekovinama, donosi nova iznenađenja. Narušena ravnoteža na globalnom planu u korist zapada oduzima mogućnost zapadnim moćnicima da budu cinični: njihov cinizam se, zbog nedostatka neophodne ravnoteže u odnosu snaga, odmah pretvara u grubu aroganciju i sirovo nasilje. Politički primitivizam danas dolazi sa zapada i prijeti da se raširi po čitavom svijetu. Zapadna politika više se i ne trudi da sačuva privid pravednosti u međunarodnim odnosima. Svoju bezočnost i do sada neviđenu brutalnost jasno je pokazala svojom upletenošću u jugoslovensku krizu.

Jugoslovenska državna zajednica, koja je bila poznata u čitavom svijetu i isticana kao primjer višenacionalne i multikulturne zajednice, nasilno je razbijena u saradnji i potpunoj koordinaciji jugoslovenskih secesionista i nekih stranih sila koje su vijekovima imale osvajačke ambicije prema ovim prostorima. Razbijači Jugoslavije su znali da njihovi zločinački planovi nemaju nikakvog osnova u međunarodnom pravu. Svoje planove su morali uviti u oblandu laži da ih svjetska javnost ne bi prepoznala u njihovoj pravoj suštini. U tom cilju oni su pokrenuli čitave "pogone laži", koje rade samo po principu izvrtanja i fabrikovanja činjenica i koji se ne ustručavaju da zločinca predstave kao žrtvu a žrtvu cinično prikažu kao izvršioca zločina.

Srpski narod je proglašen jedinim krivcem za sve i prije izbijanja građanskog rata, da bi mu zatim bila nametnuta informativna blokada putem sredstava javnog informisanja iz svjetskih centara moći, koja na najgrublji način izvrću i fabrikuju činjenice i tako bezočno obmanjuju svjetsko javno mnjenje. Čitav srpski narod je satanizovan. Ovaj suludi poduhvat liči na "eksperiment laži", koji je dobro investiran i od kog njegovi investitori očekuju da im donese dobit u krvi jednog pravednog i slobodoljubivog naroda.

Informativna blokada, s jedne strane, te ogromna proizvodnja laži, s druge strane, uz sve druge oblike najbezobzirnijeg pritiska, omogućile su zaštitnicima jugoslovenskih secesionista da instrumentalizuju Ujedinjene nacije i da ih pretvore u instrument postizavanja njihovih imperijalnih političkih ciljeva. Danas smo svjedoci kako jedna brutalna politika pretvara UN u sredstvo prisile i nasilja pod čijim okriljem se vrši pravo linčovanje "neposlušnih" od strane velikih i moćnih. Sve rezolucije UN protiv srpskog naroda donesene su na osnovu lažnih i iskonstruisanih optužbi. Najdrastičniji primjer za to su sankcije, koje, kako po svojoj namjeni i načinu sprovođenja tako i po svojim posljedicama, imaju genocidni karakter.

Najprije je izvršen neviđen pritisak da se, u ime pružanja dobrih usluga, internacionalizuje jugoslovensko pitanje, da bi, zatim, čim se na to pristalo, svi principi međunarodnog prava bili pogaženi: neposredno su podsticane i pomagane sve secesionističke snage i vršen neviđen pritisak uz stalnu prijetnju vojnom silom na narode koji su željeli da ostanu u Jugoslaviji; međunarodno priznate granice su proglašene nevažećim, a priznate su republičke granice koje nikad nisu postojale kao državne; iznuđeno je priznanje tri jugoslovenske republike, iako, po međunarodnom pravu, za to nije bio ispunjen nijedan uslov. Cilj tog priznanja je bio da se unaprijed legalizuju posljedice ovog kriminalnog čina i prikriju njegove prave namjere. Svim narodima bivše Jugoslavije je priznato pravo na samoopredjeljenje osim srpskom koji je najbrojniji i ima najdužu državnu tradiciju. Kompaktni prostor Srpskih Krajina, koji je i po veličini i po broju stanovnika veći od većine nacionalnih država koje su priznate, nasilno je razbijen i podijeljen između muslimanske i hrvatske države koje nikad nisu postojale u tim granicama. Pravo na secesiju se uzdiže iznad prava naroda da žive u postojećoj državi. Sve su to apsurdnosti – a one nisu jedine – koje zaštitnici jugoslovenskih secesionista žele da prikažu kao jedino ispravne u slučaju Jugoslavije.

Njihov cilj je konačan poraz srpskog naroda i njegovo potpuno uništenje. U tom zločinačkom poduhvatu mirovne snage svjetske organizacije treba da odigraju odlučujuću ulogu. Embargo na uvoz naoružanja važio je samo za Srbe, dok su se Hrvati i Muslimani nesmetano naoružavali sa svih strana; UNPROFOR je od početka pružao direktnu logističku podršku hrvatskoj i muslimanskoj vojsci, a neke njegove jedinice su otvoreno učestvovale na njihovoj strani u borbi protiv Srba; zaštićene zone nisu bile razoružane, već su pretvorene u bastione u kojima su se pripremale i iz kojih su se pokretale ofanzive na srpsku teritoriju, a kad bi Srbi odgovorili na napad, avijacija NATO-a bi po pravilu bombardovala njihove položaje; u srpskim područjima pod zaštitom UN mirovne snage su pomagale Hrvate i Muslimane u pripremanju pokolja nad srpskim stanovništvom. Zahvaljujući tome, potpuno je uništeno srpsko stanovništvo najprije u Zapadnoj Slavoniji, a potom u čitavoj Republici Srpskoj Krajini (zasad osim njenog istočnog dijela). Hrvatski zločini se prikrivaju, a Hrvatska nije ozbiljno čak ni opomenuta, a kamoli zaslužno kažnjena. Dokle ide cinizam moćnih pokrovitelja hrvatskih zločina moglo se vidjeti prilikom hrvatskog osvajanja Srpske Krajine: Hrvatska je napala Republiku Srpsku Krajinu sa više dobro obučenih i naoružanih vojnika nego što je ova imala stanovnika, uz logističku podršku, stručnu pomoć i pomoć u naoružanju od strane NATO-a; brutalnost agresije na zaštićene zone nije se mogla prikriti, pa su njeni pomagači upućivali Hrvatskoj čak i izvjesne prijetnje. Ali prijetnje Hrvatima bile su samo trik i bacanje prašine u oči svjetskoj javnosti, jer upravo tih dana avioni NATO-a su bombardovali radarske sisteme srpske vojske, kako bi hrvatska vojska mogla nesmetanije da bombarduje kolone srpskih izbjeglica. Suviše blaga opomena, koju međunarodna zajednica, oličena u UN i Savjetu Bezbjednosti, upućuje Hrvatima i Muslimanima zbog njihovih očiglednih zločina, može se shvatiti samo kao podrška i podsticaj za nove zločine.

Zato nije bilo nikakve sumnje da će Snage za brzu intervenciju, koje su formirane pri NATO-u i odmah upućene u Bosnu i Hercegovinu, stati na stranu hrvatske i muslimanske vojske u borbi protiv Srba. Povod za napad na Republiku Srpsku sami su proizveli tako što su, u saradnji sa muslimanskim vojnim rukovodstvom, još jednom pripremili i izvršili masakr civila u Sarajevu i odmah ga pripisali Srbima. To je bio povod da preko 60 aviona NATO-a, zajedno sa teškom artiljerijom Snaga za brzu intervenciju, punih 15 dana bombarduju srpske vojne, privredne i civilne ciljeve. Svoju akciju sami su nazvali "odmazdom". Ali ko ima pravo da vrši "odmazdu"? Nakon ovog zločina, izvršenim pod njihovim okriljem, UN su dovele u pitanje svrhu svog postojanja. Na osnovu njihovog ovlašćenja snage NATO-a su izvršile svirepu "odmazdu" nad potpuno nevinim srpskim stanovništvom. U sadejstvu sa NATO snagama, udružena vojska Republike Hrvatske i Hrvatsko-muslimanske federacije, koja je 6 do 7 puta brojnija od srpske, već je zauzela više od polovine zapadnog dijela Republike Srpske. Napadi NATO-aviona su prestali, uz nove prijetnje i ucjene, tek kad su zaključili da je srpska odbrana toliko oslabljena da će hrvatska i muslimanska vojska lako dovršiti uništavanje preostalog dijela srpskog naroda na ovim područjima. U sadejstvu sa njima i uz bezočno manipulisanje Ujedinjenim nacijama, treba da se dovrši genocid nad srpskim narodom na jednoj trećini njegovog etničkog prostora, što nije uspjelo ni Austro-Ugarskoj u toku Prvog ni nacističkoj Njemačkoj i njenom satelitu Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u toku Drugog svjetskog rata.

Naivno je očekivati da NATO bude sprovodnik odluka UN, koje bi morale biti nepristrasan posrednik u svakom sukobu. Neke članice NATO-a su inicijatori razbijanja Jugoslavije, pa su od početka na strani jugoslovenskih secesionista. One računaju sa NATO-om kao sa garantom ostvarenja njihovih planova. U skladu sa ovakvom politikom ovaj vojni savez otvoreno učestvuje u borbi protiv srpskog naroda. Stoga su potpuno apsurdne odluke UN kojima se ovlašćenja o upotrebi sile protiv strana u sukobu predaju Komandi NATO-a. NATO danas otvoreno pokazuje razlog svog postojanja u izmijenjenim uslovima: ova danas najjača vojna sila na svijetu prigrabila je sebi pravo da pomaže jaču stranu u građanskom ratu, u cilju potpunog uništenja slabije, što je potpuno suprotno svim pravilima morala i humanosti. Ubuduće NATO će služiti kao mašina za uništavanje ljudi i naroda po želji njegovih moćnih članica. Srpski narod je prva velika žrtva ovog pomahnitalog džina koji se ne zna zaustaviti.

Tako se, pred našim očima, ispisuju najsramnije stranice zapadne demokratije i svjetske diplomatije. Zaprepašćuje činjenica da se ovaj zločin vrši pod okriljem UN. UN su napustile svoje izvorne principe i, uprkos svim ogradama njihovih zvaničnika, postale sredstvo nasilja nad ljudima i narodima. To se može shvatiti samo kao posljedica duge i sistematske obmane međunarodne javnosti.

Način na koji se vodi genocidni rat protiv srpskog naroda pod okriljem UN graniči se sa pravim bezumljem. Laž i obmana su omiljeni metodi njegovih protagonista. Zato su sistematski prikrivali zločine koje su hrvatska i muslimanska vojska činile nad srpskim civilnim stanovništvom. Zato su te zločine tendenciozno pripisivali srpskoj vojsci i tako Hrvate i Muslimane podsticali na nove i još veće zločine. Pomoću laži i obmane, zaštitnici jugoslovenskih secesionista su uspjeli da izoluju srpski narod od ostalog dijela svijeta, a Hrvate i Muslimane su naoružavali ogromnim količinama naoružanja koje treba da, uz podršku njihove moćne avijacije, dovrši genocid nad srpskim narodom. Nepravda tako učinjena srpskom narodu ne može se ničim izmjeriti. Takav pakleni plan mogli su sačiniti samo bolesni umovi poput onih koji su izmislili fabrike smrti i holokauste. Nikakva "viša politika" ne može opravdati uništavanje ljudi i naroda. Na takav način ne može se graditi nikakav poredak, a pogotovo ne demokratski i pravedan.

Svijet bi bio iznenađen i zaprepašten kad bi kojim slučajem mogao spoznati vrste i količinu laži koja je izručena na srpski narod s ciljem da se prikriju zločini koji su planirani da se učine i koji se stvarno čine nad jednim dijelom njegovih pripadnika. U tom cilju formiran je tzv. Sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, koji će suditi samo Srbima zato što su se drznuli da brane svoj opstanak i svoju slobodu. Istinskim krivcima, pravim zločincima, jugoslovenskim secesionistima i njihovim zaštitnicima, koji su započeli rat i počinili stvarne zločine, neće biti suđeno. Oni bi da sude, na osnovu lažnih i iskonstruisanih optužbi, vojnom i legalno izabranom političkom rukovodstvu Republike Srpske. U njihovoj bjesomučnoj galami protiv generala Ratka Mladića i predsjednika dr. Radovana Karadžića suviše bučno odjekuje njihova nimalo prikrivena želja da sude čitavom srpskom narodu ili bar onome njegovom dijelu koji nije pokleknuo pred njihovim ucjenama i ostao odlučan da se odupre njihovim zločinačkim planovima. Eto zašto general Mladić i predsjednik Karadžić nisu više samo određeni ljudi, koji su bili na određenim mjestima u toku ove višegodišnje borbe njihovog naroda za svoj opstanak, već mitske veličine preko kojih jedan ugroženi narod traži da bude shvaćen u svojoj herojsko-tragičnoj situaciji. Kroz njihove likove danas progovara sve najčistije i najveličanstvenije što je mogao da pokaže jedan narod u pravednoj borbi za svoj goli opstanak, koja mu je nametnuta na najprljaviji način i prema najmonstruoznijim planovima. Zato ovi likovi, uprkos lažnim optužbama, danas sijaju neugasivim sjajem kao dva bisera na smetljištu svjetske politike u kojoj ništa nije na svom mjestu, jer u njoj caruju samo laž i obmana čiji je cilj da se opravda nasilje nad ljudima i čitavim narodima. Njihova moralna čistota i herojska odvažnost u odbrani svog naroda može biti srazmjerna samo količini laži čiju proizvodnju investiraju oni koji bi htjeli da ih izvedu pred Haški sud i tako osiguraju bar neku vrstu legitimnosti pred licem svjetske javnosti za svoje laži i svoje zločine koje su počinili nad srpskim narodom.

Tako je jedna izuzetna ljudska tekovina: tehnička mogućnost brzog i tačnog informisanja javnosti, pretvorena u svoju suprotnost: u sredstvo obmane i najgrublje političke manipulacije javnim mnjenjem, i to u najširim mogućim razmjerama. Time što su lažno informisali svoj narod, oni su mu oduzeli mogućnost istinskog mišljenja i djelovanja, a prema srpskom narodu počinili zločin čija se moralna težina ničim ne može izmjeriti.

U tom bezočnom fabrikovanju laži protiv srpskog naroda učestvovali su neki intelektualci sa zapada i iz naše zemlje, koji bi po prirodi svog zanimanja morali imati kritički odnos prema lako prepoznatljivoj političkoj manipulaciji javnim mnjenjem. Oni su pristali da učestvuju u jednoj dobro organizovanoj zavjeri čije je osnovno sredstvo "proizvodnja laži", koja se uzdiže do pravog ludila i potpunog pomračenja uma.

Cilj je bio da se prikrije veliki zločin koji je pripreman da se izvrši nad srpskim narodom na najciničniji način: pod okriljem Ujedinjenih nacija. Srpski narod se tako neočekivano našao pred velikim iskušenjem. U pitanju je naš nacionalni opstanak. U takvom vremenu sveci postaju ratnici. Naše iskušenje je slično iskušenju Svetog Petra Cetinjskog, pa nam veličina njegove svetačke odlučnosti danas mora biti razumljivija nego ikad ranije. Zato moramo imati hrabrosti za istinu našeg današnjeg nacionalnog položaja i našeg najnovijeg kolektivnog stradanja koje nam je dugo pripremano. Čitav svijet nije protiv nas, iako danas tako izgleda, kako zbog suviše bučne zloupotrebe tehničkih metoda proizvodnje i nametanja laži, tako i zbog konformističkog držanja velikog dijela čovječanstva koje nije u stanju da se životno zainteresuje za sudbinu jednog ugroženog naroda zato što mu izgleda suviše daleko. Zato moramo da pronađemo način da savladamo ovu fiktivnu daljinu kako bi istina doprla do onog dijela čovječanstva koje nam nije neprijateljsko i koje će nam zasigurno pružiti ruku i pomoći da se uspravimo i tako steknemo novo povjerenje u sebe.

U pitanju je naš opstanak koji se neće moći odbraniti uz besmisleno samokažnjavanje i besramno samooptuživanje, uz malodušno samoomalovažavanje i ponizno povlačenje pred arogantnim ucjenama, uz neslogu i unutrašnje raskole. Samo složni i odlučni možemo odbraniti svoju slobodu i svoj opstanak. Jedini način da osiguramo svoj opstanak jeste prevladavanje postojećeg raskola srpskog naroda. U tom cilju, moramo se u sebi razbuditi, moramo se pokrenuti iznutra, moramo početi iz početka, moramo početi da vaspitavamo sam narod u nacionalnom duhu. Zato su nam danas toliko neophodni dobri učitelji i dobri sveštenici koji će moći da pokrenu preobražaj nacionalne svijesti i tako osiguraju naš duhovni opstanak. Danas stvari tako stoje da nam je neophodan radikalan zaokret u vaspitnoj politici naroda, jer nam ništa, ama baš ništa drugo, ne može pomoći nego potpuna izmjena našeg načina mišljenja i ponašanja u vezi sa nacionalnim stvarima. Da nismo propustili da to uradimo u prošlosti, možda smo mogli izbjeći našu današnju nesreću.

Krajnje je vrijeme da se razbudimo i u sebi pokrenemo. Ali ovaj put bez predrasuda.

Bogdan M. Lubardić: Geopolitički enciklopedizam "Microsoft"-a >>

// Projekat Rastko / Filosofija / Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]