|
|
 |
Jagnje Božije i Zvijer iz bezdanaJeromonah Jovan (Ćulibrk), Bogoslovija Sv. Petra Cetinjskog, CetinjeNe-zaobilazne strategijeUDK 241.01 O AUTORU: Jerođakon Jovan (Ćulibrk) (1965), jugoslavista; suplent Bogoslovije Sv. Petra Cetinjskog; predaje crkvenoslovenski jezik i opštu istoriju. SAŽETAK: Autor tvrdi da se rat u bivšoj Jugoslaviji pripremao dugoročnim i "zaobilaznim strategijama" (Brian Eno): raspored trupa u postdejtonskoj Bosni analogan je rasporedu uzora prema kojima su se oblikovale potkulturne scene početkom osamdesetih. Pop-kultura u samoj suštini sadrži antipravoslavni naboj : careubistvo je upisano u jednom od središnjih trenutaka pop-muzike "Sympathy for the Devil". Live Aid je pak trenutak u kome se politika planetarne države počinje oblikovati prema načelima najsavršenije laži (= fiction-a), ostvarenog Gesamtkunstwerk-a: pop-kulture. Opstanak Republike Srpske – kao antipoda planetarnog grada, čiji je simvol Sarajevo – pokazuje se kao nemoć pop-kulture da postvari svoj fiction oruđem politike. Oči planetarne države, u čijem je središtu anonimni bosanski župnik preko noći postao kardinal, uperene su na ishodište "planetarne crkve" – Rim. Mi, pak, mrzimo na laž onoliko koliko smo bili blizu smrti od nje. KLjUČNE RIJEČI: pop-kultura, fiction/laž/otac laži, planetarni grad/država, Live Aid, Sarajevo/očišćenje ognjem, mržnja na laž, život Ako je ovaj rat zaista "najgori od svih mogućih ratova", a da pri tom nije odnio ni približan broj života kao prošli svjetski rat ("Ovoliko ih je 1942. pobijeno u Bistrici samo za jedan dan..." – Ostoja Stojković, Gradiška, 1995, govoreći o broju poginulih sa teritorije opštine), po čemu se onda mjeri njegovo zlo? Bez sumnje, po količini laži unesene u ovaj rat. A količina i kakvoća laži su nepogrješivo mjerilo i savršena paradigma za učešće onoga koji "kad laž govori, svoje govori" (Jovan 8:44), "laže i oca laži" (Jovan 8:44) i "čovjekoubice od iskoni" (Jovan 8:44): za učešće tvorca zla. Laž je svesavršeni grijeh, kojim smrt i zlo i ulaze u istoriju ("... zmija me prevari...", Postanje 3:12), grijeh koji pogubljuje bez ostatka. Zato mjera smrtonosnog dejstva oca laži i nije ubistvo, nego čovjekovo uključenje u laž; jer Satana nije ni zainteresovan da čovjeka ubije u ovom vremenom životu, nego da ga učini saučesnikom (= "pričasnikom") (= salažom) svoje vječne pogibli. A laž je najsavršeniji način za to, đavoput (đavodiceja), "ono što sačinjava suštinu njegovoga bića, ono što ga u suštini čini đavolom, ono čime on ođavoljuje sva razumna i slobodna bića koja mu služe"[71] Nesrazmjer između onoga što se dešavalo na bojištu, njegovog prikazivanja i posljedica (vidjeti tekst dr. Mirka Zurovca "Šta nam se stvarno dogodilo...")[72] je toliki da na jednoj strani uvjerava da se rat suštinski nije ni vodio na zemlji (u stvarnosti), ili – bolje – da je stvarnost rata bila negdje drugdje; na drugoj strani taj nesrazmjer fascinira toliko da bi čovjek, ako bi se bavio njime, mogao završiti kao ona koja je pogledala u zlo (uporedi Postanje 19:26). Laž s kojom smo suočeni ovih pet godina nije politička, diplomatska ili strategijska (vojnička) laž: ona ne mijenja, ne čini lažnim, jedan aspekt svijeta; ona stvara potpuno novu stvarnost, što je osobina samo umjetnosti, koja je "projekat novoga života" (Nikolaj F. Fjodorov, u osvit istorijskih avangardi).[73] Vaskoliko srpsko čuđenje nad svijetom – njegovom politikom, kulturom, civilizacijom, međunarodnim institucijama, nekadašnjim prijateljima itd. – značajna je osobina ovoga rata. U svijetu koji se ponaša prema zakonima fiction-a, građanski nacionalni modus Republike Srpske nije imao šta da traži; svijet koji sa onim od prije Drugog svjetskog rata nema više ništa ("... ni kamen na kamenu od stare građevine nije ostao...", jeromonah Simeon Svetogorac, inače Peruanac) već odavno funkcioniše po paradigmi najsavršenije tvornice laži, tvornice fiction-a (= Hollywood) – pop-kulture. Pri tome, njena negativna nastrojenost prema pravoslavnom svijetu, koja se demonstrirala na ratu u Bosni, nije ništa novo. Naprotiv, ona je upisana u sam njen središnji, prelomni trenutak: kada 1969. na Altamontu[74] zajedno sa "ljetom mira, ljubavi i muzike" pada i posljednja istorijska ideja pobune (preobraženja), dok Hells Angels ubijaju Crnca u publici, Jagger, posudivši usta tvorcu fikcije pjeva: "Ja sam ubio cara i njegove služitelje, Anastasija je vrištala od bola... nadam se da pogađate moje ime" ("Sympathy for the Devil"[75], LP "Beggars Banquet", 1968.). Trenutak trijumfa laži poistovećuje se ovdje sa trenutkom pada istine – careubistvom. Štaviše, među njima postoji kauzalitet: da nije uklonjen "onaj koji zadržava", pravoslavni car kao nosilac istinonosne državne ideje, ni laž ne bi mogla da postane državotvorna: Oktobarska fikcija potvrđuje se SSSR-om; pop-fikcija, multikulturalna i etnička planetarna država laži (Clinton kao kozmokrator u zapisu prevodioca "Knjiga Makavejskih") potvrđuje se u isto takvoj Bosni:[76] nekada je trebalo slomiti cara i Vrangela, danas Karadžića i Mladića. Otuda količina i kakvoća laži (= zla) u ratu u Bosni, koji prevazilaze ljudske moći: jer "problem laži je problem ličnosti, i to ne samo ljudske ličnosti, nego – demonske ličnosti"[77] Ekskurs ALIVE AID[78], juli 1985: "nestanak" pop-kulture; naime: država/politika počinju da preoblikuju svijet po načelima pop-kulture; politička akcija se više ne usmjerava na stvarnost (označeno) nego na ono što je o stvarnosti izrečeno (označitelja). Izabrani fiction određuje život političara u potpunosti: on mu robuje kao pop-zvijezda svome imidžu, 24 časa na dan, 365 dana u godini. Permutacija se skriva iza činjenice da pop postaje državna kultura planetarne države, a muzičari dobijaju politički glas ("... mislim da su i ljevica i desnica politički istrošene, vrijeme je za nešto treće..." – Peter Gabriel za World BBC). Državni umjetnici: dotad minorni Madonna i U2 ovdje postaju planetarne zvijezde. Nimalo slučajno rimokatolici (nimalo slučajno ni Talijanka i Irci) oni na tada aktuelnim pločama – "Like a Virgin" i "War" "afirmišu" zaboravljene vrijednosti – čednost i hrabrost, pomažući državi laži da stvori i iluziju da i ona (kao "prava" država) počiva na vrijednostima.[79] A kada Bono sleti u Sarajevo i pruži ruku Aliji Izetbegoviću, on pokazuje šta je: državni umjetnik na zadatku. Rezultat: LIVE AID je prvi javni čin planetarne države: potvrda njenog prava da interveniše gdje to humanizam nalaže. Na osnovu tog legitimiteta vrši se napad na Irak (vidjeti šta je o legitimitetu pop-kulture svojevremeno pisao Tadej Zupančič, obrađujući "Top Gun": eskadrila F-15 proslavljena u holivudskom filmu (stekavši pop-kulturni legitimitet) nakon nepune dvije godine nosi američku intervenciju u Iraku). *** Nakon smrti nosioca jugoslovenske laži, maja 1980. ("On je bio mrtav prije nego što se rodio", Mitropolit Amfilohije), nužno je bilo prestrukturisati laž, utemeljiti je na novoj paradigmi; pop-kultura postaje nova komunistička partija, njeni djelatnici – "vidioci" budućnosti koji od nje mogu da očekuju nagradu. Formiraju se lokalne scene, a dotad uglavnom jedinstvena jugoslovenska scena nestaje: u znamenitoj podjeli uzora, po kojoj se Ljubljana formira po ugledu na Berlin, Zagreb na London, a Beograd na Njujork (pogledati raspored NATO trupa u postdejtonskoj Bosni), Sarajevu ostaje da se ponaša kao zvanični nasljednik jugoslovenske ideje, ponavljajući je u svom državnom prostoru. Olimpijske igre, nagrade Kusturičinim filmovima, "Tetoviranom pozorištu" i Strip Art-u[80], itd. produbljuju laž o "nama kao središtu svijeta" (vidjeti pjesmu Zabranjenog pušenja "Dan kad je otišao Hase", koji je "... tukao Ruse i Engleze..."): u planetarnu fikciju se narodi iz bivše Jugoslavije uključuju onoliko lako koliko su i sami plod fikcije; nakon Bosne, preko "Prije kiše" i "Anastasije", sada se uključuje Makedonija, jedina nacionalna scena u bivšoj Jugoslaviji).[81] Sarajevo postaje, uz Dubrovnik, najpoznatiji jugoslovenski grad u svijetu – nimalo slučajno izabran i od JNA i od svjetske države da se od njega načini žrtva, a od Boga – da se na njemu namire mnogo dublji dugovi. Odbojnost – danas možemo reći i mržnja – koja je kod Srba, naročito u Bosanskoj Krajini, postojala prema Sarajevu je u stvari mržnja na same sebe, na svoje samoponiženje, na dubinu svog učešća u laži. Dubinom svoje laži, uništenjem svakog ljudskog dostojanstva tako karakterističnim za njega, Sarajevo je postalo simvol ropstva, vanjskog i unutrašnjeg (= ropstva laži, grijehu), onoliko koliko su Zmijanje i Romanija u Bosni bili simvoli iste takve slobode. Otuda je i stradanje ("Bog bije sina kojeg prima", Premudrosti Solomonove) zbog učešća u laži moralo doći preko laži, "jer svi koji se maše za nož, od noža će poginuti" (Matej 26:52). I u jednom strašnom magnovenju, Sarajevo je zaista postalo središte svijeta: istinski simvol Titove Jugoslavije, postalo je "razoreni grad", mračni simvol Planetarnog grada devedesetih, onako kako ga je u sedamdesetim simvolizovao Berlin ("podijeljeni grad") ili u osamdesetim Nju Orleans ("grad haos"): Sarajevo je postao simvol planete, odavno medijima pretvoren ne u grad, nego u niz predgrađa u potrazi za središtem. Konačno, Srpsko Sarajevo je i simvol grada očišćenog kroz oganj. Njegov opstanak (kroz Republiku Srpsku) je slom političkog naboja pop-kulture; dokaz nemoći Zapada da oruđem politike postvari svoju fikciju. Oči planetarnog grada u čijem je središtu anonimni gradiški župnik preko noći, u magnovenju, postao kardinal, uperene su na Rim.[82] *** Središte grada je hram, krstoliki; Beleške71 Arhimandrit dr. Justin (Popović): Dogmatika pravoslavne crkve, knjiga treća, Manastir Ćelije kod Valjeva, Beograd 1978., str. 180 72 U ovom zborniku, str. 77-85. 73 Nimalo slučajno, Fjodorova navodimo prema Aleksandru Flakeru (Ruska avangarda, SNL, Zagreb, 1984.). Najbolji zagrebački poznavalac avangardi je istovremeno (Proza u trapericama, Poetika osporavanja) i tvorac zagrebačko/ljubljanske pop-kulturne retorike i analitike. 74 Propast pobune protiv laži započinje upravo stvaranjem mita velikih festivala, od Monterey-a do Woodstock-a; Altamonth je konačno poslužio za "državno sankcionisanje" pobune čija je Woodstock ionako bio labudova pjesma. Krajem sedamdesetih, Knebworth, Reading i Castle Donnington su obnovili mit o "velikom sretenju", festivalu kao idealnom, potpunom obliku pop-fikcije; oslonjen na njih Live Aid je funkcionisao kao postvarenje mita, omogućavao je saučestvovanje u političkom preobraženju svijeta. 75 Harizma pop-kulture upravo počiva na saučešću u ritualu; podsjećamo da za izražavanje saučešća porodici upokojenoga, anglofoni koriste riječ "sympathy"; u tom smislu treba čitati i naslov navedene pjesme The Rolling Stone-a. 76 U Bosni se – barem do pojave novog talasa – na ulici mogla, de facto, prema pločama pod miškom prepoznati nacionalnost lokalnog rock-era: musliman (Queen, AC/DC, Sweet, Kiss), rimokatolik (Boston, Styx, Sky) ili Srbin (Deep Purple, Gallagher, Allman Bros., Bad Co ili bilo koji izravni blues derivat). Ne oslanjajući se na svojevremenu nacionalnu diferencijaciju neuroza koju je iznio dr. Jovan Rašković, mislimo da je ipak važno da se ona pomene: rockje uostalom, neuroza po definiciji – vidjeti šta o tome pišu Vladimir Jovanović (portret Genesis u starom "Džuboksu") i Vladika Atanasije ("Znak preporečni", str. 73). 77 Mitropolit Crnogorsko-primorski dr. Amfilohije: Laž – avet našeg vremena, "Logos", Beograd, 4/1992, str. 30. 78 Problem legitimiteta planetarne države, o koje raspravlja veliki broj tekstova ovog zbornika, ustvari je razriješen na Live Aid-u: Dvije milijarde ljudi okupljenih pred televizorima u prenosu najvećeg pop-koncerta u istoriji za pomoć gladnima u Etiopiji, funkcionišu kao politički plebiscit: Live Aid je u tom smislu čin davanja legitimiteta planetarnoj državi. "Umjetnost i totalitarizam se", konačno, "ne isključuju." (Laibach, "Konvent", 1984.) 79 "Afirmacija" se zasniva na simulaciji pobune: Madonna se buni protiv morala porodičnog (ženskog), U2 protiv državnog (muškog); pretpostavka je da ako postoji pobuna – postoje i te vrijednosti protiv kojih je pobuna dignuta. Naravno, u pitanju je dvostruka laž: niti se državni umjetnik može pobuniti, niti ta "država" počiva na vrijednostima. Svijetu koji je "griješio dok nije uništio svaku draž grijeha" (Marquise de Sade) potrebna je iluzija vrijednosti, da bi mogao okusiti makar i fikciju "draži grijeha"; jer gdje caruje svegrijeh laži – tu grijeh gubi svaku draž, a za njim ostaje samo muka. 80 O kakvom se obratu radi: nakon pada Zapadne Slavonije, zvanični stav UNPROFOR-a, iznio je u Zagrebu njihov porte parolle, bivši službenik sarajevskog Strip-Arta, Rida Etarašani. Zanimljiv je i angažman Tomislava Wruss-a, nekada urednika u Poletu, a potom u ST-u, čija je funkcija bila da dopuni "manjak" hrvatske demokratije. 81 Po ugledu na englesku nacionalnu scenu (Jethro Tull, Genesis, 4AD itd.), postojale su i srpska (Smak, Ju-grupa), hrvatska (Drago Mlinarec) i slovenačka (Sedmina, itd.) sve do sarajevskog ideološkog biča Bijelog dugmeta; nimalo slučajno je skopska Anastasija u amerikanizovanom (multietničko-kulturnom) Beogradu postala interesantna tek kada je zadobila medijima prihvatljivo nacionalno (= strano) obilježje, tj. kada je prestala biti prijetnja da bi mogla pobuditi čistu pravoslavnu ("... ni Grka, ni Jevrejina...") suštinu Beograda. Kako su i Berlin i London određeni uklapanjem njihovih potkulturnih scena u nacionalnu tradiciju, tako su i scene oblikovane prema njima učestvovale u ratu, a beogradska, oblikovana prema anacionalnom Njujorku – ne. 82 EKSKURS V Gledališče Sester Scipion Nasice: "Krst pod Triglavom", Ljubljana, 8. februara 1986: ostvarenje svih teatarskih (= umjetničkih) snova Evrope (Berlin = Ljubljana, Njemačka = Evropa); realizacija nacrta Adolf Appia-e za Wagner-ove opere. Iza putovanja Umjetnika kroz istorijsko nesvjesno slovenačkog naroda (= Evrope) i čišćenja od hrišćanstva u koje su "zavedeni" krije se jedno dublje saznanje: da povratak u predkrštenjsko "nacionalno" biće ne rješava ništa. Na kraju, na sceni ostaje ogromni Kardinal, koji mora da razriješi suštinsku nemoć države/političkog da razriješi najdublje potrebe ljudske i da ponudi nešto što će utoliti istinsku glad čovjekovu... Dr. Jovan Babić: Ratni zločin kao zločin poraza >> // Projekat Rastko / Filosofija / Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana // |