Velibor V. Džomić: Golgota Mitropolita Crnogorsko-primorskog Joanikija

Životopis Mitropolita Joanikija (Lipovca)

Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije (Lipovac) je rođen 16. februara 1890. godine u Stolivu u Boki Kotorskoj od oca Špira Lipovca i majke Marije Damjanović. Na krštenju je dobio ime Jovan. Njegovi preci su živjeli u Cucima u Katunskoj nahiji, a odatle su se odjelili početkom 18. vijeka i nastanili se u Boki. Otac mu je najprije radio kao pomorac, a potom kao raznosač u pošti. Osnovnu školu završio je u Prčnju, gimnaziju u Kotoru, Pravoslavni bogoslovski zavod u Zadru, a Filosofski fakultet u Beogradu, gdje je položio i profesorski ispit iz bogoslovskih predmeta.

U čin đakona rukopoložio ga je Episkop bokokotorski i dubrovački Vladimir na Mitrovdan 1912. godine, a dva dana kasnije primio je prezviterski čin. Rukopoložen je u kotorskom hramu Svetoga oca Nikolaja. Postavljen je za protskog kapelana u Kotoru i na tom položaju je ostao do kraja novembra 1918. godine. U periodu od februara 1916. godine do novembra 1918. godine služio je i kao rezervni vojni sveštenik. Krajem novembra 1918. godine postavljen je za administratora parohije u Petrovcu, gdje je po položenom parohijskom ispitu postao stalni paroh. Premještaj na dužnost suplenta cetinjske gimnazije zatekao ga je 30. oktobra 1922. godine, kada je premješten u nižu žensku gimnaziju i žensku učiteljsku školu na Cetinju. U tom periodu bio je i honorarni profesor Cetinjske bogoslovije. Sa Cetinja je 1925. godine premješten u Beograd, u Prvu mušku gimnaziju. Na toj dužnosti ga je kao obudovljenog sveštenika zatekao i izbor za episkopa budimljanskog. Mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo (Dožić), potonji srpski patrijarh, odlikovao ga je crvenim pojasom, a na Veliku Gospojinu 1925. godine i činom protojereja (Biografski podaci Mitropolita Joanikija uzeti su iz "Glasnika SPC" broj 5 iz 1940. godine).

Na sjednici Svetog Arhijerejskog Sabora SPC od 8. decembra 1939. godine izabran je za vikarnog episkopa patrijarha srpskog Gavrila u Crnoj Gori sa počasnom titulom episkopa budimljanskog. Zamonašio ga je mitropolit skopski Josif (Cvijović) 1. februara 1940. godine u manastiru Rakovici kod Beograda. Na monašenju je dobio ime Joanikije. Hirotonisan je 11. februara 1940. godine u beogradskoj Sabornoj crkvi.

U subotu, 10. februara 1940. godine u Sabornoj crkvi u Beogradu obavljeno je narečenje novoizabranog episkopa budimljanskog g. Joanikija (Lipovca), vikara Njegove Svetosti Patrijarha Srpskog Gospodina Gavrila.

Prilikom narečenja činodejstvovao je Njegova Svetost Patrijarh Srpski Gospodin Gavrilo, Njegovo Visokopreosveštenstvo mitropolit skopski g. Josif i Njegovo Preosveštenstvo episkop zvorničko-tuzlanski g. Nektarije.

Po svršenoj večeri ljubavi, novonarečeni episkop budimljanski g. Joanikije služio je bdenije.

Na bdeniju je primijećen vrlo veliki broj prijatelja i poštovalaca novonarečenog episkopa.

Svečana hirotonija novonarečenog episkopa g. Joanikija obavljena je u nedelju 11. februara 1940. godine. Hirotonija je izvršena u Sabornoj crkvi u Beogradu.

Pre početka Svete Arhijerejske Liturgije, novonarečeni episkop g. Joanikije položio je svečanu Arhijerejsku zakletvu. Zatim je počela Sveta Arhijerejska Liturgija. Činodejstvovao je Njegova Svetost Patrijarh Srpski Gospodin Gavrilo sa Njegovim Visokopreosveštenstvom mitropolitom skopskim g. Josifom i Njegovim Preosveštenstvom episkopom zvorničko-tuzlanskim g. Nektarijem. Za vreme Svete Liturgije izvršena je hirotonija novonarečenog episkopa budimljanskog g. Joanikija.

U ovom svečanom činu uzeli su učešća: izaslanik Nj. V. Kralja, g. Ministra pravde kao i mnogobrojni poštovaoci i poznanici novoga episkopa. Blagočastivog naroda bilo je vrlo mnogo.

Na kraju sv. liturgije Njegova Svetost Patrijarh, sa amvona, predajući Arhijerejski žezal, pozdravio je episkopa Joanikija vrlo lijepim i srdačnim riječima.

Preosvešćeni g. Joanikije održao je ovu besjedu:

"Vaša Svetosti, Visokopreosvećena gospodo Arhijereji, braćo protojereji i jereji, braćo i sestre! U ovoj svečanoj prilici, primivši danas episkopsko posvećenje, prve moje riječi neka budu riječi zahvalnosti Gospodu Bogu, čijom Promisli i milošću izli se danas na mene blagodat Svetoga Duha.

Ali isto tako dugujem večitu blagodarnost Vašoj Svetosti i Svetom Arhijerejskom Saboru, što ste me udostojili izborom za ovu visoku dužnost episkopskoga zvanja, kao i Njegovom Veličanstvu Kralju koji je ovaj izbor izvoleo potvrditi.

Više nego ikada ranije, razmišljao sam ovih poslednjih nedelja o težini episkopskoga zvanja i položaja. Nema sumnje, episkopski položaj je bio i u ranijim vremenima težak; ali danas, kada je vjera kod mnogih oslabila, on je postao još teži. Sa visokim zvanjem skopčane su visoke, teške dužnosti, koje zahtijevaju i izvanredne lične odlike. Sveti apostol Pavle u svojoj poslanici Titu (1, 7 - 8) između ostaloga i ovo kaže za episkope kakvi treba da budu: "Vladika treba da je bez mane, kao Božji pristav; ne koji sebi ugađa, ne gnjevljiv, ne pijanica, ne bojac, ne lakom na pogani dobitak; nego gostoljubiv, blag, pošten, pravedan, svet, čist". Gospod naš Isus Hristos svojim izabranicima - apostolima, čiji su nasljednici u prvoj liniji episkopi, uputio je ove nedelje riječi: "Tako da se svijetli vaše vidjelo pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima" (Mt. 5, 16). Samo ovo nekoliko riječi Gospoda Isusa Hrista i Njegovog velikog sljedbenika svetog apostola Pavla, dovoljno je da ukažu na težinu episkopskoga zvanja i zadataka. Zato je moje srce, primivši se ovog izbora, zadrhtalo pred težinom i uzvišenošću budućih dužnosti, jer sam svestan nesrazmere između njih i mojih sposobnosti. Ipak sam se primio ovog izbora, i dužnosti skopčanih s njime, jer se uzdam uz pomoć Božju, jer, po rečima Sv. apostola Pavla: "Duh (Sveti) pomaže nam u našim slabostima" (Rim. 8, 26). I riječi našeg velikog mitronosnog pesnika Njegoša: "Pregaocu Bog daje mahove", ukrepljuju me u mojoj nadi na pomoć Božju.

Prilikom stupanja na novu dužnost običaj je da se, bar, u najkraćim potezima iznese program budućega rada. Ali za jednog pravoslavnog episkopa program je odavno sastavljen i utvrđen. Njega je odredio sam Spasitelj naš, Gospod Isus Hristos. On je u Njegovom Jevanđelju iscrpno dat. On je, šta više, i u najkraćim potezima dat.

Kada bješe jedan čovek zapitao Gospoda Isusa Hrista, koje su zapovijesti u zakonu Božijem najveće, odgovori mu On: "Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, i svom dušom svojom i svom misli svojom." Ovo je prva i najveća zapovijest. A druga je kao i ova: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe" (Mt. 12, 37-39). Izgovorivši ove dvije najveće zapovijesti, Gospod Isus Hristos odmah je potom dodao: "O ovim dvijema zapovijestima visi sav zakon i proroci" (Mt. 22, 40). Uoči rastanka sa svojim učenicima Gospod Isus Hristos ostavio im je u amanet ovakvu zapovijest: "Novu vam zapovijest dajem da ljubite jedan drugoga. Kao što ja vas ljubih, da se i vi ljubite među sobom. Po tom će svi poznati da ste moji učenici ako uzimate ljubav među sobom" (Jn. 13, 34-35).

Kao što se iz ovih Spasiteljevih riječi vidi, ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjima treba da bude osnovni zakon života i rada svakoga hrišćanina. Ljubav koja je zasnovana na dubokoj vjeri (jer prave ljubavi nema bez vjere, kao ni prave vjere bez ljubavi), jeste stanac-kamen na kome je Gospod Crkvu Svoju sazidao. Amanet je, dakle, Spasiteljev, da se ljubav ova ostvaruje u ovom svijetu.

Ali šta mi danas vidimo? Da li ljudi, da li se hrišćani, sledbenici Hristovi upravljaju prema ovim zapovijestima? Na žalost, i suviše malo one se izvršuju. Mjesto ljubavi prema Bogu vlada ravnodušnost prema Njemu i vjera u ljudsku moć; mjesto ljubavi prema bližnjima vlada mržnja koja izvire iz gruboga materijalizma i niske sebičnosti. Tako je, nažalost, kako kod bezbrojnih pojedinaca, tako i kod čitavih naroda, što nikada ne može čoveka i narode dovesti sreći, već naprotiv ka nesreći. To je dovelo čovečanstvo i do sadašnjeg rata, koji narodima na sve strane donosi samo velika stradanja. Zato treba da je ideal svakoga čovjeka da pripomogne, koliko mu to sile dozvoljavaju, da ovaj međusobni pokolj naroda, ovaj rat, što pre prestane, a to će najpouzdanije doći, ako se u dušama i srcima, bar, većine ljudi rodi i zavlada ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Tek tada je moguće da nastupi trajan mir među narodima i ljudima, pa i relativna trajna sreća i blagostanje na zemlji. Bez toga će čovječanstvo večito ići iz zla u gore.

Mi vidimo kako se u svijetu kroz vjekove bore dva oprečna pogleda na svijet i život; materijalistički i idealistički, ili, kako bi naša narodna pjesma rekla, dva carstva: zemaljsko i carstvo nebesko. Kome ćemo se mi privoleti carstvu? Kosovski mučenik, Sv. Knez Lazar, pokazao nam je put, jer:

"Car volede carstvu nebeskome
a nego li carstvu zemaljskome ".

Kao kod drugih naroda, i kod nas već od nekoga vremena, naročito u poslednje doba, ima, nažalost, dosta pristalica materijalističkoga pravca. To nikako ne može dobru voditi; a naš narod, radi svoje dobre budućnosti, ne smije ići tim putem. Taj je put, do duše, lakši od ovog drugog luta, jer je mnogo lakše silaziti i padati, nego uzlaziti i uzdizati se. Ali taj put vodi u ponor i propast. Idealizam zida i podiže dom sreće i spokojstva čovječanstva, materijalizam ga potkopava i ruši. Sve što je najveće, najplemenitije, najuzvišenije i najbolje stvorili su idealisti, dajući često puta i živote svoje za ostvarenje velikih ideala za dobro čovječanstva. To su oni, koji se privoleše carstvu nebeskome. Ovo nam potvrđuje i naša i svetska istorija. Sveta je dužnost svakoga od nas, naročito episkopa, da se trudimo kako bi se ljubav prema Bogu i bližnjima što više razvila u dušama naše omladine, jer "na mlađima svet ostaje". Naša omladina nije bez dobrih osobina: ona ima žeđ za znanjem, hrabrost i ljubav prema skupo i teško stečenoj slobodi, jako razvijeno osećanje pravičnosti. Ali ove dobre osobine treba da se upotpune novim, neophodno potrebnim, dobrim osobinama, bez kojih sve ove lepe težnje i osobine obično odu na stranputicu, ili se ne mogu ostvariti. Ljubav je potrebna. "Ako ljubavi nemam", kaže Sv. apostol Pavle, "onda sam ništa, onda sam kao zvono koje ječi ili kimval koji zveči" (1. Kor. 13, 1-2). Ljubav prema Bogu i bližnjima najveća je hrišćanska vrlina; i ako se naša omladina bude ovom vrlinom ukrasila, onda će ona sebe njome duhovno obogatiti i narodu svome osigurati srećnu budućnost.

Izabran sam za vikarnog episkopa Vaše Svetosti, sa nazivom budimljanskog. Poznato je, da je budimljansku, pored drugih episkopija, osnovao Sveti Sava 1219. godine, i da je kao takva postojala do pred kraj 17. vijeka. Jedan deo bivše njene teritorije danas je u sastavu Crnogorsko-primorske mitropolije. Noseći, pun dostojanstva, naziv ove svetosavske episkopije označen mi je time i putokaz u radu na ostvarenju zavjeta Svetoga Save. Živeti i raditi kao pomoćnik Vaše Svetosti na teritoriji nekadašnje Zetske episkopije, osnovane takođe od Svetoga Save, znači truditi se i ići za primjerom velikoga našega Svetitelja i Prvosveštenika, što moju dužnost čini dvostrukom dužnošću. Ići svetosavskim putem nije lako; jer to znači uzlaziti na visoko brdo, ili bolje reći na gorostasnu planinu, što iziskuje mnogo snage, veliki napor. Moliću se srpskim svetiteljima, čije svete mošti počivaju u tamošnjim manastirima sv. Arseniju, sv. Vasiliju Ostroškom i sv. Petru Cetinjskom, da me oni svojim molitvama pomognu pred Gospodom Bogom, da mi dade snage da idem tim putem.

Moja je duša radosna što ću, kao vikar Vaše Svetosti, raditi na teritoriji Bogom spasavane i slavne mitropolije Crnogorsko-primorske, kojom su upravljali takvi velikani kao što su Danilo, Petar Prvi i Petar Drugi, i kojom je godinama mudro upravljao i upravlja Vaša Svetost. Kao sin ovoga kraja i eminentni poznavalac onamošnjih prilika, kao arhijerej velikoga iskustva, Vaša Svetost će mi moći lako davati potrebna uputstva i savjete i time mi u mnogome olakšati tešku dužnost. Služba u klasičnom kraju "čojstva i junaštva", gdje se kroz vijekove radosno ginulo "za krst časni i slobodu zlatnu", tamo gdje, po Njegoševim riječima, "pred oltarom plakaše kandilo" i gdje je "oltar pravi na kamen krvavi", tamo služiti: služiće mi na čast i na ponos.

Radeći kao episkop na tome utvrđenom programu i pravcu, moliću se uvijek Gospodu Bogu za dug život Njegovog Veličanstva Kralja Petra Drugog, za slavni dom Karađorđevića, za zdravlje Vaše Svetosti i svih naših otačastvenih arhijereja, svega sveštenstva i naroda našega, za slavu i čast naše svete Crkve i naše Otadžbine. Amin".

Po završenoj besjedi Njegova Svetost Patrijarh i služašči Arhijereji pristupili su novome episkopu i srdačno mu čestitali. To isto učinili su i izaslanik Nj. V. kralja i izaslanik g. Ministra pravde, kao i ostali koji su uzeli učešća u ovome činu. Njegovo Preosveštenstvo episkop g. Joanikije delio je, potom, naforu i primao čestitke".

Odlukom Svetog Arhijerejskog Sabora SPC vikarni episkop budimljanski Joanikije je 11. decembra 1940. godine izabran za Mitropolita Crnogorsko-primorskog sa sjedištem na Cetinju. Svečano ustoličenje mitropolita Joanikija izvršio je mitropolit skopski Josif (Cvijović) 23. februara 1941. godine u Cetinju.

U "Glasniku SPC" br. 8/9 za 1940. godinu objavljen je tekst pod naslovom "Doček Nj. P. episkopa budimljanskog g. Joanikija, vikara Nj. S. Patrijarha" koji prenosimo u cjelosti, a autor teksta je sveštenik Petar Uskoković, dugogodišnji službenik Mitropolije, koji je 1945. godine ubijen od komunista bez suda i suđenja.

"Neposredno posle svoga posvećenja Njegovo Preosveštenstvo g. Joanikije krenuo je iz Beograda na svoju novu dužnost na Cetinje. Na putu za rezidenciju svoju, uzeo je učešća u svečanom ustoličenju Preosvećenog episkopa zahumsko-hercegovačkog g. Nikolaja u Mostaru. U utorak 20. februara o. g., episkop Joanikije stigao je u svoj rodni kraj, klasičnu srpsku Boku i u Herceg Novom, na granici eparhije crnogorsko-primorske, bio je Njegov prvi susret sa braćom Bokeljima na domu, poslije petnaestogodišnjeg službovanja u Beogradu. U Herceg Novome Preosvećenom g. Joanikiju priređen je zaista sjajan doček, kao izrazito svjedočanstvo koliko su rodoljubivi Bokelji ponosni, što je njihov domorodac izabran za vladiku sa sjedištem na Cetinju. Prije dolaska voza u Herceg Novi, na stanici se okupila masa građana i predstavnika mjesnih vlasti i korporacija. Pored sveštenstva tu su zapažene najuglednije ličnosti. U dočeku su učestvovale škole i Srpsko crkveno pjevačko društvo "Sveti Sava". Po dolasku voza u 11, 30 časova, Preosveštenog g. Joanikija, vidno raspoloženog, pozdravio je divnim i osjećajnim govorom g. Jovo Sekulović, predsjednik Gradskog poglavarstva. Posle ovog prvog pozdrava, vladici su uputili srdačne dobrodošlice protojerej o. Marko Stanišić, u ime sveštenstva i g. dr Miloš Drobnjaković, u ime Srpskog pjevačkog društva "Sv. Save". Episkop Joanikije, očito uzbuđen ovim veličanstvenim dočekom, veoma toplo se zablagodario na ovim pozdravima i dočeku, pa je sa velikom pratnjom krenuo na poklonjenje starodrevnom manastiru Savini. U manastirskom hramu otsluženo je kratko molepstvije, posle koga je vladiku pozdravio nastojatelj manastira iguman o. Boris, na koji je pozdrav Njegovo Preosveštenstvo odgovorio osjećajnim riječima, koje su bile izraz velike ljubavi Preosvećenog prema Bogu, Crkvi i svome Narodu. U manastirskim konacima, u čast Njegovog Preosveštenstva priređen je svečani ručak, na kome je palo nekoliko zdravica, i na kome je lično vladika pročitao pozdravni telegram bokeljskog prvaka i uglednog Srbina g. Marka Komnenovića, koji je pozdravio stupanje Preosvećenog g. Joanikija u vladičanskom činu u Eparhiju crnogorsko-primorsku i ujedno izrazio žaljenje što je spriječen bolešću, da sa braćom Novljanima pozdravi episkopa lično prilikom Njegovog stupanja na granicu eparhije.

Kao nijedan dan ove zime, osvanula je vrlo hladna srijeda 21. februar. Duvao je nepodnošljiv sjevernjak, koji je smrzavao vodu u potocima i gradskim česmama.

Ali, i pored ovakve studeni, pred gradskim vratima u Kotoru, oko 10 sati prije podne, sakupilo se dosta građana, koji su očekivali svoga uvaženog domorodca, novog budimljanskog episkopa g. Joanikija (Lipovca), koji je toga dana prolazio za Cetinje, svoje novo sjedište. Komandant puka pukovnik g. Vladimir Bošnjak, sreski načelnik g. Petar Šerović, predsjednik Gradskog poglavarstva g. Mato Brozičević, Arhijerejski namjesnik prota o. Đorđije Samardžić, sa sveštenstvom, zastupnik Preuzvišenog biskupa kotorskog preč. kanonik Don Anton Milošević sa preč. kanonikom Don Špirom Peruškinom, g. Todor Subota, predsjednik Srpske pravoslavne crkvene opštine, sa članovima odbora, kao još i mnogi drugi predstavnici mjesnih vlasti i ustanova sa velikim brojem građana našli su se na obali, kada je nešto poslije 10 sati, autom preko Risna, stigao iz Savine u Kotor episkop g. Joanikije u pratnji sveštenstva i, članova kotorske Crkvene opštine, koji su mu bili pošli u susret. Sreski načelnik prvi je pristupo Preosvećenom episkopu i oslovio ga sa nekoliko toplih riječi, poslije čega je vladiku pozdravio g. Todor Subota u ime Crkvene opštine. Sa nekoliko riječi dobrodošlice pristupo je zatim predsjednik opštine g. Brozičević, kao i komandant puka g. Bošnjak. Potom se Preosvećeni g. Joanikije pozdravio sa kanonicima g. Miloševićem i Peruškinom. Mnogi građani prilazili su Preosveštenom, pozdravljali se s Njim i ljubili Ga u ruku. Velika povorka prošla je zatim, kroz grad do crkve Svetoga Nikole, gdje je na ulazu Njegovo Preosveštenstvo dočekao Arhijerejski namjesnik o. Samardžić. Dok je episkop g. Joanikije ulazio u hram, pjevao je hor "Jedinstvo". Tada je u dupke punoj crkvi odsluženo kratko molepstvije. Pošto je hor otpjevao "Mnogaja ljeta", Arhijerejski namjesnik o. prota Samardžić održao je pozdravni govor u ime sveštenstva bokokotorskog, izražavajući radost koju je kod svih Bokelja izazvala vijest da je ugledni sin ovoga kraja izabran za Episkopa budimljanskog sa sjedištem na Cetinju. Prota Samardžić je istakao da je dosadašnji njegov život i rad najbolja garancija, da će novi episkop u potpunosti odgovoriti svojoj dužnosti, koju počinje u slavnoj Crnogorsko-primorskoj mitropoliji, u kojoj su radili svetitelji i geniji, kao i dva uvažena Bokelja Visarion Ljubiša i Mitrofan Ban. Pozdravljajući episkopa g. Joanikija u ovom hramu, u kome je novi vladika prije 27 godina primio sveštenički čin, o. Samardžić čestita g. episkopu na izboru i želi mu od Gospoda dug život i srećan rad.

Tada je govorio Preosvećeni g. Joanikije, koji se sa nekoliko riječi toplo zahvalio na srdačnom dočeku, koji nije očekivao i koji veli skromno g. episkop nije zaslužio. "Kada sam, nastavio je vladika, voljom Božijom i odlukom Njegove Svetosti Patrijarha Srpskog Gospodina Gavrila izabran za episkopa, meni se duša poradovala što ću služiti baš ovdje, u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, dakle u Crnoj Gori, odakle potiču moji stari, i u Boki, gdje sam se rodio". Zatim govori o Kotoru, sa kojim ga vežu lijepe i žalosne uspomene: ovdje se školovao, ovdje bio rukopoložen, a u Škaljarima počivaju njegovi rano preminuli roditelji. Potom, prelazeći na smjernice i pravac svoga rada, episkop g. Joanikije veli, da o tome nema da kaže ništa novo. Program je postavio Hristos, a sv. Sava, prvi Srpski svetitelj, na Hristovoj nauci postavio je osnove Srpske pravoslavne Crkve, koja je, kao narodna Crkva, vezana s narodom, dijeleći uvek s njim sva dobra i iskušenja. Citirajući dvije zapovijesti Božije o ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, g. episkop ističe da će ga u radu voditi samo ljubav, koju on nosi svima bez razlike na društveni položaj i vjeru, bogatome i siromahu, pravoslavnom i rimokatoliku. Naročito danas kada je malo ljubavi u svijetu, koji se zakrvio u ratu, ljubav je toliko potrebna ljudima, pa je i on nosi u znaku Krsta, kao što je i Konstantinu kazano da će u tom znaku pobijediti. Na kraju govora, koji je saslušan u pobožnoj tišini, Preosvećeni g. Joanikije podijelio je blagoslov. U podne, u domu svoga brata direktora g. Miloša Lipovca, episkop g. Joanikije bio je na ručku, kome su prisustvovali sveštenici, rođaci i nekoliko prijatelja. Poslije ručka, vladika je krenuo za Budvu i dalje za Cetinje, ispraćen najljepšim željama Kotorana, koji su ga tako toplo i srdačno dočekali prilikom Njegove prve, nezvanične, posjete starome gradu pod Lovćenom.

Istog dana u srijedu 21. februara Njegovo Preosveštenstvo g. Joanikije tačno u četiri časa poslije podne stigao je na Cetinje. Zvona sa svih cetinjskih crkava i Cetinjskog manastira objavila su vjernima dolazak novog Arhipastira. U to vrijeme ispred manastirske crkve bili su okupljeni predstavnici svih mjesnih vlasti sa činovništvom. Tu su se nalazili zastupnik odsutnog bana pomoćnik g. Ž. Simonović, zastupnik odsutnog komandanta divizije đeneral g. Varjačić sa većim brojem oficira, zastupnik odsutnog predsednika opštine odbornik g. Mirko Medenica sa gradskim većnicima, komandant Vojnog okruga pukovnik g. Petrović, direktori svih ovdašnjih škola i dr. Ispred manastira zauzeli su bili mjesta i učenici ovdašnjih škola sa predstavnicima mjesnih kulturnih i dobrotvornih društava. Na stepenicama ulaza u manastir stajalo je mjesno sveštenstvo u odeždama, na čelu sa rektorom Bogoslovije o. Mihailom Vujisićem. Pošto je sišao iz automobila, novi cetinjski vladika, u pratnji protojereja o. Nikole Markovića člana Crkvenog suda, koji je sa Njim doputovao iz Mostara na Cetinje, uputio se grupi zvaničnika i sveštenstva, odgovarajući blagosiljanjem masi koja mu je klicala. Ispred manastira episkopa g. Joanikija je pozdravio toplom i srdačnom dobrodošlicom, u ime grada i građanstva Cetinja g. Mirko Medenica. Na pozdrav g. Medenice zahvalio se sa nekoliko biranih riječi Preosvešteni g. Joanikije. Odmah potom formirana je litija na čelu sa sveštenstvom i novim episkopom, koja je ušla u manastir, gdje je održano kratko molepstvije u prisustvu svih onih koji su uzeli učešće u dočeku. Poslije završenog molepstvija , novoga vladiku pozdravio je izvanredno lijepo dobrodošlicom član Crkvenog suda sveštenik o. Petar Uskoković. Izražavajući radost što je izbor Svetog Sabora i Njegove Svetosti Patrijarha Gospodina Gavrila pao na ličnost Preosvećenog g. Joanikija, koji svojim dosadašnjim životom i radom daje pune nade da će i u vladičanskom pozivu uspješno odgovoriti svetoj i odgovornoj dužnosti, o. Uskoković je između ostalog rekao:

"Obradovali smo se Vašem dolasku jer je Svetosavska Srpska Boka i Srpsko Primorje dalo Crnoj Gori u nizu mitronosnih glava nekoliko zaista briljantnih i krupnih vladičanskih figura. Primorje nam je dalo učenog i svjetačkog Visariona Ljubišu, viteškog i darovitog Mitrofona Bana, pa nam i to pruža garanciju, da će i novi vladika, koga nam Boka daje biti vjeran sljedbenik velikih crnogorsko-primorskih jeraraha. Crnu Goru s Bokom od davnina vezuju čvrste i nerazrešive spone, materijalne i duhove, pa će i Vaš dolazak na tron crnogorsko-primorskih arhijereja biti još jedna nova snažna duhovna veza."

Na topli pozdrav sveštenika o. Uskokovića odgovorio je episkop g. Joanikije. Uzbuđenim glasom iz koga je izbijala toplina i ljubav, novi vladika evocirao je sjajnu i slavnu prošlost Cetinjskog manastira i mitropolita i vladika crnogorskih, pa je podvukao da je svjestan velike odgovornosti i teške dužnosti koja mu je blagovoljenjem Nj. V. Kralja i izborom Svetog Arhijerejskog Sabora i Srpskog Patrijarha Gospodina Gavrila povjerena. Ali ljubav i poštovanje koje gaji za ovaj kraj i ovaj narod, daće mu snage da teškoj dužnosti odgovori. Na kraju je umolio vjernike, da u svojim molitvama umole Svevišnjega da mu podari snage da slavnu Mitropoliju crnogorsko-primorsku, pod vrhovnim vodstvom Njegove Svetosti Patrijarha, povede i dalje putem sjaja i napretka, a sve za dobro Srpske pravoslavne Crkve, Nj. V. Kralja Petra Drugog i moćne i velike otadžbine Jugoslavije. Svoju prvu besjedu episkop Joanikije je završio prizivanjem Božijega blagoslova na pastvu mitropolije crnogorsko-primorske.

Odmah, potom, vladika g. Joanikije uputio se u salon Mitropolije, gdje je primio veliki broj predstavnika vlasti i cetinjskih građana, koji su došli da ga pozdrave i da mu čestitaju visoki položaj. Gosti su bili počašćeni, pa je ovom prilikom episkop g. Joanikije prvu čašu podigao za sreću i dug život Nj. V. Kralja i Kraljevskog doma, što je dalo povoda prisutnima da manifestuju svoje rodoljublje i osjećaje vjernosti i odanosti Kralju i Otadžbini.

Na završetku ponovićemo spontanu i srdačnu želju sviju vjeroljubivih Svetosavskih sinova Mitropolije crnogorsko-primorske, da Premilostivi Gospod uzdrži i ukrepi duhovne i fizičke moći i umnoži dane ovozemaljskog života Preosvećenog vladike Joanikije, da bi Njegovo Arhipastirstvovanje bilo na slavu Gospoda".

Mitropolit Joanikije, kada je stupao na tron crnogorskih mitropolita, vjerovatno nije ni sanjao na kakvim će se vatrama peći i kakvo će vrijeme doći. Sigurno će istorija reći svoj stav o tome vremenu, ali, na osnovu saznanja koja mi imamo poslije ovih nekoliko jadnih godina kakve takve slobode štampe i objavljivanja bez partijsko-političko-bezbožničke cenzure smijemo se usuditi da kažemo da je vrijeme u kome je živio i stolovao mitropolit Joanikije bilo teže, strašnije i krvavije od vremena u kome je živio i stolovao Sveti Petar Cetinjski, čiji je arhipastirski žezal držao i mitropolit Joanikije.

Veliko je zlo bilo u Crnoj Gori u devetnaestom vijeku. Ali, nijesmo još uvijek svjesni kakvo je bilo zlo ne samo u Crnoj Gori, nego i u svim Srpskim Zemljama u dvadesetom vijeku. Crnu Goru u vrijeme Svetoga Petra raspinjalo je zlo tursko i zlo bratskih osveta i razmirica. Crnu Goru u vrijeme mitropolita Joanikija raspinjalo je i raspelo je zlo fašizma i zlo komunizma. Ko je u osvitu rata u bivšoj Kraljevini Jugoslaviji mogao pretpostaviti šta će se sve dogoditi i kako će jedan narod postradati?

Smijemo li se, bar na čas, usuditi da se vratimo u vrijeme strašnih i krvavih godina u Crnoj Gori? Smijemo li iskreno i bez ideoloških predrasuda pogledati i sagledati ulogu koju je imao mitropolit Joanikije, koji je, nema sumnje, imao ispravan stav? Ovaj novi Svešteni Mučenik Crkve Božije bio je raspet prije nego što su ga komunisti raspeli. Raspet je bio na krstu okupatora, krstu jama, krstu bratskog poklanja, krstu gladi, bijede, siromaštva i golotinje svog naroda.

Ova knjiga svjedoči o mitropolitu Joanikiju, njegovoj neizmjernoj ljubavi prema Bogu i svome rodu i njegovom raspeću. Zbog te svoje neizmjerne ljubavi i hrabrog svjedočenja istinske vjere mitropolit je u novoj seobi Srbalja 1945. godine morao da napusti Crnu Goru i sa svojim narodnim zbijegom preseli se u vječnu nebesku otadžbinu.

Svjedočenja o stradanju mitropolita Joanikija

U vrijeme najezde partizana i sovjetske armije i odluke da se srpske nacionalne snage iz Crne Gore povuku prema Sloveniji, mitropolit Joanikije je donio odluku da sa sveštenstvom Mitropolije privremeno napusti Cetinje. Mitropolit nije želeo da u Cetinju sačeka partizane i njihove strašne odmazde za koje je znao kako izgledaju.

Povorka na čijem se čelu nalazio mitropolit Joanikije podsećala je na novu seobu Srba. U njoj je, pored šezdesetak sveštenika, bilo između pet i šest hiljada crnogorskih četnika i veliki broj staraca, žena i djece. Ovaj zbjeg je putovao u nepoznato ne sluteći da će njegovo putovanje silom biti prekinuto (prema jednim svedočanstvima, ovaj zbjeg je uhvaćen kod Zidanog Mosta, a prema drugim, u Austriji. Pretpostavljamo da je zbjeg uhvaćen kod Zidanog Mosta u Sloveniji).

Uhvaćeni su od strane Prve jugoslovenske armije kojom je komandovao Brozov general Peko Dapčević (inače, sin đakona Jovana Dapčevića), a svoje živote su okončali u najtežim mukama ostavivši kosti u masovnim grobnicama, koje ni do danas nisu obilježene.

U toj grupi su se nalazili poslanici i ministri Velike crnogorske skupštine koja je 1918. godine izglasala ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Svi su pobijeni bez suda i suđenja na tim našim novim mučeničkim prostorima.

S obzirom da su se u pomenutoj grupi nalazili mitropolit Joanikije i sveštenik dr Luka Vukmanović, rođeni brat Svetozara Vukmanovića Tempa, partizani su ih prebacili u Srbiju. Došavši u Srbiju sa okovanim mitropolitom Joanikijem i ocem Lukom Vukmanovićem, partizani su, prema nekim poslijeratnim svjedočenjima, obavijestili Tempa o zarobljavanju mitropolita Joanikija i njegovog rođenog brata. Pitali su ga šta da čine sa njima. Svetozar Vukmanović Tempo je tom politkom mirno i bez trunke savesti i bratske ljubavi odgovorio: "Isto što i sa ostalima!"

U svojoj knjizi "Revolucija koja teče" (Drugi tom, Beograd, 1971. godine) Tempo je zapisao: "Sa svojom majkom nijesam htio da razgovaram o Luki. Ona se nije usuđivala da ga pomene preda mnom. Samo je jednom pokušala da kaže kako nije bio sa okupatorima, ali ja sam je grubo prekinuo i rekao da ga više ne pominje u mom prisustvu ako želi da budemo zajedno. Nije ga više pominjala".

Nismo imali mogućnost da saznamo gdje je ubijen doktor Luka Vukmanović (o tome sigurno zna njegov brat koji ga je i poslao u smrt, ali još uvijek o tome ne želi da govori već se po raznim današnjim listovima pravda "kako nije znao da je Luka uhvaćen"). Za mitropolita Joanikija se sigurno zna da je ubijen na Bukulji kod Aranđelovca. Prije nego što su ga ubili, partizani su ga mučili i maltretirali. U emigrantskoj literaturi je pisano o stradanju mitropolita Joanikija. Jedan zagranični Srbin ovako opisuje stradanje mitropolita Joanikija:

"Mitropolit Joanikije je ubijen polovinom juna 1945. godine u Aranđelovcu.

Svi komunistički krvnici su prodefilovali pored mitropolita i svaki je na svoj način iskaljivao svoj zločinački partizanski nagon prema okovanom mitropolitu: neko u šamaranju, neko u čupanju brade, neko u pljuvanju, a major Čile Kovačević mu je doneo putir pun sveže krvi od ubijenih četnika (kako je on to rekao) i tražio je da mitropolita "pričesti" tom krvlju.

Zločinačkim ubistvom mitropolita Joanikija su komandovali tadašnji pukovnik OZNA-e Vladimir Rolović (potonji jugoslovenski ambasador, koji je od ustaša ubijen u Švedskoj) i Brozov general Peko Dapčević".

Nekoliko uglednih Srba je na stranicama crkvene štampe nekoliko decenija kasnije svedočilo o stradanju mitropolita Joanikija tako da je ostao spomen na stradanje ovog velikog Arhijereja Srbske Crkve.

Profesor Svetozar Dušanić je u kalendaru "Crkva" za 1991. godinu objavio svoje svjedočanstvo o stradanju mitropolita Joanikija. je tada zapisao:

"Čim su srbski sveštenici i njihove porodice prebačeni 41. godine u Srbiju iz ustaškog logora u Capragu, oni su stigli u Aranđelovac. Tu im je mitropolit Josif doneo (u pratnji đakona Bože Tripkovića) novčanu pomoć u iznosu od 4.000 dinara (dve mesečne plate). Posle toga mlađi sveštenici su bili raspoređeni po parohijama kao kapelani, a stariji i oni koji su imali bliže srodnike u Srbiji, razišli su se po mestima koja su im odgovarala.

Moj otac, Steva Dušanić, sveštenik iz sela Pribinića pod Borja Planinom, u Bosni, pošto je bio u poodmaklim godinama, odbio je da ide na parohiju, pa je ostao u Aranđelovcu u toku celog rata, jer su mu dvojica sinova našli zaposlenje, kao manuelni radnici, u aranđelovačkom rudniku. On je i još nekolicina starijih sveštenika, koji su ostali u Aranđelovcu, dobili su stanove u aranđelovačkim praznim vilama. Mome ocu dodeljen je stan u vili "Maler", koja se tako zvala po njenom bivšem vlasniku Jevrejinu Maleru.

Kada su partizani ušli u Aranđelovac (mislim da je to bilo 17. ili 18. septembra 1944. godine) oni su u vili "Maler" smestili jedno odeljenje OZNA-e. U sobe na mansardi te vile oni su povremeno dovodili grupe od trideset do četrdeset, uglavnom mlađih ljudi, koje su noću likvidirali u potoku pod planinom Bukuljom. Ubijanje su vršili tupim predmetima ili revolverskim mecima u potiljak. Za te zatvorenike govorili su da su ustaše, što je bila obična laž, jer ne može se verovati da bi se dovodili zatvorenici iz Hrvatske da bi ih pobili u potoku pod aranđelovačkom Bukuljom. Posle likvidacije jedne grupe, stizao bi novi kontigent nesretnika.

Jednog prazničnog dana, bila je nedelja, kad se moj otac vraćao sa bogosluženja iz stare crkve pod Bukuljom, zatekao je u dvorištu vile "Maler" grupu zatvorenika koji su bili "izvedeni na vazduh". Iz te grupe mome ocu pristupio je jedan stariji čovjek sa belom šiljastom bradom, u građanskom odelu i rekao da je on Joanikije, mitropolit crnogorsko-primorski. Između ostalog, ispričao je mome ocu da je pri kraju rata krenuo sa narodom iz Crne Gore na Zapad, iz straha od komunističke osvete.

Kada su stigli u Austriju, sovjetska vojska je bila pred Bečom, izbeglicama iz Crne Gore je presekla odstupnicu, sve ih zarobila i predala Titovim partizanima. Posle toga, mitropolita Joanikija su odveli u Zagreb, tu mu oduzeli sve lične stvari, panagiju i vladičanski ornat. Tom prilikom mitropolit je rekao mom ocu da ga Đilas goni.(...)

Čim sam saznao od oca, kojeg sam povremeno obilazio, da je u istoj kući zatvoren mitropolit Joanikije, ja sam to preneo mitropolitu Josifu. Tom prilikom mitropolit Josif mi je rekao da je slična obaveštenja dobio i od jedne žene koja je videla mitropolita Joanikija kako sedi na teretnim konjskim kolima, kada su ga sprovodili iz Zemuna za Beograd. Mitropolit Josif je posle ovih obaveštenja o mitropolitu Joanikiju intervenisao kod Aleksandra Rankovića, ali mu je Ranković odgovorio da on ništa ne zna.

Mitropolit Josif je mitropolitu Joanikiju po meni poslao jedno malo kamalhard-ćebe. Ja sam to ćebe predao ocu, a on ga je doturio mitropolitu, posredništvom dvojice partizana u tom odeljenju OZNA-e. Oni su bili zarobljeni kao četnici i potom uvršteni u taj odred OZNA-e. Jedan je bio nastavnik, rodom iz Niša, a drugi Bosanac, mladić, berberin. Po njima je moj otac svakodnevno slao mitropolitu kozije mleko, jer zbog bolova u stomaku nije mogao da jede zatvorsku hranu.

Osim ćebeta, ja sam u dva maha od mitropolita Josifa dobio novac da ga odnesem mitropolitu Joanikiju. Oba puta po 2.000 dinara. Od tog novca jednom prilikom mitropolit Joanikije dade hiljadu dinara da mu se kupi voće. To saznaju starešine OZNA-e i postaviše mu pitanje: odakle mu novac? On im odgovori da je dobio od sveštenika Dušanića. Na saslušanju moj otac potvrdi, i na tome se svrši ta istraga, ali mitropolita Joanikija posle prebace sa mansarde vile "Maler" u podrum vile "Savić", vlasništvo bivšeg beogradskog trgovca.

Iz podruma vile "Savić" jedne noći mitropolit Joanikije sproveden je u potok pod Bukuljom i tamo ubijen. Kad su ga vodili, na ulici se zatekla jedna žena i o tome je pričala.

Datum mitropolitove smrti nije mi poznat, mada pretpostavljam da o tome neko u Aranđelovcu zna.

Sve ovo saznah po očevu pričanju i zabeležih posle 45 godina".

Drugo svjedočanstvo o mitropolitovom stradanju nalazimo u dokumentu-dopisu koji je Štab Prve Jugoslovenske Armije, Komanda pozadine, 21. juna 1945. godine uputio Crnogorskoj mitropoliji na Cetinju, a koji se nalazi u arhivu Mitropolije na Cetinju. U dokumentu (koga u faksimilu objavljujemo na kraju ovoga poglavlja, a koji je zaveden pod "Srpski pravoslavni manastir cetinjski broj 42 od 30. juna - 1945. godine u Cetinju) kaže se:

"ŠALjEMO VAM PANAGIJU I KRST, KOJI SU PRONAĐENI KOD RAZBOJNIKA BIVŠEG MITROPOLITA JOANIKIJA. SMRT FAŠIZMU SLOBODA NARODU!".

Doktor Aleksandar Nedok je u istom broju "Svetigore" objavio svoje svjedočanstvo o Mitropolitovom stradanju. On je zapisao sljedeće:

"U "Svetigori" broj 3. i 4. koji su mi srećom došli u ruke, pročitao sam sa velikom pažnjom i uzbuđenjem dva članka koji se odnose na Velikomučenika vjere Hristove, blaženopočivšeg Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija.

Moja osjećanja proističu iz dva uzroka: prvi, što sam ga lično poznavao, i drugi, što su mi poznati njegovi posljednji dani u Aranđelovcu.

Kao dječak, učenik prvog i drugog razreda Prve muške gimnazije u Beogradu, imao sam sreću da mi Nauku Hristovu predaje 1936. i 1937. godine onda prota Jovan Lipovac, jedan divni i bogougodni čovjek. Sa polovine školske godine otišao je za vladiku na Cetinje, ali je u dječačkim dušama ostavio za uvek nezaboravnu uspomenu.

Moj drugi susret sa njime, ne direktni, zbio se polovinom juna mjeseca 1945. godine u Aranđelovcu, gdje sam se kao vojnik nalazio po povratku sa fronta u Štabu Prve Armije.

Jednoga dana, u šetnji Aranđelovcem sa nekoliko svojih vršnjaka iz Beograda, dok smo pričali gdje je ko učio gimnaziju, jedan od njih (S. M., onda daktilograf u armijskoj OZNI), kad je čuo da sam đak Prve muške gimnazije, reče mi da se moj profesor Lipovac nalazi u zatvoru u Aranđelovcu. Upitao sam ga da li bih mogao da ga posjetim, na šta mi je odgovorio da je to zabranjeno i da je za mene bolje da to i ne spominjem. Na moje pitanje kako izgleda, rekao mi je da ga je vidjeo i da je užasnom stanju, zapušten, prljav, iscijepan, vašljiv i pun gnojavih rana. Poslije nekoliko dana, kada sam ga ponovo vidjeo, pitao sam ga za svoga profesora. S. M. mi je odgovorio da je mrtav, ali mi nije rekao na koji način, niti gdje je sahranjen.

Tako se završio moj drugi susret u životu sa blaženopočivšim mitropolitom Joanikijem, i evo, poslije skoro pedeset godina, živo se sjećam i dana i ambijenta kada sam čuo potresne vijesti.

Ovo smatrajte najvjerodostojnijim podacima, jer proističu iz neposrednog saznanja od čovjeka koji ga je lično vidjeo, a bio dovoljno iskren i sažaljiv da mi to ispriča, bez obzira koliko je to u ono stravično vrijeme, pogotovu za nas vojnike, bilo opasno prenositi.

Neka ovo bude moj mali prilog uspomeni moga dobroga profesora Joanikija (Jovana) Lipovca".

U vaskršnjem broju "Svetigore" iz 1992. godine prota Branko Marković, jedini živi sveštenik koga je mitropolit Joanikije rukopoložio, svjedočio je o mitropolitu Joanikiju. On je, između ostalog, zapisao sledeće:

"... Negdje 1951. ili 1952. godine ja sam zajedno sa ocem Milom Plamencem, tada parohom petrovačkim, pošao u manastir Praskvicu gdje smo bili gosti oca Borisa Kažanegre, čini mi se poslednjeg iz one velike plejade velikih crnogorskih kaluđera, dobrih duhovnika i boljih junaka. Tu smo našli jednog mladića, kojega sam ja znao još dok sam bio đak bogoslovije, koji je radio u Mitropoliji, gdje je obavljao dužnost, ne znam da li crkvenjaka, ili poslužitelja kod Mitropolita a čijeg se imena sada ne sjećam. Taj mladić je pošao sa Mitropolitom kada je on napustio Cetinje. On nam je tada ispričao vrlo tužnu priču o hapšenju Mitropolita. Po toj njegovoj priči, a pričao je vrlo uvjerljivo, on je zajedno sa grupom sveštenika uhvaćen kod Zidanog Mosta, sproveden u Zagreb i priveden kod Peka Dapčevića, čiji se štab nalazio u Zagrebu. Taj mladić je pratio Mitropolita i prisustvovao razgovoru. Peko je upitao Mitropolita: "Jesi li ti Joanikije Lipovac?" Na to mu je on odgovorio da je on Joanikije mitropolit crnogorsko primorski. Na to je Peko grubo, povišenim tonom uzvratio da on nema pravo da se tako predstavlja jer su na toj stolici uvek sjedeli veliki i zaslužni ljudi, a ne izdajnici kakav je on bio. Na takvu Pekovu izjavu Mitropolit je uzvratio da on, Peko, nema prava da tako sa njime postupa jer je on uspjeo da iz italijanskog logora u Albaniji oslobodi njegovu majku, i da je bio preduzeo sve da i njegovog oca Jovana Dapčevića (mislim da je Jovan Dapčević bio po činu đakon) oslobodi iz logora, ali ga je pretekla smrt. Na tu vladičinu priču Peko je rekao da je i to dokaz njegove službe okupatoru. Taj mladić je tada još ispričao kako je Peko naredio da vladici skinu insignije i da je vladika zamolio da se krst vrati proti Iliji Popoviću, parohu i arhijerejskom namjesniku cetinjskom jer je taj krst bio svojina prote Ilije. Tačno je da je taj krst preko Komande područja vraćen. (Tačnost ovoga navoda mogla bi se provjeriti kod porodice pokojnog prote).

Kada sam 1958. godine premješten sa parohije barske na parohiju orašačku kod Aranđelovca saznao sam od moga namjesnika, sada pok. Ljuba Radivojevića da je mitropolit Joanikije, zajedno sa posljednim predsjednikom vlade crnogorske, čijega se imena ne sjećam sada, doveden u Aranđelovac i zatvoren u vili koja se nalazi u neposrednoj blizini crkve bukovičke. Pričao mi je o. Ljuba da mu je jedan stari sveštenik koji je kao izbjeglica živjeo u Aranđelovcu svako jutro donosio kozjeg mlijeka. Tu je nesrećni mitropolit Joanikije u Bukulji ubijen. Prota Ljuba mi je još pričao da su neke drvosječe naišle na njegov grob koji je samo ovlaš bio zatrpan, pa su planinske bujice njegove kosti razrijele.

Ja sam službujući u Orašcu vrlo često, idući u Aranđelovac, popevši se na brdo Preseku, odakle se divno vidi Bukulja, svaki put se pomolio Bogu za dušu dobrog mitropolita Joanikija..."

Na osnovu ovih i mnogih drugih svjedočanstava pouzdano se zna da je mitropolit Joanikije ubijen polovinom 1945. godine na Bukulji. Nažalost, ne zna se tačno mjesto gdje su ubijeni mnogi Srbski Novomučenici, a sa njima i mitropolit Joanikije. Ova masovna srbska grobnica ni do danas nije obilježena, a vlasti se nijednom nijesu oglasile na pomenuta svjedočenja.

Ćerka traga za izgubljenim ocem!

U "Banatskom vesniku", organu Eparhije banatske (br. 1/1990. godine, Vršac) objavljeno je pismo Marije Martinović-Lipovac iz Cetinja mitropolitu skopskom Josifu, koje prenosimo u cjelosti:

"Vaše Visokopreosveštenstvo!

Kao što Vam je poznato, moj otac Joanikije, mitropolit Crnogorsko-primorski napustio je Cetinje još u novembru 1944. godine. Od tog vremena pa sve do danas ne mogu ništa pozitivno da saznamo njemu, a još manje da sa njim stupim u vezu, te da mu nešto pošaljem. Razne verzije su se pronosile, ali jedino je bilo tačno to, da je on uhapšen od Narodnih vlasti, da se je neko vrijeme nalazio u Beogradu i najzad u Aranđelovcu. Saznala sam i to, da ste Vi intervenisali kod nadležnih, da mu se poboljša položaj, na čemu Vam se najtoplije zahvaljujem.

Kako za dalju njegovu sudbinu ne mogu da saznam, to uzimam slobodu da vas zamolim, da biste izvoljeli zainteresovati se šta je sa njim, gdje se nalazi i da li postoji mogućnost da dobijem vezu sa njim, te da me, putem Vama potčinjenih, obavijestite, da ne bih više patila i živjela u neizvjesnosti.

Smatram da Vas sa ovom mojom molbom neću dovesti u nezgodan položaj tim prije, što moj otac bez pretjerivanja nije baš onakav kakvim su ga vjerovatno i Vama pretstavili. Sav njegov grijeh sastoji se u nekoliko govora, kao i u nekoliko njegovih sastanaka, bilo sa Italijanskim bilo sa Njemačkim funkcionerima, koje ne bi trebalo shvatiti kao akt izdaje, već treba ući u suštinu stvari, te saznati što je on htio sa time, kao i rezultat tih sastanaka.

To bi uglavnom bio njegov izdajnički rad, a koliko je dobro stajao kod okupatora najbolji je dokaz to, što ni meni, kao njegovoj jedinici, nije mogao pomoći, te izdejstvovati da me ne otpuštaju iz službe, protjeruju i hapse. No, nije mi cilj da Vas uvjeravam o nedužnosti mog nesrećnog oca, već ono u kom smislu sam i napisala ovo pismo. U nadi da ću od Vašeg Visokopreosveštenstva biti obaviještena, u koliko Vam to bude moguće, poštuje Vas ljubeći svetu desnicu

Cetinje, 8. marta 1946. g.

Marija Martinović-Lipovac
Cetinje, Bajova 130

Ni Marija Martinović-Lipovac (1914-1990), ćerka mitropolita Joanikija, nije imala mira od komunista. Inače, bila je udata za uglednog gospodina i intelektualca Moša Martinovića iz Cetinja. Mariju su u proljeće 1945. godine, u poodmakloj trudnoći uhapsili i zatvorili u zloglasni cetinjski zatvor gdje su je tukli i mučili.

Pomen ubijenom mitropolitu

U istom broju "Banatskog vesnika" objavljen je i sljedeći dokument:

"Na pitanje bokokotorskog namjesnika o nestanku Mitropolita Joanikija u ime Sinoda Crkvenom sudu na Cetinju, krajem 1946. godine, Mitropolit skopski Josif, odgovara sljedeće:

"U vezi akta toga Suda br. 1554 od 21/8.12.1946. a na pitanje Arhijerejskog namjesnika bokokotorskog izvještavate se da je Nj. Sv. patrijarh Srpski G. Gavrilo izjavio, da je saznavši za nestanak Mitropolita Joanikija iz Aranđelovca, gdje se nalazio u zatvoru a pod predpostavkom i u uvjerenju da je ubijen zaista mu održao pomen. Nikakvi drugi detalji o sudbini Mitropolita Joanikija nisu poznati ni Nj. Svetosti ni Sv. Arh. Sinodu".

Mitropolija Cetinjska u drugom svjetskom ratu >>