Biblioteka srpske fantastike

Neven Jovanović

The Only Thing I Feel

Bilo je ljeto 2050. i Gardije Kostanj je išao Prilazom Arme (a to je ulica u starom jezgru Konglozagreba, SSER). Padao je pljusak.

Padao je pljusak i sovmase su se gurale, ekspresi i skorohodi šišali su iznad mrkih krovova, plovili su superpop-kišobrani u bojama aktuelnim u visokim partijskim krugovima. Pljusak je vrištao kao svinjče (nikoga se to nije naročito dojmilo). Gardije je hodao, voda mu je curila niz vrat, bio je gologlav i bez posebnih obaveza. Na Prilaz su se revno lili kilometri kubični kiše, maszgrade su se mrštile, prozori su tonuli u nezdravi misticizam. I grmjelo je s vremena na vrijeme.

A onda (ukratko):

Ona je došla drugom stranom ulice.

I bila prekrasna.

Hm. Najednom je odnekud iskrsnuo nekakav neodgovorni grm jorgovana u punom zamahu... skupa s mokrim rešetkama vrtne ograde... voda je jurišala u šaht i nosila sa sobom super-pop ambalažu... pojavile su se i izvjesne misli: "to...", "e, pa...", "čort..."

Sve u svemu, Gardije je posegao za poznakomščikom, upalio ga i naciljao, brzo i nepogrešivo jer je bio društvena ličnost s puno prakse.

Međutim – ona nije imala poznakomščik!

Nevazmožnost! Gardije se razbije u komadiće i stane u mraku.

A na poznakomščiku bipuje li bipuje negativno (0). Gardije pretrči preko ulice.

"Halo!" pozove je. Ona se okrene i posiječe ga pogledom po ramenu. A žilica – na sljepoočnici...

"Čuj, tvoj pščik..." počne Gardije ševeljiti. "Zdi se, ne rabota... Zovem te, a dobijam negativno – možda je senzor-receptor... u principu..."

"Pščik?" upita ona, a na videz začuđeno. A ošišana – do kože. A šminku joj, recimo kiša razmazala. A Gardije – u Kursk krasni skonfužen.

"Nu, mašina", kaže on. "Poznakomščik. Za upoznavanje s osobama, pomniš, kompriključak!"

"A...", reče ona, ne baš uvjerljivo. "Nemam ja to."

"Nemaš poznakomščik!"

"Ne", i nasmije se. A smijala se, ovaj...

"Vl. Ilj!" zazove Gardije. "Pa kako to bez pščika? Kako ti nalaziš prijatelje?"

Flop. M/L, ta djevuška... to je original!

Prolaznici su ih prolazeći marljivo gurali. Lupali su Gardija: po glavi – kišobranima, po rebrima – služkomima, po bubrezima – torbicama. A u noge su mu se zaplitali b/t šarplaninci i lajali prostakluke. Gardije je mislio kako mu se to nikad nije dogodilo (što se nije odnosilo na šarplanince). Možda je ona stranac – turist iz prijateljskih zemalja. Ali onda bi znala bar ruski, a izgleda... (A izgleda tako dobro, da...)

Sve je to očenj nenaturalno, zaključi Gardije. Kakav ludi filjm.

"Ovo je kao kod Červenaje Trave", reče on. "Črezvičajnije godi."

Flop.

"S četvrtog albuma", objasni Gardije. "No, znaš."

Nije znala.

"Sovrok ne slušaš?"

"Molim?"

"Za ime Volođino... u kom svijetu ti živiš?"

"Preko", reče ona jednostavno. "Ovdje sam čim manje mogu."

Gardija, razumljivo, pneumatski čekić u glavu. Ljeto je oko njih divljalo i već si dopuštalo da maše grivom kao vodeni bivol. Pljusak je skočio u hodu, promijenio korak i zamarširao kroz Prilaz pjevajući iz petnih žila domovinske koračnice. Možda je na nekoj sovjetskoj drogi, pomisli Gardije. Nabasao na 'vočku koja hodi po nebu, prodala pščik i otišla u krumpire.

"Gdje je to preko?" upita Gardije. "Preko ulice." Ali ja dolazim odonuda."

Ona se nasmije. "Ma. Ne to", reče. "Preko. Tamo gdje se sve vidi. Tamo ti ne možeš."

O sine Lenjine.

"Djevuška", reče Gardije pažljivo, "gdje ti stanuješ?" Sirotica, Vl. Ilj, tako zgodna a odštekala. I kako ih puštaju...

(A možda je i pobjegla...)

"Tu blizu", odgovori ona. "Izašla sam se malo prošetati. Da se odmorim."

Aha.

"Vidim ja. Ti misliš da sam luda", reče ona. "Znam; ali nisam. Doduše, sad ti misliš da i pijanci sve uvjeravaju da nisu pijani. Uostalom briga me za tebe. Za vas sve."

E, ovo već... Gardije je resno iskočio iz tračnica.

"No. Šalila sam se", reče ona i potapša ga utješno po ramenu. "Hoćeš k meni na kavu? Daj, ne budi tako zbunjen, Gardije!"

"Kako... Otkud znaš kako se zovem?"

"Tako", reče ona kratko i nasmiješi se zagonetno i... pomalo koketno? Ali ovo već nije filjm, nego samizdat-rok! Sve se skrumpiralo. Do Fridriha. Predajem se pomisli Gardije ojađeno. Ovo je stoprocentna svinjarija.

"A kako se ti zoveš?"

"April."

Kada je kapetan Pjotr Turbinovič Ščukin, GOB agent stupnja G, ušao u svoj stan na Šosse Entuzijastov, nedaleko od Muzeja GOB-a, dočekao ga je mrak. Nešto se na domkomu – luksuznom Aljinom Dommašinstroj kućnom kompjuteru – pokvarilo i svjetlo se više nije htjelo samo paliti. Pjotr je otpuhnuo, pronašao u frižideru 'Žar-ptica' alkaloidni kefir i sjeo pred TV. Televizor se sam uključio (to je još radilo), i to na Moskvusuperpop. Išla je reportaža o našim državnim kozmonautima na putu do Marsa, jedinstveni podvig u povjesti čovječanstva. Pjotr je pio kefir i izvukao noge iz svojih iznošenih Volgoburlak šurferica. Reportaža je završila i pustili su spot Červenaje Trave, '25 kilometara duboko u Kalahariju'. Šarik je bio vani, Pjotru je to bilo drago, nije raspoložen za diskusije sa b/t šarplanincima. Poslije Červenaje Trave bio je intervju Pionirske organizacije s direktorom voronješke Tvornice teških mehaničkih tijesaka Vasilijem Jakovljevičem Golovinom. Pjotr je maglovito mislio o tome kako će trebati potražiti majstora za domkom, ili sivog ili preko GOB-a. I o Alji je mislio. O izvjesnom doktoru za kojeg mu je Kinezer pričao da je jako dobar.

"Što osjećate kao direktor velike tvornice?" pitala je jedna pionirka Vasilija Jakovljeviča.

"Otvoreno rečeno", odgovarao je drug Golovin, "nemam vremena da nešto osjećam. Neprestano radim, radim i još jednom radim. Što se tiče osjećaja, njih nikada ne istražujem. Jedino što osjećam jest da li je zaključak koji sam prihvatio pravilan ili nije."

Pjotr je promijenio program, prebacio se na urednički komentar o misterioznoj seriji terorističkih akcija ovog mjeseca, u Uppsali, Ougadougouu i Ateni. Velika teletekst senzacija. Pjotr se ovlaš zainteresirao. Oni iz političkog su na sto muka. Nekad je i dobro raditi u privrednom sektoru. Ali i ja imam svoje misteriozne napade, poklopi onda kiselo sam sebe.

"Politbiro kaže: nezamislivo je kakvi gnusni kontrarevolucionarni motivi mogu uopće ležati u pozadini ovih podlih ataka, drugovi i drugarice. Na sve vrijednosti našeg društva, hej! I drugovi politruci su 100% u pravu, da znate! Sina mi Lenjina! Mislim, samo pogledajte slike ovih manijačkih razaranja – agresije na mirne sovmase... Tuce noževa u leđa revolucije, kaže upsalski teletekst! Ali humana čovječnost vlade našeg Saveza Sovjetskih Evropskih Republika, uvijek zabrinute ne samo za opće dobro nego i za sreću svakog, jedinstvenog i neponovljivog pojedinca – naše vlade, tako mi Klasika marksizma, narodne i avangardne – dovest će, budite sigurni, vrlo brzo u superpop logore one..."

Pjotrov služkom zabipuje.

"Ščukin", javi se Pjotr. Bio je major Popončikov, komandant Pjotrovog odjela.

"Ščukine", reče major Popončikov, "uzbuna. Opet se desilo."

U majčinu, pomisli Pjotr.

"Kog koga?" upita.

"Šaljemo po tebe druga Žantedalšina", reče major Popončikov kao da je prečuo pitanje. Pjotra – elektrošok. To znači – "I ja ću biti tamo", doda major. Naravno da ćeš biti, stoko, reče Pjotr u sebi. Namjerno mi je ovo priredio, htio je vidjeti kako ću se usrati. U Minsk! I sekretar moskovskog Gorkoma je krupna riba, ali ovo...

Nadao se da nije problijedio.

"Tražili su cijelu ekipu B stupnja", trubio je dalje major Popončikov, s lica mu je bilo nemoguće pročitati je li ga Pjotrova reakcija usrećila ili ne, bio je neranjiv i nedohvatljiv kao Vl. Iljič. "Ali uvjerili smo ih da će to i naš Odjel povoljno riješiti, budući da već radimo na sličnim slučajevima i s obzirom na naš visok stupanj stručnosti ... Raspitivali su se kakav je čovjek koji na tome radi", dodao je onda kao usput. "Rekao sam da si stoprocentno podoban, razumije se."

Na TV je bio spot Kalašnjikova. "Vosmašinintorg, džukela-kiborg", pjevali si oni veselo. Pjotr je zatvorio oči. Ovo je od važnosti, mislio je. Ovo je krizna situacija. On lično... taj se tok misli nije usudio slijediti. Ni onaj o tome što će se dogoditi ako zajebe. Nadam se samo da ću naći nekakav trag. Samo to.

Natrag je obuo šurferice, opasao službenu 'Škodu' i služkom, stavio šešir i izašao iz stana.

Za 140 sekundi "Dzeržinski" udarni daljlet pokupio ga je s krova maszgrade i nadzvučnom brzinom pojurio prema jugu iznad beskrajnih svjetala Moskve, prestolnice naše Domovine.

Drug Youssouf Al-Ligament sjedio je za stolom u uglu svojeg restorana i pio čašu deficitnog vina. Bila je lijepa plinsko-zelena večer, restoran se zvao 'Komuna' i kroz njegove se prozore vidjela Seina, boje neba i flegmatična. Sumrak se taložio u zraku, kvintet Stjope Tigriča svirao je metafizički pop (muziku najnovijeg kultživotnog kursa), šanker je čitao samizdat-krimić. Vladalo je uobičajeno zatišje, doba kad su zaslužni drugovi koji su bili na ručku već otišli, a zaslužni drugovi koji će večerati još nisu došli. Samo je par studenata Ecole des Agitprops, sinova i kćeri politruka, s istaknutim frizurama iz Lenjingradske serije, poluglasno obrađivalo različitu tematiku.

Drug Youssouf je bio sretan čovjek.

Poslovi su mu dobro išli. Iskoristio je povoljnu priliku i iznajmio od države ovaj lokal, na naročito zgodnoj poziciji, u Rue St. Andre-des-Arts, preuredio ga u skladu s najnaprednijim tokovima i počeo ni iz čega stvarati ekskluzivni restoran. I zaista: 'Komuna' je polako izlazila na glas među aparatčikima s obližnjeg Fakulteta političkih nauka (tzv. Sorbonne) i već spomenute Ecole des Agitprops (biv. Ecole des Beaux Arts); a znali su navraćati i z. drugovi iz prijateljskih zemalja Islamizma-socijalizma (jer je i Džamija bila u blizini).

Ukratko, u burnom društveno-političkom životu aparatčika, profesora i znanstvenika fakulteta, gradskih partijskih i sindikalnih funkcionera, umjetnika-propagandista itd. 'Komuna' je zauzimala sve istaknutiju poziciju; postala je 'podobno' mjesto, gdje se pokazuje najnovija šiksovtoaleta, i troše se sline rublje, a sve u cilju održanja doličnog socstatusa i praćenja kultživota politruka.

Drug Youssouf je to postigao zahvaljujući, u prvom redu, zna se čemu: faktu da njegov restoran služi najkvalitetniji i najdeficitniji prehrambeni artikl u SSER-u pedesetih godina.

Original-meso garantirano životinjskog porijekla.

Naročito u posljednja dva tjedna, drugovi.

Naravno, ispostavilo se da je 'tu blizu' na drugom kraju supermegalopolisa. Ne bi bilo normalno da je nešto što se tiče nje normalno, mislio je Gardije već pomalo otupjelo. Prvo su se vozili gradpojezdom, onda skorohodom, sve do izvjesnog nebotičnika u Markuševcu M17. Gužve, razumije se, neopisive. U liftu nebotičnika bludili su zrakom mirisi kave, sarme i samogona u miroljubivoj koegzistenciji. Gardije je nastojao da ne izgleda preblesavo, ali mu je to slabo uspijevalo. Onda su došli do njene kvartire.

Unutra je April iščezla kroz nekakva vrata. Gardije je ostao stajati (jer nije imao gdje sjesti) i konfuziti se. Čudilni strojček.

Soba je izgledala kao napuštena tvornička hala: sasvim prazna i (radi toga?) ogromna, a na podu se zloslutno ljeskalo parketno jezero. U jednom kutu pispoljni japanski krevet-madrac, demode, s hrpom toaletnog nereda uokolo (šminka & čarape). Inače – prozori do poda i hladnokrvni grad i visokoparno nebo napokon u vašem stanu! Markso/Lenjo, mislio je Gardije. Ta 'vuška stoprocentno ni kompjuter nema. I kako sve to ispada – u jednom trenu su role, dobro, malo šljapave ali jasne: mužik i luda frukt-sirotica. A sad... Nije pošteno, vot.

"Kapućino?" javio se glas iz neizmjerne daljine.

"Prošu", zamoli Gardije. Istog se trena April ukaže balansirajući poletno s dvije šalice. Izgleda da barem domkom ima.

"Ops", prokomentira Gardije i prihvati svoju šalicu. 'Caf‚ Xijuan – Zurich 2' pisalo je na njoj. Kava – vruća. I...

"Stop, čto eto? Ta aroma..."

"To je pravi kapućino", reče April mirno. "Deficitni. Original kava, čokolada, mlijeko, sve. Bez biotehnologije."

"Neponjatno. To... To je skupo do Molotova!"

"Cafe Xijuan služi samo original-artikle. Zato ih je Politbiro odlikovao."

Gardije zažmiri. Miris...

"Nikad u životu nisam pio deficitnu kavu."

"Možda je to razlog mog postojanja na kugli zemaljskoj", zaključi April.

"Veličastno."

E, drugovi...

"April... Ali veš što mi samo fali?"

"Reci."

"Čto-nibud za sjesti. Ili ti to – na podu?..."

"Čekaj tu", reče April, nestane u istim vratima da bi donijela dvije barske stolice.

"Je li i ovo iz Cafea Xijuan?" upita zaslužni državni humorist.

"Ne", odgovori April. "Mislim da je iz nečijeg stana."

Pa su sjeli na stolice kao dvije ptičice, sve kavicu pijući.

"A zašto ti briješ glavu?"

"Ne brijem, sama ne raste. Kosa, mislim."

"Ah... A sovrok baš nikako ne slušaš?"

"Ne."

"Nu, nisam mislio baš superpop – to je meni tudi pomojka, razumije se. Ali samizdat-rok – Ljusu Neurusu i njene Pripadnike, Državnu Elevaciju?"

"Mene to ne interesira."

"Vl. llj, kako sam ja zapravo šljapast – sjedim tu i nabijam kao da smo obični pščik-druzja, a u stvari u življenju nisam sreo djevočku tako... Takvu kao ti. Ali... pretpostavljam da se drukčije ni ne može. Jedino pošteno bi bilo da se sad raspadnem na licu mjesta, da odapnem ili tako... Samo je to vrlo nepraktično. Ljudi nisu napravljeni za dirljive situacije, to ti je fakt."

April se nasmije.

"Ja vidim da si ti zbunjen, bez brige. Mijenjaš boje non-stop."

"Res?" Gardije protrlja obraze.

"Ne tu. Preko ti mijenjaš, u svom preko-dijelu, razumiješ? Tamo ti se... sve vidi. Recimo", doda ona na kraju donekle zamišljeno.

"Čort! Kakvo je to preko, Lenjo ga pompao? I kako ja imam negdje dio, a da ni ne znam za njega? I kako se ide tamo preko?"

"Tamo ti ne možeš."

Flop.

"Najbolje da misliš da sam poremećena. Ono, znaš. Fiks-ideje i to."

"Prasica", reče Gardije. "Znaš dobro da sad kad si to rekla ne mogu to misliti. Baš zato."

"Prošu?"

"Nije važno."

Pa su malo šutjeli. April je grizla žličicu i lukavo promatrala Gardija, njemu je bilo neugodno i jezio se, podsjećao se da je 'vočka duševni b. ali nije palilo.

"Imaš kakve muzike?" upita napokon.

"Što?"

"Čto-libo. Makar Červenaju Travu."

"Okej", April ustane, izađe i vrati se noseći datkazetu – i to zadnji (i najskuplji: 25,4 dinara u GUMu) album Č.T, 'Revolucja v tvojih glazah'.

"Za osobu koja ne sluša sovrok", reče Gardije, "imaš strahotne kazete. A gdje ti je datfon?"

"A", reče April. "Izvini." Čas kasnije pojavila se – s hiperpodobnim Magnitogorsk datfonom s magnetostriktivnim zvučnicima i neponjatnim biokomponentama Gardiju su oči ispale. I ona to dobrih hiljadu rubalja vrijedno čudo sovtehnologije ševelji iz sobe u sobu ovako na rukama, umjesto da ga drži kraj Volođine slike kao svi klasno svjesni audiofili!

"'Vočka, što si ti, vanbračna kćer člana Politbiroa?"

"Hajde sredi ovo, molim."

"Djevočka, da rabotam po Magnitogorsku trebaju mi bijele rukavice i karanfil u zapučku!"

Magnitogorsk se k tome činio nerabljen – stanice na radiju neprogramirane, brojač na nuli, zaštitni uložak u kazetogonu. A kazeta – neraspakirana; ni celofanski omot nije bio skinut. Gardije pusti 'Glavopoterjalnoga'.

Kad se okrenuo od Magnitogorska April je stajala pred njim.

Sa prozorskog rama se malo ljuštila boja.

"Hajde", rekla je April meko.

Gardije je uhvati za mišice, sagne se do njenog lica i poljubi je. Usne su joj bile suhe i pohlepne, brzo je disala.

April.

Vanjka Žantedalšin, Njegov lični pilot, prevezao je Pjotra munjevito i bez ijedne riječi preko ogromnog neosvijetljenog prostora srednjeruskih Rezervatskih šuma – gdje su se tu i tamo zvijezde ogledale u tihim ravnima jezera – do platforme kraj Zavidovske dače. Pjotr je bio nervozan. Bio je nervozan i dok je slijedio sobara – za kojeg je podozrijevao da ima ugrađene biotehnološke komponente – kroz hodnik osvijetljen video-radovima. Znao je da su šanse da sad odnekud slučajno naiđe On glavom zanemarive, ali to mu nije jako pomagalo.

U sobi gdje je, usred raznog ezoteričnog namještaja, na njemačkom tepihu od mutirane vune ponosno stajala – jao! sada skoro prazna – škrinja, čekali su ga major Popončikov i drug Goremika.

Drug Goremika – nikad imenovana, a uvijek prisutna figura iz teletekst reportaža o partijskom vrhu – bio je Njegov osobni sekretar. Gazeći svojim beznadno trećerazrednim Volgoburlakima po rukom poboljšanoj jenskoj vuni, Pjotr se osjećao (najblaže rečeno) neumjesno.

Major Popončikov mu kimne.

"Ovo je kapetan Ščukin", predstavio ga je drugu Goremiki, zbog nečega – šapatom.

"Zdravo, druže kapetane", rekao je drug Goremika glasno – pokazujući da je šaptanje suvišno – i pružio Pjotru ruku.

"Nadam se – odnosno, uvjeren sam da ćete vrlo brzo doći do pozitivnih rezultata i sankcioniranja ove besramnosti. Sergej Sergejevič... mi je lično skrenuo pažnju na potrebu da se to pitanje brzo i efikasno regulira, razumijete."

"Objekat je ovdje", obavijesti major Popončikov Pjotra pokazujući škrinju za zamrzavanje. Pjotr počne pretragu; ostala dvojica su skrstivši ruke pratila njegovu jednostavnu proceduru.

I opet bez tragova provaljivanja. Škrinja je – zanemarivši luksuznu izvedbu – bila u osnovi isti model kao kod druga Piljkin-Škiljkina, sekretara Gorkoma; taj je model (kao i principe rada i – tako reći – filozofiju škrinja za zamrzavanje) Pjotr, baveći se slučajem, dobro upoznao. Isti prozirni kontejner od višeslojne na molekularnom nivou poboljšane plastike s izolatorom – koji vlasnicima omogućava prikazivanje plemenitog sadržaja, tokom partijskih domjenaka, u punom sjaju – ista (nedužna i trenutačno nezanimljiva) rashladna jedinica, isti portik za priključivanje na domkom, ista sofisticirana brava. I, eto, opet isto odsustvo tragova. A škrinja prazna.

"Koja je količina nestala?" upita Pjotr. Major Popončikov se namršti.

"10,5 kilograma svinjetine, 8,1 kilograma teletine, jedno pile od # 2,4 kilograma. Ukupno, 21 kilogram. Sve originalno, razumije se", odgovori drug Goremika. "Krađu je otkrila kuharica večeras u 20.05", doda. "Kad je išla po meso za sutrašnji objed."

Pjotr uzme svoj služkom. "Koji je k“d domkoma?" upita.

"MOII 31473", reče drug Goremika. "Naravno, pristup vam je unaprijed odobren."

"Hvala", promrmlja Pjotr zadubljen u posao. "Mikrobiološka je već bila?"

"Jest", reče major Popončikov.

"Možda ćemo kombinirajući ovaj i prethodne slučajeve doći do nekakvog rezultata... do dovoljno mikrotragova za identifikaciju putem Mreže", napomene Pjotr (na račun majora Popončikova; ovaj put mu neće moći odbiti Mrežni termin).

"O... vidim da su instalirane kamere", reče Pjotr proučavajući podatke iz domkoma. "Drug Piljkin-Škiljkin imao ih je samo na vratima i prozorima..." (Po sobama, naime, samo audio-sistem.)

Zabipuje služkom druga Goremike.

"Trebat ću dozvolu za pristup video-materijalu", reče Pjotr zamišljeno. Možda je što snimljeno. Iako provalnik kao ovaj neće dozvoliti da ga uhvate na takvu banalnost... pogotovo ako je takav komstručnjak kakav se čini da jest.

"Izvinite", ispriča se uljudno drug Goremika. "Hitan poziv. Obaveze... Vi samo nastavite, druže kapetane. Regulirat ću da vam se odobre svi potrebni pristupi. Zdravo."

Čim je drug Goremika izašao, major Popončikov izvuče svoj služkom.

"U materinu, Ščukine", reče nakon kratke pauze. "Znaš zašto je on otišao? Teroristi su ponovo napali. Bacili su bombu na Minobranu u Beču!"

"Aha... Hajde da pogledamo taj video", reče Pjotr.

Ležali su na podu jedno kraj drugoga i pušili Gardijeve sintočke. Mrak je pao i po stanu su se njihali mir i spokoj. Mala sreća, ofucana na rubovima. Kod donjih susjeda lajao je šarplaninac. Možda je ona usporila vrijeme, mislio je Gardije. Zato je sve ovako čarobno. Vještica. M/L – ležati tako do kraja svijeta, s glavom na njenom trbuhu, s nogom na nečemu od b/t svile, prsluku ili sličnom. Bluz.

April se trzne.

"Čekaj", reče i ustane – i već je nije bilo. Barišnja Nestajevna. A figura prvoklasna, ševeljio se Gardije. Fakt. Zvijezde su svijetlile na nebu. I sputnjici.

Na kraju mu je dosadilo ležanje, a i sintočku je popušio. Pa je čučnuo kraj Magnitogorska i počeo prčkati po njemu praveći se zasl. drug Kompetencije. Razumljivo, naletio je na superpopstanicu.

"Beča gdje su (zasada, Fridriha mi!) neidentificirane GRUPACIJE izvele gnusni teroristički zločin! Ogromne materijalno-ljudske štete! Zgražanje sovmasa! Da mi njima mater TERORISTIČKU i zaričemo se! Drugovi slušaoci, čak i Bon-Tonh, mrski vođa sponzorirane opozicije OGRAĐUJE se! Procjenom broja žrtava procjenjuje se # žrtava na preko deset TISUĆA! Politbiro SSER – u suradnji s Politbiroom Domovine – sprema IZJAVU & MJERE! Borba s vatrenom stihijom od strane superiornih vatrogasnih brigada – spremamo uključenje! A s nama je general..."

Gardije šmrkne i nađe neki mor. pol. podobni jezdidžez. Bas-gitara se zamišljeno razmazivala. Nešto je dugo nema, zaključi Gardije (u pogledu April). Noć je bila natovarena na sve vodoravne površine.

Onda se April vrati i tiho za sobom zatvori vrata.

"Dođi amo", pozove je Gardije ispunjen osjećajima nježne naravi. Ali ona je stala u kut i skrstila ruke, bijele u mraku. Nagovještaj nekakve svinjarije?

"April..."

Bez odgovora. Gardije ustane, pređe parket i zabrinuto uhvati April za zglavke.

"Djevuška, što je? Što se zgodilo?"

Flop. Ona – pogled u pod. Gardije puhne. (Nešto smrdi po dimu.)

"April... Nešto smrdi po dimu."

Odsustvo komunikacije.

"Hm... Požar ljubavi? Ili... Vl. Ilj. – pa to tvoja majica... Ej, gdje si bila? U pušnici? Ili u paklu?"

Šljapa šljapavi – s ovom 'vočkom nikad ne znaš; bolje šuti.

Sve može biti istina. Markso.

"Pusti me", reče ona, istrgne se, okrene se, ode.

U Kursk. Gardije je ostao stajati stišćući šake. Jedan tren je sve bilo dobro...

Krenuo je za njom i našao je u arogantno osvijetljenoj kupaoni. Vidjela ga je u ogledalu i brzo strpala nešto u usta.

"Što je to?" upita Gardije i progura se kraj nje, organ reda i mira na zadatku. Nije se bunila. Naravno (zašto naravno?) – bile su 'Hiljadu Cvjetova' pilule. Znači ipak.

"Što gledaš", reče April zlovoljno. "To mi je iz karantene u Bremenu. Iz superpoplogora."

"..."

"No, i rodila sam se tamo."

"..."

"Da, da, da. Moji su došli iz Amerike."

Gardije sjede na klozetsku školjku.

TV je bila na prvom katu. Pjotr je sjeo u unikatni vodeni naslonjač, pozvao preko služkoma iz centrmemorije nadzorni film #21, otpio gutljaj '18. brumairea' (od original-votke) kojim ga je susretljivo uslužio samobufetčik i duhovno se pripremio na pregledavanje terabajta dosadnih informacija.

Počeo je od epske scene jučer u 20.19, kad je prema podacima domkoma škrinja posljednji put otvarana; od rodoljubno istetovirane babe-kuharice koja je otkucala pristupni kod (otisci prstiju verificirani) češući se po vratu, otvorila škrinju, izvadila dva smrznuta original-pileta u polietilenskim vrećicama, odvagnula ih u rukama, zatvorila škrinju i otišla za svojim poslovima. Još 23,5 sata. Major Popončikov je promrmljao nešto i izgubio se.

Pjotr se nije usudio ubrzati više od tri puta; vrhunskom lopovu-provalniku (pod uslovom da se uopće dao snimiti) nije trebalo više od četiri minute da uđe, pokupi materijal i nestane. Intimno, Pjotr je nagađao da su u pitanju najmanje dvojica: komekspert koji je provalio u domkom – bez tragova! – i provalnik koji se ušuljao u daču (možda sivom plastkirurgijom maskiran u kojeg ukućana) i odnio plijen.

Bivši vojni stručnjaci? Ili iz GOB-a?

Minuta za minutom nepromjenjive škrinje u vječno istom miljeu; Pjotru su misli malo odlutale. Iščezla je čak i sposobnost da se divi velelepnoj i najmanje (procjenjivao je) 10.000 rubalja vrijednoj gomili original-prehr. artikala, simbolu najvišeg društvenog statusa – ostvarenju najdivljijih snova sitnih politruka, aparatčika i običnih sovljudi.

Okoristio se drugom čašom Brumairea i počeo misliti o Alji i o tome što bi bilo kad bi uspio povoljno riješiti ovaj slučaj. Dobio bi ne samo onog Kinezerovog doktora – možda i nekog iz konzilija Politbiroa lično! A i lijekovi... Onda je počeo misliti o tome kako je dobra rezolucija na ovom ekranu.

Onda je ekranom nešto promaklo.

Pjotr je zgrabio služkom i vratio snimak.

I ugledao nevjerojatan prizor.

Bilo je 1845; iz zraka se – doslovno iz zraka; niotkuda – materijalizirao kraj škrinje visoki mršavi subjekt raščupane rijetke kose – štrčala je na sve strane kao paperje; a možda je to bila neka samizdat-frizura – u psihotičnoj evropskoj sovrok-odjeći (dosta ekskluzivnog modela, koliko se Pjotr u to – po dužnosti – razumio), s tetoviranim pomodnim amblemom na obrazu. Oči neprirodno izbuljene, pogled ukočen i nekako... sumanut. Kontrarevolucionaran, pomisli Pjotr. Subjekt je posegnuo objema rukama u škrinju, ne dižući poklopac. Ne dižući poklopac.

Pjotr zamrzne sliku i uključi maksimalno povećanje. Subjekt je bio nagnut nad škrinjom; negdje u visini mišica – desetak centimetara nad neprobojnom mol. pob. plastikom poklopca – njegove ruke su nestajale.

Nastavljajući se – od mišica nadolje – u škrinji, desetak centimetara ispod poklopca.

Pjotr pusti snimku dalje.

Subjekt se uspravio s rukama prepunim paketića smrznutog mesa i nekako ih gurnuo nekamo – ruke su ponovo nestale do mišica, groteskna slika bogalja – i odande ih izvukao, bez paketića. I tako sve dok se škrinja nije ispraznila.

Sranje, mislio je Pjotr.

Onda je subjekt – učinio nešto...

Okrenuo se prema kameri – prema kameri! – nasmiješio se (a pogled svejedno ukočeno-sumanut) i pokazao Pjotru stisnutu šaku s ispruženim srednjim prstom.

Gesta poznata iz političke nastave. Stiff-middle-finger.

"Jebemti", reče Pjotr. "Amerikanac!"

Amerikanac-ekstraščik.

U 'Komuni' je vladalo uzbuđenje. Usred uobičajene večernje pojačane aktivnosti – baš nekako tren prije nego što će konobari iz noćnog tima, prva garnitura restoranskog osoblja, iznijeti na stolove pod meko svjetlo stilskih golih žarulja zanosne jedproizvode-specijalitete sovjetske, francuske i (trenutačno aktualne) kongoanske kuhinje, sve naravno original-kvalitete – stigla je vijest o terorističkoj kontrarevolucionarnoj akciji u Beču. Zasl. drugovi i zasl. drugarice uznemireno su komentirali, u izvjesnom broju separea spuštene su izolir-zavjese zbog obavljanja hitnih služkom-razgovora (ponegdje i, mora se priznati, iz puke sujete). Drug Youssouf Al-Ligament, pojavivši se iz svog ureda da prisutnošću podvuče kako je pravilno ocijenio težinu i značaj događaja, upravo je raspravljao s uvaženim drugom Regeneradosom, šefom Odjela Proučavanja Teorijske Problematike Dijalektičkog Materijalizma na Politgramotfaku (Sorb.) o dostignućima sovjetskih vatrogasnih jedinica kad je među gostima ugledao nebohoda-krijumčara.

Brzo se ispričao uvaženom drugu šefu Odjela i otišao do spomenutog pojedinca. Ovaj – skrumpiran stoprocentno, oči riblje – ne samo da nije svjestan tekuće društveno-ekonomske problematike; ničega taj nije svjestan. (Osim da mu fali doza.)

"Stoput sam naglasio da ne ulaziš na ova vrata", sikne drug Youssouf kao ljuta zmija.

"Druže, imam materijala!"

"No...", trenutak odmjeravanja. "To te svejedno ne opravdava. Takvu neodgovornost ubuduće nećemo trpjeti, razumiješ?"

"21 K, druže!"

Hop-stop. Drug Youssouf mahne glavom prema vratima ureda.

"Hajde onda. Samo brzo."

U uredu, drug Youssouf zauzme mjesto nasuprot nervoznom mršavom organizmu u nekoć crveno-bijelom mundiru Muslija (nebohod je naime bio student-stipendist tog velikog bioprehrambenog trusta, studirao je valjda nekakvu molekularnu biologiju, tko zna kako Musli još nije otkrio da mu je propala investicija) i pomisli, zanima me na kojoj je taj sad varijanti.

I samog ga je začudila takva ideja. Znao je da je nebohod ovisan o Šč-kompleksu, grupi sovjetskih kompozitnih droga koje su – s istim osnovnim sastojcima, ali u svakoj varijanti u drukčijem omjeru – u stanju izazvati čitav spektar efekata, djelujući na jednom kraju kao depresori, na drugom kao ekscitatori, na trećem kao halucinogeni; a zbog srodnog kemijskog sastava sticala se ovisnost samo o cijelom kompleksu, tako da je svaki nebohod mogao prema ličnom nahođenju mijenjati varijante, ovisno o učinku željenom u danom trenutku. Droga raspoloženja, zvali su zato Šč-kompleks, nekad i 'umjetnička droga'; u zadnje vrijeme bila je izuzetno popularna u Gradu Sovsvjetlosti.

Krumpirenje je ipak isto kao i kod svega drugog, zaključi drug Youssouf cinično. Negativne tendencije; sve je to on svojedobno isprobao. S rubljama koje ta šljapa zarađuje od mene – usprkos svim, ehe-he, popustima – mogao bi živjeti ne samo kao dobrostojeći sovmasovik, nego kao manji aparatčik. A ovako...

A materijal mu je uvijek A-kvalitete, Vl. Ilj. zna gdje ga nabavlja, đavo proleterski.

Ipak: na kojoj je on sad varijanti? Tj. pravo je pitanje – kako se on sad osjeća – što bi htio osjećati? Ne baš sad, razumije se, sad ne osjeća ništa osim krumpira (neka ga, nek se vrti, snizit ću mu cijenu) – nego inače, kad nije u krizi? Da znam na kojoj je varijanti – povijest, redoslijed mijenjanja njegovih varijanti – znao bih o njemu više nego što će on sam ikada znati. Njegovu emotivnu biografiju.

Kako taj čovjek zapravo živi? Kako mu izgleda stan, gdje stanuje? S kim?

I ovo je začudilo druga Youssoufa. Kakve su to neproduktivne misli.

Neka ga: imam dosta na magnitki da si i to mogu dozvoliti. Bit ćeš rafiniraniji i senzibilniji prema kultživotnim tokovima, druže.

"Koliko?" upita drug Youssouf suho nebohoda.

Nebohod se nakašlje. "21 K. Svinjetina, teletina, pile".

"Otkud toliko? Da nije to neka mol. pob. soja iz samotanka?" upita drug Youssouf (reda radi) sumnjičavo.

"U Bratsk, druže, otkuda? Pa znate da je kod mene uvijek prvorazredno!"

"Naročito kad pokrumpiriš", primijeti drug Youssouf surovo.

"Gdje je materijal?"

"Dolje, zaključan na biciklu."

"Donesi", naredi drug Youssouf. "Na ova vrata", naglasi pokazujući ulaz za poslugu.

Trebalo mu je osam minuta.

Materijal je, zbilja kao i uvijek, bio prvorazredan. Ne A-kvalitete, mislio je drug Youssouf pipajući, mirišući i izvodeći služkomom preliminarne probe; politruk-kvalitete. Ne znam – i bolje, i ne zanima me – otkud on to nabavlja, ali...

"Harašo", reče napokon, izvadi svoju olovku i svoj blok papira, otkine jedan list, napiše na njemu cifru i gurne prstom preko stola nebohodu.

Nakon dulje borbe sa samim sobom nebohod reče: "Idet."

"Daj magnitku", reče drug Youssouf, prihvati pruženu karticu (nebohodove su ruke bile pune mrlja na koži), stavi je u svoj služkom i prebaci odgovarajući iznos na nebohodov račun.

"Eto."

"No, zdravo..." reče nebohod i izgubi se ne čekajući odzdrav zaslužnog pregaoca-ugostitelja.

Drug Youssouf pozove Leon-Leona, svog glavnog kuhara.

"Druže", izvijesti ga zadovoljno, "stigao svjež materijal. Pomozite da smjestimo to u frižider."

Drug Youssouf Al-Ligament njegovao je u svom restoranu zdrave međuljudske odnose.

"Ovo je previše za mene", kaže Gardije obeshrabreno. "Prvo – luđakinja; drugo – nebohod; treće – Amerikanka; četvrto – čort znajet; u Kursk Marksov!"

April šuti i klizi niz pločice na pod. 'Hiljadu cvjetova' počinju djelovati, očito.

"I gdje si bila? U kakvom dimu? Ne. Najbolje bi bilo otići i sve ovo poslati u piterinu."

"Eh", promendra April pijano. "Ja uvijek pravim istu grešku."

I slegne ramenima. "Ne izdržim, i to je. Pa se petljam s vama. Ouč."

Obraz – tragičan.

"Što ti znaš? Obični..."

Ona štucne.

"Cijeli život. Sama. Tamo preko. I opet. Sam mislila – i danas opet – možda, možda... A ništa. Uvijek." Gardije podigne pogled sa klozetske daske i vidi da April suze cure niz lice.

"Uf", kaže ona i šmrče. "Gardije..." i dalje nešto na stranom jeziku. I pruža ruke prema njemu.

More, pomisli Gardije. Mislit ću poslije.

I ode do nje i podigne je i zagrli je. Namočila mu je rame.

"Mir, mir", govorio je Gardije i gladio je po ćelavoj glavi.

Moskva, Lenjbolnica 34. Pjotr je imao par slobodnih sati do svog Mrežnog termina i otišao je pogledati Alju. U bolničkoj sobi bili su navučeni zastori skrivajući užareno nebo i danas naročito aktivni fotosmog vani. Zujao je klima-uređaj, vladao je iznureni polumrak. Pjotr je stajao kraj Aljinog kreveta. Alja ga je, nekako sasvim mala od bolesti, držala za ruku. Uokolo su ležali drugi bolesnici i gledali u strop. Na terminalu bolničkog domkoma stajale su čaša, četka za kosu i tri original-jabuke koje je Pjotr uspio nabaviti u GOB sindikalnoj trgovini. Aljina ruka bila je hladna i uska. Nekakva kolica kotrljala su se hodnikom.

Pjotr uzme s jastuka navlaženi rupčić i obriše Alji ispucale usne. Teško je disala. Sjedne kraj nje na krevet. Netko u sobi počne kašljati.

"Peća", reče Alja i proguta slinu, jedva je se čulo. "Kako... posao?"

"Tako", odgovori Pjotr. "Obično. Znaš, revimo." Grlo mu se steglo.

"Zvala... sam te jučer. Navečer."

"Morao sam hitno ići. Na teren."

"Ah. Kako Šarik?"

"Prostači", pokuša Pjotr šalu. "Ja mu nisam dosta dobro društvo za konverzaciju."

"Jesi li što jeo? Jesi li gladan?"

"Ma ne... Bez brige..."

Pjotr se nagne prema Alji. Makne joj pramen kose s čela. Dotakne joj obraz vršcima prstiju. Mutne oči.

"Alja... je li boli?"

"Čuj", reče Alja, "ne znam točno. Futraju me analgeticima, pa sam... malo odsutna. Kao da se sve to dešava nekom drugom. Gledam se... s nebesa. A oni se ševelje na viziti."

Voda je svjetlucala u čaši.

"Alja, slušaj... Ako dobro završim ovaj posao – a završit ću sigurno, imam ključni trag – dobit ćemo sve moguće, razumiješ? Prvorazredno. I doktore, i... sve... I onda..."

"Pjotr."

"Reci."

"Volim te."

Pjotr se nagne i poljubi ispucale usne. Alja se zagrcne.

"No, gledaš kao Šarik, hej..."

Pjotr je gužvao u ruci kraj plahte.

"Hm, Ščukina", rekao je doktor kasnije, nervozan jer mu je služkom bipovao na tri kanala. Pjotr ga je uhvatio na hodniku.

"44Lj8, Ca. pluća, da-da... Tu vam je stanje na žalost vrlo nepovoljno. Tumor raste, zračimo... Nemamo nekih citostatika – možda bi vi sami nekako nabavili, sestra će vam dati nazive, citostatici bi donekle pomogli da se to sanira... Operacija nema smisla... Čujte, reći ću vam otvoreno: mislim da ćemo je negdje idućeg tjedna morati priključiti na umjetna pluća, a onda..."

"A transplant?"

"Transplant", reče doktor odsutno. "Koja je ona na listi prioriteta?"

"3004. u republici."

"No da, vidite i sami, druže... Na žalost takva je situacija... Složena... Pluća za transplant nismo u ovoj ustanovi imali već tko zna koliko... Toliko pacijenata kojima bi trebalo..."

"Sve je to od radijacije", reče onda doktor videći kako se Pjotr smračio, možda u želji da ga na neki perverzni način utješi. "Od Tragične greške – to je strašno, kažem vam. Više od trideset godina prošlo, a maligne promjene iskrsavaju kao gljive poslije kiše... Odatle i nestašica organa i sve... To..." doktor je zavrtio glavom, istrgnuo se Pjotru i pobjegao iza ugla.

Pjotr se okrenuo i otišao.

Problematičnom studentu-nebohodu-krijumčaru bilo je ime Veker Irtenbeker, a stanovao je u Cite Universitaire, na 22. katu Maison de Proletariat Internationale, masstambenog bloka odmah iza Maison Internationale, a zvanog i Proletkult, pročelja ukrašenog grandioznom parolom od mol. pob. betona:

MI SMO MLADA GARDA RADNIKA I SELjAKA.

Veker Irtenbeker ušao je u svoju kvartiru, pedeset osam metara iznad grandiozne parole i skljokao se na pod u dnevnoj sobi, nafutran Šč-kompleksom do očiju. Na TV je išao sedmi dan non-stop serijala 'Iszciuszkovi'.

Na kojoj je varijanti Šč-kompleksa bio Veker Irtenbeker? Na 'Subatomskoj fizici', nazvanoj tako, kao što je poznato, prema popularnoj samizdat-rok melodiji.

Iz zraka blizu superpop Trapezoidne stolice izroni Gewsch, Vekerov susjed iz prekoputne kvartire.

"... a!" izjavi Gewsch, obriše ruke u bluzon i sjedne na stolicu. Bio je ispijen kao i student-nebohod i visok i odjeven (Berjoska šurferice, AZLK komsomolke, smogbluzon OS, diskontinuitet-očke) prema zahtjevima najnaprednijih samizdat-tokova, ali i s iznimnom individualnom notom. I s 'Dodekaedar i Crvenoarmejac' kvazitetovažom na obrazu, koju mu je istetovirao sam Veker jedne davne nafutrane večeri.

"Zavaren si?" reče Gewsch. "Pozitivno."

Drug Ladno-Kutuzow, zet starog Iszciuszka i politkomesar biovoćnog kombinata 'Oktobar' u Gliwicama upravo je pompao svoju suprugu drugaricu Mašinku Ladno-Kutuzow na njihovom superpop-ekstrasovšik 'Oganj' krevetu s biokomponentama.

"Čuj", reče Veker, "vidi ove fruktove u tim non-stopkama... Jesi li se ikada pitao – jesu li oni uopće ljudi? 'maješ, ne znam kako to ljudi uopće mogu izdržati. Jer, kako to snimaju – zatvore cijelo društvo u studio, svakom po tri samokamere, i udri! šest mjeseci udarnički! A ako su ljudi, 'maješ... Oni sve to rade za pravo, vidiš? I jedu, i kenjaju, i pompaju, i mlate se... Cijela serija je za pravo... Samo ne znam je li umiru... A Vl. Ilj. zna... Ali štos je u tome da oni to moraju, 'maješ? Moraju jesti, i sve, ne, inače bi flopnuli, ne? Pa se pitam, kako to ljudi izdrže, kako mogu? Biti netko sasvim deseti, tako dugo, 'maješ?"

"Možda su programirani", reče Gewsch. "Nisu baš mašine, ali su preuređeni. Transformatorske droge, kao kod Specijalnih snaga. Naprave od njih te, Iszciuszkove."

"Gewsch... A ako je sve to stvarno? Ako mi gledamo direktan prijenos ševeljenja politruka po Gliwicama?"

Gewsch se nasmiješi.

Kakav učinak ima 'Subatomska fizika'? Njen dominantan sastojak je ekscitator amfetaminskog tipa, koji stimulira desnu (obično manje aktivnu) polutku mozga, izazivajući šizofreniji slično stanje: pojavu posve nove ličnosti, karaktera – i samih psihičkih procesa – ponekad čak dijametralno oprečnih prvotnoj (lijevom mozgpolutkom vođenoj). Tako da je nafutrani Veker Irtenbeker bio sasvim drukčija osoba od skrumpiranog studenta-nebohoda koji se bavio sumnjivim operacijama s drugom Youssoufom.

U ložnicu bračnog para L-K upao je – u OS udarnoj jedinici – X.F. Divadlov, agent privredne policije, opremljen feromondetektorom u obliku kosilice za travu (kosilice su, prema Partijskom biltenu, bile neophodni modni detalj sezone). F detektor Divadlovu je trebalo da dokaže kako drugarica Mašinka L-K ima u tijelo na strateškim točkama ugrađene feromonemitere, koje je dala ugraditi ne bi li privukla mladog politruka iz Katowica Naturala Plinskog (ne sluteći, jao! da je on homoseksualno orijentiran). No problem nije u tome, nego si je drugarica L-K emitere dala ugraditi u sivoj, nelegalnoj biotehnološkoj klinici za kojom traga Divadlov. Dok on unezvjerenom drugu L-K otkriva sve te pojedinosti, Veker kaže:

"Još jedan problem u tom non-stop čepuharenju. Nikad ne znaš gledaš li pravu stvar, 'maješ? Sad gledamo tog frukta iz Pepea – a što rade Wu-Tang, Gnjiloba, stari Iszciuszko? Oni su izabrali da gledamo pepejca, ali jesu li dobro izabrali?"

"Iznosiš sumpodstavove?"

"Ma, 'maješ, sve je za ozbiljno – oni svi igraju u ovom trenu, ne? Sve ide – Natural Pinski lovi zgodne aparatčike, i što ja znam. A mi gledamo samo ono što nam je režiser izabrao. Prikraćeni smo, Klasika mi! Iznevjerava se duh non-stopke!"

"Onda bi trebalo gledati deset stvari najedanput", primijeti Gewsch.

"To ti je kao prenos Olimpijade. Gledaš nekakvu šljapu koji baca spompanu kuglu, a na drugom kraju obore svjetski rekord na sto metara. Ne, 'maješ, adjino rješenje je da prenose non-stop sve radnje. Svaku na jednom programu".

"I da se svi programi gledaju. Da svatko ima oko hiljadu televizora."

"U Minsk, Gewsch! To je to – i to onda postaje svijet! I ljudi vide sve – postajemo kao bogovi! A-uf!"

"Osim glumaca, ne zaboravi."

"M/L! Centralnoje televidenije omogućava ljudima obogotvorenje! Centrtel – iskupitelj čovječanstva!"

"Moramo javiti Politbirou."

"Smatram da je to herojski od Partije. Zamisli – žrtvuje se za ljude i vodi nas u vlastitu negaciju."

Stari Iszciuszko, rodonačelnik, svlačio se prije spavanja. Mirisao je gaće da ustanovi jesu li još dovoljno čiste. Kraj njega je na turkmenskom tepihu ležao pudl-miljenik; stari Iszciuszko je mislio da je pudl original, ali se gadno varao; Iszciuszkova djeca poturila su mu b/t kiberpudla jer je starac doživljavao teške krize kad bi koji od njegovih kućnih ljubimaca uginuo.

"Kad bi to bila istina", reče Gewsch.

"Prošu?"

"Sve. Ljudi nisu bogovi. Sovmase. Biljke. Sjede pred TV-om, slušaju superpop, idu na partijske domjenke, vegetiraju. Mašine 100%. Nemaju pojma zašto rade bilo što. Inercija. Svatko ih gura kamo hoće. A što je najgore – oni koji ih guraju su isto mašine."

"Opet ti."

"Beslovesni stroj koji vodi sam sebe."

"Ja to ne bih slušao."

"A i ti si isti kao i svi oni."

Veker pogleda Gewscha nekako smušeno.

"Molotov ga umlatio", promrmlja. "A čemu onda sve, prošu? Zašto mi nosiš materijal i puštaš da ga prodajem, kad sam isti... kao oni?"

"Baš radi toga. Jer si isti kao drugi, dok se ne nafutraš. Jer te ne mogu podnijeti dok nisi na 'Subatomskoj'. I..." Pauza. "Meni se ponekad... Uostalom to te se ne tiče. Meso je tu i izvoli. A i sviđa mi se... da aparatčiki žderu baš to."

Na TV je drugarica Mašinka L-K, pobjegavši od svog druga supruga i beskompromisnog pepejca, tražila pomoć kod sestre, partgruporga u Političkoj redakciji glivičkog Televidenija; sestra joj nije htjela pomoći.

"Pa mi smo rod!" ridala je histerično drugarica Mašinka. "Ne osjećaš? Krv!"

"Jedino što osjećam", odgovarala je sestra-partgruporg, "je da nisi u pravu."

Antologijska scena.

Čim je Gardije ušao u radionicu 36AB na petnaestom katu Centruprave Indokseka (Centralne uprave Sekretarijata za indoktrinaciju SSER-a), sa sjedištem na Gornjem trgu Naroda/Narodnosti u Bosanskom Brodu, zaskočili su ga ljudomorno raspoloženi Mužčine. U piterinu, danas je Miletin dan da pušta kazete, sjetio se Gardije dok ga je baterija traktorgitara tukla ravno u njušku. Mileta je bio iz Pankosmičkog Malošišta i odštekavao je na napredni plotrok; Gardije je od toga trapio kao rad. klasa u okovima kapitalizma, ali inače mu je Mileta bio simpatičan.

"Zdravo stručnjak!" zaurla rečeni Mileta kroz anarhoidnu elektrobaražu 'Djevojačke ploti' ili sličnog dostignuća. Gardije trgne služkom za pojasom i stiša datfon 50%.

"U Kursk krasni", ispriča se uljudno. "Opremljen sam nagonom za samoodržanje."

"Vladimir Govnjič", progunđa Mileta, "na najpodobnijem delu!"

"Čto tvoja rabota?" upita ga Gardije sjedajući za svoj radni stol.

"Jao... Krpim onog usranog Harms-robota od prošle nedjelje. Ako mene pitaš – te superpop TV Harmsijade su pomojka i đubre. Demolišu barem deset komada po jebenom vipusku. E pa onda – ako baš treba deset kiberspikera da se sjebe, onda ih frlji posle na deponiju, a ne mene ovde u zdrav organ. Splotim ceo programski savet. Ih napompam."

"Navodno će uvesti Harmsijade u politpopprogram."

"U tri klasika. Onda će politruci da čupaju noge i grkljane jedni drugima. A ja ću da najebem, razume se", brbljao je Mileta i provjeravao istovremeno logometrom harms-robotove integrirščike, brzo i akuratno. Usprkos svojoj neizmjernoj prostoti i onom što su DSZ-referenti u svojim mjesečnim raportima jezgrovito nazivali 'ispoljavanje stavova sumnjive podobnosti' (skr. sumpodstavova), Mileta je bio prvoklasan kibertroničar, tako da su ga uvijek budni organi za sada trpjeli, sve dok u vječnoj dijalektičkoj borbi efikasnosti i podobnosti ne prevagne opet ova posljednja. U idućoj čistki – ode on u superpoplogor, mislio je Gardije uzgredno, provjeravajući listu dnevnih radzadataka.

Tri vodokotlića u alarmantnom stanju. Gardije je uzdahnuo i aktivirao VIS dirigirku (dirigirani mikromodul vodoinstalaterskog smjera). Dirigirka je ispuzala iz svog ležišta i krenula kanalizacijskim cijevima do najbližeg neispravnog kotlića. Gardije je u Indokseku savjesno i odgovorno vršio poslove i radzadatke vodoinstalaterskog kibernetičara.

"Misli čto včera slučilos", reče Gardije (citirajući superpop-hit) dok je dirigirka hitala svom odredištu.

"Šta?" upita Mileta ne dižući glavu.

"Sreo sam 'vušku. Na Prilazu Arme."

"Je l' bilo pompanja?"

"Derivatu, ne idet o tome. Nije imala pščik."

"Vidi originala."

"A to je tek početak."

Mileta se okrene prema Gardijeu, pokaže znak 'čekaj' i posegne rukom ispod stola. Gardije je znao da biva uključen improvizirani đubregenerator za ometanje DSZ i državnih monitora; njime bi se služili kad god bi trebalo razgovarati o potencijalnim sumpodtemama. Da se organi ne napinju uludo, govorio je Mileta.

"Ona je nebohod. Na Cvjetovima", reče Gardije kad je proradio ĐG.

"Hm."

"I na trenutke – kao malo... frukt, veš. Ali opet... možda je to od droge."

"Heh."

"Najvjerojatnije krade."

"Oj-joj."

"I Amerikanka je."

"Jebem mu Iljiča!" uzvikne Mileta i tresne logometar o stol.

"Čoveče, ti obaraš rekorde! Znao sam da si šljapa, ali baš toliki... Gigantski! Amerikanka! Daj da te smestimo u Muzej Revolucije, majke mu ga nabijem!"

"Ima super figuru", reče Gardije.

"Ti si pomerio, odštekao i skrozirao. Ne znam šta još čekam – treba da idem po Gajgerov brojač! U Fridriha!"

"Ma, nije... Ona se samo rodila u superpoplogoru, veš... Tamo su je i navikli na Cvjetove, dejstviteljno..."

"Idem da pustim Patetičeskog", reče Mileta, ode do datfona i stvarno pusti Patetičeskog. I to 'Tri godine i ni dana manje'.

"Zapravo ne znam zašto ti to pričam", reče Gardije introspektivno. "Ne mogu je uhvatiti ni za glavu ni za rep, pa to ti je. A svejedno..."

"Tebe će referenti živa da oderu", reče Mileta.

"Inače", doda malo kasnije, "teška je svinjarija to šta su uradili Americi."

"Teroristi su krivi", reče automatski Gardije. "Ultra-anarhisti. Nezapamćeni zločin."

"Jeste, kad su razjebali Washington bojgolovkom, pa su Ameri dumali... Ali onda kad je izbila Tragična greška – i kad se ispostavilo da je sovetski štit 95,4% nepropustan..."

"Da je bilo drukčije zmendrao bi i cijeli SSER."

"Ne kažem. Nego – je li bilo nužno uzvratiti udarac? I kad je već Amerika popušila – je li bilo nužno izolovati? Blokada?"

"Kontaminacija, izbjeglice. Bezbrazlozi."

"Eh..." reče Mileta. "Pitam se samo... kako bi danas svet izgledao? Da nije Sovjetski Savez dominantna velesila i kultura i ta govna. Bi li bilo još odštekanije?"

Gardije nije komentirao. VIS dirigirka je stigla na cilj i izvlačila svoja visoko specijalizirana mikrooruđa, prilijepljena uz unutrašnju stijenku kotlića. Tiho je bipnulo kad je Mileta isključio Đ-generator, smatrajući razgovor završenim. S njim je iz svega ispadala superpoppolitika.

Gardije je analizirao oštećeni ventil, otkrio bolesno mjesto i aktivirao brtvilice. Onda se okrenuo da uzme služkom i...

"Hhh", prostenjao je Gardije, April ga je ščepala za ruku i bez riječi ga (derući mu kožu noktima) povukla za sobom.

#BANG!koš<180>mar/vr[lud]tlog:
1000puta*preeksponirana**fot?div!
ljografija&jedšprekodrugogćno
d e l i r ! <<onepoznatjelestvari>>*I:
SA/SVIHhhh(G!)STRANA/ODJEDNOM!!!
strahstrahstrahstrahstrahstrAHHH*
SVA*MJESTA*ISTOVREMENO!!*

... i onda su odjednom April i Gardije negdje na Savi među privlokalima na čamcima i drždrvećem.

Bljesak.

I grom prejak da bi ga se čulo.

"Druže kapetane", reče major Popončikov Pjotru, "ovo je drug potpukovnik Korzikadze iz Mrežne službe OS. On je komandant Odjela za sadejstva s GOB-om. A ovo je inženjer-kapetan Točkin, on će voditi operaciju." Bili su u Komandi Mreže OS u Mavrinu.

"Zdravo", reče Pjotr.

"Pripremili smo vaš materijal, druže kapetane", reče potpukovnik Korzikadze dok su se spuštali liftom u podzemlje, u Centrmrež-kompleks. Interesantno je pitanje – kakvim točno ekstra-sposobnostima raspolaže vaš subjekat."

"Imamo dvije ideje, onako čisto spekulativno", doda Točkin.

"Ili je telekinetičar – što je, prirodno, povezano s iscjeliteljskim moćima – koji iz nastranih razloga (psihopatologija) materijalizira dijelove sebe na distanci i tako manipulira objektima, umjesto da pomoću ekstra-moći premješta objekte neposredno. Ili je sposoban da se kreće kroz hipotetsku četvrtu dimenziju."

"U svakom slučaju", reče potpukovnik, "nijedan ek straščik s takvim sposobnostima nije dosad otkriven. Čak ni oko najvrućih točaka u Americi. Mutacija je jedinstvena."

Pjotr pogleda majora Popončikova. Nagađao je kamo drug potpukovnik smjera.

"I ne sumnjam da vam je jasan strateški potencijal subjekta s takvim ekstra- sposobnostima, u svjetlu dostignuća naše biotehnologije, druže kapetane", reče potpukovnik. Pjotr zakima glavom. Eto, vojska se zainteresirala. Od važnosti za obranu zemlje – i ode njegov slučaj. Zdravo druže kapetane. A svinja Popončikov se samo smješka. Njemu sve ide u plus, takav mu je položaj.

"Jeste li već radili s Mrežom, druže kapetane?" upita Točkin Pjotra; sasvim reda radi, s obzirom na Pjotrov rang.

"Nisam", odgovori Pjotr kratko.

Bili su propušteni kroz mo. pob. blindirana vrata i našli se u Centrmrežkompleksu; u dugačkoj sali gdje su pred baterijom terminala sjedili operatori s tehnikom na glavama. Oko operatora vrzmali su se inženjeri i tehničari s činovima na radnim mantilima i potiho se dogovarali. Služkomi su neprekidno bipovali, magnitštampači zujali.

"A kod nas je, eto, radno", prokomentira potpukovnik Korzikadze. "Točkine, koji imamo terminal?"

"# 35, druže potpukovniče", odgovori Točkin. "Evo ga ovdje."

"A sada je, druže kapetane", reče on obraćajući se Pjotru, "neophodan precizno definirati cilj operacije. Što, specifično, treba saznati?"

Operator za terminalom 35 okrenuo se na svojoj obrtnoj stolici prema grupi oficira (nije mogao zauzeti stav mirno radi aparature na glavi). Vidi originala, pomisli Pjotr. Taj pogled... Bilo je čak bezobrazno kako je taj čovjek buljio. Pjotr se sjeti pogleda ekstraščika iz zavidovske dače. "Tražim identifikaciju osobe iz 1346 minute video-materijala 7GRRR28/9MOII", reče Pjotr. "U prvom redu – ime i trenutačno mjesto boravka".

"Izvrši", naredi Točkin. Operator se bez riječi okrene natrag prema terminalu. I ništa više.

"Operator... on ništa ne radi", reče Pjotr u nedoumici.

"Kakav operator? U zabludi ste", dočeka Točkin trijumfalno.

"Nema operatora; sve što vidite – to je terminal".

"Pred vama je HBTI, heterogeni biotehnološki instrument, druže kapetane; takva je Mreža. Dijelove zadataka – koji traže veliku brzinu i preciznost – kod nas obavljaju mašine, ali tzv. softverske zadatke – živa sila, čija je umna moć, zahvaljujući strojnom dijelu, povećana i do par hiljada puta. Mozgovi – preko kojih komuniciramo s Mrežom, itd. – su priključeni u sistem neposredno putem b/t adaptera – to je ova tehnika na njihovim glavama. Na žalost, niste stručnjak..."

"Kako birate te... operatere?" upita Pjotr.

"To su umno zaostale osobe, koje zahvaljujući svojoj korisnoj funkciji imaju šansu da djeluju kao zdrava ljudska bića", odgovori Točkin. "Njihovi su roditelji drage volje pristali da im djeca na taj način služe Domovini."

Famozni vojni idiote, pomisli Pjotr. Superspecijalne jedinice. Ili barem jedan vid njihove upotrebe.

"U vezi s tekućim zadatkom... Postoji izvjesna mogućnost negativnog ishoda, u principu. Ako se traženi subjekt nalazi na području bivših Sjedinjenih Američkih Država. Podaci kojima Mreža tamo raspolaže dosta su, recimo, nepotpuni. Radi – općenite situacije, razumijete."

Monitor terminala 35 se osvijetli; ing. kapetan Točkin se nagne da bi bolje vidio.

"Čini se stoprocentni uspjeh, druže kapetane", reče. "Čestitam. Subjekt je – Oneheart, Blankfrank T, itd-itd... rođen 2028... Nalazi se u Superpopularnom karantenskom logoru Nantes, 4118, baraka Ž."

"Druže majore," obrati se Pjotr službenim glasom majoru Popončikovu, "tražim dozvolu da naredim privođenje traženog subjekta."

"Nema potrebe, druže kapetane", umiješa se potpukovnik Korzikadze. "Već smo uprogramirali Permanentnu naredbu za provođenje – po preporuci, razumije se, vaših GOB-starješina."

Pjotr se (malo kiselo) nasmiješi.

"Trebalo je samo u Mrežnom terminu otkriti lične podatke tog gada."

"Pa, počašćen sam što ste mi..."

"Primite i moje čestitke, kapetane Ščukin", reče major Popončikov. Uh, pomisli Pjotr.

"Raport o privođenju trebao bi stići svakog časa", reče ing. kapetan Točkin.

Čekali su.

Raport stigne.

s-pkl 1219/sser
veza: povnarbr. 4160/50-perm.
* subj. OBEHEART, b.t. #rt13422956
NIJE prisutan na teritoriji s-pkl
1219?sser* u cilju privođ.subj.
izvrš. operacija pretresa šir.
spektra/izvbr. 019-23int * rez.
NEGATIVAN * istraga u toku *
16/08/50/0912 sservr.
puk. FRUNSKIN, a.v.
K-dant s-pkl 1219/sser

"To nije moguće", reče zaprepašteno ing. kapetan Točkin. Nitko nije na njega obratio pažnju; ostali su oficiri gledali na drugi kraj sale, gdje je oko skupine terminala zavladala iznenadna pojačana aktivnost. Bipovanje skužkoma povisilo se za nekoliko oktava. Pojavili su se oficiri u bijelim smog-bluzonima – GOB-agenti stupnja B i V za kombinirana sadejstva putem Mreže.

Svima je, naravno, bilo jasno što se desilo; zna se radi čega izbijaju uzbune u Centrmrežkompleksu.

Samo su se pitali: gdje?

"Drugarice potporučnik", zaustavi potpukovnik Korzikadze jednu uzrujanu ženu-tehničara. "Što se dogodilo?"

"Druže potpukovniče – teroristi su uništili zgradu evropskog Indokseka u Bosanskom Brodu!"

Dimna pečurka se polako dizala nad gradom. U daljini su zatulile sirene.

Na Savi, oduzete sovmase gledale su pečurku kako polako raste u nebo. Onda se na njih srušio vjetar od udarnog vala, i od tog vjetra rasprsla se na komadiće glupo zamrznuta slika. Voda je zakipjela među čamcima-kafićima, poletjela su obrok-pakovanja sa stolova, gomila je potrčala prema obližnjoj stanici ekspresa rušeći ulične kioske i gazeći bespomoćne robosmetlarčike. Odnekud se pojavio vojni samolet u niskom letu i vrisnuo u smjeru pečurke. Prsnulo je razbijeno staklo.

April i Gardije obreli su se u nekakvom prolazu punom praznih kutija superpop-sojburgera 'Radost kolektivizma', po strani od uspaničenih sovmasa. Gardije je gledao April razrogačenim očima. Ona se naslonila na zid, teško je disala.

"To je bio on", prodahtala je.

"April – Vl. Ilj. – Što..."

"On", reče April. "Stavio je bombu kod tebe u Indoksek. Slučajno sam gledala tamo – i vidjela – jer je bomba bila sva preko, razumiješ – a to se odmah vidi – i tebe – i..."

"April – ono – to je Indoksek?"

April klimne.

"O u piterinu", reče Gardije i okrene se od nje, prema šarenoj hrpi 'Radosti kolektivizma'. Mislio je o Mileti. Mislio je o amblemu Zagotzerna na kutijama.

"I – svi su mrtvi?"

"Da", odgovori April. Gardije zažmiri. (Crno i bez odgovornosti.)

"Otkud mi ovdje, Lenjo ga pompao."

"Išli smo preko. Ja sam te prenijela."

April udahne. "Bio si tamo, vidio si. Tamo – se vidi sve najedanput. I odatle se može na bilo koje mjesto na svijetu. Direktno. Mislim da je to četvrta dimenzija."

"V. Ilj.", reče Gardije. Ruke su mu se počele tresti.

"Eto. Vjerojatno mi je to radi Amerike. Jer je moja majka bila ozračena dok je bila trudna."

"Ja vidim sve. I gdje god bilo sakriveno. I mogu uzeti što god hoću. I... vidim one dijelove vas koji postoje preko, one kojih vi niste svjesni. Gdje se vidi što mislite. I sve."

"Jedino..."

Gardije je bio previše pometen da bi razumio sve što April priča, i tek ga je promjena u tonu natjerala da se okrene. "Čovječe", reče April, "ti nemaš pojma kako je. Tamo. Sve je nadohvat ruke, a bezvrijedno – jer je obično, od ove strane, razumiješ? A tamo nema nikoga. U superpoplogoru – ti nemaš pojma, tko nije bio ne može to ni zamisliti – tamo sam počala jesti Cvjetove da vidim onu stranu, da budem ista kao svi, razumiješ? Mogla sam otići odande kad god sam htjela – ali sve je bilo tamo, svi koje sam poznavala, sve! Blesavo dijete, eto. Pa i sad, nekad..."

Gardije je uzme za ruku. Počele su ga peći ogrebotine. April se tresla. Došla je po mene, pomislio je iznenada. "A on", reče April, "postoji. Isti kao ja. Samo nikako ga ne mogu pronaći, nikako! Vidio si kako je preko. Kaos je to. Ima toliko mjesta da su šanse..."

To je bio on, rekla je, sjeti se Gardije.

"Sine Lenjine", zazove Gardije prestrašeno. "April – on je podmetnuo bombu!"

"Da", reče April. "I prije one u Upsali, Beču i u onom smiješnom gradu. Tako sam i saznala za njega. VIDJELA SAM IH."

Gardije joj pusti ruku.

Iz zida izađe čovjek.

Opet sam na početku, mislio je Pjotr potišteno, izgubljen usred zbrke u Centrmrežkompleksu. Osim što znam koga tražim.

Ali znam također i da je neuhvatljiv. Barem je interes Armije rapidno opao, probao se utješiti.

"Očito", zaključi ing. kapetan Točkin, "bili smo nerealni misleći da će taj Oneheart – uz svoje ekstra-moći – ostati u superpoplogoru."

Potpukovnik Korzikadze i major Popončkov napustili su dvojicu nižih oficira i umiješali se u grupu zauzetu B. Brodskim napadom.

Ostalo je još jedno, pomisli Pjotr. Hazard.

"Druže kapetane", obrati se on Točkinu, "mogu li tražiti od Mreže još jednu informaciju?"

Točkin ga pogleda. "Možete, druže kapetane. Samo požurite – uskoro će antiterorističke operacije zauzeti i ovaj terminal."

Idiot-terminal ponovo okrene prema Pjotru svoje riblje oči. "Koji su restorani (i slični objekti) na području Mreže zabilježili u posljednja dva tjedna porast prihoda zahvaljujući prodaji jela od originalnog mesa?" Eto – blesava ideja koja podrazumijeva da Oneheart iz nekog bolesnog razloga nije dragocjene original-artikle sam upotrijebio (ali tko bi sam pojeo preko 100 kg mesa, makar i originalnog? Za dva tjedna? Ali možda ima i saučesnike. Ili puni škrinju.) nego ga prodao nekom od onih superpodobnih restorana specijaliziranih za original-jela, koji su među apartčikima mjerilo socstatusa (iako – uz takve ekstra-moći, njemu rublje neće trebati). I još – da je vlasnik tog fiktivnog superpod. restorana dovoljno pohlepan da svu količinu odmah pusti u opticaj (ali opet, vlasnici jesu u principu pohlepni, Pjotr je radio u sektoru i poznavao tip ljudi; a mušterija je uvijek bilo; doći samo na listu čekanja za superpod. restoran bio je podvig). Pogledao je Točkina i vidio da je i njemu otprilike jasan taj lov u mutnom. Ing. kapetan se smiješio. Eh.

Odgovor stigne.

VP6788/08/50/1052/ghRt=3
* kišlak&kizjak, amsterdam/SSER
* leger liefhet volk, erevan/SSSR
* no habla cafe, nanking/KNR
* komuna, pariz/SSER
* zadr. restoran br. 9, pnompen/DRV
* otorinolaringologija 1 i 2, ulan bator/NRM

"Daj ispis s kompletnim podacima", naredi Pjotr terminalu. Poslije se javio majoru Popončikovu.

"Druže majore", reče, "dozvolite da nastavim s istragom u vezi s problematičnim slučajem."

"Svakako, svakako", odgovori major Popončikov. Misli da idem obavljati formalnosti, raspisati generalnu GOB-potjernicu i te stvari, znao je Pjotr. "Samo naprijed, druže kapetane." Očaran je što se našao usred velike stvari, makar i slučajno.

Uzbudljivi život GOB-agenata. Ing. kapetan Točkin pratio je Pjotra do izlaza.

"Znate li, druže kapetane", reče on u liftu, "da je sasvim moguće da ove terorističke akcije izvodi upravo vaš ekstraščik?"

"To bi objašnjavalo neuspjehe Mreže i GOB-specijalnih ekipa i državnih ekstraščika i sistema osiguranja, razumijete."

"Hvala na gostoprimstvu, druže kapetane, i zdravo", reče Pjotr, kapija Komande Mreže OS – Mavrino se otvori i on izađe na pločnik Avenije domovinskih koračnica.

Krene zamišljen prema stanici gradpojezdmetroa. Sad još i ovo. Ako taj ing. kapetan bude brbljav, i to dođe nekom generalu do ušiju...

Bolje provjeravaj one restorane, reče sam sebi. Ode dupe ako ne upali.

A što ako Oneheart jest taj manijak-terorista, i ja vršim kontrarevolucionarni čin ne izvještavajući nadležne?

Pjotrov služkom zabipuje na građanskom kanalu. Pjotr stane i nađe se u nezavidnoj situaciji, bujici sovmasa na putu. Psovali su ga i time i ne znajući (jer je bio u civilu) vršili minorni superpoppolitički prijestup. Olabavite, mislio je razdraženo Pjotr. Ne može čovjek stati na ulici.

"Ščukin", javi se on.

"Druže Ščukin". reče služkom, "ovdje Lenjbolnica 34, Odjel za kancerozna oboljenja. Dužnost nam je da vas izvijestimo da je današnjeg dana u 0850 kod vaše supruge, Ščukine Alje Pjerovne, #44Lj8, došlo do naglog pogoršanja zdravstvenog stanja. Zbog prestanka rada oba plućna krila (izazvanog malignim tumorom) vaša je drugarica supruga smesta priključena na pulmosupstitutor, međutim, nastupilo je duboko komatozno stanje i u 1107 registriran je prestanak rada njezinog mozga. Više puta ponovljena reanimacijska procedura nije dala zadovoljavajući rezultat. Želite li odobriti isključenje sistema za umjetno održavanje životnih funkcija?"

"Majko moja", reče Pjotr.

"Razumijemo vašu tugu, druže", nastavljao je služkom, "no naša je nemila obaveza da vas upozorimo da trenutačno još najmanje četiri pacijenta čeka na red za sistem za održavanje ŽF, te – razumije se, bez pritiska na vas i vaše najintimnije osjećaje – svaka minuta, u duhu Hipokratove zakletve..."

"Isključite", reče Pjotr i ugasi služkom.

Alja.

Prolaznici su ga srdito zaobilazili, udarali služkomima, superpop ženskim torbicama, omladinskim poznakomščikima; b/t šarplaninci su mu se zapletali u noge uz uvrijeđeni lavež, bakice penzionerke su ga krvoločno odmjeravale, aparatčiki su mu čepili nožne prste.

_____ kako baš sada toliko je malo trebalo da da sam riješio ovaj slučaj sve bi se sredilo zalihe Politbiroa znam kako je to u bolnici izgledalo ti njihovi ŽF sistemi ja sam kriv sigurno je čekala na umjetna pluća sigurno a kad sam je zadnji put a samo sat kasnije ______

Ja sam im rekao da je isključe.

Tehnički, ja sam je ubio.

Alja.

Čovjek koji je izašao iz zida bio je visok i strašno mršav i nosio je maljevičke i Hertzov Crveni sako i Udarničkije odraz-naočale. I imao je rijetku kosu i fujrok- tetovažu na obrazu.

"April", rekao je i skinuo naočale, "ja sam Gewsch."

April je krenula prema njemu. Gardije se sledio od Gewschovog pogleda. April, April, zvao ju je u sebi. Ona se nije obazirala.

Gewsch ispruži ruku.

April.

"Been looking for you", reče April.

"Znam", odgovori Gewsch.

April prihvati njegovu ruku.

Slijedeći tren više ih nije bilo.

'Radosti kolektivizma' su se samozadovoljno izležavale oko Gardija.

April.

Rue St. Andre-des-Arts.

"Hajdemo", reče Pjotr Francuzu Patibulaireu, agentu stupnja W kojeg mu pariška GOB-prefektura dodijelila kao vodiča/prevodioca. Patibulaireu Pjotr nije bio baš simpatičan. Pjotr je u zahodu ekspresa Amsterdam-Pariz popio sto pedest grama sint-votke s dvije tablete 'Mirovih brigada', kupljene na crno, i osjećao se vrlo anestezirano i bilo mu je svejedno što Patibulaire misli o njemu.

Dva agenta uđu u restoran 'Komuna'.

'Komuna' je, kao i svi dobrostojeći lokali, bila namještena u retrokolhoznom stilu, velikom hitu tekuće se zone u kultživotu politruka (a time i aparatčika, razumije se). Sve što treba bilo je tu: prljavi stoljnjaci higijenski zamusani prstima priznatih umjetnika-propagandista, gola rukotvorena žarulja koja visi sa stropa na originalnom gajtanu, Seiko kibermuhe-zunzare, unikatne štampane parole na zidovima ( CIJELA ZEMLjA UČI OD ARMIJE, POŠTUJ RAD ČISTAČICE, UNOSI U ORGANIZAM VRUĆU HRANU I RAZNE ZAKUSKE ), napredna m/p impro muzika. Vrlo ekskluzivno, u toku i ukratko podobno. Kao i u Erevanu i Amsterdamu.

Inače, zna se, standardno: šank, samovar, rakije, sindikalni organ reda i mira, konobar (u šik radnik-udarnik kompletu). I par gostiju zaslužnog izgleda u separeima. Original-artikli, dakle, u opticaju.

Sve to Pjotr mehanički snimi pogledom i drveno, škrip-škrap, otkorača do šanka. Mogao se truditi da bude neupadljiv ali baš ga briga.

"Druže", reče i pokaže isprave, "tražimo vlasnika ovog lokala." Usne su mu se ukočile po putu.

Konobar nije trepnuo.

"Onuda", reče on izvrsnim ruskim (naravno) i pokaže im na koja vrata trebaju ići. Pjotr odškriputa, Francuz za njim. U kancelariji ukrašenoj divportretima druga Vasilija Jakovljeviča Golovina čekao ih je nosati subjekat sklon gojaznosti s marksistički bujnom bradom, i pušio original-cigarete. "Drug Al-Ligament?" upita Pjotr.

"Ja sam", odgovori bradonja ruski.

"Mi smo iz GOB-a" – isprave – "Došli smo vam postaviti izvjesna pitanja. Druže Patibulaire", reče Pjotr francuskom agentu, "pripremite injekciju."

Patibulaire raširi po stolu pribor i počne uobičajenu proceduru. Vlasnik je gnječio cigaretu u pepeljari. Pjotr je zurio kroz prozor. Sunce je zalazilo, nebo je bilo zeleno po rubovima (fotosmog).

"Nema razloga za uzrujavanje", govorio je Patibulaire." Ovo je jednostavni test za prisustvo antidota na supstancu Č u vašoj krvi. Rutina, razumijete..."

"Je li taj – serum istine... stvarno neophodan?" pitao je vlasnik dok mu je Patibulaire skidao indikator s kože lakta. "Potrebno je da budemo maksimalno sigurni da govorite istinu", objasni Patibulaire. "A ovim putem to postižemo uz najmanje neugodnosti po vas, razumijete..."

I ubrizga mu supstancu Č.

"Puno diskutirate sa subjektima", reče Pjotr dok su čekali tri minute da supstanca počne djelovati.

Patibulaire je šutio.

"Od koga si nabavljao original-meso u posljednja dva tjedna?" upita Pjotr omlohavjelog vlasnika. "Svinjetinu, teletinu, piletinu, no?"

"D'un ... etudiant-nebohodimiy", odgovori bradonja.

"Od jednog studenta-nebohoda", prevede Patibulaire.

"Toliko razumijem i sam", reče Pjotr. "Kako se zove?"

"Je ne sais pas."

"Opet razumijem", reče Pjotr. "Kako si mu plaćao? Gotovinom? U naturi?"

"Non, non, avec ma carte magnetique!" odgovori vlasnik. Vidi amatera.

"Nisu me obavijestili da znate francuski", reče Patibulaire uvrijeđeno.

"Daj broj kartice."

"C'est dans ma slouzhokomme.."

Pjotr pošalje dobiveni podatak lokalnoj GOB-informbanci. Identifikacija je obavljena za trideset sekundi.

"Nije on", reče Pjotr. "Irtenbeker, Veker, student biotehnologije, stipendist Muslija, registrirani narkoman. Maison de Proleteriat Internationale 790F/22, Cite Universitaire. Vodite me tamo. Druže."

Ostavili su omamljenog vlasnika da se njiše na stolici.

"To je relativno nepodoban kvart", reče Patibulaire. "Antisocijalni elementi, delikventno-anarhoidna omladina..." Ispred 'Komune' čekala su ih dvojica u sivim aparatčik-odjelima.

"Kapetane Ščukin", obrati se jedan od njih Pjotru, "mi smo – A i B iz Specijalnih jedinica OS. Naređeno nam je da vam pružimo pomoć u istrazi."

I zatim (za Pjotra sasvim suvišno) doda:

"Na najvišem mjestu smatraju da postoji mogućnost da subjekt Oneheart, Blankfrank T. ima veze s tekućom serijom terorističkih akcija."

"Unutra je", potvrdi specijalac B isključivši ekran-naočale. "Druga soba lijevo. Spava. U društvu ženskog subjekta." On, Pjotr i specijalac A stajali su u mraku u hodniku, pred vratima stana Gewsch-Onehearta. Patibulaire je čekao dolje u samoletu i pratio operaciju preko videa, spreman da u slučaju potrebe uzbuni raspoložive pariške organe reda i mira. Dovde – i do Oneheartovog lažnog imena – ih je vrlo brzo doveo kratki informativni razgovor (uz primjenu sredstava još efikasnijih od supstance Č) s nesretnim studentom – nebohodom preko puta. I upravo se pokazalo da su aparatčik-odjela iznutra puna supersofisticiranog naoružanja i obavještajne opreme.

"To je stopostotno on?" upita Pjotr.

"Potvrđeno."

"Vrata su spremna", javi A. On je pomoću speckoma prodro u sigurnosni sistem maszgrade i uspostavio kontrolu nad vratarskim potprogramom Gewsch-Oneheartovog stana. Tamo su unutra upravo sve brave prešle u položaj 'otvoreno'.

Tri agenta pripreme svoje oružje: Pjotr crnu službenu Škodu, specijalci Čakove s autonomnim fiksiranjem mete. A otvori vrata. Pjotr klizne unutra, specijalci za njim. Mrak, hodnik, bez namještaja, nekakvo ukrasno bilje se migolji u dnu. Druga vrata lijevo; Pjotr za tren zatvori oči. Jedan, dva, tri. Ležali su na krevetu, zagrljeni, zaspali. Nered. Žena je imala fantastično tijelo i duge noge i bila ošišana do kože. Gewsch-Oneheartov obraz se crnio od tetovaže. Dok ih je Pjotr gledao, žena se okrene na bok.

Specijalci opale iz svojih Čakova. Flop flop. Imali su prigušivače.

Tijela na krevetu se kratko zgrče i sve je bilo gotovo.

"Materinu", reče Pjotr.

A upali svjetlo. B ode do kreveta vadeći usput iz odijela dvije vreće mo. pob. plastike. Nije uopće bilo krvi.

"Naprijed s hladnjačom", zapovijedi A nekome preko speckoma. Pjotr je stajao i blenuo. Specijalci počnu pakirati tijela u vreće, brzo i efikasno.

"Zašto?..." upita Pjotr i spusti ruku u kojoj je držao Škodu.

Odjednom mu je bila jako teška. Boljele su ga noge.

"Druže kapetane", reče A, "nama su na najvišem mjestu naredili: smjesta eliminirati."

"Na najvišem su mjestu zaključili", reče B, "da je subjekt radi svojih ekstra-moći, prvo – praktički neuhvatljiv, drugo – preopasan da bi bio na slobodi. Ako stoji iza onih akcija, shvaćate..." A prijekorno pogleda B-a.

"A čemu... vreće?"

"B/t", odgovori kratko B, najednom vrlo zaposlen.

Tako, pomisli Pjotr. Nova vrsta vojnih ekstraščika.

Išlo mu se kući.

Osjećao se glupo i kao da bi mogao mirne duše podići Škodu do svoje sljepoočnice i okinuti. Gledao je kako glava Gewsch-Ohehearta nestaje u vreći i sjetio se kako mu je taj čovjek pokazao prostu američki gestu, nekako mu je bilo blesavo oko srca. Neke su se stvari negdje komešale. Gledao je ženu koju nikad ranije nije vidio, a koja je ispala tek onako, nekako usput. A imala je takvo tijelo i ćelavu glavu i kakvo ime može imati takva ženska? I otkud ona u krevetu s Gewschom? I hiljade pitanja u noći. Hiljade uličnih svjetiljki svijetle na ulicama kojima nitko ne prolazi.

Zvuk dva patent-zatvarača.

Eto.

Gardije Kostanj nikad više nije vidio April.

// Projekat Rastko / Knjizevnost / Srpska fantastika //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]