Biblioteka srpske fantastike

Vesna Gorše

Zak Odmetnik i Belzebub Lutkar, lopovski mag

Trnova kruna silinom šake odbačena daleko. Odmotavam zveckavim zlatom obrubljen pojas s trbuha, pokrivam njime rane i ožiljke slobodne lubanje; čarolijom smirujem bijesnog Činovnika čiju sam draganu rasplakao bezrazložnim kletvama, i koristeći zabunu, trčim u noć.

Srcoliki putokazi po zelenoj kaldrmi, kroz Vilinski prolaz na Novom Pigalu u kvartu za bogate budale; zanimljive statue u oklopima od voća i plastike, priljubljene uz staklo, pod nadstrešnicom od neona, omamljene od čekanja i sjećanja na samotne večeri i propale prilike, odlutale daleko s prinčevima i dirljivim čoporom djece u nedohvat noj budućnosti. Plavuša slijepa od maskare popravlja šminku u ručnom ogledalu, brineta od dosade vitla torbicom, rubom oka hvata boje moje bogate odjeće: "Hej, lijepi!"

Odmahujem, i one, opet umirene, uz izloge nastavljaju da čekaju.

U kvartu siromašnih, toke od kože i dragog kamenja i svila mog kaftana sjaje pod uličnom rasvjetom; prosjaci, gatare, kurve bez dozvole, dileri, sakati sitni lopovi, agenti za novajlije, slijepi svirači, kockari i propali zabavljači okružuju me poput zloslutnog oblaka – atmosfera drukčija, zbijena, vonjava. Stežu se oko mene pa krzmaju, prate me na odstojanju kao pipavi gubavci, zuj njihovih ponuda mrmljava molitva. Pohotno proždiru moju odjeću, kovrče od zlata koje zveckaju s turbana, male kurve prljaju moje pojase, majke svodilje ubjedljivo šapuću. Ne branim se rukama, na brzinu zamišljam potop – voda već teče iz debelih oblaka, šišti iz veža i šahtova, prodire iz pukotina – među gubavcima panika, trkom bježe da potraže suha skloništa.

Napokon sam, usred noći, u opasnoj četvrti, u gradu za zabavu. Otkidam zlatne kovrče, smičem broševe, prstenje, sve Belzebubove skupe poklone; nakit spremam u vrećicu s novcem i skrivam pod najdonjim pojasom. Mačem plitko zarezujem kožu nadlanice, nalazim čip s vječnim signalom i bacam ga kanalizaciji; kaftan i prsluk ostavljam pločniku.

U košulji i hlačama čekam zoru u dragstoru na periferiji. Šankerica je krupna seljačka djevojka koja sanja o kozmetkirurgiji – kratko, zabavljam se s njom, ona to ne primećuje. Umoran od bježanja, želim krevet i utočište, ili drogu i zaborav, ali disciplinirano žvačem dvopek i ispijam crveni doručak, da ostanem pribran kad Kompanijine limuzine zakoče pred ulazom i četa mišićavih gardista s blokatorima na ofarbanim glavama i prijateljskim osmjesima na operiranim ženskim licima, zaposjednu lokal da me još jednom vrate Belzebubu, kradljivcu nad kradljivcima.

Ali jutro je sporo, šankerica uporno misli na kćerku ostavljenu kamenjaru, kod majke sirotog Nikole koji sad u Mediku prodaje čini za sramotno nisku naknadu; bolesna od čežnje, iznova izmaštava povratak s Nikolom – scenarij s grljenjem, dugama smijeha, i suza od radosti, gozbom i vriskom djeteta, raščinjen praktičnim mislima o novcu i nevjeri, kupovini odjeće i ono malo zabave kasno popodne uz memošah i holoigre i partije karata u zajedničkoj sobi hotela za djevojke.

Dok ispijam četvrti doručak vireći u njen um pun prostodušnih fantazija, gledajući kako trne ulična rasvjeta, vlastite žive snimke vraćaju me u svijet šuma po kojima sam ganjao zečeve, skupljao gljive i trave za Zvrkovu tržnicu, nespokojno odlažući korištenje dara, dok nije dozujao, lukavac u helikaru, da me pokupi u zemlju bešumnih vozila i naopako dotjeranih žena, Belzebubu, kralju kradljivaca.

"Počet ćemo s vjevericom", rekao je Juli, moj brat, tutor i jedini prijatelj, na hiljaditom prvom satu domaće obuke (ni jednog ne dovedosmo do kraja); imao sam devet godina, izuzetno sitnu građu, kompleks zbog rasturene obitelji i svoje stare sramote, i tretman čudovišta, prezir vršnjaka, i kašnjenje u obuci od tri godine.

"Nema ništa lakše?" pitao sam drven od treme.

"Ništa lakše od vjeverice", rekao je Juli sklapajući oči. I vjeverica je doskakala, s lješnjakom u gubici, gledajući nas slatkim i glupim zvjerinjim pogledom.

Nikad to neću moći, mislio sam depresivno – maltretiraju me šestogodišnjaci, sad kad se obrukam s vjevericom i oni mlađi imat će pravo da za mnom dobacuju.

Juli, čiji su brkovi upravo nicali i koji je idućeg mjeseca otvarao veliki zajednički Ples Gurmana s Gailom, najslađom djevojkom susjednog sela, nježno pomiluje vjevericu i zatrepta nad njom i ona zbunjeno ispusti lješnjak.

"Lovci su zli", naceri se, "kažu Žongleri i Pokretači. Kažu i Putnici, Iscjelitelji, Glasnici i Odgonetači. Čak i Sanjači, naša braća, i Krotitelji, naš vlastiti rod. Opaki su Lovci, kažu."

Znao sam što će sada biti, stisnuo sam zube smrznuvši se u iščekivanju.

"Gledaj", reče Juli; vjeverica padne kao pokošena.

"Mrtva", rekoh tiho.

"Da. A sad ti."

Osjećao sam čist užas. "Ne mogu."

"Ne budali", reče Juli. A onda se smekša i zagrli me očinski: "Pričao sam ti, nekad su lovili puškama i to je stvarno bilo odvratno, krv, bolne rane, kasapljenje, sporo umiranje. Ali ovo nije ništa, vjeverica uopće nije bila svjesna što joj se dogodilo, jednostavno je prestala postojati."

Kimnuo sam, gledajući u zemlju.

"Moraš se prisiliti", rekao je Juli. "Ako nećeš Kokošarima." Brzo sam odmahnuo. "Hajde onda, kreći."

Ali ja sam uzdisao i pravio grimase i Juli je, hineći strpljenje odraslog, odlučio još malo poštivati moje oklijevanje: "Ako hoćeš jesti moraš naučiti pozivati. Vjeverice i ptice i zečeve, za koju godinu srne i veprove i ondatre, kao svi majstori."

Uzdahnuo sam još jednom i hrabro kimnuo – nije bilo pomoći (demoni petogodišnjaci i vještice od odrođenih tetaka i strina i radoznalih susjeda špijunirali su iz zaklonjenih dvorišta). Zatvorio sam oči i odlutao, malo dalje, u džbunje, pa još dalje, i onda gore, među grane, njuškajući, brzo napipao jednostavan mali duh zabavljen plodinama; i pozvao. Vjeverica je dotrčala, stala pred mene, žene zapljeskale, razdragano vrisnule: "Bravo, Zak!"

"Hajde sad, ubij je", hrabrio me Juli.

"Da te vidimo!" kreštale su vještice.

Vjeverica je čekala. I ja sam čekao a srce mi je lupalo kao da će iskočiti. A onda sam je pustio i ona je poletjela u slobodu, a ja sam udario u plač i brzo protrčao kraj lica smrknutih nad još jednim mojim neuspjehom, i gore, u kuću, u sigurno utočište kreveta gdje sam ostao sve do idućeg jutra, pitajući se što je to sa mnom naopako što me čini nesposobnim i mekim, najgorim od svih šegrta, budućih lovaca pozivača.

Šankerica je drijemala na stolici kraj zrcala iza pulta, sretno sanjajući Nikolu i sebe u igri za dvoje i dekor s plamenim pticama i slatkim vremenom koje vječno stoji – odjednom, jezivi crni monstrum raskrili rajski džbun, gnjevno zaurla prema njima; djevojka skoči, trgne se, razbuđena, gledajući me zbunjeno, a onda ustane i mrzovoljno gunđajući nestane u kuhinji pitajući se što ja još ovdje radim nakon četvrtog crvenog doručka i punog tanjura nepojedenih dvopeka.

Progonitelji nisu dolazili. Zbog blokatora bilo ih je nemoguće umom nanjušiti ali osim godinama odgajanog dara imao sam još nešto, nepogrešivu intuiciju, i zbog svega bijah siguran – ovoga puta neće doći, izgubili su mi trag; prvi put nakon godina bježanja, nespretnih pokušaja i brzog vraćanja u Zamak, trikova s vremenom, malih sanjačkih lukavstava, naredbi i prerušavanja, imao sam šansu da stignem u šume, u zeleni geto Lovaca Pozivača, kleknem pred one koje sam davno napustio i zamolim ih za pomoć – napokon uništim demonsko pleme Zamka; sanjao sam o tome kad god bi moji snovi ostali slobodni – u snovima, lica mojih čuvara trzala bi se u agoniji, blokatori radosno prskali na glavama napunjenim košmarom, a moja moć, oslobođena, postajala bi osvetnička, krvožedna – monumentalan sistem ušuškan u tri nivoa blindiranog podruma raspadao se, sabotirao, zagonetno otkazivao, frcao iskre i napokon bljuvao na sve strane; Belzebub, ništica, t opio se naočigled, za njim bi ostajala sićušna lokva.

"Još nešto?" rekla je šankerica neprijateljski nakon šest serviranih crvenih doručaka s tri nadopune od dvopeka, jednom s mekokuhanim jajima i dva deserta s jagodama i vrhnjem i izvanrednom pravom kavom. "Prepustit ću vas smjeni", uzdahnula je umorno. Ali ja sam izvadio svoju karticu, Belzebubov davni dokaz povjerenja, pričekao da naplati i rješio je zatim svoje nazočnosti.

Kupio sam helibus kartu gotovinom, usput odsanjao par uputa službenici nenavikloj na zlatnike i ona zauvijek zaboravi moj lik; imao sam šansu i morao sam je dobro iskoristiti – moj trag ostat će u Medu.

U helibusu, smjestio sam se iza para gugutavih brucoša, ispred mrkih boraca za jednakost (u aktovkama skrivali su zabranjene letke, u glavama snove o novcu i moći i šifru za ulaz u čuvenu tajnu Školinu pornoteku). Za suputnike prerušio sam se u prvi lik koji mi je pao napamet – krupno, zgodno tijelo Nikoline supruge, dodavši mu vjerodostojnost, image ozbiljne, marljive, skromne provincijske djevojke koja se razočarana vraća iz pogrešno odabranog mjesta za odmor, grada kurvi i restorana preskupih za studentski džep. Zatim sam zabravio izlaze i spokojno potonuo Morfiju, sanjao bezvremene bajke prekidane buđenjem na stanicama, propadanjem kroz oluju, uzdasima borca za jednakost osjetljivog želuca koji je svo vrijeme stenjao na sjedištu iza mojeg.

"Rajska Grickala donijela su željeni profit", rekao je Belzebub (njegovo pravo ime zaboravljeno, ostavljeno negdje u predgrađu Hrane zajedno s anonimnim godinama provedenim po tvorničkim halama i jeftinim krčmama uvečer, i vječnom tjeskobom jednoličnosti i siromaštva). "Ali mi moramo dalje."

"Dalje", unisono prihvati Upravni Odbor.

(Razvukao sam usta i pokušao kimnuti ali kaciga nije dopuštala da pomjerim glavu.)

"Njušim mogućnost velike zarade", reče Belzebub očiju stisnutih u crtu. Upravni Odbor oduševljeno zaplješće. (U mom šljemu punom podrumskih bubnjeva nesnosno je svrbilo.)

"A rješenje je mlad umjetnik iz Hrane. Izuzetno talentiran."

Podizao sam ramena češući vrat, vrteći se unutra u kacigi.

"Zak, molim te", zacvili Belzebub i okrene se redu glava koje su čekale; raskrili ruke u savršeno krojenom kimonu, u trenu napravi atmosferu kako je samo on znao, i strastveno klikne: "Slava Kompaniji!"

"I bit će nam oprošteno što god činili", zapjeva Odbor u polutransu.

"Mladić je tvornica ideja", reče Belzebub.

Ljubio sam ga, podanički, ponizno i s obožavanjem, dao bih život za njega i poslednji atom snage za svaki božanski hir; ali usprkos svemu osjećao sam da nešto nije kako treba.

"A mi imamo sreću da znamo kada i gdje će se pojaviti. Zak, molim te, prestani se vrpoljiti, vidiš da govorim..."

Skamenio sam se istog časa.

"Dosta nam je Vesele Vode, Damskog Zalogaja i Medenog Sna", klikne Belzebub. "Treba nam nešto novo i žestoko!"

"Meso", prihvati Odbor.

"Kobasice", šapnuo je Belzebub s patosom; zatim se okrenuo k meni (unutra u kacigi tržnica s ćupovima začina, stošcima brašna i soli, pticama u krletkama, dabrovim krznima i balama šarene tkanina; strahopoštovanje, i želja da ugodim i povrh svega osjećaj da je nešto krivo): "Mladić je tu u Medu. Za sad to ne zna nitko osim nas."

"I bit će nam oprošteno što god činili" blejao je Odbor.

"Zak će obaviti što treba", reče Belzebub spuštajući ruku na moje rame. Zatim me brzo otpusti i pohotno se obruši na novu točku koja je obećavala još više.

Striptiz klub u kvartu za siromahe, zabavište terenskih radnika, propalih Sanjača i Odgonetača, studenata na dopustu i boema, bejaše poslednje mjesto koje bih odabrao da sam kojim slučajem sam bio uspješan biolog iz Hrane – ali on je zaista sjedio za stolom u uglu, u društvu pijanaca i Mohoni žena i izgledalo je, dobro se zabavljao.

Krčio sam put kroz gužvu, na galeriju, do osmatračnice (moj šljem zamotan krznom i perjem nije privlačio pažnju – drugi su nosili cilindre, skafandre s antenama, perjanice, napudrane vlasulje, sombrera s cvrkutavim pticama i jelenje rogove – u Medu bi svatko razuzdao maštu do najslobodnijih svojih snova), boreći se laktovima i jednostavnim malim trikovima Sanjača – imao sam naredbu da otvorim genijalčev um i ništa me u tome nije moglo spriječiti – i napokon pronašao savršeno mjesto, i odmah se obrušio dolje, ravno u srce ideja; koliko planova i snova, kompleksa, predrasuda i kompliciranih blokada dok nisam iščačkao što mi je trebalo – pod debelim jastukom od želja i krivnji, zaboravljen kao nevažan, dragocjen dar kreatora, i dalje, mučno se koncentrirajući, do kobasica; napokon radosno zahvatio punu šaku formula savršenih malih remekdjela već gotovih nadahnutih naslova – Edenska Pjesma, Papreno Sladilo, Jetrena Simfonija, Vatreni Poljubac, Lovačko Divlje Srce – presnimio sam sve i, osjećajući silnu radost zbog obavljenog posla i predstojeće pohvale Belzebubove, energično ustao i stao se probijati natrag zakrčenom galerijom. Dolje u dnu stepenica gužva gušća, nemirnija, žestoka tuča radnika i makroa – ali impulsi u šljemu snažno su me vukli kući, Zamku, Belzebubu; neustrašivo sam stupao prema erupciji vriske, izbijenih zubi. I onda se dogodio mrak. A kad sam došao k sebi, moja glava čudnovato gola, peckava od rana, oslobođenih ožiljaka, a moj duh potresen iznenadnim rastrežnjenjem – slijep od muke, nakon dvadeset godina pod šljemom, lakom za slobodom, nespretan i brljav, dadoh se u bezglavi bijeg; čekali su me na helidromu.

Ali pamtio sam način, pod vječnu krunu od impulsa iz Zamka spremio sam banalno rješenje – u gužvu, pod šake; nakon svake zadaće obavljene za gospodara, trikom dobro spremljenim u podsvijest tražio bih tuču, iščupao psovku za kakvog krupnog manijaka, uvredu za draganu i zaštitnički raspoloženog viteza, i spokojno čekao oslobođenje; a zatim bježao. Svaki put stizao bih dalje, služeći se platinskim žetonom i čarolijom dara, mijenjao hotele, restorane, elektrotricikle, naivno kupovao helikarte. A snagatori ženskih lica nalazili bi me i u paklu, vraćali pod šljem, kontroli Zamka i lopovskom kralju, da uhodim za njega i iznova kradem skupocjene ideje.

"Osoblje Heli Meda zahvaljuje na povjerenju i putnicima želi ugodan boravak u Školi", rekao je automat.

Silaznim tunelom do terminala, usput pažljivo krojeći novi lik, a zatim u helibus za Hranu, bliže šumama, bliže oslobođenju.

Naramak pruća, platnena vreća trava za sutrašnju tržnicu Zvrka Hobiste, bobice za džem njegove žene i torba puna vrganja, lisičarki, smčaka i blagvi, izvrsnih za juhe crnih dana – moj današnji ulov.

Juli, prezirač, već godinu dana papučar Kokošarki Gaili; bez obitelji, bez imanja, bez strasti za lovom, kilave građe i sumnjivog dara, Zak, kukavno štene s ružnom starom sramotom, nosi svoj dnevni ulov u zamjenu za večeru i mjesto za noć. A u selu uzbuđenje, graja, zujava žuta mrlja precizno slijeće na ledinu ispred Glavne Kuće, do nose krzna, kože, sušeno i svježe meso, neki gotove prsluke, stole, ovratnike, šubare, štitnike za uši, grijače, nakit od veprovih kljova, neki ćupove loja i debele odreske spremne za vatru, za bolje raspoloženje trgovca iz grada. Guram se kroz redove nemirnih, pogledom tražim Zvrkovu ženu a vez pruća raspada se pod stopalima, djeca gaze moje bobice i trave skačući da vide helikar. Događa se to samo jednom u mjesecu i ne ljutim se na izgubljeni ulov dana ali sam sam, zima je blizu a s njom i vukovi i krov mi je nužan. Ne vidim je, hvata me zebnja; neko drugi – šestoro nas je siročadi u selu – naći će je prije mene, još jednom ću noćiti na goloj zemlji u kuhinji Karla Pomagača. Ja, njuškalo, otvarač, kvarno štene, odlučujem se za još jednu nepristojnost, zatvaram oči, umom tražim ljubazan um Zvrkovice, ali teško je kroz graju misli, svi uzbuđeno zbrajaju vreće brašna, kutije čavala, sapun i kavu, posljednji put kritički procjenjuju krzna i meso za trampu.

Stari Zujalo Lisac zahtjeva od trgovca: "Vreću soli i vreću brašna i tri vreće krumpira. Pogledaj", širi on kožu, "tražim li previše?"

Moj um skreće trgovčevom (činim to kad ne treba, drsko kršim tabu i ronim u zabranjen mrak, kradom, lako kao da režem maslac, i sladim se, iz obijesti), slušam: Gospode, kakva budala, šest tisuća, Bog ih blagoslovio, sirote lude (Ovaj je gori od prethodnog, ali neka, mislim s ranjenim ponosom i pakošću godinama preziranog, zaslužili su.) Trgovac vadi vreće iz spremnika, susprežući osmijeh. "Hajde, stari, donesi."

"Srnetina", nudi Vučja Mama teško gurajući bačvu s mariniranim mesom. "Za toaletni komplet i pet malih vreća brašna."

"Da probam", kaže trgovac; kuša, misleći: Kakav božanski tek. Preslano je", kaže, "dat ću ti četiri."

Vučja Mama brzo pristaje misleći kako je dobar posao napravila jer svima im je ionako dosta srnetine.

Hodalo Sunce sramežljivo istupa s gotovim boama: "Deset kuna za šest vreće brašna i tri vreće šećera i balu one ružičaste tkanine." On nježno planira dar Mirti, nedostižnoj knjižarevoj kćeri.

Ovo je zaista unosno, raduje se trgovac, pohlepa ga mijenja u pravog kockara spremnog na rizik: "Ako mi daš i ovaj kožuh koji imaš na sebi."

"Ovo?" Hodalo je zbunjen; kožuh je tek izašao iz Šafranove krojačnice, to je jedina poštena stvar koju ima. "To su zečji repovi. Nema nikakvu vrijednost."

Trgovac sliježe ramenima: "Onda biraj, brašno i šećer, ili tkaninu."

Sunce misli na gladuše svoje obitelji, na cijeli mjesec do ponovne posjete helikara, a onda opet misli na Mirtine bokove, pa sliježe ramenima, skida kožuh i ostaje u samoj rupavoj košulji; željno kreće prema privlačnoj tkanini i već je dotiče ali trgovac spušta šapu: "Ne mogu ti dati cijelu", ceri se. "Možda i drugi vole ružičasto."

"Stani!" vičem. "Stanite!"

I sve glave okreću se k meni. Dabrovica sumničavo grize usne, gleda me iskosa; gledaju i drugi.

"Vara vas", kažem manje hrabro.

Dabrovica hoda unatraške, njene ruke kao kletva. "Opet je to napravio!" U očima joj luda pakost. Gomila se oko nas, zgranuta, razmiče. "Maza", krevelji se. "Zvijeri n eće da poziva, a u ljudski um tako, bez milosti, bez srama."

"Tko je to?" radoznalo pita trgovac.

"Ludo derle", viče netko da umiri trgovca. "Siroče bez ikoga."

"Čudovište", viče Ptičarica. "Bezobraznik."

"Ljenčina, parazit", vrište Grdinovi blizanci.

"Otpadnik!" bijesno urla Vučja Mama.

"Mladež", rezignirano kaže stari Zujalo Lisac i vrti glavom.

Cijelo selo uzbuđeno mrmlja, spremno je na linč.

"Dođi malo" ljubazno kaže trgovac iz grada. (Ovo bi se od svega moglo najviše isplatiti.) "Čitaš misli, je li?" Spušta mi ruku na rame. "Lijep dečko." (Kakvo jadno kilavo derište.) "Nemaš nikoga, zar ne?" (Konačno da se i meni posreći.)

Gomila je zbunjena, radoznalo čeka ishod.

"Čitaš misli, je li?" ponavlja trgovac. (Sto tisuća kod pravog kupca, povlačim se zauvijek i uzgajam perunike do kraja života. Čekaj, do vraga, pa on i sada zna što mislim.) Mršti se, mučno, kašlje, a ja slatko šutim; gomila je mirna.

"Reci, sine, da li bi volio sa mnom u grad, da vidiš sva ona čudesa?"

"Volio bih", kažem spremno.

U domu sam kupio zelenu odjeću, brzostrel i strelice s omamljujućim sredstvom i balon skupog žestokog pića od Belzebubove licence. Zatim sam sve prebrisao čarolijom, za posljednje zlatnike unajmio elektrotricikl i krenuo starom kraju.

Prvi put stao sam u krčmi uz cestu (onjušio tragove za sobom – nitko me nije slijedio), pojeo obilan seljački ručak i poslije prošetao, da nakon dvadeset godina opet pogledam gusjenice kako žderu lišće, šumske mrave i ptičja gnijezda; pozvao sam, mutnim, davnim, drhtavim impulsom, i plava sjenica, zbunjena, poslušno je sletjela na moju ruku. Pozvao sam još jedanput; nakon duge minute obitelj kunića opkolila me kao kakvog kralja zvijeri; posramljen, iznutra, brzo otpustio društvo – ljepenka, zov mog uma, jednako neprilična kao prije hiljadu godina kad su me tjerali da ubijam vjeverice da dokažem kako mogu biti lovac.

Drugi put stajem ispred samog sela, da načnem balon s pićem – treba mi hrabrost; a selo me čeka izmijenjeno, plastikom popločanog glavnog trga, s neonski obojenim kućama, hidrantima bešćutno usađenim u sterilna dvorišta i gljivastim svjetiljkama za noć – jedino grmlje gloga, neošišano, još slobodno raste uz mrežu staza i puteva, i radoznale vještice vise po plastičnim ogradama mrmljajući ispod glasa, kao nekad.

"Elektrotricikl!" viče za mnom seoska dječurlija.

Prilazim zanimljivoj žutoj kući na mjestu gdje je nekad propadala siromašna koliba Karla Pomagača.

"Je li ovo kuća Karla Pomagača?"

Stara žena pogledom ispija mi dušu (pripada li ovo obješeno lice, ove mrenaste oči onoj privlačnoj matroni koja me je nekad tetošila kao svojeg?); "Mi smo odavno promijenili imena."

Ne prepoznaje me, gleda me neljubazno, otrovno, gradsku nakazu. "Karlo je mrtav", kaže hladno. "A sinovi su u lovu, zajedno s ostalima."

(U moje doba, mislim, lovili smo po par sati jednom ili dvaput tjedno, ostatak vremena trošeći na mnoge uzgredne poslove i radosti – nije bilo plastičnog trga, ni neonskih boja ni uređenih dvorišta, ali bilo je vremena i slobode u izobilju.)

"Tražim Poglavara", kažem.

Žena sliježe ramenima, ravnodušna, okreće se konopcima s rubljem.

Sklonio sam elektrotricikl od deblo s čekom na rubu sela, srknuo još malo iz balona i polagano krenuo prema Glavnoj Kući (dječurlija mazi mlaznice mog stroja, oduševljeno viri na kontrolnu tablu, nadmeće se znanjem); bez cvileža pasa, važnih svađa odraslih muškaraca, prepirki mladih žena selo je sablasno gluho – tek nekoliko starica zbijenih uz ograde mučno čuva tradiciju prastarog babinjeg zanata.

Zak iznenada čujem umom. Njušim te.

Ne zbunjujem se, raspršujem dah svoj uokolo.

Ja sam, Vuk titra drukčije od bubnjajućih naredbi iz Zamka.

Juli? pitam, vrteći se na šljunku.

Mirta; dalek nježan vjetar.

Stoj gdje si, dolazimo, kaže Juli izdaleka.

Ali nastavio sam koračati, smeten iznenadnom ljudskom glazbom, jasnim valom koji odjednom dozvoljeno pluta – što je to moglo promijeniti zakone, uništiti svetinju, ohrabriti vjerno pleme da odluči tako lako mišlju osvajati tuđe duše kao da su duše kunića za ražanj – čak ni ja, naredbodavac, čudovište iz grada, nisam još slušao ništa do ukradenih misli i sintetskih impulsa iz Zamka.

Na prvoj stubi stepeništa Glavne Kuće sapleo sam se, spasio nos dočekavši se dlanovima.

Stoj gdje si ponavljao je Juli. Dolazimo.

Tad me pokrila sjena. "Hajde, Zak, ustaj", rekao je Miško pružajući mi ruku; zabrljano žensko lice s čekinjavom bradom koja izdajnički klija, ravnodušno, strpljivo, na obrijanoj glavi blokator kamufliran plastičnim gnijezdima s cvijećem. "Dosta je ludovanja, idemo kući."

Probudio sam se u Zamku, u Belzebubovoj ugodnoj sobi za popodne, ispunjen ljubavlju i kajanjem; kaciga je sjedila na mojoj glavi.

"Zak je opet bio nevaljao", rekao je Belzebub nadnoseći se nad mene; opuštena koža visjela je u zastorima, nekoliko dugih dlaka cijedilo se s gole lubanje.

"Ne mogu to objasniti", rekao sam očajno osjećajući kako mi se suze skupljaju u grlu.

"Ah, Zak", uzdahnuo je Belzebub okrećući se klaviru. Nesretan si ovdje sa mnom."

"Ne", rekoh brzo; njegova patnja kao hiljadu bodeža. "Divno mi je."

Belzebub traljavo tipka kromatiku (meni zvuči predivno impresionistički). "Ali zašto onda bježiš?"

Mučim se. "Ne mogu to objasniti." (Svrbljivi mravci između mog obrijanog tjenena i mreže elektroda unutra u podstavljenoj kacigi.) "Možda zbog kacige. Ponekad kao da me nešto nagoni da je skinem. Svrbi."

"Ne svrbi", kaže Belzebub i udara oštar akord. "To je samo tvoja uobrazilja."

"Znam", kažem pomirljivo. "Ali ponekad kao da me nešto tjera da je skinem."

"Ne želiš je skinuti. Kaciga je tvoja mila igračka."

"Da." Zbunjen sam. "Bio sam u selu a nisam vidio Julija."

Belzebub spušta poklopac klavira, sjeda kraj mene da me zagrli. Umiran, naslanjam glavu u nespretnoj kacigi na njegovo rame.

"Ići ćemo zajedno da ga posjetimo", obećaje. "Jednog dana."

Slavimo deset godina Lalova vjernog službovanja; Belzebub, na čelu stola, Zak, ljubimac, prvi zdesna, nasuprot meni slavljenik, lijevo od njega mladi šegrti naredbodavci s kacigama za učenje; meni zdesna siva linija upravnog odbora i vlasulje glamuroznih metresa umjesto precvalih supruga sklonjenih na nevidjelo u Medik i iscjeliteljska sela. Na suprotnom čelu nasmiješena Venera, skupa statua s tijarom od prozirnih rubina koja iznutra drži pipke sasvim nalik mojim – jedanaesta kraljica Zamka smiješi se, trepće, klanja se Začetniku Inicijative, dodaje ocat kurvi Sekretara, a onda, iznenada grubo rušeći protokol, zveckavo odbacuje viljušku, vukući dugi kep za sobom tetura saplićući se da promijeni disk s glazbom, i lebdi natrag u trotaktnim elipsama, uz koridor od vlasulja natopljenih ambrom i slatkim mošusom i lica smrknutih od nelagode, dolazi da pomazi Belzebuba (gleda u mene; žurno gutam zalogaj, zalijevam ga razrijeđenim vinom), grli ga poput nježne anakonde, namiguje mi (u mom šljemu zbunjenost, mučnima, mutan osjećaj da nešto važno pluta negdje duboko u mraku). Belzebub pozva gardistu ženskog lica: "Idi dolje. Napila se."

(U mom šljemu gole djevojke u potoku, tržnica s malim flašama lavande i ružinog ulja gostiju Sanjača i ražnjićima suvog voća.)

Jedanaesta ljupka robinjica Zamka trlja moje rame (Belzebub me gleda dobroćudno, Upravni Odbor zborno spušta pogled u brljave tanjure), vodi me sagom ispisanim tajnovitim ornamentima, vrti u taktu valcera. Dok mi njuši vrat, šapće: "Napij se. Uzmi malo zlatnog praha, ili sedative i kaciga će sama otpasti." Ruke su joj teške, glava joj već tromo spava na mom ramenu. Iznenada, glazba staje, nas dvoje kao dirigirane igračke vraćaju k stolu. Belzebub se ispričava, uzima je ispod ruke da je otprati u spavaonu.

Koristim njegovo odsustvo, brzo praznim svoju čašu (mučno mi je zbog izdaje ali uporno mislim na nejasnu posjetu selu i iznenadno buđenje u Zamku). Lal ustaje da promijeni disk, nitko me ne gleda. Krišom mijenjam praznu čašu za vrhom punu susjeda koji već radosno roni u krilo svoje drage. Kradem i Lalovu i trusim je do dna.

U salonu koristim smjenu garde i izvodim nekoliko trikova s konjakom – uzbuđeni žutokljunci, Lal omamljen slavljem i odbornici pozaspali po dekolteima svojih draga slabi su promatrači.

Ponovno s Belzebubom; trezveno se smiješim šutim, obaram caklav pogled i pazim na pokreta – on naivno dolijeva u moju čašu, tapše me očinski. Napokon, magla prvog naslutka pijanstva, sloj po sloj ljušte se talozi tuđe volje, kaciga spada, Belzebub više nije vrijedan moje ljubavi, on je zao kradljiv starac u čarobnjačkoj odjeći, moj zloduh. A ja rastem, sjećam se svega, predživota, dobre Zvrkovice i njezinih pita s mesom, trgovca koji me poveo u grad da me proda ženskom licu, svog prvog školskog šljema i tužnolikog mladog naredbodavca koji me učio prvim tajnama zanata, i audicije kod Belzebuba.

Moj otpor, mito voćem i kolačima, nestrpljivo mljackanje: "Što mi to dovodiš? Idi dolje, napravi nešto."

Tužno mentorovo lice, preplašen hod unatraške, odjek brzog tutnja niz stepenice. Učenička kapa svrbi, boli; a onda ljubav.

Dalje šutim (u krilu pod zarom čuvam blago, ukradenu žensku torbicu), kaciga je skoro prazna ljuštura a moje pijanstvo, srećom još uvijek tajna. Ispričavam se, oprezno ustajem, olovnim nogama gazim zamišljenu crtu prostrtu po sagu. Za svaki slučaj do toaleta me prati vjerni Miško. Zaklanjajući ga tijelom, u lavabo istresam sadržaj torbice – kozmetiku, holo kristal s dnevnikom i adresarom, Medikovu tabu s izborom neškodljivih stimulansa, i napokon, tri dragocjene kapsule sedativa koje gutam s malo preostale sline. S Miškom za petama, vraćam se Belzebubu,, spreman, hodnik oko mene lagano leluja.

Juli, uvijek snažan poput mladog vepra, sjedio je sad za stolom izgubljen, ranjen, čekajući moju utjehu i moje opravdanje a ja sam urlao, svom snagom svojih glasnica, jecao, suzio, molio, psovao, bezumno i nezaustavljivo: "Kad će doći?"

"Neće doći", rekao je kroz suze. "Zbog tebe."

"Kad će doći?" vrištao sam, sistematski razbijajući keramičke zdjelice (bilo mi je teško, ali usprkos tome mogao sam prepoznati jedinstvenu priliku). "Kad će doći?" jecao sam jednakom intonacijom koja je nervirala.

"Virio si u Ludin um", plakao je Juli. Slegnuo sam ramenima i na račun tugovanja razbio još jednu zdjelicu.

"Luda i mama bili su ljubavnici", objasnio je Juli. "Ali kome govorim? Kad bi crv kao ti znao što..."

"Znam što je ljubavnik", lagao sam hineći uvrijeđenost.

"Onda znaš i da se to nikog drugog nije ticalo", rekao je Juli. "U ljudski se um ne ulazi. Zato postoji tabu."

"Tabu?", ponovio sam rastreseno, koncentriran na zdjelice.

"Zabrana da ušljivi mali crvi poput tebe ulaze u ljudsku dušu kao da je duša kunića i poslije trube okolo najtajnije njene tajne."

"Zato je morala otići?"

(Tada sam mislio da je ljubavnik nešto kradom hranjeno i maženo, kao mače koje sam još uvijek sretno čuvao u kutiji na tavanu; nisam mogao zamisliti što bi druga majka mogla činiti s Ludom koji je izgledao tako pitomo i bezazleno i posvuda izazivao smijeh.)

"Otišla je zato jer ju je otac otjerao", rekao je Juli. "A Bog zna koliko će i on izdržati nakon ove dvostruke sramote."

"I on će otići?"

"Netko čija žena spava sa seoskom budalom i čiji sin u ljudske umove provaljuje kao da je gradska nakaza nema ovdje budućnosti. Da sluša smijeh i porugu do kraja života? Bio bi luđi od Lude da odluči ostati."

A onda je bez razloga razbio posljednju preostalu zdjelicu; ništa ga nisam pitao. Otac se iduće nedjelje popeo u helikar, poletio da se proda gradu i da ga nikad više ne vidimo.

Punih šest godina poštovao sam tabu. A onda niše nije bilo nikog koga bih mogao osramotiti.

Osjećao sam Julijevu blizinu, njegov um, Gailin, Mirtin, Hodalov, Vukov, Grdinovih blizanaca i još mnogih nepoznatih Lovaca i Goniča, nadohvat, nejasno oslobođenu misao Krotitelja i Pozivača, moćne vojske koja me slijedila do Zamka, da mi pomogne – s Miškom za leđima, oblijepljen pijanom maglom, stao sam kraj Lala i iščupao kacigu s njegove glave: "Brzo, pobrini se za klince."

"Dolje!" vrištao je Belzebub. Zabrinuti gardisti rastrčali se tepisima poput raspomamljenih mrava ratnika. "Nespretnjakovići, dolje! Učinite nešto!"

Žene se razbježaše hodnicima, rastriježnjeni odbornici priskočiše gospodaru beskorisnim kretnjama, Lal je marljivo skidao školske kacige. Nećaci i Gaila javljali su, hrabreći me: "Dolazimo. Čuvaj glavnog."

"Do daske!" vrištao je Belzebub stisnut uz šank od mahagonija, opkoljen trijeznim, oslobođenim glavama pokradenim za nekoliko godina. "Do daske", ponavljao je piskavo; ali nitko od nas više nije imao kacige.

Kasnije u selu, malo opijen kruškovom rakijom i vlastitim bićem koje najzad slobodno kuca, usrećen predodžbom novostečenog bogatstva (u mom duhu još svježa slika uplakanog Belzebuba kako potpisuje dokumente dijeleći nam Kompanijine akcije, neoprezno misleći na dragulje uzidane dolje u tajnom skrovištu koji će mu uprkos svega osigurati pristojnu starost; slika radosnog podrumskog rusvaja, konačnog obistinjenja mojih snova, dreke, divljeg batinanja, centrale, oduzimanja i posljednjeg dragulja; slika goleme vatre koja Zamak prži do temelja; slika uklesana u vječnost gospodara na koljenima u plitkoj bari kraj gorućeg Zamka, slijepog od užasa, pomirenog s povratkom anonimnosti, jeftinim krčmama, jednoličnosti tjeskobe i siromaštva), upitao sam Julija zašto su odlučili prestati poštovati tabu.

"One su počele", pokazao je Juli prema grupi žena u susjednom dvorištu. "Pomalo, jedna po jedan. Ako se volimo", afektirao je, "između nas ne može biti tajni. A onda braća između sebe, pa majke i očevi s djecom, i za čas cijelo selo. Morao si dobro paziti što misliš."

"Juli!" viknula je Gaila iz kuće.

Juli, čudnovato rijetke kose, s vrećicama ispod očiju i dubokim borama na čelu, umorno je uzdahnuo: "Čekaj da vidim šta hoće."

"Život je ovdje morao postati prilično kompliciran."

"Dobra blokada i nitko ne može k tebi bez tvog pristanka", nasmiješi se. "S vremenom, svi smo u tome postali vješti."

"Ovdje je sve masno od tvojih kunića", čuli smo Gailu iz kuhinje. "Zar nikad ne možeš završiti posao do kraja?"

"Pozivamo samo u nuždi", rekao je Juli krećući prema kući. "Jedino sasvim mladi parovi guguću umom. Prve godine."

"Juli, ja se ovdje ne mogu pomaknuti!"

A kad su me, heroja, mučenika, širom Oblasti slavnog pobjednika, tri mjeseca kasnije ubjedljivom većinom izabrali za Poglavara, prihvatio sam; privlačnim mi se činilo ponekad pozvati na red zbog kakvog sitnog propusta Ptičaricu, Vučju Mamu ili Grdinove blizance – začudo, moji stari mučitelji svi odreda još bijahu živi – pridikovati im, bez okrutnosti. Tek da vide.

// Projekat Rastko / Knjizevnost / Srpska fantastika //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]