Biblioteka srpske fantastike

Veronika Santo

Tragovi

U zraku smo tek desetak minuta, a pred nama se već otvaraju planine čiji se od vremena istrošeni vrhovi spajaju oko grada kao kruna. Obrušavamo se prema klancu, njegovi zidovi se vrtoglavo spuštaju u dubinu, bijelo-sive stijene vapnenca stapaju se sa sivilom zore. U podnožju se vide tamne malje šume, dugački strmi obronak što se spušta prema jezeru čiji se valovi lagano nabiru stvarajući odavde sliku hrapavog, neobrađenog metala.

Letimo pravo prema obronku. Tamo dolje se komeša nešto tamno.

"Vukovi", čujem tihi glas u ušima i shvaćam da po prvi put čujem Kapetana. "Pripremite mreže".

Sad već vidim dugačka crna leđa koja se upinju da se iščupaju iz stijene. Njihov jauk se odbija sve do vrha klanca. Pritiskam dlanove o upravljačke senzore onako kako su mi pokazali, zolja izbacuje svoj žalac, ne vidim ga, ali osjećam lagano podrhtavanje u repu. Točno smo iznad njih. Mreže se bešumno šire padajući na tijela koja se očajno bore za život koji im ne pripada. Struja pravičasto pucketa pretvarajući ih samo u gomile mesa.

Liska slijeće, Dora i ja je slijedimo.

"Dva prema šumi", viče Dora, "dva prema šumi!"

Vidim ih. Pokušavaju pobijeći, ali umjesto da lete repovi im se samo vuku za njima, vjerojatno su im noge ozlijeđene.

Iskačem iz zolje.

"Za njima", kaže mi Liska.

Počinjem trčati vadeći u koraku solarni pištolj. Srce mi tuče kao ludo, toliko sam uzbuđena da uopće ne osjećam noge.

Oni trče, oni zapravo puze. Dolazim točno iznad njih, glave im se okreću, oči su im užagrene, jezici crveni kao jagode rasipaju slinu po nakostriješenom krznu. Trenutak stojim kao paralizirana, a onda grčevito pritiskam obarač.

Solarni pištolj im razara tkivo, ono pada okolo u tankim krpicama, onda brzo blijedi i nestaje. Iza mene bljeska svjetlost. To Liska i Dora na sličan način uklanjaju trupla usmrćena mrežom.

"Spora si", Liska je odjednom iza mene. "Da su imali noge razderali bi te dok si izvlačila pištolj".

Drhtim. Pištolj mi ispada iz ruke. Jedva čujan miris zagoretine miješa se s mirisom zemlje i vlažnog jutra. Nad jezerom se spušta prozirni veo vodenog oblaka i polako napreduje prema nama kao da nas želi prekriti.

Padam na koljena osjećajući kako mi se grči želudac. Zlo mi je, zlo kao nikad u životu.

"Aj, aj," vrisnula je Liska i njen se glas čisto odbija o planinske kose vraćajući jeku.

Kao kroz maglu vidim kako Dora pravi salto na onoj istoj čistini gdje su se do maloprije uvijali vukovi.

"Aj, aj", čujem opet njen vrisak.

Cijelo popodne razmišljam o vukovima, o njihovim dugim, sjajnim jezicima. Sve preživljavam ponovo, svaki trenutak današnjeg jutra je tako živ da mi se čini kako se ponovo preliva u stvarnost.

Još jednom se budim, čujem prodoran pisak, zvuk sliči jauku prignječenog kristala i ja trepćem u tamu ne shvatajući odmah što se zbiva.

Sa Dorinog i Liskinog kreveta već lete prekrivači, oko njih još pršte komadi sna kao kad pas otresa mokru dlaku, ali lica su im budna i bezizražajna.

U trenu shvaćam da sam primljena u četu, čula sam Kapetanov poziv kojim pokreće troliste, daje im znak da se tamo negdje u Zemljinoj utrobi, na nekoj od mnogobrojnih točkova vrenja, nešto miče i budi. Ovo će biti moj prvi zadatak.

Dok ja nalazim svoju odjeću, one su već potpuno obučene. Dora me gleda kako nespretno ulazim u svoj kombinezon, ali mi ne pomaže. To je jedno od pravila, nikad ne očekuj od drugog ono što ne možeš napraviti sam. Kodeks pravila je bilo prvo čemu su me naučile kad sam prije mjesec dana dodijeljena njihovoj kući. Kodeks također kaže, četa je uvijek s tobom, ali ma koliko se trudila u ovoj protivrečnosti ne nalazim neki smisao.

Liska stoji mirno, koliko znam to je trenutak primanja naređenja, glas koji ona čuje ne dopire do mene, za početak je vjerojatno dovoljno što čujem poziv.

Njih dvije nestaju kroz vrata naše spavaonice, ja ih slijedim automatski radeći sve ono čemu su me naučile. Pričvršćujemo naprtnjače na leđa i ulazimo u prostoriju sa zoljama. Male i mračne miruju u svom ovalnom spremištu, samo im kupole svjetlucaju pod hladnom fosforescencijom žute mahovine kojom je obložena cijela unutrašnjost kuće. Zolje se o sebi staraju same, poslije cijelog dana provedenog na sunčanoj paši ćelije su im pune, nabijene energijom do maksimuma i preko njega, čuje se tihi zuj koji se preliva preko njihovih oklopa i puni prostoriju potmulim vibracijama.

"Spremne za polet", kaže Liska. U njenom je glasu radost pred pokret, u meni je samo otužna, mehanička napetost.

Kupole se odižu, mi klizimo na sjedišta, magnetni pojasevi škljocaju, vrata na kući trolista se otvaraju i mi zujimo u prve sive nagovještaje zore.

Sjećanje pravi još jedan korak unazad. Opet je jutro, naginjem se duboko kroz prozor učionice, kao da me na to nešto tjera, i u školskom dvorištu vidim crne kupole zolja kako slijepo gledaju prema suncu. Sve do tada viđala sam ih izdaleka, rijetko, zovem svoje prijatelje, sad se kroz prozore naginje nas desetak, uzbuđeno šapćemo, netko se nervozno smije. Sat kasnije okupljaju nas u gimnastičkoj dvorani i predstavljaju nam trolist, muški trolist koji traži kandidate za četu. Cijelo jutro radimo testove, onda nas izvode na dvorište i mi redom polažemo dlanove na zoljine dlačice. Sjećam se udara, iznenađenja zbog fine struje, struje koja me je protresla sve do korjena kose. Ispitivači nestaju na kratko, mi i dalje stojimo na dvorištu, dvoje po dvoje, suviše uzbuđeni da bi pričali. Poslije nekog vremena se vraćaju, jedan od njih pokazuje na mene. Istupam iz reda gurana očima cijele škole. Ostali još čekaju, ali prst se više nije digao nijednom. Mogu odahnuti.

Svi znamo šta je četa, ali ona je ipak nešto različito, ne baš pretjerano poznato i zato izaziva nelagodnost. I ja se još uvijek među njima osjećam kao slučajno naplavljeni komad drveta, osjećam se neprijatno pred Liskom i Dorom, pred njihovim očima koje kao da se stalno pitaju da li ću uistinu postati dio njihovog trolista ili sam tek poluuspio pokušaj genetike koji je greškom dospio u njihovu kuću.

Bojim se zolje. Čak i onda kada se moji dlanovi čvrsto upiru o njene žućkaste dlačice. Ona jeste i nije živa, ona je homeostat, reagira na okolinu, a upravljačke dlačice su od neke vrste stakla što podsjeća na rastopljeni šećer. U njoj ima pouzdanosti mašine i nepovjerenja životinje. Stalno se pitam što će biti ne svidi li joj se neka moja reakcija? Hoće li se jednostavno iskrenuti i stresti me iz sjedišta?

Bojim se zemljinih stvorenja. Vukovi u meni izazivaju sažaljenje i odvratnost.

Liska i Dora ne dozvoljavaju da previše vremena provodim u praznom razmišljanju. Vježbamo. Poslije ručka Liska čita ulomke iz Geoloških kronika, jedne od knjiga koja spada u moju obuku. Zaustavlja se na priči o Medenom jezeru koje je nastalo u tercijaru negdje na području kontinenta kojeg su kasnije nazivali Amerikom. Na velikom dijelu njegove središnje teritorije skrućivali su se milijuni tona gline i pretvarali u naftni škriljevac. Sa oboda ovih crnih bituminoznih naslaga cijedile su se jame asfalta. Jedna od njih se probila ka površini i pukla kao čir u središtu guste prašume. Koja je životinja upala prva? Možda mala divlja svinja, neoprezni, radoznali biljožder? Za njim je dotrčala njegova mama, možda je za njom dojurilo preostalo potomstvo, obitelj, rođaci? Čuli su ih mesožderi, polakomili su se sabljastozubi tigrovi, a Medeno jezero ih je sve bez razlike primalo, bez radosti, bez pakosti.

Liska nabraja ostale vrste smrti, kao da moli, sjeća se svih onih stvorenja što ih je Zemlja prekrila kamenjem, zagušila prašinom, spržila lavom, potopila vodom, pokopala ledom. Ta i samo ta stvorenja se bude, to su oni koji konstantno uništavaju strateški raspoređene čete. Svi ostali koji su ikad po njenoj sferičnoj površini hodali, trčali, puzali, skakali, gmizali pa uslijed međusobne borbe ili vlastite istrošenosti nestali i dalje mirno počivaju razvijani u zrncima prašine širom planete.

Liska čita strasno. Glas joj zvonko puca kao bič kojim razdire zavjese nad slikama iz prošlosti, ali jače i od toga je moje vlastito sjećanje, crveni jezici vukova i njihova mrka tijela u grču preživljavanja. Tko je baš nas imenovao da budemo tim stvorenjima suci i krvnici?

Kasno popodne, prvi put u ovih mjesec dana, pitam Lisku za dozvolu da posjetim svoje roditelje. Na moje iznenađenje ona nema ništa protiv.

"Vrati se prije večernjih vježbi", kaže, "i nemoj skidati uniformu". Njeno lice je sjajno, plosnato, bez bora. Riječi su joj ljubazne, ali nema sumnje što mi hoće reći. Tvoja je kuća sad ovdje i što prije prihvatiš sve svoje obaveze to će biti bolje.

"One su hladnokrvne kučke", kažem mami to popodne. Naši su odnosi uvijek bili vrlo otvoreni. Nismo se dugo vidjele i sad se pomno gledamo tražeći jedna na drugoj moguće promjene.

"Lijepo ti stoji uniforma", kaže na to mama, što znači da joj se ne sviđa ono što kažem. Gleda me oprezno, kao da nije sigurna da li me je dobro razumjela. Ovako je izgledala i kad bih ponekad donila kući lošu ocjenu.

"Želim nazad u školu", govorim želeći biti potpuno jasna, "hoću svojoj kući, ti ne znaš kako to izgleda, to je krvoproliće, oni su ubojice".

"Ne znaš šta govoriš", odgovara ona i naglo se diže tako da stolica od biljnih vlakana što ju je napravio tata leti u stranu. Veoma je blijeda. "Ne mogu vjerovati da iz tvojih usta izlaze takve stvari", kaže.

"Ti me više ne voliš", gledam je zapanjeno.

"To nema veze s tim", ona me gleda preplašena kao ptica. "Moram spremiti večeru", kaže i bježi prema kuhinji.

"Ne za mene", vičem za njom, "ne moraš me više hraniti! Oni se čak i ne žene. Ne moraš razmišljati o mojoj udaji, ne moraš mi više plaćati školarinu!"

Mama se naglo vraća, naginje se prema meni i udara mi zvučnu pljusku. Po izrazu njenog lica vidim da će uskoro početi plakati.

"Neću ostati na večeri", kažem na izgled hladnokrvno i dižem se sa stolice. Među zubima osjećam krv.

Ona me ne zaustavlja, ali primijećujem da izlazi na vrata i gleda za mnom dok se udaljavam ulicom obrubljenom urednim kućnim zelenilima. Ljudi mi se sklanjaju s puta gledajući s poštovanjem moju uniformu. Ovo me rastužuje još više.

Navečer sam mrtva umorna i odmah se poslije večere svaljujem u krevet. I one dolaze u spavaonicu, gledam ih žmureći kroz trepavice. Mislim kako ću ih uhvatiti kako vode ljubav ili nešto slično iako bi to bilo teško zamisliti. Čini mi se da žive u potpunoj askezi, dosad nisam vidjela ni najmanji nagovještaj njihovog pola, ponašaju se nezainteresovano kao amebe.

Leže na svojim krevetima, glave su im naslonjene na zid, oči otvorene u prazno.

"Što vidiš?" pita tiho Dora.

"Pećinu", odgovara Liska. Oči joj se ne pomiču, izgleda kao da je slijepa. "Tlo je od crvene gline. Kosti su u trećem sloju odozdo. Mamut, sob, veliki lopatar. Razbijeni su i pomiješani kao da ih je tu donijela voda.

Ćulim uši da bih je bolje čula. Čini mi se kao da čita neki odlomak iz Geoloških kronika.

"Jesu li na našem području?" pita Dora.

"Da", kaže nesigurno Liska. "Ne, ne znam".

"Misliš li da će se probuditi?" šišti mi odjednom Dorin glas pored uha.

"Svi se oni bude".

"Čuješ li je", šapće mi Dora u uho vlažeći ga svojim dahom, "čuješ li kako je dobra? Ona vidi naslage, kosti zdrobljene vodom i potresima. Gledala sam te jutros, nikad nećeš biti tako dobra".

"Pusti je", kaže Liska. "Prošla je testove".

I dalje držim čvrsto zatvorene oči. Osjećam kako se toplina Dorinog daha odmiče. Žmurim i dalje, one se više ne čuju, konačno me obara umor i ja tonem u san.

Letimo u ledenoj svjetlosti jutra koja se kao vilica zabada u uzmičuću noć. Cilj nam je Mamilina kotlina koja se pred nama otvara kao dugačko pazuho obloženo mahovinom borova. Oko nje su razbacana izletišta, odozgo vidim cestu po kojoj krajem tjedna žure solarna vozila.

Gungula je među niskim razbacanim grmljem koje se zajedno sa tamnom pozadinom zemlje stapa u leopardovo krzno čije su mrlje svijetlozelene boje.

Nekoliko čvrstih, stamenih životinja niče iz tla. Čini se da imaju četiri noge, čupaju ih s mučkom odlučnošću da se što prije oslobode. Divlje se oglašavaju prateći svoje ponovno rođenje strahom i panikom. Ova stvorenja nisu sama, tu su i neke bijele mrlje, nejasna obličja koja već trče, bjesomučno vrludaju saplićući se kroz grmlje.

"Ljudi su se oslobodili", čujem glas u uhu. "Budite brze". Moje se bojazni potvrđuju. Ono dolje su ljudi.

Zolje iz žalca izbacuju bijelu pjenu. Ona pada na zamršene smeđe grive, zapjenjene sapi, kopita u pokretu. Sve tri zolje se istovremeno spuštaju na tlo. Dora i Liska već jure sa solarnim pištoljima u ruci. I ja sam vani, grčevito petljam oko opasača, a onda trčim kroz grmlje. Stvorenje je svijesno da je netko iza njega, veoma je brzo, a ja osjećam kako mi svaki korak postaje sve teži.

Zaostajem. Na mene pada rosa, čuje se samo bat Liskinih i Dorinih koraka kako trijumfalno gaze kroz travu nagorijelu pjenom. Ne čuje se čak ni ptica, kao da je sve zamrlo gledajući nas, ubojice.

Opet trčim. I mimo moje volje čula su mi potpuno izoštrena, dahtanje progonjene ljudske životinje sažeže mi meso, krv, kosti. Čini mi se da ga osjećam cijelim tijelom i to što osjećam veoma boli. Ne vidim ga, ali znam da je skliznuo u jednu od pukotina među stijenama koje su razbacane po tlu kao razbijeni zubi.

Onda opet stajem, i polako, kao da svaki mišić posebno pokrećem svojom voljom, okrećem leđa zvuku. Polako se vraćam užasnuta reakcijom vlastitog tijela. Ono još drhti od želje da se baci na propušteni plijen.

"Polet", vrišti Liska, a onda naglo zaostaje. "Ne, čekaj. Netko je ostao".

Brzo korača među oštrom travom pognute glave kao lovački pas. Dora je poslušno slijedi, ali nekako znam da je ona slabija, da ne vidi koliko Liska, pa čak ni koliko ja. Zabadam nokte u dlanove i krećem za njima. Jedna žrtva više ili manje, što će to promijeniti na stvari? Ali ja ipak želim da čovjek ostane sakriven tamo, među sivim sjenkama kamenja.

Liska odjednom zaostaje. Doima se nesigurnom.

"Možda sam se prevarila", kaže.

"Ti si bila na ovoj strani", gleda me Dora. "Morala si vidjeti".

"Nisam vidjela ništa", odmahujem glavom bojeći se da će me izdati drhtanje glasa. Ne mogu vjerovati da ga Liska ne može tamo osjetiti.

Liska još uvijek stoji, napeto, osluškujući, možda čeka Kapetanove instrukcije?

Ja ne čujem ništa, ali ona se naglo pokreće i ide prema zolji. Lice joj je kao ravna ploča, ali noge joj bijesno šibaju. Dora još trenutak šeni, a onda se istovremeno sa mnom ubacuje u svoju zolju. Nema vriske, nema dvostrukog salta.

Zolja se meko diže sa zemlje, kotlina izgleda čista, za nama ostaje samo slabi miris, kao od nagorjelog mlijeka, ali ja znam da se tamo, među pukotinama stijene, skriva jedan čovjek. Drhtim, što od radosti, što od straha.

Dan polako ide svojim tokom. Puštamo zolje na pašu, pregledavamo naprtnjače i oružje. Dora sprema svježe na boje otrovne pjene koje ćemo kasnije ubaciti u zolje. Danas je njen red da sprema ručak, dok je ona zaokupljena time Liska i ja počinjemo igru traganja, zove se "Lov na blago".

Igra se na maketi, višedimenzionalnom reljefu koji se prije početka svake igre samomodelira prema zahtijevanom programu. Liska se često vraća na ledeno doba.

"Pleistocen", kaže, "tada se mijenjala geomagnetna os."

Igra opušteno, profesionalno, ja sam napeta i nemirna. Što sam napravila time što sam spasila jedno ljudsko biće koje ionako ne može tako, golo kao crv, preživjeti izbacivanje u njemu potpuno strano doba?

Pred našim očima se na maketi tope planine kao da su od šećera, nestaju jezera, preskaju stijene.

"Oni danas bili su poginuli iz jednog usova", kaže odjednom Liska i time mi pokazuje da nije ništa zaboravila. "Ne tako pretjerano davno, Kapetan bi mogao reći točno stoljeće".

Preko reljefa se sad pomiču ledenjaci, sve je odjednom bijela ploča, ispod se naziru tokovi vode kao plave žile ispod kože.

"Vidjela si proces", kaže Liska. "Sad traži. Gdje je najveća koncentracija mrtvih, ispod kojeg brda je zgurala, sakrila većinu tijela?" Lice joj je čisto, lijepo, čini se u zanosu, kao gore, u planinama.

Vježba se sastoji u traženju točaka vrenja, iako je Kapetan taj koji nas vodi, Liska kaže da samom svojom spremnošću pomažemo njegova bdijenja. Klizim po reljefu, po stijenama koje sad imaju drugačiji polaritet nego što su ga imale prije kataklizme. Prizivam u sjećanje ranije strukturu tla, pravac pomaka ledenjaka. Uvijek ima tragova.

Ruka mi polazi sama od sebe i ja pokazujem na jedan nabor starijih planinskih stijena koje opkoračuju mlado, tek rođeno gorje.

"Nije loše", kaže Liska, čini se iznenađenom kao što sam i ja sama. Ona mi se čak smiješi. "Zabavi se do večernjih vježbi", kaže vjerojatno misleći da opet želim vidjeti roditelje.

"Malo bih vježbala sa zoljom", kažem ponizno. "Još me ne sluša najbolje."

Opet se čini iznenađenom, ali ne kaže ništa, pušta me da zolju povučem sa paše, njene ćelije hrane se suncem i tokom leta.

Letim pravo prema Mamilinoj kotlini, ona je sad presvučena blistavom skramom sunca, prepuštam se iznad nje zračnim strujama, lebdim nošena vjetrom kao sjeme jele pamučarke.

Čovjek je još uvijek tu, hoda među drvećem i povremeno se sagiba, vjerojatno traži jestive šišarke. Zoljina sjenka pada preko njega, on naglo diže glavu, a onda počinje da trči.

To je muškarac srednjih godina, odozgo mu vidim prorijeđenu kosu, još uvijek je gol, tijelo mu je bijelo i obraslo dlakom. Svakih nekoliko trenutaka diže glavu očito u strahu pred crnim zoljinim tijelom.

Polako ga usmjeravam prema užem kraju kotline koja ima oblik iskošene boce i tako pokušavam ostvariti zamisao koja mi je pala na pamet na putu ovamo. S druge strane prijevoja je jedno od naselja vikendica, roditelji jednog mog školskog druga imaju tu svoju kolibu.

Čovjek ispod mene već pomalo posustaje, stiskam zube i spuštam zolju malo niže tjerajući ga dalje. Uvjeravam sebe da ne mogu učiniti ništa drugo, sve ovo radim samo zato da ga spasim.

Na obronku se pojavljuje prva kuća, čini se da ju je i on vidio jer naglo zastaje, a onda ubrzava kao da je dobio novu nadu.

Naglo pokrećem zolju i spuštam je ispred njega. On prestrašeno zaostaje, a onda opet ubrzava pokušavajući nas obići ukoso.

Istrčavam iz zolje, i ovaj sam put brza, uistinu brza dok se bacam na njega i obaram ga na zemlju. Grčevito se bori, ali ja mu već jašim na leđima čvrsto pritiskajući nerve na vratu. Čovjek je u nesvjesti.

I dalje sjedim na golom znojavom tijelu osjećajući kako me trese groznica. Struk mu je obložen salom, ali noge su mu tanke i čvrste. Tabani su mu okrenuti prema vani, puni su posjekotina, zemlja već upija tanki konac krvi. Za ovo sam ja kriva, opet osjećam mučninu, istu kao onog jutra dok sam komadala slinava, nakazna tijela vukova.

Naglo se dižem, a onda opet trčim prema vikendicama. Crna kupola zolje kao da se pomjera gledajući za mnom.

Kućice su razbacane, ima ih samo desetak, do svake vodi staza koja se spaja sa cestom. Kuća Antonovih roditelja je po strani, kosi smeđi krov spušta se skoro do zemlje, na prozoru su bijele nabrane zavjese, na zelenoj tratini stol sa klupama. Sve mi je ovo dobro poznato, ovdje sam često provodila praznike, ali sad mi sve izgleda kao da potječe iz nekog drugog svijeta.

Kuća je, kako sam i mislila, prazna. Danas je običan radni dan, Anton je u školi, njegovi roditelji na poslu.

Vraćam se trčeći nazad. Muškarac još uvijek leži nepomično, jedan mrav mu gmiže preko leđa. Obuhvatam ga ispod pazuha i vučem ga prema kući dok mu noge poskakuju preko busenova trave. Dok stižem pred ulazna vrata vikendice ruke su mi kao od gume. Spuštam ga na stazu, izvlačim pištolj i razvaljujem vrata.

Dižem ga nekako preko stepenica, a onda ga uvlačim u hodnik. Unutra je prijatna hladovina. Njegovo tijelo klizi sad sasvim lako preko glatkog poda. Glava mu se miče, ne znam da li je to od trešnje ili se budi. Usta mu se razvlače. Vidim mu žute očnjake, natekao jezik.

Brzo ga uvlačim u kupatilo, a onda zaključavam izvana vrata. Na suprotnoj strani zida je teška komoda za planinarsku opremu i cipele. Polako je guram prema vratima kupatila. Možda ipak neće suviše navaljivati kad shvati da je zatvoren. Za svaki slučaj stavljam odozgo još par stolica što sam ih donijela ih kuhinje iako se od njih ne može očekivati da će biti od neke koristi. Lagane su, od biljnih vlakana, Antonovi su ih kupili od mog tate.

Nadam se da će potrajati još neko vrijeme prije nego što potpuno dođe svijesti, vjerojatno je i previše izmučen da bi se mogao kretati.

Ulazim u zolju i polažem dlanove na njene osetljive dlačice. Na trenutak se ne događa ništa, njena kupola je još uvijek okrenuta prema kući. Osjećam hladnoću na potiljku, svijet oko mene naglo blijedi nadjačan strahom. Što ako ona sad odbije da se pokrene?

Čudo se ipak dešava, ona me sluša, energija počinje da mi pecka dlanove, žuta krila penju se kroz zrak. Ipak, ona je oklijevala, pitam se da li je sposobna da prenese ono što je vidjela ostalim zoljama i da li one tu informaciju mogu dalje predati svojim vlasnicama?

Ti slušaš samo mene, utiskujem svoje dlanove u nju i grizem usta od boli. Kažem: "Mašino, životinjo, ne dopuštam ti da me izdaš!" Da li me čuje? Da li me razumije?

Grad je već na dohvatu, imam još sasvim malo vremena prije večerašnjih vježbi, moram ga iskoristiti kako bi pronašla Antona. U ovo doba dana trebao bi biti kući, zato se ustremljujem ravno prema njegovom kvartu.

Parkiram zolju praćena radoznalim pogledima prolaznika. Imam sreću. Anton mi otvara vrata.

"Moj bože", kaže on blago blenući u mene. Mršave noge vire mu iz širokih nogavica šorca. Oko vrata mu je ručnik. Izgleda da se upravo sprema na kupanje. "Pa gdje si ti? Drže li te zatvorenom, što?"

"Moraš mi pomoći, Anton", provaljuje iz mene bez uvoda. Odjednom sam očajna, slomljena, željna da me netko zaštiti.

"Što se desilo?" pita on zabrinuto. Sa čežnjom udišem miris mlijeka i losiona za brijanje, miris normalnosti.

"U tvojoj je kolibi jedan čovjek", kažem mu.

"U mojoj kolibi?" gleda me s nevjericom, začuđeno. "Ti si nekog tamo dovela?"

"Da", potvrđujem snažno, želeći ga uvjeriti u ono što govorim. "Trebaš otići tamo, nahraniti ga i paziti da ne pobjegne."

On se češe po kratkoj plavoj kosi gledajući me u nedoumici.

"Nemam vremena da ti pričam", kažem očajno. "Idi u kolibu i čekaj me. Doći ću sutra i sve ću ti objasniti."

"Tko je taj čovjek?"

"Molim te", hvatam ga za ruku. "Sutra, sve ćeš čuti sutra."

"Dobro", kaže on kratko. "Mogu li te sad poljubiti, ili se to ne radi na ulici, kad si u uniformi?"

Ja zatvaram oči i pružam mu obraz.

Znala sam da će mi pomoći on, moj prijatelj Anton. Tko drugi nego on, pjesnik?

Navečer Liska opet čita iz Geoloških kronika. Ležimo svaka na svom krevetu, čini mi se da se ne mogu ni pomaknuti od umora.

"Nijedan zločin ne ostaje bez traga", kaže u jednom trenutku Dora i ja osjećam na potiljku istu onu hladnoću kao popodne dok sam pokušavala pokrenuti zolju.

"Toliko kostiju", kaže Liska zamišljeno, glas joj je pjevuckav kao da recitira. "Toliko kostiju, bituminizirani krikovi, duše u grču."

"I sve je to ostavila nama", kaže Dora. Glas joj je neka čudna mješavina sažaljenja i mržnje. "Sve je to ostavila nama."

Hvata me očaj što sam tako mlada. Bojim se da to nije prosto kvalitet mojih godina, to je stanje duše koje se spokojno odupire vremenu. Moji vršnjaci su u mnogo čemu iskusniji od mene, krećem se u istom okruženju kao i oni, vidim iste stvari, zašto sam onda oduvijek tako beznadno različita? Bila sam kao novorođenče u kome se sapliću sve mogućnosti, a ono ih samo ravnodušno promatra ne odlučujući se ni za jednu. Ne, to je laž. Nisam ravnodušna. Želim vidjeti, dotaknuti, okusiti stvari.

Sve dok nisam došla u četu puno sam čitala. Cijele sam dane provodila u biblioteci rovareći po mikrofilmovima, hraneći se prošlim ljudskim događanjima, svijesna sam zašto to radim, pokušavam vlastito neiskustvo nadomjestiti tuđim iskustvom. Sjećam se stihova nekog starog junačkog spjeva:

Grudi su ti široke, ali duh ti je skučen; ti ne misliš.

Što ja vidim, ti ne vidiš, što ja znam, ti ne znaš...

Hrabar si, ali nepromišljen.

Eto, to sam ja. Ali trudim se da razumijem i trudim se da radim ispravno.

Gledam Lisku i Doru. Njihova tijela, glatka od znoja, naprežu se na gimnastičkim spravama. Uzalud pokušavam prodrijeti u njihovu unutrašnjost, moja misao klizi preko njih kao preko dobro izglačanog kamena nekog spomenika. Ostatak čete vidjela sam dosad samo nekoliko puta na zajedničkim vježbama, i oni mi se čine tuđi i daleki. Ne, ja posve sigurno nisam dio čete mada se čini da me Liska i Dora više toliko ne preziru otkako sam se pokazala dobra u igri modeliranja. Nesumnjivo je da posjedujem tu kvalitetu koja me čini njima upotrebljivom. Ali to je samo moje i odlučujem da ću se time koristiti kako ja hoću, onako kako ja to smatram ispravnim.

Grudi su mi široke i nastojim da mi duh ne bude skučen pa dok saopćavam Liski da ću i ovo popodne vježbati sa zoljom razmišljam o mami i tati i o svim drugim dobrim ljudima koji mirno spavaju dok se četa lomi po sivim liticama praskozorja. Uvjeravam sebe da oni zapravo ne znaju šta se događa. To je vjerojatno točno. Ljudi van čete znaju samo ono naučeno, ni meni nije pozlilo od samog čitanja Geoloških kronika.

Mislim o svemu ovome veoma strasno tako da me gotovo vrijeđa Antonova prilika koja mirno sjedi na pragu kolibe i gleda moje spuštanje.

"Gdje je čovjek?" vičem već izdaleka.

"Vjerojatno je tu negdje", on staloženo pokazuje rukom po ostalim vikendicama.

"Pobjegao ti je?" pitam grozničavo. "Kako si mogao dopustiti da ti pobjegne?"

Anton me gleda iznenađeno. Očito mu je neshvatljiva moja uzrujanost.

"Slušaj Cvrčak", brani se, "nitko meni nije pobjegao. Nikoga nije ni bilo u kući. Našao sam razbijena vrata i prevaljen ormar za cipele. Mislim da je tu negdje, jer ako bolje pogledaš vrata na onoj tamo kolibi su otvorena, a koliko ja znam..."

Ne slušam ga dalje, jurim prema vikendici koju mi je pokazao. Trčim tako brzo da osjećam kako mi oko ušiju zuji toplo planinsko popodne.

I ovdje su vrata izvaljena. U čovjeku je očito više snage nego što sam mislila. Ovo me na trenutak koleba, ali onda ipak oprezno ulazim u kuću. Ja sam odgovorna za njega. Kuća nema hodnik, odmah počinje velikom dnevnom prostorijom koja se graniči s kuhinjom. Vrata svih ormara su otvorena, ali njega nema. Onda mi sine, mora da traži hranu, nije je našao u Antonovoj kućici, nije je našao ovdje, pošao je dalje.

Izlazim vani osjećajući kako mi se oštre čula. Nabirem nos uvlačeći u sebe zračne struje.

"Tamo!" viče Anton preduhitrujući me. Gledam u pokazanom pravcu, staklo svjetluca na suncu, zavjese živih boja se klobuče na slabom vjetru. Na kućici koja leži desetak metara niže u udolini razbijen je prozor.

Opet trčim, Anton neodlučno cupka za mnom. U trku se prisjećam da on zapravo još ništa ne zna i da mu se moje ponašanje mora činiti van pameti. Istovremeno shvaćam da se čovjek ponaša zapravo bezazleno. Kreće se okolo bez neke primisli i pokušava napuniti želudac.

Uništavam bravu solarnim pištoljem, a onda oprezno otvaram vrata. Anton me promatra s pristojne udaljenosti. Ulazim u kuću, prednja prostorija je prazna. Sva vrata su pootvarana, a na rasklopnom kuhinjskom stoliću leži rasparana ambalaža tetrapaka. Vrhovi su ižvakani kao da ih je netko kidao zubima.

Nalazim se u maloj spavaćoj sobi s kosim drvenim stropom. Leži na krevetu, okrenut je na stomak i tiho hrče. Na sebi ima preveliku flanelsku košulju i nečije hlače.

Srce mi od olakšanja igra u divljoj radosti. Sad tek shvaćam koliko sam se dosad bojala da ispred sebe imam samo obličje koje podsjeća na čovjeka. Sad sam rješena nedoumice. Zar ne bi mogla definicija civiliziranog muškarca biti ta da je to onaj koji nosi košulju i hlače?

"Hoćeš li mi sad objasniti o čemu se tu radi?" pita odjednom iza mojih leđa Anton. Po njegovom tonu znam da mu se ništa od onog što mu moram reći neće svidjeti. Ali sada više nema uzmaka.

"Ovo se događa", pokazujem na usnulog čovjeka. Ne trudim se govoriti tiho jer ga zapravo želim probuditi, želim ga ne samo vidjeti nego i čuti. On je nešto u čega vjerujem, netko tko će mi dati cilj zbog kojeg ću se moći osjećati dobro. On i ja ćemo napraviti revoluciju.

Anton ulazi u sobu i tiho obilazi oko kreveta.

"Što je to s njim?" pita ispod glasa, nesigurno. "Spava?"

"Točno", kažem gorljivo, "momak spava. Ima na sebi košulju i hlače, malo je jeo, možda se otuširao i sad je legao da spava. Običan momak, nikakva nakaza. Anton, izabrali su me za četu i ja sam pošla. Ali oni su ubojice, Anton. Ovaj čovjek je još jučer bio zvijer koju treba satrti".

Čovjek diže glavu i trepće prema meni očima koje bježe u stranu. Osim toga jedno mu je oko plavo, drugo smeđe. To me dovodi u blagu histeriju, ovo je uistinu povijesni primjerak. Anton ga gleda užasnuto. U njegovom licu nema ni kapi krvi.

"Sve je u redu", kažem umirujuće se obraćajući čovjeku i tjerajući svoje ukočene mišiće da se pokrenu u osmijeh. "Sve je u redu".

"On te ne razumije", kaže Anton koji odjednom odlučuje da se pokaže odraslim i doraslim situaciji. To mi baš odgovara i ja u sebi blagoslivljam muški ponos.

Kao potvrda Antonove primjedbe preko čovjekovih usta se sliva cijela bujica nerazumljivih riječi. Gleda me upitno, ali ja odmahujem glavom. Naravno da ga ne razumijem. Usta su mu debela, mesnata, skrivaju žute očnjake koji su se izdajnički probijali vani dok je bio u nesvijesti.

"Nahranit ću te", kažem i pokazujem prstom svoja otvorena usta. Ne mogu ništa bolje smisliti, ali on mi izgleda razumije i spremno se diže sa kreveta. Prilazi mi bliže i mene na čas hvata panika. Koža mu snažno miriše, ipak se nije otuširao.

Izlazimo kroz vrata sobe, ja, čovjek, Anton na pristojnoj udaljenosti, i ja pomalo bježim od sredine ove povorke, jest, ovo je prilično čudan osjećaj.

"On je iz geoloških slojeva?" pita Anton dok izlazimo iz kuće. Glas mu je začudo miran, ali ja se ipak osjećam podbodena.

"Pa što? Zar ne vidiš da je čovjek? Imaš kuću jedva koji kilometar od područja vrenja, a ne znaš šta se zbiva."

"Čete brinu za to", kaže Anton i mi idemo dalje. Ja još uvijek naprijed, njih dva po dijagonali iza mene. Dan je divan, ptice pjevaju, jele i borovi objesno streme u nebo, ali ja sam mračna, Anton zbunjen, a bog zna što misli ovaj čovjek u sredini. Još uvijek ne znam točno što ću i uspijevam doći samo do jednog zaključka. Anton mi mora pomoći, moje vrijeme polako ističe, moram se vratiti u grad dragoj Dori i Liski.

"On nas se ne boji", kažem napola za sebe. "Sve što je dosad vidio to su zolje, ne zna tko smo, ali izgleda vjeruje ljudima."

Anton produžuje korak i stiže me, čovjek je sad malo iza nas, tvorimo pravilan trokut.

"Jesi li sigurna da znaš što radiš?" pita me Anton.

"Molim te, molim te...", pritiskam rukama glavu. "Ti si jedini kome se mogu obratiti." Ne znam ni sama u kojoj mjeri glumim, a u kojoj mjeri sam iskrena.

"Šta hoćeš od mene?" pita on zbunjeno. "Što uopće ti hoćeš?"

"Znaš li što je rekla jedna iz čete? Nijedan zločin ne ostaje bez traga, to je rekla. A što je ovo što mi radimo? Hoće li to negdje ostaviti tragove?" Opet sam uzrujana, sad zato što mi se čini da neću uspjeti probiti njegovu tvrdu ljusku neshvaćanja.

Došli smo do staze koja se odvaja prema Antonovoj kućici. Čovjek nas slijedi poslušan kao pseto.

"Trebao bi ostati s njim do sutra", usuđujem se reći. "Mislim da bi se on trebao malo oporaviti. Onda..."

"Onda?..."

Onda du ga odvesti u grad i pokazati. Javno ću, pred svijetom, raskrinkati njihove zločine. Ali to sad ne želim reći Antonu.

"Neka to bude iznenađenje", kažem.

"Dobro", odgovara on mirno. "Ali ako nešto pokuša ja ću ga ubiti. Imam oružje, tako da znaš".

"Bit će sve u redu", kažem Antonu. Još ne mogu vjerovati da je pristao. "Možeš mu sad pokušati dati nešto za jelo. Ja ću probati ove kućice u kojima je bio koliko-toliko dovesti u red, a onda moram ići." Obraćam mu se povjerljivo, on je sad moj saučesnik. Ako sam uspjela ubijediti jednoga ubijedit ću i druge.

Razilazimo se svak na svoju stranu.

Hodam, trčim, letim. Ne zavidim više jelama i borovima. Dotaknut ću nebo.

"Ako te ona pušta svako popodne to ne znači da moraš i ići", kaže mi Dora to veče dok sređujemo suđe.

"Zašto?" pitam. "Zar to nije protuslovlje?"

"Previše se praviš pametna", odgovara ona. I njeno je lice glatko kao i Liskino. Znam da su dosta starije od mene, ali mi je nemoguće odrediti im godine. Doimaju se kao oni predmeti što poslije svakog laštenja opet izgledaju kao novi. Ipak, među njima ima razlike. Dora je na neki način ovisna o Liski, Liska je bolje povezana s četom, Dorine mogućnosti su male, mislim da je na samoj granici posjedovanja onih sposobnosti koje su pristupnica za ovo društvo. To mi govori dvije stvari, oni obdareni su vjerojatno rijeđi i zato dragocjeni, drugo, Dora je nesigurnija u sebe i zato je njena odbrana onog čemu pripada jača.

" Ti me ne podnosiš", kažem i odmah se grizem za usta.

"Hoćeš li lilihip?" ona se resko smije.

Neprijatna se atmosfera nastavlja i navečer.

"Nikad u ovom trolistu nije bilo manje jedinstva", ponovo počinje Dora.

Liska je zadubljena u sebe, ili da kažem zaljubljena u sebe? Kod nje se stalno izmijenjuje stanje totalne rasijanosti s efikasnošću kao kod mašine. Njen deodorans miriše na metal i cvijeće. Ona je uvijek tamo gdje se ne nadaš. Evo i sad. Pogledala me i nasmiješila se. Ne sviđa mi se taj osmijeh, kao da hoće reći, ja te poznajem bolje nego što misliš.

"Ona osjeća bolje nego ti, Dora", kaže Liska nemilosrdno. Gledam je iznenađeno, ali ne, ona nije svijesna da je povrijedila Doru, ili ako i jeste, ne pridaje tome važnosti, opet je daleko, vjerojatno negdje u paleolitu. Opet griješim, gleda me, ima još nešto da mi kaže. "Sutra ideš kod Kapetana", kaže. Nježno.

Grlo mi se naglo sužava. Gledam ih tražeći moguće znakove izdaje. Dorino lice je još uvijek ugaslo, ne pokazuje trijumf ili želju za svađom.

"Zašto?" pitam.

"Običaj je da se Kapetan sretne sa svakim novajlijom", objašnjava mi ona ljubazno. "Kasnije to više nije potrebno".

Osjećam da njene riječi moraju imati neko skriveno značenje. Zašto je potrebno da sad vidim Kapetana, a kasnije ne? Mogućnost tog posjeta me uopće ne raduje, čak osjećam nelagodnost iako sam vjerojatno trebala pretpostaviti da ću prije ili poslije sresti Kapetana. On je za mene nešto kao mitska ličnost, iako znam da se kapetani regrutuju na isti način kao i članovi čete, genetskom lutrijom. On je čovjek koji vodi svih dvadeset trolista koliko ih je u našem okrugu, čovjek koji šalje signale za uzbunu, onaj koji pedantno raspoređuje klopke i pazi da svi zupčanici ulaze jedan u drugi. Ja sam kamenčić u preciznom mehanizmu. Još malo i pečat će sve da škripi. Razmišljam o njegovim sposobnostima, pretpostavljam da stvorenja najbolje osjeća dok su još u zemlji i neposredno po njihovom odvajanju. Kad se njihova individualnost otcijepi od zemlje, kad se prekine pupčana vrpca, on postaje nemoćan. Pretpostavljam, puno toga samo pretpostavljam.

Pokušavam spavati, ali onda mi na pamet dolaze mama i tata i shvaćam da mi nimalo ne nedostaju. Onda mislim na Antona, pitam se da li spava. Mislim na jedno smeđe i drugo plavo oko. Vidim ih kako hodaju, svako na svojoj nozi. Sve je beznadno izmiješano. Vjerojatno sanjam.

Iduće jutro prolazi bez ikakvog poziva. Dora je mrzovoljna, možda je još uvijek pod dojmom sinoćnje večeri, Liska je, kao i uvijek u ovo doba dana, hladno efikasna.

Čekam da spomene moju posjetu Kapetanu, ali ona šuti. Pa dobro, neću pokazati svoje nestrpljenje koje odaje uznemirenost. Jaka sam i moje namjere su jasno određene. Sve je pod kontrolom. Negdje oko deset sati Liska nas vodi u Veliku vježbaonicu, izdvojeni dio u sklopu gradskog sportskog centra kojim se služi četa. Kao i sve drugo što se tiče trolista i ovo je istovremeno unutra i van uobičajenog života. Sve se zna i pitam se da li zbog toga nitko zapravo ne zna puno o četi?

U garderobi je gužva, prisutni su svi trolisti ovog okružja. Ima puno smijeha i dovikivanja. I muški i ženski trolisti se svlače istovremeno i nitko ne izgleda naročito uznemiren prisustvom suprotnog pola. Kao da čvrsti, glatki mišići brišu međusobne razlike. Njihov seksualni život mi je još uvijek tajna.

Oblačimo lagane kombinezone, s lažemo uniforme, procedura mi je poznata, već sam nekoliko puta bila ovdje.

Vrata velike dvorane klize u stranu i svi istovremeno utrčavamo unutra. Cijela dvorana je pretvorena u veliku maketu, posebni sistemi ogledala čine prostor još većim nego što jeste. Pred nama kao da je cijeli lanac strmih kamenih brežuljaka, odozgo udara reflektor kao veliko sunce.

"Traži", odjekuje mi glas u ušima i svi se pokrećemo istovremeno.

Trolisti se raspršuju u imaginarnom pejzažu. Lako se može zamisliti da je ovo cijeli svijet, da ne postoji ništa izuzev kotrljanja kamenja pod čizmama, napregnutih čula, vojnika čija se tijela pod jarkim svjetlom čine kao da su izrezana od kartona.

Ovo je svježi reljef kvartara, izbrušen vjetrom, oglodan vodom, ispečen suncem. Što možebiti ispod, čije su kosti u najgornjem sloju?

U trenutku kad hoću krenuti prema jednoj rasjelini, tlo ispod nogu mi se pomjera. Čitava sala se nadima i pulsira kao da se bori za još veće mjesto u istom prostoru. Svjetski sat otkucava unazad. Ispred mene eksplodira kupa jednog spljoštenog brda, potoci lave se migolje na obronku. Stojim na mjestu pokušavajući u sebi brojati, a istovremeno pazim na pravce pomjeranja tla.

Lava mi sad već puzi oko nogu, ali njena iskričava unutrašnjost je hladna. Mi smo u središtu Kapetanovog sna. To mi je još uvijek neobično kao i onda kad sam, u istoj ovoj prostoriji, bila u njemu prvi put.

"To je kao pjesma", rekla je Liska pokušavajući mi tada objasniti. "Ne očekuj neku sistematičnost. Vidjet ćeš Pliocen pored Triasa, Eocen pored Silura. On sanja isto onako kako čini Zemlja i tako mora biti jer inače nikad ne bi mogli doskočiti njenim noćnim morama. Pušta nas u svoje snove da bi mogli biti što bolji, uči nas da budemo kao on. Ali to naravno ne mogu svi".

To izvana su samo slike, hologrami, ali Kapetan nas istovremeno plavi utiscima iznutra, i zato iako je lava hladna teško je oteti se njenoj realnosti.

Vulkan raste pretvarajući se pod pritiskom lave u brdo, kamenje se hladi i puca, mrvi se u prašinu, pretvara u plodnu zemlju. Biljke naglo bujaju na njegovoj padini i, evo, već smo u gustoj šumi.

Gdje su žrtve uništene u potocima lave?

Čuje se urlanje gmazova. Iako znam da je to sve samo slika osjećam kako mi se znoje dlanovi, a gvalja u grlu postaje sve teža.

Pejzaž se opet naglo mijenja, ludilo posvemašnjeg kretanja čini da se osjećam kao u središtu košmara.

Odjednom se sve smiruje, poslije bjesomučnog vrtuljka nad okolinom lebdi melanholičan mir. Zaustavili smo se, bar na izgled, u nekom pitomijem vremenu. Oko nas je šuma, mrak probija samo slabo blijedozeleno svjetlo. Čuje se tiho pucketanje grančica, kao lomljenje tankih kostiju. To se slika ustaljuje, šuma sleže i sve teže me pritiska svojom upravo ustanovljenom realnošću.

Jasno čujem kako se negdje rastvara tlo. Neće nas pustiti da tražimo potencijalna ležišta, bacit će nam neku žrtvu pravo pred noge.

Osjećam sveopće zaustavljanje daha, mišića u usporenom pokretu, četa se pretvara u čopor grabljivica.

"Aiiii...", lomi se nečiji ledeni poklič. To je signal za pokretanje žrtve.

Negdje desno od mene čujem kršenje granja. Spremam se na skok pretpostavljajući da plijen leti pravo na mene. I zaista iz gustiša iskače nešto bijelo. Ali umjesto da ga presretnem ja se nespretno povlačim nekoliko koraka unazad. Iako je svjetlo nejasno, znam da je to čovjek, na grudima mu se pomjera nešto tamno, vjerojatno brada.

Još uvijek stojim na mjestu, ali jedan moj dio se pokreće, bježim zajedno s njim. Osjećam njegov strah, osjećam njegove mišiće koji se oko njega stežu kao oklop. Padam na tlo potpuno obeznanjena. U jednom dijelu glave osjećam strah i bol žrtve, u drugom divlji trijumf gonilaca. U moju ljušturu je zaboden nož i ja sam sad ranjiva poput otvorene školjke. Neka svjetlost snažno osvjetljava tamu i zaleđuje sve oko sebe u nepomičnu sliku. Shvaćam da je to zrak nečijeg solarnog pištolja.

Odjednom je potpuni mir. Zelenog svjetla nestaje, mrak se polako pretvara u biserno sivilo, šuma iščezava, mirisi se tope.

Ležim sklupčana na plastičnom podu gimnastičke sale. Osjećam se veoma slabo, ali se ipak polako pridižem jer znam da mi nitko neće pomoći. Trolisti pomalo napuštaju dvoranu, nitko se naročito ne zanima za mene. Što li ono kaže Kodeks? Četa je uvijek s tobom.

Ipak, u svlačionici susrećem prezriv Dorin pogled. I Liska me gleda, ali to je nekako drugačije. Ona je zamišljena. Postajem nesigurna, da li je ovo neki test koji nisam prošla? Šunjam se oko njenih leđa odlučna da nešto saznam.

"Ona je osjetljiva", kaže Liska odjednom kao da mi čita misli, "veoma osjetljiva. To može biti pozitivno i negativno, zavisi od nje".

"Sad znam što je s njom", kaže Dora. "Ona je kukavica".

"To možda nije točno", odgovara druga. Svlačionica se polako prazni, a one raspravljaju o meni kao da nisam prisutna. Na neki način mi to odgovara, još uvijek sam slaba i ne upliće mi se u rasprave. "Još nije gotovo", kaže ona za sebe, a onda se okreće prema meni i tako priznaje moje postojanje.

Pravim se zauzeta navlačenjem uniforme. Sad ja njih ignoriram. Shvaćam da postoji velika šansa da me izbace iz čete i zato moram sprovesti svoj plan što brže. Razvoj situacije mi zapravo odgovara. Što im prija budem mogla okrenuti leđa, to bolje.

Iz svlačionice izlazimo posljednje. Pretpostavljam da sam sad slobodna i da ću moći brzo do Antona.

Međutim, zaboravljam na ručak. Danas imamo gotova jela, ali sve se ipak odvija nepodnošljivo sporo. Žvaćem hranu mehanički gotovo i ne osjećajući što imam u ustima.

"Vrijeme je da ideš kod Kapetana", kaže odjednom Liska. Sa zaprepašćenjem shvatam da sam u svojoj nestrpljivosti zaboravila i na ovaj posjet. Sad je kasno popodne, to znači da neću moći do Antona sve do sutra, još dvadeset i četiri sata.

"Kako ću ići?" pitam nadajući se da ću ako budem sama moći ukrasti malo vremena.

"Sjesti ćeš u zolju i nečeš raditi ništa. Ona će letjeti bez tvoje pomoći."

"Zolja će me voditi?"

"Ne, Kapetan će voditi zolju".

Igra sudbine, zla sreća, ukrasti će mi cijeli jedan dan. Osjećam da je ovo loš znak, ali u jednom dijelu sebe još uvijek imam nadu da će sve biti onako kako sam isplanirala.

Zolja čeka na mene, sita i sjajna. Pušta me u sebe, ja mahinalno pritišćem dlanove na njene dlačice, a onda ih opet puštam, ona leti bez ikakvog mog poticaja i ja nikako ne mogu potisnuti nelagodnost. Sjedim na uskom sjedištu, pojasevi mi čvrsto drže tijelo, ali ja ne znam što ću s rukama, čine mi se prazne i bespomoćne, osjećam se kao zarobljenik.

Letimo prema planinama izvan grada, ovo je poznati pravac, vodi prema našem sektoru. Znam sve vrhove, kotline, skrivene i nadzemne rječice, napamet. Ispod nas je sad šuma, onda obronak, to je granica sektora. Onda opet borovi, dugački su i vitki poput crnih kopalja. Iznenada se razdvajaju i ja sam pred slapom koji se ruši dolje kao dugačka bijela zastava. Njeni krajevi se nabiru na tlu i tvore crno oko jezera. U cijelom prizoru ima nečeg promišljenog, finog, ali istovremeno potpuno divljeg. Rado bih ovdje malo zastala, ali zolja leti dalje, pravo prema stijeni sa koje nepromijenjeno teče voda. Tijelo mi zamire, sad ćemo se razbiti i ja ću među krhotinama zolje skončati na kraju ovog bijelog stijega. Ne, između vode i zida je prostor, zolja ulazi u tunel i mi ronimo kroz svjetlo slapa gusto i bijelo poput kristala.

Grabimo naprijed i već slijedećeg trenutka prizemljujemo na suho tlo pećine. Polako izlazim osvrćući se oko sebe. Zidovi su visoki, pri vrhu zaobljeni, prekriveni su istom onakvom vrstom mahovine kojom oblažemo kuće. Široki hol je potpuno prazan, jedino ja i zolja narušavamo simetriju poda i zidova. Pri kraju se naglo sužava, najvjerojatnije umjetno, u usku crnu pukotinu koja se zabada u žuto meso zida kao trn.

"Pođi naprijed", kaže mi glas u ušima. Zvuk odjekuje tako jasno da se zbunjeno osvrćem tražeći njegov izvor.

Dok napredujem prema pukotini prate me samo slijepe oči zolje. Pružam ruke naprijed i tonem u tamu. Moj strah, začudo, iščezava iako ostajem bez svjetla, slijedećim korakom opet izlazim na dan, ali to je tako naglo da brzo stiskam oči.

Netko se prigušeno smije i ja trepćem prema izvoru tog neočekivanog zvuka.

Očekujem crnilo, tamu, stroge oči, šibu preko leđa.

Očekujem sve osim ovog što vidim. Nasred prostorije, bez ikakve odjeće na sebi, ovdje je veoma toplo, sjedi jedna djevojka, ne, shvaćam brzo, to je dječak, mladić?

Njegove širom otvorene oči mi se smiješe. Crna kosa mu je povezana u rep i pada sve do poda preko krhkih leđa.

Gledam ga zaprepašćeno osjećajući kako mi obrazi postaju sve vreliji.

"Ti si tako lijep", čujem sopstveni glas, "još nikad nisam vidjela nešto tako lijepo kao što si ti".

Ona, Zemlja, je naravno veoma stara, začeće joj seže u doba stvaranja Sunčevog sustava, u vrijeme kad je elektromagnetna sila vitlala česticama svemirske prašine i davala konačnu riječ stvaranju planeta. Njena životna doba se mjere milijardama godina. U početku je bilo potpuno crnilo, kaos, boja koja odgovara prvom stupnju alkemijskog postupka pri stvaranju Lapisa philosophoruma, Kamena mudraca.

Alkemija? Lapis philosophorum? Kapetan me gleda upitno, ali ja znam što to znači, godine provedene u čitanju mikrofilmova nisu bile uzaludne.

Preživjela je mladost Azoika i prešla u nedefiniranu bijelu boju Paleozoika. Mrtvilo prelazi u život, planeta se budi, duša se sjedinjuje sa truplom i svečana parada počinje, suncu se pokazuju vodozemci, ribe beskičmenjaci. U Mezozoiku ona već naslućuje svoje mogućnosti, nastaju nothosaursi, dinosaurusi i prvi sisavci, ona je u procesu žućenja, dijeli je još samo korak od Kenozoika, boja prelazi u crveno, Zemlja je napokon našla čovjeka. Njen život je veoma buran, svaku fazu prati bezbroj žrtava preko kojih ona olako prelazi jer mora se ići naprijed, uvijek i samo naprijed. Ali ona je sad na vrhu i cesta dalje vodi samo prema dolje, ona to još ne zna, ne zna da je sad još čeka samo blijeđenje, lagano umiranje, snovi o onome što je bilo, sjećanja koja joj ispadaju kao predmeti senilnom starcu zatureni negdje u naborima ogrtača.

Razmišljam o svemu ovome dok slijedeći dan letim, zajedno sa svim ostalim trolistima, nad pravom praistorijskom šumom punom paprati i cikada.

Velike biljke rastu pred našim očima brzo. Nekad su ovdje bile naslage bituminiziranog ugljena, njoj su dovoljni i komadići što su joj negdje duboko ostali zabodeni u meso da bi prizvala svoja sjećanja. Šuma je izvana zelena, ali sve dok raste njena je unutrašnjost od ugljena, krhkog i mekog kao što su grafiti za olovke. Onog trenutka kad stane, bit će već kasno, u njenoj unutrašnjosti neće biti ugljen, biti će prava celulozna vlakna, trebali bi nam dani da je srušimo.

Između zolja se napinju tanke čelične sajle. Zalećemo se prema drveću koje se ruši kao dvorci od soli. Padaju debla, paprat se lomi, dolje se gomilaju pokidani udovi. Osjećam prskanje biljnih tetiva, lagano kapanje zelenih sokova.

Dolje se aktiviraju solarni topovi, žuta svjetlost pravi selektivnu lomaču. Uskoro je sve gotovo, krajolik je isti kao i uvijek.

"Odmorite se", šapće nam Kapetan u uho.

Polako ponirem sa zoljom prema dolje. Sve što radim, radim savršeno i točno, senzori mog tijela tvore precizan matematički model i reakcije su mi bez greške. Glava kao da je odvojena od svega toga, ona misli, misli, tik-tak, neumorna je kao sat. Mislim na Antona i čovjeka još uvijek same ne tako daleko odavde – tik, mislim na Kapetana – tak. Moja krv kao da struji u dvama obrnutim krvotoci ma.

Ne mogu se otresti slike, Kapetan i ja u pećini, sjedimo jedno nasuprot drugome i dugo šutimo, ali u tome nema nikakve nelagode. Poražena sam njegovom ljepotom i neobičnošću.

"Još nikad nisam vidjela nekog tako različitog", rekla sam mu napokon.

"Četa je različita", odgovorio mi je. "I ti si različita." Glas mu je neujednačen, čas djevojački nježan, čas kao u dječaka što mutira. Onda je zašutio i opet me gledao. Oči su mu kao zelena jezera i čini mi se da me zove zaplivati po njima. "Govorit ću ti o bojama", rekao je nježno, ali u toj nježnosti je bilo bespogovora.

Onda je govorio o Zemlji, govorio je o Azoiku, Paleozoiku, Mezozoiku i Kenozoiku, ali ne onako kako sam učila u školi. Govorio je o tome kao o sjećanju koje ga proganja, ali istovremeno kao o nečemu što kad bi i mogao ne bi htio zaboraviti.

"Ja mislim kao ona i zapravo je razumijem."

"Nije li to teško?" usudih se upitati misleći na njegovu savjest.

Nije se začudio.

"O, da", rekao je, "veoma je teško."

Tako, bio je to prilično kratak razgovor, ili mi se to samo tako činilo, ali kako bi bilo da sam još uvijek sabjesednik jučerašnjem danu.

Spuštamo se na jedan proplanak, svih šezdeset zolja, preko rosne trave širi se cijeli roj. Zemljin san već bježi od nas, ona sanja uvijek na onim točkama koje prolaze kroz prvo jutro, on se odvija zajedno s vrtnjom njene osi, obmotava se lagano oko nje kao svilena traka.

Još uvijek sjedim u zolji sapeta nitima svojih misli. Svi su veoma živahni i ja prisiljavam sebe na pokret. Borovina miriše slatko, hrastovi spuštaju grane do zemlje, mnogi nestaju u šumi, kao da su pukle spone, uniforme tumaraju među drvećem kao nevezani psi.

"Što sad da radim?" pitam nekog u prolazu.

"Radi što hoćeš", čujem lakonski odgovor. "Zar nisi čula Kapetana?"

Očito još uvijek ima običaja koje ne poznajem. Još uvijek neodlučno stojim osvrćući se oko sebe ne bi li negdje ugledala Lisku ili Doru. Možda je uobičajeno da se prave ovakvi zajednički piknici kad su svi skupa na zadatku? Oklijevam pitajući se da li bi primijetili ako bih sad otišla?

Proplanak je već pust. Dolazim do prvih stabala proničući očima ispred sebe. Trava je ovdje neznatno svijetlija, bokori su veliki i zeleni. Oko mene je tišina, ali ipak čujem kako sve nekako pritajeno, uzbuđeno diše.

Moji instinkti se bude, ali prije nego što je adrenalin dosegnuo kritičnu točku koja će me baciti u potragu za tajnom, oči mi se sapliću o jednu uniformu. Leži preko svježeg zelenila nemarno kao odbačena zmijska košuljica.

Ustuknuh korak shvatajući u trenu. To je dakle bila ta njihova askeza, njihova ravnodušnost koja me je zbunjivala.

Okrenuh se u hipu nazad i potrčah prema zoljama. Sad sam mogla biti sigurna da moje otsustvo neće nitko primjetiti.

Osjećam kako mi bilo ubrzano tuče. Ne, nisam ravnodušna na ono što sad oni tamo u šumi rade. Kako to ide? Jedan sa jedan, dva sa jedan, tri i dva, pet i šest, trideset i trideset? Osjećam u sebi takvu nelagodnost i gađenje da počinjem o tome misliti u trećem licu.

Cvrčak je oduvijek bila osjetljiva na pitanje ljubavi, toliko osjetljiva da su je njeni vršnjaci često nemilosrdno dražili podsmjehujući se i pokušavajući je navući na ovu temu. Zamišljala je naga tijela tih mladića što su je zadirkivali, gledala ih kako paradiraju njima ljeti na jezeru, kako ističu svoja vježbom izvajana, kržljava ili prosto prosječna tijala i nikad nije osjetila nešto kao vatru žudnje, želju, nešto od onog o čemu su oni tako često govorili. To mora početi iznutra, mislila je ona, negdje u onoj točci ispod pupka istovremeno s potvrdom toga u glavi. I zato je Cvrčak još uvijek bila djevica.

Zolja se lagano odvaja od tla i mi već lebdimo iznad šume. Ali umjesto da mislim na Antona i geološkog čovjeka, ja mislim na Kapetana.

Mislim na njegovo nježno tijelo koje podsjeća na staklenu figuricu, na dugu tešku kosu koja je kao mlaz katrana, na ljupke mekane usne. On nikad ne bi mogao voditi ljubav, mislim. On stalno sanja sa Zemljom, činio je to čak i onda kad smo razgovarali, njegovo tijelo je zapravo zakržljalo zato što mu je fizičko kretanje ograničeno na mali prostor pećine koja se oko njega sklapa kao sedefasta školjka. Njegovo tijelo nikad ne bi podnijelo taj napor, prelomio bi se upravo onako kako sam rekla, kao krhka figurica od stakla.

Sa mnom kao da se nešto zbiva, tijelo mi postaje rastegljivo kao da sam izložena iznenadnom napadu tajanstvenih virusa. Osjećam kako mi je vruće među slabinama, drhtim, u očaju pritiskam dlanove o steklene dlačice dok svijet oko mene nejednoliko oscilira toneći prema sivoj boji.

Hoću li pasti u nesvijest? Što bi tada uradila zolja, da li bi je instinkt samoodržanja natjerao da se spusti na prvo bezbjedno mjesto?

Pred sobom vidim lice Kapetana, nešto mi nježno šapuće, mislim da me umiruje. Samo trenutak nakon toga kroz mene se zariva munja, jasno vidim svoje tijelo, predamnom je do posljednje žilice, vidim mozak, krv, limfu, crijeva, strukturu koštane srži, robusnost mojih vlastitih dlačica. Munja se spaja sa Zemljom, tonem kroz geološke slojeve, kroz mene putuju njene srebrne i zlatne žile, vidim sve ono najbolje, blistave boje dijamanata ispod nebrušene kore, tonem kroz zgusnuto željezo i magnezijeve silikate, munja me sabija pravo do središnje jezgre, do užarene gustoće njene magme, pravo do crvenog koktela željeza i nikla koji pulsira kao umorno srce.

Vrištim u divljem užasu, u strahovitom zadovoljstvu koje raste zajedno s mojom proširenom svijesti i ekspandirajućim tijelom.

Onda mrak.

Mrak.

Oprezno pomičem moje slijepljene trepavice. Mokre su kao da sam plakala. Na trenutak ne znam tko sam, potpuno sam čista, nova, crnilo polako prelazi u blještavu bijelu boju, a onda mi se pod kapke uvlače žuti zraci izlazećeg sunca.

Sjedim u zolji, opuštena kao mlitava krpa. Nešto među nogama mi stvara nelagodnost, kukovi su mi teški, tijelo mokro. Kao da osjećam neki mlaki potok što mi leluja niz bedra.

Preko mene preleti neka sjenka, zatim me opet umiri svjetlo, pa sjenka. Shvatam da sam na tlu i da nešto kruži oko zolje, osjećam njene elastične zglobove prilagođene neravnom terenu.

Satelit je izuzetno uporan, obleće kao moljac oko vatre i ja napokon nevoljko usmjeravam svoju pažnju.

Anton maše rukama brzo, tako brzo da gotovo ne mogu da ga pratim, uistinu liči na velikog moljca.

"Izađi", odjednom se uključuje i moj slušni organ i ja ga čujem kako nadvikuje lepet vlastitih krila. "Pokušaj izaći, ne mogu ti prići".

Shvaćam da se nečeg boji, onda mi sviće da se vjerojatno boji zolje i to mi je odjednom nevjerojatno smiješno. Polako se okrećem želeći saznati uzrok njegove panike. Iskra radoznalosti me gura i vuče kroz vrata.

"Sjediš u tom stvorenju više od pola sata", kaže Anton, "i uopće se ne mičeš". Veoma je blijed, čini se kao da je uistinu zabrinut, ali mene to nekako ne dotiče.

"To nije stvorenje", kažem smijuljeći se. Noge mi se nesigurno klate dok mu se približavam jer se on još uvijek drži na pristojnoj udaljenosti.

"Onda mašina", kaže on zapiljivši se iznenada u moje noge.

"Nije ni mašina", smijem se. Sve mi je odjednom lako i smiješljivo. Svijet oko mene se kupa u veselim jutarnjim bojama.

"Ti krvariš", kaže zaprepašćeno Anton nepristojno upirući prstom prema dolje.

Stvarno, kroz čvrstu tkaninu hlača probija se mrvica krvi. Ranjena sam u ovo krasno jutro.

"Mislim da to nije ništa", kažem odjednom prilično trezveno. "Samo bi se trebala otuširati".

On šutke kreće ispred mene. Vjerojatno je kao i ja došao do zaključka da sam dobila mjesečnicu.

Uskoro sam u kupatilu. Svlačim uniformu i bacam je na pod, leži isto onako prazno, bez oblika, kao zmijske košuljice što sam ih ostavila iza sebe u šumi.

Krv na butinama mi je još sviježa, polako je spiram mlazovima mlake vode. Cijelo tijelo me boli, naslućujem sjenku užarene osi koja mi je dopirala do korjena kose. U meni se javlja neka neukrotiva sumnja.

Ipak, ja joj brzo stavljam uzde razuma, izlazim iz kade i brzo se brišem. Ne, ne želim provjeriti, to je nemoguće, to je besmisleno. Navlačim na sebe uniformu na kojoj je još uvijek izdajnička mrlja krvi. I nju brišem vlažnim ručnikom, ona blijedi i jajoliko se širi po tkanini.

Glava mi je potpuno bistra, odjekuje kao kristal na bijelom svjetlu zore, svijest se preko očnog živca ustremljuje na okolinu i reže je poput oštrog noža. Postajem svjesna vlastite svijesnosti. Znam da geološkog čovjeka nema u kući i znam da to znam od ulaska u kuću.

Izlazim vani, Anton sjedi na pragu, košulja mu je od flanela, kockasta, u glavi joj brzo razlažem boje, oči me peku i ja shvatam da mi se u zolji nešto desilo. Ovo nije moje uobičajeno stanje.

"Gdje je čovjek?" pitam i u svom glasu naslućujem prvi tračak bijesa koji me nagoni da odahnem. Ovo jest normalna reakcija. Ja sam na Antona bijesna.

"Otišao je", kaže on na izgled potpuno ravnodušno, ali vjerojatno isto toliko sračunato. "Tri sam dana, usred radnog tjedna, u vikendici. Lažem roditelje, lažem školu. Ne misliš li da si malo pretjerala?"

"Kako misliš otišao?" pitam dok mi adrenalin raste u zlokobnim količinama. Zaboravljam Kapetana, zaboravljam sve ono što se desilo u letjelici. Opet mi je najvažniji čovjek, moja velika ideja o razbijanju te bande licemjera koja upravo orgija po šumi mora biti ostvarena.

"Možda mu se nisam svidio", govori Anton i dalje mirno. "Možda se nisam uspio dovoljno sroditi s idejom o njegovom postojanju, filozofira dalje. "Vjerojatno to nisi ni očekivala od mene, ili jesi?" gleda me upitno.

"To je čovjek", kažem jedva se savlađujući. "Vidio si".

"Što sam vidio? Dvije ruke, noge, glavu, na izgled funkcionira, ali da li je to tako? Učili smo da su svi oni koji dolaze na taj način manje ili više defektni. Snovi su puni grešaka, znam to iz vlastitog iskustva. Na primjer moji snovi o odnosima među ljudima, recimo o prijateljstvu. Jesmo li mi još uvijek prijatelji, Cvrčak?"

Ton mu je takav da se na njega ne mogu obrušiti onako kako bi htjela.

"Što hoćeš time reći?" pitam ga samo.

"Hoću reći da si se promijenila, samo to hoću reći, ali nemoj misliti da ti to ja uzimam za zlo", reče on dižući ruku kako bi preduhitrio moj prosvjed. "Naše je društvo otvoreno, svi znamo da se stalno vrši statistički točno proračunata rekombinacija gena kako bi se u svakoj generaciji dobio potreban potencijal za čete. Nemoj", diže on ruku još jednom, "pusti me da završim..."

"Znaš što si ti Anton", ne mogu se više suzdržati, "ti si naprosto jedna kukavica. Nećeš mi pomoći, u redu, ali onda ne traži izgovore i ne traži da ja povjerujem u njih." Puna sam pravednog bijesa. "Nemam više vremena za tebe", kažem okrećući mu leđa.

"On će se prije ili poslije vratiti ovdje", kaže Anton mirno kao da ga ono što sam rekla nije naročito dotaklo. Sad se čak digao sa stepenica i slijedi me dok se udaljavam prema zolji. "Slažem se da ga moraš uhvatiti", govori on za mnom, "bila je ludost kad si dopustila da jedna takva stvar šeta okolo."

"Onda, zašto si ga pustio?" vičem okrećući se i unoseći mu se u lice. "Zar ne vidiš da govoriš besmislice?"

Konačno se čini da sam ga dotakla. Naglo se zaustavlja, njegove oči su pune svjetlucavih trnaca.

"U redu, priznajem, bojao sam ga se. Pa što? Nije moje da se nosim s takvim stvarima. Nisam ja taj koji je predodređen za četu".

Ovaj put ga konačno napuštam, ulazim u zolju i ona se naglo odbacuje sa tla kao da je pero na krijesti zračne struje. Anton je dolje, i ja nalazim neko mračno zadovoljstvo da ga gledam ovako odozgo. Dlanovi mi se utiskuju na dlačice sve do bola. Onda opet naglo skrećem zolju i ona se pokretana mojim bijesom ustremljuje prema šumi gdje sam ostavila četu. Prošlo je već odviše vremena, vjerojatno su već potrošili svoja sitna zadovoljstva.

Vratiti ću se u ovaj kraj što budem mogla brže. I onda ću naći geološkog čovjeka. On ne može biti daleko. I onda ću napraviti ono što sam naumila. Osjećam kako mi staklo klizi kroz kožu, ali to je samo sitan bol, to je samo jedna jedina kapljica krvi.

Od cijelog roja zolja na čistini su ostale samo dvije. Liska i Dora se izležavaju na travi i očigledno me čekaju. Na tren me hvata panika kako ću opravdati svoje odsustvo, ali je istog trena zamijenjuje bijes. Neka mi samo pokušaju nešto prebaciti.

"Baš na vrijeme", kaže Liska, "skoro smo zaspale". Ona se okreće prema meni i ja u čudu gledam njene oči, izgledaju nekako drukčije, kao da su se utopile u boju trave.

"Netko mi je rekao da je odmor", kažem iako u njenom glasu nema ni ljutnje ni prebacivanja. Odmah se i kajem, zar nisam odlučila da se neću nitkom ispričavati?

"Idemo", kaže Dora i rasteže se poput lijene mačkaste životinje. I njene oči su čudnovato zelene. Gleda me čak ljupko, ni traga netrpeljivosti. Lice joj je takvo kao da je upravo slizala punu čašu vrhnja.

Zbunjena sam njihovom dobrodušnošću. Onda mi pada na pamet da su upravo sagorjele veliki dio svoje negativne energije u šumi predajući se svojim raskalašenim igrama. Možda bi za mene čak bilo dobro da to rade češće.

Ulazimo u zolje i uskoro sve tri lebdimo kroz metalno plavo nebo kao vjetrom nošeni kadifasti crni cvjetovi. Reljef ispod nas je rasprostrt u jarkim, svijetlim bojama. Moja pojačana percepcija opet nadire kao plima. Vidim drveće, jele, ariše, kestene, smreku, lijesku, planinsko cvijeće, nabrajam ga trideset i dvije vrste, oči su mi kao durbin, otpadaju sa crnog cvijeta poput peluda i lijepe se za svaku različitost reljefa. Razaznajem čak i crvene, mekane glave malina, glava mi je opet u nekom čudnom stanju superbudnog pijanstva.

Jedan dio mene čuči u nekom skrovitom kutku svijesti i pita se što se to sa mnom zbiva. Čak pokušava analizirati situaciju vraćajući se do onog momenta u zolji kad me blistava munja halucinacije sabijala sve do Zemljinog užarenog krvavog dna. Drugi dio je potpuno srećan i ne pita ništa, divlja po detaljima krajolika ispod sebe napasajući se svim nepotrebnim informacijama do kojih može doći.

Sad smo već iznad grada. Liska i Dora skreću zaobilazeći našu kuću trolista. Nekoliko minuta zatim njišem se za njima prema tlu tarući se na glatkom konopu gravitacije. Prepoznajem ovaj kraj grada, kuće su izvana ukrašene prozirnim gromadama kristala i mahovinom. To je donedavno bio i moj kraj, ovdje negdje je i kuća mojih roditelja.

Mama i tata su na vratima, čini se kao da nas čekaju. Izgledaju svečano, mama ima novu haljinu, to je teški žuti materijal koji ona tka kao povremenu razbibrigu, čini mi se malo neprikladnom za ovo doba dana. Moje se oči radoznalo kače za tkanje odvajajući gotovo usput niti potke i osnove.

"Htjeli smo te iznenaditi", kaže mi Liska, "pa smo sve dogovorili bez tebe. Običaj je da nas tvoji roditelji upoznaju i da se to na neki način proslavi".

Ulazimo u kuću. Na sred blagovaonice je stol s bogatim doručkom. Zlobno mislim kako je njima dvjema uistinu potrebno nadoknaditi energiju. Ali odjednom spoznajem da sam i sama užasno gladna.

Tata me grli i vodi za stol. Sijeda mu je kosa sabijena u frizuru tako da liči na kacigu. Čini mi se užasno ponosan, kao onda kad sam bila prva na natječaju iz botanike. Izmiče li mi štogod?

Sjedamo za stol i ja zaboravljam na sve dok se ustremljujem na pripremljenu hranu. Trpam je u sebe bez reda, mama me gleda zabrinuto, ali kad su nam se oči srele ona skreće pogled. Liska i Dora jedu polako, gotovo bi se reklo elegantno. Hrana u mene teče u potocima, odjednom zastajem, ti potoci su obrnuli smjer kretanja i sad opet hoće vani. Trčim u kupatilo i za nekoliko minuta se olakšana i srećna vraćam za stol.

Tata i mama me gledaju s malom nelagodnošću.

"Sve ostaje u porodici", nakašljava se tata. Primijećujem da mu se frizura sjajno odražava na glatkoj tkanini mamine haljine i razmišljam da li da mu na ovo skrenem pažnju.

"To je sve za nju veoma naporno", kaže odjednom Liska. "Biti će najbolje da sad idemo. Zahvaljujemo vam se na doručku. Ona će vas već opet posjetiti."

S negodovanjem gledam kako me odvlače od hrane. Tata i mama me uopće ne zanimaju, čine mi se totalnim strancima, sjenkama iz moje prošlosti.

Popodne provodim ležeći na krevetu u našoj kući trolista. Ne tjeraju me učiti, čitati ili vježbati. Svjesna sam da bih trebala krenuti u potragu za nestalim geološkim čovjekom, ali u ovom trenutku mi se to čini prevelikim naporom. Živim u nekoj praznini u kojoj se rukovođene Hajzenbergovim principom neodređenosti kaotično sudaraju misli. Ipak, jedna misao se u mojoj glavi postepeno kristalizira. Dajem joj oblik pitanja. Gledam je, pratim je osjećajući kako joj pomicanje kazaljki povećava težinu.

Jedva čekam večer, trenutak kad Liska i Dora ulaze u sobu i smještaju se na svoje krevete.

"S kim ste danas vodile ljubav?" pitam na prepad dok, već se unaprijed bojeći odgovora, krvnički zabijam nokte u dlanove.

Dora me gleda čudno, zastaje u pola pokreta. Liska mi prilazi i naginje se nad krevet. Njeno okruglo lice blista kao Mjesec.

"S Kapetanom, naravno", kaže, a onda se naginje i ljubi me u usta.

Polako hodam uz planinu, prvo, zato što mi se čini da imam vremena, drugo, zato što me opterećuju buduća sjećanja. Idem prema onome što moram učiniti, znam da je to izdaja i to ništa ne mijenja na stvari. Ja sad znam. Jučerašnje pijanstvo je prošlo i ostala mi je samo potpuna bistrina duha.

Prolazim stazom gusto omeđanom jelama pamučarkama, opne njihovih šišarki već pucaju i cijeli je kraj prekriven bijelim mekanim tepihom njihovog sjemena. Životinje ga hrpimice odnose u svoje jazbine, odozgo se zalijeću ptice, vlaže tanke niti pljuvačkom a onda grudu odnose među raširenim kljunom. Pokušavam ne misliti.

Gledam sve ove životinje koje žive na kraju traga sopstvene vrste, zalijećem se po tim tragovima kao tvrdoglavi pas. Da, ja sam baš to. Pas tragač, selektivno uzgojen, unaprijed namijenjen iako namjena zna ponekad i omanuti. Uspjeh satističke rekombinacije gena nikad nije potpun, kandidati za četu se zato uvijek pomno ispituju, ravnoteža koju valja postići je vrlo osjetljiva, vaga tone na jednu ili drugu stranu pod kvalitetima ne jačim od reakcije jednog nerva. Osjetljivost često klizi u neuravnoteženost, bol u kukavičluk. Razmišljam o svim tim stvarima koje me određuju i puna sam prezira sama prema sebi. Puna sam bola.

Od jučer osjećam sve moje usađene sposobnosti još jače i to čini stvar još gorom. Hodam planinskom stazom polako, baš zato što znam da sve mogu učiniti brzo. Brojim korake, sklapam i rasklapam velike šeme biljnog i životinjskog svijeta. Klizim unatrag kroz koljena, s lakoćom ih dalje dijelim u razrede, razrede u redove, redove u porodice, porodice u redove.

Redove u vrste.

Staza vodi pravo do srubljenog vrha jedne padine, prekrivena je oštrom čekinjavom travom ispod koje vire bijele trošne stijene vapnenca. Odavde se vidi dio Mamiline kotline, vidi se srebrno oko jezera i tamni pazuh crnogorične šume. Dalje, iza prijevoja, naziru se kosi krovovi vikendica. Zrak slatko miriše na smolu, trave i sunce. Trenutak zastajem i šaram krajolikom svojim čulima, udišem gomilu informacija nimalo se ne trudeći da ih filtriram, ona prava probit će se sama, zaplivat će lagano poput bijelog leda na mrzloj vodi.

Da, baš tako, misli su mi mrzle, razmišljam o njoj, Zemlji, i pokušavam ih ugrijati. Naravno, tražim opravdanja. Gledam u ptice daleko na bijelom nebu i prelazim cijelo stablo životinja krećući od beskralješnjaka preko svitkovaca do kralješnjaka. Razvoj vrsta zvoni gomilom neskladnih tonova koji odjekuju svuda oko mene kao loše izliveni gong. Razmišljam, možda nikad ne bi bilo čovjeka da nije nestalo gmazova, možda, možda... Cijele vrste nestaju u kaosu podivljalih sila, pod naslagama pijeska, šljunka, mulja. Ledene planine dostojanstveno klize pretvarajući se u nadgrobne spomenike, rijeke mijenjaju tok, sele se magnetni polovi, lava se izliva preko leda, ispod plovućca, bazalta, tufa, granita, ostaju gomile bića bez prava na učešće u nasljeđu.

Sad ga vidim, tamo je među onim šumarkom jela što klizi niz blago nagnutu kosinu. Malodušnost me svezuje u čvor, zastajem, spuštam se u čučanj i bezvoljno pratim napredovanje nejasnog oblika među visokim mladim stablima.

Tijelo mi je u stavu napetosti, nos mi se širi, uši se otvaraju prema vjetru. Čujem pucanje šišarki, vjetar mi donosi miris trave, kamenje zvoni kao staklo ugibajući se promjenama temperature, njegove noge, tamo duboko dolje, gaze po mekanoj naslazi sjemena jele pamučarke.

Klizim dolje niz padinu zabadajući noge u njene meke, vlažne bokove. Sinoć je padala kića, vlaga je još uvijek prisutna među busenovima trave.

Sjenka u šumarku se zaustavlja, zaustavljam se i ja. Sad mi već i disanje postaje brže. Imam osjećaj da me svi gledaju, krajolik oko mene se pretvorio u arenu. Naročito su radoznale biljke. Odvajam pogled od šumarka, opet pravim pauzu i brzo prelećem očima po okolnim četinjačama, dvosupnicama i jednosupnicama. Moja osjetljiva unutrašnjost odmah ide dalje prema njihovim precima, slijedim tragove krito– i golosjemenjača, prepoznajem mahovine, papratnjače, spuštam se sve do steljnjača i drevnih prabiljaka. Nalazim vremena da se osmijehnem jednoj jetrenjači i da joj predočim da sad ne bi bila takva i takva da nije bilo te i te katastrofe, one i one kataklizme.

Čini mi se da mi biljke odobravaju, vide moju tjeskobu i potrebu za podrškom. One vole Zemlju, hrane se na njenim leđima, za davno umorene pretke osjećaju tiho saučešće, a za svoju hraniteljicu, Zemlju, utamaniteljku čitavih generacija, blago sažaljenje. Iskupljuju je njene noćne more, ona ne može zaboraviti, ona se kaje.

Pokušavam uzdahnuti od olakšanja zato što me razumiju, ali ono što izlazi iz mojih grudi teško je i mračno. Zašto im govorim o njenim greškama i nalazim joj opravdanja, zašto ne govorim o onome što me tišti, o sebi?

Sad više ne mogu izdržati tjeskobu, počinjem hodati brže. Iz neke skrivene pukotine, čini mi se da je to jedna duplja obrasla mahovinom, izvija se prema meni tanak pramen sjećanja. To iz auditorijuma stiže blagonakloni pokušaj ohrabrenja.

Predočuje mi se jedna od bitki između čete i Zemljinih stvorenja, jedna od onih što su se odigrale prije mog dolaska. Shvatam da je po srijedi, vjerojatno, jedno od rjeđih događanja. Po okolišu prepoznajem da se bitka odvija sjeverno od grada, u pravcu suprotnom od ovog na kome se sad nalazim.

Cijela četa je tu, crni roj zolja treperi iznad tla na kojem se, bar na izgled, još ništa ne događa. Čuje se samo neki potmuli zvuk nalik na udaljenu grmljavinu. Slika se preklapa sa stvarnošću u kojoj se sad nalazim, ali moje noge i dalje gaze sigurno, a oči precizno odvajaju zbivanja na jednom i drugom nivou.

Vidim kako se na filmu iz sjećanja počinje nadimati zemlja, kako raste poprimajući dimenzije omanjeg brda, a onda jednoliko puca rastvarajući se kao jaje. Iz pukotine se pomalja ogromni mesnati pipak, i ja zastajem, tražim čovjeka ispred sebe, a onda se fascinirana usredotočujem na zbivanja kojim mi se očito nešto želi reći.

Iz rupe se pomalja glava, smeđa je ogromna, u razjapljenoj čeljusti se vidi red oštrih zuba. Shvaćam da je pipak zapravo rep, isprepletan je sa još nečim, još jednim repom koji je zelen i ljuskav. Rupa se naglo širi, unutra je cijelo klupko gmazova, čak i ovako, kroz sjećanje, do mene dopire oštar miris mezozoika.

Zolje su već u pokretu, sunčani topovi kidaju meso koje odozdo nanovo navire kao da ga pravi neka mašina. Između glava i repova se pomalja jedro, to je leđna peraja od kože i koštanih šipki nekog od ovih čudovišta. Nekoliko sekundi plovi po tamnoj uzavreloj masi, a onda ga opet potiskuju prema dolje. Dolinom se razležu čudni zvuci, kričanje, urlici, promuklo kreketanje. Glave se istežu prema zoljama koje lebde opasno blizu ovog živog kratera. Neka od ovih čudovišta nasrću jedna na drugo, okolo lete čitave planine mesa odvaljene što oštrim zubima, što sunčanim topovima.

Ipak, četa, kao i uvijek, polako pobjeđuje, usmjerena svjetlost sunca razara staro tkivo, sve se smiruje, zolje se naginju nad jamu unoseći uništenje duboko unutra, nanose se nad nju kao nad usta ljubavnika, jer Zemlju treba osjetiti baš tako, tijelo uz tijelo, koža o kožu, jezik na ranu. I tada, iz mračne duplje se ustremljuje dugački, vitki pipak, zrak puca od naglog oštrog udarca i jedna od zolja se sunovrće u jamu. Energija i dalje nesmiljeno lije prema dolje. Pipak nestaje, dugačka rana na površini brzo zaceljuje, nad planinom je mir, kao da se ništa nije dogodilo, samo je sad jedna zolja manje.

Ja naravno znam da se u četi gine, ali ovo je prvi put da to, makar i ovako posredno, vidim. Tko je nestao u onoj mračnoj rupi, možda baš onaj na čijem sam mjestu sad bila ja?

Pomalo mi se vrti u glavi, ali ja ipak nastavljam dalje. Pravim se ravnodušna ne želeći dati od sebe nikakvog znaka da me je ovo zbivanje naročito potreslo.

Trčim, mišići mi komanduju elegantnim pokretima nogu koje se izvijaju kao da su u njima elastične opruge. Tjeram iz glave svaku misao, bacam poklonjeno sjećanje na samo dno registra.

Posve sam mu blizu. On je još uvijek u šumici, na gustom tepihu sjemenja. Spuštam se na tlo, bojim se da će pobjeći kad me vidi i zato sad pužem naprijed pomjerajući se rukama i nogama, tvrdim pokretima trbušnih mišića, kao zmija.

On sjedi na mekom bijelom prekrivaču, nabacao je pamučaste niti na hrpu i napravio neku vrstu ležaja. Lice je okrenuo prema suncu, raznobojne oči mu žmirkaju bezazleno kao zecu.

Žestoki osjećaj stida me baca na noge, dižem se sa zemlje iz pritajenog položaja psa tragača.

On otvara oči i gleda me, očito obradovan, pun povjerenja, onako kako to nikad ne bi mogao učiniti pravi čovjek, on je greška.

Vadim solarni pištolj i svjetlost ga guta u dva zalogaja. Posljednje mu nestaju oči, još uvijek me gledaju s povjerenjem.

Tuš. Krešendo. Trebam li čuti aplauz? Učinila sam ono čemu su se nadali od trenutka kada sam ga pustila pod sunce.

Padina, planina, šuma, sve je još uvijek tiho, gledaju me, još uvijek suzdržavaju dah.

Moja ledena košulja koja me je čuvala nekoliko poslijednjih minuta, naglo puca. Padam na zemlju teško dišući, velike kriške bola što mi izlaze iz grudi guraju se kroz dušnik i grlo.

Četa se pokreće, osjećam je kao veliku nematerijalnu pticu, kao topao jastuk, kao ohrabrenje što sam nadvladala samu sebe. Četa nije samo tijelo, ona je duh koji od samog početka bdije nadamnom, duh koji mi je oduzeo nevinost.

Iz grla mi izlaze dugi suvi jecaji, toliko sam toga izgubila odjednom. Još uvijek vidim pred sobom čovjekove oči, tako žive, tako pune povjerenja, znam da će me pratiti i progoniti još godinama, znam da će iskakati iz potaje noćnih košmara. Zemljini stvorovi moraju se uništavati svježi, još mokri od sna, lišeni svjesnosti koja se zadobiva zadržavanjem u stvarnosti.

Osjećam svoju grešku kao duboku ranu, kao ožiljak iz kojeg još uvijek izlazi krv, osjećam je kao gubitak svih iluzija, gubitak mladosti.

Osjećam kako se skupljaju oko mene, kako me griju. Četa je uvijek s tobom.

Osjećam iznad sebe nježan Kapetanov dah. Govori nešto o uspomenama koje ostaju iza nas kao srebrni tragovi puževa na mjesečini.

Ali ja i dalje plačem.

// Projekat Rastko / Knjizevnost / Srpska fantastika //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]