 |
Dušan Bajski
Ljubav među senkama
pesme
IZDAVAČKO PREDUZEĆE KRITERION, Bukurešt, 1990
ISBN 973-26-0160-4
Odgovorni urednik: Oktavija Nedelku
INTERNET verzija: Dušan Bajski i Projekat Rastko - Beograd
e-mail: baiski@banat.ro
Sadržaj
Pitanja
Besmrtnost
Zvezdane kiše
Samo igra reči
Srce na levoj strani
Tek kada smo ptica i krilo ostane bez leta
Krivo ogledalo
Dim
Dogodilo se na današnji dan
Jorikov smeh
Oči mi kisnu i strah me je noći
Kao da bih pojeo sovin jezik
Električni pogledi
Love story
Tražim
Od šest do sedam
Drugarstvo
Noćna
Mesec na krovu
Misli posle drugog kukurikanja
Trojstvo
Kockar
Glina u pesnici
Kontradikcija na jednoj struni
Nada
Čarobnjak
Zelena fioka
Volim da zavirujem u začarane sobe
Kada letimo, držimo se za žile
Samo klovn
Pisamca
Pesma onog koji ne veruje
Lutajuća senka
Svemir je sakrio ključ večnosti
Žmurke
Mesec među granjem
Susret trećeg stepena
Smiraj sunca na dlanu polja
Noćni leptiri
U noći, duboko, ili ljubav među senkama
Carstvo sjajnih reči
Kabuki
Ljubav
Jednom godišnje
Tramvajska stanica
Praštati samo očevi imaju pravo
Bos u travi
Nade, kao u nedrima zmije
Žurim
Ujak, golubovi, mačak
Čije je dete dete?
Uvek plava kao zimsko nebo
Severni vetar
Bagreme
Beg iz carstva reči
Oko u oko, ljubavi
Voleti život
Kada
Tajni razgovor šešira sa svojim podstanarom belim zecom
Živeti svoju zemlju
Na početku bi reč
Pesma
Pesnička trava
Nisam znao da sunce miriše na zelene jabuke
Istočno od moje duše
Vizantijska slika
Otkucaj vremena
Dođe mi ponekad
Razglednice između prstima ili misli s uškiljenom lampom
Mrtva priroda, hleb i mast
Ahilova peta
Providni grad
Izliv vremena
Zašto plačete vi zelene jele
Grafiti na smrznutom srcu
Nevažan događaj
Vidiš li me?
Dva bela goluba
Kockanje nada
Vaskrsnuće don kihota
Zeleno jutro
Pitanja mi roje po glavi,
Kako sam što nisam ili kako
Sam što jesam
Razmišljam kako nisam
Ono što hoću da sam,
A jesam ono što nisam.
Izgubio sam besmrtnost
U trenutku kada sam, kao
Dete,
Poželeo da postanem veliki
Čovek.
Zamišljam ravnicu -
- leglo moje gline,
mislim da su zvezdane kiše
najpravedniji suci
za moje sadašnje i buduće greške.
San mi je u zvezdama.
Sećate li se smeška Mona Lize?
Ili kartaša Pola Sezana?
Sećate li se vašeg detinjstva
Sa praznim tikvama,
Tikve sa ustima, očima i svećama
Duboko u noći?
Sećate li se očarane Kleopatre?
Šta bi ona postala bez duge, crne kose?
Sećate li se duhovitih reči seljaka?
Sećate li se mojeg prvog pitanja?
Ili, kad ste se poslednji put
Smeškali?
SRCE NA LEVOJ STRANI
Moje misli nisu u skladu
Sa matematikom sile.
Moje ruke su prazne,
Srce na levoj strani,
A misli u glavi.
TEK KADA SMO PTICA I KRILO OSTANE BEZ LETA
Zaljubljujemo se bezglavo,
povlačimo se
u davno zaboravljena korita,
doznajemo šta je električni osigurač,
otkrivamo stare, požutele
fotografije,
dedinu tamburu s jednom žicom
i očev iznošen stari kožuh.
Shvatamo da smo živeli
i da je život kvadrat na kvadrat,
otkrivamo da se naša vatra gasi
i da nas čeka Tajna večera
za Velikim stolom.
Večera bez tajni,
jer su već sve tajne
krilo - "peruška"
za čišćenje mrvica sa
stola.
KRIVO OGLEDALO
Svet u krivom ogledalu:
Senke se kotrljaju ulicama
Kao prazne kutije konzervi,
Kroz mrak korača svetionik
Za lutajuće duše,
Ljuljaju se oči na bagremima,
Oblaci se valjaju u glini,
Kišni dani štampaju kalendare
Sa golim granama,
Granica između dobra i zla je pomerena
U nedogled.
Razum
Postaje zavesa
Za krčme gde se kartaju naši prsti,
Ulažući naše snove,
Faust je prodao dušu đavolu
Ili
Obratno.
DIM
Drhtim. Magla. Novembar.
Samo da vetar ne duva.
Konji vranci.
Gole, bele topole.
Gavrani. Perje.
Neka vatra lutajuća
viri kroz stabla.
Insert iz filma.
Tačke.
Ne vidim se od dima.
Iz njega se na mene plazi
Ljubav.
DOGODILO SE NA DANAŠNjI DAN
Dogodilo se na današnji dan,
Već davno, roda se neka
Našla baš u tatinoj zamci,
Dogodilo se na današnji dan,
Davno, da su moje dobre vile
Bile na vikendu, na Marsu,
Dogodilo se na današnji dan,
Da se bučno, na vreme, javim
Ovim svetim svetom, ludim, sjajnim.
JORIKOV SMEH
Biti ili ne biti
Šekspir
Srušila se vedrina
U naručju misli
Kao grom pečurke
U žutu pustinju,
Gori srce belog hleba,
I lav u zoološkom vrtu.
Otkucalo je pet do dvanaest.
Samo u ringišpilu Kronosa
Čuje se smeh
i eho, eho Jorikovih reči,
toliko samo:
Kako?
OČI MI KISNU I STRAH ME JE NOĆI
Strah me je tebe
za moje promišljene reči,
Strah me je sebe
Za moje nepromišljene reči,
Strah me je noći
i tame i magle
i bele topole.
Drhtim sa zrakom u ruci
i suncem u srcu.
Strah me je sopstvene senke
i zelenila i plavog neba,
Strah me je straha
i istine gole.
KAO DA BIH POJEO SOVIN JEZIK
Onoga sata kada oneme kepeci
I kada prestanu kukurikati seoski petlovi,
Onoga sata kada ogluve ljubavnice
I kada prestanu mjaukati mačke,
Tek onoga sata spuštaju se u seoce
Naočari sa krilima i kljunom,
Tek onda shvatam zašto varošani
Nemaju svoje privatne sove.
ELEKTRIČNI POGLEDI
Kao munja bez grmljavine.
Tiho.
Ti tamo, ja ovde, bezimeni.
Tvoj pogled Yin i moj pogled Yang,
Sastanak dveju energija,
Kosmički sudar,
Čuje se samo eho u mojem srcu.
Približi se, dušo!
(Opet moja muška, balkanska nežnost)
A možda nije lepo...
Ali, ipak,
Ja sam Riba, Konj i Lipa
I volim da se valjam po ljubavi
Kao podne u svetlosti,
Hteo bih da te dodirnem, da te milujem
platonski, da ti lik zalepim
Za san, da te poljubim
Makar u dlan, da te zovem
Zvezda i da umrem
Iz ljubavi, iz ljubavi...
Jer iz ljubavi sam se rodio,
Iz kosmičke ljubavi.
Dođi, zvezdo...!
LOVE STORY
Ti, kao antički hor:
Svaka ulovljena lasta je neoprostivi
greh
Svaki slomljeni cvet je nova pega na
Suncu,
Svaka neostvarena ljubav je bogohuljenje.
Ja, bez reči:
Naučio sam da lajem. Da puzim.
Da vrtim loptu na nosu
I da gutam u prazno.
Ti, kao grčka boginja:
Čovek je stvoren iz ljubavi.
Za ljubav. Voli me! Voli me!
I utopi se u odjeku mojih reči.
Ja, spuštenih kapaka:
Lebdeo sam na devetom nebu,
Sa strelom u srcu i načičkan zvoncima.
I na kraju, ti, blistava u tami:
Promenila si me, kao porculansku vaznu,
Za šaku guščijeg perja.
TRAŽIM
Tražim neki lik,
Crepovi neba u vodi.
Očima oči tražim,
Usijane zvezde u travi.
Tražim neka usta,
Užaren mesečev srp.
Tražim ruku da me zagrli
Oko struka sveta.
A, nema te.
Nema.
Nema.
Nema.
Jer si nestala
pre rođenja.
OD ŠEST DO SEDAM
U šest p. p. kao da umire svetlost
I na zidovima cvetaju senke,
Od šest čujem kako mi život kuca
U grudima, u rukama, u grlu, u očima,
I kao da prvi put sastajem sebe,
U šest se dede setim,
I dobrih, starih seoskih časovnika,
U šest otključavam sveću i kopam,
Tragam za puževima
Krilatim, za vremena kada nije bilo
Žurke i nisam znao
Šta znači kraj i bol,
Od šest do sedam povučem se u sebe
I odletim u drugi svet
Da igram žmurke sa zvezdama
I krijem se iza Sunca,
Da me niko ne vidi
Od šest do sedam.
DRUGARSTVO
Boli nas ono i ono
Kao i Jorika,
Teško nam je kao i Joriku,
Pozlilo nam je
kao i Joriku,
Ko će li o nama da govori
ako ne Jorik?
I ko će se Joriku smejati u brk,
ako ne mi!
NOĆNA
U ponoć,
Kada se petlovi udaraju u grudi
I zvone zvona pokvarenih zidnih
satova,
Kada se žalosne vrbe uvlače kao ribe u
vodu
I oblak se Magelanov kovitla u sunčanim
vetrovima,
Kada Devica stvara patuljaste zvezde
I Saturn šalje komete na zaručno prstenje,
Mesec sebi odrubljuje pseću glavu i baca
je u more,
Zatim se pretvara u krilo i poleće
Zamršen topolom sa jezika ravnice
I, kasno, kada se horizont otvara kao rana
I nebo počne da jeca pod teretom svetlosti,
Mesec nestaje kao prevarena latica,
Bez smera vukući svoje plime-mreže.
MESEC NA KROVU
Crne mačke,
Poneka sova za boju zvuka.
Ne mari što su mi misli nečitke.
Noć je
I dok mi zvezde do očiju silaze,
mislim na srebrne poljane
i na slobodan pad u travu.
MISLI POSLE DRUGOG KUKURIKANjA
Brašno je iz hleba rođeno,
cigla iz kuće,
a otac iz čoveka.
Prošli su sitni sati,
sedim na svom korenu
i na stablu mog imena:
čovek je hleb,
Otac se rodio u brašnu,
brašno iz sunca, zemlje i vetra.
Ja sam sunce.
Ti si zemlja.
On je vetar
TROJSTVO
Na kapcima oka
nacrtala si srp
tako da svakim treptajem
presečem zrak sunca,
zatvorila si mi dušu u klepsidri
i ja rađam ptičija krila
i sa svakim zrnom vremena
osećam kako mi iz grla
niče vetar,
uveravaš me da je to obaveza
i cena prolaznosti kroz ovaj svet,
i da poput baklje idem do kraja
da brojim zrna, sunca i krila
i da se ne plašim ni senki
koje gutam, ni zraka kojeg
sečem,
jer ja sam:
SRP-RUKA-ZRAK.
KOCKAR
Prepun sebe (ponekad i preko glave)
i SNOVA,
i Rima,
zaletim se prema
Gradu Sunca.
Ja i Sunce.
Vraćam se k sebi:
izgubio sam Pesmu
na kocki.
GLINA U PESNICI
Otadžbina je mesto gde kiši suncem
I gde se rosom smeje
Proplanak gde cveta hleb sa solju
Na putu putnika
I gde kopamo bunare neba
Tražeći sreću,
Otadžbina je mesto gde rastu zraci sunca,
Gde koračamo između kostiju predaka
Držeći decu u naručju
Sutrašnjice,
Mesto gde hitamo grudvama Svetlosti
I beremo zvezde u mrežu za leptire,
Mesto odakle polazimo i gde se večito
vraćamo
Stiskajući u pesnici glinu
Koja smo
MI.
KONTRADIKCIJA NA JEDNOJ STRUNI
Hladno mi je od lišća na ramenima
i pahuljica u kostima,
Užasava me krik noći
izgubljen u nepovrat
i dani rođeni u krvavom jutru.
Hladno mi je od rascvetanih klinova u
jelovoj šumi
i gline mirisnih jabuka,
Muči me tačnost tramvaja i
aparati za merenje nesna i
meci srca u ušima, a
ipak,
volim poslednji trenutak, nama darovan od
bogova,
poslednji let kapaka, beskrajnost oka.
NADA
Uspinjući se na "Lotru", čovek se
metamorfozirao
I naišao je u pećinu na svoj portret
Tečan u vodenom oku.
Pijuckajući svoj pogled svaki dan,
Ostao je bremenit
I iz stidljivosti Narcisa
Rodilo se vreme.
Od tada, stalno beži,
Lovac nada, večito tužan
Trenucima lavine.
Umirem. Rađam se.
Nadam se.
ČAROBNjAK
Rasklopio sam krila,
Poleteo ka nebu,
Hteo da uhvatim
Čarobni horizont
Koji uvek beži, juri.
Taj beli, crni, crveni,
Jorgovanski horizont!
Nikada nisam verovao
Da je toliko čaroban.
Kako se samo poneh mišlju
Da ću ga uhvatiti?
Ko je još ideal uhvatio!
ZELENA FIOKA
Jednog zimskog dana
Obilazio sam neku antikvarnicu
I u jednoj zelenoj fioci
Naišao sam na kolekciju čežnji.
Uplaši me samo jedna stvar:
Nisam našao sebe.
A da je fioka crvena?
VOLIM DA ZAVIRUJEM U ZAČARANE SOBE
Šarmantne ševe pevaju
devetu simfoniju svodom,
negde se klate glave
i umiru slonovi, lavovi
i elastične laste,
boli me zvuk za zvukom
i zub za zubom
i zrak za zrakom,
boli me istina
u noći
i žito u travi
i to što ćemo biti sami,
osećam se kao obešena
lutka o deset konopaca,
ili kao cilj
iza jednog koraka.
Ili kao da virim
u začarane sobe,
na krilu trokrilnog goluba.
KADA LETIMO, DRŽIMO SE ZA ŽILE
Vraćamo se u žile i tražimo
Sjaj nepregledne ravnice, i konja,
I polje gde pevaju kosovi,
Vraćamo se i tražimo
Zvezdu Danicu
Da nam se duše napune
Vedrim, srebrnim vetrovima
Koji teku nizbrdo
I nose nam suze i reči
I ponekad nade,
Vraćamo se u žile i tražimo
Bunare bez dna,
Đeram i terazije, pravac i cilj,
Tražimo izgubljen Eden jednostavnosti
I stvari bez svilenog cveća i prideva,
Koji nam ucrtavaju bore po svodu lica
I broje nam na ringu života,
Tražimo,
Letimo puni samo lepih namera,
Tražimo žile i držimo se za njih.
Bez žila u ruci se ne leti.
Posle pregršti proleća,
Shvatam da si ispustio ribu iz ruke
I da nema više mesta za promašaje.
Dani su ti nejasni i kraći
I lapsus te sve češće ljubi u čelo
Kao ostarela ljubavnica.
Na ramena ti kiši, veje ti u glavi,
Seva u očima, ježiš se
Toliko, zbog nade koja te posmatra
Odozgo.
Shvataš sve više i više
Da su ti zarđali mlinovi
I da te sve češće traže krilati
snovi,
Da su ti popale latice,
Da si umoran sebe
I da je gotovo s glumom,
Shvataš da si bio samo klovn.
PISAMCA
Ponekad su mi oči na ušima
Pa više ne čujem zrak kako teče.
Ponekad mi se uši zapuše
Pa ne vidim muziku planeta.
Sada sam se istopio
I gledam nebo kroz žile.
PESMA ONOG KOJI NE VERUJE
Rekao si mi da je onog dana vejalo
horizontalno
S julskom paučinom
I jedini oblak koji se usudio
Da ore nebo, bio je osuđen na grad.
Žalio si se na Fatamorganu
Kao na poslednju penzionerku
I na kraju da se
Sunce smrzlo na nebu i da su se
Od tolike topline istopile i žalosne
vrbe
Nisam ti verovao, ali sada hoću,
Jer eto, stižući u tačku gde se
Sastaju paralele,
Ujeo me horizont.
LUTAJUĆA SENKA
Dolazi, uvijena u lišće vetra,
Lomeći se u pokretu, puzeći,
Kao da upija rosu,
Dolazi, tiha, tamna, tmurna,
Preskačući kamičke, uvijajući se
Žedna oko stabala i padajući
Opijena mirisom juna,
Dolazi, tajanstvena, modra i nežna
Kao čestica kad, na tren, zatreperi
U moru suza
Da suncu veći sjaj podari,
Dolazi neporemećena, nedodirljiva,
Neprimećena, kao da i ne postoji
Kroz istopljeni dah letnjeg dana,
Dolazi da vidi nevidljivim očima
Ono što niko ne vidi,
Dolazi, da sluša šapat krvi,
Potok, da miluje humke
I crvene ruže,
Dolazi da čuje prvi pev kosa
I da zatim ode, ostavljajući vetar,
Sećanja, travu i blistavi trag
Suza
SVEMIR JE SAKRIO KLjUČ VEČNOSTI
Uzak je rečnik za sve misli,
Za sve snove beskrajne,
Izmišljotine svemira,
Takozvani čovek,
Takozvana "mislilačka materija".
I možda je baš zato,
Svemir,
Predvidevši zablude i zločine,
Sakrio čoveku od oka
Ključ večnosti.
ŽMURKE
Hajde da se igramo žmurke
među zvezdama
ili da sakrijemo sunce
u dedin džep.
Hajde da ukrademo mesec
i prodamo ga
antikvarnici
kao stari vasionski brod.
Hajde da lovimo Nesi-aždaje
naših seoskih bara,
pa da ih posle prodamo
kao puževlja jaja.
Hajde da se igramo
(dok još možemo)
sa dugom i večnošću,
da igramo
žmurke
makar u šumi čeličnih cevi.
Prvo je mjaukala kao paun, zatim mi je
Bacila ključ i kazala: - Dođi!
Otišao sam
Uvijen lišćem mraka
I zaluđen nadom za jedno milovanje.
- Ti si hiljadu i prvi - reče mi
Noćni čuvar koji je sastavljao
Neku rednu listu.
Ona je čekala ponosna,
Nedodirljiva, na vrhu jedne topole.
SUSRET TREĆEG STEPENA
Otvorili su mi vrata tvrđave
I pozvali da uđem,
Ali bez drvenog konja,
Pogledali su me zeleno
I doviknuli
Da ostavim napolje i boga,
I pero da bacim,
Jer imaju oni pera,
I to od zlata,
I konje čistokrvne,
I bogova dosta.
Pogledao sam uvis
Da vidim njihovu filozofiju,
Ali mesto Sunca naišao sam
Na žuti, mali Mesec sa
Nacrtanim psom čuvarom,
Naišao sam na njihove
Likove,
Umorne i modre,
Istopljenih pogleda,
Na njihova providna tela
Bez srca.
Pokazali su mi
Kovčeg od srebra i nakite
Od mraka,
Pokazali su mi blještave
Dijamante
I lovorike za krunu.
I na kraju rekli:
- Tvoja duša!
SMIRAJ SUNCA NA DLANU POLjA
Cvrčak. Crrr. Trska.
Bara na kraju sela.
U vrbe otišle bosonoge devojke.
Žuto, crveno lišće. Dim. Slama.
Čujem tužnu pesmu.
(Nema tuge bez pesme.)
Dva vranca sa sapetim nogama.
Stakleni plamen horizonta. Jedna zvezda.
Istopljeno sunce na zemlji. Tama.
Na svodu cveta tikva.
Na mom ramenu, ti.
NOĆNI LEPTIRI
Uhvatio sam crveni vetar
U zamci za noćne leptire
I uvio sam dušu njegovim šapatima,
Hteo bih sebi lečiti nesanice
I Reči koje mi ponekad sevnu
Kroz žile, ali strah me je bola.
Čujem kako se u meni menjaju noći
sa danima i suze pokušavaju
vremenski predah.
A crveni vetar
Sa gudalom
Seče pupčanu vrpcu
Kojom sam ga vezao za krevet.
Izaziva zmiju iz nedra
Sa zrelim maslinama i očima
ženske zamke
za noćne leptire.
U NOĆI, DUBOKO, ILI LjUBAV MEĐU SENKAMA
Petak. Trinaestog, mislim.
U noći, duboko. Proleće, mislim.
Ubedio sam psa Bundaša
Da stupi na dužnost.
Sigurno u petak. Trinaestog.
Aprila je bilo.
Ali u suštini ništa ne važi.
Sve što važi je ono
Što je Bundaš, zaljubljen,
Pretvorio dužnost u ruševinu.
I duboko u noći, kucao mi neko na vrata.
Otvorio sam malo uplašen
(Baš ono vreme kad spavaju i noćni
leptiri
i bele i crne mačke)
I čuo da je neko ušao u moju sobu.
- Mislim da si ti moj čovek, Sine!
Bila je to moja senka.
Zaljubila se senka moje ljubavnice.
CARSTVO SJAJNIH REČI
Odletela je garavuša kroz prozor.
Crveno je jutarnje nebo,
Razvratni vasionski brod.
Teče realizam kroz moje oči,
Teku sati Salvadora Dalija.
Padaju bele zvezde u crno more.
Odletela je garavuša kroz prozor.
Ja čekam voz ka carstvu
sjajnih reči.
KABUKI
Izvukao sam se iz stare kože
I zatrpao sećanja i tvoje nokte
u dnu bašće,
Ispod tvoje umiljene masline,
Tamo gde sam, pijuckajući srne tvojih
očiju,
Bio prvi put osakaćen poljupcem,
Tamo gde smo prvi put bili zaspali
zajedno
Na bremenu zimskih ruža,
Ti sa mnom, ja sa jednom od
Tvojih mnogobrojnih kabuki maski,
Zatrpao sam sve, čak i moju staru
kožu,
U varljivoj nadi da ću postati drugi,
Očišćen tvojih neistinitih gramatika
ljubavi,
I jednu od tvojih slika
Gde ti je neko škrabalo smrznulo
Veštački osmeh na belim usnama,
I sva pisamca gde si mi
naređala
Epikurejska pravila igre i načine
Kojima se može stići
Do neispunjenih snova,
Mislio sam da ću, zaboravljajući te sasvim
i zauvek,
Dočekati jutro na plavim krilima
Ali u bolnoj tišini, vetar mi je
tvoje šapnuo ime.
LjUBAV
Ne pitajte kako izgleda
Nakićen sveti magarac.
Ne znam. To je samo reč. Ne važi.
Važno je kako sam ja svoj život nakitio
Belim noćima,
Nemirnim mislima,
Duginim ćutanjima
Oslonjen o dvoje.
JEDNOM GODIŠNjE
Ponekad (to drugi rade jednom godišnje),
Tražim sebe u vašim crnim očima.
Pronalazim neko čudovište
I sve moje krasne misli
Kotrljaju se kao biseri u mraku.
TRAMVAJSKA STANICA
Gledamo se stakleni ljudi,
Sanjamo svoje ljubavnice,
marke, školjke ili mačke,
Biramo sitniš sa rukama
u džepu
kao da svi letimo u istom pravcu.
Menjamo se
nogu za ruku,
nogu za glavu
i posle grickamo dalje
cigarete ili semenke suncokreta
ili džepne časovnike.
A kada nam pregazi tramvaj senku,
trgnemo se kao ujedeni
od pustinjske zmije
i gledamo ukočeni
kako iz nas izleću
šarene, šarmantne ptičice
i beli, beli golubovi.
PRAŠTATI SAMO OČEVI IMAJU PRAVO
Praštam vam predrasude i obmane
I sve ono što vas čini vasionskim bićem,
Praštam vam duhovite reči i zoru
Kada vam je svanuo život i nada,
Praštam vam duboke oči
Koje vam cvetaju svakog plavog jutra
I duše vam pune svetla i moći,
Praštam vam osećaj krivice
Za jabuke ostale u grlu
I za palo požutelo lišće vinove loze,
Praštam vam smiraj sunca i smirenje duše
I za vaše senke
I za reke koje teku ka večnosti,
Praštam vam za misli koje
Samo očevi imaju pravo da praštaju.
BOS U TRAVI
Hodam bos u travi,
U pokretu vidim otkucaj sekunde,
Vidim svoju zemlju u zenici oka,
Vidim let orla u beskrajnost ideje
U kojoj su misli svih sanjara
Od razvedrenje na ovamo.
Hodam bos u travi,
U pokretu vidim nepokretnu tačku
Moje duše, vidim oznojena čela
Kopača bunara, vidim kako se slova
ulivaju
U besmrtnost nada
Koje kucaju u mom srcu,
Hodam bos u travi i
Sanjam svoj pokret u nepokretu,
Sanjam svoju reč kako lebdi
Na vašem dlanu, ako vam sija
Kao zvezda obiljem svetlosti.
Hodam bos u travi.
NADE, KAO U NEDRIMA ZMIJE
Da mogu da koračam po žici
Mora da ih stvorim.
U belim bdenjima.
Treba da ih gajim u sebi
Kao u nedrima zmije,
Osećam ponekad kako me zveri
Iznutra polako grizu, neispunjene,
Uverene da sam nemoćan
I suviše zemaljsko biće.
I onda bih hteo da mi u oko siđe noć,
Da više ne brojim zvezde,
Hteo bih da budem nož koji seče žicu
Po kojoj koračam, ali moram da nastavim
sa bdenjima,
Jer mi se rađa nova nada.
ŽURIM
Ponekad, u žurbi, setim se
babinih česnica i dedinih psovki
i manjeg brata kako mi se plazi
I tada shvatam da sam čovek.
Ponekad, u žurbi, setim se
Čajkovskog i njegove Četvrte simfonije
i kao da mi igra levo oko
i niko ne pogađa zašto.
Ponekad mi se u žurbi čini
da sam poslednja labudova pesma,
ali, nikad u žurbi ne mislim
da žurim dovoljno
ili da ću imati dovoljno vremena
da više ne žurim.
UJAK, GOLUBOVI, MAČAK
Pamtim mog ujaka Dragoljuba,
Onog poznatijeg ujaka,
(Dogurao je do nekog, meni nepoznatog,
čina).
Njega znam i po brkovima
od kojih mu se ni lice ne vidi.
On je moj ujak
(Onaj drugi, onaj nepoznati ujak
preminuo je u poslednjem
ratu),
zato ga pamtim,
kao da je juče sukao brkove kao omču.
On je voleo golubove
i petlove-hrvače
i sve ptice,
(pričaju da je u slobodnom vremenu
pravio krila)
a ja sam voleo i mačka i goluba.
Svega se sećam,
i sebe pamtim
(krive noge ispod
kratkih zakrpljenih pantalona)
kako mi golub sleće na rame,
pamtim svaku nestalu golubicu,
na tavanu krvi i perja,
Jedino ne pamtim
Kada je nestao,
brkajlija mačak!
ČIJE JE DETE DETE?
Pedeset i neke (Imao sam četiri godine
plus devet meseci)
ja sam već bio zreo za priče.
Posle "zelena jabuko"
deda sedne kraj mene,
ja u krevetu.
Deda puši život kroz lulu,
(na brkovima suče nečije carstvo)
iz nosa mu kulja neko Selo,
iz usta: Seobe.
Stotinu puta priča istu priču,
onu o ptici i letu.
(Otvoram oči kad prestaje,
zatvaram ih kad nastavlja)
Nikada nisam dočekao kraj priče.
Naučih da budem
deda,
a svršetak priče
još ne znam.
UVEK PLAVA KAO ZIMSKO NEBO
Tresli su svod i pala ti je zvezda,
Poleteće ka nebu.
U srcu prazne fioke tebe nema,
Niti dosta suza da ti naslikam bol.
Kosi deda tamo gore gama zrake
I čeka, čeka te odavno.
Odnesi mu duvan i šaku zemlje
Iz našeg sjajnog gnjezda,
Odnesi mu tamburu i lulu,
Ponesi i one stare "karće".
I javite se kadikad
Preko malih mesnih oglasa.
SEVERNI VETAR
Zaboravio sam sećanja u jednoj kafani
Na raskršću.
Grad je bio nestao, istopljen u kiši.
Po parkovima čulo se samo preletanje
Hladnog vetra i kikot luckastih
svraka.
I tvoji koraci.
Vejalo je laticama po tvom čelu
I mojim poljupcima i pomislih
Da sve je samo san.
BAGREME
Bagreme što mirišeš na selo,
Ti, bagreme, nisi drvo za vatru.
Tvoje cveće je cveće moj praded jeo.
A valjda je i koju zolju progutao.
Umro si bagreme-čoveče.
Moj se praded na tebe
Naslanjao.
Umro je i on, čovek-bagrem.
Nisam ga ni poznavao,
Pradedu.
Sada si Panj.
Naslanjam uho na tvoje srce,
Javi pradedi preko žila -
- Sastaćemo se u četvrtoj dimenziji!
BEG IZ CARSTVA REČI
Primila me na dlan
kao ranjenu pticu
slomljenog krila
i čuvala
do budućeg leta prema
nebu.
Primila me na srce
kao ranjenog begunca
rasparčane duše,
Ili (poređenje mi je mana)
kao gospodara
obezglavljenog tobom,
Lep -
Car tvoj neljubavnik.
OKO U OKO, LjUBAVI
Gledajmo u bunare, u njihovu sivu tačku
Gde se ogledaju svačije oči. I magla.
Čućemo ponešto o nama i o našoj duši;
To je kao let preko smrti i preko života.
Tamo dole rađa se zemlja i voda
I naš lik. (Adam se rodio u bunaru.)
Čućemo tajni šapat kosmosa, magično
rešenje večnosti
I bogzna kakvu još ludoriju o nama,
Jer svaki bunar zna i da pripoveda
Ono što sazna od vetra. I zemlje.
Gledajmo i naći ćemo tamo istoriju
Jer u bunarima ima
Vode iz neba, iz zemlje, iz nas,
Samo treba umeti da to tražimo jer,
Bunari lepo varaju.
I skrivaju nam pogled.
Mogu nas poljubiti u čelo vodenim usnama
beskrajne dubine.
U svakom bunaru ima radosti,
Ima smeha i plača, života i smrti;
Sve zavisi od nas, od naše duše:
Ako nam je čista i vedra,
Videćemo sunce, nebo obrva s lukom pobede,
Ako nam je tamna, suva i pusta
Videćemo crno srce
Kako nam kuca u glavi. I groznu suzu.
Suzu koja zove. Fantazmagorija.
Svaki bunar ima svoju
Fantazmagoriju. Koja zove.
Koja nas zove. NAS ZOVE.
Okom oko. Licem lice.
U bunarima se rađa duga. Žena. Ljubav.
VOLETI ŽIVOT
Video sam Bajrona kako juri ulicama
Atine
S rukama u plamenu vičući:
Voleti život,
Ne bojati se smrti
Kada se ogledamo u ponekom vodenom
ogledalu,
Uvidimo samo četiri talasa.
Upisao sam misli u plesnoj školi,
Da bi se naučile savijati oko vetra...
TAJNI RAZGOVOR ŠEŠIRA SA SVOJIM
PODSTANAROM BELIM ZECOM
Kukuta je postala slavna od Sokrata
naovamo,
Od onda se govori o vremenu od pre i
posle Sokrata,
Ako ne znate zašto, u vašu je korist,
Jer iluzionisti su
Najnesrećniji na svetu,
Za njih misterije ne postoje,
Ne postoje ni pesničke gluposti, ni
nesrećne spekulacije filozofa,
Za njih ne postoji slatko traganje za
nepoznatim
Što daje meru svim stvarima na svetu.
Iluzionistima, jedva u snovima
svane
I onda, u snovima, žive u drugom svetu,
U kom je beli šešir šešir,
A golub golub.
U pojedinim trenucima, pitaju se da li su
uopšte od koristi
Ili bi bolje bilo da prodaju Sokratovu
supu,
Naravno, to je samo trik, jer oni znaju
Odgovor i, od pamtiveka, pokušavaju
Nas ubediti u svoju nevinost.
Pitanje glasi: da li je Sokrat bio
iluzionista ili ne?
ŽIVETI SVOJU ZEMLjU
Moja se zemlja rodila u srcu golubova
U času kada su munje blesnule visinom
I poljubile more u plavo čelo.
Moja se zemlja rodila na zrna svetlosti
U času kada je svanulo žito
I darivalo mi nauk o letu.
Moja se zemlja rodila iz duge
U času kada su mi cvetale zene
I pokazale mi put u večnost.
NA POČETKU BI REČ
Okupani rosom, ljuljaju se po vazduhu,
Crtaju arabeske, hijeroglife i ko zna
kakve poruke
Iz ko zna kojih kutaka kosmosa,
Opijeni nektarom, crtaju cveće i srca
Probijena strelama i svaki ima
Svoju priču o Romeu i Juliji
(Varijacije na istoj temi. Možda.)
I svaki bi hteo da još jednom poživi,
Da sunčani poljubi zrak,
Da nam ispriča još jednom sve svoje
Iz Sveta Ljubavi, tamo gde je uvek dan
I gde lete ljudi na krilima
Snova.
Svaki leptir bi želeo da bude čovek
Da pati od čežnje, da luduje,
Da morima luta,
Da Suncu odleti.
Tamo gde se sastaju dimenzije,
Svetovi i duše svih zaljubljenih
Leptira i ljudi;
Gde se krije reč prvobitna
Svih dimenzija, svetova, leptira, ljudi.
Jer na početku bi reč,
Reč: ljubav
Imao sam svoj bazar
pun snova
i belih i sivih miševa
papagaja i gramofona,
mnogo ajnštajna i prislija
i mnogo Reči.
Menjao sam oblik srca
za cigaretu bez filtra,
bacio krunu pod krevet
(krevet besmrtnosti).
Prodao sam sebe
za velike snove,
dobio sam samo
Pesmu.
PESNIČKA TRAVA
Pustio sam šašave konje,
Moje šašave konje
u vrtu Ravijojle vile
da pasu pesničku travu.
Opasli su mi glavu.
NISAM ZNAO DA SUNCE
MIRIŠE NA ZELENE JABUKE
Stavili su mi crvenu, pokvarenu
jabuku na glavu
I gađali je strelama.
Niko nije demantovao da su ubili
Jednog crva.
ISTOČNO OD MOJE DUŠE
Neupotrebljene, izgubile su se jedna po
jedna.
Tiho. Nečujno. Izgubile su se istočno od
moje duše. Tamo gde večito veje
Zaborav. Izgubile su se bez tuge i jecanja.
Izgubile su se neme, gluve i ćorave,
Kao da bi to bila jedina
sudbina.
Sanjam ih ponekad, požutele kao
vinove loze lišće,
Kao stari dukati ili kao božanstvene oči
Koje je zarobio trenutak u mom grlu,
Sanjam ih duboke ili plitke, mutne ili
plave,
Sanjam ih svoje, kao seljak zemlju
Ili livač gvožđe, sanjam ih kao gladan -
Lebac, kao žedan - vodu i čekam da mi
Oproste što istočno od moje duše veje
Zaborav.
VIZANTIJSKA SLIKA
Pokušavam ponekad da stignem
do mog rudnika snova.
Zar ne znaš li, trojanski konju, da mene
čuva Pegaz,
Pokušavaš ponekad da mi ukradeš
reči,
Zar ne znaš li, lopove sećanja, da moje
sunce čuva Kerber?
Pokušavaš ponekad da mi zarobiš
srce,
Zar ne znaš li da sam samo
vizantijska slika
Na ledenom mermeru tvoje duše?
OTKUCAJ VREMENA
Ležim pod pazuhom, jaje ovog vremena.
Sićušno i pegavo.
Kadikad ga okrećem,
Poprskam ga Koka Kolom i nastavim
Da se molim vilama za tanku ljusku.
DOĐE MI PONEKAD
Dođe mi ponekad
Da legnem kraj reke,
Da se istečem sa njom ili
Da ostanem na dnu, da mi isperu vode
Srce i dušu.
Dođe mi ponekad
Da brojim rastajuće zvezde
I da gledam plavetnilo neba kuda
Krstare namrgođeni oblaci.
Dođe mi ponekad
Da legnem kraj reke,
Jer obuhvata me neka luckasta tuga
Onda kad stojim i pratim
zelene talase
Od obale do obale.
Dođe mi ponekad
Da se valjam po travi
Zajedno sa senkama pasa koji laju
Na duvarskom satu,
(Sat koji ne otkucava ponoć).
Dođe mi ponekad
Da pijuckam reku od izvora
do ušća,
Jer hoću da sretnem
zlatnu ribicu
I da je zamolim da mi nacrta
Svoj lik, da je ne bih izgubio
U bezdanu svojih sećanja.
RAZGLEDNICE IZMEĐU PRSTIMA
ILI MISLI S UŠKILjENOM LAMPOM
Ja sam utroba, srce i dah
Ove kugle koja mi tako vedro oponaša
Sve surovosti, bure i nežnosti
Kojima baratam kadikad.
U unutrašnjoj avliji neko kuca čekićem.
Ja sam lav, i vuk, i zmija
Onoga trenutka koji do bola
Opseda tvrđavu
Svih mojih neiskazanih reči.
U unutrašnjoj avliji, neko kuca...
Ja sam školjka, puž i munja
Onog trenutka koji povija treptajem,
Očima i ustima trave,
Likom ptice s nevinim osmehom.
U unutrašnjoj avliji, neko...
Ja sam onaj koji korača preko voda,
Opijen sopstvenom maštom
Koji seje, kopa i zaliva baštu,
Gaji snove od konca do konca.
U unutrašnjoj avliji...
Ja sam onaj u čija su se usta ugnjezdile
Pčele, iz čijih usta rastu
Cveće i gromovi, u čija usta
Zlatne reči silaze.
U unutrašnjoj...
Ja sam teg pregršt osećanja
Kojima se krase nespretna bića,
Kojima se polje brani
I uzleti ka suncu.
U unutrašnjoj avliji neko je kucao
čekićem.
Ja sam onaj koji vam donosi vesti,
Okajava predrasude, grehe i nade.
Ja sam pesnik.
MRTVA PRIRODA, HLEB I MAST
Na komadu hleba s mašću,
Neko je nacrtao kip dečaka plavih
očiju.
Možda mi se to samo čini.
Možda je to samo u mojoj glavi.
Ali miriše na dunje,
Na bagremovo lišće,
Miriše na kukuruz i konje u galopu.
I komad hleba s mašću kao da
lebdi,
Pretvoren u labudovo krilo...
Na stolu, slika. Ulje na platnu.
Na slici, sto.
Na stolu, oči pune sećanja.
AHILOVA PETA
Vele da je trojanski konj ušao
u tvrđavu
Kroz Ahilovu petu.
Našli su mu trag u pesku:
četiri kopite i žvakaću gumu.
PROVIDNI GRAD
Providni ljudi se šetaju providnim
gradom.
Po džepovima im se vidi sitniš,
Ključevi, poneka nada,
Ulaze u providne stanove
Gde ih čekaju providne žene
Belih treptaja
U kojima se tope užarena, providna
srca.
Po sobama, u senci, srećom
Providni, kriju se pesnici
Providnih stihova.
IZLIV VREMENA
Sokrat se šeta po gradu.
Vedrina obučena u platno.
U ruci drži putir.
Iza njega, vezano konopcem,
Teče vreme.
ZAŠTO PLAČETE VI ZELENE JELE
Jelove šume skrivaju prvobitni šapat
sveta,
Krik prvog rođenja i prvi smeh,
Jelove šume skrivaju orgulje vremena,
Ognjište, oltar i utočište svih vetrova,
Jelove šume skrivaju let,
Sjaj i bol izgubljenih krila,
Jelove šume skrivaju prvu reč,
Prvog divljeg konja i prvu ženu,
Jelove šume pišu istoriju
Na utrobama lutajućih oblaka,
Jelove šume plamte suzama tamjana,
Jelove šume zašto pamte,
Jelove šume...
GRAFITI NA SMRZNUTOM SRCU
Zatvori prozor, da mi ne odletu
noćašnje snove,
Da mi ne odlete cveće iz očiju,
Da me ne uguši tečaj ulice,
Zatvori i vrata,
Da ne čujem kako se češu
Senke o zidovima,
Da ne osetim kako curi zrak
U pepeljaru,
Zatvori oči, da me ne vidiš
Kako vrebam stihove po vazduhu,
Kako farbam reči kao prolećna jaja,
Kako izgledam stvarno,
Zatvori sve ovo
I shvatićeš da sam ja samo
Bolni kucaj tvog smrznutog
Srca.
NEVAŽAN DOGAĐAJ
Šapućem glini svoju ljubav,
Edipov kompleks,
I pitam se šta će posle mene ostati.
Za početak, suza svetlosti, odgovori mi,
Možda i neki minut ćutanja. Zavisi.
Dalje, duga sećanja,
Dva-tri ivanjska cveta
Da bi ti ukrasili venac
I trenutak večnosti,
A na kraju, ništa. Vetar.
Slučajni naprstak energije. Zavisi.
Ništa.
Valjda neće sa mnom nestati i nada -
vičem,
Zaprepašćen da i nade umiru.
O čemu ti to govoriš, pita me glina.
VIDIŠ LI ME?
Vidiš li me, nemam više lika.
Hteo sam nekad
Da čelom poljubim zemlju
I oči su mi se skotrljale u travu
Do druge strane vidika,
Pokušao sam usnama milovati
Leptira kupusara
I on je odleteo mojim ušima,
Tražio sam među rečima sebe
I usne su mi se istopile
U suviše slatkim rečenicama.
Vidiš li me, lutam po celom svetu,
Tražeći kod dede oči,
Kod majke usne, kod deteta čelo,
A kad se ogledam u ogledalu
Ništa ne vidim i shvatam
Da je kasno, sebe više neću pronaći.
Vidiš, nemam više lika,
Niti obraza u besu da ogrebem,
Niti očiju da me neko vidi.
Vidiš, sve je kao vetar;
Bez tebe živim, ali više ne postojim.
DVA BELA GOLUBA
Sastali se na bojnom polju
Bog rata, Mars,
I pesnik, visokog i bledog čela.
Iako su kamere snimale borbu
Do kraja,
Ni sada ne znamo
Čime su se borili
I ko je preživeo.
U jednom parku, usred grada
Podigli mermerni spomenik:
Nepoznati pesnik, visokog i
bledog čela,
Sa lukom u ruci.
Na ramenu pesnikovom -
Dva bela goluba.
KOCKANjE NADA
Ponekad se trgnem iz večitog sna,
Podignem karte i vidim kako se
U mojoj duši kockaju NADE.
VASKRSNUĆE DON KIHOTA
Čuje se po selu, tiho,
Govore i guske na obali,
Čak i vrapci znaju,
Umorno od duga puta, kažu
Da će doći neki vitez.
Vele da je peti. Peti šta?
Peti konjanik apokalipse.
Ko mu je iza leđa? Koliko ište?
Promenite mu konja pa nek ide
I drugima peva.
Prenoćio sam ispod golog neba
Pokriven samo zvezdama i mislima,
Pijuckajući talase brbljivog Moriša.
Bio je pao mrak na moja pleća
A ribe su gazile vodu kao
Posejdon kada je stvarao cigle sa tamnima.
Čula se samo beskrajna reka
(I reke kao i pisci pričaju mnogo)
I oštar let pijavica po žbunju
I hujanje vrba na obali.
I retko buktanje vatre
Na kojoj smo bili ispekli letnji dan.
Isplovio sam noćas do tmurnog
Pomorišnog jutra samo da vidim
Novo (po koji put) Sunce i
Tajni zeleni zrak kako javlja
Rađanje (ko zna gde) novog pesnika.
Jutro je bilo zeleno.
// Projekat Rastko / Književnost / Umetnička književnost / Poezija //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
|