 |
Borivoje
Đokić
Pesme
Anđeli ti u imenu
Za blaženi spokoj duši
moje majke Anđe
Uzalud čekam noćas...
Nema te ni u san umorna
da me pohodiš.
Samo, ko dijete, oči sklapam
suzne, da tvoj lik nađem.
Mučenice!
Al prst svoj ipak
pred korak moj upireš,
da ne skrenem bludan
u golet.
Ka Golgoti i Krstu
tvoje oči me vode
i tvoja djela
po kojima si prepoznata.
Crni svatovi te odvedoše,
sve samlji bivam ovdje,
a gore,
Anđeli ti u imenu
prebivaju
i postelju steru,
umjesto mene.
Počelo
U početku bješe Riječ i Slovo,
a na kraju, hoće li iko preživjeti
ovo što nas snađe ponovo
il ćemo uzalud krvcu proljevati?
U početku bješe Riječ i Slovo,
sad, sve je prosuto u blato,
al nije izgubljeno ono što je dato,
prazna mi je glava – u srcu Kosovo.
Pred Strašni sud
Ta muka što me stalno spopada,
u mojoj glavi neprohodnoj ko šuma,
da li je to bolest moga uma
ili prokletstvo Adamovog pada?
Ne putujem, jer znam da ne mogu
nigdje da odem. Moj put se završava
u meni, u tom zapuštenom rogu
iz kojeg ništa ne niče niti vaskrsava.
Ko u Crkvi u sebi noćas netremice bdim,
moleći za oprost grijeha u kojem živim,
jer i za ovo što rekoh ja se sada stidim.
I Suda što se bliži ja se bojim
jer imadoh oči a ne mogoh da vidim
Raspeće pred kojim pokajnički stojim.
Oproštaj
Zbogom svijete u snovima što zriš.
Tvoj život nalik tajni, gasne
u mom oku. Radosti, ti vriš
tuđim predvečerjem a glasne
uzdahe ove i ne slutiš. Moje oči,
utjeha patnika, tek jesen kasnu
naslute, ispranu od suza i bola. Noći,
skrati mi ove muke barem u snu.
Suza je moja uvijek sama,
srce vječno u slutnji, a tama
bolest koju sam odavno odbolovo.
Možda zaista nikada neće
zasjati tanani oreol sreće
nad mojim životom ni iz čega
što sam kovo.
1987.
// Projekat Rastko / Književnost / Umetnička književnost / Poezija //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
|
