Netko bješe Strahiniću bane!
Bješe bane u malenoj Banjskoj,
u malenoj Banjskoj kraj Kosova,
da takoga ne ima sokola.
Jedno jutro bane podranio,
zove sluge i k sebe prizivlje:
"Sluge moje, hitro pohitajte,
sedlajte mi od megdana đoga,
okitite što ljepše možete,
opašite što tvrđe možete,
jel ja, đeco, mislim putovati:
hoću Banjsku ostaviti grada,
mislim đoga konja umoriti
i u gosti, đeco, odlaziti,
u tazbinu, u bila Kruševca,
k milu tastu starcu Jug-Bogdanu,
ka šureva devet Jugovića;
tazbina me ta željkuje moja".
Gospodara sluge poslušaše,
te sokola đoga osedlaše;
opremi se Strahiniću bane:
ud'ri na se dibu i kadifu,
ponositu čohu sajaliju,
što od vode čoha crvenija,
a od sunca čoha rumenija;
okiti se jedan srpski soko,
pa posjede đoga od megdana,
odmah pođe, u tazbinu dođe,
u tazbinu, u bila Kruševca,
đe odskoro carstvo postanulo;
a viđe ga starac Jug Bogdane,
i viđe ga devet milih šura,
sokolova devet Jugovića:
mila zeta jedva dočekaše,
u naruče zeta zagrliše,
vjerne sluge konja prifatiše;
zeta vode na frenđiju kulu.
Kod gotove sovre zasjedoše,
te gospodsku riječ besjeđahu;
navališe sluge i sluškinje:
neko dvori, neko vino služi.
Što bijaše rišćanske gospode,
posjedaše te pijahu vino:
uvrh sovre stari Jug Bogdane,
s desne strane uza ramo svoje
sjede zeta Strahinića bana,
i tu sjede devet Jugovića,
niza sovru ostala gospoda;
ko l' je mlađi, dvori gospodare.
No bijaše do devet šurnjaja,
no šurnjaje dvore uporedo,
dvore svekra silna Jug-Bogdana,
i dvorahu svoje gospodare,
a najviše zeta ponosita;
a sluga im jedna vino služi,
služi vino jednom kupom zlatnom,
zlatna kupa devet bere litar';
ja da vidiš druge đakonije,
đakonije, mloge gospoštine -
kako, brate, đe je carevina!
Pozadugo bane gostovao,
pozadugo bane začamao,
ponosi se bane u tazbini.
Gospoštine što je u Kruševcu,
dosadiše jutrom i večerom
moleći se silnu Jug-Bogdanu:
"Gospodaru, silan Jug-Bogdane,
ljubimo ti svilenoga skuta
i desnicu tvoju bilu ruku,
nu potrudi čudo i gospodstvo,
i povedi mila zeta tvoga,
nu dovedi Strahinića bana
u dvorove i u kuće naše,
da mi neku poštu učinimo".
Svakom Juže hatar navršuje.
Doke tako izredili bili,
dugo bilo i vrijeme prođe,
i zadugo bane začamao.
No da vidiš jada iznenada!
Jedno jutro, kad ogrija sunce,
mezil stiže i bijela knjiga
baš od Banjske, od malena grada,
od njegove ostarjele majke, -
banu knjiga na koljeno pade.
Kad razgleda i prouči knjigu.
al' mu knjiga dosta grdno kaže,
knjiga kaže đe ga kune majka:
"Be si, sine, Strahiniću bane?
Zlo ti bilo u Kruševcu vino!
Zlo ti vino, nesretna tazbina!
Viđi knjigu, nečuvenih jada!
Izubaha jedna pade sila:
turski, sine, od Jedrene care,
a car pade u polje Kosovo,
a car pade, dovede vezire,
a vezire, nesretne većile.
Što je zemlje te oblada care,
svu je tursku silu podigao,
u Kosovo polje iskupio.
Pritiskao sve polje Kosovo,
uvatio vode obadvije:
pokraj Laba i vode Sitnice
sve Kosovo sila pritisnula.
Kažu, sine, i pričaju ljudi:
od Mramora do suva Javora,
od Javora, sine, do Sazlije,
do Sazlije na ćemer-ćuprije,
od ćuprije, sine, do Zvečana,
od Zvečana, kažu, do Čečana,
od Čečana vrhu do planine'
turska sila pritisla Kosovo.
Pod broj, sine, na teftere kažu
no u cara sto hiljada vojske
nekakvoga careva spahije,
što imaju po zemlji timare
i što jedu ljeba carevoga
i što jašu konje od megdana,
što ne nose po mlogo oruža,
do po jednu o pojasu sablju.
U Turčina, u turskoga cara,
kažu, sine, Drugu vojsku silnu -
ognjevite janjičare Turke,
što Jedrene drže, kuću bilu;
janjičara, kažu, sto hiljada.
Kažu, sine, i govore ljudi
u Turčina treću vojsku silnu -
nekakoga Tuku i Mandžuku,
a što huče, a što grdno tuče.
U Turčina vojske svakojake.
U Turčina jednu kažu silu,
samovoljna Turčin-Vlah-Aliju,
te ne sluša cara čestitoga,
za vezire nikad i ne misli,
za carevu svu ostalu vojsku
a koliko mrave po zemljici;
taku silu u Turčina kažu.
On beza zla, sine, proći ne šće,
ne šće s carem, sine, na Kosovo;
okrenuo drumom lijevijem,
te na našu Banjsku udario,
te ti Banjsku, sine, ojadio:
i živijem ognjem popalio,
i najdonji kamen rasturio,
vjerne tvoje sluge razagnao,
staru majku tvoju ojadio,
sa konjem joj kosti izlomio,
vjernu tvoju ljubu zarobio,
odveo je u polje Kosovo, -
ljubi tvoju ljubu pod čadorom,
a ja, sipe, kukam na garištu,
a ti vino piješ u Kruševcu!
Zlo ti vino napokonje bilo!"
Ja kad bane knjigu proučio,
muka mu je i žao je bilo:
u obraz je sjetno, neveselo,
mrke brke nisko objesio,
mrki brci pali na ramena;
u obraz se ljuto namrdio,
gotove mu suze udariti.
A viđe ga starac Jug Bogdane,
viđe zeta jutru na uranku;
planu Juže kako oganj živi,
Strahiniću zetu progovara:
"O moj zete, bog mi s tobom bio!
Što si, zete, jutros podranio?
A u obraz sjetno, neveselo?
Od šta si se, zete, razdertio?
Na koga si s', zete, ražljutio?
Al' se šure tebe nasmijaše,
u jegleni ružno govoriše?
Al' šurnjaje tebe ne dvoriše?
Al' mahanu toj tazbini nađe?
Kaži, zete, šta je i kako je?
" Planu bane, pa mu progovara:
"Prođ' se, taste, stari Jug-Bogdane!
Ja sam s šuram' bio u lijepo,
a šurnjaje, gospodske gospođe,
divno zbore, a divno me dvore;
toj tazbini mojoj mane nema.
No da vidiš što sam neveseo:
stiže knjiga od malene Banjske,
baš od moje ostarjele majke".
Kaže jade tastu na uranku:
kako su mi dvori poharani,
kako su mu sluge razagnate,
kako li je majka pregažena,
kako li je ljuba zarobljena:
"No moj taste, stari Jug-Bogdane,
iako je moja danas ljuba,
ljuba moja, al' je šćera tvoja:
sramota je i mene i tebe;
no moj taste, starac Jug-Bogdane,
misliš li me mrtva požaliti,
požali me dok sam u životu.
Molim ti se, i ljubim ti ruku,
da daš mene đece devetoro,
đecu tvoju, a šureve moje,
da ja, taste, u Kosovo pođem,
da potražim dušmanina moga,
a careva grdna hainina,
koji mi je roblje zarobio.
A nemoj se, taste, prepanuti,
ni za tvoju đecu ubrinuti.
Ja ću đeci, mojim šurevima,
hoću njima ruho prom'jeniti,
a u tursko ruho oblačiti:
oko glave bijele kauke,
a na pleći zelene dolame,
a na noge meneviš-čakšire,
o pojasu sablje plamenite;
prizvat sluge i kazaću junak
neka sluge konje osedlaju,
osedlaju, tvrdo opasuju,
nek prigrću mrkim međedinam':
učiniću đecu janjičare.
Ja ću đecu šure sjetovati:
kade sa mnom bidu kroz Kosovo,
a kroz vojsku cara na Kosovu, -
pred njima ću biti delibaša -
nek se stide i nek se prepanu,
nek se svoga boje starješine.
Ko gođ stane u carevoj vojski,
ko gođ stane s nama govoriti,
stane turski, okrene manovski,
ja s Turcima mogu progovorit,
mogu turski, i mogu manovski,
i arapski jezik razumijem,
i nakrpat sitno arnautski.
Provodiću đecu kroz Kosovo,
svu ću vojsku tursku uvoditi,
dok ja nađem dušmanina moga,
a Turčina silna Vlah-Aliju,-
koji mi je roblje porobio,
Nek šurevi bidu u nevolji,
el sam, taste, mogu poginuti;
kod šureva neću poginuti,
jali rane lasno dopanuti".
Kad to začu stari Jug Bogdane,
planu Juže kako oganj živi,
Strahin-banu zetu progovara:
"Strahin-bane, ti moj zete mili,
viđeh jutros da pameti nemaš.
Što mi đece išteš devetoro,
da mi đecu vodiš u Kosovo,
u Kosovo, da ih kolju Turci,
nemoj, zete, više progovarat, -
ne dam đece vodit u Kosovo,
makar šćeri nigda ne vidio!
Mio zete, deli-Strahin-bane,
rašta si se tako razdertio?
Znaš li, zete, - ne znali te ljudi!
al' ako je jednu noć noćila,
jednu noćcu s njime pod čadorom,
ne može ti više mila biti:
bog j' ubio, pa je to prokleto,
voli njemu nego tebe, sine;
neka ide, vrag je odnesao!
Boljom ću te oženiti ljubom,
s tobom hoću ladno piti vino,
prijatelji biti dovi]eka;
a ne dam ti đecu u Kosovo".
Planu bane kako oganj živi,
u ijedu i toj muci ljutoj
ne šće viknut ni prizvati slutu,
za seiza ni habera nema,
no sam ode k đogu u ahare.
Ja kako ga bane osedlao,
kako li ga tvrdo opasao!
Pa zauzda đemom od čelika,
pred dvore ga vodi u avliju
k binjektašu bijelu kamenu,
pa se đogu fati na ramena.
Pogleduje devet svojih šura,
a šurevi u zemljicu crnu.
Ban poglednu pašenoga svoga,
nekakoga mlada Nemanjića,
a Nemanjić gleda u zemljicu.
Kad pijahu vino i rakiju,
svi se fale za dobre junake,
fale s' zetu i bogom se kunu:,
"Volimo te, Strahiniću bane,
no svu zemlju našu carevinu".
Al' da vidiš jala na nevolji!
Banu jutros nema prijatelja:
nije lasno u Kosovo poći.
Viđe bane đe mu Druga nema,
sam otide poljem kruševačkim.
Ja kad bio niz široko polje,
obzire se ka Kruševcu b'jelu,
neće li se šure prisjetiti,
neće li se njima ražaliti;
a kad viđe jutros na nevolji
će mu nema glavna prijatelja,
pade na um, pa se dosjetio
za njegova hrta Karamana,
koga voli nego dobra đoga,
te priviknu iz bijela grla
(ostalo je hrče u aharu).
Začu glasa, hitro potrčalo
dok u polju pristiže đogina;
pokraj đoga hrče poskakuje,
a zlatan mu litar pozvekuje.
Milo bilo, razgovori s' bane.
Ode bane na konju đoginu,
te prijeđe polja i planine.
Ja kad dođe u polje Kosovo,
kad sagleda po Kosovu silu,
al' se bane malo prepanuo,
pa pomenu boga istinoga,
u ordiju tursku ugazio.
Ide bane po polju Kosovu,
ide bane na četiri strane,
traži bane silna Vlah-Aliju,
al' ne može bane da ga nađe.
Spušti s' bane ka vodi Sitnici
na jedno je čudo nagazio:
na obali do vode Sitnice
jedan zelen tu bijaše čador;
širok čador polje pritisnuo,
na čadoru od zlata jabuka,
ona sija kako jarko sunce;
pred čadorom pobijeno koplje,
a za koplje vranac konjic svezan,
na glavi mu maha stambolija,
bije nogom desnom i lijevom.
Kad to viće Strahiniću bane,
prohesapi i umom premisli:
baš je čador silna Vlah-Alije,
te đogina konja prigonjaše,
koplje junak skide sa ramena,
te čadoru vrata otvorio
a da vidi ko je pod čadorom.
Ne bijaše silan Vlah-Alija,
no bijaše jedan stari derviš:
bijela mu prošla pojas brada,
s njime nema nitko pod čadorom;
bekrija je taj nesrećan derviš,
pije Turčin vino kondijerom,
no sam lije, no sam čašu pije,
krvav derviš bješe do očiju.
Kad ga viđe Strahiniću bane,
te mu selam turski nazivaše,
pijan derviš okom razgledaše,
pa mu mučnu riječ progovara:
"Da si zdravo, deli-Strahin-bane
od malene Banjske kraj Kosova!"
Planu bane, prepade se ljuto,
te dervišu turski odgovara:
"Bre, dervišu, nesretna ti majka!
Rašta piješ, rašta se opijaš,
te u piću grdno progovaraš
i Turčina zoveš kaurinom?
Šta pominješ nekakoga bana?
Ovo nije Strahiniću bane,
no ja jesam carevi delija:
jedeci se carski pokidaše,
u ordiju tursku pobjegoše,
sve delije hitro potrčaše
da jedeke caru pofatamo;
ako kažem caru, ja veziru,
koju si mi riječ besjedio,
hoćeš, stari; jada dopanuti".
Grohotom se derviš osmjenuo:
"Ti, delijo, Strahiniću bane!
Znaš li, bane, ne znali te jadi,
da sam sade na Goleč-planini,
da te vidim u carevoj vojsci,
poznao bih tebe i đogina,
i tvojega hrta Karamana,
koga voliš nego dobra đoga?
Znaš li, bane od malene Banjske?
Poznajem ti čelo kako ti je,
i pod čelom oči obadvije,
i poznajem oba mrka brka.
Znaš li, bane, ne znalo te čudo,
kad zapadoh ropstva u vijeku, -
panduri me tvoji uhitiše
u Suhari vrhu na planini,
u ruke me tvoje dodadoše -
ti me baci na dno od tamnice,
te robovah i tamnicu trpljeh
i začamah za devet godina;
devet prođe, a stiže deseta,
a tebe se, bane, ražalilo,
te ti zovnu Rada tamničara,
tvoj tamničar na tamnička vrata,
izvede me k tebe u avliju?
Znaš li, bane, znaš li, Strahiniću,
kad zapita i mene upita:
"Ropče moje, zmijo od Turaka,
đe propade u tamnici mojoj!
Mož' li s', robe, junak otkupiti?
" Ti me pitaš, ja pravo kazujem:
"Mogao bih život otkupiti,
tek da mi se dvora dovatiti,
očevine i pak postojbine;
imao sam nešto malo blaga,
mloge lave i mloge timare,
mogao bih otkup sastaviti;
al' mi, bane, vjerovati nećeš
da me pustiš dvoru bijelome:
tvrda ću ti jamca ostaviti,
tvrda jamca - boga istinoga,
drugog jamca - božu vjeru tvrdu
kako ću ti otkup donijeti".
I ti, bane, povjerova mene,
i pušti me dvoru bijelome,
očevini i toj postojbini.
A kad dođoh grdnoj postojbini,
tamo su me jadi zabušili:
u dvorove, postojbinu moju,
u dvorove kuga udarila,
pomorila i muško i žensko,
na odžaku niko ne ostao,
no ti moji dvori propanuli,
propanuli, pa su opanuli,
iz duvara zovke proniknule;
što su bili lavi i timari,
pojagmili Turci na miraze.
Kad ja viđeh dvore zatvorene:
nesta blaga, nesta prijatelja;
nešto mislih, pa na jedno smislih:
mezilskih se ja dofatih konja,
te otidoh gradu Jedrenetu,
odoh k caru i odoh k veziru.
Viće vezir, pa dokaza caru
ja kakav sam junak za megdana;
ođede me carevi vezire,
ođede me i čador mi dade;
car mi dade od megdana vranca,
i dade mi svijetlo oružje;
potpisa me carevi vezire
da sam vojnik caru dovijeka..
A ti, bane, danas k mene dođe
da ti uzmeš tvoje dugovanje,
a ja, bane, ni dinara nemam!
Strahiniću, - jada dopanuo! -
đe ti dođe da pogineš ludo
u Kosovu u vojsci carevoj?!"
Viđe bane, poznade derviša,
od đogata konja odsjedaše,
pak zagrli stariša derviša:
"Bogom brate, starišu dervišu,
na poklon ti moje dugovanje!
Ja ne tražim, brate, ni dinara,
ni ja tražim tvoje dugovanje,
no ja tražim silna Vlah-Aliju,
koji mi je dvore rasturio,
koji mi je ljubu zarobio;
kaži mene, starišu dervišu,
kaži mene moga dušmanina!
Bratimim te i jošte jedanput,
nemoj mene vojsci prokazati,
da me vojska turska ne opkoli".
No se derviš bogom proklinjaše:
"Ti, sokole, Strahiniću bane,
tvrđa mi je vjera od kamena.
Da ćeš sade sablju povaditi,
da ćeš pola vojske pogubiti,
nevjere ti učiniti peću,
ni tvojega ljeba pogaziti:
iako sam bio u tamnici,
dosta si me vinom napojio,
bijelijem ljebom naranio,
a često se sunca ogrijao,
puštio si mene veresijom;
ne izdadoh ni dodadoh tebe;
ne svjerovah, eli nemah otkud;
od mene se nemoj pobojati.
A što pitaš i razbiraš, bane,
za -Turčina silna Vlah-Aliju,
on je bijel čador razapeo
na Goleču, visokoj planini;
tek ti hoću, bane, progovorit:
jaši đoga, bježi iz Kosova,
el ćeš, bane, poginuti ludo.
U sebe se pouzdati nemoj,
ni u ruku, ni u britku sablju,
ni u tvoje koplje otrovano;
Turčinu ćeš na planinu doći,
hoćeš doći, al' ćeš grdno proći:
kod oruža i kod konja tvoga
živa će te u ruke fatiti,
hoće tvoje salomiti ruke,
živu će ti oči izvaditi".
Nasmija se Strahiniću bane:
"Bogom brate, starišu dervišu,
ne žali me, brate, od jednoga,
tek me vojsci turskoj ne prokaži".
A Turčin mu riječ progovara:
"Čuješ li me, deli-Strahin-bane!
Tvrđa mi je vjera od kamena:
da ćeš sade-đoga naljutiti,
da ćeš sade sablju povaditi,
da ćeš satrt pola caru vojske,
nevjere ti učiniti neću,
ni Turcima prokazati tebe".
Zbori bane, pa podrani otlen,
obraća se sa konja đogina:
"O moj brate, starišu dervišu,
pojiš konja jutrom i večerom,
pojiš konja na vodi Sitnici,
nu uvjedžbaj i pravo mi kaži
đe su brodi na toj vodi ladnoj,
da ja moga konja ne uglibim?"
A derviš mu pravo odgovara:
"Strahin-bane, ti sokole srpski,
tvome đogu i tvome junaštvu
svud su brodi đe gođ dođeš vodi".
Ban udari, vodu prebrodio,
i primi se na konju đoginu,
primi s' bane uz Goleč planinu;
on je ozdo, a sunašce ozgo,
te ogrija sve polje Kosovo,
i obasja svu carevu vojsku.
Al' da vidiš silna Vlah-Alije!
Svu noć ljubi Strahinovu ljubu
na planini Turčin pod čadorom
U Turčina grdan adet bješe:
kail svaki zaspat na uranku,
na uranku, kad ogr'jeva sunce;
oči sklopi, te boravi sanak.
Koliko je njemu mila bila
ta robinja ljuba Strahinova,
panuo joj glavom na krioce;
ona drži silna Vlah-Aliju,
pa čadoru otvorila vrata,
ona gleda u polje Kosovo,
te ti tursku silu razgleduje,
pregleduje kaki su čadori,
pregleduje konje i junake.
Za jad joj se oči otkinuše,
te poglednu niz Goleč planinu,
viđe okom konja i junaka.
Kako viće i okom razgleda,
Turčina je dlanom ošinula,
ošinu ga po desnom obrazu,
ošinu ga, pa mu progovara:
"Gospodare, silan Vlah-Alija,
nu se digni, glavu ne digao!
Nu opasuj mukadem-pojasa,
i pripasuj svijetlo oružje,
eto k nama Strahinića bana,
sad će tvoju glavu ukinuti,
sad će mene oči izvaditi".
Planu Turčin kako oganj živi,
planu Turčin i okom poglednu,
pa se Turčin grotom nasmijao:
"Dušo moja, Strahinova ljubo,
čudno li te Vlašče prepanulo!
Od njega si džasa zadobila:
kad t' odvedem gradu Jedrenetu,
ban će ti se i onđe prizirat!
Ono nije Strahiniću bane,
već je ono carev delibaša;
k mene ga je care opravio,
jal' je care, jal' Memed vezire,
da me care zove na predaju,
da ja vojsku caru ne rasturam:
prepali se carevi veziri
da im počem sablju ne udarim.
No da možeš okom pogledati,
ti se, dušo, nemoj prepanuti
kad potegnem moju britku sablju,
te ošinem car'va delibašu,
neka drugog već ne šilje k mene",
Strahinova progovara ljuba:
"Gospodare, silan Vlah-Alija,
ta l' ne vidiš? ispale ti oči!
Ono nije carevi delija, -
moj gospodar Strahiniću bane;
ja poznajem čelo kako mu je,
i pod čelom oči obadvije,
i njegova oba mrka brka,
i pod njime puljata đogata,
i žutoga hrta Karamana;
ne šali se glavom, gospodaru!"
Ja kad začu Ture Vlah-Alija,
kako li se Ture pridrnulo,
te poskoči na lagane noge,
opasuje mukadem-pojasa,
a pinjale ostre za pojasa,
i tu britku sablju pripasuje,
a sve vrana konja pogleduje.
U to doba bane pristasao.
Mudar bane, pak je ištetio:
na jutru mu ne zva dobro jutro,
niti turski selam nazivaše,
no mu grdnu riječ progovara:
"A tu li si, jedan kopilane,
kopilane, carev hainine!
Čije li si dvore poharao?
Čije li si roblje porobio?
čiju l' ljubiš pod čadorom ljubu?
Izlazi mi na megdan junački!"
Skoči Turčin ka da se pridrnu,
jednom kroči - do konja dokroči,
drugom kroči - konja pojahao,
pritegnu mu obadva dizđena.
Al' ne čeka Strahiniću bane,
no na njega đoga nagonjaše,
la na njega bojno koplje pušti.
Udari se junak na junaka.
Pruži ruke silan Vlah-Alija,
u ruku mu koplje ufatio,
pa ti banu riječ progovara:
"Kopilane, Strahiniću bane,
a šta li si, Vlašče, premislilo?
Nijes' ovo babe šumadinske,
da razgoniš i da nabrekuješ,
no je ovo silan Vlah-Alija,
što s' ne boji cara ni vezira:
što j' u cara vojske državine,
čini mi se sva careva vojska
kao mravi po zelenoj travi;
a ti, more, megdan da dijeliš!"
To mu reče, bojno koplje pušti,
od prve ga obraniti šćaše;
bog pomože Strahiniću banu,
ima đoga konja od megdana:
kako koplje na planini zviznu,
soko đogo pade na koljena,
iznad njega koplje preletilo,
udarilo o kamen studeni,
natroje se koplje salomilo:
do jabuke i do desne ruke.
Dok satrše ona koplja bojna,
potegoše perne buzdohane.
Kad udara silan Vlah-Alija,
kad udara Strahinića bana,
iz sedla ga konju izgonjaše,
a na uši đogu nagonjaše;
bog pomože Strahiniću banu,
ima đoga konja od megdana,
što ga danas u Srbina nema,
u Srbina, niti u Turčina,
uzmahuje i glavom i snagom,
te u sedlo baca gospodara.
Kad udara Strahiniću bane
mučnu alu silna Vlah-Aliju,
iz sedla ga maći ne mogaše,
tonu vrancu konju do koljena
u zemljicu noge sve četiri.
Buzdohane perne polomiše,
polomiše i pera prosuše,
pa su britke sablje povadili -
da junački megdan podijele.
No da vidiš Strahinića bana,
kaku ima sablju o pojasu:
kovala su sablju dva kovača,
dva kovača i tri pomagača,
od neđelje opet do neđelje,
od čelika sablju pretopili,
u ostricu sablju ugodili.
Turčin manu, a dočeka bane,
na sablju mu sablju dočekao,
po poli mu sablju presjekao.
Viđe bane, pa se razradova,
ljuto savi i otud i otud,
eda bi mu glavu osjekao,
jal' Turčinu ruke obranio.
Udari se junak na junaka.
Ne da Turčin glavu ukinuti,
ne da svoje ruke ištetiti,
no se brani s onom polovinom:
polovinu na vrat naturaše,
i svojega vrata zaklonjaše,
i banovu sablju oštrpkuje,
sve otkida po komat i komat.
Obadvije-sablje isjekoše,
do balčaka sablje dogoniše;
pobaciše njine odlomčine,
od hitrijeh konja odskočiše,
za bila se grla dovatiše,
te se dvije ale poniješe na Goleču,
na ravnoj planini.
Nosiše se ljetni dan do podne,
dok Turčina pjene popanuše -
bijele se kako gorski snijeg,
Strahin-bana b'jele, pa krvave:
iskrvavi niz prsi haljine,
iskrvavi čizme obadvije.
A kad banu muka dosadila,
tada bane riječ progovara:
"Ljubo moja, - tebe bog ubio! -
koje jade gledaš na planini?
No ti podbi jedan komat sablje,
udri, ljubo, mene, ja Turčina:
misli, ljubo, koga tebe drago".
Ali Turčin ljuto progovara:
"Dušo moja, Strahinova ljubo,
nemoj mene, no udri Strahina:
nigda njemu mila biti nećeš,
prijekorna biti dovijeka,
koriće te jutrom i večerom
đe si bila sa mnom pod čadorom;
mene biti mila dovijeka,
odvešću te Jedrenetu gradu,
narediću tridest sluškinjica
nek ti drže skute i rukave,
raniću te medom i šećerom,
okititi tebe dukatima
savrh glave do zelene trave:
udri sade Strahinića bana!"
Žensku stranu lasno prevariti:
lako skoči ka da se pomami,
ona nađe jedan komat sablje,
zavi komat u vezeni jagluk
da joj bilu ruku ne obrani,
pa obleće i otud i otud,
čuva glavu Turčin-Vlah-Alije,
a ošinu gospodara svoga,
gospodara Strahinića bana,
povrh glave po čekrk-čelenci
i po njeg'vu bijelu kauku;
presječe mu zlatali-čelenku,
i presječe bijela kauka,
malo rani glavu na junaku:
poli krvca niz junačko lice,
šćaše zalit oči obadvije.
Prepade se Strahiniću bane
đe pogibe ludo i bezumno,
a nešto se bane domislio,
viknu bane iz bijela grla
nekakoga hrta Karamana,
što je hrče na lov naučio;
viknu bane i opet priviknu,
skoči hrče i odmah dotrča,
te banovu ljubu dovatilo.
Al' je ženska strana strašivica,
strašivica svaka od paščadi,
baci komat u zelenu travu,
ljuto vrisnu, daleko se čuje,
žuta hrta za uši podbila,
te se s njime kolje niz planinu,
a Turčinu oči ispadoše,
koliko mu nešto žao bješe,
te on gleda što se čini s njome.
Ali banu druga snaga dođe,
druga snaga i srce junačko,
te omanu tamo i ovamo,
dok Turčina s nogu ukinuo.
Koliko se bane uostrio,
on ne traži ništa od oruža,
no mu grlom bane zapinjaše,
a pod grlom zubom dovataše:
zakla njega kako vuče jagnje.
Skoči bane pa iz grla viknu,
te nabreknu onog hrta žuta,
doke svoju kurtalisa ljubu.
Zape ljuba bježat niz planinu,
ona šćaše bježat u Turaka;
ne dade joj Strahiniću bane,
za desnu je ruku uhitio,
privede je k puljatu đogatu,
pa se đogu fati na ramena,
turi ljubu za se na đogina,
pa pobježe bane uprijeko,
uprijeko, ali poprijeko.
Otkloni se od te sile turske,
te dolazi u ravna Kruševca,
u Kruševac, u tazbinu svoju.
Viđe njega starac Jug Bogdane,
a srete ga devet milih šura;
ruke šire, u lica se ljube,
za lako se upitaše zdravlje;
a kad viđe stari Jug Bogdane
obranjena zeta i čelenku,
prosu suze niz gospodsko lice:
"Vesela ti naša carevina!
Međer ima u cara Turaka,
međer ima silnijeh junaka,
koji zeta obraniše moga,
koga danas u daleko nema".
Šurevi se njemu prepadoše.
Progovara Strahiniću bane:
"Nemoj mi se, taste, raskariti,
ni vi, moje šure, prepanuti;
u cara se ne nađe junaka
da dohaka mene i obrani.
Da vi kažem ko me obranio,
od koga sam rane dopanuo:
kad dijelih megdan sa Turčinom,
o moj taste, stari Jug-Bogdane,
onda mene ljuba obranila,
ljuba moja, mila šćera tvoja, -
ne šće mene, pomože Turčinu".
Planu Juže kako oganj živi,
viknu Juže đece devetoro:
"Povadite nože devetore,
na komate kuju iskidajte!"
Silna đeca baba poslušaše,
te na svoju sestru kidisaše,
al' je ne da Strahiniću bane,
šurevima riječ govoraše:
"Šure moje, devet Jugovića,
što se, braćo, danas obrukaste!
Na koga ste nože potrgnuli?
Kad ste, braćo, vi-taki junaci,
kamo noži, kamo vaše sablje,
te ne biste sa mnom na Kosovu,
da činite s Turcima junaštvo,
desite se mene u nevolji?
Ne dam vašu sestru poharčiti, -
bez vas bih je mogao stopiti,
al' ću stopit svu tazbinu moju,
nemam s kime ladno piti vino;
no sam ljubi mojoj poklonio".
Pomalo je takijeh junaka
ka što bješe Strahiniću bane.

Kletva kneževa

(Odlomak)

Car Murate u Kosovo pade;
kako pade, sitnu knjigu piše,
te je šalje ka Kruševcu gradu,
na koljeno srpskom knez-Lazaru:
"Oj Lazare, od Srbije glavo,
nit'je bilo, niti može biti:
jedna zemlja, a dva gospodara;
jedna raja, dva harača daje.
Carovati oba ne možemo,
već mi pošlji ključe i harače,
zlatne ključe od svijeh gradova
i harače od sedam godina;
ako li mi to poslati nećeš,
a ti hajde u polje Kosovo -
da sabljama zemlju dijelimo".
Kad Lazaru sitna knjiga dođe,
knjigu gleda, grozne suze roni...
Da je kome poslušati bilo
kako ljuto kneže proklinjaše:
"Ko ne dođe na boj na Kosovo -
od ruke mu ništa ne rodilo:
ni u polju bjelica pšenica,
ni u brdu vinova lozica!"

Car Lazar i carica Milica

Car Lazare sjede za večeru,
pokraj njega carica Milica;
veli njemu carica Milica:
"Car-Lazare, srpska kruno zlatna,
ti polaziš sjutra u Kosovo,
s sobom|Vodiš sluge i vojvode,
a kod dvora nikog ne ostavljaš,
care Lazo, od muškijeh glava,
da ti može knjigu odnijeti
u Kosovo i natrag vratiti;
odvodiš mi devet mile braće,
devet braće, devet Jugovića:
ostavi mi brata bar jednoga,
jednog brata sestri od zakletve".
Njoj govori srpski knez Lazare:
"Gospo moja, carice Milice,
koga bi ti brata najvoljela
da t* ostavim u bijelu dvoru?"
"Ostavi mi Boška Jugovića."
Tada reče srpski knez Lazare:
"Gospo moja, carice Milice,
kada sjutra bijel dan osvane,
dan osvane i ograne sunce,
i vrata se otvore na gradu,
ti išetaj gradu na kapiju;
tud će proći vojska na alaje:
sve konjici pod bojnim kopljima,
pred njima je Boško Jugoviću,
i on nosi krstaša barjaka;
kaži njemu od mene blagosov:
nek da barjak kome njemu drago,
pa nek s tobom kod dvora ostane".
Kad ujutru jutro osvanulo
i gradska se otvoriše vrata,
tad išeta carica Milica;
ona stade gradu kod kapije,
al' eto ti vojske na alaje:
sve konjici pod bojnim kopljima;
pred njima je Boško Jugoviću
na alatu, vas u čistom zlatu;
krstaš ga je barjak poklopio,
pobratime, do konja alata;
na barjaku od zlata jabuka,
iz jabuke od zlata krstovi,
od krstova zlatne kite vise,
te kuckaju Boška po plećima.
Primače se carica Milica,
la uvati za uzdu alata,
ruke sklopi bratu oko vrata,
pak mu poče tiho govoriti:
"O moj brate, Boško Jugoviću,
car je tebe mene poklopio,
da ne ideš na boj na Kosovo,
i tebe je blagosov kazao:
da daš barjak kome tebe drago,
da ostaneš sa mnom u Kruševcu,
da imadem brata od zakletve".
Al' govori Boško Jugoviću:
"Idi, sestro, na bijelu kulu;
a ja ti se ne bih povratio,
ni iz ruke krstaš barjak dao,
da mi care pokloni Kruševac;
da mi reče družina ostala:
gle strašivca Boška Jugovića!
On ne smjede poći u Kosovo
za krst časni krvcu proljevati
i za svoju vjeru umrijeti".
Pak poćera konja na kapiju.
Al' eto ti starog Jug-Bogdana
i za njime sedam Jugovića;
sve je sedam ustavljala redom,
al' nijedan ni gledati neće.
Malo vreme zatim postajalo,
al' eto ti Jugović-Vojina,
i on vodi careve jedeke,
pokrivene sa suvijem zlatom.
Ona pod njim uvati kulaša,
i sklopi mu ruke oko vrata,
la i njemu stade govoriti:
"O moj brate, Jugović-Vojine,
car je tebe mene poklonio,
i tebe je blagosov kazao:
da daš jedek' kome tebe drago,
da ostaneš sa mnom u Kruševcu,
da imadem brata od zakletve".
Veli njojzi Jugović Vojine:
"Idi, sestro, na bijelu kulu;
ne bih ti se junak povratio,
ni careve jedeke pustio,
da bih znao da bih poginuo!
Idem, sejo, u Kosovo ravno
za krst časni krvcu proljevati
n za vjeru s braćom umrijeti".
Pak proćera konja na kapiju.
Kad to viđe carica Milica,
ona pade na kamen studeni,
ona pade, pak se obeznani.
Al' eto ti slavnoga Lazara:
kada viđe gospođu Milicu,
ud'riše mu suze niz obraze;
on s' obzire zdesna nalijevo,
te dozivlje slugu Golubana:
"Golubane, moja vjerna slugo,
ti odjaši od konja labuda,
uzmi gospu na bijele ruke,
pak je nosi na tananu kulu;
od mene ti bogom prosto bilo,
nemoj ići na boj na Kosovo,
već ostani u bijelu dvoru".
Kad to začu sluga Golubane,
proli suze niz bijelo lice,
pa odsjede od konja labuda,
uze gospu na bijele ruke,
odnese je na tananu kulu;
al' svom srcu odoljet ne može
da ne ide na boj na Kosovo,
već se vrati do konja labuda,
posjede ga, ode u Kosovo.

Kneževa večera

Slavu slavi srpski knez Lazare
u Kruševcu, mjestu skrovitome.
Svu gospodu za sofru sjedao,
svu gospodu i gospodičiće:
s desne strane starog Jug-Bogdana,
i do njega devet Jugovića;
a s lijeve Vuka Brankovića,
i ostalu svu gospodu redom;
u zastavu vojvodu Miloša,
i do njega dv'je srpske vojvode:
jedno mi je Kosančić Ivane,
a drugo je Toplica Milane.
Car uzima zlatan pehar vina,
pa govori svoj gospodi srpskoj:
"Kome ć' ovu čašu nazdraviti?
Ako ću je napit po starještvu,
napiću je starom Jug-Bogdanu;
ako ću je napit po gospostvu,
napiću je Vuku Brankoviću;
ako ću je napit po milosti,
napiću je mojim devet šura,
devet šura, devet Jugovića;
ako ću je napit po ljepoti,
napiću je Kosančić-Ivanu;
ako ću je napit po visini,
napiću je Toplici Milanu;
ako ću je napit po junaštvu,
napiću je vojvodi Milošu.
Ta nikom je drugom napit neću,
već u zdravlje Miloš-Obilića!
Zdrav, Milošu, vjero i nevjero!
Prva vjero, potonja nevjero!
Sjutra ćeš me izdat na Kosovu,
i odbjeći turskom car-Muratu!
Zdrav mi budi, i zdravicu popij,
vino popij, a na čast ti pehar!"
Skoči Miloš na noge lagane,
pak se klanja do zemljice crne:
"Vala tebe, slavni knez-Lazare!
Vala tebe na tvojoj zdravici,
na zdravici i na daru tvome,
al' ne vala na takoj besjedi!
Jer, tako me vjera ne ubila,
ja nevjera nikad bio nisam,
nit' sam bio, niti ću kad biti,
nego sjutra mislim u Kosovu
za rišćansku vjeru poginuti!
Nevjera ti sjedi uz koljeno,
ispod skuta pije ladno vino:
a prokleti Vuče Brankoviću!
Sjutra jeste lijep Vidov danak,
viđećemo u polju Kosovu
ko je vjera, ko li je nevjera!
A tako mi boga velikoga,
ja ću otić sjutra u Kosovo,
i zaklaću turskog car-Murata,
i staću mu nogom pod gr'oce!
Ako li mi bog i sreća dade
te se zdravo u Kruševac vratim,
uvatiću Vuka Brankovića,
vezaću ga uz to bojno koplje -
kao žena kuđelj' uz preslicu,
nosiću ga u polje Kosovo!"

Kosančić Ivan uhodi Turke

(odlomak)

"Pobratime, Kosančić-Ivane,
jesi l' tursku uvodio vojsku?
Je li mlogo vojske u Turaka?
Možemo li s Turci bojak biti?
Možemo li Turke pridobiti?"
Veli njemu Kosančić Ivane:
"O moj brate, Miloš-Obiliću,
ja sam tursku vojsku uvodio,
jeste silna vojska u Turaka:'
svi mi da se u so prometnemo,
ne bi Turkom ručka osolili!
Evo puno petnaest danaka
ja sve hodah po turskoj ordiji,
i ne nađoh kraja ni hesapa:
od Mramora do suva Javora,
od Javora, pobro, do Sazlije,
do Sazlije na Ćemer-ćuprije,
od ćuprije do grada Zvečana,
od Zvečana, pobro, do Čečana,
od Čečana vrhu do planine, -
sve je turska vojska pritisnula:
konj do konja, junak do junaka,
bojna koplja kao čarna gora,
sve barjaci kao i oblaci,
a čadori kao i snjegovi;
da iz neba plaha kiša padne,
niđe ne bi na zemljicu pala,
već na dobre konje i junake.
Murat pao na Mazgit na polje,
uvatio i Lab i Sitnicu".
Još ga pita Miloš Obiliću:
"Ja Ivane, mio pobratime,
đe je čador silnog car-Murata?
Ja sam ti se knezu zatekao
da zakoljem turskog car-Murata,
da mu stanem nogom pod gr'oce".
Al' govori Kosančić Ivane:
"Da lud ti si, mio pobratime!
Be je čador silnog car-Murata,
usred turskog silna taobora,
da ti imaš krila sokolova,
pak da padneš iz neba vedroga,
perje mesa ne bi iznijelo".
Tada Miloš zaklinje Ivana:
"O Ivane, da moj mili brate,
nerođeni kao i rođeni!
Nemoj tako knezu kazivati,
jer će nam se kneže zabrinuti,
i sva će'se vojska poplašiti,
već ovako našem knezu kaži:
ima dosta vojske u Turaka,.
al' s' možemo s njima udariti,
i lasno ih pridobit možemo;
jera nije vojska od mejdana,
već sve stare hodže i hadžije,
zanatlije i mlade ćardžije,
koji boja ni viđeli nisu,
istom pošli da se ljebom rane;
a i što je vojske u Turaka,
vojska im se jeste poboljela
od bolesti teške srdobolje,
a dobri se konji poboljeli
od bolesti konjske sakagije"-.

Propast carstva srpskoga

Poletio soko tica siva
od svetinje - od Jerusalima,
i on nosi ticu lastavicu.
To ne bio soko tica siva,
veće bio svetitelj Ilija;

on ne nosi tice lastavice,
veće knjigu od Bogorodice, -
odnese je caru na Kosovo,
spušta knjigu caru na koleno,
sama knjiga caru besedila:
"Care Lazo, čestito koleno,
kome ćeš se privoleti carstvu?
Ili voliš carstvu nebeskome?
Ili voliš carstvu zemaljskome?
Ako voliš carstvu zemaljskome,
sedlaj konje, priteži kolane!
Vitezovi, sablje pripasujte,
pa u Turke juriš učinite:
sva će turska izginuti vojska!
Ako l' voliš carstvu nebeskome,
a ti sakroj na Kosovu crkvu,
ne vodi joj temelj od mermera,
već od čiste svile i skerleta,
pa pričesti i naredi vojsku:
sva će tvoja izginuti vojska,
ti ćeš, kneže, s njome poginuti!"
A kad care saslušao reči,
misli care misli svakojake:
"Mili bože, što ću i kako ću?
Kome ću se privoleti carstvu?
Da ili ću carstvu nebeskome?
Da ili ću carstvu zemaljskome?
Ako ću se privoleti carstvu,
privoleti carstvu zemaljskome,
zemaljsko je zamaleno carstvo,
a nebesko uvek i doveka".
Car volede carstvu nebeskome
a negoli carstvu zemaljskome,
pa sakroji na Kosovu crkvu, -
ne vodi joj temelj od mermera,
već od čiste svile i skerleta,
pa doziva srpskog patrijara
i dvanaest veliki vladika,
te pričesti i naredi vojsku.
Istom kneže naredio vojsku,
na Kosovo udariše Turci.
Mače vojsku Bogdan Juže stari
s devet sina, devet Jugovića,
kako devet sivi sokolova:
u svakog je devet iljad' vojske,
a u Juga dvanaest iljada,
pa se biše i sekoše s Turci,
sedam paša biše i ubiše;
kad osmoga biti započeše,
al' pogibe Bogdan Juže stari,
i izgibe devet Jugovića,
kako devet sivi sokolova,
i njiova sva izgibe vojska.
Makoš' vojsku tri Mrnjavčevića:
ban Uglješa i vojvoda Gojko
i sa njima Vukašine kralje:
u svakoga triest iljad' vojske,
pa se biše i sekoše s Turci,
osam paša biše i ubiše;
devetoga biti započeše,
pogiboše dva Mrnjavčevića,
ban Uglješa i vojvoda Gojko,
Vukašin je grdni rana dopo,
njega Turci s konjma pregaziše,
i njiova sva izgibe vojska.
Mače vojsku erceže Stepane:
u ercega mloga silna vojska,
mloga vojska, šezdeset iljada,
te se biše i sekoše s Turci,
devet paša biše i ubiše;
desetoga biti započeše,
al' pogibe erceže Stepane,
i njegova sva izgibe vojska.
Mače vojsku srpski knez Lazare:
u Laze je silni Srbalj bio,
sedamdeset i sedam iljada,
pa razgone po Kosovu Turke,
ne dadu se ni gledati Turkom,
da kamoli bojak biti s Turci!
Tad bi Laza nadvladao Turke, -
bog ubio Vuka Brankovića,
on izdade tasta na Kosovu!
Tada Lazu nadvladaše Turci,
i pogibe srpski knez Lazare,
i njegova sva izgibe vojska,
sedamdeset i sedam iljada!
Sve je sveto i čestito bilo,
i milome bogu pristupačno.

Tri dobra junaka

"Koji ono dobar junak bješe
što jedanput britkom sabljom mane,
britkom sabljom i desnicom rukom,
pak dvadeset odsiječe glava?"
"Ono jeste Banović Strahinja."
"Koji ono dobar junak bješe
što dva i dva na koplje nabija,
preko sebe u Sitnicu tura?"
"Ono jeste Srđa Zlopogleđa."
"Koji ono dobar junak bješe
na alatu konju velikome,
sa krstašem u ruci barjakom,
što sagoni Turke u buljuke
i nagoni na vodu Sitnicu?"
"Ono jeste Boško Jugoviću."

Musić Stevan

Vino pije Musiću Stevane
u Majdanu čisto srebrnome,
u svom krasnom dvoru gospodskome;
vino služi Vaistina sluga.
Kad se ladna podnapiše vina,
al' besedi Musiću Stevane:
"Vaistino, moje čedo drago,
ja ću leći sanak boraviti,
ti večeraj, pa se napij vina,
pa pošetaj pred gospodskog dvora
pa pogledaj čistom vedrom nebu:
je li jasan mesec na zaodu,
je l' Danica na istoku zvezda;
je li nama putovati vreme
na Kosovo, lepo polje ravno,
na ročište čestitome knezu.
Jer znadeš li, moje čedo drago,
kad ono smo na zakletvi bili,
kako nas je zaklinjao kneže,
zaklinjao, proklinjao ljuto:
"Ko je Srbin i srpskoga roda,
i od srpske krvi i kolena,
a ne došo na boj na Kosovo,
ne imao od srca poroda,
ni muškoga ni devojačkoga!
Od ruke mu ništa ne rodilo:
rujno vino ni šenica bela!
Rđom kapo dok mu je kolena!"
Leže Steva u meke dušeke,
povečera Vaistina sluga,
povečera i napi se vina,
pa išeta pred gospodskog dvora
i pogleda čistom vedrom nebu:
jeste jasan mesec na zaodu,
jest Danica na istoku zvezda;
jeste njima putovati vreme
na Kosovo, lepo polje ravno,
na ročište čestitome knezu;
la se šeće konjma u ahare,
pa izvede dva konja viteza,
osedla i i opravi lepo,
jednog sebi, drugog gospodaru;
pa se šeće u gospodske dvore,
i iznese krstat svilen barjak,
na kome je dvanaest krstova,
svi dvanaest od čistoga zlata,
i ikona svetoga Jovana,
krsno ime Musića Stevana;
prisloni ga uz gospodskog dvora,
la se šeće gore na čardake,
da probudi gospodara svoga.
Kad je bio čardaku na vrati,
kob ga kobi Stevanova ljuba,
zagrli ga, pa ga i poljubi:
"Bogom brate, Vaistino slugo,
višnjim bogom i svetim Jovanom!
Dosad si mi verna sluga bio,
odjako si bogom pobratime,
nemoj budit gospodara moga;
jer sam, jadna, zao sanak vid'la:
gdi poleti jato golubova,
i pred njima dva sokola siva,
ispred našeg dvora gospodskoga;
odletiše na Kosovo ravno
i padoše međ' Muratov tabor, -
gdi padoše, već se ne digoše.
To, je braćo, vaše zlamenije,
bojati se da ne izginete".
Al' besedi Vaistina sluga:
"Draga seko, Stevanova ljubo,
neću, seko, nevere činiti
gospodaru i mome i tvome;
jer ti nisi na zakletvi bila,
kako nas je zaklinjao kneže,
zaklinjao, proklinjao ljuto:
"Ko je Srbin i srpskoga roda,
i od srpske krvi i kolena,
a ne došo na boj na Kosovo,
od ruke mu ništa ne rodilo:
rujno vino ni šenica bela!
Ne imao poljskog berićeta,
ni u domu od srca poroda!
Rđom kapo dok mu je kolena!"
Pa ja ne smem nevere činiti
gospodaru i mome i tvome".
Već ušeta u čardake gornje,
pa probudi gospodara svoga:.
"Ustanite, dragi gospodaru,
jeste nama putovati vreme".
Usta Steva na noge junačke,
i umiva svoje lice belo,
i oblači gospodsko odelo,
pa pripasa sablju okovanu,
pa uzima kondir vina rujna,
te napija krasnu slavu božju,
sretna puta i krsta časnoga,
u svom dvoru, za stolom svojijem;
vojvodi je to i pre i posle.
Pa išeta pred gospodske dvore:
usedoše dva konja viteza,
razaviše krstate barjake;
udariše bubnji i svirale,
digoše se bogom putovati.
Bela i je zora zabelila
na Kosovu, krasnom polju ravnom.
Susrete i Kosovka devojka.
U ruku joj dva kondira zlatna,
oba zlatna, al' obadva prazna;
pod pazuom klobuk svile bele;
za klobukom bela kita perja:
u dnu perje srebrom zaliveno,
a po sredi zlatom prepleteno,
i po vr'u biserom kićeno.
Al' besedi Musiću Stevane:
"Božja pomoć, moja seko draga!
Gdi si, dušo, na ograšju bila?
Otkuda ti klobuk svile bele?
Daj mi, seko, klobuk svile bele,
da ga poznam koga je vojvode;
a tako mi sretna puta moga,
nevere ti učiniti neću!"
Al' besedi Kosovka devojka:
"Zdravo da si, kneževa vojvodo!
Nisam nigdi na ograšju bila;
rano me je probudila majka, -
mi ranimo te vodu grabimo:
kad ja dođo na vodu Sitnicu,
al' Sitnica mutna i povodna,
nosi, brate, konje i junake,
turske kape i bijele čalme,
krasne srpske bijele klobuke;
ovaj klobuk blizu kraja beše,
ja zagazi u vodu Sitnicu
i uvati klobuk svile bele:
brata imam od mene mlađega,
nosim klobuk bratu rođenome, -
ja sam mlada, milo mi je perje".
Klobuk dade kneževoj vojvodi.
Čim ga vide Musiću Stevane,
čim ga vide, tim ga i poznade;
prosu suze niz gospodsko lice,
udari se po kolenu rukom,
čisti skerlet na kolenu puče,
zlatna kopča na desnom rukavu:
"Teško meni i do boga moga!
Na meni je ostanula kletva
od mojega čestitoga kneza!"
Klobuk dade Kosovki devojki,
pa se maši u džepove rukom,
te joj dade tri dukata žuta:
"Naj ti, seko, Kosovka devojko,
a ja idem na boj na Kosovo
u presveto ime Isusovo.
Ako bog da te se natrag vratim,
lepšim ću te darivati darom;
ako l', seko, ja pogibo amo,
pomeni me po peškešu mome".
Udariše konje mamuzama,
pa Sitnicu vodu prebrodiše,
udariše u carevi tabor.
Kako dođe Musiću Stevane,
tri je paše bio i ubio.
Kad započe biti četvrtoga,
tu pogibe Musiću Stevane,
i sa njime Vaistina sluga,
i vojske mu dvanaest iljada.
I tu nam je i knez poginuo.
Tu su Srblji izgubili carstvo
čestitoga cara zemaljskoga.

Carica Milica i Vladeta vojvoda

Pošetala carica Milica
ispod grada bijela Kruševca;
s kome šeću dvije mile kćeri:
Vukosava i lijepa Mara.
K njima jezdi Vladeta vojvoda
na doratu, na konju dobrome;
Vladeta je konja oznojio
i u b'jelu pjenu obukao.
Pita njega carica Milica:
"Oj, boga ti, kneževa vojvodo,
što si tako konja oznojio?
Ne ideš li sa polja Kosova?
Ne viđe'li čestitoga kneza,
gospodara i moga i tvoga?"
Al' besjedi Vladeta vojvoda:
"Oj, boga mi, carice Milice,
ta ja idem sa polja Kosova,
al' ne viđeh čestitoga kneza,
već ja viđeh kneževa zelenka,
ćeraju ga po Kosovu Turci,
a knez mislim da je poginuo".
Kad to začu carica Milica,
proli suze niz bijelo lice,
pak još pita Vladetu vojvodu:
"Još mi kaži, kneževa vojvodo,
kad si bio na Kosovu ravnu,
ne viđe li devet Jugovića
i desetog starog Jug-Bogdana?"
Al' besjedi Vladeta vojvoda:
"Ta ja prođoh kroz Kosovo ravno,
i ja viđeh devet Jugovića
i desetog starog Jug-Bogdana:
oni bjehu u pola Kosova,
krvave im ruke do ramena
i zeleni mači do balčaka,
ali su im malaksale ruke
sijekući po Kosovu Turke".
Još mu reče carica Milica:
"Stan', počekaj, kneževa vojvodo!
Ne viđe li još dva zeta moja:
Brankovića, Miloš-Obilića?"
Al' besjedi Vladeta vojvoda:
"Ta ja prođoh kroz Kosovo ravno,
i ja viđeh Miloš-Obilića:
on stajaše u polju Kosovu,
na bojno se koplje naslonio,
bojno mu se koplje prelomilo,
pak na njega Turci navališe,
dosad mislim da je poginuo;
al' ne viđeh Vuka Brankovića,
ne viđeh ga, ne vid'lo ga sunce!
On izdade čestitoga kneza,
gospodara i moga i tvoga".

Sluga Milutin

Dolećeše dva vrana gavrana
od Kosova polja širokoga,
i padoše na bijelu kulu,
baš na kulu slavnoga Lazara;
jedan grakće, druga progovara:
"Da l' je kula slavnog knez-Lazara?
Il' u kuli nigđe nikog nema?"
To iz kule nitko ne čujaše,
već to čula carica Milica,
pa izlazi pred bijelu kulu;
ona pita dva vrana gavrana:
"Oj, boga vam, dva vrana gavrana,
otkuda ste jutros polećeli?
Nijeste li od polja Kosova?
Viđeste li dvije silne vojske?
Jesu li se vojske udarile?
Čija li je vojska zadobila?"
Al' govore dva vrana gavrana:
"Oj, boga nam, carice Milice,
mi smo jutros od Kosova ravna,
viđeli smo dvije silne vojske;
vojske su se juče udarile,
obadva su cara poginula;
od Turaka nešto i ostalo,
a od Srba i što je ostalo,
sve ranjeno i iskrvavljeno".
Istom oni tako besjeđahu,
al' eto ti sluge Milutina,
nosi desnu u lijevoj ruku,
na njemu je rana sedamnaest,
vas mu konjic u krv ogreznuo;
veli njemu gospođa Milica:
"Što je, bolan, slugo Milutine?
Zar izdade cara na Kosovu?"
Al' govori sluga Milutine:
"Skin' me, gospo, sa konja viteza,
umij mene studenom vodicom,
i zalij me crvenijem vinom;
teške su me rane osvojile".
Skide njega gospođa Milica,
i umi ga studenom vodicom.
i zali ga crvenijem vinom.
Kad se sluga malo povratio,
pita njega gospođa Milica:
"Što bi, slugo, u polju Kosovu?
Đe pogibe slavni kneže Lazo?
Đe pogibe stari Jug Bogdane?
Đe pogibe devet Jugovića?
Đe pogibe Miloš vojevoda?
Đe pogibe Vuče Brankoviću?
Đe pogibe Banović Strahinja?"
Tada sluga poče kazivati:
"Svi ostaše, gospo, u Kosovu.
Be pogibe slavni knez Lazare,
tu su mloga koplja izlomljena,
izlomljena i turska i srpska,
ali više srpska nego turska,
braneć, gospo, svoga gospodara,
gospodara, slavnog knez-Lazara.
A Jug ti je, gospo, poginuo
u početku, u boju prvome.
Pogibe ti osam Jugovića,
đe brat brata izdati ne šćede -
dokle gođe jedan tecijaše;
još ostade Boško Jugoviću,
krstaš mu se po Kosovu vija,
još razgoni Turke na buljuke,
kao soko tice golubove.
Be ogreznu krvca do koljena,
tu pogibe Banović Strahinja.
Miloš ti je, gospo, poginuo
kod Sitnice, kod vode studene,
ćeno mloga Turci izginuli:
Miloš zgubi turskog car-Murata
i Turaka dvanaest hiljada;
bog da prosti ko ga je rodio'
On ostavi spomen rodu srpskom,
da se priča i pripovijeda
dok je ljudi i dok je Kosova.
A što pitaš za prokletog Vuka,
proklet bio i ko ga rodio!
Prokleto mu pleme i koljeno!On izdade cara na Kosovu
i odvede dvanaest hiljada,
gospo moja, ljutog oklopnika".

Smrt Miloša Dragilovića (Obilića)

L'jepu šetu pošetala Milica Lazarovica,
ljubi Lazarova,
i ona mi šetaše, višnjega boga moljaše:
"Ti me, bože, donesi na svake na nevoljne
sreće, bože,
ma me nemoj don'jeti na junaka izranjena,
er su meni, Milici, ljute rane dodijale,
ljubi Lazarovoj".
I ovako šetaše, višnjega boga moljaše;
sreća ti je donese na jedan jezer crne krvi,
ljubi Lazarovu.
U jezeru nahodi gizdava gospodičića
ljubi Lazarova.
Al' ga ide Milica tvrdom kletvom zaklinjati:
"A tako od rana, razbojniče, ozdraviti,
kadno mi si, delijo, isred polja od Kosova,
znaš li meni štogodi za l' jepu gospodu,
razbojniče dobar?"
Ali ranjen junače gospođi odgovaraše,
ljubi Lazarovoj:
"Koju mi si gospodu u Kosovo otpravila?"
"I ovo sam otpravila Lazara gospodara,
tuđinine jedan, i ovo sam otpravila i Miloša zeta moga."
Ali ranjen junače Milici odgovaraše,
ljubi Lazarovoj:
"A davori, davori, Milice Lazarovice,
koga si otpravila, veće nećeš pričekati,
punice moja!
A to li me ne poznaš Miloša Dragilovića?
Ne poznaš li, Milice, l'jepo lice, Milice,
kad mu lice s'jevaše kako cv'jeće mjendelovo,
a sad mu je od rana i bolesti potamnjelo,
a punice moja?
Ovo ti sam uteko sa Kosova ranjen polja.
Ma te l'jepo ja molim, kak' ono punicu moju,
da mi ruke ti metneš u svilene špage moje, -
hoć mi naći u špagu l'jepu od svile mahramu,
u mahrami, gospođe, stotinu zlatn'jeh dukata,
ku je vezla mahramu jedinica ćerca tvoja;
dukate mi ponesi ti milosnoj ćeri svojoj,
od mene je pozdravi, od tebe joj drago reci,
mojoj vjerenici:
L'jepo te pozdravlja Milošu Dragiloviću,
i l'jepo te pozdravljam Milošu Dragiloviću,
moja vjerenice;
poslah ti napokonje pozdrave i rogatiju
(i još mi joj ponesi moj pus' klobuk kamilovi,
koji je mlada djevojka svojom rukom nakitila), i još tebe ja molim kako dragu vjerenicu:
ti mi imaš u dvoru pusta konja velikoga,
hrani mi ha u dvoru, djevojko, osam dana,
vjerenice,
a kad mi se izvrši, djevojko, osmi danak,
ti mi pusti konjica l'jepom zelenom planinom,
i njega mi ti pokri' čistom svilom do kopita, -
ko pješice uzide neka se na konja vrže,
i neka boga moli za dušu za Miloševu".
Još htijaše Milošu s punicom govoriti,
Dragilović junak,
a ončas se bješe s dušome razdijelio;
a ona se vratila k svome dvoru bijelomu,
ljubi Lazarova.
Tužne glase donese jedinici ćerci svojoj.
Kad je mlada djevojka svoju majku razumjela,
pusta konja hranila na puno na osam danak';
konja bješe pustila planinome zelenome,
i još ga pokrila čistom svilom do kopita.

Kosovka devojka

Uranila Kosovka devojka,
uranila rano u nedelju,
u nedelju prije jarka sunca;
zasukala bijele rukave,
zasukala do beli lakata,
na plećima nosi leba bela,.
u rukama dva kondira zlatna:
u jednome lađane vodice,
u drugome rumenoga vina.
Ona ide na Kosovo ravno,
pa se šeće po razboju mlada,
po razboju čestitoga kneza,
te prevrće po krvi junake.
Kog junaka u životu nađe,
umiva ga lađanom vodicom,
pričešćuje vinom crvenijem
i zalaže lebom bijelijem.
Namera je namerila bila
na junaka Orlovića Pavla,
na kneževa mlada barjaktara.
I njega je našla u životu.
Desna mu je ruka osečena
i lijeva noga do kolena,
vita su mu rebra izlomljena,
vide mu se džigerice bele.
Izmiče ga iz te mloge krvce,
umiva ga lađanom vodicom,
pričešćuje vinom crvenijem
i zalaže lebom bijelijem.
Kad junaku srce zaigralo,
progovara Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko,
koja ti je golema nevolja,
te prevrćeš po krvi junake?
Koga tražiš po razboju mlada:
ili brata, ili bratučeda,
al' po greku stara roditelja?"
Progovara Kosovka devojka:
"Dragi brato, delijo neznana,
ja od roda nikoga ne tražim:
niti brata, niti bratučeda,
ni po greku stara roditelja.
Mož li znati, delijo neznana,
kad knez Laza pričešćiva vojsku
kod prekrasne Samodreže crkve
tri nedelje tridest kaluđera?
Sva se srpska pričestila vojska,
najposlije tri vojvode bojne:
jedno jeste Milošu vojvoda,
a drugo je Kosančić Ivane,
a treće je Toplica Milane.
Ja se onde desi na vratima
kad se šeta vojvoda Milošu:
krasan junak na ovome svetu,
sablja mu se po kaldrmi vuče,
svilen kalpak, okovano perje,
na junaku kolasta azdija,
oko vrata svilena marama;
obazre se i pogleda na me,
s sebe skide kolastu azdiju,
s sebe skide, pa je meni dade:
"Na, devojko kolastu azdiju,
po čemu ćeš mene spomenuti,
po azdiji, po imenu mome:
evo t' idem poginuti, dušo,
u taboru čestitoga kneza;
moli boga, draga dušo moja,
da ti s' zdravo iz tabora vratim,
a i tebe dobra sreća nađe,
uzeću te za Milana moga,
za Milana, bogom pobratima,
koj' je mene bogom pobratio,
višnjim bogom i svetim Jovanom;
ja ću tebi kum venčani biti".
Za njim ide Kosančić Ivane:
krasan junak na ovome svetu,
sablja mu se po kaldrmi vuče,
svilen kalpak, okovano perje,
na junaku kolasta azdija,
oko vrata svilena marama,
na ruci mu; burma pozlaćena;
obazre se i pogleda na me,
s ruke skide burmu pozlaćenu,
s ruke skide, pa je meni dade:
"Na, devojko, burmu pozlaćenu,
po čemu ćeš mene spomenuti,
a po burmi, po imenu mome:
evo t' idem poginuti, dušo,
u taboru čestitoga kneza;
moli boga, moja dušo draga,
da ti s' zdravo iz tabora vratim,
a i tebe dobra sreća nađe,
uzeću te za Milana moga,
za Milana, bogom pobratima,
koj' Je mene bogom pobratio,
višnjim bogom i svetim Jovanom;
ja ću tebi ručni dever biti".
Za njim ide Toplica Milane:
krasan junak na ovome svetu,
sablja mu se po kaldrmi vuče,
svilen kalpak, okovano perje,
na junaku kolasta azdija,
oko vrata svilena marama,
na ruci mu koprena od zlata;
obazre se i pogleda da me,
s ruke skide koprenu od zlata,
s ruke skide, pa je meni dade:
"Na, devojko, koprenu od zlata,
po čemu ćeš mene spomenuti,
po kopreni, po imenu mome:
evo t idem poginuti, dušo,
u taboru čestitoga kneza;
moli boga, moja dušo draga,
da ti s' zdravo iz tabora vratim,
tebe, dušo, dobra sreća nađe:
uzeću te za vernu ljubovcu".
I odoše tri vojvode bojne:
nji ja danas po razboju tražim".
Al' besjedi Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko,
vidiš, dušo, ona koplja bojna,
ponajviša a i ponajgušća?
Onde j' pala krvca od junaka
ta dobrome konju do stremena,
do stremena i do uzenđije,
a junaku do.
svilena pasa, -
onde su ti sva tri poginula!
Već ti idi dvoru bijelome,
ne krvavi skuta i rukava".
Kad devojka saslušala reči,
proli suze niz bijelo lice,
ona ode svom bijelu dvoru
kukajući iz bijela grla:
"Jao, jadna, ude ti sam sreće!
Da se, jadna, za zelen bor vatim,
i on bi se zelen osušio!"

Smrt majke Jugovića

Mili bože, čuda velikoga!
Kad se sleže na Kosovo vojska,
u toj vojsci devet Jugovića
i deseti star Juže Bogdane;
boga moli Jugovića majka:
da joj bog da oči sokolove i bijela.
krila labudova,
da odleti nad Kosovo ravno,
i da vidi devet Jugovića
i desetog star-Juga Bogdana.
Što molila, boga domolila;
bog joj dao oči sokolove
i bijela, krila labudova,
ona leti nad Kosovo ravno;
mrtvi nađe devet Jugovića
i desetog star-Juga Bogdana,
i više nji devet bojni koplja,
na kopljima devet sokolova,
oko koplja devet dobri konja,
a pored nji devet ljuti lava.
Tad zavrišta devet dobri konja,
i zalaja devet ljuti lava,
i zaklikta devet sokolova;
i tu majka tvrda srca bila,
da od srca suze ne pustila,
već uzima devet dobri konja,
i uzima devet ljuti lava,
i uzima devet sokolova,
pak se vrati dvoru bijelome.
Daleko je snae ugledale,
malo bliže pred nju išetale:
zakukalo devet udovica,
zaplakalo devet sirotica,
zavrištalo devet dobri konja,
zalajalo devet ljuti lava,
zakliktalo devet sokolova;
i tu majka tvrda srca bila,
da od srca suze ne pustila.
Kad je bilo noći u ponoći,
al' zavrišta Damjanov zelenko,
pita majka Damjanove ljube:
"Snao moja, ljubo Damjanova,
što nam vrišti Damjanov zelenko?
Al' je gladan šenice bjelice,
ali žedan vode sa Zvečana?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova,
nit' je gladan šenice bjelice,
niti žedan vode sa Zvečana,
već je njega Damjan naučio
do ponoći sitnu zob zobati,
od ponoći na drum putovati;
pak on žali svoga gospodara
što ga nije na sebi donio".
I tu majka tvrda srca bila,
da od srca suze ne pustila.
Kad ujutru danak osvanuo,
ali lete dva vrana gavrana:
krvava im krila do ramena,
na kljunove b'jela pjena trgla;
oni nose ruku od junaka
(i na ruci burma pozlaćena),
bacaju je u krioce majci.
Uze ruku Jugovića majka,
okretala, prevrtala s njome,
pa dozivlje ljubu Damjanovu:
"Snao moja, ljubo Damjanova,
bi l' poznala čija j' ovo ruka?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova,
ovo j' ruka našega Damjana,
jera burmu ja poznajem, majko, -
burma sa mnom na vjenčanju bila"
Uze majka ruku Damjanovu,
okretala, prevrtala s njome,
pak je ruci tijo besjedila:
"Moja ruko, zelena jabuko,
gdje si rasla, gdje l' si ustrgnuta!
A rasla si na kriocu mome,
ustrgnuta na Kosovu ravnom!"
Al' tu majka odoljet ne mogla,
prepuče joj srce od žalosti
za svojije devet Jugovića
i desetim star-Jugom Bogdanom.

Marko Kraljević i orao

Leži Marko kraj druma careva,
pokrio se zelenom dolamom,
po obrazu srmajli-maramom,
čelo glave koplje udario;
za koplje je Šarac konjic svezan,
na koplju je sura tica orle:
širi krila, Marku čini lada,
a u kljunu nosi vode ladne,
te zapaja ranjena junaka.
Al' besedi iz gorice vila:
"O, boga ti, sura tico orle,
što je tebi dobra učinio,
učinio Kraljeviću Marko:
širiš krila, te mu činiš lada,
i u kljunu nosiš vode ladne,
te zapajaš ranjena junaka?"
Al' besedi'sura tica orle:
"Muči, vilo, mukom se zamukla!
Kako m' nije dobra učinio,
učinio Kraljeviću Marko?
Možeš znati i pametovati:
kad izgibe vojska na Kosovu
i obadva cara poginuše,
car Murate i kneže Lazare,
pade krvca konju do strmašca
i junaku do svil'na pojasa, -
po njoj plove konji i junaci:
konj do konja, junak do junaka,
a mi tice doletismo gladne,
doletismo i gladne i žedne,
ljuckoga se naranismo mesa
n krvi se ljucke napojismo,
a moja se krila zakvasiše,
planu sunce iz neba vedroga,
te se moja krila okoreše:
ja ne mogo s kril'ma poletiti,
a moje je društvo odletilo;
ja ostado nasred polja ravna,
te me gaze konji i junaci.
Bog donese Kraljevića Marka,
uze mene iz krvi junačke,
pa me metnu za sebe na Šarca,
odnese me u goru zelenu,
pa me metnu na jelovu granu;
iz nebesa sitan dažd udari,
te se moja krila poopraše,
i ja mogo s kril'ma poletiti,
poletiti po gori zelenoj,
sastado se s mojom družbinicom..
Drugo mi je dobro učinio,
učinio Kraljeviću Marko,
možeš znati i pametovati:
kad izgore varoš na Kosovu
i izgore kula Adžagina,
onde bili moji orlušići,
pa i skupi Kraljeviću Marko,
on i skupi u svil'na nedarca,
odnese i dvoru bijelome,
pa i rani čitav mesec dana,
čitav mesec i nedelju više,
pa i pusti u goru zelenu, -
sastado se s moji orlušići.
To je meni učinio Marko!"
Spominje se Kraljeviću Marko
kao dobar danak u godini.

// Projekat Rastko / Književnost / Usmena književnost //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]