ZLATNA PJENA OD MORA

Narodne pjesme Srba u Hrvatskoj

Priredio Zdravko Krstanović

Lirske pjesme, basne, nabrajalice, balade

Digitalno izdanje objavili januara 2000. u okviru "Projekta Rastko - Biblioteke srpske kulture na Internetu": Zoran Stefanović (izvršni urednik, korektor), Sonja Krstanović (korektor), Nenad Petrović (digitalizacija materijala), Milan Stojić i Mihailo Stefanović (vebmastering). Pokrovitelj izdanja "TIA Janus", Beograd.

SADRŽAJ

Dušan Ivanić – VISOKA DUHOVNA TRADICIJA

Napomena

Bilješke

Popis sakupljača sa brojevima pjesama

Rječnik manje poznatih riječi i izraza

Dušan Ivanić

VISOKA DUHOVNA TRADICIJA

Gotovo polustoljetna asimilacija, potiskivanje i gušenje kulture Srba u Hrvatskoj izazvali su teške posljedice ne samo na nivo i intenzitet aktuelnih duhovnih tvorevina ovog naroda nego i po status onoga što pripada starijim epohama, jer je to ostalo zabačeno, neispitano i zaboravljeno. Rukopis Zdravka Krstanovića je upravo jedan od znakova da se te nepovoljne okolnosti sve više prekidaju i da se iz kulturne baštine Srba u Hrvatskoj potvrđuje ono što ima trajne kvalitete. Autor rukopisa je svoj izbor zasnovao na mjerodavnim izvorima (gotovo dvadesetak zbirki, periodičnih publikacija, arhivskih zbirki, od Erlangenskog rukopisa do zbirke savremenog skupljača kao što je Slavica Garonja, ili do rukopisa SANU ili zagrebačkog Zavoda za folklor), ali vrijednost njegovog rada određuje prvenstveno visok kvalitet izabranih tekstova. Osim te visoke mjere, prepoznatljive u svakom predloženom i unesenom tekstu, važna je još jedna okolnost: Krstanović je ispoljio veliku osjetljivost u grupisanju pjesama, insistirajući na umjetničkim dodirima među njima, a istovremeno ne zapostavljajući značajne žanrovske i hronološke podjele (npr. počinje mitološko-hrišćanskim pjesmama, nastavlja intimno-ljubavnim i porodičnim i dolazi do partizanskih). Osim glavnih lirskih vrsta autor je unio i epsko-lirske i epske pjesme, što njegovom izboru daje odlike sveobuhvatnosti.

Sadržeći opšte odlike srpske narodne poezije, ove pjesme svjedoče o izrazitoj dinamici pojedinih vrsta, međužanrovskim procesima, o velikoj jezičkoj inventivnosti njihovih pjevača i kazivača, što im daje prepoznatljivo lokalno obilježje a ne umanjuje visoke estetske učinke. Ne treba zaboraviti da su među Srbima u Hrvatskoj, ili od pjevača s toga područja, nastale neke od pjesama neprikosnovene vrijednosti (Smrt majke Jugovića, Mali Radojica, npr.), što govori o visokoj duhovnoj tradiciji toga dijela naroda koliko i o nenadoknadivom gubitku i zapostavljanju tvoračke energije u uslovima asimilatorske politike režima u Hrvatskoj. Tako bi Krstanovićeva antologija mogla biti, koliko je vrijedna sama po sebi kao kulturno-umjetnički gest i podsticaj da se koliko je god moguće nadoknadi izgubljeno vrijeme svjedočeći o velikim duhovnim zalihama naslijeđenim iz tradicije.

Zdravko Krstanović

SLOVO NA POČETKU

Narodna poezija Srba u Hrvatskoj, mada posjeduje čudesnu snagu, za savremenog čitaoca ostala je pomalo skrajnuta. Zna se za Smrt majke Jugovića, Starinu Novaka i kneza Bogosava i za Malog Radojicu, kao i za neke lirske pjesme - a to je samo dio nemjerljivog bogatstva koje se dosad nije našlo okupljeno na jednom mjestu.

Riječ je o području što je, na izvjestan način, terra incognita.

Jedino je Vladan Nedić načinio izbor iz narodne (usmene književnosti) Srba u Hrvatskoj* u kojem se nalazi i dvadeset devet pjesama. Izbor je djelo stručnjaka sa profinjenim estetskim osjećajem, no treba istaći da Nedić nije pregledao sve izvore i da je njegov izbor bio limitiran, jer zbornik u kojem je objavljen obuhvata i pisanu književnost.

* Vladan Nedić, Usmena književnost Srba u Hrvatskoj, Književna hrestomatija (uredio Stanko Korać), Zagreb, 1979.

U antologiju su uvrštene pjesme koje su, pouzdano, zapisane među Srbima u Hrvatskoj. Stoga je recimo, izostavljena pjesma Ropstvo Jankovića Stojana, mada se bez ove legendarne ličnosti ni istorija ni poezija dalmatinskih Srba ne daju zamisliti. Uvrštena je jedna varijanta Ženidbe Jankovića Stojana. Narodna pjesma ne priznaje geografiju i sastavljač se našao pred nezahvalnim zadatkom izdvajanja dijela iz žive cjeline. Ali, po svemu sudeći, sretniji kriterijum ne bi se mogao naći: birane su ponajbolje pjesme zapisane na području današnje SR Hrvatske.

Obuhvaćeni su - bez sastavljačeve namjere - svi krajevi u kojima žive Srbi: Dalmacija, Lika, Kordun, Banija, Slavonija i Baranja. Odlučujuće mjerilo bilo je estetsko. Nije se, dakle, tražila folklorna građa što dokumentuje život naroda, nego pjesme koje svojom vrijednošću pripadaju vrhovima svekolikog srpskog pjesništva.

Tokom XIX i XX stoljeća među Srbima u Hrvatskoj skupljeno je na hiljade narodnih pjesama: zapisivanje traje in continuo od Vukovih vremena do danas. Istočnik još radi i dariva nas neobičnom svježinom. Kneževa večera, nakon šest stotina godina, kao da sjaji istim sjajem. Čitaoci će se uvjeriti da novozapisane pjesme, od kojih se neke prvi put objavljuju, ne uzmiču pred onima što su zabilježene u prvoj polovini prošlog vijeka.

Pjesme nisu raspoređene po vrstama (ova dioba ionako je problematična), nego po unutrašnjoj srodnosti: jedna je prizivala drugu, a sve zajedno uspostavile su, nadamo se, koherentan poetski kosmos.

Naša antologija dugo je putovala do onih kojima je namijenjena, nailazeći na prepreke svake vrste i sastavljač smatra značajnim što se - poslije svega i uprkos svemu - pojavljuje. O njenim pjesmama ovdje nećemo potanje govoriti. Za to bi bila potrebna druga knjiga. Bilješke kojima je antologija propraćena mogu da budu putokaz stručnjacima i svim zainteresovanima.

A analitički pristupu ovom djelu srpske poezije zacijelo će se desiti.

ZLATNA PJENA OD MORA

Lirske pjesme, basne, nabrajalice, balade

1. KRŠTENJE ISUSA HRISTOSA

Prošetala prečista gospođa,
Ona zemljom i svijetom šeta,
A na ruke nosi sina svoga,
Sina svoga Isusa Hristosa.
Ona srete Krstitelj Jovana,
Ovako mu govori gospođa:
"Hajd' ovamo, moj Jovane kume,
Da idemo na vodu Jordana,
Da krstimo Hrista, sina moga!"
Ondolen se bjehu podignuli
I dođoše na vodu Jordana.
Stade Jovan krstit kuma svoga,
Od straha mu knjiga ispadnula.
To ga pita prečista gospođa:
"Što bi tebi, moj Jovane kume?"
"Znadeš što je, moja mila kumo,
Pomami se Jordan voda ladna,
Jer se hoće voda potopiti,
A sva gora popadat u travu;
Daj pogledaj, više sebe, kumo,
Kako s' slomi nebo na četvero."
Sad govori prečista gospođa:
"Ta ne boj se, moj Jovane kume,
Jer se nije voda pomamila,
No se voda, kume, potonula,
Jer se hoće voda posvetiti,
A gora se Hristu poklonila.
A nije se nebo salomilo,
Neg' anđeli nebo rasklopiše
Da gledaju đe Hrista krstimo."

2. MJESEČEVA ŽENIDBA

Kad se ženi sjajna mjesečina,
On uzimlje preodnicu zvijezdu,
Kupi svate sjajna mjesečina:
Kumom kumi Boga jedinoga;
za prikumka spasitelja Đurđa,
Za đevera Petra i Nikolu.
Kad je bilo noći po ponoći,
Stade zv'jezda darove dijeliti:
Bogu dade sve nebeske dvore;
A prikumku, spasitelju Đurđu,
Njemu dade gore i dubrave,
Da od'jeva listom i travicom;
a đeveru Petru i Nikoli,
Ona Petru dade rajske ključe,
A Nikoli da mu žeže sv'jeće.

3. SVETA CRKVA INĐIJA

Podigla se zlatna pjena od mora,
susrete je sveti otac Nikola:
"Boga tebi, zlatna pjeno od mora,
jesi l' bila na Jordanu na vodi,
jesi l' vid'la svetu crkvu Inđiju
i u crkvi svetu mater Mariju?"
"Ja sam bila na Jordanu na vodi,
i vid'la sam svetu crkvu Inđiju
i u crkvi svetu mater Mariju:
ona drži Hrista Boga na šaka!"

4. SVECI PIJU VINO

U Damjana kuća od tamjana,
U njoj sveci rujno piju vino:
U vr' stola Petar i Nikola,
U dnu stola Petka i Neđelja,
Među njima blažena Marija;
Toči vino blažena Marija,
Puni čašu svetitelju Niki.
Izmače se svetom Niki čaša,
Nit se proli, nit se čaša razbi.
Al' govori blažena Marija:
"Od otole, svetitelju Niko!
Ne pije se dremajući vino,
Već se pije pjevajući vino."
Još govori svetitelju Niko:
"Ja ne dremljem blažena Marijo,
Već ja gledam preko vode Save:
Đe junaku vrane konje kradu."

5. SUNČEV PUT

Sunašce se na put opremaše,
Sveti Ile konja osedlaše, Sveti Đuro za uzdu držaše.
Pitala ga stara mila majka:
"Ta, Boga ti, žarano sunašce,
Ta hoćeš li tako na daleko?"
Al' govori žareno sunašce:
"Hoću, majko, bogme, na daleko,
Od istoka tamo do zapada,
Od zapada natrag do istoka."
Kad li dođe žarano sunašce,
Pitala ga stara mila majka:
"Ta, Boga ti, žarano sunašce,
Kada ideš tako na daleko,
Ta imaš li iđe ikog svoga?"
Al' govori žarano sunašce:
"Ja ne imam niđe nikog svoga,
Već ja imam Boga jedinoga
I kod Boga dvana'est apostola
Koj' me nose tamo i ovamo.
Kad s' umorim žarano sunašce,
Onda legnem Bogu na krioce;
Mene Bogo svako jutro budi:
"Ustaj gore, žarano sunašce,
Pa ti ogrij nejake sirote
I u polju voka i težaka,
Koji ore pa sirote hrani."

6. SJAJNA KOŠULJA

Grad gradila bijela vila,
Na oblaku na razmaku,
Troja vrata sagradila:
jedna vrata bijela platna;
Druga vrata od skrleta.
Treća vrata suva zlata.
Đe su vrata bijela platna,
Onđe vila ćer udaje;
Đe su vrata od skrleta,
Onđe vila sina ženi;
Đe su vrata suva zlata,
Onđe vila sama šeće.
Ona gleda kroz kovilje,
Kroz kovilje na bosilje,
Kroz bosilje na svatove.
U svatovi mlado momče,
Na njemu je tan košulja,
I sunčana i mjesečna,
Zvijezdami je izvezena.
Pitala ga bijela vila:
"Okle tebi tan košulja,
I sunčana i mjesečna,
I zvijezdami izvezena?"
Odgovara mlado momče:
"Ne budali, bijela vilo!
Majka prela za jakosti;
Snaje tkale za mladosti;
A sestrice učile se vesti."

7. MAJKA PETROVA IDE U KOLO

Lado! Ivanovo Vidovo,
lijepo je, Lado!
Lado! Kaži majki Petrovoj,
lijepo je, Lado!
Lado! Da iziđe u kolo,
lijepo je, Lado!
Lado! Sa svojom ćerkom gizdavom,
lijepo je Lado!
Lado! Da ne staje na noge,
lijepo je, Lado!
Lado! Ni na travu zelenu,
lijepo je, Lado!
Lado! Već na meke blazine,
lijepo je, Lado!

8. TROJE PERJE

"Oj, djevojko, dušo moja!"
"Po čem jesam duša tvoja?"
"Po Mijatu malom bratu;
Na Mijatu mala kapa,
A na kapi troje perje,
Troje perje paunovo:
jedno perje žarko sunce,
Drugo perje sjaj mjeseče,
Treće perje sjaj Danica.
Žarko sunce za sirote,
Sjaj mjeseče za putnike,
A Danica za kišicu,
Kišica je za njivicu,
Njivica je za šenicu,
Šenica je za kolače,
Kolači su za djevojke,
Djevojke su za junake,
Junaci su za pravicu,
A pravica za dušicu!"

9. NAJTEŽA GREHOTA

Kad umire despote Lazare,
Ne bi sunca tri bijela dana.
K njemu idu oci du'ovnici:
"Kaži grehe, despote Lazare!"
"Mali gr'jesi, lako ću kazati:
U crkvu sam konja ugonio,
Kaležom sam rujno vino pio,
Pogazio svetu liturgiju."
Kad je drugo jutro osvanulo,
A žarano ne izgranu sunce,
K njemu idu oci du'ovnici:
"Kaži grehe, despote Lazare!"
"Mali gr'jesi, lako ću kazati:
Ubio sam devet pobratima;
Obljubio devet posestrima."
Kad je treće jutro osvanulo,
A žarano ne ogranu sunce,
K njemu idu oci du'ovnici:
"Kaži grehe, despote Lazare!"
"Mali gr'jesi, lako ću kazati:
Vratio sam prosce od đevojke."
"Sve ti oću oprostiti grehe,
A tije ti oprostiti neću
Što si vraća prosce od đevojke."

10. PRIPIJEVALICA

Listak pade s narandže
posred čaše junačke.
Da je znala narandža
da je čaša junačka,
voljela bi sanuti
neg' na čašu panuti.

11. DUŠA KUNE TIJELO

Dubrava se zelenjaše,
Rajske duše veseljaše,
A paklene pečališe.
Duša tijelo kunijaše:
"Bog t' ubio, griješno tijelo!
Kamo tebi tvoja sila,
Tvoja sila i alija?
Kamoli ti svijetlo grlo,
Kroz koje si vino pilo,
Vino pilo, zlo mislilo,
Kuma, druga ne pazilo,
Već ga konjem pogazilo?"

12. AJMO, SEJO, NA MOSTOVE

Ajmo, sejo, na mostove
Da beremo đulistove.
Nama đuli mirišu
Kano stručak ljubice,
Za gorom, za vodom,
Za zelenom livadom.
U livadi žujka tica,
Ujkala je đevojčica:
"O moj bratac
Dobar lovac,
Svaku ticu ulovio,
I tebe će uloviti,
Caru će te darovati.
Car će meni timber dati,
U timberu lijepu Maru
Koja sjedi na čardaku:
Zv'jezdam kose okitila,
A mjesecom preklopila."

13. VOZALA SE VIZA RIBA

Vozala se viza riba,
Uz Dunavo, niz Dunavo,
Vozajuć se, govorila:
"Ko bi mene salovio,
Rodio bi zemlji cara,
I još tere provizura!"
To začula gospođica,
Ona šalje sluge svoje,
Da uhvate vizu ribu.
Uhvatiše vizu ribu,
Te je nose gospođici.
Gospođica ribu jede,
Sluškinjica čorbu kusa,
Lepa Mara kosti glođe.
Kad su bile u porodu -
Rodi Mara zemlji cara!
Sluškinjica provizura,
Gospođica ljutu zmiju!
Ciknu, vrisnu gospođica:
"Jaoj meni, šta ja rodi!"
Ljuta zmija progovara:
"Ne boj mi se, majko draga!
Evo ide Đurđev danak,
I'će đeca u jagode,
Ja ću, majko, u travicu -
Ujesti ću zemlji cara,
Sluškinjina provizura!"

14. MATI STARA MARU SJETOVALA

Mati stara Maru sjetovala:
"Ne'ji Maro, u jezero sama,
U jezeru ljuta zmija spava,
pazi, Maro, da te ujest neće!"
Mara svojoj majci govorila:
"Ne boj mi se, moja mila majko!
Ja sam onu zmiju salovila.
Crne sam joj oči povadila,
Pa sam dala svilaru za svilu!"

15. DJEVOJCI I BOG OPRAŠTA

Putovala Ognjena Marija,
Sretao ju sveti Pantelija:
"Kud putuješ, Ognjena Marija?"
"Ne pitaj me, sveti Pantelija:
Orači me plugom zaoraše,
Mlade snaše trlicom satrše,
A djevojke iglom izbodoše!"
"Vrat' se natrag, Ognjena Marija!
Težaku ću vola strijeljati!
Mladoj snaši čedo umoriti!
Djevojci će i Bog oprostiti -
Jer djevojka do tri ruva radi:
Prvo ruvo - ocu i materi,
Drugo ruvo - bratu i sestrici,
Treće ruvo - sebi i dragome!"

16. ŠIROKO JE MORE I DUNAJ

Široko je more i dunaj*,
Po njem se vozi lađica,
U njoj se vozi Nikola,
Na njem se bijeli košulja;
Nit mu je majka krojila,
Nit mu je seja bijelila,
Nit mu je ljuba donijela.

* Dunaj, ovde znači voda.

17. ZADOJILA JE VILA

Večeraju braća Jovanova,
Večeraju, o meni govore,
Da će mene prositi za Jovu,
A ja neću biti Jovanova:
Majka Jovu rodila u dvoru,
Mene moja u gori zelenoj;
Majka Jovu u vinu kupala,
Mene moja u vodici ladnoj;
Majka Jovu u svilu povija,
Mene moja u bukovo lišće;
Majka Jovu pantljikama veže,
Mene moja bijelom lozicom.
Majka Jovu u bešiki ljulja,
Mene moja na bukovoj grani;
Majka Jovi dojikinje traži,
A mene je zadojila vila -
Ja ne mogu biti Jovanova.

18. ZLATNA PARTA

Jablan drvo omaleno,
Pod njim kolo ogolemo,
U tom kolu l'jepa Mara;
Na glavi joj zlatna parta,
I svilena podvezača!
Pirnu, dirnu hladan vjetar,
Pa ukinu zlatnu partu,
I svilenu podvezaču!
Pokup'še je vlaška djeca,
Turadija ne mogaše!

19. SUZE MATERINE

Kad umrije dijete Jovane,
Dugo mi ga žalovala majka -
Dugo, dugo, tri godine dana!
Na to mi se sam Bog rasrdio,
Pa on pita dijete Jovana:
"Što su tvoje utrnute svijeće,
Što j' na tebi mokra košuljica?"
Progovara dijete Jovane:
"Što su moje utrnute svijeće,
To je uzdisanje moje mile majke;
Što je moja mokra košuljica,
To su suze moje mile majke."

20. SANAK SNILA CARICA MILICA

Sanak snila carica Milica,
Sanak snila, u snu je vidila:
Da je mjesec na zemljicu pao,
A zvjezdice kraju pribjegnule -
Sam' Danici ostala samica!
Što je snila, to je pogodila:
Što se vedro nebo prolomilo,
To s' carevi sarušeni dvori;
Što je mjesec na zemljicu pao,
To j' careva odsječena glav;
Što zvjezdice kraju pribjegnule,
To s' careve ostale sirote;
Što j' Danica ostala samica -
To Milica bila udovica.

21. MARKO KRALJEVIĆ I ZMIJA ŠESTOPERKA

Rano rani Kraljeviću Marko,
Rano rani u neđelju mladu,
Nit s' umio, nit Bogu molio,
Nit je išo u preb'jelu crkvu,
Već on ide u lov u planinu,
Ne bi l' kakva lova ulovio,
Ili srnu, il' košutu b'jelu,
Il' jelena, ponosito zvjere!
Kad je došo nasred gore ravne,
nasred gore oganj vatra gori,
A iz ognja nešto Marka viče:
"Oj, junače, Kraljeviću Marko,
Izbavi me iz ognjene vatre!"
Trže Marko sablju od pojasa,
Pa ju tura u ognjanu vatru,
Al, iz vatre zmija šarovita,
Pa se Marku oko sablje mota!
Neće zmija u zelenu travu,
Već se vata Marku oko pasa,
I od pasa u grudi junačke,
Da b' mu živo srce iščupala!
Ciknu, vrisnu Kraljeviću Marko,
Pa on zove svoju milu majku:
"Izbavi me, moja mila majko,
Zmija mi se oko pasa svila!"
"Ne izlazim, moj jedini sine,
Makar majka ne imala Marka!"
Ciknu, vrisnu Kraljeviću Marko,
Pa doziva svoju milu seju:
"Izbavi me, molja sejo mila,
Zmija mi se oko pasa svila!"
Al' govori jedinica seja:
"Ne izlazim, moj jedini bajo,
Makar seja baju ne imala!"
Ciknu, vrisnu Kraljeviću Marko,
I on zove svoju vjernu ljubu:
"Izađi mi, moja vjerna ljubo,
Izbavi me zmije šarovite,
Zmija mi se oko pasa svila!"
Izlazila ljuba Anđelija,
Izlazila, pa je govorila:
"Oj, Boga ti, zmijo šarovita,
Odmotaj se od mog Marka pasa,
Pa ti ajde meni u njedarca!"
Progovara zmija šarovita:
"Oj, junače, Kraljeviću Marko,
Da ti ne bi tvoje vjerne ljube,
Ja bi' tebe danas kindisala,
I živo ti srce iščupala,
Jer ja n'jesam zmija šarovita,
Već ja jesam neđeljica mlada,
Ne bi više ti lovak lovio,
Nit bi tr'o neđeljicu mladu!"

22. ŽALOSNI JUNAK I VILA

Za noć vila goru prejezdila,
za njom jezdi Ivo na konjicu,
Al' govori prebijela vila:
"Stan' pričekaj, na konjicu Ivo,
Stan', pričekaj, da otpočinemo!"
Al' govori sa konjica Ivo:
"Nije meni do čega je tebi,
Već je meni do velje žalosti:
Kruto j' meni care govorio -
Da do zore ja naziđem dvore,
Da ne ziđem p'jeskom, ni kamenom,
Već da ziđem s kosti od junaka,
Gradska vrata - pleća od junaka,
a pendžeri - oči djevojačke!"

Nek mi dragi po mirisu dođe

23. NEBESKA NEVJESTA

"Oj, djevojko, Tankosava,
Tanko si se opasala,
Još se tanje potkosala.
Što si kose naruđala,
Jer se nisi počešljala?"
"Kako bi' se počešljala,
Kad sam češalj izgubila,
Na dnu sela, kod jasena.
Na jasenu duge grane,
Na granama zlatne rese;
Ja ustrgo jednu resu,
Pa je nosim kujundžiji,
Da m' sakuje zlatne ključe,
Zlatne ključe svake ruke,
Da otvorim b'jele dvore,
B'jele dvore i gradove,
Da ja vidim šta j' u dvoru?
Al' u dvoru oganj gori,
A u ognju kolo igra:
U tom kolu devet braće,
Devet braće, sve rođena,
Među njima seka Marta,
Na glavi joj zlatna parta,
I svilena podvezača,
I dva mila miloduva,
I četiri kalopera,
I dve trake suva zlata.
Ciči, plače seka Marta,
Tješilo je devet braće,
Devet braće, sve rođena:
Šut', ne plači, seka Marto,
Daćemo te gore Bogu;
Sve zvjezdice - jetrvice,
A Danica - zaodnica,
Dva anđela - dva đevera,
Sjajan mjesec - to je svekar,
Zaodnica - svekrvica!"

24. ĐEVOJKA I OKOVAN DELIJA

Vozila se galija po moru,
Milice moja! -
U galiji okovan delija;
gledala ga s pendžeta đevojka.
"Što me gledaš, s pendžera, đevojko?
Okovan sam, ljubit te ne mogu;
oženjen sam, uzet te ne mogu!"
"Ne gledam te da me mladu ljubiš,
nit te gledam da me mladu uzmeš,
već te gledam da te nešto pitam:
Š čim ti tvoje sokolove raniš?
Š čim ih raniš, š čime li napajaš?"
"Biser trunim, sokolove ranim;
suze ronim, sokolove pojim."

25. JOVAN I JOVANKA

Ovce čuva čoban i čobanka,
Po imenu Jovan i Jovanka,
Jovan ovce, a Jovanka janjce.
Kad je bilo oko devet sati,
Al' počeše ovce plandovati.
Tad govori Jovan čobanine:
"Sejo moja, Jovanko čobanko,
Ajde, sejo, umij belo lice,
Dones' bratu u fruli vodice."
Ode seja, umi belo lice,
I donese u fruli vodice.
Govori joj Jovan čobanine:
"Sejo moja, lepog lica tvoga,
Grehota je da ga drugi ljubi,
Osim tvoga brata rođenoga!"

26. TI SE SEBI RUVO SAKUPILA

Vezak vezla jedina u majke.
Iznad nje se tanak oblak vija,
iz oblaka nješto progovara:
"Ne vez' veska jedina u majke!
Ti si sebi ruvo sakupila -
crne zemlje i zelene trave,
i dva lakta bijeloga platna!"

27. LIJEPA MARA I ARAMBAŠA NIKO

Smilje Mara kraj jezera brala,
Beruć smilje za jezero zašla,
Nabasala na triest ajduka;
Sve triest i' Bogom pobratila,
Arambašu po dva, po tri puta:
"Bogom brate, arambaša Niko,
Ne daj mene junacima ljubit!"
Baca s' Niko kopljem za sunašce:
"Sjaj-žarano, ti zalazi rano,
Da s' naljubim lijepe djevojke!"
Al' govori lijepa djevojka:
"Mili Bože i neđeljo mlada,
Stvaraj mene u zmiju šarenu,
Da se 'vatim Niki oko vrata!"
Bog je dragi za dušu sprimio,
Stvarao je u zmiju šarenu,
'Vatila se Niki oko vrata.
Al' govori arambaša Niko:
"Odrini se, šarena zmijice,
Odrini se od mog b'jelog vrata!"
"Bome neću, arambaša Niko,
Ovde oću zimu zimovati,
Na proljeće mlade izvoditi!"

28. MARKO KONJA POD MOSTOM KOVAO

Marko konja pod mostom kovao,
Zlaćane mu potkove metao
I srebrne eksere udaro -
Da ne dira Marina kaplaja,
Da j' ne budi dok u dvoru spava
Jer je Mara roda gospodskoga:
Braća su joj na moru ključari,
A bratići kapetanovići!

29. SMILJANIĆ ILIJA I DJEVOJKA

Lov lovio Smiljanić Ilija
pokraj dvora lijepe djevojke.
Progovara lijepa djevojka:
"Oj, Boga ti, Smiljanić Ilija,
ne lov' lova pokraj dvora moga;
moja će te braća darovati
sitnim prahom i brzim olovom!"
Odgovara Smiljanić Ilija:
"Ako će me braća darovati
sitnim prahom i brzim olovom,
ja ću u tvom dvoru bolovati
i na tvome krilu umrijeti!"

30. IZGLEDANJE DRAGOGA

Vjetar piri, rožmarin miriše;
čini mi se da moj ide dragi!
Da ja znadem otkuda će doći,
putem bi mu bosiljak sijala,
stranputice rumene ružice -
nek mi dragi po mirisu dođe,
po mirisu više neg po suncu.

31. UTRUDNJELI KONJI DO DJEVOJKE

Izvir voda izvirala
Iz kamena studenoga,
Ispod praga crkvenoga:
Prepili je trudni konji,
Trudni konji i umorni.
"Đe su bili, kad su trudni?"
"Išli jesu po đevojku,
Po đevojku Anđeliju."
"Je l' daleko ta đevojka?"
"Niti blizo ni daleko;
Dobru konju za dan oda,
A junaku za dva dana."
"Je l' visoka ta đevojka?"
"Nit je niska ni visoka:
Dobru konju do strumena,
a junaku do ramena."

32. VIJALO SE PERO PAUNOVO

Vijalo se pero paunovo,
Oj djevojko draga dušo moja,
Po širokom polju drenovome,
Oj djevojko draga dušo moja.
Gledale ga Drenovke djevojke
Oj djevojko draga dušo moja,
Gledale ga, pa su govorile:
Oj djevojko draga dušo moja
"Otkuda si, pero paunovo?"
Oj djevojko draga dušo moja
"Ja sam pero iz Inđije zemlje,
Oj djevojko draga dušo moja,
Služio sam dobra gospodara,
Oj djevojko draga dušo moja,
Gospodara, čestitoga cara,
Oj djevojko draga dušo moja,
Veliki sam zijan učinio:
Oj djevojko draga dušo moja,
Na kiljeru prozor otvorio,
Oj djevojko draga dušo moja,
I kroz prozor djevojku ljubio!"
Oj djevojko draga dušo moja.

33. KAKO SAM SE JA RODILA

Kako sam se ja rodila,
Nije m' niko poljubio,
Samo sinoć jedno momče,
U livadi, kod goveda.
Nođe nas je sunce zašlo,
I mjesec je poizašo,
I zvjezdica, preodnica,
I Danica, vladarica,
I Vlaščići, kočijaši!

34. KLETVA

Majka Maru kroz tri gore zvala;
Mara joj se kroz sedam ozvala.
"Jesi l', Maro, ub'jelila platno?"
"Nisam, majko, ni do vode došla,
vodu mi je dragi zamutio.
Kun' ga, majko, i ja ću ga kleti:
tamnica mu njedra moja bila,
oko vrata alka - ruka moja!"

35. MOMAK TJEŠI ĐEVOJKU

Aj, mjeseče, dobro moje,
Pričuvaj de' ovce moje,
Dokle dođem do đevojke,
Druga moga potajnoga.
Ja oklinjem slavuj ticu
Da mi budi đevojčicu;
Slavuj tica varalica:
Na rukavca ul'jećala,
Na njedarca izl'jećala.
Ja oklinjem mog konjika:
"Vrisni meni, moj konjiče,
Đevojčici san pretrgni!"
Konjik vrisnu, grad se tresnu,
Đevojčici san pretrže.
Proklinje ga đevojčica:
"Bog t' ubio, mlado momče,
Što mi sane pretrguješ?
Što l' mi prosu biser đerdan?"
"Muč', ne cv'jeli, đevojčice,
Lako ćemo pokupiti,
Dv'jema iglam srebrnijem
i četirim pozlaćenim."

36. VJERNA LJUBA BARJAKTAR

Kad se Ivo na vojsku oprema,
Vjernu ljubu kod dvora ostavlja:
"Čuvaj, ljubo, bijelije dvora,
I obraza i moga i tvoga."
Ivanu je govorila ljuba:
"O, Ivane, moje milovanje,
Povedi me za ljubav na vojsku!
Nosiću ti barjak na ramenu,
I u ruci pušku talijanku."
Te je Ivo poslušao ljubu,
Povede je za ljubav na vojsku;
Nosila mu barjak na ramenu,
I u ruci pušku talijanku.
Kad su došli do Cetina grada,
Izlazile Cetinske djevojke,
Izlazile pa su govorile:
"O, Ivane, senjski kapetane,
Daj ti nama svoga barjaktara,
Daćemo ti po Cetina grada,
I Cetinku najljepšu djevojku."
"Ne dam vama svoga barjaktara,
Da mi date sve Cetinje ravno
I sve blago cara čestitoga!"

37. ĐEVOJAČKA ZAHVALNOST

Porasla je u Novom narandža.
gajila je Novkinja đevojka:
po ljetu je vinom pol'jevala,
a po zimi svilom pokrivala.
Kako ju je mlada odgojila,
narandža je rodom prerodila:
svaka grana tri narandže dala.
Tri narandže šalje na tri strane:
jednu šalje duždu mletačkome,
drugu šalje Kraljeviću Marku,
treću šalje caru čestitome.
Đevojci se sva tri odazvala.
Al' govori lijepa đevojka:
"Malo 'vala duždu mletačkome,
koji šalje od srebra galiju -
n'jesam junak da plovim po moru,
već đevojka da ljubim junaka.
Malo 'vala Kraljeviću Marku
što mi šalje od zlata jabuku -
đevojka sam, jabuka sam sama.
Mnogo 'vala caru čestitome
što mi šalje konja i junaka.

38. MARKO KONJA POJI, ZA GRADOM NA VODI

Marko konja poji, za gradom na vodi:
U Markova konja glava vijojlova,
Glava vijojlova, oči sokolove,
Oči sokolove, krila labudova!
Car Marka doziva: "Marko, slugo moja!
Aj'mo se m'jenjat s konjma i gradovma!
Pridaću ti pridat Turkinju djevojku!"
Marko glavom kreće, da Turkinje neće.
Marko konja poji, za gradom na vodi:
U Markova konja glava vijojlova,
Glava vijojlova, oči sokolove,
Oči sokolove, krila labudova!
Car Marka doziva: "Marko, slugo moja!
Aj'mo se m'jenjat s konjma i gradovma!
Pridaću ti pridat Šokicu djevojku!"
Marko glavom kreće, da Šokice neće!
Marko konja poji, za gradom na vodi:
U Markova konja glava vijojlova,
Glava vijojlova, oči sokolove,
Oči sokolove, krila labudova!
Car Marka doziva: "Marko, slugo moja!
Aj'mo se m'jenjat s konjma i gradovma!
Pridaću ti pridat Vlahinju djevojku!"
Marko glavom nina, da Vlahinju prima!

39. NEJAKA JAGODA

Rano rani na vodu Jagoda,
za njom rani na konju vojvoda;
sretala ga Jagodina majka:
"Ne ran' tamo, na konju vojvoda,
tamo mi je nejaka Jagoda.
Tanka mi je - salomićeš mi je;
l'jepa mi je - obljubićeš mi je;
luda mi je - prevarićeš mi je."
Progovara sa konja vojvoda:
"Po čem' tvoja nejaka Jagoda?
Svu noć mi je na ruci ležala,
kosa njena ruku zaležala,
n'jesam moga konja osedlati -
Jagoda mi konja osedlala."

40. NIŠTA SE SAKRITI NE MOŽE

Sadrža se momče i djevojče,
Uz proleće, uz najljepše cv'jeće,
kad se žanje žito i šenica,
kad se toči vino rujenica,
kad se kosi zelen-livadica,
kad se ovce na planinam' jave.
To začula tica kosovica,
pa kaziva u gorici grani,
grana kaže djetelini travi,
trava kaže bijelim ovcami,
ovce kažu svome čobaninu,
čoban kaže u mlinu mlinaru,
mlinar kaže ko god njemu dođe.
To začula mlada, aj, djevojka,
stade kleti ticu kosovicu:
"Kosovice, tice izdajice,
oba ti se polomila krila,
a gorica usala joj grana,
djetelinu odnijela slana,
b'jele ovce podavili vuci,
a čobana zarobili Turci,
a mlinara odnijela r'jeka
malo selo kuga umorila!"

41. PODRŽ', BOŽE, OVAKO

Oj, jablanče, tanko drvce,
pod tobom me napast nađe:
snašice me potvoriše,
a djevojke uvatiše,
u gvožđe me postaviše -
jednom nogom uz djevojku,
dugom nogom uz snašicu.
Kad to viđe majka moja,
ona suzam' Boga moli:
"Mili Bože, teške muke,
Teške muke sinka moga!
Misli Bože, oprosti ga!"
A ja junak Boga molim:
"Mili Bože, podrži me
Još ovako dugo vreme!"

42. LAŽLJIV GLAS

Ja usadih vitu jelu,
vitu jelu na kamenu,
i uz jelu b'jelu lozu,
i uz lozu struk bosiljka.
Vrgoh momu čuvaricu,
a ja odoh na vojnicu
vojevati godinicu.
Ne vojevah ni godine,
glas me stiže, dva sretoše,
da je jela posječena,
b'jela loza ozobana,
struk bosiljka ur'jezano,
mlada moma obljubljena.
Ja se vratih, povjerovah.
Kad ja dođoh k vitoj jeli,
ne more joj konj pristupit
od visine vite jele,
od rodbine b'jele loze,
od mirisa bosiljkova,
od ljepote mlade mome.
Rekoh konju: "Grizi jelu!"
A sokolu: "Zoblji lozu!"
A ja idem ljubit momu.

43. DJEVOJKA SAMA SEBE KUNE

U Marice devet košuljica;
u desetu u ružicu išla.
Orosila skute do pojasa
i rukave b'jele do lakata.
Marica je sama sebe klela:
"Stvor' me, Bože, u jelu zelenu,
moje kose u jelovo granje,
moje ruke na jeli stabalje,
moje grlo na jeli svirale.
Kad zasvira čobanine Jovo,
govoriće, moja mila majko:
"Mili Bože, ljepote svirale -
baš konda je grlo moje Mare!"

44. BOR SADILA LIJEPA DJEVOJKA

Bor sadila lijepa djevojka,
Bor sadila, boru govorila:
Rasti, rasti, moj zeleni bore,
Da se uspnem ja na tvoje grane,
Pa da vidim na moru galije -
Sve galije od suvoga zlata,
A mog dragog od zelene svile!"

45. SVATOVSKA

Zaran', kume, zaran', stari svate,
Zaran' nama snahu dovedite;
Nek donese sunce u njedarcu
I mjeseca u desnom rukavu!

46. MILA MAJKO, LIJEPOGA MILE

Mila majko, lijepoga Mile!
Da me 'oćeš da za Milu dadeš,
Da daš mene, da Milu ožene,
Ja b' se mlada Mili udvorila:
Neven brala, pod Milu sterala,
Ružu brala, Milu pokrivala,
I pod glavu bosiljkovu granu -
Da ne more od mirisa spavat,
Da se budi, da me češće ljubi!

47. TITRALA SE LEPA MARA

Titrala se lepa Mara,
Dvema, trima jabukama
I četirma narandžama.
Titrajuć se umorila,
Sjela malo da počiva,
Počivala, pa zaspala.
Kraj nje pala tanka staza,
Stazom ide mlad delija,
Našo Maru đe počiva;
Sam je sebi govorio:
"Mili Bože, što bi sada?
Gre'ota je probuditi,
A sramota poljubiti!"
On se maši u džepance
Pa izvadi ogledalce,
Pa joj meće u njedarce.
Kad se Mara probudila,
Ogledalo izvadila,
Sama sebi govorila:
"Mili Bože i nedjeljo,
Otkud ovo ogledalo?
Da bi rekla da j' od roda,
Nemam roda milostiva.
Da bi rekla da j' od dragog,
Dragi mi je nadaleko:
Međ gorama, međ vodama,
Međ zelenim livadama."

48. TRI KĆERI

Kud je jela grane razgranala.
Tud je mati ćeri razudala:
Maru moru, Jelenu Dunavu,
Mandalinu belom Varadinu.
Jednu dala za mlada volara,
Drugu dala za mlada pisara,
Treću dala za mlada malara.
Koju dala za mlada volara,
Ona svojoj poručuje majci:
"Fala, majko, što si me rodila,
Al' ne fala što si me udala!
Što s' me dala za mlada volara?
Obdan ore, obnoć pase vole,
A ja mlada u krevetu sama!"
Koju dala za mlada pisara,
Ona svojoj poručuje majci:
"Fala, majko, što si me rodila,
al' ne fala što si me udala!
Što s' me dala za mlada pisara!
Obdan piše, obnoć račun vadi,
A ja mlada u krevetu sama!"
Koju dala za mlada malara,
Ona svojoj poručuje majci:
"Fala, majko, što si me rodila,
Još ti fala što si me udala -
Što s' me dala za mlada malara!
Obdan mala, obnoć sa mnom spava!

49. HAJDE, DUŠO, DA TRAŽIMO

Oj, đevojko, dušo moja,
Đe ja sinoć s tobom stoja
Ostala mi sablja moja,
Moja sablja i marama,
I još sjajno ogledalo.
Ajde, dušo, da tražimo,
Što nađemo, d'jelićemo:
Meni sablja i marama.
Tebi sjajno ogledalo;
Ogledaj se do jeseni,
Od jeseni dođi k meni.

50. PORUKA DRAGOJ

Ili grmi, il' se zemlja trese,
Ili bije morje o bregove?
Niti grmi, nit se zemlja trese,
Niti bije morje o bregove,
Već drag dragoj s vojske poručuje:
"Umri, draga, rano u subotu,
Ja ću junak rano u neđelju,
Ne bi li se u zemlji sastali,
Kad zlotvori na zemlji ne dadu;
Roneći mi zelenu jabuku,
Ja ću tebi svilenu maramu."

51. TAMBURDŽIJA IVO I TURCI SARAJLIJE

Tamburao tamburdžija Ivo,
Sve kroz selo iduć' a na prelo;
Tambura se do pol' luga čuje,
Jasno grlo do pol' Sarajeva.
Svi rekoše da ć' objesit Ivu,
S tamburanja i s ašikovanja;
Al' govori Ivo momče mlado:
"Da ja znadem o koje će drvo,
zlatom bi mu žilje oblivao,
Sitno lišće biserom kitio,
Na vrh grane tamburu svezao."

52. TRI RUŽE

Sinoć grozna kiša udarila,
Jutros, rano medna rosa pala.
Teško čekam dana bijeloga,
Da ja idem dragom u livade.
Dragom odoh, dragoga ne nađoh;
Od dragoga ostala dolama,
Na dolami svilena marama,
Na marami tri rumene ruže.
Jednu uzbrah, nakitih se njome;
Drugu uzbrah, drugarici dadoh;
Treću uzbrah, ostavih dragome,
Da on znade da sam ovdje bila.

53. DJEVOJKA I SOKO

Zaspala djevojka
Dr'jenku na korjenku,
Na Uni na br'jegu.
Siv je soko budi,
Među oči ljubi:
"Ustani, djevojko,
Br'jeg će s' orušiti,
Dr'jen će s' osušiti,
Ti ćeš utonuti!"
"Nek se br'jeg oruši,
nek se dr'jen osuši,
Neka ja utonem;
Kad me ne da majka
Za Stevana đaka,
Za popova sina,
Koji perom piše
Po orlovu krilu
I po sokolovu."

54. JOVO I MARE

Pod grančicom od masline
Tu mi sjedi mladi Jovo,
Pored njega mlada Mare.
Tu su malo postajali
Pa su sanak boravili.
A kad su se probudili,
Govorila mlada Mare:
"O ti, Jovo, srećo moja,
Koriće me mila mati
Đe sam mlada dosad bila?"
Njoj govori mladi Jovo:
"O ti, Mare, srećo moja,
Ja ću tebe svjetovati
Što ćeš majci kazivati,
A pravo joj ne kazati:
'Doletio sivi soko,
Bunar-vodu zamutio,
Dok se voda razbistrila
Vrijeme je postajalo.'
Još govori mladi Jovo:
"O ti, Mare, srećo moja,
Pitaće me mili bratac
Đe sam junak dosada bio?"
Na to njemu mlada Mare:
"O ti, Jovo, srećo moja,
Ja ću tebe svjetovati
Što ćeš bratu kazivati,
A pravo mu ne kazati:
'Ja zaigrah konja moga,
Otkide se konju uzda;
Dok se uzda sakovala,
Vrijeme je postajalo.'"

55. ČOBANIN I KALUĐER

Sitno pjeva za lugom djevojka,
Sitno pjeva, daleko se čuje.
To je čuo crni kaluđere
I za lugom čoban kod ovaca;
I govori čoban kod ovaca:
"Kaluđere, crna kukavico,
Da je meni ko štono je tebi,
Mantije bih na vodu pustio
B'jele knjige na vatru složio,
Ljubio bih za lugom djevojku!"
Al' govori crni kaluđere:
"Čobanine, žalosna ti majka,
Da je meni ko štono je tebi,
Prodo b' ovce u Gornje Karlovce,
Mlade janjce u Donje Majance,
Ljubio bih za lugom djevojku."

56. DJEVOJKA I KOSCI

Kosci kose vojevode Janka
U livadi Kraljevića Marka,
Zlatne kose, svileni otkosi;
Djevojka im ručak donosila:
"Kosci moji, ajte sad ručati!
Vi ručajte, mene ne čekajte,
Za me su se zavadili kralji,
Devet kralja iz devet zemalja
I tri cara iz tri Carigrada."

57. ROĐENA U GORI

"Oj djevojko, b'jela i rumena,
Jesi l' meni od Boga suđena?"
"Kako b' bila od Boga suđena,
Kad ja jesam u gori rođena?
Mene j' mama u gori rodila,
Čelica me medom zadojila,
B'jela vila u perje povila;
Vjetar me je na grančici ljulja,
Kuna me je repom zabavljala."

58. DVA BRATA I ZLATOKOSA MARA

Lijepo ti je javor urodio,
Da ga nije soko sa'runio,
Padajući jutrom i večerom,
Gledajući u goru zelenu,
Đe dva brata 'itar lovak love:
Salovili srnu i košutu,
I ljeljena roga zlaćanoga,
I još onu zlatokosu Maru
Starij' bajo mlađem govorio:
"Ajmo, brate, lovak dijeliti:
Ti uzimaj srnu i košutu,
I ljeljena roga zlaćanoga,
Meni podaj zlatokosu Maru;
Ako ti je na to žao, bajo,
Ti odreži zlatne kose Mare -
Ako Bogu bude mila Mara,
Bog će dati, kose će narasti!"

Đe ore ne pjeva

59. BASMA KAD VODA STANE

Ovde teče Dunaj voda,
ovđe raste drvo 'imširovo,
na njoj niče drvo mašnikovo.
Tude sjede tri đevojke.
Jedna veli:
"Ajde, vodo, nizbrdo!"
Druge reče:
"Ajde, vodo, uzbrdo!"
Treća reče:
"Teci, vodo, starom jažom,
Kuda si i prije tekla!"

60. CRNA KUJA PUTOM KASA

Crna kuja putom kasa
Iz nje bijelo mlijeko pada;
Na kamen pada,
Kamen se raspada,
Od mene urok otpada.

61. DEVET UROKA

Devet uroka za devet stolova.
Devet,
Osam,
Sedam,
Šest,
Pet,
Četiri,
Tri,
Dva,
Jedan.
Onaj jedan ka'j nijedan,
O'ša po gori,
Ka'j talas po vodi.
Nit na moru mosta,
Nit na gavranu biljega,
Nit na mom djetetu
Čuda ni uroka.
Ko ureko, odreka;
Ako j' muško,
Na njega prešlo,
Ako j' žensko,
Na njega.

62. SAN ZASPO, A UROK NE ZASPO

San zaspo,
a urok ne zaspo,
ako li i zaspo,
u snu se razabro,
Dva oka, dva uroka:
jedno vodeno,
dugo ognjeno;
uze ja vodeno,
pa zali ognjeno.
Ajte, uroci, po zemljici,
kano talasi po pšenici,
i po vodici,
i po zelenoj travici.

63. ADAM I EVA

Adama zaboljela glava:
Adam dade Jevi,
Jeva dade moru,
more dade magli,
magla dade suncu,
sunce magle isuši.

64. ĐE ORE NE PJEVA

Urok sjedi na pragu,
Uročica pod pragom;
što urok ureče,
uročica odreče:
"Ajd napolje, uroče!
O ure urojčino,
o 'uda udaljčino,
tu ti nije stana,
do bijela dana,
niti imaš pomoći,
bez tavne noći!
Ajd u nebeske visine,
u morske dubljine:
đe ore ne pjeva,
đe guska ne gače,
đe se kruv ne mijesi,
đe se Bog ne moli.
Ni na moru mosta,
ni na vuku roga,
ni u kamenu mozga,
ni na gavranu biljega,
ni na meni uroka.
Sama ruka sebi
rukav sašila,
sama ja sa sebe
uroke skinula!

65. OTAC, I SIN, I DUH ŠJATI

Bijela metla,
Bijela nosi Soka,
Da očisti Petri oka:
Otac, i Sin, i Duh šjati.
Crna metla,
Crna nosi Soka,
Da očisti Petri oka:
Otac, i Sin, i Duh šjati.
Žuta metla,
Žuta nosi Soka,
Da očisti Petri oka:
Otac, i Sin, i Duh šjati.

Ajdukova ljuba

66. OSTA MARA

Car umrije kad granjiva sunce,
a carica kad granu Danica;
ostade im troje siročadi.
L'jepo im je ruvo razd'jelila:
Ivi dade zemlju i gradove,
a Ljeljanci ruvo i kovčege,
maloj Mari krunu od bisera.
Ode Ive cara poslužiti,
a Ljeljanka obljubiti Janka;
osta Mara u dvorima sama.
Nit je jela, nit je vodu pila;
rosu tresla, za vodu je pila,
cv'jeće brala, za 'ranu joj bilo.

67. PROLEĆELA DVA VRANA GAVRANA

Prolećela dva vrana gavrana,
Pa padoše na višnje bregove.
Ujkala i' begovica Mara,
Al' govore dva vrana gavrana:
"Ne ujkaj nas, begovice Mara,
N'jesmo pali da višnje zobljemo,
Već smo pali da prepočinemo;
Čuli jesmo da se Janko ženi,
Pa smo pošli i dar mu pon'jeli:
Krpu platna i crvene svile,
Busen zemlje i zelene trave."

68. PAVLOVI SVATOVI

Uz put rasla perunika plava,
Uz put rasla, niz put opadala,
Njome idu Pavlovi svatovi;
Svi svatovi peruniku beru,
Sam' ne bere Pajo đuvegija.
On mi sjedi, pa ljubu sjetuje:
"Bogom tebi, moja vjerna ljubo,
Kad budemo blizu dvora b'jela,
Izlaziće stara mila majka,
Iznosiće u konderu vina;
Ti ga primaj, al' ga piti nemoj,
Dol' ga podaj djeveru do sebe,
Djever znade, djever piti neće,
On će dati baš kumu do sebe."
Konder minu, a vince se linu,
Pada kapca na konjica vrana,
Kapca pade, konjic se raspade!
Al' govori Pajo đuvegija:
"Da mi nije od Boga greota,
I od ljudi velika sramota,
Ja bi' moju pogubio majku!
To je meni deseta djevojka;
Devet ih je otrovala majka,
Desetu je konjic zamijenio!"

69. MATERINA KLETVA

Oj, javore, zelen bore,
Zelen ti si pokraj gore!
Širom grane razavio,
Još si ljepše urodio:
Jabukami po granami!
Soko sjedi na sredini,
Širom gleda niza polje,
Đe dva brata lovak love,
Mali lovak uloviše:
Dva košuta i jelena.
Kad stadoše lovak dijelit,
Kraljeviću srce daše,
A srdašce progovara:
"Ja sam mala đevojčica,
Mene mati ljuto klela:
'Davor' ćeri, podivljala!
Sa košutom travu pasla,
A s jelenom vodu pila.'"

70. NEJAKO CVIJEĆE

Smilja je majci plakala:
"Ne daj me, majko, daleko,
osta mi cv'jeće nejako!"
"Ja ću ga, ćeri, polivati
uveče groznim suzama,
ujutru rosom s prozora."

71. BOG, SUNCE I DJEVOJKA

Djevojka se suncem nadmetala,
Da j' od sunca i viša i ljepša,
Rukatija, ruvom bogatija!
To sunašcu vrlo žao bilo,
Pa se sunce krajem gore krade,
Milostivom Bogu tužbu daje:
"Mili Bože, što bih od djevojke?
Kako bih joj na ža učinilo?
Bi l' ja njojzi lice opalilo?"
"Nemoj, moje prežareno sunce,
Dosta smo joj na ža učinili:
Uzeli joj i oca i majku,
To je njojzi zadosti žalosti!"

72. BUDILA MAJKA JOVANA

Budila majka Jovana:
"Ustani, sine Jovane!"
"Ne mogu t', majko, ustati,
Tri su me vile davile;
Ljuba je tanjer držala,
Seja je lučem svetlila,
majka je srce vadila."
Budila majka Jovana:
"ustani, sine Jovane!"
"Ne mogu t', majko, ustati,
tri su me vile davile;
Ljuba je tanjer držala,
Seja je lučem svetlila,
Ti si ga, majko, vadila!"

73. GRIJEH BRATA I SESTRE

Bratac seju pod šatorom ljubi,
Seja bratu tiho govorila:
"Mislim, brate, dobro biti neće,
Nešto meni svilen pojas raste -
Već mi ajmo u neznanu zemlju;
Ko nas vidi, poznati nas neće,
Ko nas pozna, za nas znati neće."
Kud su prošli kroz zelenu travu,
Za njima je trava povenula;
Kud su prošli kroz goru zelenu,
Za njima se gora posušila!

74. AJDUKOVA LJUBA

"Čuj, djevojko, umire ti majka!"
"Nek umire, i gore joj bilo
Kada je mene za ajduka dala,
za ajduka, za nemila druga.
Sinoć ajduk iz ajduka dođe:
na njemu je krvava dolama,
krvavi mu noži do balčaka,
krvave mu ruke do lakata,
u ruci mu kosa djevojačka,
a u drugoj ruka od junaka.
Što j' u ruci kosa djevojačka,
to je kosa moje mile seje;
što j' u drugoj ruka od junaka,
to je ruka mog rođenog brata!"

75. MARKOVA ŽENIDBA

Ženio se mlad Marko,
On zaprosi Jelenu;
Ne da majka Jelenu,
Već mu daje Jagodu.
Jagoda je starija,
A Jelena mudrija.
Uze Marko Jagodu.
Kad su došli do mora,
Grune Marko Jagodu!
Pa se vraća svom rodu:
"Dobro veče, rodbino!"
"Bog daj, zete, mlad Marko!
Što nam radi Jagoda?"
"Sinoć platno satkala,
Jutros čedo rodila!
Poslala me Jagoda,
Da mi date Jelenu -
Da joj platno bjeljuška,
Da joj čedo ljuljuška!"
Dadoše mu Jelenu.
Kad su došli do mora,
Al' govori Jelena:
"Što se bijeli na moru?
Il' je pjena sa mora,
Il' je riba moruna,
Il' sejina košulja?"
Odgovara mlad Marko:
"Nit je pjena sa mora,
Nit je riba moruna,
Već sejina košulja."
Ciknu, vrisnu Jelena:
"Jaoj, majko, do Boga!
Imala si dva grozda,
Dođe ptica sa mora,
Pozobala obadva!"

76. ŠTO S' MORAVA ZAMUTILA

Što s' Morava zamutila?
Il' kapetan konja poji,
Il' knjažević s vojskom brodi?
Nit kapetan konja poji,
Nit knjažević s vojskom brodi,
Već brod brode dvije seke,
Magdalina i Darina.
Magdalina isplivala,
A Darina potonula.
Mrtva glava progovara:
"Čuješ, sestro, Magdalino!
Pozdravi mi majku moju,
Lijepo me udomila:
Do dva br'jega - dva đevera;
Kamenice - jetrvice,
A travica - zaovica,
Mutna voda - đuvegija."

77. UDARALA MUNJA IZ OBLAKA

Udarila munja iz oblaka,
Udarila tavnici na vrata,
Iz tavnice sužanj progovara:
"Seko Kato, u kutiji zlato,
Da mi moreš o Đurđevu doći,
Da doneseš klasa raženoga,
Da ja poznam kad je Đurđev danak!"
Udarila munja iz oblaka,
Udarila tavnici na vrata,
Iz tavnice sužanj progovara:
"Seko Kato, u kutiji zlato,
Da mi moreš o Mitrovu doći!
Da doneseš grožđa bijeloga,
Da ja poznam kad je Mitrov danak!"
Đurđev danak - hajdučki sastanak,
Mitrov danak - hajdučki rastanak!

78. MUDRA MANDALINA

Rasla jela nasred Sarajeva,
Na tri strane razavila grane,
Kako majka ćeri razudala:
Maru moru, a Martu Dunaju,
Mudru Mandu prema Carigradu.
Mudro majka sjetovala Mandu:
"Mandalina, ćeri materina,
Kada budeš spored Carigradom,
Spušti skerlet konju do koljena,
B'jelu svilu niže od koljena,
Trepetljike na pleći junačke;
Gledaće te sva careva vojska
I sam care kroz srebrna vrata
I carica iz zelene bašče.
Gledaće te dva careva sina,
Gledaće te kroz dv'je kite smilja,
Gledaće te dv'je careve ćeri,
Gledaće te kroz dva ogledala."
Kad je bila mudra Mandalina,
Kad je bila spored Carigradom,
Spušta skerlet konju do koljena,
B'jelu svilu niže od koljena,
Trepetljike na pleći junačke.
Gleda Mandu sva careva vojska
I sam care kroz srebrna vrata
I carica iz zelene bašče.
Gledaju je dva careva sina,
Gledaju je kroz dv'je kite smilja,
Gledaju je dv'je careve ćeri,
Gledaju je kroz dva ogledala.
Govorila carska vamilija:
"Mili Bože, čudna vojvode,
Da nam oće da ostane ođe,
Dala bi mu po Levana grada
I najljepšu levansku djevojku!"
Al' vojvoda neće ni da gleda.

79. MARKO KRALJEVIĆ I ĆORDA

Šeće s' Marko Kraljeviću
Uz njemačko ravno polje;
Na njem ništa od odjeće,
Dol' košulja od pamuka,
Po njoj se je opasao
Britkom ćordom dimiskijom.
Marko j' ćordi govorio:
"Ćordo moja, brigo moja,
Otkad sam te sakovao,
Nijesam te na'ranio,
Niti sam te napojio.
Danas ću te naraniti
Bela tela Ivanova,
Sutra ću te napojiti
Kralja krvi budimskoga,
A sam ću se ponapiti
Rujna vina crljenoga
Iz kaleža crkvenoga.
Svog ću konja nazobati
Svetom kralju na oltaru,
Svoj ću barjak prisloniti
Uz dvorove biskupove."

80. JUNAK I KONJ

Ja obiđe zemlje i gradove,
Sve na svome konju krilatome,
Niđe mene glava ne zabolje,
Već u dvoru na majčinu krilu.
Nije m' žao što ću umrijeti,
Već mi j' žao konja krilatoga,
Pa još ne znam kom' bi g' ostavio!
Ako bi ga ljubi ostavio:
Ljuba j' mlada, ona bi s' udala,
Drugi bi se konjem ponosio!
Ako bi ga majci ostavio,
Majka j' stara, ona će umr'jeti;
Van da bi ga seji ostavio:
Seja mi je jako žalovita,
Pa kad bi ga nad vodu nadvela,
Suzama bi vodu zamutila;
ako bi ga bratu ostavio:
Vodio b' ga na donje pazare,
I c'jenio i što nije vr'jedan.
"Ajde, dore, nek te nosi more!"

81. SOKO I GOSPODAREVE ĆERI

Lijepo ti je pod noć pogledati
Đe gospoda rujno vino piju,
Soko im se po trpezi šeće:
Žute mu se noge do koljena,
Zlate mu se krila do ramena,
Kruni mu se kruna na vr' glave!
Pitala ga sva gospoda redom:
"Bogom tebi, siv zelen sokole,
Ko ti žuti noge do koljena?
Ko ti zlati krila do ramena?
Ko ti kruni krunu na vr' glave?"
Al' govori siv zelen sokole:
"Služio sam dobra gospodara,
U njega su do tri ćeri bile:
jedna mi je noge ožutila,
Druga mi je krila pozlatila,
Treća mi je krunu nakrunila!"

82. DOJČIĆ PETAR I KRALJ MATIJAŠ

Pije vino Dojčić Petar, varaždinski ban;
Popio je sto dukata, sve za jedan dan,
I još k tome konja vrana, zlatan buzdovan.
Karao ga kralj Matija, zemlje gospodar.
Oj, govori Dojčić Petar, varaždinski ban:
"Ti da piješ rujno vino koj što pijem ja,
Oj, da ljubiš mlade snaše koj što ljubim ja,
Ti b' popio Budim Peštu i sav Budim grad,
A da ne bi konja vrana, zlatan buzdovan!"

83. POD BUDIMOM OVCE PLANDOVALE

Pod Budimom ovce plandovale,
Plandujući Budim potkopale.
Otisnu se stijena od Budima,
Pa ubije tri čobana mlada:
Prvog žale star otac i majka,
Drugog žale bratac i sestrica,
A za trećeg nitko i ne pita -
Samo jedna iz sela djevojka.
Žalila ga tri godine dana:
Za godinu kose ne češljala,
A za drugu lice ne mivala,
A za treću kola ne pjevala.
Kad je stala kosu raspravljati,
Tri pazara češlja potrgala!
Kad je stala lice umivati,
Tri bunara vode zamutila!
Kad je stala u kolu pjevati,
Tri je kola sama natpjevala!

84. VIDRA-DJEVOJKA

Rasla jela usred Sarajeva,
Pod njom voda bistra studena:
U njoj vidra zimu zimovala,
Zimujući ljeto dočekala.
Terao je težak od volova,
Govori mu vidrica iz vode:
"Kud me teraš, težak od volova?
Il' me teraš djetetu dadilja,
Il' me teraš da ti budem sluga,
Il' me teraš da ti budem ljuba?"
"Ne teram te djetetu dadilja,
Nit te teram da mi budeš sluga,
Već te teram da mi budeš ljuba!"
"Kako bi ja tvoja ljuba bila,
Mene mama u gori rodila,
Ko anđela u krilu* donijela!"

* Ispravka prema naknadnom zapisu sakupljača.

85. IZVOR VODA IZVIRALA

Izvor voda izvirala
Ispod gloga zelenoga,
Iz kamena studenoga;
Svako trunje iznosila,
A najpotla šaren sanduk!
U sanduku lepa Mara,
Lepa Mara progovara:
"Mili Bože i Marijo,
Ko bi mene otvorio?
Ja bi' njemu ljuba bila,
Ljuba bila, neljubljena!"
Otud idu tri lugara,
Nose ključe svakojake,
Otvoriše lepu Maru,
Otvoriše, ne mogoše,
Uzdan'uše pa odoše.
Izvor voda izvirala,
Ispod gloga zelenoga,
Iz kamena studenoga;
Svako trunje iznosila,
A najpotla šaren sanduk.
U sanduku lepa Mara,
Lepa Mara progovara:
"Mili Bože i Marijo,
Ko bi mene izbavio?
Ja bi, njemu ljuba bila,
Ljuba bila, neljubljena!"
Otud idi tri čobana,
Nose ključe od ormara,
Otvoraše lepu Maru,
Otvoraše, ne mogoše,
Uzda'nuše, pa odoše.
Izvor voda izvirala,
Ispod gloga zelenoga,
Iz kamena studenoga;
Svako trunje izmetala,
A najpotla šaren sanduk:
U sanduku lepa Mara,
lepa mara progovara:
"Mili Bože i Marijo,
Ko bi mene izbavio?
Ja bi' njemu ljuba bila,
Ljuba bila, neljubljena!"
Otud idu tri Cigana,
Nose ključe od ormana,
Otvoriše lepu Maru,
Otvoriše, izbaviše,
Lepu Maru obljubiše!
lepa Mara Progovara:
"Mili Bože i Marijo,
Ko je mene obljubio!
Ni Vlašići, ni Šokčići,
Nego crni Cigančići!

86. DJEVOJKA I USNULI DRAGI

Djevojka je rano uranila,
Uranila u zoru na vodu,
"Ja ne ranim što ja vode nemam,
Već ja ranim da Jovana vidim.
Kad mi Jovo kod volova spava;
Pokrio se zelenom dolamom,
U ruci mu tri struka bosiljka,
Iza pasa pitoma jabuka.
Da b' uzela pitomu jabuku,
Žao mi je, razgladneće Jovo;
D b' uzela tri struka bosiljka,
Žao mi je, rad mirisa Jovi;
Da b' uzela zelenu dolamu,
Žao mi je, pomešće mi Jovu."

87. DJEVOJČINI DAROVI

Priđe goru javorovu
I tu drugu jabukovu,
Tute mene konj zanese,
Tute mene Bog nanese.
U toj gori bili dvori,
Isprid njije seka šeta:
Gandelj joj je do zemljice,
Rusa kosa do petice,
Sjajni noži oko pasa,
Zlatna puca niz nidarca.
"Ko je seku darova,
Od Boga se radova?"
"Dragi puca darova,
Bratac nože sakova."

88. KO SE ONO BRDOM ŠEĆE

Ko se ono brdom šeće?
Nije l' kogod roda moga,
da poručim majci svojoj
da mi seje moje ne da,
da je ne da u samoću;
nek je daje ko i mene:
u đevere neženjene,
u zaove neprošene;
kad ja hoću u rod poći,
jedan đever konja sedla,
drugi đever konja uzda,
zaovice biser nižu,
a svekrva torbu sprema.
Babo sjedi pa besjedi:
"Snao moja, žarko sunce,
kad ti uđeš u goricu,
zavij lice u ridicu;
kad iziđeš iz gorice,
izvij lice iz ridice;
ko te sretne, neka reče:
'Čije ono žarko sunce?
Blago dvoru u kome je
i junaku za kime je'"

89. LJUBA PAVLA NA ZLO NAGOVARA

Ljuba Pavla na zlo nagovara:
"Ajde, Pavle, da se dijelimo;
Ako li se dijeliti nećeš,
A ja ću se udavati mlada,
U Doljane za Jovana sama.
U Jovana niđe ništa nema,
Samo jedna srčali-tambura.
Žice su joj kose djevojačke,
A čivije oči djevojačke."

90. ĆIRO OD BUDIMA I LJEPOTA DJEVOJKA

Kad se ženi Ćiro od Budima,
I on prosi Ljepotu nejaku,
Al' govori Ljepotina majka:
"Prođ se, Ćiro, Ljepote nejake,
Još Ljepota nije za udaju,
Ti ju čekaj sedam godin' dana,
Onda ć' ona tvoja ljuba biti!"
"Vjera moja, oće biti moja!"
Ode Ćiro bijelome dvoru,
On ne čeka ni sedam neđelja,
A kamoli do sedam godina!
Dol' on pravi bešiku od zlata,
U nju stere svilenu perinu,
Pa on kupi kićene svatove,
Pa on vodi Ljepotu od majke,
Pa ju obdan u bešiki ljulja,
U bešiki, u svilen-perini,
A obnoćke na desnici ruci!
Kad ujutru bijeli dan osvanu
Pita Ćiro Ljepote djevojke:
"A Bogom ti, Ljepoto djevojko,
Il' je bolje u bešiki bilo,
U bešiki, na svilen-perini,
Il' je bolje na desnici ruci?"
Al' govori Ljepota nejaka:
"Bešika ti ognjem izgorila!
Perinu ti voda odnijela!
Junačka se posvetila ruka,
Na njoj sam se naspavala mlada!"

91. ĐEVOJKA I KALUĐER

Ovce pase kistanjska đevojka,
Povrh brine, povrh namastira;
K njoj dolazi Stevan kaluđere:
"Pođi za me, kistanjska đevojka!"
"Bogme neću, Stevan kaluđere!"
Bradu brije Stevan kaluđere!
Al' govori kistanjska đevojka:
"Ne brij brade, Stevan kaluđere,
Ne brij brade, nije tebi vajde;
mene moja proklinjala majka:
Da ne ljubim bradata junaka,
Neg' da ljubim momče golobrče!"

92. OŽENIO SE UDOVICOM

Bor sadila lijepa djevojka,
Bor sadila, boru govorila:
"Rasti bolje, moj zeleni bore,
Da se penjem na visine tvoje,
Daja gledam ide l' dragi s vojske!"
U ta doba knjiga od dragoga,
U knjizi je lijepo pozdravlja:
"Udavaj se, ne uzdaj se u me!
ja se jesam mlađen oženio,
Ispred grada mladom udovicom;
Ja nju ljubim, ona mene neće,
Ona žali prvoga nekoga.
Kad s' obuva, obuću joj davam,
Kad se češlja, ja joj češalj davam,
Kad s' umira, ja je polijevam."

93. MOMAK I DJEVOJKA

Sadrža se momče i đevojče,
U najljepše doba od godine,
Kad se ovce u planinu jave;
Mlado momče u planinu ode,
A đevojče na selu ostade.
Kad su bile doba od godine,
Šalje njojzi lada bukovoga,
Ona njemu cmilja premorskoga.
U cmilju joj lipo odgovara:
"Nema cmilja do đevojke ljepe!"
Ona njemu u bukovom ladu:
"Nema lada do momčeta mlada!"

94. POBRATIMOVA MOLBA

Jovo, brate, žao mi je na te!
Moja draga 'oće poći za te;
Ne uzmi je, moj po Bogu brate!
Svemu mi je rodu omiljela:
Mome babi dvorbom i ugodbom;
A materi rodom i plemenom:
Mojoj braći lijepim uzrastom;
A sejama dugijem kosama;
Men' junaku crnijem očima.
Ne uzmi je, moj po Bogu brate,
Sablja mi se sama vadi na te!

95. LEPA MARA I JOVO

A što radiš, Maro, a što radiš, lepa Maro,
a što radiš, Maro?
Jagluk vezem, Jovo, jagluk vezem, lep Jovane,
jagluk vezem, Jovo.
Kome će ti, Maro, kome će ti, lepa Maro,
kome će ti, Maro?
Meni, tebi, Jovo, meni, tebi, lep Jovane,
meni, tebi, Jovo.
A što, radiš, Jovo, a što radiš, lep Jovane,
a što radiš, Jovo?
Prsten kujem, Maro, prsten kujem, lepa Maro,
prsten kujem, Maro.
Kome će ti, Jovo, kome će ti, lep Jovane,
kome će ti, Jovo?
Meni, tebi, Maro, meni, tebi, lepa Maro,
meni, tebi, Maro.

96. SRPČE MOMČE I CAR

U otoci drijen drvo,
Za to drvo nitko ne zna,
Nego jedno Srpče momče.
PO grudicu ubiralo,
Sv'jetlom caru donosilo.
Sv'jetli care zaspanuo,
Al' carica cara budi:
"Usan' malo, sv'jetli care!
Evo j' došlo Srpče momče,
I don'jelo grudu smilja,
Čim ćemo ga darivati?"
"Daćemo mu varana konja.
Momče oči naoblači:
Da on neće vrana konja.
(Otpočetka opet tako)
"Čim ćemo ga darivati?"
"Daćemo mu đevojčicu."
Momče oči razoblači,
I obrve raskostruši:
Da on oće đevojčicu!

97. DJEVOJKU DRAGI IZBAVIO

Smilje brala Smiljana djevojka,
Smilje beruć u jezero pala,
Iz jezera brata dozivala:
"Doći, brate, i dovezi lađu!"
Eto brata, al' ne vozi lađe.
Iz jezera majku dozivala:
"Dođi, majko, i dovezi lađu!"
Eto majke, al' ne vozi lađe.
IZ jezera dragog dozivala:
"Dođi, dragi, i dovezi lađu,
Daću tebi obljubiti lice!"
Eto dragog i on vozi lađu,
Pa uveze u to sinje more.
pa on meće preda se Smiljanu.
"O Smiljano, draga dušo moja,
Sad smo došli obali na more:
Daj, Smiljana, da obljubim lice!"
Odgovara lijepa djevojka:
"ne budali, momče neženjeno,
Ne ljubi se kraj mora djevojka,
Već u dvoru tvome junačkome,
Vozi mene svome bijelom dvoru!"
To je rekla, to su učinili,
Odvezli se bijelome dvoru.
Pa je uze za vjernu ljubu,
Uzelo je momče neženjeno.

98. TRI DELIJE I DJEVOJKA

S one strane Šibenika
Šiba trava do rukava,
Graorina do ramena,
Djetelina do koljena,
Po njoj pasu tri pauna,
I tri tice paunice,
Čuvala i' l'jepa seka;
Na seki je pregačica,
Nit je tkata ni snovata,
Ni u brdlo uvođena,
Već od zlata sal'jevata.
Drumom idu tri delije,
I među se vode zbore
Koji b' čemu najvolio;
Najstariji govorio:
"ja b' paun'ma najvolio";
Najsrednji je govorio:
"Ja b' pregači najvolio";
Najmlađi je govorio:
"Najmlađi sam, najluđi sam,
ja bi seki najvolio:
Pauni će pocrkati,
Pregača se poderati,
Meni seka dovijeka!"

99. OJ, JOVANKO, DRUGARICE MOJA

"Oj Jovanko, drugarice moja,
Druguj sa mnom, ne govori sa mnom!
Drugujuć' smo goveda čuvale,
Drugujuć' smo goveda gubile:
Izgubile Ždrala i Jablana,
I Visotu, vola visokoga,
I Dragulju, kravu materinu."
"Nađo' Ždrala - đe sam užinala.
A Jablana - đe sam plandovala,
A Visotu - đe sam vodu pila,
A Dragulju - đe sam mrve tresla!"

100. ĐEVOJKA SE NADMUDRUJE S MOMKOM

Đevojka je žuti neven brala,
U nevenu ljuta zmija spava,
Đevojka joj crne oči vadi,
Pa i' nosi zanadžiji Jovi:
"Zanadžijo, tako ti zanata,
Na der tebi oči od zmijice,
Pa mi sakuj devet prstenova,
I desetu burmicu od zlata,
Što li tebi i ostane zlata,
Okreni ga sebi oko vrata."
Al' govori zanadžija Jovo:
"Boga tebi, lijepa đevojko,
Na der tebi jedno povjesamce,
Pa mi otkaj gaće i košulju,
Što li tebi i ostane platna,
Okreni ga sebi u darove."

101. OTVOR', MAJKO, OBOR-DVORE

Otvor', majko, obor-dvore!
Eto ide sinak tvoj,
I za njime snašica!
Za snašicom metlica!
Za metlicom vatrica!
Za vatricom vodica!

102. BOŽJA LJEPOTICA

Pr'jeđoh goru, pr'jeđoh drugu,
Na treću me konj nanese.
Al' u gori b'jeli dvori,
Kaloperom pokriveni,
A nevenom nakićeni;
U njima je djevojčica
Jedna božja ljepotica.
Volio bih uz nju stati
Neg u Bosnoj vezir biti;
Volio b' je izuvati
Neg s carem večerati;
Volio b' je obljubiti
Neg s dušom u raj poći!

103. DJEVOJKA I GOSPODA

L'jepo ti je pod noć pogledati
Đe gospoda rujno piju vino,
Služila ih lijepa djevojka:
Svijem redom čaše dodavaše,
Nikakav se čaše ne vataše;
Već djevojku za bijelu ruku.
"Aj!" govori lijepa djevojka:
"Ako moram svijem biti sluga,
Ma ne mogu svijem biti ljuba."

104. SVU NOĆ SJALA SJAJNA MJESEČINA

Svu noć sjala, suvojčice,
Svu noć sjaja, djevojčice,
Sjajna mjesečina.
Svu noć sjaja, suvojčice,
Svu noć sjala, djevojčice,
Ništa ne ukrala.
Već u zoru, suvojčice,
Već u zoru, djevojčice,
Vranca, oj, zelenca.
Na vrancu ću, suvojčice,
na vrancu ću, djevojčice,
Vojsku vojevati.
Na zelencu, suvojčice,
Na zelencu, djevojčice,
Vodu preplivati.
I na njemu, suvojčice,
I na njemu, djevojčice,
Djevojku donijeti.
I pod rukom, suvojčice,
I pod rukom, djevojčice,
Ruvo djevojačko.

105. DVIJE DRUGE

Dvije druge skupa drugovale
I za jednim momkom tugovale.
jedna ošla đe se sunce rađa,
Druga ošla đe sunce zalazi.
Druga drugu po suncu pozdravlja:
"Drugo moja, kako je kod tebe?"
"Drugo moja, loše je kod mene;
U štali mi veliki volovi,
Ispod štale još veći dolovi,
al' mi nije moj dragi po volji.
Drugo moja, kako je kod tebe?"
"Drugo moja, dobro je kod mene;
U štali mi maleni volovi,
Ispod štale još manji dolovi,
Al' je meni moj dragi po volji."

106. BOLESNIKOVA ŽELJA

Razbolje se jado,
Rade momče mlado,
Na majkinu krilu,
Na sejinoj ruci.
Pita njega majka:
"Što je tebi, ranko?"
Progovara ranko:
"Mene boli glava,
Umrijeću majko,
Preboljeti neću;
Zakopaj me, majko,
Kod Latina stana,
Đe'no Lata spava;
Kupi meni, majko,
Škrinju od olova,*
A na škrinji, majko,
Četiri prozora:
Prvi prozor, majko,
Kuda kiša l'jeva,
Da mi pere, majko,
B'jelo lice moje;
Drugi prozor, majko,
Kuda vjetar puše,
Da mi suši, majko,
B'jelo lice moje;
Treći prozor, majko,
Kuda sunce sjaji,
Da mi grije, majko,
B'jelo lice moje;
A četvrti, majko,
Kuda Lata ljubi!"

* Neki pjevaju: Sanduk od olova, Na sanduku majko...

107. L'JEPA MARA BOSIOK SIJALA

L'jepa Mara bosiok sijala,
Na Jovinu sreću nam'jenila:
"Ako, Jovo, dobre sreće budeš,
Bosiok će do ponoć' niknuti,
Od ponoći od tri pera biti,
A u zoru svatove kititi!"

108. RAN', ĐEVOJKO, NA VODU

Ran' đevojko, na vodu,
Kroz orašje zeleno;
orašje je zapelo,
za rukave vezene,
i za košu tananu,
Kun', đevojko, orašje
da bi padom padalo,
da bi listom listalo!

Poveze se po kršu galija

109. JA USADI' GRKI PELIM

Ja usadi' grki pelim
Povr' kuće po šljemenu,
Da mi pelim brdom raste;
Neće pelim brdom raste.
Ja uzbrdo, ja nizbrdo,
Ja se mislim što ću sade?
Ja se jesam domislio:
Ja postavi' kozu šuju,
Da mi šuja pelim grize;
Neće šuja pelim grize,
Neće pelim brdom raste.
Ja uzbrdo, ja nizbrdo,
Ja se mislim što ću sade?
Ja se jesam domislio:
Ja postavi' mrka vuka,
Da mi vujo šuju jede;
Neće vujo šuju jede,
Neće šuja pelim grize,
Neće pelim brdom raste.
Ja uzbrdo, ja nizbrdo,
Ja se mislim što ću sade?
Ja se jesam domislio:
Ja postavi' šarku pušku,
Da mi puška vuju bije,
Da mi vujo šuju jede,
Da mi šuja pelim grize,
Da mi pelim brdom raste.
Neće puška vuju bije,
Neće vujo šuju jede,
Neće šuja pelim grize.
Neće pelim brdom raste.
Ja uzbrdo, ja nizbrdo,
Ja se mislim što ću sade?
Ja se jesam domislio:
Ja postavi' ladnu vodu,
Da mi voda pušku topi,
Da mi puška vuka bije,
Da mi vujo šuju jede,
Da mi šuja pelim grize,
Da mi pelim brdom raste.
Neće voda puške topi,
Neće puška vuka bije,
Neće vujo šuju jede,
Neće šuja pelim grize,
Neće pelim brdom raste.
Ja uzbrdo, ja nizbrdo,
Ja se mislim što ću sade?
Ja se jesam domislio:
Ja postavi' dobra dora,
Da moj dore vodu pije,
Da mi voda pušku topi,
Da mi puška vuka bije,
Da mi vujo šuju jede,
Da mi šuja pelim grize,
Da mi pelim brdom raste.
Neće voda puškom topi,
Neće puška vuka bije,
Neće vujo šuje jede,
Neće šuja pelim grize,
Neće pelim brdom raste.
Ja uzbrdo, ja nizbrdo,
Ja se mislim što ću sade?
Ja se jesam domislio:
Ja postavi' kožno sedlo,
Da mi sedlo doru bije,
Da mi dore vodu pije,
Da mi voda pušku topi,
Da mi puška vuka bije,
Da mi vujo šuju jede,
Da mi šuja pelim grize,
Da mi pelim brdom raste.
Neće sedlo dore bije,
Neće dore vodu pije,
Neće voda puške topi,
Neće puška vuka bije,
Neće vujo šuje jede,
Neće šuja pelim grize,
Neće pelim brdom raste.
Ja uzbrdo, ja nizbrdo,
Ja se mislim što ću sade?
Ja se jesam domislio:
Ja postavi' malog miju,
Da mi mijo sedlo grize,
Da mi sedlo doru bije,
Da mi dore vodu pije,
Da mi voda pušku topi,
Da mi puška vuka bije,
Da mi vujo šuju jede,
Da mi šuja pelim grize,
Da mi pelim brdom raste.
Neće mijo sedlo grize,
neće sedlo doru bije,
Neće dore vodu pije,
Neće voda puške topi,
Neće puška vuka bije,
Neće vujo šuje jede,
Neće šuja pelim grize,
Neće pelim brdom raste.
Ja uzbrdo, ja nizbrdo,
Ja se mislim što ću sade?
Ja se jesam domislio:
Ja postavi' malu macu,
Da mi maca miju jede,
Da mi mijo sedlo grize,
Da mi sedlo doru bije,
Da mi dore vodu pije,
Da mi voda pušku topi,
Da mi puška vuka bije,
Da mi vujo šuju jede,
Da mi šuja pelim grize,
Da mi pelim brdom raste.
Neće maca mije jede,
Neće mijo sedla grize,
Neće sedlo doru bije,
Neće dore vode pije,
Neće voda puške topi,
Neće puška vuka bije,
Neće vujo šuje jede,
Neće šuja pelim grize,
Neće pelim brdom raste.
Ja uzbrdo, ja nizbrdo,
Ja se mislim što ću sade?
Ja se jesam domislio:
I ja odo u lužinu
Pa usjeko' popružinu,
Šinu macu po rebarcu:
'Oće maca miju jede,
'Oće mijo sedlo grize,
'Oće sedlo doru bije,
'Oće dore vodu pije,
'Oće voda pušku topi,
'Oće puška vuka bije,
'Oće vujo šuju jede,
'Oće šuja pelim grize,
'Oće pelim brdom raste.

110. VOJVODA I DJEVOJKE

U jablana duge grane;
Doklen grane dopirale
Dotlen ovce plandovale.
Plandište im pogorilo,
Tursko momče progorilo,
Na vojvodu potvorilo.
Vojvoda se svačim kune
Da on nije tu ni bio;
Kasno sinoć vojske doša,
U planinu rano poša.
Kad on iđe priko gore,
On naiđe bunar vode;
Na bunaru tri đevojke:
Jedna njega vode poji,
Druga njemu 'rte vabi,
Treća sidi, zlo besidi.
"Koja mene vode poji,
Ta će biti snaša moja;
Koja meni 'rte vabi,
Ta će biti ljuba moja;
Koja sidi, zlo besidi,
U zlo ću je namiriti,
U zlu kuću među braću,
Di se braća nožim gone,
Svekrvice britvicami
Jetrvice preslicami,
Stari ljudi motikami,
A zavice iglicami!"

111. MUŽ KOLIK' PUŽ

Zateko se, zareko se,
Da se neću udavati;
Prevari se, udade se,
Nađe muža kolik' puža.
Ja imadoh lakat sukna,
Skroji' njemu benevreke;
Otalen mi ostanulo,
Opleto mu rukavice,
Posla njega za kozama.
Svi kozari dojaviše,
A moj mali ne dojavi.
Uze drugu i preslicu,
Zadi' drugu za preslicu,
Pa ga odo potražiti.
Kad se junak zavalio
U koziju stopetinu!
Ja ga uzo u pregaču,
Pa ga baci' na ognjište:
Skoči žiža, ožeže ga,
Ajme njemu, zabolje ga!
Ja ga uzo u naramak,
Pa ga baci' na policu:
Skoči mačka, ogrebe ga,
Ajme njemu, zabolje ga!
Ja ga uzo u naručje,
Pa ga baci na bunjište:
Dođe koka, začeprka.
Ajme njemu, zabolje ga!
Ja ga uzo u pregaču,
Pa ga baci na putinu:
Zaleti se crna psina!
"Od' odatle, crna psino,
Nije tvoja užina,
Nego moja mužina!"

112. PRIJA PRIJI U ROD DOŠLA

Oj, na našem igralištu,
Nikla tikva na bunjištu -
Prija priji u rod došla!
"Daj mi, prijo, jednu tikvu!"
"ne dam, bome, ni tikvice!
Dala sam ti ćerku svoju!"
"Dala si mi vraga svoga!
Vidi taru pa se čudi:
'Kakve s' ono nakarade?'
Vidi brdla pa se čudi:
'Kakvo j' ono pribijalo?'
Vidi čunak pa se čudi:
'Kakvo j' ono prometalo?'
Vidi nite pa se čudi:
'Kakva j' ono gore-dolje?'
Vidi skošce pa se čudi:
'Kakvo j' ono škripuckalo?'
Vidi vrat'lo pa se čudi:
'Kakvi s' ono divji rozi,
Na njima se brajo vozi?"

113. VALISAVA I STARAC

Valila se Valisava:
Kad se stane udavati,
Da će momke probirati,
Golobrade, golobrke,
I suviše visok stasa.
Kad to čuo stari starče,
Bradvom bradu obrijao,
A kosturom zastrugao,
Te on ide Valisavi,
Pa on prosi Valisavu:
"Pođi za me, Valisavo,
Imam blago nebrojeno,
Imam konja nekovanih,
Imam brašna od tri ljeta,
Imam kulu od tri poda."
Prevari se Valisava;
Kada došla starom starcu,
Stade starac kosti peći,
Valisava suze teći:
"Kamo kula od tri poda?
Kamo brašno od tri ljeta?
Kamo blago nebrojeno?
Đe l' su konji nekovani?"
Odgovara stari starče:
"Paučina po zidini,
To je kula od tri poda;
Blago moje nebrojeno -
Sitni mravi po putini;
Konji vrani nekovani -
Oni miši u zidini;
Brašno moje od tri ljeta,
To mi je lug na ognjištu!"

114. IZVRNUTA PJESMA

Teče Krka povr' Velebita,
Poveze se po kršu galija,
Konja jaše po moru delija.
Gledalo i' tursko momče mlado,
Gledalo i' s Beograda grada,
Te ponese pušku oko oka.
U zlo ga je mjesto pogodio,
Pod koljeno u srce junačko.
Živ poginu, zdravo kući dođe
I kod kuće tri veselja nađe:
Od ševara kuća izgorela,
A majka mu konja prihvatila,
Sestra mu se od starosti smije,
Ćaća mu se ni rodio nije.
Oj! polećela dva pečena zeca,
Ćeraju i' tri odrta vižla:
Dva kusata, četiri bez repa.
Čekaju i' tri slijepa lovca:
Dva su prazna, treći puške nema.
Oj! vino piju dva mrtva junaka,
Vino služi bez glave đevojka.

115. PRELICE SU PRELILE

Prelice su prelile,
Među se spominjale:
"Što će prelo večerati?"
"Djevojčice: janjetine;
Udovice: bravetine;
Mladi momci: konjetine."
"Čim će prelo prismočiti?"
"Djevojčice: pogačice;
Udovice: prosenice;
Mladi momci: zobenice."
"Što će prelo pripijati?"
"Djevojčice: rujna vina;
Udovice: čiste vode;
Mladi momci: mutne lokve."
"Đe će prelo prespavati?"
"Djevojčice: u čardaku;
Udovice: na podove;
Mladi momci: u trapove."

116. GRLIČICA I GOLUB

Grličica gugutala:
Na jabuci prema luci;
Na javoru prema dvoru;
Na jasenu prema selu:
Da nju zovu za pupavca.
Ona neće za pupavca,
Veće oće za goluba!
Koji šeće po šenici,
U žutije čizmičica,
U modrije dimličica.

117. DED, ZAPJEVAJ, S VELEBITA VILO

Ded, zapjevaj, s Velebita vilo,
Tankim glasom požarkujuć milo,
Ranim jutrom na izlasku sunca,
Sa Trnapca, najvećeg vrhunca,
Nek zatutnji Prologon do Unca,
Nek odjekne Promina s Tremzinom,
Stanac kamen, dika od Mazina,
Sa Stalaćem, punijem cekina,
I bijela Klek Kapela Vera,
Čudo svetsko Plitvička jezera,
I Korana od sedam metara,
Čemernica sa pašom i travom,
Udaj brdo sa Vodenom glavom,
Timor, Poštak s krševitim Komom,
Lav Vučijak sa Vrbicom golom!

118. MLADOŽENJA I MLINARICA

Zapasoh se koze pasti,
Zaborav' se oženiti!
Lako ću se oženiti;
Imam strica domišljana
I strikaču domišljaču.
Oni mi se domisliše,
Oni mene oženiše
Djevojčicom mlinaricom,
Kozarovom zaručnicom.
Ne može joj prsten biti
Nego gužva oračica;
Ne mogu joj bječve biti
Neg pametna vrećetina;
Nit je može konj nositi,
Nego kola od olova,
I pod njima sto volova.
Sve vočići podmikuju,
A junaci podvikuju:
"Stu, jakota i bakota!
Nije proso ni pšenica,
Neg djevojka mlinarica,
Kozarova zaručnica!"
Dok djevojku uvedoše,
Dvoja vrata istaviše;
Dva grebena izlomiše,
Dok djevojku iščešljaše;
I ćup masla izmazaše,
Dok djevojku namazaše!

119. GRLIČICA GRČE

Grličica grče,
Petar konja trče.
Podaj, Petre, palicu
Da ubijem grlicu;
Grle meni soli da,
A ja soli ovnu da,
Ovan meni loja da,
A ja loja maci da,
Maca meni miša da,
A ja miša orlu da,
Oro meni pero da,
A ja pero svatu da,
Svat meni konja da,
A ja konja Bogu da,
Bog meni sreću da,
A ja sreću - pa u vreću,
Preko praga - pa u kuću!

120. ŽABA I RAK

Žaba platno b'jelila,
Na kamenu s'jedila.
Otud ide rak iz vode,
Svojijem je brkom bode:
"Oj, Boga ti, žabo babo,
Doša sam ti ćerku prosit,
A za moga raka brata,
Moreš mi je odma' dati
I na pleme pogledati."
al' govori žaba baba:
"Od' otalen, rače bače,
Ti si kurvin pištukalo,
Ti si kurvin zviždukalo,
Ta ne valja tvoje pleme;
Noge imaš kao vile,
Oči su ti ka gloginje,
Samar nosiš ka paripče,
Zuba nemaš, za poštenje ne znaš."
Okrenu se rak na peti,
Da besjedi žabi teti:
"Od' otalen, žabo babo,
Ta ne valja tvoje pleme;
Oči su ti kao žiška,
Usta su ti kao ništa,
Kuća ti je lokvetina,
Ćerka ti je kurvetina.
N'jesam ti je ni prosio,
Sasmo sam se našalio."

121. KOKAN OD OVACA

Igralo je kolo djevojaka,
Među njima niko od momaka;
Samo jedan Kokan od ovaca,
Na turu mu vreća obojaka.
Al' govori najljepša djevojka:
"Oj, Kokane, zlaćani gajtane,
Ajmodere malo u konoplje!
Nešto sam ti malo sigurala:
Ja kajganu od šezdeset jaja;
Malen sam ti sirac usirila,
Malen sirac od tri varenike,
Od tri jutra, od šezdeset ovce;
Malen sam ti krušac ukuvala,
Malen krušac od tri varićaka;
Čalabrkni, dok ti ručak dođe!
Ručak ti se na kolima vozi:
Tri barilca rujanoga vinca,
Petnajst oka pečenoga mesa,
Osam kruva od osam vagona."

Sav zavičaj - grobovi zeleni

122. RASTANAK BRATA I SESTRE

Majka Jovu na vojsku otprema,
Pratila ga stara mila majka,
Pratila ga do devet konaka,
A sestrica do sinjega mora.
Kad se Jovo naveze na more,
Njem' govori sestrica jedina:
"Obazri se, moj brate jedini,
Pogledaj mi na rukave moje,
Da ti vidim crne oči tvoje,
Da počinjem na rukave moje,
Na rukave, sitno zarukavlje,
Kad pogledam na rukave moje,
Minuće me želja braca Jove!"

123. GRANIČAREVA SUDBINA

Zemljicu ću uzorati,
Bojana đevojko,
Šenicu ću posijati,
Bojana đevojko,
Vinograd ću posaditi,
Bojana đevojko,
Jabuke ću kalemiti,
Bojana đevojko,
Livade ću pokositi,
Bojana đevojko,
Vrane konje odgojiti,
Bojana đevojko,
Onda ću te isprositi,
Bojana đevojko,
Isprositi, oženiti,
Bojana đevojko,
Djecu ćemo poroditi,
Bojana đevojko,
Srećno ćemo živovati
Bojana đevojko,
Zemlju Jovo uzorao,
Bojana đevojko,
Šenicu je posijao,
Bojana đevojko,
Vinograd je posadio,
Bojana đevojko,
Jabuke je kalemio,
Bojana đevojko,
Livade je pokosio,
Bojana đevojko,
Vrane konje odgojio,
Bojana đevojko,
Đevojku je isprosio,
Bojana đevojko,
Isprosio, oženio,
Bojana đevojko,
Sedam dana milovao,
Bojana đevojko,
Krajina je zavojštila,
Bojana đevojko,
Mlada Jovu odnijela,
Bojana đevojko,
Mlada ljuba tugovala,
Bojana đevojko,
Ni za grob mu nije znala,
Bojana đevojko,
Tugovala, bolovala,
Bojana đevojko,
Mlada Bogu dušu dala,
Bojana đevojko,

124. ZAŽELILI SE BOJA

"Sokolovi, sivi tići,
Braćo moja, Jugovići,
Lazar zove, kruna ište,
Ajmo, braćo, na bojište!
Na bojištu sablja čeka,
Je l' vam žao mlada v'jeka?
Na bojištu truba trubi,
Je l' vam žao mladi' ljubi?"
"Ljubi smo se naljubili,
Boja smo se zaželili!"

125. BUBANJ BUBNJA, NENO

Bubanj bubnja, neno,
A svirala svira;
Sad moj dragi, neno,
Uz vojsku maršira.
Bole li ga, neno,
Noge marširajuć,
Bela pleća, neno,
Telećak noseći,
Crne oči, neno,
Desno gledajući?

126. ŽELJA ZA SLOBODOM

Sad pomozi, mili Bože,
Bez tebe se sve ne može:
Podaj nama tija vjetra,
I u vjetru kralja Petra;
Oslobod' nam manastire
I oko nji' sve pastire.

127. GRANIČARSKA

Mili Bože, ima li junaka,
Ta junaka, a nad graničara?
Sva mu sreća - milost je careva!
A imanje - to golo kamenje.
Dvori su mu - niska kolibica:
Sva svetija - drvena crkvica;
Krsna slava - prosena je slama;
Sav zavičaj - grobovi zeleni!
Davor' sine, više s' zaslužio!

128. KO BI KRVCU U R'JEKU SKUPIO

Ko bi krvcu u r'jeku skupio
I dolinom jednom navratio,
Veća b' r'jeka od Radonje bila,
Vojnića bi grada potopila!

129. NA KORDUNU GROB DO GROBA

Na Kordunu grob do groba,
Traži majka sina svoga.
Našla ga je, na grob klekla,
I ovako sinu rekla:
"Avaj, sine, radost moja,
Gdje počiva mladost tvoja?"
Otac plače, majka cvili:
"Otvori se, grobe mili!"
Grobak se je otvorio,
Sin je majci govorio:
"Od' otale, majko moja,
Teška mi je suza tvoja,
Teža mi je suza tvoja,
Nego crna zemlja moja!"

130. POGIBIJA STOJANA MATIĆA

Sanak snila Stojanova seka,
sanak snila i u snu vidila:
gdje proletje jato golubova,
među njima ptica siv sokole,
odletješe prema Lapcu gradu;
Al' je Lapac tama obuzela:
U tamu su ptice uletjele,
od tame im krila otpadoše.

131. TUŽBALICA ZA DANICOM LJEPOVIĆ

Joj, Danice, na nebu zvjezdice,
joj, Danice, naša preodnice,
ti si nam svijetlila,
ti si nas sviju grijala!
Ajoj, prerano se malda ugasi,
dušmanska te kosa pokosi
u Lici snježnoj, ledenoj,
dušmanska te kosa pokosi
na krvavom snijegu, sejo,
đe padoše drugovi tvoji
dok te osvetiše, sejo!
Ajoj, Danice, diko naša,
ostade li pusta puška tvoja,
koju si, sejo, toliko voljela
i dugo za njom žudila,
sa kom si na dušmana jurišala,
kojom si nas, sejo, branila
od bijesnih pasa, sejo?
Joj, kome si je, sejo, predala?
Ko će te sa njom osvetiti?
Ajoj, Daš, brate mili,
najmlađi najmiliji,
ajoj, u svijet si nejak otišao,
od tebe glasa ne čujemo.
Joj, braco, ako si puški dorastao,
ajoj, dođi, braco,
uzmi sejinu pušku opustjelu,
osveti, Damjane, seju našu.
Ajoj, goni dušmane, braco,
joj, sa praga našeg spaljenog,
sa praga ojađenog,
ajoj, sa groblja ovog krvavoga!

Manastir se zatvorio

132. BOLNA BOJANA

Čuva ovce Bojana, Bojana, more, bolna Bojana,
Čuva ovce, čuva ovce, Bojana, more, bolna Bojana,
Pokraj druma careva, Bojana, more, bolna Bojana,
Pokraj druma, pokraj druma careva, bolna Bojana.
K njoj dolazi Jovana, Jovana, more, bolna Bojana,
K njoj dolazi, k njoj dolazi Jovana, bolna Bojana:
"'Ajd, ustani, Bojana, Bojana, more, bolna Bojana,
'Ajd, ustani Bojana, Bojana, more, bolna bojana,
Došli su ti svatovi, Bojana, more, bolna Bojana,
Došli su ti, došli su ti svatovi, more, bolna Bojana,
I u njima mlad bratić, Bojana, more, bolna Bojana,
I u njima, i u njima, mlad bratić, more, bolna Bojana;
'Ajd, ustani, sestrice, Bojana, more, bolna Bojana,
'Ajd, ustani, 'ajd ustani, sestrice, more, bolna Bojana,
Došli su ti svatovi, Bojana, more, bolna Bojana,
Došli su ti, došli su ti svatovi, more, bolna Bojana,
I u njima, vojvoda, Bojana, more, bolna Bojana,
I u njima, i u njima vojvoda, more, bolna Bojana!"

133. MAJKA NEMAJKA

Živio je Bogdan i Bogdanka,
Živili su za devet godina.
Kad nastala godina deseta,
Teško se je Bogdan razbolio.
Na umoru Bogdanku zaklinje:
"Oj, Bogdanko, moja vjerna ljubo,
Ja umirem, a ti ćeš ostati.
Ne udaj se za devet godina,
Ne ostavlja čedo u kol'jevci,
Niti moje ti sramoti dvore!"
Al' besjedi ljuba Bogdanova:
"Oj, Bogdane, mili gospodaru,
Ne mogu ti udovica biti,
Ne mogu ti ni devet neđelja,
A kamoli za devet godina!"
Bogdan umre, Bogdanka ostade.
Al' ne prođe ni neđelju dana,
Bratac seji prosioce vodi:
"Ajde, sejo, da kraljica budeš!"
Al' besjedi ljuba Bogdanova:
"Pričekajte, kićeni svatovi,
Dokle sunce za goru zaiđe;
Dok zatvorim dvore Bogdanove,
Dok uljuljam čedo Bogdanovo."
Živila je za devet godina,
Kad godina nastala deseta,
Sjetila se ljuba Bogdanova,
Sjetila se dvora Bogdanova.
Ona ide u goru zelenu,
Pa doziva nebesku zv'jezdicu:
"Oj, Boga ti, svijetla zv'jezdice,
Jesi l' vid'la dvore Bogdanove?
Jesu l' dvori korovom obrasli?
Je l' uspalo čedo Bogdanovo?
Je li čedo ljebom ogladnilo?
Je li čedo vodom ožednilo?
Je li čedo željno svoje majke?"
Al' govori nebeska zv'jezdica:
"Ja sam vid'la dvore Bogdanove:
jesu dvori korovom obrasli.
jes' uspalo čedo Bogdanovo,
Jeste čedo ljebom ogladnilo,
Jeste čedo vodom ožednilo -
Ali nije željno tak'e majke!"
Kad to začu ljuba Bogdanova,
Ne okrenu dvoru gospodskome,
Već okrenu širokom jezeru -
U jezeru udavi se mlada.

134. SMRT OMERKE DJEVOJKE

Bolovala Omerka djevojka,
Bolovala devet godin' dana
I desete pola godinice -
Tad umrije Omerka djevojka.
Lepo ju je požalila majka:
"Oj, Omerka, moja mila ćeri!
Da mi moreš progledati sada,
Pa da vidiš šta ti majka radi,
Đe ti majka belo ruvo sprema,
Majka sprema, al' ga nosit nećeš!"
Još ju bolje požalila seja:
"Oj, Omerka, moja mila seko!
Da mi moreš progledati sada,
Pa da vidiš šta ti seja radi,
Đe ti seja sitan peč ispleće,
Seja spreće, al' ga nosit nećeš!"
Još ju bolje požalio bajo:
"Oj, Omerka, mila sestro moja!
Da mi moreš progledati sada,
Pa da vidiš šta ti bajo radi,
Đe ti bajo vrane konje preže,
Pa će seju vozit na vjenčanje -
Odvešće je, al' je vratit neće!"

135. SEJA BRATA NA VEČERU ZVALA

Seja brata na večeru zvala:
"Ajde, bajo' sa mnom večerati!"
"Ne mogu ti, sejo, večerati,
Sinoć sam ti na razboju bio,
Veliki sam zulum učinio,
Ubio sam turskog kapetana.
Turci neće zlata ni dukata,
Oni 'oće glavu baš za glavu!"
Opet seja na večeru zove:
"Ajde, bajo' sa mnom večerati!
Seja ima do tri sina mlada,
Jednoga ću pregoreti za te,
Jednoga ću, a ne znam koga ću!
Il' ću Radu, prvo radovanje,
Il' ću Milu, prvo milovanje,
Il' ću Simu, Simeuna mlada!"
Kad ujutru jutro osvanulo,
Budi Radu, prvo radovanje:
"Ustaj Rade, prvo radovanje!
Ajde, sine, uji u svatove!
Ujo će te l'jepo darivati:
On će dati konja i sokola,
A ujna će tananu košulju!"
"Ne mogu ti ja ustati, majko,
Ljuto me je zaboljela glava."
Budi Milu, prvo milovanje:
"Ustaj, Mile, prvo milovanje!
Ajde, sine, uji u svatove!
Ujo će te lijepo darivati:
On će dati konja i sokola,
A ujna će tananu košulju!"
"Ne mogu ti ja ustati, majko,
Ljuto me je zubak zabolio!"
Budi majka Simeuna mlada:
"Ustaj, sine Simeune, majci!
Ajde sine uji u svatove!
Ujo će te lijepo darivati:
On će dati konja i sokola,
A ujna će tananu košulju!"
Usta Simo ko da spavo nije!
On uzima konja i sokola:
Konja sedla, konj se rasedlava,
Perje meće, perje mu trepeće,
Djet'o čika, u oči zal'jeće:
"Mila majko, dobra biti neće!"
Kad je došo nasred polja ravna,
Nasred polja tri Turčina mlada.
Prvi veli: "Dobrog li junaka!"
Drugi veli: "Žalosna mu majka!"
Treći sjedi, ništa ne besjedi -
Trže sablju, odsječe mu glavu!
Mrtva glava sve'dno progovara:
"Bog ubio svaku majku milu,
Koja voli bratu nego sinu!"

136. VJENČANI U NEZNANJU

Čuva ovce Smiljanica,
vojvodina čobanica;
na putu se obuvala,
na kamenu užinala.
Otud ide devet braće;
najstarij' je Mlađanine,
a najmlađi Radojica.
Progovara Mlađanine:
"Ajmo prosit Smiljanicu
Da ženimo Radojicu!"
Isprosiše, povedoše.
Kad su bili manastiru,
manastir se zatvorio.
Kad su bili u ložnici,
obasjala sjajna zv'jezda
u njedrima Smiljanice,
Progovara Radojica:
"Boga tebi, Smiljanice,
kog si roda i plemena?"
"Ne znam, bogme, Radojica,
malena sam zarobljena.
Čula jesam đe kazuju
da ja imam devet braće;
najstariji je Mlađanine,
a najmlađi Radojica."
Progovara Radojica:
"Prosti, Bože, po neznanju!
Ne ljubim te kano ljubu,
već te ljubim ko brat seju."

137. BALADA O ARAMBAŠI LUKI

Mili Bože, čuda velikoga,
Đe u jesen gora prolistala,
i u gori jabuka cvetala.
Pod njom sjede kićeni svatovi,
Među njima lijepa djevojka.
Al' govori lijepa djevojka:
"Bogom vama, kićeni svatovi,
Tijo 'ajte, a vi ne pjevajte,
Ova gora nikad sama nije.
U njoj ima trideset ajduka,
Među njima arambaša Luka!"
Još su oni u riječi bili,
Kad eto ti trideset ajduka,
Ponajprednji arambaša Luka.
Progovara arambaša Luka:
"Bogom vama, kićeni svatovi!
Il' volite pogubiti glave,
Ili nama predati djevojku?"
Al' govore kićeni svatovi:
"Mi volimo glave pogubiti,
Nego vama curu pokloniti!"
Trže Luka sablju iz korica,
Svema redom poodsjeca glave!
Kad je došo redak na djevojku,
Njoj govori arambaša Luka:
"Oj, djevojko, imaš koga svoga?"
"Imala sam brata jedinoga,
I on mi je u ajduke o'šo,
Po imenu arambaša Luka."
Ciknu Luka kajno ljuta zmija
i Podvrisnu kajno bijela vila:
"Bogom tebi, moja sestro mila,
Što se prvo pokazala nijesi,
Da ne gubim tvojije' svatova,
I svojega zeta jedinoga!"

138. ŽALOST ZA BRATOM

Pase ovce Eva Radojeva,
Tri jutarca do žarkog sunašca.
Kad četvrto jutro osvanulo,
A žarano sunce zastajalo,
Pitala ga Eva Radojeva:
"Oj, žarano, đe si zastajalo?"
"Zastajalo čudo gledajući:
Đe umire jedinac u majke.
Njemu majka više glave sjedi,
Suze briše, belu knjigu piše,
Kosu reže, belu knjigu veže,
Suze tare, belu knjigu šalje;
Pa je šalje na devet gradova,
Da mu dođe sve devet sestara,
Ne piše im da je umro bajo,
Već im piše da se ženi bajo.
Svaka seja konja osedlala,
A najmlađa konja i sokola.
Kad su došli blizu bela dvora -
Ne čuju se dude i svirale,
Ne čuju se kićeni svatovi,
Već se čuju drveni majstori,
I čuje se grlo materino.
Svaka seja tu je priplakala,
A najmlađa mrtva zemlji pala.

139. OMERKA DJEVOJKA

Pase ovce Omerka djevojka,
š njom poredi Omer momče mlado.
Pasli ovce devet godin' dana;
kad navrši deveta godina
i deseta na zavodu bila,
vata mi se Omer momče mlado
u njedarce Omerki djevojci.
Al' govori Omerka djevojka:
"Da ti s Bogom, Omer momče mlado,
ne vataj se meni u njedarce,
neg' me čekaj godinicu dana,
dok narastu dojke za dojenje,
a bijelo lice za ljubljenje,
dokle budu prsti za prstenje!"
Kad se svrši deset godin' dana,
al' govori Omer momče mlado:
"Oj, starice, mila moja majko,
došlo vr'jeme da se Omer ženi!"
"Okle će te oženiti majka?"
"Oću, majko, Omerku djevojku,
što smo pasli devet godinica -
češljala me jutrom i večerom,
a pletala kose na zavojke!"
Al' besjedi Omerova majka:
"Aj, Omere, drago d'jete moje,
Što će teti jedna čobanica -
tebe oće oženiti majka
sa djevojkom Atlagića Vatom,
štono mlada na pendžeru veze
zlatnom žicom, srebrnom iglicom!"
Al' govori Omer momče mlado:
"Kupi svate, ostarjela majko!"
Skupi majka kićene svatove,
ode dvoru Vate Atlagića,
te isprosi Atlagića Vatu
i dovede bijelome dvoru.
Kad se tamna noćca uvatila,
svodi majka Omer momče mlado
i svodila Vatu Atlagića.
Al' besjedi Omer momče mlado:
"Da ti s Bogom, Atlagića Vato,
ne daj glasa do granuća sunca -
nek se braća pjesme napjevaju,
a sestrice kola nakolaju!
Kad ujutro svane, sunce grane,
tad mi kaži staroj mojoj majci -
što su meni kićeni svatovi,
da su meni moji nosioci;
što su oni crljeni barjaci,
da su oni bijeli pokrovi;
da me nose putem širokijem
ispred dvora Omerke djevojke!"
Al' pop'jeva Omerova majka:
"Nu, uncuta sina Omer' moga -
sinoć sam ga jedva ljubom legla,
a jutros se ni da diže neće!"
Al besjedi Atlagića Vata:
"Da ti s Bogom, Omerova majko,
bogme ti se ni dignuti neće!
Naredio Omer momče mlado
da mu odeš osjeći nosila,
da ga nosiš Omerki pred dvore,
da mu kreneš kose na zavojke,
što ih n'jesi ugojila, majko,
nego mlada Omerka djevojka!"

EPSKE PJESME

140. BOG NIKOM DUŽAN NE OSTAJE

Dva su brata u milošti rasla,
Među njima sestrica Jelica;
Štogođ stječu sve sestrici daju.
I najkašnje nože sakovali
I sestrici na ostavu dali,
Sestrica i' pod glavu metnula.
To gledala mlada Pavlovica,
Pak je zato na nju zlobna bila.
Vaj, milošto, od Boga poslata!
Kuda li je Pavlovica mlada?
Kad se mrkla samrknula noćca,
Ona uze nože ispod glave,
Ispod glave svoje zaovice,
Po imenu mlađane Jelice;
Pak odlazi kradom kradomice,
Pake zakla konja i sokola,
Pa se vrati dvoru bijelome.
Kad svanulo i sunce granulo,
Ide ona gospodinu Pavlu,
Pake cvili i 'vako besjedi:
"Zlo ti jutro, gospodine Pavle!
Zla ti sreća, gospodine Pavle!
Na'pako ste sestru milovali,
Na'pakije nože sakovali
I sestri i' na ostavu dali -
Zaklala ti konja i sokola;
Ako meni ne vjeruješ, Pavle,
Eno noža krvavi' pod glavom!"
Vrlo braća sestru oklinjahu,
Sestrica se većma kunijaše:
"N'jesam, braćo, braće ne željela,
E, tako mi sunca žaranoga!
A ako mi ne vjeruješ, Pavle,
Eto t' polja, eto t' dobri konja,
Pa vi mene, braćo, istrgajte,
Istragajte konjima na repove!"
To su braća sestri vjerovala.
Kad to viđe Pavlovica mlada,
Da će braća sestri vjerovati,
Od jada se 'malo ne razleti,
Kano buva, kad s' u vatru baci.
Tek kad s' mrkla samrknula noćca,
Opet vadi nože ispod glave,
Ispod glave svoje zaovice,
Po imenu mlađane Jelice;
Pake zakla sina i sinovca,
I ostavlja krvave noževe,
Ostavlja i' u zlatne korice
I meće i' za'vi pod uzglavlje.
Kad svanulo i sunce granulo,
Ide ona gospodinu Pavlu,
Pak ovako cvili i besjedi:
"Zla ti sreća, gospodine Pavle!
Na'pako ste sestru milovali,
Na'pakije nože sakovali
I sestri i' na ostavu dali.
Kut ti zakla konja i sokola,
Tud ti zakla sina i sinovca;
Ako meni ne vjeruješ, Pavle,
Eno noža krvavi' pod glavom!"
Kad to čuo gospodine Pavle,
Skoči jadan, kanda se pomami,
Pak on leti seji u odaju,
Ali seja još sanak boravi.
On uzimlje srebrne noževe
Ispod glave sestrice Jelice,
Pak i' vadi iz zlatni' korica -
Ali noži gadni i krvavi!
Kad se seja sankom razabrala,
Vrlo braća seju oklinjaše,
Sestrica se većma kunijaše:
"N'jesam, brate, braće ne željela,
E, tako mi sunca žarenoga!
Ako meni ne vjeruješ, Pavle,
Eto t' polja, eto t' dobri' konja,
Neka mene konji istrgaju!"
Al' to brate sestri ne vjerova,
Van je uze za bijele ruke,
Svezaše je konjma za repove,
Oćeraše niz to polje ravno.
Đe joj kapca krvi padijaše,
Onđeka se sv'jeća palijaše;
Đe joj pade struk njezini' kosa,
Onđe raste bosiljkova trava;
Đe joj pade baš glava i telo,
Onđeka se crkva sagradila.
Malo za tim vr'jeme postojalo,
Baš ne prođe ni godina dana,
Razbolje se mlada Pavlovica.
Bolovala devet godin' dana.
Kroz kosti joj muve prol'jećale
I kroza nju trava prorastila;
U travi se ljute zmije legu,
Pa joj ljube i oči i lice
I u travu s' opet sakrivaju.
Kad je njojzi bolja dojadila,
Ljuto cvili mlada Pavlovica,
Ljuto cvili i govori Pavlu:
"Boga tebi, gospodine Pavle,
Gradi meni lagana nosila,
Od orasa, drvca laganoga,
Pa me nosi zaovinoj crkvi,
Ne bi l' mene oprostila crkva!"
Kad to čuo gospodine Pavle,
On joj gradi lagana nosila,
Od orasa, drvca laganoga,
Pa je meće na laka nosila,
Pa je nosi zaovinoj crkvi.
Sve što oni bliže crkvi idu,
To se crkva sve dalje odmiče.
Kad se crkvi veće dojadilo,
Al' iz crkve nešto progovara:
"Baci kuju u zelenu travu,
Pa ti odi baš sestrinoj crkvi!"
Kad to čula mlada Pavlovica,
Ljuto cvili i govori Pavlu:
"Pometni me, gospodine Pavle,
Da ti samo tri riječi kažem."
Kad je Pavle pometnu na zemlju,
Ona zače, pa kazuje Pavlu:
"Ko ti zakla konja i sokola?
Ja ti zakla konja i sokola.
Ko ti zakla sina i sinovca?
Ja ti zakla sina i sinovca."
Kad to čuo gospodine Pavle,
Ljuto kune, sebi ne da mira,
Ljuto kune Pavlovicu gospu:
"Gospo moja, od Boga prokleta,
Ti si mene sestrom rastavila,
Ne rastala se dušom ni t'jelom,
Pod tobom se bezdan provalio!"
Pa je veže konjima za repove,
Pa je odbi niz to polje ravno,
Rastrgoše j' na četiri strane.
Đe je od nje kapca krvi pala,
Onđeka se mutna lokva stvori;
Đe joj pade struk njezini' kosa,
Onđe raste čičak i kopriva;
Đe joj pade baš glava i telo,
Onđeka se bezdan provalila.
Kad se bezdan jako razvalila,
Razvalila, a i obrušila,
Onđeka se jezero provali:
Po jezeru onaj konjić pliva,
Na konjiću sjedi soko tica;
A za njime dv'je zlatne koljevke
I u svakoj koljevci po čedo,
Jedno sine, a drugo sinovče,
Sve onoga gospodina Pavla.
U koljevci sina Pavlovoga
Pod gr'ocem ruka materina,
A u ruci tetkini noževi!

141. ĐAKON STEVAN I DVA ANĐELA

Rano rani đakone Stevane,
Prije sunca na Svetoga Đurđa;
Nit s' umio, nit Bogu molio.
Sretaju ga dva anđela mlada,
Božiju mu pomoć nazivaše:
"Božja pomoć, đakone Stevane!"
Ljepše njima đakon privatio:
"Da ste zdravo, dv'je delije mlade!"
Još besjede dva anđela mlada:
"Bogom tebi, đakone Stevane,
Što si tako rano uranio,
Prije sunca na Svetoga Đurđa;
Nit s' umio, nit Bogu molio?"
Progovara đakone Stevane:
"Bogom vami, dv'je delije mlade,
Kako vami uraniti neću,
Kad ja 'ranim devet slijepije
I još uz to devet nijemije."
Vele njemu dva anđela mlada:
"A ti odi dvoru bijelome;
Pa ti kolji sina jedinoga,
Po imenu dijete Stevana!
Maži oči devet slijepije,
Poji krvi devet nijemije;
Slijepci će ti u sunce gledati,
A n'jemi će srpski govoriti."
To je Stevan jedva dočekao.
Broz ode dvoru bijelome,
Te on kolje sina jedinoga,
Po imenu dijete Stevana.
Zlatan kondir krvi navatao;
Maže oči devet slijepije,
Poji krvi devet nijemije.
I sl'jepci mu u sunce gledaše,
A nijemi srpski govoraše.
Mislio je đakone Stevane,
Mislio je da je zakla sina;
A on zakla jedno janje malo.
Drugo jutro đakone Stevane,
Drugo jutro rano uranio -
I našao sina jedinoga,
Po imenu dijete Stevana;
Nađe njega u zelenoj bašči,
Đe s' umeće zelenom jabukom.
To je njemu vrlo milo bilo;
Uzimlje ga sebi u naramak,
Te ga nosi dvoru bijelome.
Dade sina svojoj staroj majci
I dade ga previjernoj ljubi;
Pa besjedi đakone Stevane,
Pa besjedi svojoj staroj majci
I kazuje svojoj v'jernoj ljubi:
"Mislio sam da sam zaklo sina,
A ja zakla jedno janje malo!"

142. NEJAKI DEJAN I CAR

Visom lete dva vrana gavrana,
Još su viši Dejanovi dvori;
Pred dvorom je majka Dejanova,
Ona veze Dejanu košulju,
Zlatnom žicom, srebrnom iglicom,
I Dejanu svome popijeva:
"Rasti bolje, moj sine Dejane,
Da otmemo caru carevinu,
Da otmemo kralju kraljevinu,
To je naša starevina bila!"
Misli majka da niko ne čuje,
To slušale dvije pašalije,
Pa odoše caru kazivati:
"O, čestiti care gospodine,
Je li, care, testir divaniti?"
Veli njima care gospodine:
"Boga vami, dvije pašalije,
Jeste, paše, testir divaniti!"
Al' govore dvije pašalije:
"O, čestiti care gospodine,
Pred dvorom je Dejanova majka,
Ona veze Dejanu košulju,
Zlatnom žicom, srebrnom iglicom,
I Dejanu svome popijeva:
'Rasti bolje, moj Dejane sine,
Da otmemo caru carevinu,
Da otmemo kralju kraljevinu,
To je naša starevina bila.'"
Kad je care razumio glase
I vidio što mu Turci kažu,
On se skače na noge lagane,
Pa na noge obu jemerlije,
Dur-bojanli čibuk raspalio,
Opasuje dva svilena pasa,
Kratki su mu četrjest aršina,
Pa uzimlje perali kandžiju,
Pripasuje sablju posjeklicu,
Uzja'uje pomamna đogata,
Udara ga s obadvije strane,
Skače đogo ujeli ga vuci,
Pred džamijom đe klanjaju Turci,
Tri aršina u višinu skače,
A četiri ravna polja prima.
Kad je doša dvoru Dejanovu,
Pred dvorom je Deju uvatio,
Sveza njemu ruke naopako,
Bije njega perali kandžijom.
Ciči Dejan kano ljuta zmija,
Kuka majka kano kukavica,
A prevrće kano lastavica.
Al' govori care gospodine:
"O, starice, Dejanova majko,
Je l' istina što mi Turci kažu?
Je l' istina da s' pred dvorom bila
I Dejanu svom košulju vezla,
Zlatnom žicom, srebrnom iglicom,
I još njemu 'vako popjevala:
'Rasti bolje, moj Dejane sine,
Da otmemo caru carevinu,
Da otmemo kralju kraljevinu,
To je naša starevina bila!'?"
Kaže njemu Dejanova majka:
"Jest istina, care gospodine,
Jest istina, al' sam se šalila."
Kad to čuo care gospodine,
Vodi Deju kamenoj tavnici
I baca ga na dno od tavnice.
U tavnici voda do koljena,
Ševar trava momku do rukava,
Po njoj plove zmije i gušteri,
Zmije kolju, a gušteri štiplju.
Mili Bože, čuda velikoga!
Ne pasala ni godina dana,
Ali ide Dejanova majka,
Sakupila jedan tovar blaga,
Pa ga goni caru gospodinu,
Ne bi li joj Deju oprostio,
Oprostio proklete tavnice.
Kad je došla caru gospodinu,
Božju mu je pomoć nazivala:
"Božja pomoć, care gospodine!"
Njojzi care Boga privatio:
"Bog da dobro, Dejanova majko!"
Al' govori Dejanova majka:
"O, čestiti care gospodine,
Evo tebi jedan tovar blaga,
Pušti meni nejakog Dejana!"
Primi care jedan tovar blaga,
Pa je onda ušćulio brke,
Na caricu ni pogledat neće.
Kada viđe Dejanova majka
Da joj care ne pušta Dejana,
Ona ode kući kukajući.
Mili Bože, čuda velikoga!
Ne pasalo dvije godinice,
Ali ide Dejanova majka,
Sakupila dva tovara blaga,
Pa ga goni caru gospodinu,
Ne bi li joj Deju oprostio,
Oprostio proklete tavnice.
Kad je došla caru gospodinu,
Božju mu je pomoć nazivala:
"Božja pomoć, care gospodine!"
Njojzi care Boga privatio:
"Bog da dobro, Dejanova majko!"
Al' govori Dejanova majka:
"O, čestiti care gospodine,
Evo tebi dva tovara blaga,
Otvori mi prokletu tavnicu
Da pokupim Kosti Dejanove,
Da i' nosim na Sitnicu vodu,
Da i' perem u Sitnici vodi,
Da i' sušim prema žarkom suncu,
Nek se od nji' sokolovi legu!"
Prima blago care gospodine,
Pa se skače na noge lagane,
I uzimlje ključe od tavnice,
Te otvori vrata od tavnice -
Kad li Dejo služi krsno ime,
Krsno ime svetitelja Đurđa.
Pred njime je srebrna trpeza,
Na trpezi 'ljeba bijeloga,
Puna čaša vina crljenoga.
Pita njega care gospodine:
"Boga tebi, nejaki Dejane,
Kaži pravo, tako bio zdravo,
Ko ti dade srebrnu trpezu,
Ko ti dade 'ljeba bijeloga,
Ko ti dade vina crljenoga?"
Al' besjedi nejaki Dejane:
"Kad me pitaš, care gospodine,
Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
Sveti Petar srebrnu trpezu,
Sveti Niko 'ljeba bijeloga,
Sveti Ile vina crljenoga,
Da ja služim svoje krsno ime,
Krsno ime svetitelja Đurđa."
Kad je care razabrao r'ječi,
On poskoči, kanda međed riknu:
"Bre, Dejane, kurvino kopile,
Kurve tebe u vinu popile!
Kakvom smrti voliš umrijeti:
Ali voliš da te vatrom palim,
Ali voliš da t' u vodu bacim?"
Misli Dejan, misli svakojako,
Sve mislio, u jedno smislio,
Pa je caru tijo govorio:
"O, čestiti care gospodine,
N'jesam riba, da m' u vodu baciš,
Ni vještica, da me vatrom pališ;
Već sam junak, da junački ginem.
I čuj mene, care gospodine!
Podaj meni sakata đogata,
Nejašena devet godin' dana,
Nejašena, u boj nevođena,
I daj meni sablju pometkinju,
Na kojoj su kokoši ležale,
Koja j' pusta za kore prirasla;
Sveži meni noge ispod đoge,
A sveži mi ruke naopako;
Pa me pušti niz to polje ravno,
Za mnom pušti do trista Turaka,
Nek me Turci nožima raznesu!"
To je care jedva dočekao,
Pa mu daje sakata đogata,
Nejašena devet godin' dana,
nejašena, u boj nevođena.
I daje mu sablju pometkinju,
Na kojoj su kokoši ležale,
Koja j' pusta za kore prirasla.
Pa mu veže noge ispod đoge
I veže mu ruke naopako,
Te ga pušti niz to polje ravno,
Za njim pušti do trista Turaka,
Da ga Turci na nož'ma raznesu.
No da vidiš nejakog Dejana,
Da ga vidiš, vesela mu majka,
Kad je bio nasred polja ravna,
On poteče poljem širokijem,
Pak on viče grlom bijelijem:
"Sveta Petko, odr'ješi mi ruke,
Sveti Đurđu, naoštri mi sablju,
A Neđeljo, razigraj mi konja!"
To začula sveta Petkovica
I to čuo svetitelju Đurđu,
Brzo idu nejakom Dejanu,
Ne bi li mu od pomoći bili.
Kad viđoše nejakog Dejana,
Sveta Petka odr'ješi mu ruke,
Sveti Đurađ naoštri mu sablju,
A Neđelja razigra mu konja.
Mili Bože, čuda golemoga!
Malo bilo, dugo ne trajalo;
Kad s' okrenu nejaki Dejane,
Pa poćera do trista Turaka
Po onome polju širokome,
Stotinu je sabljom sasjekao,
Stotinu je konjem pogazio,
A stotini ruke savezao;
Pak i' goni caru gospodinu.
Kad je doša caru gospodinu,
Božju mu je pomoć nazivao:
"Božja pomoć, care gospodine!
Evo t', care, stotinu Turaka,
nek ti budu za dar i jabuku!"
Primi care stotinu Turaka.
Onda Deji ljepše besjeđaše:
"Da si zdravo, moj sužnje nevoljni,
Do sad s' bio moj sužanj nevoljni,
A od sade moj sinak jedini!"
Pa se vati rukom u džepove
I izvadi do trijest dukata,
Te govori nejakom Dejanu:
"Na to tebi, moj sine jedini,
Pa se napi vina crljenoga,
Nek j' od tebe moja kuća mirna."
Al' s' naljuti nejaki Dejane,
Na dukate neće ni da gleda;
Neg uzimlje sablju latinkinju,
Pa odsječe caru gospodinu,
Odsječe mu ruke do ramena.
Tako Dejan zadobio carstvo,
Pa on osta sretno gospodujući
I carujuć sve do svoga v'jeka.

143. SMRT MAJKE JUGOVIĆA

Mili Bože, čuda velikoga;
kas se sleže na Kosovo vojska,
u toj vojsci devet Jugovića
i deseti star Juže Bogdane!
Boga moli Jugovića majka
da joj Bog da oči sokolove
i bijela krila labudova,
da odleti nad Kosovo ravno,
i da vidi devet Jugovića
i desetog star-Juga Bogdana.
Što molila, Boga domolila:
Bog joj dao oči sokolove
i bijela krila labudova.
Ona leti nad Kosovo ravno -
mrtvi nađe devet Jugovića
i desetog star-Juga Bogdana,
i više nji devet bojni koplja,
na kopljima devet sokolova,
oko koplja devet dobri konja,
a pored nji devet ljuti lava.
Tad zavrišta devet dobri konja,
i zalaja devet ljuti lava,
a zaklikta devet sokolova;
i tu majka tvrda srca bila,
da od srca suze ne pustila,
već uzima devet dobri konja,
i uzima devet juti lava,
i uzima devet sokolova,
pak se vrati dvoru bijelome.
Daleko je snae ugledale,
malo bliže pred nju išetale:
zakukalo devet udovica,
zaplakalo devet sirotica,
zavrištalo devet dobri konja,
zalajalo devet ljudi lava,
zakliktalo devet sokolova;
i tu majka tvrda srca bila,
da od srca suze ne pustila.
Kad je bilo noći u ponoći,
al' zavrišta Damjanov zelenko;
pita majka Damjanove ljube:
"Snao moja, ljubo Damjanova,
što nam vrišti Damjanov zelenko?
Al' je gladan šenice bjelice,
ali žedan vode sa Zvečana?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova,
nit je gladan šenice bjelice,
niti žedan vode sa Zvečana,
već je njega Damjan naučio
do ponoći sitnu zob zobati,
od ponoći na drum putovati;
pak on žali svoga gospodara
što ga nije na sebi donio!"
I tu majka tvrda srca bila,
da od srca suze ne pustila.
Kad ujutru danak osvanuo,
ali lete dva vrana gavrana:
krvava im krila do ramena,
na kljunove b'jela pjena trgla;
oni nose ruku od junaka
i na ruci burma pozlaćena,
bacaju je u krioce majci.
Uze ruku Jugovića majka,
okretala, prevrtala njome,
pa dozivlje ljubu Damjanovu:
"Snao moja, ljubo Damjanova,
bi l' poznala čija j' ovo ruka?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova,
ovo j' ruka našega Damjana,
jera burmu ja poznajem, majko,
burma sa mnom na vjenčanju bila."
Uze majka ruku Damjanovu,
okretala, prevrtala njome,
pak je ruci tijo besjedila:
"Moja ruko, zelena jabuko,
gdje si rasla, gdje l' si ustrgnuta! -
A rasla si na kriocu mome,
ustrgnuta na Kosovu ravnom!"
Nadula se Jugovića majka,
nadula se, pa se i raspade
za svojije devet Jugovića
i desetim star-Jugom Bogdanom.

144. STARINA NOVAK I KNEZ BOGOSAV

Vino piju Novak i Radivoj
a kod Bosne, kod vode studene,
kod nekoga kneza Bogosava.
A kad su se vina ponapili,
knez Bogosav stade besjediti:
"Pobratime, Starina Novače,
kaži pravo, tako bio zdravo,
sa šta, brate, ode u hajduke?
Kakva tebe oćera nevolja
vrat lomiti, po gori hoditi,
po hajduci, po lošu zanatu,
a pod starost, kad ti nije vrime?"
Veli njemu Starina Novače:
"Pobratime, kneže Bogosave,
kad me pitaš, pravo da ti kažem -
jest mi bilo za nevolju ljutu.
Ako moreš znati i pamtiti
kad Jerina Smederevo gradi,
pa naredi mene u argatluk,
argatovah tri godine dana,
a ja vukoh drvlje i kamenje
sve uz moja kola i volove -
i za pune do tri godinice
ja ne stekoh pare ni dinara,
ni zaslužih na noge opanke.
I to bih joj, brate, oprostio!
Kad sagradi Smedereva grada,
onda stade pa i kule zida,
pozlaćuje vrata i pendžere,
pa nametnu namet na vilajet,
sve na kuću po tri litre zlata -
to je, brate, po trista dukata!
Ko imade, i predade blago;
ko predade, onaj i ostade.
Ja sam bio čovjek siromašan,
ne imadoh da predadem blago,
uzeh budak, s čim sam argatovo,
pa s budakom odoh u hajduke,
pa se niđe zadržat ne mogoh
u državi Jerine proklete,
već pobjegoh do studene Drine,
pa se maših Bosne kamenite.
A kad dođoh blizu Romanije,
tu sam turske svatove susreo -
oni vode kadunu đevojku.
Svi svatovi s mirom prolazili,
zaostalo Ture mladoženja
na doratu, konju velikome,
ono ne šće da prolazi s mirom,
već poteže trostruku kandžiju
(tri su na njoj lule* od tumbaka)
pa udara mene po plećima.
Triput sam ga Bogom pobratio:
"Molim ti se, Ture mladoženja,
a tako ti sreće i junaštva,
i tako ti sretnoga veselja,
prođi me se, hajde putem s mirom -
vidiš da sam čovjek siromašan!"
Opet Ture da s' okani neće.
Kad je mene malo zaboljelo,
i ja sam se vrlo ražljutio,
pa potegoh budak sa ramena
te udarih Ture na doratu.
Kako sam ga lako udario,
umah sam ga s konja oborio,
i k njemu sam onda priletio;
udarih ga još dva i tri puta
dok sam njega s dušom rastavio.
Vatih mu se rukom u džepove,
kod njeg' nađoh do tri kese blaga,
pa ih pušti sebi u njedarca;
otpasah mu sablju od pojasa,
njem' otpasah, a sebi pripasah;
ostavih mu budak više glave,
da čim će ga zakopati Turci,
pa posjedoh njegova dorata,
odoh pravo gori Romaniji.
To gledaju svi turski svatovi,
ne šćedoše mene ni ćerati,
ja ne šćeše, ja li ne smjedoše.
Evo ima četr'est godina,
Romaniju goru obiknuo,
bolje, brate, nego moje dvore;
jer ja čuvam druma kroz planinu,
dočekujem Sarajlije mlade,
te otimam i srebro i zlato
i lijepu čohu i kadifu,
odijevam i sebe i društvo;
a kadar sam stići i uteći
i na strašnu mjestu postajati -
ne bojim se nikoga do Boga!"

* Lula ovdje znači kao mala čašica, otprilike kao poveliki naprstak.

145. BAN SEKULA I VILA

Zaigra se ban Sekula
b'jelom vilom Mandalinom.
Uteče mu b'jela vila
k vedru nebu pod oblake.
I namače ban Sekula,
i namače mudru vidru
te uvati b'jelu vilu.
"Nemoj mene, ban Sekula,
nemoj mene sabljom sjeći,
kazaću ti troje bilje:
jedno bilje, ban Sekula,
rodiće ti ljuba sina;
drugo bilje, ban Sekula,
bićeš junak u družini;
treće bilje, ban Sekula,
moći će ti sablja sjeći!"
I govori ban Sekula:
"Ne budali, b'jela vilo!
Dok je meni Boga moga,
rodiće mi ljuba sina;
dok je meni brata moga,
biću junak u družini;
dok je meni desne ruke,
moći će mi sablja sjeći!"

146. OKLADA SIBINJ-JANKA

Vino piju sva gospoda,
u mletačka i zlatačka.
U vinu se ponapili,
u inatu okladili
ko će crkvu previsiti
pozlaćenim buzdovanom,
u kojem je buzdovanu
trista oka ladna gvožđa
i četiri čista srebra.
Okladi se Sibinj-Janko
da će crkvu previsiti
pozlaćenim buzdovanom,
u kojem je buzdovanu
trista oka ladna gvožđa
i četiri čista srebra.
On uzima buzdovana,
pa se baca u oblake.
Od oblaka odskočio,
crkvi toranj oborio
na čardake Vojinove -
čardaci se orušiše.
Gospoda se porušiše,
crne poše povezaše,
jera mlogo kvarivaše.
Sedam tovar' blaga daše
za okladu Sibinj-Janku.

147. JANKO I MILANKO

'Rani majka dva nejaka sina,
Po imenu Janka i Milanka,
Sve preslicom i rukom desnicom.
Kad je majka doranila Janka,
I do puške i do konja bojna,
Kada Janko do zemana dođe,
Da se Janko ženiti mogaše -
Onda njemu majka govoraše:
"Odi, Janko, da te ženi majka!"
Ali njojzi odgovara Janko:
"'Vala tebi, moja stara majko,
Ja se junak ni ženiti neću!
No sam čuo i ljudi mi kažu,
Da u gori devet ajdukova,
Da pred njima arambaše nema;
Oću njima biti arambaša!
Zato čuj me, moja stara majko,
Kuvaj meni, moja stara majko,
Kuvaj meni lake brašnenice,
L'jevaj meni vince u barilce
I pom'ješaj žežene rakije,
Ne b l' bilo, majko, laganije,
Da ja idem u goru zelenu,
Da ja tražim devet ajdukova,
Da ja njima budem arambaša!"
Kad je majka r'ječi razabrala,
Kuva ona lake brašnenice,
L'jeva njemu vince u barilce
I pom'ješa žežene rakije,
Ne bi l' Janku bilo laganije;
Tako majka opremila Janka.
Ode Janko u goru zelenu,
Da on traži devet ajdukova,
Da on njima bude arambaša.
Tri je dana po gori 'odio,
Niđe nikog nije opazio!
Kad četvrti već u podne bio -
Sjede Janko pod jelu zelenu,
Da se naje 'ljeba bijeloga,
Ponapije vina rujanoga;
Al' eto ti čuda neviđena:
Otud rupi devet ajdukova,
I govori devet ajdukova:
"Oj, Boga ti, neznana delijo,
Bi l' ti nama arambaša bio?"
Al' govori neznana delija:
"Oj, junaci, draga braćo moja,
Ja bi vami arambaša bio!
Al' ja jadan oružija nemam."
Kad to čuše devet ajdukova,
Zgledaše se jedan na drugoga,
Pa s' vatiše devet ajdukova,
Izvadiše devet dževerdana,
Dadoše mu devet dževerdana,
Dadoše mu sablju latinkinju
I dadoše pušku granajliju,
Dadoše mu kapu kubakliju,
Sve od'jelo prvog arambaše;
Smjesta posta arambaša Janko.
Mili Bože, čuda velikoga!
Kada majka dorani Milanka
Do ženidbe i do konja bojna,
Onda njemu maja govoraše:
"Odi, Mile, da te ženi majka!"
Al' govori nejaki Milanko:
"Vala tebi, moja stara majko,
Ja se junak ni ženiti neću,
Prvo Janka brata starijega!
Zato, majko, poslušaj de mene:
Kuvaj meni, moja stara majko,
Kuvaj meni lake brašnenice,
L'jevaj meni vince u barilce
I pom'ješaj žežene rakije,
Ne bi l' bilo, majko, laganije,
Da ja idem u goru zelenu,
Da ja idem potražiti Janka,
Brata Janka u gori zelenoj!"
Al' se skače ostarela majka,
Al' se skače na noge lagane,
Pa mu kuva lake brašenice,
L'jeva njemu vince u barilce
I pom'ješa žežene rakije,
Ne bi l' bilo Mili laganije;
Tako majka opremi Milanka,
Ode Mile u goru zelenu,
Ode Mile potražiti Janka,
Brata Janka u gori zelenoj.
Tri je dana po gori 'odio,
Niđe nikog nije opazio;
Kad četvrti već u podne bio -
Sjede Mile trudan i umoran,
Sjede Mile pod jelu zelenu,
Da se naje 'ljeba bijeloga,
Ponapije vina crljenoga,
Ne bi li se štogođ potkr'jepio.
Loša njega sreća poslužila
I on zaspa kano janje mlado
U gorici pod jelom zelenom.
Al' eto ti čuda neviđena:
Otud rupi devet ajdukova
I pred njima arambaša Janko.
Ugledaše devet ajdukova,
Ugledaše nejakog Milanka,
Đeno spava nejaki Milanko,
U gorici pod jelom zelenom;
Pa govore devet ajdukova,
Pa govore arambaši Janku:
"Boga tebi, arambaša Janko,
TI si vavjek junak govorio
Da na da te ne ima junaka,
Ni ljepšega, nit prikladnijega -
Eno boljeg od tebe junaka,
Đeno spava pod jelom zelenom;
Kada diše: sva se gora 'iše,
Kad uzdane: gora se pokloni,
A sve od stra' onakog junaka."
Al' govori arambaša Janko:
"Oj, Boga vam, moja braćo draga,
Pogub'te mi onoga junaka!"
Kad to šuše devet ajdukova,
Potegoše devet ajdukova,
Potegoše devet dževerdana,
I str'jeljaše nejakog Milanka,
I str'jeljaše, al' ne ustr'jeljaše,
Nikakav mu rane ne zadade.
Kad to viđe arambaša Janko,
On poteže svoju granajliju
I ustr'jeli nejakog Milanka,
U zlo ga je mjesto pogodio,
U zlo mjesto među sama puca,
Među puca, đe mu srce kuca,
Đe junaku melem ne trebuje.
Al' govori arambaša Janko:
"Oj, junaci, slatka braćo moja,
Nešto desna utrnu mi ruka,
Upitajte onoga junaka:
Ima l' koga on od roda svoga?
Ja se bojim dobro biti neće,
Ja se bojim daj' od roda moga."
Skočiše se devet ajdukova,
Pa pitaju nejakog Milanka:
"Oj, Boga ti, neznana delijo,
Kaži pravo, tako bio zdravo,
Imaš koga ti od roda svoga?"
Al' govori nejaki Milanko:
"Oj, Boga vam, moja braćo draga,
Oću vami pravo kazivati:
Ja nemadem ja od roda svoga,
Baš kod moga dvora bijeloga,
Nego staru samoranu majku,
Brata Janka u gori zelenoj."
Kad to čuše devet ajdukova,
Oni jošte pitaju Milanka:
"Oj, junače, da od Boga nađeš,
Što je tebe ovuda nosilo?"
Veli njima nejaki Milanko:
"Oj, junaci, moja braćo draga,
Mene moja samorana majka,
Mene majka ćela oženiti;
A ja sam se brata zaželio,
Pak se n'jesam ćio oženiti;
Dok ne nađem svoga brata Janka,
Brata Janka u gori zelenoj,
On u gori jeste arambaša,
On imade devet ajdukova.
Tako pođo u goru zelenu,
Da potražim svoga brata Janka,
Da ja vidim svoga brata Janka,
Da me i ta moja želja mine.
Tri sam dana po gori' odio,
Niđe nikog n'jesam opazio;
Kad četvrti već u podne bio -
Ja sam sio trudan i umoran,
Ma pod ovu jelicu zelenu,
Da se najem ljeba bijeloga,
Ponapijem vina crljenoga,
Ne bi li se štogođ potkr'jepio.
Al' eto mi časa nesretnoga,
Mene sanak obladao jako,
I ja lego glavom bez uzglavlja,
I ja zaspa pod jelom zelenom;
Đe me neko baš ženski pogubi
I rastavi sa ovijem sv'jetom."
Kad ajduci njega saslušaše,
'Itro idu arambaši Janku
I kazuju što je i kako je.
Osjeti se arambaša Janko,
Pa on viknu tanko žalovito:
"Ajme meni, udna srećo moja,
Đe pogubi brata rođenoga,
Rođenoga, brata jedinoga."
Pa s' udari po koljenu rukom,
Na koljenu čista čoja puče,
Čista čoja skerleta zelenog.
I odleti svom bratu Milanku,
Uprti ga na leđašca svoja,
Tri ga dana po gori nosio,
Ne bi li mu melem natrevio.
Kad četvrti već u podne bio,
Al' govori nejaki Milanko:
"Brate Janko, mene boli jako,
Pušti mene u travu zelenu!"
To izusti, pa dušicu pušti.
Lijepo ga bratac saranio:
Oko groba crkvu sagradio,
Oko crkve voće posadio,
Oko voća vodu navratio.
Ko je gladan, neka voće jede,
Ko je žedan, neka vode pije,
Sve pre' dušu nejakog Milanka.
Onda bilo, a sad se spominje,
Da nam Bog da' zdravlje i veselje!

148. NIJEMA MANDALINA

Kad je majka udavala Mandu,
Onda je nju sjetovala l'jepo:
"Njemuj, dušo, bar godinu dana,
Tvoja majka i tri njemovala!"
Al' je Manda pomudrija bila,
Njegovala devet godin' dana,
Njemujući tri sina rodila.
Kad je prvog porodila sina;
Al' ulazi gospodine Pavle,
Pak je pita gospodine Pavle:
"Što je tebi na kriocu, Mando?"
Muku muči n'jema Mandalina,
Muku muči, ne divani ništa;
Klanja mu se do zemljice crne.
Kad je drugog porodila sina;
Al' ulazi gospodine Pavle,
Pak je pita gospodine Pavle:
"Što je tebi na kriocu, Mando?"
Muku muči n'jema Mandalina,
Muku muči, ne divani ništa;
Klanja mu se do zemljice crne.
Kad je trećeg porodila sina;
Al' ulazi gospodine Pavle,
Pak je pita gospodine Pavle:
"Što je tebi na kriocu, Mando?"
Muku muči n'jema Mandalina,
Muku muči, ne divani ništa;
Klanja mu se do zemlji ce crne.
Al' govori gospodine Pavle:
"Što će meni n'jema Mandalina,
Što li će mi djeca od nijemca?
Idem zvati govorušu Janju;
Koja će mi s konja govoriti."
Pa isprosi govorušu Janju,
Isprosi je gospodine Pavle,
Isprosi je i još prstenova.
Kad svanulo i sunce granulo,
Ode Pavle po l'jepu djevojku,
Al' ustaje n'jema Mandalina,
Sigurava svoje troje djece,
Pa uzimlje vedro okovano,
Pa odlazi u goru na vodu;
Pa govori lađanoj vodici:
"Dobro jutro, moja vodo ladna,
Što je tebe tako zamutilo?"
Al' govori lađana vodica:
"Boga tebi, n'jema Mandalina,
Zamutili Pavlovi svatovi!"
To je Mandi vrlo žao bilo,
Onda l'jeva Manda vodu ladnu,
U 'nu svoju vedru okovanu;
Do po vedre vode je nalila,
Od po vedre suza nadolila.
Ona nosi vedru okovanu,
Odnosi je dvoru bijelome.
Kad dođoše Pavlovi svatovi
I uđoše u bijele dvore,
Pa stadoše večer večerati -
Sv'jetljala im n'jema Mandalina.
Al' govori govoruša Janja:
"Odmakni se, n'jema Mandalina!
Kad si n'jema n'jesi barem sl'jepa,
Ne kreš' luča na moje vuštane!"
Još govori govoruša Janja:
"Boga j' tebi, n'jema Mandalina,
S kim ćeš spati, s kim ćeš večerati?"
Al' govori n'jema Mandalina:
"Oj, Boga ti, govorušo Janjo,
Da ti n'jesi tako govorljiva,
Ne bi s' majci brzo povratila!
A kad 'oćeš, to treba da znadeš:
Večeraću svekrom i svekrvom
I sa svoja tri nejaka sina;
A spavaću s gospodinom Pavlom,
Kano što je to do sada bilo."
Svi se svati čudom začudiše,
Đe se Mandi jezik odr'ješio,
Tom se Pavle jako obradova;
Ali ciknu govoruša Janja,
Ona ciknu kao zmija ljuta:
"Ajme meni, 'uda srećo moja!
Sinoć dade zakon i prepreku -
Jutros ode s jadom i žalosti!"
'Vala Bogu, 'vala do vijeka,
'Vala Bogu, kad tako naredi!

149. ŽENIDBA JANKOVIĆ STOJANA

Vince piju trideset Senjana,
Baš u kuli Janković Stojana.
Šinu vince u bijelo lice,
A rakija govor zametnula.
Svaki hvali sebe i oružje,
Kako ima za pojasom sv'jetlo,
I na jasla ata od megdana.
Stole muči, ništa ne govori,
Mrke svoje oborio brke,
Niz ilike do malih pušaka,
Te pokrio pušci tepeluke;
Sjaje mu se toke kroz brkove,
Kako mjesec kroz jelove grane,
Kad obasja od petnaest dana.
Još govore butum svi serdari:
"Jankoviću, naša poglavice,
Šta ti mučiš, ništa ne govoriš?"
Al' govori Janković Stojane:
"Boga vama, trideset Senjana,
Kol'ko vas je mojijeh drugova,
Svakoga sam s ljubom sastavio,
Svakom ljuba uz koljeno sjedi,
Svaka čedo na koljenu njiše.
Ja sam zaša u peti desetak,
Pa se bojim oženit se neću."
Još govore trideset Senjana:
"Jankoviću, naša poglavice,
Dokle jeste u Kotor Kotara,
I njiovi' pošteni' sestara,
I ti ćeš se oženiti, Stole!
Biraj, Stole, koju tebi drago!"
Al' govori Janković Stojane:
"Da sam vjeru Bogu jedinome
Da ja neću kakve Kotorkinje,
Niti hoću koje Kaurkinje,
Već ja hoću Turkinju djevojku,
A djevojku iz Bunića grada:
Glavom Fatu bunićkog dizdara.
No, koji će od vas junak biti,
Da on pođe sa mnom po djevojku?"
Svi junaci nikom ponikoše,
I u crnu zemlju pogledaše,
Kako raste trava djetelina,
Kako trava na zavojke raste,
Kano dojke u mlade devojke.
Kad to viđe Janković Stojane,
Skoči Stole na noge lagane,
Pa on ide kuli na bedeme,
Pa otvara zlaćane sanduke,
Pa on vadi bijelu košulju:
Više zlata neg bijela platna!
Nju mi Stole često ne oblači,
U godinu tri put manastiru.
Za pas meće devet daniskinja,
Sve u suho zavijene zlato;
Pa on vadi zelenu dolamu,
Na dolami trideset putaca -
Svako valja šezdeset dukata!
Koje mu blizu do gr'oca,
I to mu se na burmu otklapa -
U tom nosi za ručak rakiju;
Pa on vadi kapu kubakliju,
Na kapi je do šezdeset pera -
Pera kažu otkud vjetar puše.
Na vr' kape noja tice krilo,
Na čekrk se kreće i okreće.
Preko sebe dugajliju meće -
Dugačka je dvadeset pedalja,
Ima na njoj šezdeset limova.
Pa se turi dori na ramena,
Pa odjezdi preko polja ravna,
Kano zv'jezda preko neba sjajna.
Ponajbolje Stole uvardao
Kada Turci proroku klanjaju,
A djevojke u kolu igraju.
Božju pomoć naziva im Stole.
Odgovara lijepa djevojka,
Što je kolo visom nadvisila,
A ljepotom sve je začinila:
"Da si zdravo, neznana delijo!"
Nju mi pita Janković Stojane:
"Je li testir meni poigrati,
Svoga konja malo odmoriti?"
"Testir tebi, neznana delijo,
Testir tebi, al' prilike nije.
Ako spaze Bunićani Turci,
Ni živ glave iznijeti nećeš!"
No to Stole ništa i ne sluša,
Pa on sađe u kolo igrati.
Uhvati se do Fate djevojke,
Desnom nogom očepljuje mladu,
Dugačkijem poškakljuje brkom,
I desnijem okom namiguje.
Kad se Stojan triput okrenuo,
Ozdo ide jedno Ture mlado -
Rukom miče, a plećima kreće:
"Bunićani, žalosna vam majka,
Što će vama kaurin u kolu?"
Al' govori Janković Stojane:
"Od' otale jedno Ture mlado,
Što si s' tako pobunilo jako,
Kanda s' pilo silovito vino!"
"Ne budali, Janković Stojane,
Kad ja tebe u glavu poznajem.
Znadeš vr'jeme kad smo pili vino,
Kod javora među dva jablana,
Kod brekinje niže Osredine,
Gdje Zrmanja u more pol'jeće."
Kada začu Janković Stojane
Da ga Turčin u glavu poznaje,
On potrže brijetkinju ćordu,
Da Turetu odsiječe glavu.
Trči Ture niz kaldrme donje,
Pa potrže do dva dževerdara,
Da ubije Janković Stojana -
Jedan slaga, drugi ne upali.
Stole stiže - ods'ječe mu glavu.
Povrati se tragom unatraga,
Ali nikog u kolu ne ima -
Samo čeka Fatima djevojka.
On je meće za se na dorina.
Tri puta je opasao pasom,
Četvrti put od sablje kajasom,
Da je ne bi vjetar odbacio;
Pa odjezdi preko polja ravna,
Kano zv'jezda preko neba sjajna.
Za njim trči Bunićki dizdare:
"Stani, kurvo, Janković Stojane,
Ne vodi mi lijepe djevojke!"
Stade Stojan nasred polja ravna,
Pa on pita lijepu djevojku:
"Je li testir da t' pogine babo?"
Ona zemlji oči oborila.
Stole skida dugajliju svoju,
Pa prinese crnom oku svome:
Puška pali, a Osman se svali.
Ode Stole svome b'jelom dvoru,
I odvede Fatimu djevojku,
Pa je krsti i privjenča za se.

150. DVA POBRATIMA

Dva se druga jesu pobratila:
Milivoje i Balčeta čoban,
Kod ovaca stada bijeloga;
Jedan drugom tvrdu vjeru daše
Da će oni v'jerno drugovati.
Kad se oni jesu pobratili,
Oni jesu v'jerno drugovali,
Drugovali za dugo vremena,
Skupa pasli svoje b'jelo stado,
Kroz velike i guste planine.
Kad svanuo lijep ljetni danak,
Ljetni danak mlada neđeljica;
Al' porani Balčeta čobane,
S njim porani Milivoje druže.
Oni svoje izjaviše stado,
Baš u onu goricu zelenu.
Al' da vidiš mlađani' junaka,
Da i' vidiš, pa da se zastidiš;
Kako na se gledati ne dadu,
Kako pasu svoje b'jelo stado
Sve po onoj gorici zelenoj;
Kako javi Balčeta čobane,
S njim poredi Milivoje druže,
Više skupa nego naporedo.
Kad je bio danak oko podne,
Oni svoje dojaviše stado,
Dojaviše njega na plandište;
Pad sjedoše už'nu užinati.
Kad junaci už'nu užinaše
I kada se mladi odmoriše,
Skočiše se na noge lagane,
Bacaše se kamena s ramena
I skakaše skoka junačkoga.
Ko odmeće? - Balčeta odmeće.
Ko odskače? - Balčeta odskače.
Milivoj je i viši i ljepši,
U godina malo postariji,
Bogatijeg roda i plemena;
Pak je njemu vrlo žao bilo
Što Balčeta bolji junak bješe;
Đe je njemu mlađan odbacio
I junačkim skokom odskočio.
Pa govori pobratimu svome:
"Boga tebi, moj Balčeta druže,
Ajmo-dere mi javiti stado,
Javiti ga do Kom-polja ravnog.
Na Kom-polju jabuka pitoma,
Onđe ćemo mladi počivati,
Počivati, rujno vino piti,
I ti 'oćeš još jabuke brati,
Za miloštu ostareloj majci,
Al' u selu svojoj zaručnici."
Što rekoše, to i učiniše.
Oni jave svoje b'jelo stado,
Javiše ga kroz devet planina,
Dojaviše na Kom-polje ravno;
Pa sjedoše rujno vino piti,
Ma pod onom jabukom pitomom.
Kad s' junaci ponapili vina,
Te im vince udari u lice,
Govorio Milivoje druže:
"Pobratime, Balčeta čobane,
Ti se pripni na ovu jabuku,
Pa naberi l'jepije' jabuka,
Da poneseš svojoj staroj majci,
Al' u selo svojoj zaručnici."
Prevari se Balčeta čobane,
Prevari se, žalosna mu majka,
Prevari se, ujede ga guja:
On se pripe na onu jabuku,
Da nabere l'jepije' jabuka,
Da ponese ostareloj majci,
Al' u selo mladoj zaručnici.
Al' je njemu loša sreća bila,
U za čas se pripe na jabuku -
Pa se pod njim podlomile grane
I on pade u zelenu travu,
Baš na svoga Milivoja druga.
Trže nože Milivoje druže,
Trže nože, udara Balčetu
I Balčeti isiječe ruke;
Pak on bježi u goru zelenu.
Kad to viđe Balčeta čobane,
On doziva Milivoja druga:
"Bogom brate, Milivoje druže,
Vrat' se natrag, ako Boga znadeš,
Tvrda vjera, odati te neću!"
To Milivoj za Boga primio.
I vrati se Milivoju druže,
Pa govori Balčeti čobanu:
"Oj, Balčeta, moj vijerni druže,
Bi l' mi moga preboljeti rane,
Da' ti sestrim po gorici vile,
Da ti beru svakojako bilje,
Da ti param tanane rukave,
Da zavijam tvoje grdne rane?"
Al' govori Balčeta čobane:
"Boga tebi, Milivoju druže,
Ti ne sestri po gorici vile,
Da mi beru po gorici bilje,
Nit mi paraj tanani' rukava,
Nit zavijaj moje grdne rane;
Jer ja neću preboljeti rana.
No ču li me, Milivoju druže,
Eto t' stada i moga i tvoga;
A ja idem dvoru bijelome,
Moja j' majka svaka travarica,
Moja će me izj'ječiti majka."
I polazi Balčeta čobane,
I polazi dvoru bijelome;
A ostade Milivoje druže,
U gorici glasno kukajući,
Kukajući i još bugareći.
Ma on kuka za svojijem drugom,
Kano ona tica kukavica
U proljeće kad gora prolista,
Kano majka za svojim jedincem,
Ja li ljuba za svojim draganom.
Ma on kuka i glasno bugari:
"Mili Bože, mene prokletoga,
Đe pogubi v'jerna druga svoga!
Teško meni, teško do vijeka,
Teško meni i dušici mojoj;
Teško svakom onome junaku
Koji ne zna: šta je vjera tvrda,
Tvrda vjera pravoga junaka!"
Tako, jadan, tužno popijeva
I za stadom nazorice 'oda.
Kad je bio Balčeta čobane
Na pogledu b'jela dvora svoga,
Daleko ga seja ugledala,
Pa je staru dozivala majku:
"Oj, Boga ti, ostarela majko,
Eto brata Balčeta čobana,
Niti sviri, ni u diple dipli,
Niti bije u jasnu tamburu.
Bijele je podavijo ruke,
A ne javi stada bijeloga,
Ja bi' rekla: dobro biti neće!"
Kad je bio Balčeta čobane,
Kad je bio blizo dvora svoga,
Stara ga je susretala majka.
Kada viđe svog jedinog sina,
Sveg u krvi i od grdni' rana -
Proli suze niz staračko lice,
Pa još pita Balčetu čobana:
"A, moj sinko, Balčeta čobane,
Bi l' mi moga preboljeti rane,
Da ti sestrim po gorici vile,
Da ti beru svakojako bilje,
Da ti param tanane rukave,
Da zavijam tvoje grdne rane?"
Al' govori Balčeta čobane:
"Oj, starice, mila moja majko,
Ja ti neću preboljeti rana;
Stog' ne sestri po gorici vile,
Da mi beru svakojako bilje,
Nit mi paraj tanani' rukava,
Nit zavijaj moje grdne rane -
Ne mogu ti preboljeti rana;
Neg mi steri meko i široko,
Ja ti dugo bolovati neću!"
Stere majka meko i široko,
Jer joj dugo bolovati neće.
I još pita ostarela majka:
"O, moj sinko, Balčeta čobane,
Moj Balčeta, mile oči moje,
Kaži pravo, tako bio zdravo,
I tako se rana izvidao:
Kako si mi rana dopanuo?"
Al' govori Balčeta čobane:
"Bogme 'oću, mila moja majko!
Javi' stado ja i Milivoje,
Mi javišmo kroz devet planina,
Izjavišmo na Kom-polje ravno,
Na Kom-polju jabuka pitoma,
Ja se pripe jabuki na granu,
Da uberem pitomu jabuku,
Da ponesem svojoj staroj majci,
Al' u selo mladoj zaručnici.
Al' je meni loša sreća bila,
U za' čas se pripe na jabuku -
Pa s' poda mnom podlomiše grane;
A moji se povadiše noži,
Te mi moje isjekoše ruke -
E, tako sam dopanuo rana.
Sad čuj mene, moja mila majko,
Eto tebi bijeloga stada
I eto ti tri bijela grada,
Dva na moru, a treći na suvu;
I još bi ti, moja mila majko,
I još bi ti konja ostavio;
Ali ti si stara i nejačka,
Ne možeš ga zobi nazobiti,
A kamoli vode napojiti.
Sestri bi' ja konja ostavio;
Al' je sestra mlada i zelena,
Šjutra će mi sestra za drugoga,
Drugi će mi konja izdrijeti.
Podaj konja mila moja majko,
Podaj konja Milivoju drugu
I podaj mu svijetlo oružje,
On je meni Bogom pobratime!"
To izusti, a dušicu pušti.
Kad je majka saranila ranka,
Svoga ranka Balčetu čobana -
Al' joj dođe Milivoju druže,
I Božju joj pomoć nazivaše:
"Božja pomoć, Balčetina majko!"
Njemu majka ljepše odgovara:
"Bog pomoga, čoban Milivoju!"
Onda pita Milivoju druže:
"Oj, starice, Balčetina majko,
Đe je meni Bogom pobratime,
Moj pobratim Balčeta čobane;
Je l' mi, majko, prebolio rane?"
Veli njemu ostarela majka:
"Muč', Boga ti, čoban Milivoju,
Već sam tvoga Bogom pobratima,
Pobratima Balčetu čobana,
Već sam njega, jadna, saranila,
Saranila, a ne ožalila."
Pa odlazi ostarela majka,
Pa odlazi u konjske podrume,
I izvodi konja Balčetina,
Još uzimlje svijetlo oružje,
Te ga daje Milivoju drugu:
"Naj to tebi, čoban Milivoje,
Što tvoj tebi pobratim ostavi,
Tvoj pobratim Balčeta čobane!"
To izusti ostarela majka,
To izusti i dušu ispušti,
Od žalosti za Balčetom svojim.
Kad to viđe Milivoju druže -
On povadi nože od pojasa
I udari sebe više pasa;
Kako se je lako udario,
Ni zemlja ga živa ne dočeka,
Mrtav pade u zelenu travu.
Saraniše l'jepo Milivoja,
Pored onog Balčeta čobana;
A među nji' ukopaše majku,
Staru majku Balčete čobana.
Da im Bože pomiluje duše,
Da im dade duševno spasenje
I još ono u raju naselje,
Nama, braćo, zdravlje i veselje.

151. KUMOVANJE GRČIĆA MANOJLA

Dvije žene čeda porodiše:
Jedno bješe tanana Vlajinja,
A drugo je premudra Latinka.
Zovu kuma Grčića Manojla,
Da im nosi čeda na krštenje.
Al' govori premudra Latinka:
"Ala, kume, Grčiću Manojlo,
Prom'jeni mi čedo na krštenju;
Daću tebi košulju od zlata
I daću ti još trista dukata."
Krstio ga pa ga prom'jenio,
Dođe kumi tananoj Vlajinji.
Kada oni sjeli užinati,
Al' poznade tanana Vlajinja,
Al' poznade, pa mu govorila:
"Davor, kume, Grčiću Manojlo,
Što prom'jeni čedo na krštenju?"
Odgovara Grčiću Manojlo:
"N'jesam, kumo, čedo prom'jenio,
A četvera posta ne postio!"
Veli njemu tanana Vlajinja:
"Jesi, kume, da od Boga nađeš."
Al' se kune Grčiću Manojlo:
"N'jesam, kumo, tako m' Boga moga,
Tako m' Boga i svetoga Đurđa!
Evo imam sina jedinoga,
Malog Stevu od sedam godina;
pečena ga ja do kuće pojo,
Ako sam ti čedo prom'jenio."
Naljuti se Grčiću Manojlo,
Pa kod kume ni užina nije;
Van se skače na dobra konjića,
Te otide preko polja ravna,
Kano zv'jezda preko neba sjajna.
Dođe kumi premudroj Latinki,
Te on uze košulju i zlato,
Pa on ide preko polja ravna.
Kad je doša nasred polja ravna,
Sretalo ga šareno janješce,
Pa mu konju noge zapletalo.
Govori mu Grčiću Manojlo:
"Od' otalen, šareno janješce,
Nemoj konju nogu zapletati,
Ja kod kume ni užina n'jesam,
Zaklaću te, te ću užinati."
Noge janje jako zapletalo.
Naljuti se Grčiću Manojlo,
Trže nože i zakla janješce.
Nasred polja vatru naložio,
Pa ispeče šareno janješce;
Ispeka ga, te je užinao.
Sve je pojo, ništa ne ostalo,
Van ostala noga od janjeta;
On je meće u svoje džepove,
Pa će nosit Stevi za miloštu.
Kad on dođe dvoru bijelome,
Sretila ga ljuba Vidosava,
Sretila ga i upitala ga:
"Oj, Boga ti, Grčiću Manojlo,
Da li viđe Stevu malenoga?
Stvorio se u janješce šaro,
Ode jutros niz to polje ravno."
On se 'vati u džepove svoje,
Da izvadi nogu od janjeta,
To ne bila noga od janjeta,
Nego ruka od malog Stevana.
On prestravu Božju učinio.
Pa poteže nože sakovate
I udara sebe više pasa;
Kako se je lako udario,
Mrtav pade na glavu u travu.
Kad to viđe ljuba Vidosava,
Nujna mi se po dvoru šetala
Suze roni i tužna govori:
"Dvori moji, što ste sagrađeni,
Ko ć' u vami sade prebivati,
Ko li naše dobro uživati?"
Pa poteže nože sakovate,
U srdašce sebe udarila;
Mrtvo pade jedno kraj drugoga,
Da ne žali jedno na drugoga.

152. MALI RADOJICA

Mili Bože, čuda golemoga,
ja li grmi, ja l' se zemlja trese,
ja se bije more o mramorje,
ja se biju na Popina vile?
Niti grmi, nit se zemlja trese,
ni se bije more o mramorje,
ni se biju na Popina vile;
već pucaju na Zadru topovi,
šenluk čini aga Bećir-aga,
uvatio Malog Radojicu,
pa ga meće na dno u tavnicu.
U tavnici dvadeset sužanja,
a svi plaču, jedan popijeva,
te ostalo društvo razgovara:
"Ne bojte se, braćo moja draga,
eda Bog da kakva gođ junaka
koji će nas junak izbaviti!"
A kad k njima Radojica dođe,
svi u jedno grlo zaplakaše,
Radojicu ljuto proklinjahu:
"Radojica, dopadnuo muka!
I mi smo se i uzdali u te
da ćeš ti nas kadgođ izbaviti,
eto i ti sade k nama dođe -
ko li će nas junak izbaviti?"
Veli njima Mali Radojica:
"Ne bojte se, braćo moja draga,
već ujutru kad danak osvane,
vi dozov'te agu Bećir-agu,
pa mu kaž'te da j' umro Rade
ne bi li me aga zakopao!"
Kad svanulo i sunce granulo,
a povika dvadeset sužanja:
"Bog t' ubio, aga Bećir-aga,
što dovede k nama Radojicu?
Jer ga sinoć objesio nisi,
već se kod nas noćas prestavio -
hoće li nas pomoriti smradom?"
Otvoriše na tavnici vrata,
iznesoše pred tavnicu Rada.
Onda veli aga Bećir-aga:
"Nos'te, sužnja, te ga zakopajte!"
Al' govori Bećir-aginica:
"Ev', bogami, nij' umro Rade,
nij' umro već se ućutio -
nalož'te mu vatru na prsima,
hoće li se pomaknuti, kurva!"
Lože njemu vatru na prsima,
al' je Rade srca junačkoga -
ni se miče, ni pomiče Rade.
Opet veli Bećir-aginica:
"A, bogami, nij' umro Rade,
nij' umro, već se ućutio -
već uvat'te zmiju prisojkinju,
te turajte Radu u njedarca,
hoće li se od nje uplašiti,
hoće li se, kurva, pomaknuti!"
Uvatiše zmiju prisojkinju,
pa turaju Radu u njedarca,
al' je Rade srca junačkoga -
ni se miče, ni se od nje plaši!
Opet veli Bećir-aginica:
"A, bogami, nij' umro Rade,
nij' umro, već se ućutio -
već uzmite dvadeset klinaca,
udrite ih pod noktove Radu,
hoće li se pomaknuti, kurva!"
I uzeše dvadeset klinaca,
udaraju pod noktove* Radu;
i tu Rade tvrda srca bio -
ni se miče, ni dušicom diše.
Opet veli Bećir-aginica:
"A, bogami, nij' umro Rade,
nij' umro, već se ućutio -
sakupite kola đevojaka
i pred njima lijepu Hajkunu,
hoće li se nasmijati na nju!"
Sakupiše kolo đevojaka
i pred njima lijepu Hajkunu.
Na Rada je kolo navodila,
preko Rada nogama igrala.
A kakva je, da je Bog ubije,
od sviju je i veća i ljepša,
ljepotom je kolo začinila,
a visinom kolo nadvisila -
stoji zveka na vratu đerdana,
stoji škripa gaća od sandala!
Kad je zgleda Mali Radojica,
lijevijem okom progleduje,
desnijem se brkom nasmijava.
A kad vid'la Hajkuna đevojka,
ona snimi svilena jagluka,
njime pokri Rada po očima
a da druge ne vide đevojke;
pa je svome babi govorila:
"Jadan babo, ne griješi duše,
već nosite sužnja, zakopajte!"
Onda veli Bećir-aginica:
"Bre, nemojte zakopati kurve,
već ga bac'te u debelo more
te naran'te ribe primorkinje
lijepijem hajdučkijem mesom!"
Uze njega aga Bećir-aga,
pa ga baci u debelo more.
Al' je Rade čudan plivač bio!
Daleko je Rade otplivao,
pak iziđe na brijegu mora,
pa povika iz grla bijela:
"Jao, moji b'jeli sitni zubi,
povad'te mi klince iz nokata!"
I on sjede i noge prekrsti,
i povadi dvadeset klinaca,
pa ih metnu sebi u njedarca.
Opet neće da miruje Rade.
Kad je tavna noćca nastanula,
ide dvoru age Bećir-age,
pa postaja malo kod pendžera.
Istom aga za večeru sio,
pa s kadunom svojom besjedio:
"Moja kado, moja vjerna ljubo,
evo ima devet godin' dana
kao j' otišo Rade u hajduke,
da ne mogoh serbes večerati
sve od straha Malog Radojice -
Bogu vala kad ga danas nema,
i kad njemu haka glave dođoh!
I ono ću dvades't objesiti
dok ujutru bijel dan osvane!"
A to Rade i sluša i gleda,
pa u sobu k njemu uletio,
za večerom agu uhvatio,
uhvati ga za vrat do ramena,
istrže mu glavu iz ramena.
Pa uvati Bećir-aginicu,
pa poteže klince iz njedara,
udara ih pod noktove kadi;
dok je pola klina udario,
i dušu je, kučka, ispustila.
Njoj govori Mali Radojica:
"Neka znadeš, Bećir-aginice,
da kakva je muka od klinaca!"
Pa uhvati Hajkunu đevojku:
"O Hajkuna, srce iz njedara,
daj mi nađi od tavnice ključe
da ispustim dvadeset sužanja."
Nađe Hajka od tavnice ključe,
on ispusti dvadeset sužanja.
Opet joj je Rade govorio:
"O Hajkuna, dušo moja draga,
daj mi nađi od riznice ključe
da što malo od ašluka tražim -
daleko mi j' domu putovati,
treba mi se putem ponapiti!"
Otvori mu sanduk od tal'jera;
onda joj je Rade besjedio:
"O Hajkuna, srce moje drago,
što će meni take pločetine -
konja nemam da s njima potkivam?
Otvori mi sanduk od dukata!"
On na društvo dukate dijeli.
Pa uvati Hajkunu đevojku,
odvede je u zemlju Srbiju,
Dovede je u bijelu crkvu,
Od Hajkune gradi Anđeliju,
pa je uze za vjernu ljubovcu.

* U govoru bi se kazalo pod nokte.

153. OSLOBOĐENJE BEČA OD TURAKA

Koliko je bečko polje ravno,
Ne mogu ga orli preprvati,
Niti orli, nit vrani gavrani,
Ni po noći prekasati vuci,
Evo su ga opkolili Turci;
Polak Beča sebi osvojili,
Do jabuke i do zlatne ruke,
I do groba Jovanove majke,
I do crkve 'vangeliste Marka.
Nujan šeće po Beču cesare,
Turske sile odolit' ne more.
E, mu zulum Turci učiniše
I u crkvu konje uvodiše,
Za oltare konje povezaše,
Odeždami konje pokrivaše,
Kaležima ladno vino piše;
Veći zulum Turci učiniše,
Te pod Bečom lagum potkopaše,
Potkopaše te ga užegoše,
Do nebesa plamene digoše;
Ruše zide po dvaest lakata,
Do cesara otvaraju vrata.
Mnogo vr'jeme pedeset danaka
Turci biju Beča bez prestanka.
Namaknu se oblak više Beča,
Iz oblaka anđel progovara:
"Ma, ne boj se, u Beču cesare,
Tvoja kruna pomanjkati neće!
Ti napiši b'jelu knjigu malu,
Te je šalji u Rusiju ravnu,
Prijatelju Mosković Jovanu;
On će tebi biti od pomoći."
Knjigu piše iz Beča cesare,
Te je šalje u Rusiju ravnu,
Prijatelju Mosković Jovanu:
"Da si zdravo, dragi prijatelju!
Ta n'jesam ti svoje ćerke dao,
Što si meni srcu omilio,
Nego sam ti ćerku poklonio,
Ako meni do nevolje dođe,
Da m' prijatelj bude u pomoći.
Od zuluma živit se ne more,
Od silena cara Tatarina.
Iz Beča me Turci išćeraše,
Osvojiše moje prijestolje,
Car Tatarin na njeg' posjednuo.
Dosp'jevajuć pozdravljam te l'jepo;
Da je tebi doći pogledati:
Kakvi konji jesu u Turaka,
Da ih čvrstim uzdam ne sustežu,
Skočili bi Beču na bedeme."
Ode knjiga, u Rusiju dođe,
A na ruke Mosković Jovanu.
Knjigu štije Mosković Jovane,
Knjigu štije, a milo mu nije.
Mijajilo upita ga bane:
"Šta je tebi, moj babajko stari,
Knjigu štiješ, a suze prol'jevaš?"
Odgovara Moskoviću Jovo:
"Šta me pitaš, drago d'jete moje,
Dosta knjiga nujna i zlovoljna,
Evo knjige Beča bijeloga,
A cesara našeg prijatelja,
Od zuluma živiti ne more,
Od silnoga cara Tatarina,
Od njegove silovite vojske.
Mnogo vr'jeme pedeset danaka
Turci biju Beča bez prestanka.
Išćeraše iz Beča cesara,
Osvojiše njegovo pr'jestolje,
Car Tatarin na njeg' posjednuo,
Nego, ajde, drago d'jete moje,
Ne bi l' tebi Bog i sreća dala,
Da obraniš u Beču cesara,
Da osvojiš njegovo pr'jestolje,
Za krst časni da proliješ krvcu.
Ajde brže, drago d'jete moje,
Te se skači na naše bedeme,
Te opali bojnicu lubardu;
Sakupićeš nešto malo vojske,
Osvetićeš u Beču cesara.
Ako l' ne bi sakupio vojske,
Navrati se do kraljice crne,
Ona će ti vojske pokloniti,
Ako l' nije za te dosta vojske,
Navrati se u zemlju Poljačku
Ivanišu kralju poljačkome,
Od starine zmaju ognjanome,
On će tebi silnu dati vojsku,
Dosta dati praha i olova
I zajire što je od potrebe."
Vesel' bane poslušao babe,
Te se skače gore na bedeme,
Te on pali bojnicu lubardu -
Dosta bio vojske sakupio:
Po tri puta po trista hiljada;
Još za njega dobra sreća biše,
Zavikaše pasoglavi crni,
Strašno viju kao mrki vuci:
"Daj nas, Bože, zavaditi s Turci!"
Al' to njemu ne bi dosta vojske,
Navrati se do kraljice crne
I ona mu mnogo vojske dala.
Ni to njemu ne bi dosta vojske,
Navrati se u zemlju Poljačku,
Ivanišu kralju poljačkome,
Od starine zmaju ognjanome.
I on njemu dao silnu vojsku
I dava mu praha i olova
I zaire što je od potrebe.
Kad je bane vojsku sakupio,
Starac ga je babo sjetovao:
"Mihajilo, drago d'jete moje!"
Sjetuje ga, te ga blagosilja:
"Ajde sretno Beču bijelome,
Na putu vam dobra sreća bila!
Kada pođeš Beču bijelome,
Izaći ćeš nasred gore crne,
Okreni se zdesna na lijevo
I viđećeš Romajliju crkvu,
Te ti kopljem pootvaraj vrata;
Ak' se sama ne otvore vrata
I crkveni barjak ne razvije
I sama ti zvona ne zazvone,
Ti ne putuj Beču bijelome;
Već ti putuj tragom uznatraške.
Niti glave donijeti nećeš
Ni nijedan tvojijeh vojaka,
Od silenih strašnijeh Turaka..."
Ode bane Beču bijelome,
Ode zdravo i vojsku odvede.
Kad on dođe nasred gore crne
I on viđe Romajliju crkvu
I on kopljem otvarao vrata -
Sama mu se vrata otvoriše,
Tri barjaka crkovna razviše
I sama mu zvona zazvoniše,
Te se vjerno Bogu pomoliše,
Mole Boga tri bijela dana,
Spomenuše i svetoga Marka.
Bog im dade i od Boga sreća,
Te punuše po zemlji vjetrovi,
Beču gradu naviše barjake.
Vojsku svoju bane razgovara:
"Sad svi, braćo, mene poslušajte!
Predajmo se u Božije ruke,
Lasno ćemo predobiti Turke.
Složno 'vako da sad učinimo:
Svaki kapu pod jelovu granu,
A za vojsku tri zlatna barjaka,
A ja jesam pred vojskom vojvoda.
Kad dođemo blizo Beča grada,
Kad nas vide Turci janjičari,
Turci oće odma pomisliti
Da im ide gora od pomoći
I za gorom već tri žarka sunca."
Sva je vojska bana poslušala:
Meću kapu pod jelove grane
I za grane tri barjaka zlatna,
Te odoše preko polja ravna.
Kad dođoše blizo Beča grada,
To od Turak' niko i ne viđe,
Nego silan 'odža sa bedema.
Jako 'odža sa bedema viče,
Ostali se Turci s njime diče,
Đe on cara Tatarina viče:
"Car Tatarin, čestito koljeno,
Sad oćemo sav Beč osvojiti,
Išćerati iz Beča cesara,
Osvojiti njegovo pr'jestolje,
Tebe, care, na njeg' posjednuti.
Eto nami dobra pomoć ide,
Eto nami sveca Muhameda
I vodi nam goru od pomoći
I za gorom tri žarena sunca."
Ves'o care, kad razumi glase;
Š njim poredi Ćupurdić vezire,
I uzimlju durbin od bisera,
iziđoše Beču na bedeme;
Oko Beča vojsku pregledaše,
Pregledaše i sve poznavaše,
Svome srcu ljute jade daše.
'Vako care 'odži govorio:
"Davor, 'odža, budalasta glavo!
Zašto piješ, zašto se opijaš,
Što l' nezgodnu riječ progovaraš?
Ono nije sveče Muhamede,
Nit je ono gora od pomoći,
Ni su ono tri žarena sunca;
Ono ti je Mijajilo bane
I njegova svekolika vojska
I za vojskom tri zlatna barjaka.
Ali, 'odža, budalasta glavo
Što spominješ sveca Muhameda?
Muhamed se neđe zabavio,
Lulu pije, kod vatre se grije,
Kad nam danas od pomoći nije."
Oni tako u riječi biše,
Al' se silne vojske približiše,
Koliko je bečko polje ravno,
Ne mogu ga, braćo, pregledati,
Pregledati, kamol' pre'oditi;
Da Bog dade kišu od oblaka,
Ne bi kiša polja zarosila,
Od silnijeg velikih vojaka,
Od vojaka i brzih konjića.
Silni Turci, kao mrki vuci,
Konj do konja, junak do junaka,
Bojna koplja kao gora crna,
A barjaci kao i oblaci.
Svanu danak, još ne granu sunce,
Eto, brate, čuda velikoga,
Oko Beča grada bijeloga:
Zla početka ognja paklenoga.
Dv'je se silne udariše vojske,
Udariše, obe zavikaše:
Turci zovu sveca Muhameda,
A kršćani ime Isusovo.
Oko Beča zemlja s' tresijaše,
Do neba se tužan glas čujaše,
Više Beča sunce pomračilo.
U Beču se ništa ne viđaše,
A od dima ognja žestokoga;
Eto, brate, jada i gorega,
Oko Beča grada bijeloga,
Zlosretnoga ognja paklenoga:
Stade jauk ranjenih junaka
A i skika brzih bedevija,
A i cika britkijeh sabalja;
Stade zveka mača i kadara,
I kubura i malih pušaka;
Sve topovi, kao i gromovi.
Eto, brate, jada iznenada,
Oko Beča grada bijeloga,
Najgrđega ognja paklenoga:
U blizo se vojske sastadoše;
Sastali se Turci i Nijemci,
Kako su se blizo sastanuli,
Zajedno bi mogli večerati,
Jedan drugom piti dodavati,
Među njima samo su zidovi,
Viteško se braniše građani,
Sve se brani malo i veliko,
Svak se brani od strašnih Turaka,
Ljuti kosci kose donesoše,
Te po poli Turke pos'jekoše,
I školari i to su junaci,
Jedni s'jeku, drugi bodu Turke,
B'jele svoje sve krvave ruke,
Neko viče: "Jao, moja, majko!"
Neki viču: "Alaj meni, druže!"
Neki druže uz to polje struže,
Turci viču: "Ila i Alija!",
Naši zovu: Boga velikoga,
Pod Bečom je Dunaj voda ladna,
Al' ga brzo Turci zajaziše,
Od Turaka moste pogradiše,
Časno Dunaj vodu prejezdiše,
A svi butum Turci izginuše.
Sve pogibe, niko ne ostade,
Nego jadan care Tatarine.
I to ne bi ni on osta bio,
Već je ima brzu bedeviju,
Dobra mu je, ujeli je vuci,
Devet klaštri u višinu skače,
A deseti polje preskakuje;
I ona je repa o'sječena,
Da se znade da j' u boju bio.
Leti care tri bijela dana.
Bez prestanka preko polja ravna;
Treći dan se care obazrio
I z Bečom se tužan razgovara:
"Ala, Beče, ne beči se na me!
Evo, mećem ruku na ćitape,
Da ja neću udarati na te,
Proklinjaću bule i kadune
Da ne šalju svojih vitezova,
Da ne šalju Beču na megdane.
Ala, Beče, ne beči se na me!
Tri se vraga izbečila na te,
Dosta sam ti dara ostavio,
Sve konjskoga i junačkog mesa,
Zanajviše svijetla oružja."
Moskoviću na tvoje poštenje,
Svem' narodu od Boga proštenje!

NAPOMENA

Izuzetno sam zahvalan Slavici Garonja, koja mi je pomogla u sastavljanju ove antologije. Pjesme što ih je ona zapisala antologiju su vidno obogatile. No, to nije sve. Njena pomoć bila je višestruka. Pribavila mi je fotokopije nekih dragocjenih knjiga iz Univerzitetske biblioteke u Beogradu, i što naročito ističem - poslala mi je izbor iz obimne rukopisne zaostavštine Milana Obradovića (čuva se u Etnografskoj zbirci Arhiva SANU), koju je dugo istraživala.

Z. K.

BILJEŠKE

U bilješkama se nalaze podaci o izvorima iz kojih su pjesme uzete, podaci o kazivačima, kao i određene napomene skupljača. Navode se i varijante; nisu pregledane samo zbirke u kojima su isključivo (ili u znatnom broju) pjesme Srba u Hrvatskoj, nego i nezaobilazne Vukove knjige, Erlangenski rukopis, Narodne lirske pjesme, koje je za biblioteku "Pet stoljeća hrvatske književnosti" priredio Olinko Delorko, te Narodne pjesme, što su ih, za istu biblioteku, priredili Olinko Delorko (knj. I) i Maja Bošković-Stuli (knj. II). Pregledani su još neki izvori. U antologiju su uvrštene mnoge pjesme iz bogate rukopisne građe. Treba očekivati da će buduća istraživanja iznijeti na vidjelo i one pjesme koje ne zaslužuju zaborav a u ovom se izboru nisu našle. Skupljači su ispod naslova pojedinih pjesama naznačavali odakle su (iz Dabra, iz Hrvatske itd.); pošto su bili nedosljedni, ove podatke prenio sam u bilješke. Za pjesme koje u izvorima nisu numerisane, navodi se broj stranica na kojoj su odnosno na kojoj započinju.

1. KRŠTENJE ISUSA HRISTOSA – "Srbsko-dalmatinski magazin", Zadar, 1968. – Iz Slunjske krajine. Varijante: Vuk Stef. Karadžić: Srpske narodne pjesme, knj. I, (dalje u tekstu: Vuk, I), Beč 1841, br. 202. i 203. Ova potonja varijanta obimnija je od pjesme uvrštene u antologiju, ali estetski znatno skromnija.

2. MJESEČEVA ŽENIDBA – Nikla Begović: Život i običaji Srba-graničara (dalje u tekstu: N. Begović, Život i običaji), Zagreb, 1887, str. 32. Varijante: Đorđe Rajković: Srpske narodne pesme (dalje u tekstu: Đ. Rajković), Novi Sad, 1809, str. 184.

3. SVETA CRKVA INĐIJA – Nikola Begović; Srpske narodne pjesme iz Like i Banije, knj. I (dalje u tekstu: N. Begović, Srpske narodne pjesme), Zagreb, 1885, br. 21.

4. SVECI PIJU VINO – N. Begović, Život i običaji (podrobnije o izboru; pod br. 2), str. 55. "Iz Dabra".

5. SUNČEV PUT – Đ. Rajković, (podrobnije o izvoru: pod br. 2), br. 183.

6. SJAJNA KOŠULJA – N. Begović, Život i običaji, str. 33.

7. MAJKA PETROVA IDE U KOLO – N. Begović, Srpske narodne pjesme (podrobnije o izvoru pod br. 3), br. 3. zapisano "na Dugoj Rijeci" (u Podravini).

8. TROJE PERJE – Frano Ženko Donadini: Čobanske pjesme, (dalje u tekstu: F. Ž. Donadini), Dubrovnik, 1913, br. 56. U svojoj zbirci skupljač napominje: "Pokupio sam ih (pjesme - op. Z. K.) baš od čobana samih, a ima ih i sličnih, jedne su ikavske a druge jekavske, a to prama kraju, u kojem se pjevaju jer treba znati, da su u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji katolici ikavci, a pravoslavni jekavci."

9. NAJTEŽA GREHOTA – N. Begović, Život i običaji, str. 59. "Iz Dabra". "Iz Otočke krajine, od Sime Vuksana".

10. PRIPIJEVALICA – N. Begović: Srpske narodne pjesme, br. 123 (a). Varijante: Vuk, I, br. 139.

11. DUŠA KUNE TIJELO – Zapisala Ljubica Ardalić u Bukovici. "Srbsko-dalmatinski magazin", Zadar, 1865, str. 71.

12. AJMO, SEJO, NA MOSTOVE – Zdravko Krsmanović: Folklorna graša iz okoline Drniša i Ramljana (pored Knina), Rukopis Zavoda za istraživanje folklora br. 881 (dalje u tekstu: Z. Krstanović, RKP. ZIF br. 881), br. 66. Kazivala Anica Vučenović, rođ. Krstanović, rođena 1913. Zapisano u Ramljanima, 11. VIII 1973.

13. VOZALA SE VIZA RIBA – Slavica Garonja: Narodne pesme slavonske granice, (dalje u tekstu: S. Garonja), Beograd, 1987, br. 94. Pjesmu su kazivale u dve istovetne varijante Marija Ćurčija (u Voćinu, 28. IX 1978) i Anđa Letić-Puač (u Kuli, 17. I. 1979). S. Garonja, navodi izvore varijanata. O Mariji Ćurčija rođ. Bunčić, pored ostalog, piše (str. 124): "Poseduje izvanrednu memoriju i visok estetski kriterijum u kazivanju zabeleženih pesama. Ona u iskustvu sakupljača predstavlja osvedočeni primer poznatog Vukovog pravila, 'da često od kazivača zavisi kvalitet i lepota neke narodne pesme'". Ova kazivačica rođena je 1911. u selu Kamenski Vučjak, (opština Slavonska Požega, veći dio života provela je u selu Kruševu, dugo je živjela u selu Kuli, a danas živi u Voćinu (opština Podravska Slatina). Kazivačica Anđa Letić-Puač, rođ. Puač, rođena je 1905. u selu Kruševu, a danas živi u selu Kuli. "Potiče iz porodice vrsnih pevača i talentovanih usmenih kazivača."

14. MATI STARA MARU SJETOVALA – S. Garonja, br. 91. Kazivala Milka Grujić, u Voćinu, 16. IV 1981.

Kazivačica Milka Grujić rođena je u Voćinu 1900. godine. Kazivala je lirske pesme i balade visokog kvaliteta. U jeziku i motivima pesama koje je ona kazivala očuvala se neka posebna arhaičnost. Varijante: Hrvatske narodne pjesme, VII, Zagreb, 1929, br. 89.

15. DJEVOJCI I BOG OPRAŠTA – S. Garonja, br. 86. – Kazivala Marija Ćurčija, u Voćinu, 9. VII 1979. "Pesma je pevana povodom tzv. letnjih svetaca i žetvenih radova."

16. ŠIROKO JE MORE I DUNAJ – Maja Bošković-Stuli: Folklorna građa sa Zrmanje, Rkp. ZIF br. 273 (dalje u tekstu: M. Bošković-Stuli, Rkp. ZIF br. 273), br. 200. Kazivala Sava Sučević (84 godine) iz Male ili Velike Popine.

17. ZADOJILA JE VILA – S. Garonja, br. 54. Kazivale Marija Ćurčija i Milka Grujić, u Voćinu, 16. IV 1981. U zbirci S. Garonje pjesma je objavljena pod naslovom "Večeraju braća Jovanova".

18. ZLATNA PARTA – Milan Obradović: Etnografska zbirka ASANU (Arhive Srpske akademije nauka i umetnosti), 45 - 1, (dalje u tekstu: M. Obradović, Etn. zbr. ASANU 45-1), (Oljasi, Sl. Požega, 1899, br. 125.

19. SUZE MATERINE – N. Begović, Život i običaji, str. 173. – "Iz Plaškoga, od Kamenke Puvar." Varijante: Đ. Rajković, br. 186.

20. SANAK SNILA CARICA MILICA – Slavica Garonja: Četiri varijante narodnih pesama Srba iz Slavonije, rukopis (dalje u tekstu: S. Garonja: Rukopis). Kazivala Marija Ćurčija, rođ. Bančić, rođena 1911. u Kamenskom Vučjaku, opština Slavonska Požega. Zapisano 26. XI 1988. u Voćinu. Varijante: M. Obradović, Etn. zbr. ASANU, br. 25-2, br. 26 (24). Ova varijanta vjerovatno se razlikuje od pjesme u antologiji.

21. MARKO KRALJEVIĆ I ZMIJA ŠESTOPERKA – S. Garonja, Rukopis. Varijante: M. Obradović, Etn. zbr. ASANU, 25-2, br. 71 (69). Postoji i varijanta u ruk. 44-1, br. 81 koja je zapis. Vid Blašković: Narodne pjesme, Petrinja, 1920, str. 116.

22. ŽALOSNI JUNAK I VILA – Milan Obradović: Etnografska zbirka ASANU br. 93 (dalje u tekstu: M. Obradović: Etn. zbr. ASANU br. 93), br. 23, "Kotari, Daruvar i Pakrac", 1900/1901. Rogolji, Pakrac.

23. NEBESKA NEVJESTA – M. Obradović, Etn. zbr. ASANU, b r. 45-1, br. 197. Oljasi, "Okolica požeška", 1899.

24. ĐEVOJKA I OKOVAN DELIJA – N. Begović: Srpske nar. pjesme, br. 85. Varijante: Vid Blašković: Narodne pjesme (dalje u tekstu: V. Blašković), Petrinja, str. 21; F. Z. Donadini, br. 123; Đ. Rajković, br. 22.

25. JOVAN I JOVANKA – Olinko Delorko: Folklorna građa iz Like, knj. I, Rkp. ZIF br. 183, br. 53. Kazivala Ljubica Rašić, rođena 1932, iz Divosela. Varijante: Dragoslav Aleksić: Ličanke, Gračac, 1934 (dalje u tekstu: D. Aleksić), br. 83 a (str. 64), br. 83 b (str. 65) i br. 85 b (str. 66), Đ. Rajković, br. 175 i 176.

26. TI SI SEBI RUVO SAKUPILA – D. Aleksić (podrobnije o izvoru: pod brojem 21), br. 101, str. 75. Zapisali Nikola Jakšić i Milica Stanisavljević na Glogovu. Varijante: D. Aleksić, br. 102 (str. 75); Đ. Rajković, br. 187. i br. 188.

27. LIJEPA MARA I ARAMBAŠA NIKO – Olinko Delorko: Narodne pjesme iz Hrvatske Kostajnice i okoline, Rkp. ZIF br. 355 (dalje u tekstu: Delorko, Rkp. ZIF br. 355), br. 95. Kazivala Draginja Božić, rođ. Japić, rođena 1894. u Jasenovčanima, Mračaj, opština Sunja.

28. MARKO KONJA POD MOSTOM KOVAO – S. Garonja, br. 6, Kazivala Marija Ćurčija u Voćinu, 1978.

29. SMILJANIĆ ILIJA I DJEVOJKA – D. Aleksić, br. 147, str. 98. Zapisao Jovo Potkonjak u Otriću.

30. IZGLEDANJE DRAGOGA – Đ. Rajković, br. 18. Varijante: M. B. Kordunaš (riječ je o Manojlu Bubalu Kordunašu): Narodno vaspitanje iz Gornje Krajine (dalje u tekstu: M. Bubalo Kordunaš, Nara. vaspitanje), Novi Sad, 1897, br. 52.

31. UTRUDNJELI KONJI DO DJEVOJKE – N. Begović, Život i običaji, str. 167. Varijante: Đ. Rajković, br. 141.

32. VIJALO SE PERO PAUNOVO – S. Garonja, br. 1. Kazivala Marija Ćurčija, u Voćinu, 16. X 1977. Druga varijanta nalazi se u istoj knjizi, a navode se i izvori za ostale varijante.

33. KAKO SAM SE JA RODILA – M. Obradović, Etn. zbr. ASANU, br. 41-1, (Oljasi, Sl. Požega, 1899), br. 68.

34. KLETVA – F. Ž. Donadini, br. 36. Varijante: M. Bubalo Kordunaš, Nar. vaspitanje, br. 109; Vuk, I, br. 531.

35. MOMAK TJEŠI DJEVOJKU – "Srbsko-dalmatinski magazin", 1866, str. 100.

36. VJERNA LJUBA BARJAKTAR – Zdravko Krstanović: Privatna zbirka narodnih umotvorina (dalje u tekstu: Z. Krstanović, Priv. zbirka). Pjesmu sam dobio od književnice Jovanke Hrvaćanin iz Hrvatske Dubice, koja je kasnije živjela u Beogradu. Pjesmu je čula u rodnom mjestu. Varijante: M. Bubalo Kordunaš, Nar. vaspitanje, br. 106; Milan Obradović: Etnografska zbirka ASANU, br. 25-2 (dalje u tekstu: M. Obradović, Etn. zbr. ASANU, br. 25-2), br. 41.

37. ĐEVOJAČKA ZAHVALNOST – D. Aleksić, br. 30, str. 40. Zapisao Jovo Potkonjak u Otriću. Varijante: Erlangenski rukopis (dalje u tekstu: EP), popularno izdanje, priredili Radoslav Medenica i Dobrilo Aranitović, Nikšić, 1987, br. 215.

38. MARKO KONJA POJI, ZA GRADOM NA VODI – S. Garonja, br. 85. Kazivale Marija Ćurčija, u Voćinu, 28. IX 1979. Varijante kazivačica potpuno su istovetne. Pjesma se - napominje S. Garonja - rado pjevala u prošlom stoljeću, samo se mijenjala narodnost djevojaka (Vlahinja/Šokica). Navedeni su i izvori za ostale varijante.

39. NEJAKA JAGODA – D. Aleksić, br. 20, str. 33. Zapisao Milan Dukić u Cerovcu. Varijante: Narodne lirske pjesme, priredio Olinko Delorko (dalje u tekstu: Delorko, Nar. lir. pjesme), biblioteka "Pet stoljeća hrvatske književnosti", Zagreb, 1963, br. 68. EP (podrobnije o izvoru: pod br. 33), br. 189.

40. NIŠTA SE SAKRITI NE MOŽE – F. Ž. Donadini (podrobnije o izvoru: pod br. 8), br. 98. Varijante: M. Bubalo Kordunaš: Nar. vaspitanje, br. 105; Vuk, I, br. 444; Delorko, Lir. nar. pjesme, br. 36.

41. PODRŽ', BOŽE, OVAKO – Vuk, I, br. 692. Iz Hrvatske.

42. LAŽLJIV GLAS – Đ. Rajković, br. 48. Varijante: Vuk, I, br. 500, br. 501, i br. 502; F. Ž. Donadini, br. 27, i br. 28; S. Garonja, br. 65 (navode se i druge varijante); EP, br. 174.

43. DJEVOJKA SAMA SEBE KUNE – Đ. Rajković, br. 44.

44. BOR SADILA LIJEPA ĐEVOJKA – Nikola St. Kukić (riječ je o Nikoli Stankovu Kukiću: Zvuci narodne lire iz Gornje i Bosanske krajine (dalje u tekstu: N. S: Kukić, Zvuci nar. lire), sv. I, Zagreb, 1924, br. 49.

45. SVATOVSKA – Delorko, Rkp. ZIF br. 335 (podrobnije o izvoru: pod br. 23), br. 110. Kazivala Jelena Sladić, rođ. Pribičević, rođena 1970. u Glavičanima, Donji Kukuruzari, opština Javoranj, okolina Dvora na Uni. Varijante: D. Aleksić, br. 134, str. 92: Vuk, I, br. 24.

46. MILA MAJKO, LIJEPOGA MILE – S. Garonja, br. 11. Kazivala Milka Grujić, u Voćinu, 9. X 1981.

47. TITRALA SE LEPA MARA – S. Garonja, br. 21. Kazivala Marija Ćurčija, u Voćinu, 16. X 1977. Navode se i izvori za druge varijante.

48. TRI KĆERI – S. Garonja, br. 61. Kazivala Marija Ćurčija, u Voćinu, 9. VIII 1979.

49. AJDE, DUŠO DA TRAŽIMO – Stanko Opačić Ćanica: Narodne pjesme Korduna (dalje u tekstu S. Opačić Ćanica: Nar. pjes. Korduna), Zagreb, 1971, br. 75. "Pjevana južno od Slunja. Kazivao Joso Jančić (saznao sam da mu je pravo ime Josif Jančić - op. Z. K.) iz Slušnice. Zapisao 1968. godine Petar Zinaić iz Slunja." Pjeva se u kolu.

50. PORUKA DRAGOJ – Đ. Rajković, br. 96.

51. TAMBURDŽIJA IVO I TURCI SARAJLIJE – Đ. Rajković, br. 4. Varijante: EP, br. 57.

52. TRI RUŽE – Đ. Rajković, br. 59.

53. DJEVOJKA I SOKO – Đ. Rajković, br. 85.

54. JOVO I MARE – Đ. Rajković, br. 91.

55. ČOBANIN I KALUĐER – Đ. Rajković, br. 45.

56. DJEVOJKA I KOSCI – M. Bubalo Kordunaš: Nar. vaspitanje, br. 79.

57. ROĐENA U GORI – D. Aleksić, br. 123, str. 86.

58. DVA BRATA I ZLATOKOSA MARA – M. Obradović, Etn. zbr. ASANU br. 25-2 (podrobnije o izvoru: pod br. 32), br. 69 (61). Pravi broj pjesme je 69, a sakupljačev broj u zagradi je omaška. Kamenski kraj. "Kotar Pakrac, Požeška županija" 1890/1891. god.

59. BASMA KAD VODA STANE – Zapisao Vladimir Ardalić, "Zbornik za život i običaje Južnih Slovena" (dalje u tekstu: V. Ardalić, ZNŽO), 1912, knj. XVII, str. 361. "Kazivala Stevanija Pološeva, iz Duboke Bukovice, selo Parčić."

60. CRNA KUJA PUTOM KASA – Škreb-Petre, Uvod u književnost, Zagreb, 1971. Zapisala M. Bošković-Stuli, Kazivala Katica Papuča sa Banije.

61. DEVET UROKA – Z. Krstanović: Folklorna građa Korduna, Rukopisna zbirka Zavoda za istraživanje folklora (dalje u tekstu: Ž. Krstanović: Rkp, ZIF br. 907), br. 907, br. 39. Kazivala Milka Korać, rođ. Vujanović, rođena 1920. Zapisano u Čemernici, 8. VII 1973.

62. SAN ZASPO, A UROK NE ZASPO – N. Begović, Život i običaji, str. 164. Kazivao Nikola Vujanović iz Kukuruzara.

63. ADAM I EVA – N. Begović, Život i običaji, str. 165. "Od babe Simeune Kalinićke iz Prisjeke".

64. ĐE ORE NE PJEVA – N. Begović, Život i običaji, str. 163. Kazivao Nikola Vujaković iz Kukuruzara.

65. OTAC, I SIN, I DUH ŠJATI – N. Begović, Život i običaji, str. 255.

66. OSTA MARA – D. Aleksić, br. 56, str. 52. Zapisao Milan Aleksić u Štikadi.

67. PROLEĆELA DVA VRANA GAVRANA – Z. Krstanović, Rkp. ZIF br. 907 (podrobnije o izvoru: pod br. 57), br. 50. Kazivao Nikola Korać, u Čemernici, 8. VII 1973.

68. PAVLOVI SVATOVI – M. Obradović, Etn. zbr. ASANU, br. 25-2 (Kamenski kraj, Kotar Pakrac, 1891), br. 141 (133). Pravi broj pjesme je 141, a skupljačev broj, u zagradi, je omaška.

69. MATERINA KLETVA – N. Begović, Život i običaji, str. 165. Varijante: Delorko, Lir. nar. pjesme, br. 37.

70. NEJAKO CVIJEĆE – D. Aleksić, br. 59, str. 54. Zapisao Milan Tišma iz Nebljusa.

71. BOG, SUNCE I DJEVOJKA – N. Begović, Život i običaji, str. 10. "Iz Plaškoga". "Pribilježila Kamenka Puvar".

72. BUDILA MAJKA JOVANA – Z. Krstanović, Rkp. ZIF br. 907, br. 56. Kazivala Marija Miličević, rođ. Sučević, rođena u Slavskom Polju 1927. Zapisano u mjestu Brnjavac, 29. IV 1974. Varijante: Vuk, I, br. 27. U ovoj varijanti sestra nije kriva; krive su vještice i majka.

73. GRIJEH BRATA I SESTRE – Z. Krstanović, Rkp. ZIF, br. 907, br. 40. Kazivala Kata Kragulkac, rođ. Banda, rođena 1901. u Bukovici kod Čemernice (Vrginmost). Zapisano u Čemernici, 8. VII 1973. Varijante: O. Delorko, Lir. nar. pjesme, br. 91.

74. AJDUKOVA LJUBA – D. Aleksić, br. 70, str. 59. Zapisao Milan Tišma iz Nebljusa. Varijante: Vuk, I, br. 668. Ova varijanta se samo djelimično podudara sa pjesmom u Antologiji. F. Ž. Donadini, br. 100; Đ. Rajković, br. 239.

75. MARKOVA ŽENIDBA – S. Garonja, br. 80. Kazivala Dušanka Bošnja, rođ. Ćurčija, iz Kule (op. Slavonska Požega, 1980. g.). Ova "pesma se peva i u tradicionalnom graničarskom kolu, okretanju". (S. G.) Kazivačica je rođena "u selu Kruševu (Kamenski kraj, op. Sl. Požega), 1933. godine. Pesme je slušala u detinjstvu od majke Marije, a najviše ih upamtila u najranijoj mladosti, igrajući i pevajući u kolu. Danas živi u selu Kuli (op. Sl. Požega)". "Naglašena je njena naklonost i interesovanje za pesme elegičnog karaktera." Kazivala je veliki broj kvalitetnih balada. Pjesma je u zbirci S. Garonje objavljena pod naslovom "Ženio se mlad Marko". Nisu spomenuti izvori u kojima se, takođe, nalaze varijante ove pjesme: M. Bubalo Kordunaš, Nar. vaspitanje, br. 25. i O. Delorko: Lir. nar. pjesme, br. 152.

76. ŠTO S' MORAVA ZAMUTILA – N. S. Kukić, Zvuci nar. lire (podrobnije o izvoru: pod br. 40), br. 40.

77. UDARALA MUNJA IZ OBLAKA – S. Garonja, br. 90. Kazivala Marija Ćurčija, u Osijeku, 6. IV 1980.

78. MUDRA MANDALINA – M. Bubalo Kordunaš, Nar. vaspitanje, br. 110. U istoj knjizi, pod brojem 111, nalazi se varijanta ove pjesme koja je, po mom sudu, takođe antologijske vrijednosti. Stoga je objavljujemo na ovome mjestu:

Isto, malo drukčije

Svu noć sjala sjajna mjesečina,
Pa presjala bijele gradove,
Đe 'no Ive tri ćeri udaje.
Jednu daje đe se sunce rađa,
Drugu daje đe 'no otpočiva,
Sasmo Mandu spored Carigradom.
Kad su Mandu svatovi poveli,
L'jepo majka Mandu svjetovala:
"l'jepa Mando, ćeri najmilija,
C'jelog puta l'jepo mi se vladaj;
Kada dođeš spored Carigradom,
Spušti struke niz bijele ruke,
B'jelo elo niz bijelo čelo,
Crljen skerlet konju do koljena,
Sitne igle konju do kopita.
Gledaće te sva careva vojska,
I carica sa srebrna sto'ca."
Ljepše Manda majku poslušala.
Kad su bili spored Carigradom,
Spušti struke niz bijele ruke,
B'jelo elo niz bijelo čelo,
Crljen skerlet konju do koljena,
Sitne igle konju do kopita.
Gledala je sva careva vojska,
I carica sa srebrena sto'ca.
Pa doziva cara gospodina:
"Dušo moja, care gospodine,
Bi l' mi vako konja nakitili?"
Al' govori care gospodine:
"Oj, carice, moja vjerna ljubo,
Mi bi 'nako konja nakitili,
Ali ne bi na konju junaka,
Blago majci kojoj onaj dođe!"

Varijante: O. Delorko, Lir. nar. pjesme, br. 183. Ova varijanta nesumnjivo je fragment.

79. MARKO KRALJEVIĆ I ĆORDA – Z. Krstanović: Priv. zbirka (podrobnije o izvoru: pod br. 32). Pjesmu sam dobio od književnice Jovanke Hrvaćanin, koja me je u pismu obavijestila da se ova pjesma pjevala "sve do poslednjeg rata u Dubici u kolu (muškarci)". Varijante: O. Delorko, Lir. nar. pjesme, br. 177; Đ. Rajković, br. 238.

80. JUNAK I KONJ – N. Begović, Život i običaji", str. 153. Pjesma je objavljena pod naslovom "Smrtna bola na majčinu krilu". Varijante: D. Aleksić, br. 145, str. 97; Đ. Rajković br. 120.

81. SOKO I GOSPODAREVE ĆERI – M. Obradović, Etn. zbr. ASANU, br. 25-2, (Kamenski kraj, Kotar Pakrac, 1891), br. 145(137). Pravi broj pjesme je 145, a skupljačev broj, u zagradi, omaška je.

82. DOJČIĆ PETAR I KRALJ MATIJAŠ – Z. Krstanović, Rkp. ZIF, br. 907, br. 7. Pjesmu su pevali Dušan Poštić, Mićo Obradović i Milan Obradović iz Čemernice, u Vrginmostu, 17. VI 1973. Varijante: Vuk, I, br. 633; O. Delorko, Lir. nar. pjesme, br. 115; EP, br. 178.

Delorko zapisuje: "Ova je pjesma mnogo raširena među Hrvatima kajkavcima." No, čudni su putevi narodne pjesme: čini mi se da je pjesma iz moje Antologije estetski znatno zrelija od Delorkove varijante i varijante iz Erlangenskog rukopisa, zapisane prije dva i po stoljeća. Ako se ne varam: u objema varijantama kao da je presudnije mjesto od junaka, snažnijeg od kralja!

83. POD BUDIMOM OVCE PLANDOVALE – S. Garonja, br. 3. Kazivala Marija Ćurčija, u Voćinu, 16. X 1977. Navode se i izvori za druge varijante.

84. VIDRA-DJEVOJKA – S. Garonja, br. 95. Kazivala Marija Ćurčija, u Voćinu, 28. IX 1978. Navode se i izvori za druge varijante.

85. IZVOR VODA IZVIRALA – S. Garonja, br. 44. Kazivale Marija Ćurčija i Anđa Letić-Puač, u Kuli, 1979. Navode se i izvori za druge varijante.

86. DJEVOJKA I USNULI DRAGI – D. Aleksić, br. 23, str. 34. Zapisao Milan Alagić u Štikadi.

87. DJEVOJČINI DAROVI – Z. Krstanović, Rkp. ZIF br. 881 (podrobnije o izvoru: pod br. 12), br. 23. Kazivala Stana Lončar, rođ. Višić, rođena 1899. u Žitniću (kod Drniša). Pjesma je zapisana 30. VII 1973. u Biočiću, gdje se govori ijekavski. U rodnom mjestu kazivačice, kao i u još nekim selima Dalmatinske zagore (oko Drniša, Šibenika, Splita i Sinja) Srbi su ikavci. Inače, u golemoj većini dalmatinski Srbi su ijekavci. Izgovor se uzima kao znak konfesionalne, odnosno nacionalne pripadnosti, te se za Srbe ijekavce kaže da im je jezik "rišćanski". U nekim pjesmama izgovori se miješaju; pokazuje to i primjer ove kazivačice.

88. KO SE ONO BRDOM ŠEĆE – N. S. Kukić, Zvuci nar. lire, br. 41.

89. LJUBA PAVLA NA ZLO NAGOVARA – Đ. Rajković, br. 3.

90. ĆIRO OD BUDIMA I LJEPOTA DJEVOJKA – M. Obradović, Etn. zbr. ASANU, br. 45-1, (Oljasi, Sl. Požega, 1899), br. 1.

91. ĐEVOJKA I KALUĐER – F. Ž. Donadini, br. 76.

92. OŽENIO SE UDOVICOM – F. Ž. Donadini, br. 8.

93. MOMAK I DJEVOJKA – Z. Krstanović, Rkp. ZIF, br. 881, br. 24. Kazivala Stana Lončar, rođ. Višić. Podrobnije o kazivačici: pod br. 83.

94. POBRATIMOVA MOLBA – N. Begović, Život i običaji, str. 63. "Iz Tobolica, od Đure Grubora". Pjesma je objavljena pod naslovom "Grjehota je pobratima uvrijediti". Varijante: Vuk, I. br. 515.

95. LEPA MARA I JOVO – S. Opačić Ćanica, Nar. pjes. Korduna (podrobnije o izvoru: pod br. 45), br. 91.

96. SRPČE MOMČE I CAR – N. Begović, Život i običaji, str. 152. "U pjesmi ovoj ponavlja se svaki redak pjevajući".

97. DJEVOJKU DRAGI IZBAVIO – N. Begović, Život i običaji, str. 109.

98. TRI DELIJE I DJEVOJKA – N. Begović, Život i običaji, str. 148. Varijante: D. Aleksić, br. 54, str. 51; M. Bubalo Kordunaš, Nar. vaspitanje, br. 20; F. Ž. Donadini, br. 62.

99. OJ, JOVANKO, DRUGARICE MOJA – N. Begović, Život i običaji, str. 148. Pjesma je objavljena pod naslovom "Drugarice". Varijante: Đ. Rajković, br. 95.

100. ĐEVOJKA SE NADMUDRUJE S MOMKOM – N. Begović, Život i običaji, str. 150.

101. OTVOR', MAJKO, OBOR-DVORE – N. Begović, Život i običaji, str. 176.

102. BOŽJA LJEPOTICA – Đ. Rajković, br. 52.

103. DJEVOJKA I GOSPODA – N. Begović, Život i običaji, str. 72. "Iz Plaškoga." Varijante: Vuk, I, br. 424.

104. SVU NOĆ SJALA SJAJNA MJESEČINA – Z. Krstanović, Rkp. ZIF, br. 907, br. 1. Kazivao Stevo Arbutina iz Dugog Sela, Zapisano u Vrginmostu, 17. VI 1973.

105. DVIJE DRUGE – Z. Krstanović, Rkp. ZIF, br. 970, br. 57. Kazivala Marija Miličević, rođ. Sučević, u Brnjavcu, 29. IV 1974.

106. BOLESNIKOVA ŽELJA – M. Bubalo Kordunaš, Nar. vaspitanje, br. 10.

107. L'JEPA MARA BOSIOK SIJALA – Z. Krstanović, Priv. zbirka.

Pjesmu sam dobio od književnice Jovanke Hrvaćanin. U pismu me informiše: "U Dubici većinu pesama pevaju Srbi i Hrvati, ali na nekima se jasno vidi čije su." Kad ovu pjesmu u kolu pjevaju hrvatski svatovi, umjesto Jove, pominje se Ivo.

108. RAN', ĐEVOJKO, NA VODU – Olinko Delorko: Narodne pjesme iz okoline Dvora na Uni, Rukopis Zavoda za istraživanje folklora br. 324. (dalje u tekstu: Delorko, Rkp. ZIF, br. 324), br. 12. Kazivala Milka Pribičević, rođ. Pušnik, u Gvozdanskom, Donja Stupnica, 10. IV 1959.

109. JA USADI' GRKI PELIM – V. Ardalić, ZNŽO (podrobnije o izvoru: pod br. 55), knj. XXIII, Zagreb, 1918, str. 310.

110. VOJVODA I DJEVOJKE – Z. Krstanović, Rkp. ZIF, br. 881, br. 39. Kazivala Stana Lončar, rođ. Višić. Podrobnije o kazivačici: pod br. 83.

111. MUŽ KOLIK' PUŽ – Zapisala Ljubica Ardlić u Bukovici. "Srbsko-dalmatinski magazin", Zadar, 1863, str. 70. Varijante: D. Aleksić, br. 47, str. 47; Vuk, I, br. 710; F. Ž. Donadini, br. 124. i 125; Đ. Rajković, br. 198.

112. PRIJA PRIJI U ROD DOŠLA – S. Garonja, br. 100. Kazivala Marija Ćurčija, u Voćinu, 30. XI 1979. Navode se izvori za dvije varijante ove pjesme.

113. VALISAVA I STARAC – Zapisala Ljubica Ardalić u Bukovici. "Srbsko-dalmatinski magazin", Zadar, 1863, str. 71-72. Varijante: M. Bubalo Kordunaš, Nar. vaspitanje, br. 26; Vuk, I, br. 401. Ova varijanta je fragment, bez osobite snage.

114. IZVRNUTA PJESMA – V. Ardalić, ZNŽO, knj. XVII, Zagreb, 1912. str. 191. Rastko Petrović, u svom eseju Mladićstvo narodnog genija, ovu pjesmu navodi u cjelini, a preuzeo ju je, kako napominje, iz knjige Josipa Pašarića Hrvatska narodna šala. Nesumnjivo je, međutim, zapisana među bukovičkim Srbima, što znamo po zapisivaču, mjestu zapisivanja i jeziku.

115. PRELICE SU PRELILE – N. Begović, Život i običaji, str. 206. "Iz Plaškoga". Varijante: D. Aleksić, br. 20, str. 33; M. Bubalo Kordunaš, Nar. vaspitanje, br. 22, i br. 23; S. Garonja, br. 97; F. Ž. Donadini, br. 9.

116. GRLIČICA I GOLUB – N. Begović, Život i običaji, str. 207.

117. DED, ZAPJEVAJ, S VELEBITA VILO – Maja Bošković-Stuli: Folklorna građa sa Zrmanje, Rukopis Zavoda za istraživanje folklora br. 273 (dalje u tekstu: M. Bošković-Stuli: Rkp. ZIF, br. 273), br. 34. Kazivao Dane Ćuk, rođen 1888.

118. MLADOŽENJA I MLINARICA – Zapisala Ljubica Ardalić u Bukovici.

"Srbsko-dalmatinski magazin", Zadar, 1865, str. 70-71. Varijante: O, Delorko, Lir. nar. pjesme, br. 74. Ova varijanta ima samo osam stihova; zacijelo je fragment, F. Ž. Donadini, br. 37, i br. 137.

119. GRLIČICA GRČE – Z. Krstanović, Rkp. ZIF, br. 881, br. 67. Kazivala Milica Krstanović, rođena 1913, u Ramljanima. Pjesma je zapisana 11. VII 1973.

120. ŽABA I RAK – M. Bošković-Stuli, Rkp. ZIF, br. 273, br. 32.

Podaci su isti za pjesmu br. 113. Varijante: D. Aleksić, br. 95, str. 73; M. B. Kordunaš, Srpske narodne pjesme slijepca Ilije Rapajića (dalje u tekstu: M. Bubalo Kordunaš: Pjes. slijepca I. Rapajića), Novi Sad, 1892, br. 10.

121. KOKAN OD OVACA – M. Bubalo Kordunaš, Nar. vaspitanje, br. 114.

122. RASTANAK BRATA I SESTRE – M. Obradović, Etn. zbr. ASANU, br. 93, br. 227 Vrijeska (Daruvar), 1900/1901.

123. GRANIČAREVA SUDBINA – Stanko Opačić Ćanica: Narodne pjesme Korduna, knj. II, Zagreb, 1987, br. 1. "Pjesma je dugo pjevana do NOB-a, na Kordunu. Na nju me podsjetila Ranka Opačić iz Prisjeke kod Krstinje, kad sam bio 1975. u Topuskom na liječenju."

124. ZAŽELILI SE BOJA – Z. Krstanović, Rkp. ZIF, br. 907, br. 90. Kazivala Sava Stanojević i Pajo Borota, u Boviću, 28. IV 1974.

125. BUBANJ BUBNJA, NENO – Z. Krstanović, Priv. zbirka. Pjesmu sam dobio od književnice Jovanke Hrvaćanin, koja ju je čula u rodnom mestu, proprativši je, u pismu, ovom bilješkom: "Uz ovu se pesmu igrala igra 'rajtek". U moje vreme nije se igrala, ali su je znali neki."

126. ŽELJA ZA SLOBODOM (DO 1918) – Đ. Aleksić, br. 2, str. 19. Sakupljač navodi da su ovu pjesmu pjevali "pastiri na Otriću, kod Zrmanje" (str. 12).

127. GRANIČARSKA – N. Begović, Život i običaji, str. 3.

128. KO BI KRVCU U R'JEKU SKUPIO – S. Opačić Ćanica, Nar. pjes. Korduna, br. 221. Ovo je odlomak pjesme "Petrova gora - naša radost i tuga". "zapisao u Radonji i Klokoču prof. Mile Dakić, a u Perni pukovnik JNA Pero Roknić."

129. NA KORDUNU GROB DO GROBA – O. Delorko, Rkp. ZIF, br. 324, br. 33. Kazivao Petar Vasiljević, rođen 1897, u Pedlju, Donja Stupnica. Varijante: O. Delorko, Lir. nar. pjesme, br. 249.

130. POGIBIJA STOJANA MATIĆA

131. TUŽBALICA ZA DANICOM LJEPOVIĆ – S. Opačić Ćanica, Nar. pjes. Korduna, br. 237."Kazivala Desanka Ljepojević, Daničina sestra (...) Danica Ljepojević poginula je 1943. godine u Lici, u borbi s Nijemcima, na jurišu. Ni za brata Desanka tada nije znala, pa je i njega unijela u svoju tužbalicu. Kasnije je saznala da je i brat Damjan poginuo na sremskom frontu."

132. BOLNA BOJANA – U. Krstanović, Priv. zbirka. Pjesmu sam dobio od Nikole Živkovića, profesora srpskohrvatskog jezika iz Belog Manastira, koji je rođen 1942. u slavonskom brđanskom selu Smude. Pjesmu je pjevala njegova sestra Milka Jorgić, rođ. Živković, rođena 1937, u istom selu. Danas je radnica u Rijeci. "Ona je bila čuvena po lijepom glasu, po divnom pjevanju i igranju." Treba li uopšte reći: ova nesvakidašnja pjesma to potvrđuje.

133. MAJKA NEMAJKA – Nikola Stankov Kukić: Srpske narodne umotvorine (dalje u tekstu: N. S. Kukić, Srp. nar. umotvorine), Zagreb, 1898, str. 42.

134. SMRT OMERKE DJEVOJKE – S. Garonja, br. 76. Pjesma je objavljena pod naslovom (koji je i početni stih) "Bolovala Omerka djevojka". Kazivala Dušanka Bošnja, u Kuli, 17. I 1979. (op. S. Požega).

135. SEJA BRATA NA VEČERU ZVALA – S. Garonja, br. 83. Kazivala Dušanka Bošnjak, u Kuli, 28. XI 1979. (op. S. Požega). Navodi se niz izvora u kojima se nalaze varijante ove pjesme.

136. VJENČANI U NEZNANJU – D. Aleksić, br. 94, str. 72. Zapisao Milan Dukić u Cerovcu. Varijante: V. Blašković, str. 48; Đ. Rajković, br. 215. i br. 216.

137. BALADA O ARAMBAŠI LUKI – S. Garonja, br. 84. Kazivala Milka Grujić, u Voćinu, 18. IV 1981.

138. ŽALOST ZA BRATOM – S. Garonja, br. 75. Pjesma je objavljena pod naslovom "Čuva ovce Eva Radojeva". Kazivala Dušanka Bošnjak, u Kuli, 28. XI 1979 (op. S. Požega). Balada "postoji kao modifikovana varijanta (u početnoj slici) u zbirci Đ. Rajkovića pod br. 125 (1869)".

139. OMERKA DJEVOJKA – F: Ž. Donadini, br. 147. Varijante: V. Blažinčić, str. 59; Vuk, I, br. 343, 344. i 345.

140. BOG NIKOM DUŽAN NE OSTAJE – Manojlo Kordunaš (riječ je o Manojlu Bubalu Kordunašu): Srpske narodne pjesme (dalje u tekstu: M. B. Kordunaš, Srp. nar. pjesme), Novi Sad, 1981, br. 10. Varijante: V. Blažinčić, str. 107; Vuk, II, br. 5. Ova pjesma, uvjeren sam, velika je pjesma srpskoga jezika. Mogućno je da nije osvojila potrebnu pažnju stoga što se našla u zaturenom, skrajnutom dijelu naše književne riznice. Proučavaoci su prevashodno okrenuti Vukovim zbirkama, a u ovom slučaju - čitalac će se lako osvjedočiti - Vukova varijanta neuporedivo je slabija. Varijantu V. Blažinčića samo registrujemo; njena je vrijednost skromna.

141. ĐAKON STEVAN I DVA ANĐELA – M. B. Kordunaš: Srp. nar. pjesme, br. 1 (podrobnije o izvoru: br. 135). Varijante: Vuk, II, br. 3; Manojlo Kordunaš (riječ je o Manojlu Bubalu Kordunašu): Srpske narodne pjesme slijepca Rade Rapajića (dalje u tekstu: M. B. Kordunaš, Pjesme R. Rapajića), Novi Sad, 1982, br. 12.

142. NEJAKI DEJAN I CAR – M. B. Kordunaš: Srp. nar. pjesme, br. 3. Varijante: Đ. Rajković, br. 190.

143. SMRT MAJKE JUGOVIĆA – Vuk, II, br. 47. "Iz Hrvatske". Vladan Nedić, u svom tekstu Usmena književnost Srba u Hrvatskoj, u knjizi Književna hrestomatija (uredio Stanko Korać), Zagreb, 1979, napominje "Sa velikom izvesnošću može se tvrditi da je ovu pjesmu Vuk dobio iz Plaškoga, od gornjokarlovačkog episkopa Lukijana Mušickog". Varijante: M. B. Kordunaš, Srp. nar. pjesme, br. 25.

144. STARINA NOVAK I KNEZ BOGOSAV – Vuk, III, br. 1. "Od slepca Gaje Balaća, rodom iz Rvatske iz Ličke regimente (no sad je u Srbiji i ja sam pesme od njega prepisivao u Kragujevcu 1830. godine)."

145. BAN SEKULA I VILA – Đ. Rajković, br. 169. Varijante: Vuk, I, br. 266. Varijanta se samo djelimično podudara sa pjesmom iz Antologije.

146. OKLADA SIBINJ-JANKA – Đ. Rajković, br. 209.

147. JANKO I MILANKO – M. B. Kordunaš: Srp. nar. pjesme, br. 14. Varijante: Vuk, II, br. 15. Kod Vuka se pjesma zove "Predrag i Nenad.

148. NIJEMA MANDALINA – M. B. Kordunaš: Srp. nar. pjesme, br. 30.

149. ŽENIDBA JANKOVIĆA STOJANA – N. S. Kukić, Srp. nar. umotvorine (podrobnije o izvoru: pod br. 128), str. 11. Varijante: Vuk, III, br. 21, i br. 22.

150. DVA POBRATIMA – M. B. Kordunaš, Srp. nar. pjesme, br. 13.

151. KUMOVANJE GRČIĆA MANOJLA – D. B. Kordunaš, Pjesme R. Rapajića (podrobnije o izvoru: pod br. 136), br. 6. Izostavio sam dva posljednja stiha, koji su nesumnjivo pokušaj komentarisanja pjesme: Nije dobro ni pravo se kleti,/ Kamo l' da je krivo prisizati. Izostavio sam i pripjev pjevača: O, nevjero, da te Bog ubio, / Dobra da si, ni bilo te ne bi. Varijante: Vuk, II, br. 6. Varijanta je iz Crne Gore.

152. MALI RADOJICA – Vuk, III, br. 51. Od Gaje Balaća.

153. OSLOBOĐENJE BEČA OD TURAKA – M. B. Kordunaš, Pjesme R. Rapajića, br. 37.

NAPOMENA. Naslovi pjesama potiču od sastavljača ove Antologije, uz neke izuzetke, dok su originalni naslovi (iz zbirki) doneti u bilješkama uz svaku pjesmu.

POPIS SAKUPLJAČA SA BROJEVIMA PJESAMA

ALEKSIĆ Dragoslav: 26, 29, 37, 39, 57, 66, 70, 74, 86, 126, 136.

ANONIM: 1, 35, 129

ARDALIĆ Vladimir: 59, 109, 114

ARDALIĆ Ljubica: 11, 111, 113, 118

BEGOVIĆ Nikola: 2, 3, 4, 6, 7, 9, 10, 19, 24, 31, 62, 63, 64, 65, 69, 71, 80, 94, 96, 97, 98, 99, 100, 101, 103, 115, 116, 127

BOŠKOVIĆ-STULI Maja: 16, 40, 117, 120

BUBALO Manojlo Kordunaš: 56, 78, 106, 121, 140, 141, 142, 147, 148, 150, 151, 153.

GORNJA Slavica: 13, 14, 15, 17, 20, 21, 28, 34, 38, 46, 67, 48, 75, 77, 83, 84, 85, 112, 134, 135, 137, 138

DELORKO Olinko: 25, 27, 45, 108, 129

DONADINI Frano Ženko: 8, 34, 40, 91, 92, 139

KARADŽIĆ Vuk Stefanović: 41, 140, 143, 152

KRSTANOVIĆ Zdravko: 12, 36, 61, 67, 72, 73, 79, 82, 87, 93, 104, 105, 107, 110, 119, 124, 125, 132

KUKIĆ Nikola Stankov: 44, 76, 88, 133, 149

OBRADOVIĆ Milan: 18, 22, 23, 33, 58, 68, 81, 90, 122

OPAČIĆ Stanko Ćanica: 49, 95, 123, 128, 131

RAJKOVIĆ Đorđe: 5, 30, 41, 43, 50, 51, 52, 53, 54, 55, 89, 102, 145, 146

RJEČNIK MANJE POZNATIH RIJEČI I IZRAZA

A

Alija - uzvišenost, moć
alka, halka - zvekir na vratima
arambaša, harambaša - vođa hajduka; vođa razbojnika

B

Babajko - hip. od babo, otac
babo - otac
bajo - brat
balčak - držač od sablje, mača itd.
bedevija - kobila dobre pasmine
benevreci - vrsta hlača
bešika - kolijevka
blazina - jastuk
bradva - sekira
brdla - dio na razboju za tkanje
brina - obala
budak - kramp, mašklin, pijuk
bula - žena muslimanka; žena obučena u dimije i feredžu
butum - sav, cio, cjelokupan; zajedno, skupa

V

varičak - mjera za težinu
vijojlov/a - riječ nejasnog značenja; (možda: po Vuku - "vijoglava: (u Srijemu) nekakva mala tica, koja jednom izvrće glavu čas na jednu, čas na drugu stranu") - u pjesmi je možda riječ o grivi koja vijori na vjetru, i glavi koja se stalno pokreće, čas lijevo, čas desno
vižle - mlado, obijesno štene
viza - viza - riba (ili risa-riba) - riba sa neobičnim, čudotvornim svojstvima, naročito na perajima; ko je proba, stiče čarobna svojstva
Vlahinja/Vlah - naziv za Srbina; u primorskoj Dalmaciji svi stanovnici iz zaleđa, bez obzira na narodnost, nazivaju se Vlasi; takođe i turski naziv za Srbe i oblasti na Slovenskoj granici ("mala Vlaška")
vratilo - dio na razboju za tkanje
vuštan, fistan - vrsta suknje; nekadašnja ženska ili muška haljina s naboranim donjim dijelom

G

gaće - hlače, pantalone
grunuti - gurnuti

D

davor ('ćeri) - "žalostna kćeri"
danickinja - vrsta starinskog pištolja
dimiskija - vrsta sablje iz Damaska
dolama - vrsta gornjeg kaputa u narodnoj nošnji
dore/dorat - konj crvenosmeđe dlake
divaniti - razgovarati
dude - gajde; instrument na mijeh sa dvije svirale

Đ

đogat - konj bijelac
đuvegija - mladoženja; muž

Z

zajira, zaira - hrana, živež, namirnice
zeman - vrijeme, doba, epoha, razdoblje, vije, godina
zulum - nasilje, bezakonje, teror, tiranija

I

ilika - rupica za dugme, petlja
imšir - šimšir

J

jagluk - maramica, rubac
jaža - kanal (u Srijemu - Vuk, str. 245)
jali - ili
jemenlije - sandale

K

kadar - stalni sastav vojnih jedinica
Kadifa - samt (somot), baršun, pliš
kaduna - gospođa: ugledna žena
kano - kao
Kaplaj - pokrivač od crijepa na sastavu duž krova
kaurkinja/kaur, kaurin - nevjernik, hrišćanin
kiljer - dvorišna zgrada koja služi samo za spavanje, čuvanje posteljine i stajaćeg odijela (Kamenski kraj, Bučki kraj i "zaplanina" prema Voćinu u Slavoniji)
kindisati - kazniti (kao odmazdu načiniti)
kanda - kao
konder, kondir, kondijer - vrč, krčag, pehar
koša - košulja
kubura - mala puška, pištolj
kujundžija - zlatar; izrađivač umjetničkih filigranskih predmeta
kustura - vrsta sklopivog džepnog noža, obično s crvenim drvenim koricama, kakav ponajviše upotrebljavaju seljaci

L

lagum - mina; prokop, tunel
lubarda - starinski top

M

malar - slikar; onaj koji mala (kreči) sobe

N

najpotla - najposle
nakarada - rugoba, nakaza
nite - dio razboja za tkanje
nu - izraz čuđenja za koji je teško naći odgovarajuću riječ

NJ

njije - gen. od njih

O

obor - mjesto ispred kuće (bilo zagrađeno ili ne bilo, Vuk, 432)
okle - odakle
ondolen - odande
obre - oroz, pijetao, pijevac, kokot
otoka - grana koja iz debla izraste kroz druge grane sama upravo (Vuk, 477)
otole - odatle

P

pantljika - vrpca, traka
parta - nakit na glavi djevojke, "kruna", oznaka djevojaštva; djevojka udavača
pašalija - momak u pašinoj službi
pendžer - prozor
peč - skr. od perčin, kosa, kika
pometan - olinjao, zapušten, nikakav
pometkinja sablja - zapuštena sablja
popružina - prut
potvoriti - ogovarati, oklevati, nabijediti nekoga
poša - vrsta turbana
provizur - upravitelj (carski)

R

rupiti - nahrupiti, banuti

S

serbes - slobodno, bez straha
skerlet - tkanina crvene boje
skošce - dio na razboju za tkanje (u Slavoniji)
srčali - staklen

T

talijer, talir - vrsta starog (austrijskog) novca
tara - dio na razboju za tkanje
tepeluk - srebrom ili zlatom izvezena pločica na ženskim kapama, a i sama kapa; gornji okrugli dio crnogorske i hercegovačke kape
testir - u pjesmi znači slobodno
timber - pečat, žig
titrati/se - igrati se nečim
toke - ukrasni i zaštitni oklop od metalnih pločica na grudima
trap - mesto za čuvanje namirnica iskopano u zemlji
trlica - oruđe kojim se tare/trlja lan ili konoplja da bi se dobila vlakna
trti - satrti, nepoštovati, nipodaštavati
tute - tu

Ć

ćitap - potvrda, cedulja
ćorda - vrsta sablje

U

ujkati - tjerati
uncat, huncut - obješenjak, vragolan

H

hak - pravo, pravda; zasluga; odrešeni dio prihoda sa imanja koji je kmet davao spahiji

C

cekin - dukat, zlatnik
cmilje - smilje

Č

Čardak - veća prostorija na spratu istočnjačke kuće sa tremom prema ulici; doksat, balkon; lijepa višespratna kuća, dvorac
čibuk - cijev lule; kamiš; lula
čivija - čavao, klin; ključ za zatezanje žica na violini
čikati - izazivati, dirati u nešto
čoha - vrsta sukna i odjeća od njega
čisnak - dio na razboju za tkanje

DŽ

dževerda, džeferdar - vrsta puške, katkada i ukrašene sedefom, draguljima

Š

šenluk - veselje, slavlje uz pucnjavu pušaka
šjati - sveti
šljeme, sljeme - vrh kuće
Šokica/Šokac - slavonski i sremski katolici
šuja - šuta koza

// Projekat Rastko / Književnost / Usmena književnost //
[ Promena pisma | Pretraga | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]