Svjedočenje očevica

Povijest o izmirenju na Jasenovačkoj Gradini

"Svetigora", Cetinje, mart 1995, broj 35-36.

Događaj o kome je riječ ostao je u opštem pamćenju uglavnom po tome što pokojnom Jovanu Raškoviću nisu dopustili da položi vijence na spomenik u Jasenovcu; duše koje su tog dana bile na jasenovačkoj Gradini pamte ga po jednom iscjeliteljskom smijehu koji u nama bridi do danas.

Gradina je onaj dio jasenovačkog logora koji leži na bosanskoj strani, i u kojem počiva devet desetina jasenovačkih mučenika: jasenovačko stratište i počivalište. Od 1945. zavjetno mjesto onih porodica od čijeg prezimena je neko tu, a to, barem u Bosanskoj Krajini, znači svih. Od 192 Babića iz jednog sela kraj Krupe na Uni ovdje ih je 191.

Negdje u jesen 1990., jedna je nedjelja izabrana da se baš tu održi predizborni skup SDS-a za taj dio Bosanske Krajine. Po samom mjestu sazivanja, tenzija je rasla i na srpskoj i na hrvatskoj strani, jer su i jedni i drugi pamtili da je 1984. baš u Jasenovcu počelo, na osvećenju crkve, buđenje naroda obiju Krajina.

Hrvatska policija je tog jutra propustila preko mosta u Jasenovac samo jedan folksvagen sa petoro ljudi za koje su mislili da su sveštenici, ne znajući da će četvoro od njih u jasenovačkoj crkvi prvi put u životu odstojati cijelu Liturgiju i potom se vratiti na Gradinu da dočekaju Raškovića, Karadžića i ostale.

Tamo je već čekala do tada još neopredjeljena i zbunjena krajiška masa, pokretana više strahom od još svježeg poklanja, nego pravednim gnjevom koji je tek rastao u dubini, još težak i da se prizna. Šetali su među humkama, brojili nepostojeće krstače, nekolicina još živih logoraša, mnogo više bivših partizana i najviše njihove djece, krijući oči jedni i drugih i kradom ispitujući tuđi pogled, teški da priznaju da su sami sebe uhvatili u laži. Ni sumornijeg dana, ni sivljeg neba.

A mrtvi su čekali svoj čas.

Pritisnuti sivilom i nečim muklim što se dizalo s druge strane jasenovačkog mosta, govornici su teško mogli reći nešto ljudima i ovladati tupim prozuklim gnjevom koji se gomilao, i za koji se nije moglo znati na koju će stranu provaliti: u očaj ili u bijes.

I onda se na binu uspeo neko kome ime nijesu zapamtili, ali su čuli da je sa Ozrena. I počeo je: "Ja dolazim sa čuvenog partizanskog Ozrena..."

Prekinuo ga je pljesak. Aplaudirali su Kozarčani borci i logoraši, Knešpoljci i Ljevčaci, zaboravivši za trenutak u ovim dobro znanim i naviklim riječima i ko su, i šta su, i koja je godina, i ko je s druge strane mosta, i da im se do prije nekoliko sekundi sav život osipao kao pijesak ispod nogu. A onda je on nastavio:

"...i sa još čuvenijeg četničkog Ozrena!"

I za trenutak je sve utihnulo. I nije se učas znalo rže li to onaj Ćopićev Kušlja ili se nešto drugo događa, dok se svetom ledinom nije prolomio smijeh pet hiljada odjednom mladih ljudi koji ni po čemu ni ličili na one koji su jutros osvanuli u ovaj sumoran i siv dan u kome, u najboljem slučaju, nisu htjeli da razmišljaju o onom što ih čeka. Nisu se smijali on smijao se Bog u njima. Smijali su se, i taj se smijeh značio: "Alal ti vjera, al' nas prevari!" Smijali se, i gledali jedni drugima u oči. Smijali su se, osjećali da je nešto teško i olovno sišlo prvo u noge, pa u zemlju, i da su to oni dole uzeli na sebe. Smijali smo se, i mrtvi su se smijali s nama.

Izmirili su nas oni ne jedne s drugima, već smo se sa njima i nad njihovim moštima izmirili, kao što je Sava izmirio Stefana i Vukana ne međusobno već sa Simeonom Nemanjom mrtvim, nad moštima njegovim. Izmirili smo se, i popili vodu zaborava.

I tako su se toga dana u Bosni tom cjelebnom seljačkom riječi izmirili četnici i partizani.

Istorija • Ljudi • Zemlja • Umjetnost • Duhovnost
Promjena pisma • Linkovi • Kontakt

© 2002 - Projekat Rastko; Tehnologije, izdavaštvo i agencija Janus; Naučno društvo za slovenske umetnosti i kulture;
nosioci autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne sme se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti.