Jeromonah Jovan (Ćulibrk)

Ubijeljela se krvava riza Krajiška

"Svetigora", Cetinje, broj 24, januar 1994.

Godine 1931. u Moskvi je srušena najveća pravoslavna crkva na svijetu, hram Hrista Spasitelja. Dan za danom, pod okom kamere Vladimira Mikoše, na lijevoj obali rijeke Moskve, radnici su srubljivali saborni hram Pravoslavnog carstva, podignut u znak blagodarnosti za spasenje Rusije u vrijeme najezde Napoleonove, a osvećen 26. maja 1883. g., dok na kraju eksplozija nije i kamene zidove zalivene olovom pretvorila u prah i put, razorivši posljednje što je ostalo od sabornog hrama Trećega Rima. "...a četvrtoga neće ni biti", pjevao je tih godina u svojoj pjesmi "Saonicama prekrivenim slamom" Osip Mandeljštam, prije no što će ga, vožena sibirskim vjetrom, široki progutati Arhipelag Gulag.

Na mjestu hrama je bilo predviđeno da se podigne remek-djelo genija ruske umjetničke avangarde, konstruktiviste Vladimira Tatljina. Ostavši u istoriji poznat kao Tatljinov toranj, Spomenik Trećoj internacionali, kako mu je bilo pravo ime, bio je mnogo više od spomenika. Ponavljajući u sebi glavne crte džamije u Akri, ova se konusna građevina, viša od Empire State Building-a, sastojala iz tri valjka. Donji, najveći, trebalo je da se okrene oko svoje osi za godinu dana - u njemu je bila smještena Skupština Treće internacionale. U srednjem, koji se obrtao oko sebe za mjesec dana, bila je njena vrhuška. Vrh se okretao jednom dnevno i sadržavao u sebi radio stanicu Treće internacionale, koja bi gigantskim odašiljačem prekrivala zemaljsku kuglu, jednako kao što ju je trebala pokriti svjetska revolucija.

Međutim, tlo osvećeno Beskrvnom Žrtvom nije podnosilo na sebi "gnusobu opustošenja na mjestu svetom". Kamen na kamenu od novoga zdanja nije se mogao sazidati, i "navigatori čovječanstva" su odustali. Umjesto hrama Hrista Spasitelja nije podignuto ništa.

No, kada je osamdesetih godina ovoga vijeka, u razdoblju tzv. "visoke postmoderne", dovršena jedna mnogoobuhvatnija revolucija, naime pretvaranje planete u "globalno selo", odjednom ' je iz zaborava iznikla slika Tatljinovog tornja. Njegova maketa je postala simvol svijeta nerazdruživo povezanog čovjekovim elektronskim produžecima - medijima; simvol svijeta u kom je nerazlikovanje istine i fikcije - norma, a informacija - moć.

Kada su u banjalučkoj bolnici počela da umiru novorođenčad zbog nedostatka kiseonika u inkubatorima, za Zapad je to bio znak logičnog izopštenja naroda koji je odlučio da istupi iz planetarne igre istine i laži; početak njegove apokaliptičke kazne.

Za Srbe Zapadnih strana, bio je to Osmi dan.

Narod iz knjige krvlju ispisane.

Nevečernjim Danom osmim Crkva naziva dan Drugog dolaska Hristovog, dan sveopšteg Vaskrsenja. U starozavjetnom zakonu, u osmi dan od rođenja se obrezivao okrajak od tijela novorođenog mladenca. Rođeni od Djeve će pak u osmi dan sedmice vaskrsnuti iz groba i na vaskrsenju zasnovati obnovljeni Zavjet ljubavi.

Hrišćanin, istoimenit sa "prvijencem iz mrtvih", prizvan je da živi u predukusu Vaskrsenja, u praskozorju Nevečernjeg dana - pred neprestanim sudom Ljubavi Božije.

Živjeti pod provaljenim nebesima - eto. sudbine Pravoslavlja Zapadnih strana, danom da bude u nevidnom trenutku između kraja vremena i izlaska Triipostasnog Sunca; trenutku koji za njega traje već vjekove.

Zato, iznad svih drugih, u Krajini preovlađuju apokaliptički kultovi i od njih nerazdvojivi kultovi borbe, mučeništva i Suda Božijeg.

Ko bi u noći zrelog ljeta, na Ilinje, preletio od Virovitice do Šibenika, našao bi Krajinu kao ognjem posutu pistu, pripravljenu za povratak Ilijin. A sutra-dan, i tamo gdje sveštenika bude i gdje ga ne bude - a svaka peta crkva taj dan slavi - domaćin će očitati "Vaslavu" i među inim prizvati "tristaosamnes' pravomučenika" i "Svetog Nikolu što upravlja s tristasedamnes' brodova", što su sve oci Prvog vaseljenskog sabora, kojima je narod izabrao Svetog Nikolu za prvoprestolnika, i posvetio im hramove u Daruvaru, Voćinu, Medincima...

A jedan od Otaca tog vremena presudne borbe protiv neznaboštva koje je progonilo Crkvu i protiv arijanstva koje je cijepalo Crkvu iznutra, vidio je u viđenju Hrista koji bješe "obučen u bijelu rizu, no razderanu od vrha do dna; Kada Ga ugledah," piše dalje Sveti Petar Aleksandrijski, "mene spopade trepet i užas; i sa velikim strahom moleći Mu se, upitah: "Ko ti, Spase, rizu razdra?" Gospod odgovori: "Razdra mi je bezumni Arije, jer odvoji od mene ljude moje, koje stekoh krvlju svojom."

Odatle gledano, iz istorijske perspektive Crkve Hristove, i pomjesno Predanje pravoslavne Krajine se saglašava sa Predanjem Vaseljenske Crkve. Poznata ojkača^[1], u neku ruku narodna krajiška himna, "Oj, Krajino, krvava haljino / s tebe vazda započinje kavga" istim riječima, istim toposima u nešto drugačijem poretku, izražava isto što i viđenje Petra Aleksandrijskog: da je sva borba Tijela Hristovog (=Crkve, označene rizom, krvavom haljinom) na zemlji u tome da se spriječi komadanje Njegovih udova, trganje vjernih i zagrljaja Živoga Boga.

Otud i bogoslovlje jeste mučeništvo u narodnom pamćenju, i otud Sveti Oci postadoše "pravomučenici", a mučenici - bogoslovi, saževši svo iskustvo podviga vjere u gnomu, opet u ojkaču koju je Đakon Avakum snio sa Kozare u Beograd:

"Nema ljepše vjere od hrišćanske,
Srb je Hristov, raduje se smrti!"

Ovaj "vaskrsitelj i ukrasitelj narodne duše", kako ga je zvao Otac Justin, ponikao je na jednoj od tri kozaračke vode, onoj koja je dala i ime manastiru Moštanici koji počiva na njoj, i koji zaista čuva moći Srba Zapadnih strana. Za ovu svetinju, predanjem smještenu u 1111., pa pripisivanu Svetom kralju Milutinu, poznato je jedino da je u njoj, u XVI stoljeću prepisan jedan otačnik, i da je od tada osam puta rušena i devet puta podizana.

I da je na rječici Moštanici 1688. godine od Agarjana spaljen manastirski čobanin Teodor Sladić, i da mu je ruka obretena netljena. Njenim blagoslovom moštanički monasi podigoše docnije manastir Komogovinu na Baniji, a otkad je ona sagorjela, ruka svečeva bdi nad gradom Kostajnicom, slaveći se sa Teodorom Tironom u prvu subotu Velikog posta.

Dok nam je od Teodora ostala njegova ognjena končina i ruka, Svetom Visarionu Pakračkom o 21. oktobru pjevamo; "Nepoznato je ostalo tvoje preseljenje Gospodu". Rođen u Majdanu, podno Kočićeva Zmijanja, on odlazi u Palestinu, da bi se zamonašio u lavri Svetog Save Osvećenog, i nakon sedam godina vratio u manastir Pakru u Slavoniji, metoh manastira Gomionice. U njoj provodi još sedam godina, sada kao đakon, a živeći u jednoj pešteri podalje od manastira, da bi ga patrijarh Arsenije IV rukopoložio u prezviterski čin i poslao u Erdelj, gdje je ovaj izabrani sasud imao prosijati, vraćajući unijate Crkvi i utvrđujući pravoslavne.

"Prekinuta je mržnja među braćom i opet je vaspostavljena jedna pradjedovska Crkva" kaže služba ovom mirotvorcu, koji neznano kad skonča u tirolskoj tamnici Kufštajn, dvije stotine godina prije no što će ga Rumunska Crkva unijeti u kalendar.

"Što prije umrem, manje mije grijeha". sabira njihov opit opet u deseteračku gnomu Avakum prije nego što im se pridruži u žitnicama Gospodnjim, 1814. godine.

Stotinu godina potom, te će žitnice početi da se prepunjavaju: očevi sa ratišta i iz logora širom "crnožute" monarhije rodiće sinove i kćeri koji će 1941. postati "pšenica Božija što se melje zubima zvjerova, da se nađe čist hljeb Hristu." Prvo će postradati episkopi: Platon banjalučki, Sava gornjokarlovački i Petar dabrobosanski, a za njima i tek dovršeni i osvećeni Saborni hram Svete Trojice u Banjoj Luci. A onda će se na ušću Une u Savu zauvijek pomiješati kosti i duše živih i mrtvih hrišćana između Kupe i Drine."Od one strane otkud Sunce izlazi"

"Sveta je ovo i mudra knjiga. U njoj je opisana i zapečaćena sudbina sviju zemalja, sviju naroda... Zemlje i narodi, slušajte riječi istine, ljubavlju zadahnute, svjetlošću božanskom ozarene, krvlju spisane i zapečaćene, a tamjanom i izmirnom okađene. Zemlje i narodi! Slušajte riječi njizine i spasavajte se!"

Ovoje odlomak iz "Starostavne knjige Simeuna Đaka", Petra Kočića, po mnogo čemu slične govoru hercegovačkih narodnih vidjelaca koji su prorokovali o nastupajućoj svenarodnoj kataklizmi. Zaista, kao da je samo jezik Otkrivenja Jovanovog bio moćan da izrazi ono što je imalo da se desi.

Otud i strašna sličnost u slikama svih onih koji su opijevali i opojavali Nove mučenike, nadasve Službe njihove od Vladike Nikolaja i "Stojanke majke Knežopoljke" Skendera Kulenovića. Ova posljednja, pisana u noći nakon proboja sa opkoljene Kozare, nosi na sebi poseban pečat: "Nekakav neizreciv prijatelj stoji u mraku iza mene, drži na rukama dar, blagodetno nešto nad čim nema ljepšega na svijetu, kao neku pogaču svega", opisao je tu noć Skender četvrt vijeka docnije.

No zabilježili su i Skender i Kočić, i Vladika Nikolaj i nešto drugo; oči okrenute i zemaljskom i nezemaljskom Istoku, pogled u kojem se zrcali i nebeski i zemaljski Jerusalim.

Ta neutaživa žudnja za Ocem od Istoka i braćom sa istoka, druga je osobina pravoslavlja Zapadnih strana.

"Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema", pjevao je Skender; a godinama se prije toga govorilo "Mi ti se, sine, molimo okrenuti prema Istoku, jer je na istoku Beograd, a odmah iza njega - Moskva!?

Otud su se i vaseljenska sovjetska laž - dok je trajala - i mesijanska ruska ideja, sve se nadmećući jedna s drugom, imale na što primiti u Bosni i Krajini. Ličanin Tesla, Banijac Micić, Grahovljanin Princip, tri su slike te žudnje. Tesla je, u isto vrijeme kad i Tatljin, projektovao svoj toranj: on je imao svu zemlju povezati u jednu električnu mrežu - nasuprot ideji gospodarenja čovječanstvom, Teslina kula je bila ovaploćenje ideje služenja čovječanstvu. Micić je sabrao sve avangarde^[2] svijeta u svoj časopis i pokret - "Zenit", i narugao im se u ime Pravoslavnog Balkana, jedino moćnog da oslobodi porobljeno čovječanstvo. Treći nije pucao u zlosrećnog austrijskog nadvojvodu, nego u vaseljensku nepravdu, koja njegov narod pretjeruje iz ropstva u ropstvo, kao stoku iz obora u obor.

Sa potomcima glinskih, gradiških, prebilovačkih i inih mučenika, i potomci ova tri čovjeka grade hram Hrista Spasitelja.

Nimalo slučajno, oni to čine pod molitvenim pokrovom Svetog prvomučenika Stefana, pokrovom koji se nekad širio i nad Nemanjinom državom. Gradnjom ovog hrama, oni počinju da bivaju njeni punopravni nasljednici, i po prvi put u istoriji, počinju da traju. Jer je želja za braćom od istoka - želja za trajanjem na zemlji, za simfonijom ovog vremena i bezobalnog vremena nadolazećeg. U krajnjoj liniji, želja je to da Krajina prestane da se obrezuje, da njeni mladenci počnu za Hrista i da žive, a ne samo da umiru - što je kod ovog naroda znalo da izazove i djetinjasti dionisijski bunt protiv "sudbine". I danas se tamo čovjek pust, predat samodovoljnosti i nevoljan da uzme na sebe ili igo braka ili igo monaštva, naziva barabom ("Varavom" - onim umjesto koga je Hristos raspet).

A da se protiv takvog čovječanstva, i najprije - protiv takvog čovjeka u sebi podigao narod Zapadnih strana, svjedoči prva istinski izrečena poruka odaslata sa planetarnog stuba srama - poruka preumljenja, pokajanja i ljubavi. Jer ih je na sve troje pozvao njihov Patrijarh, blagosiljajući započeto djelo. A primiti s ljubavlju njegov očinski prekor, znači zaista voljeti i Boga i ljude, i suštinski prezreti i svijet i sve što je u svijetu.

Zato hram koji se zida jeste i obnovljeni mučenički hram Svete Trojice, ali je mnogo više hram Hrista Spasitelja, nekad srušen u Moskvi. Jer kao što je on nekad svjedočio hrišćansko carstvo, tako danas novoizrasli zidovi hrama Hrista Spasitelja u Banjaluci pred cijelom vaseljenom svjedoče Carstvo Hristovo na zemlji, svjedoče o narodu Hristovom na zemlji, koji se iz nevidjelice i laži vratio u istinu, u stradanje i u Dan osmi.

A kada se na jasenovačkom stratištu - Gradini - podigne krst na kupoli prvog hrama Svete Sofije koji će Srbi sazidati, biće to znak da je stradanje kao izraz Premudrosti Božije, brige i promisla Božijeg o svom narodu, ne samo prihvaćeno, nego i promišljeno i uzljubljeno. Znak da se narod i Istočnih i Zapadnih strana vratio u nasmijanu zoru Dana osmog i da je spreman ući u radost Gospoda Boga svojega.

___

1. Ojkača je deseteračka pjesma iz dva stiha, koji se završavaju dugim "ooj". Pjeva je tri ili pet pjevača, ili cijelo kolo, u polutonu (sekundi). Može biti praćena jednostrunim ili dvostrunim guslama sviranim u istoj intonaciji, koja se u zapadnoevropskoj muzičkoj teoriji smatra obrascem kakofonije.

2. Avangardom su se inače u latinskom srednjem vijeku nazivali psi goniči koji su išli ispred lovaca.

Istorija • Ljudi • Zemlja • Umjetnost • Duhovnost
Promjena pisma • Linkovi • Kontakt

© 2002 - Projekat Rastko; Tehnologije, izdavaštvo i agencija Janus; Naučno društvo za slovenske umetnosti i kulture;
nosioci autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne sme se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti.