Novak Kilibarda

Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih pjesama

Predgovor knjizi Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine I-III, sakupio Bogoljub Petranović, Svjetlost, Sarajevo, 1989.

Bogoljub (Teofil) Petranović rođen je u Drnišu 1830, a umro u Šibeniku 1887. godine. Završio je bogosloviju u Zadru, i rukopoložen za prezvitera, 1852. U toku desetogodišnjeg službovanja u Dalmaciji Petranović se pokazao kao vrijedan učitelj i organizator srpskih škola. Osnovao je škole pri manastiru Praskvici u Paštrovićima i na Kosovu, da bi potom bio naimenovan za starješinu manastira Savine u Boki i rektora kaluđerske škole. Mjestom starješine najuglednijeg manastira u Boki i položajem rektora kaluđerske škole mogao je da bude zadovoljan i mnogo poznatiji kaluđer, ali Teofil je bez predomišljanja ostavio Savinu kad mu je 1862. godine ponuđeno mjesto učitelja Srpske škole u Sarajevu. Nije se obazirao na svoje slabo zdravlje kad se odlučio da ostavi sunčanu Boku, a morao je da zna da će mu se astma pogoršati u snjegopadnom Sarajevu. Ali nepokolebljivo ubjeđenje u ostvarljivost političkih planova kneza Mihaila Obrenovića jače je bilo od svega toga i odvelo je obrazovanog kaluđera u Bosnu. Upravo, otišao je u tursku pokrajinu na koju su i Ujedinjena omladina srpska i knez Mihailo gledali kao na srpsku teritoriju u najskorije vrijeme. Nacionalno egzaltiranom Petranoviću takva Bosna izgledala je kao obećana zemlja. Ne treba sumnjati u njegovu izjavu da je pošao u Sarajevo »sa plamenim oduševljenjem«.

Turska vlast u Sarajevu gledala je s manje podozrivosti na ljude s austrijskim pasošem nego na došljake iz Srbije i Crne Gore. Osmanlijska uprava smatrala je da su austrijski državljani relativno pogodni službenici, jer je sve eventualne sporove s njima lako bilo riješiti preko Austrijskog konzulata u Sarajevu. I Beč je izbjegavao da zbog sitnih stvari dolazi u konflikte s Portom zato što se tada bavio dubljom politikom za kasniju okupaciju Bosne i Hercegovine. U takvim okolnostima učitelji i sveštenici iz Austrije lako su dobijali odgovarajuća mjesta u turskoj Bosni i Hercegovini. Međutim, Pravoslavna opština sarajevska bila je podstaknuta sugestijom iz Srbije da uputi poziv igumanu Savine, jeromonahu Teofilu Petranoviću. Srbija je preporučila čovjeka koji razumije značaj prosvjetnoga i kulturnoga rada kao predspreme za ustanak raje u Bosni i Hercegovini. Izgleda da je srpska vlada zapazila, preko svojih povjerenika, Petranovićev uspješni rad u Dalmaciji i onda se postarala da preduzimljivi kaluđer dođe u Bosnu. U vrijeme velike aktivnosti bugarske crkve protiv Fanara, crkveni i politički krugovi u Srbiji nastojali su da dovedu u Bosnu energične i preduzimljive ljude. Srpska crkva u Srbiji, Austriji i Crnoj Gori nastojala je da preko svojih povjerenika oslabi uticaj bosanskih fanariotskih vladika koji su svoje interese usaglašavali s interesima osmanlijskih vlasti u Turskoj. Posebna pažnja Beograda prema Petranoviću temeljila se svakako na jakom povjerenju u njegove sposobnosti koje je ispoljio u Dalmaciji. Beogradski arhiepiskop Mihailo, vrlo aktivna ličnost u političkom životu Srbije, preporučio je Srpskom učenom društvu da objavi narodne pjesme koje je skupio Petranović. A Knez Mihailo je preporučenu zbirku nagradio sa sto dukata i naredio da se knjiga štampa u Državnoj pečatnji pod najpovoljnijim uslovima. Inače, Petranović je kao povjerenik srpske vlade u Bosni dobijao više novčane potpore nego ijedan drugi povjerenik. Na primjer, Bogdan Zimonjić sa još tri druga dobijao je 16, a sam Petranović 25 dukata. A za razliku od nekih drugih učitelja u Srpskoj školi u Sarajevu, koji su platu dobijali u čaršijskim grošima, Petranović je dobijao u turskim. To je značilo da je svaki dukat koji je primio bio skuplji za sedam do osam groša.

Petranović je odbio u Bosni i najlaskavije ponude fanariota. Nije prihvatio episkopsko dostojanstvo, niti arhiepiskopsku stolicu koju mu je nudila grčka crkva. Očigledna je činjenica da je Fanar pokušao da korumpira opasnog protivnika. Odbijanje visokih crkvenih položaja sasvim je usaglašeno s političkim stavovima nacionalnog borca Petranovića, ali ovaj njegov stav definiše i povjereničku obavezu prema srpskoj politici koja ga je dovela u Bosnu. On je cijenio ukazano povjerenje, pa je za vrijeme svoga boravka u Sarajevu od 1862. do 1869. godine neprekidno širio srpsku propagandu, nastojao da pokaže da srpski živalj u Bosni ima bogatu duhovnu tradiciju, popularisao politiku i ugled Rusije, da bi najposlije prešao na organizovanje ustaničkih četa protiv Turaka.

Petranović je u Sarajevu bio na čelu odbora koji je imao cilj da se iskorjenjuje pogrdni naziv Vlasi, a da se populariše ime Srbin. Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, sjeća se 1906, u svojim Zapamćenjima, da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. Vladislav Skarić, odličan poznavalac sarajevske prošlosti, veli da je Teofil bio duša srpskog pokreta u Sarajevu i da je rukovodio srpskim odborom koji je imao »revolucionarnih ciljeva«. Jovan Skerlić dokazuje da je Omladinsko društvo u Sarajevu osnovano 1866. godine, kada i Spomenica u Temišvaru i Srbenda u Pragu. Javno se zvalo Društvo za kupljenje narodnih umotvorina, a u stvari bilo je središte omladinskog pokreta u Bosni.

Petranović se odmah po dolasku u Sarajevo zauzeo da suzbija austrijsku propagandu koju su najviše širili franjevci. Ocijenio je da se mlađi franjevci mogu vještom propagandom, zauzimanjem i novčanom potporom iz Beograda okrenuti na srpsku stranu, pa je uspio da stvori neslogu između starih i mladih fratara. Srpska vlada je cijenila predloge Bogoljuba Petranovića, pa je svoje političke poteze prema franjevcima planirala na osnovu njegovih izvještaja i sugestija. Arhiepiskop Mihailo pribavljao je Petranovićeve predloge i podnosio ih srpskoj vladi.

Borba protiv grčkih vladika bila je važna oblast Petranovićeva političkog rada u Bosni. Kroz nastavu istorije u Srpskoj školi potencirao je neprijateljske poteze Carigradske patrijaršije prema srpskoj crkvi, ujedno preduzimao je i praktične poslove u borbi protiv fanariota u Bosni. Petranović je preko novosadske Zastave predstavljao fanariotskog mitropolita Dionisija kao »zloglasnog neprijatelja Srba, rušitelja srpskih škola i progonitelja naprednih učitelja«. Dokazivao je da postupci grčkih vladika predstavljaju »groznu i užasnu sliku njihove krajnje pokvarenosti«. Dokazuje on da se hrišćanska crkva ruši, jer grčke vladike »pri tajnama vrše nečovječnu i strašnu ulogu najprepredenije i najužasnije policije turske«. U opširnom radu Običaji srpskog naroda u Bosni, Petranović opisuje fanariotsko koristoljublje i njihovu turkofilsku politiku. Pjesma koju je napisao povodom smrti Jova Bilbije, nacionalnog pregaoca iz Bosne, odlično pokazuje kako je prezviter Teofil duboko mrzio fanariotsko sveštenstvo. Poslije nabrajanja zala koja je narod pretrpio od fanariota u Bosni, pjesma prelazi u kletvu:

»Hrana im prokleta i kap vode naše«.

Romantičarski uzbuđeni Bogoljub Petranović nastojao je da se što više populariše Rusija kao moćna slovenska i pravoslavna carevina i zaštitnica Srba u Turskoj. Istovremeno je preduzimao mjere da Rusija što više pomogne materijalno Srbe u Bosni. Ovo njegovo nastojanje imalo je vrlo praktičan značaj - trebalo je bosanskom nepismenom svijetu, koji se priprema za oružani ustanak protiv Turaka i fanariota, predstaviti Rusiju kao slovensku zemlju koja ima svoju nezavisnu crkvu i koja preko novčane pomoći izliva ljubav prema bosanskim Srbima. Svaki bosanski seljak kome je objašnjena veličina Rusije mora da je osjećao ponos što je, kao Sloven, dio jednog moćnog naroda. Učitelj i jeromonah Teofil sačekivao je pazarnim danom seljake na sarajevskim prilazima i objašnjavao im šta su i ko su Srbija i Rusija. Morao je ubjedljivo djelovati kao čovjek na čiju je preporuku Rusija poslala novčanu pomoć od po pedeset dukata godišnje na dvadeset novih škola u Bosni.

Romantičarsko raspoloženje nije dozvolilo nacionalnim radnicima u Bosni, kao uostalom i mnogim članovima Ujedinjene omladine srpske u Vojvodini, da sagleda suštinu evropskog političkog kompleksa. Dok se svijet na Balkanu do usijanja zagrijevao Rusijom i gajio najbolje nade u slovensku predvodnicu, ruski dvor je 1865. i 1866. godine preduzimao diplomatske mjere da ne dođe do rata na Balkanu. Rusija je tada izgrađivala željezničku mrežu i nastojala da se prvo ekonomski stabilizuje, pa joj nijesu odgovarali ratovi i ustanci oko kojih bi se morala angažovati. Ruski car je savjetovao srpskoj vladi 1865. godine da ne održava proslavu pedesetogodišnjice takovskog ustanka, a 1866. nagovarao je kneza Mihaila Obrenovića da učini zvaničnu posjetu sultanu. Ovi potezi izvođeni su vrlo oprezno, a panslavisti i romantičari, kao Bogoljub Petranović, ushićivali su se Rusijom i čekali od nje spas za srpski narod na Balkanu. I kad su 1878. godine propali svi planovi za oslobođenje Bosne i Hercegovine, Petranovića je i dalje oduševljavala Rusija i njena snaga - osjećanje koje je gajio nekoliko decenija nije moglo lako da splasne.

Po širini zamišljenih planova Petranović je bio romantičar, ali umio je da iskoristi raspoloženje narodnih masa u Bosni i Hercegovini i političku klimu u Evropi za intenzivnu srpsku propagandu, koja je imala za krajnji cilj dizanje oružanog ustanka protiv Turaka. Pošto je propagandom pripremljen teren, prešao je Petranović 1868. godine na organizovanje ustaničkih četa. Iz spiska njegovih »ustalaca«, koji je dostavio srpskoj vladi, vidi se da je bio organizator širokih razmjera. Organizovao je čete u Osječanima, Glasincu, Jahorini, Kosatiću, Borku, Zagorju, Lovnici, Konjicu, Lijevnu, Dobrunu, Mileševi, Prijepolju i Pljevljima. Izlažući se najvećem riziku, redovno je spremao izvještaje srpskoj vladi o svom radu i kretanju političkog barometra u Bosni. Kako to sam kaže, Petranović je »junačke radnje spremio bio za Srpstvo i Srbiju, kako prvi srpski top pukne na Drini, da se čete na najpovoljnijim tačkama nađu«. Ali, taman kad je bio razvio ustaničku aktivnost, morao je da napusti Bosnu.

Turske i fanariotske vlasti tražile su zgodan povod da se riješe Petranovića, ali samo konkretni dokazi o antidržavnoj djelatnosti mogli su da protjeraju austrijskog podanika. Kad je uhvaćena čestitka knezu Mihailu Obrenoviću, kojom su sarajevski Srbi izrazili oduševljenje zbog oslobođenja srpskih gradova, paša je imao otvorene dokaze i odmah je naredio Pravoslavnoj opštini sarajevskoj da otpusti iz službe Petranovića. Uticajni ljudi zauzimali su se za učitelja Teofila, ali protivnici su stalno podrivali položaj osumnjičenog jeromonaha, te paša 1869. godine »nasrne ognjevito na općinu da će ih surgunisati« ako Petranoviću ne otkaže posao.

Petranović je bio žustar i prijek čovjek i zato je imao više ličnih neprijatelja. Njegove objavljene polemike i sačuvana pisma to dobro pokazuju. Mrzjeli su ga ljudi koji su bili ekonomskim interesima vezani za fanariotske vladike. Imao je elokventni Teofil neprijatelja i među imućnim trgovcima koji nijesu bili radi kavzi, jer su se zbog imovine plašili buna i prevrata. Petranović najviše okrivljuje trgovce za svoje progonstvo: »Po turskom poznavanju ljudi ja sam i sad mogao biti u Bosni, ali naši neki trgovci, Brankovići, podle udvorice turske jednako predstavljali su turskoj vladi kako sam ja opasan duh za državni mir...« - kaže Petranović u pismu srpskoj vladi. Davao mu je podršku samo prost narod koji je izgnanika iz Bosne »listom izpratio dva sahata, od Sarajeva do Ilidže«.

Ubrzo poslije protjerivanja Petranović je došao u Beograd i zadržao se u srpskoj prijestonici do novembra 1870. godine. Za to vrijeme postigao je dogovor s Namesništvom o nastavljanju propagandnog rada u Lici i Dalmaciji. Dobio je novčanu potporu u visini godišnje plate koju je primao u Sarajevu. Pošao je u svoje rodno mjesto Drniš, nastanio se u kući svoga brata i nastavio nacionalno-politički rad s nesmanjenim oduševljenjem. Pristupio je organizovanju boračkih jedinica »kako bi za odsudan čas spremio koju četu i u pograničnu Bosnu preko Graba preturio, da se olakša posao srpskoj vojsci«. Jednoga svoga rođaka, podnarednika austrijske vojske, pripremao je za vođu dobrovoljačke vojske, »koja će u svoje vreme prevaliti u Bosnu u ljevanjske planine«. Pronalazio je i ljude koji su se obavezivali da će novčano pomoći ustanak u susjednoj Bosni. Redovno je izvještavao srpsku vladu potpisujući se pseudonimom - Karlo Antunović. Petranović je obećavao srpskoj vladi da će »u odsudnom času« iz okoline Knina »dosta naoružanih boraca u pomoć braći spremiti«. Petranović je i na austrijskoj teritoriji imao veliki broj političkih ortaka, pa je upućivao srpsku vladu na svoje ljude iz mnogih mjesta koja su na samoj granici prema Bosni.

Petranović je u Drnišu »sklopio jedno društvo odbor za buđenje i širenje srpske svijesti i ideje oslobođenja Srba u Turskoj«. Odbor se javno deklarisao da sakuplja »čudotvorne pripovijetke i priče i starine za našu mitolođiju i povjesnicu«, kako ne bi na sebe skrenuo pažnju austrijskih vlasti. Petranović je kasnije ubjeđivao srpsku vladu da je stao na put »mađaronskoj hrvaštini i rimskom klerikalizmu« i da »srpski pokret u Dalmaciji ne može više nikakva sila zagušiti«.

Srpska vlada održavala je veze s Petranovićem sve dok su postojali izgledi za oslobođenje Bosne i Hercegovine od Turaka. Ali kad su Berlinskim kongresom ove zemlje povjerene Austro-Ugarskoj, bolesni i iscrpljeni prezviter Teofil prepušten je sudbini. Od tada za njega nastupaju crni dani od kojih ga je spasla smrt 1887. godine. Kad su nastupile elementarne životne nevolje i oskudica koja se graničila s glađu, Petranović je često molio za pomoć i Srpsko učeno društvo i srpsku vladu. Njegova pisma iz godina patnji i oskudica potresna su ispovijest čovjeka koji je nemoćan da bilo kome dokaže vrijednost posla koji je bio obavio. »Ako nemam i ne mogu dobiti ništa u Turskoj, takođe otuda ništa, moram skapati kao najnesretniji čovjek na zemlji. Eto dokle sam dospjeo mišlju, osjećajima i poštenim radom za opću korist našega naroda« - pisao je srpskoj vladi 1875. godine.

Romantičarski pogledi na život i ljude nijesu dozvolili Petranoviću da realno procijeni studenu logiku politike. Molio je srpsku vladu da se zauzme za njega kod kneza Milana Obrenovića, ne bi li ga »kod njega sunce ogrijalo«. On, izgleda, nikada nije shvatio pravi smisao nagrade koju je dobio od kneza Mihaila 1867. godine za prvu zbirku epskih narodnih pjesama iz Bosne. Nije primijetio da su knežev neosporno plemeniti gest pratili i razlozi otvorene političke računice. Petranović je dublje doživljavao poraz svojih ideala nego materijalnu bijedu i tešku bolest. Od đačkih dana u Zadru pa sve do Berlinskog kongresa, on se kretao kroz svijet ideala: njegovo školovanje u duhovnoj akademiji bilo je u vrijeme panslavističke egzaltacije, službovanje u Austriji i Bosni poklapa se sa snovima o obnavljanju Dušanova carstva i s praktičnim potezima Srbije za ujedinjenje Srba i oslobođenje Bosne i Hercegovine od Turaka. Sve je to 1878. godine odletjelo kao lijepi san. Zato je Petranoviću, čovjeku bez porodice i bez ikakvih svijetlih perspektiva na planu ličnog života, Berlinski kongres značio događaj koji se mjeri smrću. Kako je ovaj »apostol slovenstva i hrišćanstva« doživio kraj svoga rada i tridesetogodišnjeg nadanja pokazuju njegove pjesme Četnikova nesreća i Namastir sv. Aranđela pokraj Krke u Dalmaciji. Kad je vidio da je sve propalo tješio se saznanjem da mu niko ne može pobijediti dušu. Tako je Bogoljub (Teofil) Petranović, kao rijetko ko u srpskom romantizmu, živio od svojih ideala i izgorio na njihovoj vatri.

Petranovićevo političko djelovanje bilo je daleko od uskog nacionalizma. On se strasno borio protiv odnarođavanja Srba, a jugoslovenstvo mu je ipak bilo krajnji cilj. Karakteristična je naročito njegova pjesma Bratska svađa kojom poziva Srbe i Hrvate na savez i slogu:
»Da ne mrzi brat na brata,
što će Hrvat bez Srbina,
što li Srbin bez Hrvata,
jedne majke oba sina«.

Bosanska vila od 1. IX 1887. godine donijela je kratak napis povodom smrti Bogoljuba Petranovića. Anonimni pisac čitulje ne navodi dan Petranovićeve smrti. I beogradski Odjek oglasio je Petranovićevu smrt skromnom čituljom. Šibenička bolnica ne čuva evidentnu knjigu posmrtnicu iz 1887. godine, te ostaje nepoznato vrijeme Petranovićeva bolovanja u Šibeniku i datum njegove smrti.

Njemački diplomata i putopisac Franc Maurer daje potpun portret književnika i nacionalnog borca Bogoljuba (Teofila) Petranovića: »Bogoljub Petranović iz Drniša u Dalmaciji beše imponujuća, a za severnoga Nemca ujedno strana pojava koja zaslužuje veći interes. Pomislite čoveka visoka stasa, suva, prava slovenska lika, sa dugom, vrlo gustom crnom bradom; čelo mu okružava duga, natrag ščešljana kosa, koja je na sredi razdeljena, uz to duga mantija do članaka koja drži pojas, pa eto vam od prilike slike i prilike ovoga učitelja. Naravno da mi je kod toga čoveka najzanimljiviji deo izraz njegova lica, iz koga u isti mah govoraše tako tiho odricanje i tako gvozdena volja, a iz mudrih očiju sjaji mu se u daljinu stalno u cilj gledajuća nadežda - jedina nagrada za odricanje na radost i na zadovoljenje častoljublja u sadašnjosti. Moram priznati, i nehotice sam se udivio ovom stasu, osećao sam strahopoštovanje - nešto što mi u saobraštaju s ljudima ne biva vrlo često. I zaista, neka se sudi od svake ruke kako se hoće, o ciljevima i težnjama južnih Slovena, neka se smeju njihovim maštama i preteranim nadeždama, ali apostol slovenstva i hrišćanstva, kao što je učitelj ovakav, jeste i ostaje ličnost dostojna poštovanja i zaslužuje uvaženje svakog poštenog čoveka«.

II

Ideološko-političke pobude osnovni su usmjerivači književnog rada Bogoljuba Petranovića. Buđenje nacionalne svijesti i veličanje srpske prošlosti doslovno znače tematsku strukturu njegovog originalnog književnog rada - pjesama, eseja, rasprava i polemika. Zbirkama narodnih pjesama iz Bosne i Hercegovine htio je da ukaže na duhovnu snagu srpskog pravoslavnog življa u tim turskim oblastima.

Petranović se počeo baviti književnim radom tek pošto je došao u Sarajevo. Njegovo desetogodišnje službovanje u Dalmaciji nije prelazilo okvire učiteljskog i administrativnog posla. Za vrijeme svoga nacionalno-političkog rada u Bosni formirao je šest velikih zbirki narodnih pjesama: dvije lirskih i četiri epskih. Jednu knjigu lirskih pjesama objavio je u Sarajevu, u Bosansko-vilajetskoj štampariji, 1867. godine, a rukopis druge knjige danas se čuva u Arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu. Prvu knjigu epskih pjesama objavilo mu je Srpsko učeno društvo u Beogradu 1867. godine, a drugu je sam objavio 1870. u Državnoj štampariji u Beogradu. Rukopisi dviju zbirki epskih pjesama čuvaju se u pomenutom Arhivu SANU.

Petranović je objavio izvjestan broj epskih i lirskih pjesama u ondašnjim časopisima i listovima. Neke od tih pjesama objavljene su kasnije u pomenutim štampanim zbirkama, a jedan broj nije ušao ni u objavljene ni u rukopisne knjige.

Bogoljub Petranović nije valjano razumio karakter narodne pjesme, niti je shvatio narodnog umjetnika kao pojedinca koji se od široke mase, kojoj socijalno i ideološki pripada, razlikuje samo talentom i moranjem da saopštava doživljeno. On je književnost mjerio aršinom svojih idejno-političkih ciljeva, pa je vjerovao da u narodnoj književnosti treba da bude projicirana samo slavna prošlost i veličanstvena srpska istorija, a u umjetničkoj poeziji tekući aktuelni nacionalno-politički problemi. Tražio je od poezije budilačku funkciju i zahtijevao da srpska književnost, narodna kao i pisana, bude zrak koji obasjava samo svijetle strane narodne prošlosti i sadašnjosti, i da pothranjuje nacionalni ponos naroda.

Petranović je od najranije mladosti bio odvojen od nepovrijeđenih oblika patrijarhalne kulture, pa je došao u Bosnu kao čovjek koji nema jasne predstave o narodnom životu i patrijarhalnoj kulturi. A intenzivni politički rad i riskantni ustanički poduhvati u Bosni usmjerili su svaki njegov dodir sa seljacima u jednom pravcu - revolucionisanje probuđene srpske nacionalne svijesti i popularisanje srpske viteške prošlosti. On je u Bosni više agitovao, ubjeđivao i objašnjavao, nego što je osluškivao narodni život i oblike narodne umjetnosti. Zato je pojam »narodno« shvatao u najširem smislu - vjerovao je da svaka pojava koja se može vidjeti na selu ima narodni karakter. Pjesme koje je dobijao od pismenoga čovjeka sa sela smatrao je kao izraz kolektivnoga života bosanskog pravoslavnog seljaštva sredinom devetnaestoga vijeka.

Petranović je obavijestio Srpsko učeno društvo da je tri puta išao kroz Bosnu da bilježi narodne pjesme. Međutim, njegova bolest dovodi u sumnju tu izjavu. Ako je putovao, morao se držati drumova i komunikacija i izbjegavati brdovitije predjele, jer ga je često astma gušila. Srpski živalj bio je mahom nastanjen baš po brdovitijim oblastima Bosne, a ravnija mjesta i usputna naselja bila su pretežno muslimanska. Pošto su njegovi povjerljivi ljudi pomoću kojih je organizovao čete bili iz raznih mjesta Bosne i Sandžaka, morao je preduzimati putovanja da bi sa njima uspostavio čvršću saradnju. Zato se može pretpostaviti da je Petranović preduzimao tri pomenuta putovanja kao organizator ustanka, a ne kao sakupljač narodnih pjesama. Bolesnik od astme morao je da uloži krajnje napore i da ima neodložne poslove pa da preduzme naporna putovanja.

Brzina kojom je Petranović spremao zbirke za štampu govori o sumnjivom sakupljaču narodnih pjesama. Petranović je objavio 1865. i 1866. godine čitavu rukovet lirskih narodnih pjesama u novosadskoj Danici, a Bosanski vjestnik od 21. IV 1866. donio je vijest da je »glavni učitelj pri školama Pravoslavne opštine sarajevske«, Teofil Petranović, predao Sopronovoj pečatnji zbirku narodnih lirskih pjesama. U isto vrijeme sredio je za štampu zbirku od pedeset i šest vrlo dugih epskih pjesama. Arhiepiskop Mihailo obavijestio je 30. V 1866. Srpsko učeno društvo daje ta zbirka prispjela u Beograd. Marta 1868. poslao je Petranović Srpskom učenom društvu drugu veliku zbirku koja ima preko šezdeset pjesama. Septembra 1868. obavještava Srpsko učeno društvo da je uputio tri zbirke pjesama. One ukupno broje 127 dugih epskih i 407 lirskih pjesama. U isto vrijeme poslao je Petranović istome Društvu knjigu narodnih običaja, dvije srbulje i »nešto pripovijedaka i drugi starina«. Dakle, Petranović je pored redovnog posla u školi, pisanja originalnih pjesama i članaka, vođenja polemika, sakupljanja materijala za pisanje istorije Sarajevske pravoslavne crkve, sakupljanja napisa sa starih bosanskih spomenika, saradnje u stranim časopisima, pisanja velikog broja privatnih pisama i povjereničkih izvještaja, pored raznovrsnih i složenih poslova tajnog povjerenika srpske vlade, i uz svoju bolest, uspio da za nepunih sedam godina spremi za štampu šest velikih zbirki pjesama, koje ukupno imaju 246 epskih (prosječna dužina od 370 stihova) i 771 lirsku pjesmu. Vidjeli smo da je objavio i izvjestan broj pjesama u listovima i časopisima, koje nijesu ušle u pomenute zbirke. Epidemija kolere od koje je morao bježati iz Sarajeva i astma koja ga je često gušila predstavljaju teškoće koje su i najenergičnijeg čovjeka mogle mnogo da ometaju u radu. Vuk Karadžić sakupljao je narodne pjesme preko pedeset godina, pa i pored toga njegov zbornik malo više no dva puta nadmaša Petranovićev. Pa u čemu je onda stvar, kako je Petranović dolazio do pjesama?

Ubrzo po dolasku u Bosnu, Petranović se upoznao s narodnim guslarom Ilijom Divjanovićem, imućnim domaćinom ispod Jahorine. Divjanović je bio pismen čovjek koji je, prema izjavi samoga Petranovića, bolje čitao i pisao od ondašnjih bosanskih popova. Čitao je narodne pjesmarice, kalendare i, najradije, crkvene knjige. Naučio je sve svoje ukućane da čitaju i pišu i bio je cijenjen u široj okolini kao pravi narodni učitelj. Imao je neobično razvijeno pamćenje i mogao je da zapamti, jednom kad čuje, i najdužu narodnu pjesmu. »Neka mu ko samo jednom ma kakav događaj ispriča, on je odma gotov preliti ga u narodnu pjesmu, onako živo i kitno, kao što drugi ne može« - kaže Petranović. Prezviter Teofil, kao čovjek koji nije imao vukovski nerv da prosuđuje suštinu i karakter narodne književnosti, zaključio je daje naišao na pravoga stvaraoca narodnih pjesama. Odmah se postarao da obilato iskoristi Divjanovićevu sposobnost da brzo pretvara priče u deseteračke pjesme i da poznate pjesme lako prepjevava. »Divjanović je« kako primjećuje Vojislav M. Jovanović - »improvizovao deseteračke pesme sa velikom lakoćom; on je raspolagao izuzetnim bogatstvom gotovih slika i stihova, živih i rečitih izraza, uzbudljivih parola koje su hvatale za srce.«

Kad se porede Divjanovićeve pjesme s Petranovićevim originalnim deseteračkim pjesmama, lako se zaključi da je V. Jovanović bio u pravu kad je tvrdio da Petranović nije »kao slab guslar i još slabiji sastavljač guslarskih pesama« mogao ispjevati pjesme koje se nalaze u pomenutim zbirkama. Petranovićeve originalne deseteračke pjesme »o ratu rusko-turskom i o bojevima na Plevni 1877«, koje je objavio u Dubrovniku, kao posebnu knjigu, 1883. godine, u stvari samo su jedan stihovani izvještaj, obična političko-rodoljubiva priča prenijeta u deseterac. Ni velika ljubav prema Rusiji, ni oduševljenje značajnim turskim porazom nijesu u Petranoviću mogli probuditi pjesnika. On je ređao suve deseterce, hroničarski pričao o događaju, ne uspijevajući da stvori nijednu poetsku sliku. Petranović i nije pjevao deseteračke pjesme prije poznanstva sa Divjanovićem. To je počeo da radi tek poslije višegodišnje saradnje s pjevačem ispod Jahorine. Naučio je od Divjanovića kako se prave deseterci, ali nije mogao da od njega naslijedi maštu i epsku stilsku tehniku. Ako ima koji stih pjesničkog zamaha, u Petranovićevim deseteračkim pjesmama o bojevima na Plevni, oni neodoljivo podsjećaju na Divjanovićeva poređenja. I sve Petranovićeve originalne lirske pjesme, koje je objavio u časopisima i novinama, jedva da imaju kakve pjesničke struje. Petranović je rado pjevao o srpskoj propagandi i veličao srpsku prošlost i srpsko ime, ali nije uspijevao da svoju ideju iskaže pjesničkim jezikom, niti da je transponuje u prikladni književni siže i sliku. Prema tome, pretpostavke da je Petranović sam ispjevao pjesme koje je naslovio kao narodne nijesu održive.

Petranović je snabdijevao Iliju Divjanovića literaturom koju je trebalo prepjevati i zbirkama narodnih pjesama koje su mogle podsticajno djelovati na pjevača da ispjeva nove pjesme. Koristeći pjevačevu sposobnost brzog improvizovanja, naručilac je pričao priče koje su odgovarale nacionalno-političkom radu srpske propagande u Bosni, a pjevač Ilija ispričano je brzo vraćao kao napisane epske deseteračke pesme. Divjanovićeva pjesma Smrt Danila Petrovića, kneza crnogorskoga, koja je do sada neobjavljena, jasno objašnjava saradnju Divjanovića i Petranovića. Ova pjesma, stihovana istorija od 455 deseteraca, pominje sve pojedinosti, i, sitne detalje, o pogibiji kneza Danila 1860. godine. Te sitne pojedinosti Divjanović nije mogao znati. A nije bilo u Sarajevu, kao ni u čitavoj Bosni, pogodnije ličnosti od Bogoljuba Petranovića da ispriča pjevaču Divjanoviću sve pojedinosti o kneževoj pogibiji. Petranović se nalazio u Boki kad je knez Danilo ubijen u Kotoru i zato je morao da poznaje sve pojedinosti koje su vezane za tu smrt. Austrijske novine opširno su pisale o atentatu, jer je knez ubijen na austrijskoj teritoriji. Ubici je sudio austrijski sud. Pravoslavni živalj Boke pratio je sa živim interesovanjem sve vijesti o ubistvu kneza Danila, jer su postojali i psihološki i politički uslovi da ubistvo crnogorskog kneza znači događaj koji uzbuđuje bokeljski narod. Petranović je, nesumnjivo, upoznao Iliju Divjanovića sa svim pojedinostima o atentatu na crnogorskog kneza.

Sve pjesme u Petranovićevim zbirkama u kojima se govori o događajima koji su se dešavali sredinom devetnaestoga vijeka Divjanović je spjevao na osnovu Petranovićevih priča. Petranović je strogo pazio da ideja pjesme odgovara idejno-političkoj propagandi koju je on širio u Bosni i zato su izvjesne Divjanovićeve pjesme samo ustihovani program te propagande. Na primjer, u pjesmi Smrt Mihaila Obrenovića, koja je još u rukopisu, jasno se ocrtavaju politički pogledi srpske vlade i njeno nastojanje da svu krivicu za ubistvo svali na kneza Aleksandra Karađorđevića. Suvišno je i pominjati da Divjanović nije sam mogao osuđivati potomke slavnoga Karađorđa, čije je ime još od prvog srpskog ustanka imalo stalno mjesto u svijesti srpskog življa u Bosni. Petranović je, međutim, popularisao u Bosni vještu propagandu Namjesništva i predstavio je Aleksandra Karađorđevića kao saveznika ozloglašenog Osman-paše. Nesumnjivo je da je i Divjanović, na Petranovićev zahtjev, protumačio smrt kneza Mihaila Obrenovića kao rezultat saradnje kneza Karađorđevića i Osman-paše, sultanovog namjesnika u Bosni.

III

Šta Petranovićeve zbirke, koje se sada objavljuju, nude današnjem čitaocu, a šta današnjem istraživaču narodne ili usmene književnosti?

Odavno je neosporna činjenica da Bosna i Hercegovina spadaju u naše najjače lirske oblasti. Tačna je konstatacija Vladana Nedića: »Ukupno uzevši, najbolji primeri jugoslovenske narodne lirike zapisani su u pojasu starobalkanske kulture (Makedonija, istočna i južna Srbija) i u pojasu izmenjene patrijarhalne kulture (Bosna i Hercegovina); to su, istovremeno, jugoslovenske oblasti koje su najduže bile pod Turcima«.

Narodna lirika živjela je punim životom u Bosni sredinom devetnaestoga vijeka, jer nikakvi oblici civilizovanijeg života nijesu tada bili dotakli lirsku pjesmu da bi uslovili njeno usahnjivanje. Vuk Karadžić je konstatovao 1841. godine da lirskih narodnih pjesama ima u izobilju u bosanskim varošima, pa je nesumnjiva činjenica da je Bogoljub Petranović zatekao takvo isto stanje dvadesetak godina kasnije. Petranović je kao cijenjeni građanin pravoslavne čaršije pozivan u srpske kuće na slave, svadbe i rođendanska veselja, i tada je on svojom rukom mogao da bilježi pjesme. Mogao je da čuje pravu narodnu lirsku pjesmu i od čobana, kosača i žetelaca u okolini Sarajeva kada je izlazio u šetnju sa svojim učenicima ili sa kolegama iz Srpske škole. I Petranovićevi učenici mogli su bez većeg napora da zapišu dosta lirskih narodnih pjesama, jer su ih sretali na svakom koraku. Mladići iz imućnih srpskih kuća Sarajeva i okoline bili su u prilici da lako dođu do pjesama, pa su donijeli svome učitelju priličan broj zapisanih lirskih narodnih pjesama. Lirska pjesma je po pravilu kratka i njeno bilježenje ne zahtijeva ni napor ni umjetnost kao zapisivanje epskih pjesama. Ne treba zaboraviti da su Petranovićevi učenici mogli saopštiti i ne mali broj pjesama koje su sami naučili u svojim porodicama. Učenicima koji su mu donijeli najviše tekstova, sakupljač je poimenično zahvalio u predgovorima svojih zbirki.

U zbirku koju je objavio u Sarajevu 1867. godine Petranović je unio sve lirske narodne pjesme koje je sam zabilježio i one koje su mu donijeli učenici. Ali, unio je u ovu knjigu, vredniju od svih ostalih pet zbirki, i izvjestan broj vještački stvorenih pjesama - tvorevina Ilije Divjanovića. Petranovićev politički program i Divjanovićeva lektira - crkvene knjige i kalendari, čine osnovu ovih pjesama.

Dvadeset i četiri »pjesme mitologičke«, kako ih naziva sakupljač, sve su prave narodne i umjetnički vrijedne pjesme. One ljepotom nadmašuju »osobito mitologijske« pjesme iz Vukove prve knjige Srpskih narodnih pjesama. U svakoj od njih priča se s ljupkom pjesničkom naivnošću o paganskim vjerovanjima: zakone svijeta i vasione regulišu sunce, mjesec, zvijezde i munje, a ljudska sudbina često se mijenja posredstvom vila, zmajeva i vještica. Vjeruje se da zagrobni život i duše predaka nikada nijesu bez uticaja na život koji traje pod suncem.

Mitološke pjesme u Petranovićevoj zbirci često su obgrljene ljubavnim motivom ponekad su osvojene od posleničkih pjesama, a hrišćanstvo se u nekolika maha kontaminiralo paganskim vjerovanjem. Taj spoj uvijek je zasvijetlio pjesničkom slikom. Istorijske dimenzije Bosne, viševjekovno ropstvo posebno, dotakle su se, takođe, ovih pjesama s prastarim motivima. U pjesmi br. 17 lov lovi Asan-aga »sa kmetićem Vlašić Pavlom«, sunce priča da mu se sve živo raduje, »a najviše mloga sirotinja« (br. 18). U pjesmi Svađa među zvijezdama, jednoj od najljepših mitoloških pjesama na srpsko-hrvatskom jeziku, pričaju zvijezde o svadbi u domu Ercega Stjepana. Vele da nevjestu među djeverima gleda sultan i seiri sva svita od Stambola, ali i »mnogo roblje kroz novo stoborje«. Izgleda da je Bogoljub Petranović, srpski učitelj u turskoj Bosni, stavio namjerno na prvo mjesto u knjizi pjesmu Putovanje sunca. U njoj se kaže da božja mati rano budi sunce da bi ogrijalo »golu, bosu i neopasanu« sirotinju. Pjesma br. 10 pjeva o vili koja zna gdje su najveće dubine, širine i visine, ali ne zna i da je »na Kosovu najveće bojište«.

Sedam »pobožnih pjesama«, koje u knjizi dolaze iza mitoloških, Divjanovićeve su lične tvorevine. Pjevač s Jahorine prenio je u stihove svoja znanja o Hristovom rođenju, o krštenju na Jordanu, o božjem blagoslovu i značaju spasitelja za grešni ljudski rod. Divjanović zna za Pilatov sud pa i to unosi u pjesmu. Krsne i svečarske molitve bile su Divjanoviću omiljena zabava, pa ih je jednostavno prenio u stihove. Pjesma br. 25 u stvari je skraćeni prepjev Vukove pjesme Ognjena Marija u paklu.,

Od osam »božićnih pjesama« četiri su nepovrijeđene narodne pjesme. Božićne svečanosti transponovane su kroz veselje koje se paganski ispoljava. Vila i djevojka zajedno pjevaju i vesele se Božiću. Donijeće Božić kolo, igru i veselje, a momci bećari toliko su neodoljivi da vilu treba za jednoga prositi i dovesti je baš na Božić. Viče Božić iza vode da ga prenesu, ali neće da ga niko drugi prenese nego domaćin, ni nevjeste ni djevojke. Božić je ovdje samo drugo lice boga svjetlosti iz koledarskih pjesama. On traži domaćina koji raspolaže svim dobrima. Iza toga domaćina lako je vidjeti svu prirodu, sve što želi svjetlost, što hoće da probuja, da se oplodi - da rodi svakim berićetom.

U nekolikim božićnim pjesmama Divjanović se pokazuje kao pripadnik srpske političke propagande i kao čitalac crkvenih knjiga.

Deset »pjesama pri uspavljivanju djece« odlične su narodne pjesme. U njima nema ni trunke ničega dodatoga ni sumnjivoga. Ove kratke pjesmice zrače radošću majke koja uspavljuje zdravo muško dijete, i pune su ljupke melodije koja dočarava klaćenje kolijevke i harmoniju srca i disanja. Majka pjeva o bešici koju su kovali trojica kujundžija, koja je napunjena travom iz Travnika i prekrivena čohom iz Stambola. Sve je to »na peškeš spremljeno« u šeher Sarajevo. Majka zove vuka i bauka da dođu, zamišlja da je vučica Jova rodila, vila mu košulju donijela, lastavica mlijekom zadojila, pčela medom podojila. Hoće majka da joj muško čedo kad odraste bude čelebija! U pjesmi br. 42 ne zaboravlja se na Hrista i blaženu Mariju - priziva se sve sveto i blaženo da bi dijete imalo anđeoski san. I pjesma majke više kolijevke sa ženskim djetetom topi se od nježnosti. Majka daje četiri dukata za »troja kola sanka« da ih jedinici Milki stavi pod glavu.

Od osam »žetelačkih pjesama« nema nijedne koja nije naglašeno lijepa narodna pjesma. Motivi su isti kao i u Vukovim pjesmama, ali grupa žetelačkih pjesama iz Vukove prve knjige zaostaje u poetskoj snazi iza Petranovićevih. Djevojka žanje očevo žito, a moli kroz pjesmu boga da ona žito ne jede. Radija je da ga pozoblju svatovski konji. U nadžnjevanju uvijek pobijedi djevojka, ali momak je zato stalno spreman da priskoči i pomogne, bar da poveže snoplje. Plemenita Mara raduje se bratovljevoj svadbi koliko i svojoj. Njene riječi upućene konjima koji će ići bratu u svatove vrijedne su da se istaknu:

»Proći ćete tri zelene gore,
tri zelene, a tri šimširove
i tu će te jedno čudo viđet:
đe šćer s majkom tanko ruvo slaže
svakom svatu zlatna boščaluka,
milom kumu tunja od sto lista,
od sto lista i od sto cvjetova.«

Ako se nekome ide na mobu, taj se cijeni i voli. Pa i Jovan-beg, koji samo nadgleda i opominje da se klasje ne prosipa, dat je u prijatnoj svjetlosti. Moba nije begov kuluk! Pojedine pjesme su prepletene ljubavnim motivom, a pjesma br. 52 rijetko je skladna balada o plemenitoj nevjesti koju zla svekrva sprema u smrt. Jovan-beg udara Maru u srce, a ona moli da joj se nož ne vadi dok ne dođe dvoru da »sjetuje djecu sirote«. Mara je i zloj svekrvi bila nabrala kitu cvijeća. Ova pjesma je značajna za istraživanje specifičnih obrada opšteg motiva. U poznatoj varijanti o Džafer-begu tinja mutna i teška strast: muž presijeca trudnu ženu i nerođeno dijete plače.

Svaka »igračka pjesma«, njih 16, prava je narodna i lijepa. Sve se glase ritmom igre i veseljem bosanskih sabora i teferiča. Istorijske boje Bosne daju im okvir: carica zameće igru »sa Kumrijom svojom robinjicom«, oblak sokolove obavija gajtanima, momci mame sokolove na noževe. Oblaci, visoka brda i magle uokviruju sa svih strana kolo i igrače i tako dočaravaju podneblje Bosne, posebno Sarajeva.

Kroz »svatovske pjesme«, 35 na broju, glasi se želja za suncem i svjetlosti. Svaka isprošena djevojka moli Sunce da ogrije njene svatove kako bi bili svakome na pogledu i seiru. Gomilanje guste bosanske magle u jesen kad se ždralovi sele i momci žene uslovilo je ove djevojačke molbe Suncu. Može sunce u ovim pjesmama da ima i simboličan značaj, vrlo star neosporno.

Petranovićeve svatovske pjesme obuhvataju sve momente svadbenog veselja od prosidbe djevojke do razmetanja svadbe u kući mladoženje. Vrlo je interesantno da je u ovim pjesmama malo tužnih tonova koji su obični u svatovskim pjesmama. Zaobiđena je, uglavnom, tuga roditelja i braće kad se pozdravljaju s odivom, i tužno osjećanje djevojke koja se plaši neizvjesnosti u novome domu. Sarajevske svatovske pjesme više govore o veselju, igri, zdravicama i blagoslovima. Možda se tu ogleda namjera bosanskih Srba da veseljem ukažu na svoju čvrstinu i postojanost. Nema sumnje da Petranovićeve svatovske pjesme imaju za osnov pravoslavne svadbene običaje, oni se jasno vide.

Tri »pjesme o krsnom imenu« lako može biti da su živjele u narodu i da su vršile službu usmenih književnih tekstova. One nose ritam svečarske retorike i uzdignuti ton krsne zdravice. U poneku od njih možda su Divjanović ili Petranović ubacili poneki svoj stih da bi istakli srpsko napijanje na slavama.

Među »ljubavnim i drugim različitim ženskim pjesmama«, kojih je 256, ima nekoliko dužih tekstova koji su Divjanovićeva lična tvorevina. Divjanović je htio da ovakvim pjesmama pokaže da su srpski junaci Marko Kraljević, Miloš Obilić, Banović Strahilo, Relja od Pazara i Toplica Milan bili vitezovi koji druguju s vilama, nose odijelo i oružje koje drugi junaci, nemaju i da su neodoljivi za žensko srce. Divjanović je o ovim junacima ispjevao mnogo epskih pjesama u kojima je istakao snagu njihove sablje i mišice, a u lirskim pjesmama htio je da istakne njihov intimni život i momačku ljepotu.

Ostale pjesme ove zamašne grupe nijesu ujednačene umjetničke visine. Mnogima je Petranović, odnosno Divjanović, ponešto oduzeo: muslimanski pripjev, turcizam, muslimansko ime zamijenio srpskim imenom ili dodao pokoju riječ koja se izvodi od riječi Srbi. Ali, i ovakve pjesme imaju značaja za nauku, one nijesu falsifikat nego dotjerivane narodne pjesme koje su očuvale dosta od svoga prvobitnog oblika. U ovom velikom broju pjesama ima ih na desetine koje su prave narodne pjesme i koje nude veliku pjesničku snagu. Sarajevske ljubavne pjesme uhvatile su sve trenutke ljubavi od vragolastog namigivanja i ašikovanja do dubokih preživljavanja kada se kidiše na život svoje suparnice ili na svoj lični. Pomenuta su i sva mjesta na kojima se sreta ljubav koja zanese ili ponese. Narodni pjesnik uvijek je imao smijeha za sve uspaljene djedove, lažno tužne udovice, postajale djevojke i za ljubavnike koje ne krasi momačka snaga i odlučnost. Može narodni pjesnik sve da oprosti, sem da sastavi nemilo s nedragim i ružno s lijepim. Drugi spoj ponekad opravda jaka ljubav koja naglašava ljepotu kao nadoknadu fizičkog neizgleda. U Petranovićevim ljubavnim pjesmama jako je naglašen poučni, didaktički ton: treba govoriti istinu, paziti na snagu kazane riječi, čuvati se kletve i grijeha. Rodoskrvnuće i vanbračno dijete tretiraju se kao najteže zlo. Strasna ljubav i čežnja zatvorene muslimanske djevojke jako su primjetni u izvjesnim pjesmama. Iako je Petranović, ili Divjanović, zamijenio muslimanska imena, nije mogao da ukloni ono što su uslovili petovjekovni orijentalni uticaji.

U ovoj grupi ima uspjelih šaljivih pjesama. Nekad se prelazi na grotesku, a u nekolika maha pjesma je dovedena do ivice lascivnosti.

Interesantna je pjesma o tragičnom kraju braće Morića. Odmetništvo i kazna pomjereni su unazad, a u prvi plan narodni pjesnik ističe preveliku tugu majke Morića.

Mnoštvo imena bosanskih mjesta, i posebno lokaliteta u Sarajevu, kao i turcizmi, koji su i pored izbacivanja ostali brojni, nesumnjivo pokazuju kako su se u Bosni i Sarajevu specifikovali motivi koje sretamo u pjesmama što su zabilježene na raznim terenima srpskohrvatske jezičke teritorije. Zato prave narodne pjesme iz Petranovićeve zbirke lirskih pjesama imaju dvostruku vrijednost: pružaju čitaocu umjetničku ljepotu i služe nauci kao pogodan materijal za praćenje kretanja motiva i njihovo ubaštinjenje u Bosni, posebno u Sarajevu.

U prvoj knjizi epskih pjesama, koja je izdata u Beogradu 1867. godine, Divjanović je ispoljio najbolje svoje kvalitete. Raspolažući izuzetnim bogatstvom gotovih slika i stihova, živih i rječitih izraza, pjevač je uspio da postigne umjetničku koherentnost u zapaženom broju pjesama. Takve su pjesme br. 2, 4, b, 7,13,15, 17, 30, 34, 41 i 44. Podstaknut Petranovićevim sugestijama, a ponijet oduševljenjem srpskom prošlošću, Divjanović je uspijevao da književno artikuliše tematiku kojom se bavio. Svakako, u fond pjesama koje je saopštio treba uračunati i narodne pjesme kojima je raspolagao u svom repertoaru kao kreativni prenosilac. Ne treba svakako zaobići ni novčanu nadoknadu koju je dobijao od Petranovića. Tako je Ilija Divjanović, koji je poticao od Karadžića iz Drobnjaka, s puno oduševljenja i ambicija počeo da pjeva za Petranovića. On je u početku svoga pjevanja posvećivao mnogo više pažnje tekstu koji stvara, nego što je kasnije radio kada je na brzinu izmišljao deseteračke priče za svoga poslodavca i naručioca. Pojedine njegove pjesme idu u sam vrh srpskohrvatske epike. Takva je, na primjer, pjesma Banović Sekula i Jovan Kosovac. Ona je, štono se kaže, lijepa od početka do kraja. Motiv je originalan: silan junak se prerušio u nemoćnog putnika koji je stavio na glavu »krilo pozlaćeno« da bi namamio siledžije koje treba primjerno kazniti. Slika Jovana Kosovca koji je skrušeno prekrstio ruke i njegova konja Malina koji u »tri noge hramlje« veoma je impresivna. Kosovac krstari Kosovom, tužnim poljem koje je crnom tamom zastrto sa svih strana, da se ni sunce ne vidi. Iako se u ovoj pjesmi ukrivaju prastari politeistički motivi, data slika pruža i snagu simbola - mutno Kosovo nad kojim samo što nijesu sinule munje, i naizgled starac Kosovac, kriju latentnu nadu i snagu, nagovještavaju »drugu sudiju«. Divjanović, harambaša ustaničke čete koju je Petranović organizovao na Jahorini, htio je da simbolima i skrivenim riječima kaže »porobljenom narodu ono što bi hajdučki guslar pevao otvoreno, pozivajući na bunu«. I pjesma Ženidba Ljutice Bogdana s vilom ima pjesničkog zamaha, ali ona, s druge strane, odražava i Divjanovićeve mane. Divjanović nije bio sposoban da osjeti biljege prošlosti o kojoj pjeva, kako to osjeća vukovski, nepatvoreni narodni pjesnik pjevač, Filip Višnjić na primjer, pa pismeni i načitani pjevač s Jahorine vitezu i plemiću Ljutici Bogdanu pripisuje seljačke i čobanske manire. Kad Ljutica polazi od svoje kule na put, sestra mu ne sprema »tanke brašnjenike« kao u pravim narodnim pjesmama, nego mu stavlja u torbu »sira, hljeba i pečena mesa/ natočila u čuturu vina«. A kad se vratio u dvore s nagorkinjom vilom, Bogdan je pozvao na svadbu sve izabrane junake i plemiće. Ali umjesto da prima goste »na bijeloj kuli«, Bogdan, kao i svaki seljački domaćin, svojom rukom kolje »ovce i male jaganjce/i srijemske velike volove«. I smrt Bogdanova sina Nenada Divjanović je opjevao drukčije nego što bi to uradio vukovski pjesnik - pjevač:

» Četiri ga puške udariše,
dvije njemu srce iznesoše,
a dvije mu u drobu ostaše.«

Kako je to istakao Vojislav M. Jovanović, osnovna ideja Divjanovićeva pjevanja bio je nadljudski, zmajski, karakter junaka iz srpske prošlosti koji su u tadašnjim danima robovanja pod Turcima predstavljali narodnu nadu u bolju budućnost. Divjanović je mističarsko-poetsku ideju svoga duhovnog rukovodioca, jeromonaha Teofila, razvio u potpunosti, kao politički program. U Divjanovićevim pjesmama, najveći heroj srpske istorije, Miloš Obilić, sin je zmaja iz planine i srpske čobanice; zadojila ga je nagorkinja vila mlijekom srpske pjesme. Njegova majka vila otkrila mu je jednog dana tajnu njegova rođenja i istumačila mu svu važnost planinskih zmajeva za srpski narod. Inače, u pjesmama Divjanovićevim sljeduje duga lista srpskih junaka koji su zmajskog porijekla: Zmaj Ognjeni Vuk, Relja Bošnjanin, Banović Sekula, Banović Strahilo, Ljutica Bogdan, Kraljević Marko, Visoki Stevan i dr. Treba se složiti s konstatacijom V. Jovanovića da je cijela herojska mitologija pomenutih pjesama potekla iz Petranovićeva tumačenja Vukove pjesme Carica Milica i Zmaj od Jastrepca. Iz pjesme koju je ideolog i političar Petranović shvatio kao poetsku alegoriju. Naime, kod Vuka Zmaj od Jastrepca ne igra onu srpsko rodoljubivu ulogu koju Petranović pripisuje zmajevima u planini. Tako Petranovićev patriotski drakulizam, i pored činjenice da je u više mahova iskazan zrelim pjesničkim jezikom, odudara od mitološkog podteksta kojim raspolaže klasična, vukovska, epika s istorijskom tematikom.

U drugoj knjizi epskih pjesama, koju je Petranović objavio u Beogradu 1870. godine, objavljene su Divjanovićeve pjesme koje manje-više imaju istu tematiku kao i pjesme iz prethodne epske zbirke. Kad bi Divjanović ispjevao pjesmu o jednom junaku iz srpske prošlosti, ne bi se on zaustavljao dok ne iscrpe sve svoje asocijacije o tom junaku oko kojih se može saviti pjesma, ili, bolje rečeno, stihovana pripovijetka. Izgleda da ga je zarada, pored ostaloga, na to navodila. Evo jednog primjera koji pokazuje kako je Divjanović umnožavao pjesme o jednom epskom junaku. U četiri Petranovićeve zbirke ušlo je sedamnaest pjesama o Milošu Obiliću. U prvoj knjizi samo su dvije, a već u drugoj ima osam pjesama o Milošu Obiliću. Tako su se nizale pjesme o Marku Kraljeviću, Relji od Pazara i drugim epskim i istorijskim licima srpske prošlosti. Ispredao je pjevač s Jahorine duge stihovane priče u kojima defiluju vile, zmajevi i egzotične životinje. Imao je u glavi bezbroj asocijacija na pročitanu lektiru, raspolagao je stilskim kalupima o megdanima, ženidbama, lovu i drugim zgodama, pa je lako i bez napora slagao deseteračke pjesme. Iako se u drugoj knjizi epskih pjesama već osjeća zamor staroga pjevača, mnoge pjesme nude fantastične slike i ugođaje koji nijesu bez pjesničkog smjera. Bajkovitost mnogih Divjanovićevih pjesama može osobito da privuče pažnju djece.

IV

Tri Petranovićeve objavljene zbirke bile su češće predmet interesovanja naučnika za proteklih sto i dvadesetak godina. Izrečeni su različiti sudovi o Petranovićevu sakupljačkom radu još dok je jeromonah Teofil bio živ. Srpske narodne pjesme iz neoslobođene Bosne, kroz koju nije mogao proći Vuk Karadžić tragom narodne književnosti, prihvatila je sa velikim zadovoljstvom ondašnja srpska kulturna i politička javnost u Srbiji i Vojvodini. Političko pitanje Bosne i Hercegovine bilo je vrlo aktuelno u krugovima Ujedinjene omladine srpske i državne politike Srbije, pa je svaki glas o duhovnom stanju tamošnjih Srba praćen s velikom pažnjom. Srpsko učeno društvo istaklo je veliki značaj Petranovićevog sakupljačkog rada, a knez Mihailo Obrenović nagradio je sarajevskog učitelja, jeromonaha Teofila, sa sto dukata. Vila, Danica, Srbija i Srpski dnevnik jednoglasno su preporučili Petranovićeve zbirke i obasuli ih pohvalama.

Vatroslav Jagić prvi je naučno pristupio Petranovićevim pjesmama. Ugledni naučnik izrazio je sumnju u ispravnost Petranovićeva rada na prikupljanju narodnih pjesama, i u narodni karakter pjesama njegove zbirke koju je izdalo Srpsko učeno društvo. Stojan Novaković, koji je u ime Srpskog učenog društva bio pozitivno ocijenio Petranovićevu prvu zbirku epskih pjesama, izjavio je poslije Jagićeve kritike da su sudovi koje je izrekao o Petranovićevim pjesmama bili više plod oduševljenja narodnom pjesmom nego rezultat naučne analize. Novaković je bio tek na početku svoje naučne karijere kad je ocjenjivao Petranovićevu zbirku 1866. godine.

Milorad Šapčanin ubijedio je 1869. godine Srpsko učeno društvo da Petranovićevu drugu knjigu epskih pjesama ne bi trebalo prihvatiti. Društvo je prihvatilo tu ocjenu svoga člana, te Petranović sve do svoje smrti 1887. neće više čuti ni jednu pohvalnu riječ o svojim zbirkama narodnih pjesama. Drugu zbirku epskih pjesama izdao je u Beogradu o svom trošku, a tri zbirke, jednu epskih i dvije lirskih pjesama, koje su još 1868. bile spremljene za štampu, nije ni pokušao da objavi.

Naučnici su poslije Petranovićeve smrti ocjenjivali njegove zbirke najčešće uzgredno i povodom kakvog drugog problema. Opširnije su raspravljali Tomo Maretić, Josip Milaković i Vojislav M. Jovanović.

Maretić nije sumnjao u istinitost Petranovićevih napomena o svom sakupljačkom radu, pa je naglasio da su sumnjive samo one pjesme koje su zapisane od pismenih pjevača. Sve ostale Petranovićeve epske pjesme iz dvije objavljene zbirke Maretić je tretirao kao klasičnu narodnu epiku i nije ih razlikovao od pjesama iz zbornika Vuka Karadžića.

Josip Milaković je prvi pokušao da pribere podatke o životu i radu Bogoljuba Petranovića i prvi je napravio bibliografski pregled njegovih objavljenih zbirki. Doznao je od Petranovićevog nekadašnjeg učenika Save Manojlovića da prezviter Teofil nije išao po terenu radi sakupljanja narodnih pjesama, pa je zaključio da Petranovićeve epske pjesme nijesu postale nigdje drugdje nego »u sobi Petranovićevoj«. Međutim, primijetio je da u Petranovićevoj zbirci lirskih pjesama ima i »vrlo lijepih«, ali »i takovih na kojima se opaža da su dotjerivane, neke ko ocvjetale a neke pod silu skrpljene«. Milaković je bio na najboljem putu da pretrese i ocijeni Petranovićeve zbirke, ali on to nije uradio. Zadovoljio se samo napomenama i opisom knjiga.

Vojislav M. Jovanović, iako nije imao na raspolaganju izvore koji rasvjetljavaju saradnju Petranovića s Ilijom Divjanovićem, zaključio je da Petranovićeve zbirke ne nude nepatvorenu narodnu, usmenu, epiku. Jovanović je prvi primijetio da Petranovićeve pjesme imaju »izrazitu političku tendenciju, onako kao što su imali političku tendenciju Kraljodvorski rukopis i drugi patriotski falsifikati učenog češkog slaviste Vaclava Hanke«.

Pored pomenutih širih osvrta na Petranovićeve pjesme, postoji i čitav niz napomena koje su davali pojedini naučnici prilikom istraživanja prirode i razvitka naše narodne poezije. Neki su bezrezervno uzimali Petranovićeve pjesme kao prave narodne, drugi su ih izbjegavali, a jedni su išli od slučaja do slučaja - neke pjesme su tretirali kao izvorne narodne, a neke su ocjenjivali kao problematične i sumnjive.

Veselin Čajkanović uzimao je ozbiljno Petranovićeve pjesme s mitološkim motivima, pa se u njegovim poznatim radovima o religiji i folkloru često citiraju Petranovićeve pjesme kao tekstovi koji su sačuvali ostatke paganskih, mitoloških vjerovanja. Tihomir R. Đorđević smatra da su Petranovićeve pjesme vjeran odraz narodnog života i narodnih običaja koji su aktivno živjeli u prošlosti. Branislav Krstić dao je puno povjerenje Petranovićevim epskim pjesmama u svojim radovima o internacionalnim motivima u našoj narodnoj epici. S. M. Orhanović oslanja se na Petranovićeve pjesme kao na prave narodne kada utvrđuje porijeklo eshatoloških motiva u narodnim pjesmama o kosovskom boju. Vladimir Ćorović naglasio je da je Petranović sumnjiv sakupljač, ali se ipak pozivao u pojedinim radovima na Petranovićeve pjesme kao prave narodne. Jovan Tomić nije u svojim radovima zaobilazio Petranovićeve pjesme, ali nije ih, ipak, uvijek tretirao kao izvorne narodne. Nikola Banašević vjeruje da u pojedinim Petranovićevim pjesmama ima vrlo starih elemenata koji su značajni za nauku o narodnoj književnosti, ali izdvaja Divjanovićeve tekstove kao sumnjive. Drag. Kostić nije nikada vjerovao u narodni karakter Petranovićevih pjesama. Kostić je ubjedljivo pokazao da je Petranovićeva pjesma Kako su sagrađeni Dečani prerada pjesme br. 47 iz zbornika Braće Miladinovaca.

Strani ispitivači naše narodne poezije često nijesu zaobilazili Petranovićeve pjesme. To su, između ostalih, A. Vajan, A. Serenzen, M. Čadvik i dr. Savremeni ruski naučnik, B. N. Putilov u svom radu o kosovskim pjesmama usvaja Jagićevu kritiku i smatra da je najduža pjesma u Petranovića, Propast carstva srpskoga književnog porijekla.

Petranovićeve lirske pjesme nije zaobišla nijedna antologija naše narodne lirike. I poznata Antologija jugoslovenske narodne lirike Vladana Nedića, koja broji samo trista pjesama, izabranih iz pedeset i pet hiljada pjesama sa srpskohrvatskog, slovenačkog i makedonskog jezičkog područja, ima dva teksta iz Petranovićeve lirske zbirke.

Po čemu se razlikuje sadašnje izdanje Petranovićevih zbirki od njihovog prvog izdanja u devetnaestom vijeku?

Naslov zbirke je ujednačen - Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine. U podnaslovu stoji lirske, odnosno epske. Redni brojevi knjiga, I, II, III, označavaju i redoslijed prvog izdanja Petranovićevih zbirki. Kad se budu objavile tri Petranovićeve zbirke, koje su još u rukopisu, treba da ostane isti naslov i iste odrednice u podnaslovu, s time što će se nastaviti redni brojevi IV, V, VI. Ovim ujednačavanjem naslova izbjegnuta je terminološka nepreciznost naziva zbirki koje je odredio Petranović.

Petranovićeva klasifikacija lirskih pjesama zadržana je, a izostavljene su odrednice »epske pjesme starijeg vremena« i »junačke pjesme starijeg vremena«. Kako je primijetio Stojan Novaković, Petranović se nije držao mjerila »koje dijeli pjesme po istorijskom razvijanju narodnih umotvorina, nego se samo držao spoljašnjeg oblika istorijskog (koji često hoće da bude u pjesmi čisto spoljašnja stvar) i prema tome je ponamještao pjesme jednu za drugom«. Dakle, izostavljanjem pojedinih termina iz Petranovićevih naslova nije se ništa izgubilo u značenjskom smislu.

U ovom izdanju izostavljeni su Petranovićevi predgovori I i III knjizi, kao i predgovor II knjige koji je napisao Stojan Novaković. To je urađeno stoga što su podaci o načinu sakupljanja pjesama koje nude predgovori mahom netačni. Stojan Novaković se kasnije distancirao od svoga teksta naglasivši da su mu mladalački sudovi o Petranovićevim pjesmama, bili više "plod oduševljenja narodnom pjesmom nego rezultat naučne analize".

Podnaslovi pjesama, koji formalno određuju porijeklo datoga teksta, izostavljeni su.

Primjedbe kojima je Petranović propratio pojedine pjesme integralno su prenijete u ovo izdanje. I pored činjenice što u tim marginalnim napomenama ima netačnih podataka o pjesmama, kao i termina koji su prevaziđeni, dati tekstovi prenijeće današnjem čitaocu nešto od boje vremena u kome živi i radi Petranović. Tako će ove napomene nadomjestiti predgovore zbirki koji su izostavljeni.

Rječnikom manje poznatih riječi Petranović je propratio samo I knjigu. Dragan Perović, asistent u Leksikografskom zavodu Crne Gore dopunio je rječnik za I i sačinio detaljne rječnike za II i III knjigu.

Petranovićeve zbirke usaglašene su s današnjim pravopisom.

Upućujem čitaoce na svoju studiju Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih pjesama, koju je objavila Srpska akademija nauka i umetnosti u Zborniku istorije književnosti, knj. VIII za 1974. godinu. Tamo će čitalac naći širu raspravu o svakom pitanju koje je dotaknuto u ovom predgovoru.

Novak Kilibarda

Istorija • Ljudi • Zemlja • Umjetnost • Duhovnost
Promjena pisma • Linkovi • Kontakt

© 2002 - Projekat Rastko; Tehnologije, izdavaštvo i agencija Janus; Naučno društvo za slovenske umetnosti i kulture;
nosioci autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne sme se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti.