Čitulja je rodoslov i prenosiva knjiga Postanja i Izbavljenja u otomanskoj presiji i perspektivi vazdašnjih pomjeranja po srpskom etničkom okviru u kojima je naš narod preživio svoj Novi vijek. Jedan narod vezan za zemlju i zavičaj od kojega se teško otkidao i zato je pop Savo Nakićenović napisao, u času kada je prvi put pomenuo ove savinske čitulje, a bijaše to 1910. godine, da je čitulja sve što je Srbin sobom nosio kada je morao pognut svoju kuću napuštati. Ona je bila i prenosiva crkva i maleni grobnik i pomenik i svjetilo na putu.

Sve to u ovim čituljama prenijeli su hercegovački Srbi u Dračevicu kada na izmaku 17. vijeka krenuše prema Grahovu i Sitnici. One vezaše hercegovački i trebinjski 17. vijek i bokeški i novski 18. i 19. vijek. Ali, ne vezaše nas koji jedva da znamo da je prota Savo 1910. godine, u okupiranoj Boki, tražio da se ova zbirka naštampa i objavi. A ona u pedeset porodica i rodova pominje trojicu vladika, jednoga kandidata za vladiku, šestoricu arhimandrita, dvadeset jeromonaha, dvadeset i devet monaha i monahinja, šesnaest sveštenika i jednoga đakona. Ukoliko ovaj broj nije razlogom da vjerujemo da je Trebinje i Dračevica u 17. i 18. vijeku rasadnik najsnažnijih sveštenika i apologeta pravoslavne Crkve, šta bi bilo razlogom? Najčistiji tok narodne istorije, istrajnost i snaga zemaljske i u zemlji utemeljene Crkve to je djelo ovih čistih Srba koji su stvorili temelj na kojemu mi još uvijek živimo.

U šesnaest svešteničkih familija, gotovo sve čitulje otpočinju trebinjskim i hercegovačkim jeromonasima i monasima, ali i episkopima, od savinskih i topaljskih Živkovića, episkopom Stefanom i episkopom Simeonom, a od trebesinjskih Palikuća episkopom Avksentijem. Među trebesinjskim Avramovićima, sa trideset sveštenika i kaluđera i šest kaluđerica u rodu, prvi je arhimandrit trebinjski Georgije, a ostali se rađahu u Boki.

I ova zbirka čitulja novskih familija, svjedoči vezanost Novoga i Trebinja i ona kazuje šta su novska ishodišta, jer po njoj, Novi proizilazi i stvara se u Zahumlju. Naravno, u svemu onome što je vrijedno o što danas možemo pokazati i iznijeti Svijetu.

Između šesnaest elitnih rodova i familija koji su svi ovdje stajali u 19. vijeku čak jedanaest više ovdje ne stoji. Ili su izumrli ili raseljeni. I sada ove čitulje postaju naše obdržavajuće sredstvo za uzdržanje i podizanje naše djece jer ukoliko naš narod zadrži svoj narodni državni i crkveni okvir, on će svakako iznova stvoriti i svoje narodne škole u kojima će se pisati i čitati srpska narodna pametarnica oslobođena od okupacionih taloga. I tada će ovi upisani velikani govoriti o zemlji i slobodi, o zavičajnoj i nepromjenljivoj zemlji u kojoj umrli grade njenu nadzemaljsku otadžbinu, i slobodi Istoka koji je sama sloboda i koji su oni hranili i podupirali svojim životima. Ova imena su imena onih hercegovačkih sveštenika i kaluđera koje je na svome putu kroz ovu zemlju susreo ruski diplomata Aleksandar Giljferding, ali i engleski arheolog Artur Evans. I obojica, iz različitih kultura, vjera, u jednom državnom okviru bosanske i hercegovačke zemlje koju je ona živjela u svome 19. vijeku, došli do jednakih osnovnih pogleda na njen narod, i obojica, u svojim djelima, otvorili ista pitanja.

Možda je ova zbirka, i ova knjiga i opomena. I možda će i ona pomoći da se u beskraju vremena koje smo, proživjevši svoju istoriju mi sami ispisivali, pronađu i utvrde one tačke na kojima se gradio program zatiranja i zaboravljanja, program uništenja i falsifikovanja. A razgledajući prinos i otačesko predanje starih Srba kojemu su čitulje i opšti listovi najvisočija novovjekovna nadgradnja u ruci ispruženoj da dohvati do nas sustalih i gordih, te tačke ne stoje daleko. Dublje u vrijeme, dalje u prostor, brodite po pustinji Središnjeg mora, ili putujte po tragu neumornih primorskih karavana, sve ćete jače osjećati domete i snagu najjače srpske dinarske narodne jezgre koju je Sveti Simeon podario svome najdražem sinu. I sin se podigao u putu koji su ova imena bezpočetno i bespogovorno ponavljala i ona se sama ne bi ni zapisala da se ne stvoriše prosti zapisivači kojima i sebe samoga pribrajam.

Novskoj djeci ovo prepisivačko djelce posvećujem da se, kada se priberu i okrenu pogledom po zavičajnom okviru svoje male zemlje, sjete da se ništa u božanskom toku i usmjerenju ljudske istorije ne može ljudima mijenjati, nego samo Bogu upodobljavati. A oni su djeca najvećih ljudi, koliko su ljudi mogli rasti i u istoriji se ukazivati. Zato će isključivo novska djeca podići svoj grad i metnuti ga u kolo gradova budućeg vijeka. Onoga časa kada njegovi nerođeni žitelji dotaknu onaj stari božanski protektivni prsten mediteranskog svijeta po kojemu su se kretali stari Novljani u svakome djelu i svakome preduzeću, svakom mišlju, i svakom slutnjom, ovaj će grad iznova da nađe svoje razlomljene temelje.