Milan Vuksanović-Puović

JARED

(roman)

Autor o sebi

Svjestan žalosne istorijske činjenice da su naknadne pameti i izgubljeno pamćenje, prevodile moj narod u druge nove nacije, često neprijateljske i zločinačke prema starom korijenu, prinuđen sam da o sebi izjavim sledeće:

Rođen sam 4. XII 1931. godine u pitomom selu Kutima, zaseok Glogovik u Dračevici – Herceg-Novi, u staroj patrijarhalnoj srpskoj porodici, čiji su mnogi preci skončali na galijama.

Dakle, ja sam srpski stvaralac i slijedim slavne pretke, vjerujući u svesrpsko jedinstvo.

Osnovnu školu završio sam u rodnim Kutima, srednju ekonomsku školu u tadašnjem Titogradu, a ekonomski fakultet u Beogradu, gdje sam i pritvrdio neponovljivu širinu duše mog naroda.

Milan Vuksanović-Puović

Iz recenzije

Pred nama je novo djelo Milana Vuksanovića-Puovića, iz Boke Kotorske, potvrdivši tako, još jednom, pojavu izuzetnog pojedinca u našoj i svetskoj literaturi, kojim Tvorac nesebično pruža svoje darove u određenim razdobljima ljudske istorije, u čiji red i pravilo ne možemo proniknuti.

Kao i u prethodnim djelima, poeziji i romanu «Veliko mulo» duboko je utemeljen u istorijsko, duhovno i kulturno tkivo srpskog bića. Roman «Jared» svojim mitološkim nazivom, čije ime preuzima i glavni junak – tragičar, uspješno brodi Starim Zavjetom, grčkim, slovenskim i indijskim mitologijama, a potpomognut Jirgenom Španutom i Olgom Luković – Srpkinjom, da bi svoj nacionalni brod uveo u današnje «mirne» vode hedonističke civilizacije i kolektivnog bezumlja.

Čitalac će u ovoj knjizi sresti mnoge poznate istorijske ličnosti, kao i one druge, obične ljude, učesnike i svjedoke sudbinskih događaja, kroz koje će vješto celizirati uzvišene stabljike naše viševjekovne borbe za opstanak.

Dragiša Madžgalj

Sadržaj:

Glava prva

"Arhiduka Lodoviko" nosio je iz Boke u obilatom kofijeru malog Jareda đušto na triještinski "Kanal Grande", a deda mu Mijat Moro, narečeni Veluć je plovio istom rotom i nekom drugom lađom, ravno vijek unazad, da bi s Kanala obrnuo u mornare.

Pamćeni predak Fotije se istom prebarkavao iz starog "prepotopskog" Rizona pravo u Miočeviće, pa je od te loze i prađede Vilotije, što izrodi toliku zdravu djecu i na vrijeme parti, ko svako kršteno čeljade.

Malo mače taj Jaro, jedva ako je zamjerio luštičke maslinade, te se ne može držati da je Bokez, prespava plavu jadransku vedutu, i zakmeča čim ga hitnuše na tamošnju rivu. Ali se i umiri, kao na materinoj sisi, kad na istočnom rudom nebu ugleda "jato" Plejada koje mu mašu ozgara.

– Hajde iskači, – vele – tu ti je dom, raj, a možda i kraj, mali eroto.

Jarova sestra Danira čuvajući goveda kroz Zmijice, već je hvatala bubamare, moleći ih svesrdno: "bako, bakurice svjecka proskurice, kaži mi đe ću se udat". A one letjele na "Ilinu Kitu", po vazda istoj roti.

Granična ta "Kita" i vis osmatračnica -"Gargaron", rbat pravoslavlja i latinluka, otkad tako postupiše nepozvani srpski čelnici i "vladari". Kad se nakapuri uvozi kišu vaktom i nevaktom, zatvara vidik pa djeca Dračevice, jesu li progledala, ne mogu prodirati naprijed. I dugo se pitaju što je s one strane, da nije kraj svijeta? Nije ni čudo što se pitaju, jer niko ništa ne zbori kraćom, ali ni dužom predajom. I povjesnica je o tome"klinu" skoro zabataljena, "via fakti", da se "braća" ne naljute.

Mijat, nostromo na Kurtovićevim brodovima, bog te pitaj otkad, činio je vijađe od Tergesta do amerikanske Filadelfije – karo mio^[1], i nije puštao Miočeviće iako trgovački brodovi nijesu svraćali u Boku, kao pomenuti "Lodoviko", no su se držali driture na Mletke i Triješće.

Kapetan Ignjo, Bokez – stari pomorski vuk, poodavno nagovara oca da prebarka familju na Ponte Rosso, gdje će živjeti sa ostalom borgezijom – gospocki brate!

Muku je mučio Tomo, cijeli urlap, sabirao za, a protiv je bobonjilo za vratom:

– Otuđiće se familja, znam ja, te ću pod staros’ među najbližijem biti tuđin. A jopet, kako živjet brez svoga k’o Mijat!

Ne mogu, i kvit!

Poduši i gazda Riznić će mu tu pripomoći, tako mu je barem rek’o i kod poslednjeg vijađa pošto je brod spuštio ankoru pod triještinski arseno radi dricavanja timuna i "kalaisanja" štiva.

* * *

Na Kanalu je vazda svijeta. I našeg, kad očekuje redovnu liniju iz Kotora. Tu vavijeko neko nekoga smjera, prati i dočekuje, očekuje i uzdiše.

Na lučkom pločniku sresćeš i onog što bi ga izbjegao i kojeg si najmanje očekivao, kako zamjera i dulji pogledom ka brodu, u cik zore, il’ po mrklome mraku.

– Jesi li to ti, Perka? Prosto za nevjerovat kako si se promijenila – javlja se gospođa Cvijetović iz prikrajka rive.

– Evo jesam, Katarina, stara vještice, oli si ti sad kakva prezenca – reče ovo zadnje u male, vesela Jarova mati.

Stariji sin Prodan, kojeg je otac zvao i Prodo, prati majčin pogled, zvijereći u stamenu Katarininu priliku na obali.

– Donke^[2] Mare, kako su moji? Je li se onkl Savo vrnuo iz Padove?

– Jes draga moja, onomadne sam ga viđela đe preši boršinom na Prcanjot.

– Siroti moj onkl, mora da se razboljela Nane teke on brine o spenzi-i jedanak umuknu.

– Ko bi se usudio kontresati onoj ćakuloni, ili ne daj Bože još koju pitat’. Može što ružno izblejat’ pred filomenom Riznić.

– Noh ajn mal^[3], i uvijek – nadvikuje ostale brkati feldvebel, oduševljen svojom frojlan što ga nestrpljivo čeka na rivi u bijelim soknicama sa podvezicama na čijim krajevima skakuću crvene kićanke.

Buljuk goluždrave djece, bogzna jesu li i spavala, kao da pripišavaju prostranu kolonu, uginjući se pod "teretom" cikvanja.

– Kvatro-šije-oto-do!

– Oto-oto-nove-nove-šije do, savijajući ruke u laktovima prije nego će izgovoriti to famozno "do"!

Buduća borgezija istresa mrve zavičaja pred oproštaj sa starim "Lodovikom", jer je on ostao zadnja prozebla nada da će se opet sresti sa otadžbinom, u koju teško da će biti povratka.

Danira ništa ne razumije. Toliko toga je pred njom, a um kao da snuje davno doživljeno. Ide otvorenih očiju, osvrćući se unazad, ka jugoistoku, i čeka svoju vračaru bubamaru. Majka je požuruje, no ona jednako šara očima po vašarištu.

Sv. Špiridun se oglasi jutrenjem, ili je to možebit gradski sat – ko će ga znati!

Krovišta probuđenog grada gone pare iz stare ćeremide, kokoti dimnjaka miruju propuštajući gusti crni dim sagorelog treseta.

– Portabagajo – viču prekobrojni nosači nadirući odasvud kao arlekini kada se stušte na guvno šatre.

Iza naroda osta poluprazna luka i Arhiduka, stari Lodoviko kojeg su uhvatili timariti za novu "odiseju" ka zalivu Kadma.

Do uha pralja dopirali su zvuci pjesme "Kvel macolin di fiori", slobodno pušteni u smireni jutarnji dah. Tonovi živahne "Triještine"^[4] lebdjeli su zadugo pustom gradskom rivom, nadilazeći glasove pospanih pjevača.

I

Autokratija Marije Terezije i njenog proslavljenog sina Josifa II gurnula je Požunski parlament u istorijski zapećak svađe naroda koji su se decenijama glođali, do uništenja, tražeći svoja "povijesna" prava, koja, da đao popio, nijesu ni imali.

Sedmogodišnji iscrpljujući rat, Austrija je dobila uz pomoć Srba – Krajišnika i privela ga uspešnim dobicima, a mirom u Ahenu, širom otvorila vrata budućim državnim i društvenim reformama. Katolička crkva je izgubila privilegije državne religije, razvlašćeno je feudalno plemstvo, pa su otvorena vrata slobodnom preduzetništvu i trgovini. Multinacionalna carevina pod, ipak, posebnom prismotrom krune, pružila je mogućnost života i drugim vjerskim zajednicama.

Trst postaje moćno pomorsko središte monarhije i slobodna luka, koji se od provincijskog gradića ubrzano pretvara u rastući pristan na Sjevernom Jadranu. Istiskuje do tada vladajuću industriju soli i vinogradarstvo, te uvodi brodove kroz novoprokopani "Kanal Grande" koji će uznemiriti staro gradsko plemstvo, ali će ohrabriti "borgeziju" koja hrli ka predgrađu željna uspijeha, imetka i slave. Grad se komeša pod pritiskom novih, ambicioznih i preduzimljivih došljaka što se muvaju oko Ponte Rossa, Kanala i arsenala. Brodovi prodiru u srce grada, a drvene katarke se takmiče sa drevnim kulama i zvonicima skidajući svakodnevnu učmalost pticama i ljudima. Sjajni jarboli štrče nebesima, gusti, kako kakva poginula prašuma.

Bokeško, posebno novsko brodovlje, seli se iz matične luke u sjeverniju, mijenjajući tuđe zastave, a jedra parnim pogonom. Moćna carevina i rastući grad nose industrijski prevrat, te su i Srbi skalupili jedra krećući od ništa, ali sad ne u svojoj postojbini.

Tu su zatekli istovjerne Grke dovijane poznatim zbitijima uzduž Dalmacije, gdje se taj ostatak ostatka skrasio na Sjevernom Jadranu, u maloj koloniji koja se okupila uz relativne slobode što su je "dopale" razurom helenizma.

A nigdje nije bilo čovječnijih sudbina od grčkih, ni naroda koji je imao toliko genija, a ni sreće kao što bješe jelinska. Nije činjena vele razlika među svijetom i bogovima, jer su se božanstva savijala oko ognjišta i ratišta, običnog čovjeka i kralja, ratujući uz Ahejce i Trojance. Ti bogovi jesu se razlikovali od ljudi po božanskoj snazi i vječnoj mladenačkoj svježini i umu – tako je govorio Lukijan. Ali svevladar Zevs je podijelio prava i dužnosti pa se nije miješao u vlast Posejdona ili Ada. Apolonu se u Delfima svi javljaju, obični ljudi i kraljevi, ne bi li im proročica Pitija "skrojila" sudbokaz.

Taj veliki humani narod ostvario je prestižne uspehe i veliku ličnu sreću uz pomoć svoje nacionalne religije i panteona, dok mu je hrišćanstvo, kao uostalom i drugim Evropljanima, nametnuto. Strano, azijatsko – semitsko. A samo onaj narod koji je imao "domaće vjeruju" mogao je stvarati veliku umjetnost. I nije dakle slučajno što se ona rodila u Egiptu, Grčkoj, Indiji, Arabiji..., jer velike umjetnosti su rađale i velike religije.

Univerzalno pak hrišćanstvo se u artističkom smislu izdiglo rušeći nacionalne kultove, umjetnost i kulturu pri tome ne štedeći vrhunska umjetnička dostignuća i filozofiju. Sudbina slovenskog panteona je ista, ako ne i gora jer je ovaj bio tek u začetku. Ali se dosta toga zadržalo u predanju pa su stari kultovi i danas živahni, te koračaju uz novo hrišćanstvo, podjednako vidljivo u Grčkoj, Rusiji i srpskim zemljama. Sujevjera se uspiješno nosi čak i u Italiji, i pored moćnog Vatikana – inkvizicijske države koja nastavlja svjetsku hegemoniju, mnogomoćnu i prostraniju od Rimskoga Carstva.

Moral kojeg je iznjedrila grčka mudrost i logika, ostao je osnovni princip do kraja antičkih vremena, na kojeg se hrišćanski pisci okomljuju. Te kritike se ne mogu odnositi na atinski period, koliko možda na aleksandrijsko trajanje i Kleopatrino ljubavno finale.

A opet, taj veliki narod, nije birovao manje svireposti od ostalih starih naroda; preživjeli su dorsku najezdu sa Ete i Pinda koja ih je raskomadala, nekolike persijske invazije, međusobna ubijanja i peloponeske ratove, dorsku kugu, Filipovu i Aleksandrovu okupaciju, te rimska pustošenja, francuske krstaše i Dandolu. I vjekovno ropstvo pod Turcima. Većma su zapamtili Heroneju i Filipa II, rimska razaranja i zaposijedanja ahejskih zemalja, kada su velika helenska kultura, demokratija i čovjek uništeni, uniženi i opljačkani. Alarik Arijanac oborio je hramove Demetre i Kore, kada su "ubijene" magijske noći Eleusina.

Uprkos svemu, Grčka je više od Rima ostala paganska. Verska tuga nije pritiskala taj svijet, jer su ga štitila izvorna – neprekrštena božanstva, stvarana prema narodnim naravima i svojim "vjetrovima". Tako se kod Grka hrišćanstvo vidi kao retorika i ceremonija kulta, za razliku od papa gdje se ono obrazuje i formira kroz politiku i jedan cijeli ovosvjetski sistem. Grk zna za kraljeve i za tirane, za oligarhiju i republiku, ali ne i za teokratiju. U tom pogledu je izuzetak među starim narodima kao što je egipatski, gdje je sveštenstvo iznad naroda i ratnika, a ideja smrti iznad života. U Grčkoj je Olimp – svijetla visina, boravište bogova gdje se u miru uživa ljudska blagodet i ambrozija.

No, ipak, veliki helenski narod je nestajao – izumirao postepeno, zajedno sa svojim bogovima sa kojima se družio hiljadama godina. Sahranjen temeljito da današnji Grci manje mu naliče.

A skupina tršćanskih Grka preživjela je propast Vizantije te se sa Srbima okupila oko relativnih sloboda i pravoslavnog ispovijedanja, pošto je njihova množina oduvana iz Dalmacije. Od prevlasti i dominacije u toj provinciji i Istri, za ciglih nekoliko vjekova, ne osta ni pomena, osim po koja enklava dok je zaleđe bilo srpsko ili u vlasti srpskih velmoža. Ali, kad je uprava pripala Mlecima, Ugarskoj ili još teže kakvoj vazalnoj državici, Grci su gonjeni do istrebljenja. Hramovi su im otimani, oltari prepravljani, rušene crkve i groblja.

Jačanjem hrvatskog uticaja, uz svestranu pomoć Vatikana, Grcima je uzduž istočne jadranske obale puknula pogibija.

"Među Hrvatima nijesu nigda djelovali bizantijski svećenici i monasi. Hrvati nijesu poznavali Grčki jezik (!), niti su se izvorno koristili tekovinama bizantijske kulture." (!!) – piše naciji odu pohvalnicu dr. Dominik Mandić.

Trst je mjesto koje sredinom 18 vijeka prihvata Grke te se skupiše uz istovjernu braću Srbe oko nekih, njima važnih, i zajedničkih duhovnih poslova. Utoliko nije bilo uzmicanja, a hrabrim je i Bog pomagao.

Srpske preduzimljivosti će se iskazati čim sa istovjernim i istopaganskim Grcima podigoše bogomolju Svetog Spiridona Krfskog, i upriličiše "Ustanovlenija i pravila nacie i bratstva Grčko – iliričeskogo utverženija goda 1748 u gradu i pristanišču slobodnomu Trijesta".^[5] Ovom prilikom nijesu putovali na Krf, niti su ponijeli zavjetno ulje, ni kakve druge satvari pred mošti svetitelja, ali su pred njegovim znamenjem skupili tri prsta desnice, sabirajući Sveto Trojstvo u duši, i niko ih ni u čemu više nije mogao fermati.

Oslobođeni vjekovne duhovne patnje i bola, smireni krenuše u slobodnu utakmicu s drugim narodima i takmacima ne zaboravljajući Platona i njegov "pošteni novac", te brzo izbiše u prve, uvećavajući imetak i ugled.

Doseljenici iz Boke, Hercegovine i Sarajeva snažno će obilježiti epohu i doprinijeti sveopštem ugledu i rastu grada. Duhovni i pregalački zamah Srba iznjedriće znamenita imena: Kurtovića, Riznića, Kvekića, Vojnovića, Gopčevića, Kovačevića, Mekša, Cvijetovića, Dukovića...

Naseobina se ventiliše i pročišćava kroz predgrađe "borgezije" namičući omču tihog nestajanja staroj građanskoj klasi, koja, jedva što stiska izlizane "brojanice" i pribira starice.

Srbi su prihvatili "carsku milost" ravnopravnosti i duhovne slobode te s Grcima, uz poznati uzmak o porijeklu, poslaše molbenice carskim kancelarijama, da ih udostoje jednog crkvenog opštestva, jedinstvenog nazivlja grečesko-ilirskogo. Srpsko je od bezdana osumnjičeno, pa i od onih koji su timarili carske konje i držali ih kad se potkivaju, a od takvih nas najčešće svrbi preko sepetimani i glava pobolijeva. Znalo se oduvijek da ilirsko hvata priječce preskačući redovne zavodnice i pečatnice.

Uspon koji doživljava Trst, nije mimoišao budno oko ljubomorne dame Venecije. I onda kad je dobrano pribrala godine, valjalo je o njoj zboriti najbolje. I kad je rastom sjeveroistočnog susjeda bila desperatna jer je izgubila mnoge tovare, lučke pristojbe, i kako bi se reklo, potrošnju klubova i kasina. Kurtizane su u dogovoru sa gondolijerima gotovile "ustanak" očekujući Napoleona!

Kome je zaprijećeno, hvata se i onog što ne nosi ni nadu, pa je tako radila i mletačka vlast i država koja je iscurila od trajanja, hrvanja sa mnogim vojskama i brodovljem po Mediteranu i Levantu, goneći se s moćnom turskom carevinom, kojoj je predala Vizantiju pošto je razorila Carigrad odnoseći Aleksandrove sudbinske konje pred hram Sv. Marka.

I, došla je kao stara frajla na poklonjenje svom sužnju iz "olovnog zatvora", pajanu Kazanovi, ne bi li joj prodao svoje veze i uhodio grad za skromnu naknadu, koju će taj vraški rušilac ženskih srdaca i vrhunski meštar poarčiti u mondenskom trijestinskom "Spekjaju", za samo jednu noć.

Tako je to, a mnoge je ljudske sudbine u crno zavila;

Kad nijesu platili, otpremala ih je vezane na galije, a mudrije, poslednjim velijerom za Kotor da obave kakvu gnusnost nad krtoljskom Mitropolijom. Tim brodom je dolampao "ni kasio-ni visio", golemi paštrovski pustolov, koji je spiskao svo svoje bogatstvo, tek što se obazreo i sjeo na uzvišje "Prve" gondole. Sjutradan je hitao lučkom orefiću (zlataru) vadeći iz špaga ultimi zlatnik, te će dosta nestrpljivo: da mu se načini prsten i naresi, da se zna ko je ko i kakvome rodu pripada! .....................................................................................................:

"Skrivi, Jovo Jovovic – Budva – Pastrovic!

Se ti resta kualke kanizela,

skrivi adio Venecia bella!" ^[6]

Drugi befel, ali nipodaštavajući slušao je Kazanova pred polazak na dužnost pošto je umakao kazamatima "Dei piombi"; titulisan je u zvaničnog privrednog denucijanta grada Tergesta za račun Ećelemce Republike, tamošnjih moćnika i trgovaca.

– Bez opipljivog uspijeha, ne uzdaj se dodatnoj džornati!

* * *

Poznati donhuan pompezno je ušetao u "provincijski" Trst, na periferiji mediteranskog duha, sa finom uljudnošću i zrelom mizantropijom koja se u povečerjima i dugim noćnim sedeljkama, utapala u svetska pića i otrove.

Ništa znamenitog na "Ponte Rossu", čak ni u uglednom "Spekjaju". Tu se nisu znali ni dosađivati.

Dugo je tapkao po mraku dok ne nabrba stamenu figuru moćnog brodovlasnika i trgovca Jova Kurtovića:

– Kuesto e un fakino! (Taj je ubitačni mangup) – uzviknu čim su ga upozorili da pristupa njihovom stolu.

Jovo se nije osvrćao na uvredu, tada ni kasnije. Imao je on prečih posala, dok se Kazanova i dalje vrtio oko ekskluzivnog obitavališta dokonika, špijuna i dama, "kuvao" šefa orkestra. I, saznavao je dosta pikanterija o mnogim, ali Jovine puteve nije mogao presjeći niti mu smutiti konce.

– Taj se bavi nečim što izaziva podozrenje u njegov racio. U najmanju ruku nije mi jasno; poslovan čovjek, a dangubi uz neku crkvenu asocijaciju, – no i dalje je, pred starim Trijestinima, više iz navike nego uvjerenja, ponavljao da je gospodin "fakino"!

Tada je plamtio i žestoki spor među pravoslavnim zajednicama oko bogoslužbenog jezika u hramu, jer su se i tu sticala, odnosno umanjivala prava kako se namicalo bogatstvo i moć, gdje se opet srijetao Jova.

S početka, mnogoljudnija i uticajnija, grčka zajednica, stekla je stanovite prednosti kod oltara i pijevnica.

A Srbi?

Kako su brojčano i ekonomski jačali, tražili su jednakost pred Višnjim i Špirom, te su izborili pravo na lijevu pijevnicu, uz dostojno opiranje Grka.

Miran čovjek Jova, imao je muka da obuzda temperamentne južnjake s obadvije strane; bratstvo srpskih uglednika nije odobravalo kompromis i "lijevu pijevnicu", te se Kurtoviću ljuljalo "prestolje" – dok su ga Grci napadali zbog bogoslužbenog jezika, Srbi su ćutali.

– To je tek opasno – rezonovao je on.

Krenuli su sporovi i sa Plaškim vladičanstvom, kojem su Grci osporavali nadređenost nad tršćanskom crkvenom zajednicom, a ni Srbi se s tim duhovnim središtem nisu baš slagali, jer stečenu autonomiju, potvrđenu carskim pečatom, nisu željeli ispustiti ni kod biranja paroha, već su imenovani duhovnici bili pod prismotrom i posebnim "opservacijama", te "pripravničkim" stažom kojeg je pritvrdila Srpska pravoslavna opština grada Trsta.

Taman je Jovo taj "međunarodni" crkveni spor priveo kompromisu, odnosno pravičnoj diobi, a opet je granuo Kazanova!

Sada je majstor ženskih srdaca, dugačkim, tankim prstima, oblikovao figuru Jovine tajne veze, primičući se njenom budoaru. U početku se nije znalo za čudnu Kurtovićevu borbu s opakim rivalom, ali je na kraju nevoljko priznao kako je upao u nešto što mu ne odgovara, što uporno uzmiče, bježi od vlasti – "jegulja".

– To Bogamu, nije moja resora, puno je čačkanja po nepoznatom, kao da ti vuku ponjavu pod nogama. A i što bih ja tu kada s damom ne mislim ozbiljno. Ona opet zahtijeva da zaskačeš i "predireš plotove", po vazdan "predeš", i da si na usluzi. Valja se promećati u zmaja, umiljatog labuda. U bika i noćne utvare.

Eto ti je Kazanova, alal ti bilo!

Jes’, kako ne!

Da nešto ne kopka; kako da odstupiš pred jakim izazovom – opire se ercegovačka buntovna krv.

– Valja se boriti.

Lijeni svjetski pustolov, njuši i vreba priliku da rivala javno dotuče, a siguran je u sebe kao Zevs kad se prometnut u zlatnu kišu spustio u podrum. U loži "Ogledala" ispija slavu nadmoći i čeka da nagrinja Dinarca.

– Evo gospodina Jove – obavještava prisutne poznata dama.

Fino njegovani prsti Kazanove prave intimu oko Violetinog "nimbusa" i snuju javni skandal, potajna bitka je počela.

"Poskok" se suzdržava te najljubaznije pozdravi gospodu:

– S vašim dopuštenjem, madam Violet?

Ova mu galantno nudi slobodnu fotelju.

Jovo strpljivo gradi igru puštajući iskusnijeg i sigurnijeg da se iskaže. On će mu već nekako doskočiti – bio je više nego siguran, jer mu je tako govorio odsjaj u Violetinom pogledu kojeg dobro poznaje.

– Gospodin Kazanova od De Sen Gal, zastupnik Ećelence Republike u Trstu – predstavljala ga je poznatom trgovcu.

Kurtović, u namjeri da ustane, samo se kratko nakloni ka mletačkom izaslaniku, prelazeći preko uvrede koja mu je sasuta u lice.

Kazanova je bio neprijatno iznenađen jer je očekivao trgovčevu oporu reakciju. Samopuzdanje je splašnjavalo, na pomolu su žešći izazovi.

– Gospodine Kurtovic, zadovoljite radoznalost prisutnoj gospodi te im otkrijte kome sve dugujete zahvalnost tolikom ugledu u ovom gradu, a opet niste plemićke krvi!

– Mi smo, vidite, plemići po rođenju. U mom se plemenu otmenost i suzdržanost stiču nasleđem, genetski. Poštovanjem slovenskih i starogrčkih običaja u cjelini, a posebno o gostu.

Violeta je cvala od zadovoljstva, što starom ucvelitelju ženskih srdaca nije promaklo, i po svoj prilici ukazalo da je i na "svom" legatu dohvaćen.

– Kao da se ne mogu otarasiti sjeni kardinala De Bernija – pomisli Điakomo, – ovaj nije nikakva "zvijerka" pred kojom moram ustuknuti, ali je prava zvečarka. Lukavi trgovac kome ću pohvatati znakove i simbole. Violeta će padnuti kao prezrela kruška.

II

Ovo je već druga kuća na "fit"^[7] u koju su se uselili Mori. Zdrava bi reko, tek promijenjenih tavana, tako da Jared ne zapinje obućom o daske patosa, kao u onoj gdje je prohodao. Ima i prostrano dvorište koje drži uredno oblikovane drvljanike i obaveznu starudiju nabacanu pod spoljno stepenište. Tim prostorom po vazdan odliježu dječji veseli glasovi. I čuju mnogi jezici, gdje preovladava grčki i srpski, ali obrću i nove nevješto izgovorene italijanske riječi.

Djeca ranijih doseljenika, i ova današnja generacija dječaka i djevojčica, redovno imaju dnevne obaveze u crkvi i ispovijednoj školi pri ustanovama Sv. Spiridona. Škola je poduprta donacijama uglednih tršćanskih trgovaca – Srba, pa je školarina besplatna. A ima dosta siromašnih porodica grčko-ilirske (srpske) crkvene zajednice, ranije dok je bila jedna, i danas, kad su razdvojene.

Perka je slušala od starijih doseljenika kako je među Grcima i Ilirima trajala prepirka oko nečega što nije razumijevala, a ni to oko Ilira.

– Danu Katarina, otvori "časlovac" pa mi lijepo spjegaj koji su to Iliri i čemu su nas u te uvalili. Prodan i Danira su razumjeli očinu kratku prediku, ali je najmlađi Jarilo nije prihvatio, niti oće bez suvislijeg razjašnjenja, pa ko mislim, ti se u sve itendiš – oli nijesi!?

Gospođa Cvijetović se zamisli te deventa kao da je prispjela na nepoznato raskršće gdje na svakoj odvojnici čuči po jedna mađija.

– Iliri, je li!?

To me jadi znali, ako ću ti okolo toga biti od kakve koristi. Kad smo mi prispjeli ovamo, ti su se Iliri pominjali redovitije, i ko nekako smo to bili mi. Ali, kad se naši okojasniše i uzdigoše u tolikijem preduzećima, ta riječ nas napušti, pa se sad jedva pomene.

– Znala sam ja, Katarina, da ćeš me žešće splanuti no što sam bila ranije.

– Neka Bogati, prokuraj kod drugih što više znadu o tim ljudima. Neka Jarilo pita popa!

– Sveštenici se ne miješaju u ono što nije Božje, a đe bi dijete da pita tako što!

Sad se konačno zna da su Srbi sa tim marifetlucima bili zavedeni i opljačkani.

* * *

Mali Moro je o grčko-ilirskim odnosima u Tergestu saznavao spontano. Od kočijaša sa trga De la Borsa, i u njihovim sporovima često bivao između čekića i nakovnja. Kad bi prevagnula srpska strana, rado bi da pomogne drugaru iz dvorišta Zorasu Manou, kojeg su naši posrbili uz nadimak Mane. A tog Maneta niko nije napadao, niti je ko mario za njega, kao ni za Jareda. Kad su grčki argumenti uzimali prevagu, Jared je očekivao da ga Mene bar malo brani, no ovaj je ravnodušno sjedio na karuci za gospodu nekog starca Špirta neće li namirisati rijetkog mušteriju, da i njemu padne koji bakrenjak podno praznog džepa. Zoras je u genima držao poslovični merkantilni duh jelinski.

Dečko, jedva godinu i što mjeseci stariji od Jareda, često je bio na putu emotivnom i eksplozivnom Veluću, a obično kad je bila nepoznanica iz škole, cikvanje i druge igre. Ali kad se Mane odluči da ispriča kakvu grčku legendu, Moro se pretvara u uho. On i ostala djeca su držali da su Homerove i Eshilove priče istinite, te su se neizmjerno divili Prometeju upoređujući njegove podvige sa Hristovim.

– Bilo je ljudske patnje i prije Hristove – odgovorio je vjeroučitelju.

– Tako je, ali nije dobrovoljne žrtve za spas grešnog ljudskog roda. A koji su tvoji junaci dječače?

– Prometej, sin Japetov koji je ukrao božansku vatru i predao je čovjeku. Pa Apolon i Sokrat.

Da, veliki Feb koji je još i danas sveprisutan u Grčkoj, skoro koliko i hrišćanstvo.

Sveti Delfi su u ruševinama, ali nema tog istraživača ili običnog smrtnika, koji ako se obreo u Atini, neće potražiti put do Apolonovog sudbokaza i Pitijinog aditona ili kakve druge znamenitosti, jer na tim prostorima traži neprevaziđeni duh antike, jednako u skulpturi, graditeljstvu, pjesništvu, tragediji. Ko se ikada mjerio sa Homerom, Eshilom, Fidijom, Mironom, Sokratom i Iktinom!

Hrišćanstvo nije pobijedilo utakmicom duha, već Konstantin obračunom na malo znanom brvnu, odjedared riješio pitanja "Mojsija i Arona", cara vlastodršca i Boga svevišnjega u samo jednoj ličnosti. Na taj način hrišćanstvo je dobilo moćnog zaštitnika, probijajući se iz mračnih podruma i katakombi na svijetlost aditonsku. Pitija je najurena iz Apolonovog svetilišta.

Biblija je postala "Glavnom knjigom" rastući uz moćno faraonsko carstvo. Iskusila sedam gladnih godina, dajući na svijet velikog proroka i državnika Mojsiju. I osobenog Sina Božjeg – Isusa. Pa opet, Savle biva ismijan na atinskom aeropagu, iako je još Anaksagora propovijedao o jednom bogu koji upravlja svijetom.

Autokratsko hrišćanstvo se dugo nosilo sa silnim grčkim mitovima postepeno ih istiskujući evanđeljima i zvonima ali nikad do kraja. I naposlijetku pobijedila je iskonska grčka mudrost, pa je ispravnije reći da je na tim prostorima sklopljeno faktičko i egalističko primirje, kakvu pojavu imamo i kod drugih pravoslavnih hrišćana. U tim zajednicama često susrećemo pastirskog Hrista, Zevsa i Apolona. Peruna, Vesnu, Persefonu i strašnog Striboga.

Nije čudo što je mali Jared, unaprijed obilježen znacima koje uspješno razaznaje; ističe Sokrata, velikog moralistu Starog svijeta, koji je prethodio uzvišenom Hristovom primjeru, jer u stradanju jerusalimskog mučenika nema ničeg sličnijeg od smrti atinskog mudraca, naročito u govoru svojim učenicima pred sopstvenim suicidom.

Mudrom vjeroučitelju su navirala sjećanja iz paralelnog naukovanja pa i njemu odjednom sve posta bistrije.

– Da!? Da – iznenadi se sveštenik. Otkud ovom dječaku svo to sofisticirano znanje. Sigurno, nepokolebljivo, kada je u pitanju legenda ili Stari Zavjet. Nije ni sumnjao da taj maljak još od ranije čita ozbiljne tekstove iz Biblije.

Zbilja, mali je već dogurao do Petog patrijarha poslije Adama, skoknuo do Noje i njegova tri sina pa se vratio "Petku".

– Je li ono prađede Vilotije u starom kraju zborio da će se u Morovoj kući dati muško po imenu Jarilo – Jari, na koncu velikog reda đece. Ja-red, zadnji red. Ako je đede donio tačnu poruku, onda neka je tako.

U našem narodu česti su slučajevi da se rađaju nikad dozrela, ili rano sazrela djeca koja "vide" svoj kraj čim su se dala na svijet.

– Zar mi nijesu i Plejade prorekle, kad s Kanala pogledah nebesa. Pa onda, Zoras kaže da je Meropa spašavala kralja Sizifa iz kandži smrti. Bilo što bilo, ja sam dijete sreće (?) jerbo sam erota.

Kako je njegov dolazak u porodici rano najavljen, tako su ga dočekale i zvijezde. Upućen je zatim u istočnu duhovnu školu gdje se podučava trpljenju, praštanju, ljubavi i sudbini malog običnog čovjeka.

* * *

– Mane, ovih dana su maškari, idemo u obilazak naselja. Bićeš glavni "moro" među nama.

– Zar tebe i Vilotija može ko nadići? Ali, ko zna, možda su vilenjaci slabiji od Finejevih ptica – grabljivica.

– Ne shvataš, idemo u pravoslavne maškare, primiču se Poklade. Već sam od đakona "isprosio" pohabane mantije, pa kočijaške odore i klobuke, jedino nedostaje "viteška" nošnja maškara – predvodnika. Pa kad ti suprotstavimo grmalja iz gornjeg naselja, gdje nema odstupanja!

– Ja da odstupim – podiže glas promišljeni Zoras čiji su prapreci u Dalmaciju stigli sa ostrva Hios, – da te izdam u toj pomamnoj bici za jaja. Ni kod ozbiljnih stvari te ne bih napustio, zapamti dobro!

Dječaci su tako zarana pritvrdili prijateljstvo koje će trajati dok ne istekne vrijeme i osnovna bit.

Jarilo je za večerom dosađivao majci o običajima i detaljima pokladnih maškarada; čime su naoružani, kako opremljeni, koliko ih je na broju, ko je predvodnik, a ko nosi košaru. Perka je potanko bistrila praksu koju je ponijela iz starog kraja. Ta "škola" je predanje, pa tako završi i Jarova mati; te da se običaji razlikuju od sela do sela, od vale do zavale. Sekondo mogućnosti odijevanja, imanju i nemanju, mašti "kostimografa".

– U selu Ublima više Dračevice – običaj je smatrala posebnim tek ga je istakla, – predvodnici maškara su redovno "Marko Kraljević" i "Musa Kesedžija" koji vilaju starim sabjetinama korak-dva ispred ostalih pohodnika. A često se i povardaju tom gvožđurijom pod prozorima uglednijih kuća.

Dok je Perka predano objašnjavala maškaradu, Jared je dio pažnje predao porodičnom imenu.

– Kako baš danas razmišlja o tome. Pa mi smo ti Mori, maškarski predvodnici, arlekini, mali ljudi, zabavljači!

Kako?

Je li se predak prađeda Vilotija ili tako neki, nosio sa semitskim toponimima po udolju i visu, dokazujući da su ti nazivi izvorno naši. A sigurno se zna da je prađedov svojak gonio Turke po Ercegovini oko voda kad su srpskim snašama rasprćali burila, prolijevali vodu, a suđe bacali poznatim strmenjem. Jednog je i posjekao te se prisilno sa ostalim, bantio^[8] u zbjeg.

A opet, moro na stranom jeziku znači nešto škuro – tamno u duši, biće.

Niko moj nije u duši taman! Pogledaj samo Daniru, veselo stvorenje i dobrota – prenu se iz ramišljanja, i jasno razumijeva majčine monologe i ispovijest...

– Mi smo u tuđoj zemlji, ne smiješ voditi maškare!

– Zašto ne smijem, Perka – tako se obraćao majci kad se nije slagao s njom i kad joj je namjeravao protivrečiti.

– Učimo li u školi da je naš narod slobodan, da imamo sva prava?

– Ne znam, Jarede, ne bi valjalo. Ovdje su drugi običaji.

– Mi imamo svoje koji nikome ne smetaju. Znam ja što je po srijedi. Naši su to sami zabranili, zato su se prometnuli u Ilire.

Sad je bio red na Perku da se zgrane. Zastade, a htjela je zaustiti. Zaustavi dah ne bi li progutala guku, i dobi davno traženi odgovor koji je mučio i filomenu Katarinu.

– Prometanje – izbi joj jedanak.

– Što da kažem Grku!

– Kojem sad Grku? – graknu zbunjena Perka.

– Najvećem i najboljem, Zorasu. Kako da mu objasnim da sam odustao od običaja. Što će misliti o meni, odakle to potičem. A skoro se sa mnom ponosi. Neću ići u školu, niti se pojavljivati među ostalom bratijom u dvorištu.

Za Perku su nastupili teški dani jer je razumjela povređeni karakter svoga djeteta. I bila je tužna, ali se nije usudila da bilo čime pojača sinovljev bol. Prodanu je kazala da se privremeno preseli u očinu sobu, jerbo Jared ima vatre.

A Danira?

S njom je već teže, ali je razumjela nevolju te se prihvati posredovanja bez majčinog znanja.

– Kako mogu, Danira, zar mi uvijek savijamo šije? Neću Zorasu na oči.

– Vi "muškarčine" ste neka čudna čeljad. Jedni se lako zauzdaju, a drugi se suprotstavljaju do nestanka. I lukavstvo je vrsta borbe i otpora. Umetni se bar malo na mene. Trpljenjem se često održavaš i uspravljaš kao i borbom. Da si na mom mjestu, sve bi muškarce predao najgorem. Bojim se za tebe Jarede, što će biti kad uzrasteš veliki.

Ono "veliki" ošinu dječaka.

– Neka je sila nagnala te "velike" iz našeg plemena da urade kako su uradili. Imam li pravo suditi tolikim precima. Svaki od njih je nosio svoju muku i sudbinu, i mislio kako najbolje postupa.

Danirin blagi pogled ga smiri. Gledao je u nju, ali je nije vidio jer su se oči sklapale.

* * *

Evo ga Zoras, otvoreno gleda ne trepnuvši i pita: gdje je već dva dana.

– Ustaj, idemo na Borsu, do starog Špirta, danas bi trebao da kane koji solad, a i Talijanima smo dužni partiju cikvanja, valja im vratiti za nedeljni poraz.

Jared se meškolji posteljom, bunca i viče:

"Šije, šije-do, i "odnosi" prvi poen. Krajičkom oka motri na Grka koji je na lijevoj šaci nanizao čitava tri prsta – poena. Hoće da usklikne, ali umjesto uzvika radovanja, ote se duboki uzdah koji ga svali u postelju i nemiran san.

S visine baroknog stuba Leopold I se nadnosi nad dječacima i ometa ih u pobjedonosnom "hodu" kod fontane. Zato ih zaštitnički prima oživjela statua mermernog Posejdona tek izišlog iz podmorskog dvorca. Jara užurbano suši kaplje i kristališe ih po golom torzu božanstva koje se pokrenu. Uzdignuti trozubac uze preteći smjer ka stubu, a onaj gore se uspravi čekajući presudu. Trg zastade zahvaćen tutnjavom prijetećeg potresa. Samo je stari kočijaš Špirto na startnoj poziciji pred glavnim portalom Berze mirno čekao posao, živo mašući dječacima da mu pristupe.

Jareda napusti obamrlost i strava izazvana ranijim činom, dok je Zoras već uskočio na sjedište do svog malog dobrotvora prihvatajući kajase da bi se starac mašio u bezoku duplju odakle je iščeprkao mokre sitne solde.

– Evo, biće dovoljno za koju paštu (kolač) u pašticeriji na kantunu. I pojačano ovoga puta jerbo ste se muški ponijeli pred onim strašilom od Leopolda.

Generacije dječaka rasle su uz kalešine na Borsi, a nikad nisu bile na čisto odakle starac Špirto vadi svoju sitninu; iz iskopanog oka ili iz džepa na pantalonama, a istina je da je to nepostojano oko nekontrolisano suzilo kad bi se mašio za džepove gdje se nalazila sitnina i maramica kojom je kriomice brisao "uplakano" lice. A da su što znali o pariskim osamdesetim godinama minulog vijeka, ne bi sumnjali. U obračunu sa Lujem XVI, Dantonom i drugovima, Robespijerova giljotina je besprekorno funkcionisala puneći košare ljudskim glavama tako da obični građanin – Parižanin nije dospio te "časti" već su im vadili oči "na pirun". Nesavjesni vadioc bi neko i preskočio pa je najčešće dospijevalo pod mostove prestonice upisujući se u prosjake. Iskopana očna duplja bila je tajno sklonište dnevnoj bronzanoj ušteđevini, tako da je mučenik mogao serbes odspavati nakon što je nekolika puta temeljito povaljan po kaldrmi podmostovlja.

Trg je živio. Posejdon vraća strašno oružje u "sošku" – k nozi, blagi osmijeh isprati dječake ka poslastičarnici na predvoju ulica, gdje se sjatiše "pobjednici" i Talijani, malopređašnji "gubitnici" cikvanja.

– Svakome po tri najšarenija kolača – zapovijeda Zoras.

– I soldi, da prethodno vidim pare – ne vjeruje poslastičar.

– Biljako! – izbeči se jedan od talijanskih dječaka. – Ako smo borgezija, nismo lupeži!

Tenzija je splašnjavala ugušena slatkim zalogajima, djeca se smiriše sjativši glave ka sredini stola kao na tajni dogovor, oblizujući svoj pribor za kolače. Jared osjeti da se bliži rastanak, a nije ga želio jer su se snovi razigrali i sve ih posmatrao odozgo gdje gromovi paraju nebo ne bi li uzburkali ustajalu vodu. U magnovenju sjeti se pjesme o Anki i opakim džandarima:

Pošla Anka na vodu

Pregazila Dunavu

Za njom idu, za njom idu

Za njom idu tri džandara,

sva tri oružana.

Jedan nosi topove

Drugi nosi noževe

Treći nosi tanku sablju

da zakolje Anku ............................

Časak tuge i rezignacije izazvane sudbinom bjeloruke Anke se ubrzo prekinu ustupajući mjesto dječjem nepatvorenom veselju i pljesku kojem se pridružio i ozbiljni konfetijere.

Dileme rastanka bile su oborene te se očekivao neko novi da se iskaže. Tako je bar mislio Veluć jer je umilna postelja podupirala rad mozga. Ajte neku legendu – pitalicu.

– Tada su Grci na redu – pomisli.

Eaka od ostrva Ojnopije zamrzi opaka Hera te Egini pritjera otrovne oblake i kiše veoma duge. A one rađaše zmije koje zatrovaše vode i sve živo u kraljevstvu eginskom, kiti i resa Zoras. I ljude i ratnike... i žita. Sve, i vazduh se okuži. Eak sluti da mu je Matrona Olimpa za petama, ali ne smije da pisne, ni Trajanu da ušne, ni u siringu da dune nešto o Heri. Kako upozoriti oca spasitelja?

– Prepoznaj svoje sudbinske znakove – upozorava ga on u snu.

Eak je znao da mora hitati u šumu do božanskog hrasta pod kojim će otkriti što mu poručuje Veliki otac. Protrnu od java i poruke. Što li ga tek čeka pod hrastom?

Jutro izrasta u dan vedar pun jara, moćnik je blizu kao kad je izbio pred Semelom. Sve je mirno, ni vjetrić da pomjeri listak na božanskom hrastu. Eak je siguran da će se pred njim desiti čuda, veća od onih kad je pred Avramom gorela kupina ali nije sagorela.

Drvo kao da oživlje, šušte listovi hrasta kojima manitaju mravi, tušta i tma velikih crnih mrava, koji počeše padati pred kraljem. I bi metamorfoza, mravi se pred njegovim očima promeću u ljude – narod Ojnopije – slavne Mirmidonce, koje će mnogo kasnije spartanski kralj Menelaj povesti na Troju.

"Mravi" koji su zaposjeli ložnicu, istjeraše najmlađeg Veluća iz postelje i kuće. Dugo je potom "prebirao" snove, pa ih držao i za javu:

– Zorase, jesi li kad što zborio o kralju Eaku – usudiće se jednom.

– Prvi put čujem o njemu!

III

Tog prepodneva na kući Veluća zavrće se "kokot". Brežuljak pod grobljem i kapelom Sv. Dimitrije primio je novu familju doseljenika koji su tiskajući se, "stezali obruč" oko trijestinskog starog grada i Tvrđave.

Ložač-garbunijer Tomo vraća se veseo novom domu. Danas je preduzimačima i dunđerima ponio po bocu žestokog pića i priličnu balicu para te svratio do kapele da uždije svijeću za pokoj Vilotijeve duše, za mir Mijatovim kostima, koje neznano počivaju u Americi. Njegov povratak je dugo očekivan u starom kraju, ali se nije javljao u Miočeviće, a ni na trijestinskim odredištima.

Pamti se kako je Kurtović jednoga dana predao Mijatov prekomorski bauo i mali kovčežić Tomu Moru na gatu gdje su se sidrili Riznića brodovi.

Taj očin "zavjetni" sanduk čuvan je kao sakrament, izuzetan predmet, na kojeg je posebno motrio Jared. Čistio ga i redio, a mesingane kantunale i brituvele pasavao "sidolom". Tajanstvena stvar, je li ušla u novu kuću imala se "otkriti" i do boje tapeta.

Kod otvaranja baula ukućani se sabraše oko domaćina i skrinje, ali kad doće red na kovčežić?

– Svi treba da znaju što im ulazi pod novo šljeme i podnicu – korađa sebe domaćin. Ceremonijalno je "kalauzao" obilati katanac kojeg je otvarao samo šuplji ključ što je negdje trunuo uz Mijatove kosti. Dok je činjeno malo nasilje nad katancem ukućani su se odmicali da ih ne uhvati "apa" prokletstva od začaranih predmeta iznutra. Samo se Jared obazrivo primicao ocu, jedva mu dotičući rame. Ovaj ga pomilova pogledom i blago se osmijehnu, i po kozna koji put pomisli: ti si pravi Veluć.

Svjež vazduh pokulja u mali prostor te najuri zbijeni zadah stare’artije, naftalina i neki čudni mir zemlje. Među sadržinom skrinje bila je Mijatova "karta" od "vjenčanja", tri-četiri patrčića presušene i usukane dinarske lincure, botulja kubanskog ruma, mali indijanski totem, i svežanj štrlina na kojem je pisalo:

"Za bokešku kuću Mora-Veluća!"

U zasebnom škafetinu složen je komad Vilotijevog štapa, ili još prije od nekog ranijeg pretka, duvanćesa, kremen, ognjilo i platnena vrećica šmrljikovog lista.

Jared pogledom pretražuje unutrašnjost kovčega, ne bi li otkrio kakav tajanstveni znak koji bi uputio na đedovu sudbinu. I, nađe "totema".

– Taj "sitim"^[9] krije tajnu nasilne smrti – bili su sigurni obadva Veluća ali se pokriše ćutanjem.

Mijat Moro, nostromo na velijeru "La Amerika" bio je ovoga puta posebno pomenut na objedu, kao što je prije podne učinjena i skraćena molitva.

Za porodično gnijezdo u Trstu, evo, svi su se založili; živi i mrtvi:

Vilotije i preci komadom štapa, koji po svoj prilici ide uz njih od čuvenog Omilja. I ognjilo ima starinu jer se sredina malo drži, tek što nije cedila, Mijat pretilim svežnjem štrlina, ložač Tomo zaradom, argatujući Indijama na Riznića brodovima, Perka racionalnijom ishranom familje te skraćivanjem posjeta Katarini, Prodan desecima kalafatskih plata iz tršćanskog arsenala. Danira časovima italijanskog jezika, Jarilo soldima stečenim uz poznatu Borsu. A zadužili su se i kod osiguravajućih zavoda.

* * *

U Trstu se živjelo od mora i brodova. Druge vajde nije bilo, do daleko u brdima gdje su trajali bestiami i agrikoli, od kojih se Tomo kurtalisao u starom kraju te je naslijedio oca, ali ne na gospockom poslu nostroma. Komad života bio je kao stvoren za ložača-garbunijera u kaldaji makine, duboko pod palubom.

Vječito gladan fogun^[10] proždirao je male planine ćumura pa ga je valjalo predano hraniti. Zalogaj – lopata, i to nemiga ona, no žestoki augmentativ od normalne.

Kompanjon Sasso, nakvo žinćilo čeljade, stari vinogradar od prvih tršćanskih pobrđa što mu je galica izglodala dlanove, prste ruku i nogu, jedva kvarat oda od prvih jarbola, otaljava mučenik posao obigravajući bukile uglja prispjele iz brodskog bunkera ne bi li izbjegao krupno grumenje. I, kako se znao žaliti kad povrijedi "stigme"^[11] koje su mu izbijale po dlanovima i stopalima.

– Pogledaj Tomo, svog siromaška, mučenika. I kad mi nešto veliš da sabotiram.

Često izbija na gradelaj da uhvati arije, odstoji tren-dva, pa trk do kompanjona da i on ugrabi zeru svježine.

– Neka Jovane ja, neka, valja ovo čudestvo naraniti, jerbo oficiri nemaju drugi poso no da brbaju i vire u naprave od pritiska.

Jovan se laća teškog alata i gunđa, proklinje svoje sve mnogobrojnije "stigme", i sudbinu koja mu se štedro nudila sve dok ne ufitilji i otanji.

– Ah, maledeto manometro!

– Lakše brate moj Jovane – tako on zove Đovanija – skapaćeš od superbije i navuć’ sušicu.

Đovani Sasso nagaravljen ugljenom prašinom, lica prošaranog prugama znoja koji se obilato slijeva iz kose i čela, više je nalik noćnoj utvari nego ljudskoj prilici.

– Eh, dragi Tomo, znaš li poverino, kako se noću redovno molim pravedniku Tomi Akvinskom da ti pričuva snagu za nas obojicu. Dio mio, što bih ja bez tebe, Božja milost te je obdarila snagom i ljudskom smjernošću da sebi i drugom priskočiš u nevolji.

– Ne beštijaj Jovane, meni je baš lijepo, tu gdje jesam. Eto i ti si prionuo uz mene kao uz najrođenijeg, te si, da bi me razgovorio naučio i moj jezik. I onu pjesmu znaš!

– Uranio Milorad – veselo odgovori Talijan.

– Ti poverino ne možeš ni pojmiti što ta pjesma za mene znači. Razumio sam njenu poruku!

Eh tempo antiko, ah vinjaji trijestini e altri, e vetriola azzura^[12] – uzdiše Jovan za dalekim vinogradima pod plavilom galice.

– I meni je do uzdaha Jovane, ali što se može. Ti ćeš za koji mjesec ugledati svoj zavičaj, a ja? Ko zna oću li ikada prilaziti ponti Oštro i odmarati pogled na modra brda iznad rodnog grada.

– Firence sta note sei bella nel mondo ............. ................ si perde lontan’ – oteže Jovan izgubljenost u nekoj izmaglici i daljini, samo njemu znanoj, u poznatoj florentinskoj noći satkanoj od mjesečine i srebrnastih voda Arna koje se gube u nedogled, noseći slike skinute s nebesa.

Posada kuvijerte se prevješa gradelajem ne bi li dokučila srećnika sa božanskim glasom. I vidje nagaravljenog pajaca u dubini adskog pregrijanog prostora kako raširenih ruku prilazi svom drugaru. Iz grla mu drhturi, tonovi se slažu i nastanjuju pod kožu nagoneći osjetilima ježnju, slično vjernicima u pravoslavnom naosu kada se sa baladura pokrenu umilni glasovi molitve "I molim ti sja Bože naš"!

Ti dobri ljudi dijelili su i drugi brodski prostor malu kabinu na krmi, prečist prema kaldaji. To što je posteljina škura, ne mari, važno je da je vazduh prečišćen, i nema ugljene prašine.

– Tuta forca – ponavlja Jovan u snu komande sa palube dindi-lindi, dindi-lindi oponašajući prodoran zvuk brodskih zvona za manevar.

– Partivamo sinjor Tomazeo!

U snu ili na javi, uvijek je Đovani taj koji izgoni monotoniju dvojcu iz brodske utrobe. Ali uprkos pjesmi, iskustvu i mudrosti, teško je pretrajati u preparenom prostoru čeličnog okružja, gdje i azbestni konopi kojima su obložene parovodne cijevi, zrače pregrijanu toplotu otpuštajući hiljade nevidljivih iglica koje se tiskaju uzanim prostorima i hrle da začepe pore i nosne šupljine.

No Jovan istrajava, opire se pjesmom i nadom da će u "luci spasa" danuti od napora. Izići među neznani, šareni svijet velikog indijskog grada. A gdje sve nije bio sa svojim Tomom!

U Odesi su se osjećali kao kod kuće, u kojoj se nađu mnogi evropski preduzetnici i trgovci, željni brzog uspjeha i zarade. U tom gradu je brojna srpska kulturna kolonija, jača od one u Trstu. Grad je u usponu.

Padovanski advokat Jovan Riznić, član poznate tršćanske loze rodonačelnika Stojana, u Odesi je pored trgovačke aktivnosti, u svojoj kući okupio književni klub, pa osnovao i pozorišnu družinu. Za usluge koje je činio ruskoj vojsci, car Nikolaj I Romanov, odlikovao ga je ordenom Sv. Vladimira. Taj ugledni i vispreni Srbin bio je jedno vrijeme i direktor Kijevske državne banke. Njegova prelijepa žena Amalija Riznić-Nako je sjajna domaćica uglednicima i kulturnim pregaocima toga vremena. Aleksandar Sergejevič, očaran Amalijinom ljepotom i šarmom posvećuje joj najuzbudljivije ljubavne sonete, pa je i njena graciozna figura prikazana grafikom na originalu korica "Jevgenija Onjegina".

U salonima Riznića viđaju se i drugi poznati gosti; Atanasije Stojković, rektor i profesor Univerziteta u Harkovu, vojvoda Jakov Ignjatović, književnik Stefan Živković koji je zaslužan što se Puškin upoznao sa djelom Vuka Karadžića. U domu Riznića bivao je i Karađorđev sin Aleksa. Konačno, posle propasti Prvog srpskog ustanka, u Odesi se obreo i Sima Milutinović, gdje je dovršio "Srbijanku", pjesničku istoriju 1804. godine. Izdavački poduhvat tog spjeva podnio je sam gospodin Riznić.

U Odesi su boravili i Baltazar Bogišić, birani profesor tamošnjeg univerziteta, veliki glumac Vasilije Lučić, filolog Radovan Košutić, pa docnije Aleksandar Belić i mnogi drugi uglednici.

* * *

Što sve nije činio Tomo tih dana u gradu, ne bi li ušao u trag vojvodi Luki Vukaloviću za kojeg se znalo da se skriva od progona knjaza Nikole. Ni u Rusiji nije bio siguran, ni u Srbiji. Spor koji je izbio oko srpskog nasleđa i prava na "veliku krunu" pratio ga je i do ruskih zaravni, gdje je vojvoda sklonio svoju rusu glavu, koju je i u starom kraju sklanjao od svojih da ga ne izruče Turčinu. Kažu kako je dugo skrivan po nepristupačnim Svrčugama od brojnih uhoda.

– A čijih to uhoda?

– Ada od braće srpske.

Razočaran što ne srete Luku, Veluć se nakanio Trebješanima u Slavjanoserpskoje selo, koje su naselili srpski dobjezi carskom milošću Romanovih osamnaestog vijeka pa do Prvog srpskog ustanka.

Predanja i zapisi vele da su ti Trebješani direktni potomci Niše Grbljanina, sina bana Ilije i Jevrosime ćerke kralja Vukana, gospodara Hvosnog, Toplice, Zete i Trebinja. Taj Ilija, predigao se iz Grblja od latinskih progona, što im je vječiti cilj uništenje pravoslavlja, zaposjedajući prostore oko Onogošta. Po tom Niši, vojvodi, i grad pod Trebjesom biva imenovan Nišićem (ne Nikšićem). Taj narodni naziv Nikšića nije se izgubio do današnjih dana, pa ćeš i u moderno vrijeme čuti: "Idem u Nišiće", "Nišicko pivo".

Kao što smo već vidjeli, veliki broj Nišinih potomaka, napušta trebješki kraj u potrazi za mirnijim životom jer su im dojadile turske poare još od 1710, otkad Pjotr Veliki izgubi rat na Prutu, kad su prepušteni sami sebi, kao što obično biva sa malim. U novoj postojbini opet ratuju s Turčinom pod vođstvom ruskog generala Mihaila Miloradovića, moćno i snažno, te ih car proglašava kolektivnim plemićima.

B o ž e: po Krajinama, u Trstu, sad u ovoj i drugoj tuđini, makar bila ruska, skuplja se naš probrani svijet i polusvijet.

Mi smo narod vječite seobe i rasijanja!

Naši prvi ljudi, pravi velikani i vođe bili su državnici i pisci. I nije istina da je svačiji srednji vijek mračan. Jer srpski je bio svijetao čiji nimbusi i danas paraju agarjanske koprene i naslage mraka pale po carskim dvorima, svetim knjigama i glavama. Svijetle djela Save, Milutina, Danila... pa do Grigorija Camblaka. Tu epopeju, duboko u sebi sažela je narodna, Homerovska misao i pjesma, i gusle Filipove.

Ali što je mnogo mnogo je. Nazadovanje je bilo veliko, i ne može biti veće. Svijetle carske zakonike i inkunabule naslijedili su nepismeni ustanici. Zato su se i zadovoljavali neznatnim, koje se stalno otima.

Ko će nadživjeti otimačinu?

Mi, kažu pjesnici, a kad oni vele tako nam je i pisano!

Danas, ploveći Bengalskim zalivom, Jovan se sjeća Tominog povratka iz ruskog sela; neveseo pričao mu je da ne nađe nikoga svoga, ali su ga stari Trebješani vodali po kućama i gostili. Uzorni domaćini plemići čiji sinovi drže visoka mjesta u Petersburgu i Moskvi.

– Tope se tope, moj Jovane. Mnogi tek što se averte o porijeklu. I jezik nestaje, a zna se što o njemu zboraše Simeon.

Brod se drži abrive kroz deltu Ganga, pa rijekom Hugli grabi dokovima Kalkute. Staro je njihovo pravilo da omanji Sasso krči nepoznate puteve. Sabira čudesa i adete, prerađuje doživljeno i viđeno u evropske naravi pa istresa Tomu u kaldaji. Po običaju pri njemu ostaju picaizle i triša. Ovo drugo je muška bolest, i nije bručna, ali vaške!

Njih trijebi petrouljem u krmenom abortu tu nije bilo milosti:

– Van nevoljo nijedna, dreždi na kuvijerti dok se toga ne otreseš viče Tomo žestoko najzadnjiče, taman si k’o džukela, sve se na te lijepi.

– Ja sam za tebe un uomo attempato e panćiuto. Ma io sono e un uomo di mare kapiši, Dio ćipola^[13] - bijesnio je Jovan. Ja se ne činim nedodirljivim kao bežična telegrafija i tačkice Morzea, no ako ćeš što doživjeti, valja se spojiti, poštujući pri tome Bibliju i Higiju.

– Po tebi je ta higijena izbila iz pakla, a nije!

Kalkuta, sjedište britanske Istočne kompanije, gdje se susreću različite civilizacije i naravi; anglosaksonska kolonizatorska i indijska, ustrajna kao zemlja koja je utemeljena u Sanskritu. Prva nasilna "usrećuje" domorodce, a grabi za sebe eksploatišući bogatstva potkontinenta kojeg je posjela.

Po okolnim brežuljcima niču zamkovi pseudoelite kolonizatora koja će, ne mnogo zatim, isperiti lihvarsku internacionalu u kojoj će se stvarati kapital po cijenu odricanja od tradicionalnih vrijednosti rada i stvaralaštva.

Statusni simboli se svuda ističu, rasni arapski konji nose važne uniformisane glave uličnim metežom.

Usputnog "stoika" ne dotiče strana civilizacija, niti joj taj što zavidi. Njegovim meditacijama ne smetaju ni rojevi muva koji ga obasipaju po vazdan.

Englezi se preznojavaju da naokupe veliko, mnogostruko prostranije od sopstvene zemlje i bića. Nametljivo i javno idu na sve što je materijalno i odveć zemaljsko, a u centru imperije, udruženja tipa "rapaund tejbl": svode račune bogatstva. Kad bi se bar nekad sjetili Rusa, Kineza i samih Indusa!

Agenti promiču omeđenim prostorima tjeskobe potpisujući otpremnice, murišu papire sopstvenim međunarodnim pomorskim klauzulama, FOB, FIO I FIOS, koje su smijenile Evanđelja. Ovjeravaju "disbasment akant"^[14] kad se priravne brodske utrobe. Sve je pod kontrolom i engleskom šifrom, osim nevidljivog daha i duha koji "ide" poznatim putevima, mimo znanja i želje anglosaksonske naravi i imperije. Taj moćni agregat je u biti "morog" čovjeka, uličnog stoika, na rijeci, sporednoj ulici nastambi i hramu, a mala Evropa tu veliku posebnost i drugost neće da vidi. Brahma mu od vajkada kaže što je bog, a što demon. Uporno ponavlja istinu ili legendu koju je na rijeci Gangu ispričao Šukadeva Gošvami Maharađi Parikištu.

– Tomo obazrivo će Sasso jesi li kad izbivao i dokonio na trgu De la Borsa? Jesi li na Ponte Rossu viđao krave muke sante, Dio mio.

Ovaj grad je pun krava koje lutaju okolo. Slobodno zalaze u radnje, odmaraju po trgovima, baleže se! I niko da ih dirne, već im se sklanjaju kao Evropljani prelatima.

Veluć ga sumnjičavo pogleda. Nije li garbunero šenuo?^[15] Kakve svete krave, preklinjem te Akvinskim kojem se predano moliš!

– Na izgled normalan čovjek, satima sjedi uz ćošak ili do kakve uzvisine nogama podvrnutim pod zadnjicu. Muve ga oblijeću kao pčela medonosni cvijet, atakuju na sve šupljine glave, a on miran, trpi ih kao bolesnik pijavice. Živa lutka bambola pred kućom, koja te mami da uđeš u polumrak prizemlja gdje ljudi izlažu tijela raznim mukama.

Tek što su zašli dublje u grad, Tomo vjeran svom oku i srpskom porivu izusti:

Koliko ženskinja oko nas, a neke su bez madeža. I poduši, nešto Engleza.

Jovan se smejulji i pomalo dolazi na svoje.

Izbiše i prve krave, a Veluć za njima. Sasso se uplaši od opakog belaja te udri da sustigne goved i Veluća. Krdo radi nečeg ubrza, a Tomo za njima. U trk se dadoše i "dame" bez mladeža ne bi li omeli bijelca.

– Bježi od krava, dio mio ke stupido! Ako ne uskočiš u prvu rikšu načisto smo propali. Na sreću Tomo osjeti opasnost pa ga posluša.

Sasso je tog popodneva bezuspješno lutao Kalkutom ne bi li nabasao na Toma. Nekoliko puta je ofrustao ogromni Centralni park, zavirivao u žbunje, bižikao gatom, jedva da mu kraj nazireš u izmaglici rijeke. Zamarao se i često piškao po ranama stopala, što mu se činilo kao melem. Naposlijetku se sračunao te je iz prikrajka stražario brodsku skalu. No kad se spustila izmaglica slična predvečerju, odluči se da trkne do nostroma.

– U kasne ure, je li! A kolega ti premire od straha dočeka ga kormilar koji se uputio u grad.

– Kako božji pustolove ovo nije za šalu, ja premirem od straha.

– Tomo, reče li da se zove, onaj grmalj, garbonero, taj se već naodmarao u svojoj izbi.

– Kako molim – iznenadi se Sasso zbilja zboriš istinu. Znači spašen je.

– Ko ga je napao?

– Ne miješaj se u muške stvari, jer se radi o žestokim momcima otarasi se Talijan kormilara.

– Hm, ovaj kepec taman da je jednooki Polifem. Toliko da znaš, taj Tomo je nadao cijeli brod za tobom. Brinuo se i navukao podozrenje mornara što su se vraćali iz varoši.

* * *

Dnevima i noćima Tomo goni pamet ne bi li dokučio što su ga pučili kroz grad. I ne domisli.

– Čudo bogami, kakva čas. Koliko mu se čini za njim su spremili i Gurka ratnike, nije mala stvar, dosturava nekako naš zemljak. A ti oružnici su podobiju naših janičara, specijalna imperijalna vojska regrutovana s nepalskih visova i sa znanjem tamošnjeg suverena koji je od tih poslova imao značajnu pristojbu.

Elem, ti gorštaci izvježbani od malena za specijalne zadatke Istočno-indijske kompanije bili su glavni goniči nevoljnog Toma.

– Ma nije Tomo, kakvu to goved smišljaš. To mi je oni prokleti Talijan skuvo pulentu, ne može on bez škerca.

S a s s o skamenio se kao i prezime.

Čudna jada i destreganika, ćaše me uvaliti u napas, oni okretni momci su već vadili svoja ljuta oštriva.

Opet mi se para da je Sasso fin čovjek i da ne bi on to meni. Hm, da nije prvo goveče bilo pred teljenje. Vjeruju da će donijeti "zlatno tele" pa da ga rekuperaju. Nije to bez neke! To ti je ko Jakovljevi sinovi pod gorom Horiv, dok se Mojsije bavio Bogom i Njegovijem zapovijestima.

Košmarni snovi ga tjeraju te poskakuje i trza se posteljom. Slično se događa i Sassu, s tim što je on inkarniran u vuka, a Vilotijev rod u goveče!

– Tako je Veluć je napokon "otkrio" tajnu Sanskrita!

Sasso je imao racionalniju računicu:

– Ako ga sustignem ni pometina neće ostati od njega. Pretvoriću ga u balegu, neka bar malo osjeti što su poniženja. Kako! Pa on je sveta krava, ne smijem na njega, imaću goropadne ratnike kompanije na plećima.

Opet me udesio.

Snovi su bili teški, jutarnja razbijanja teža. Tako je "išlo" danima i noćima, rijekom Hugli u povratku. Bježali su jedan od drugog otaljavajući dnevne poslove kao na mrtvoj straži. Ni pjesma malog Talijana nije se čula, jedno mučno vrijeme sa kojim su se mirili i oni nad njima. Gradelaj je bio skoro prazan.

Ali sjani Mediteran ih povrati u život te počeše trezvenije razmišljati. Pored libijske obale ih dočeka sniježno bijela Ija koja bješe danula od Matroninih obada^[16].

– Što sam baš htio u grad, zar Tomo nije opominjao! Ma i njega nešto podmuklo čupa otkad je jurio krave po Kalkuti. Vidljiv nemir i muka su se uselili u njega.

Ne razumijem, nešto se s nama zbiva. Jesmo li hrišćani? Mi smo male vjere koja je na izdisaju. Nama je osnov paganski!

Ko me povuče na ono strašno mjesto?

Vražji poznanik Englez.

Vjeroučitelj je govorio, ostali su pobožno slušali slijedeći njegove misli. Još reče taj Englez da će šapatom prevoditi, ali da ničim ne odajem prisustvo.

I, seansa krenu; a Englez dodade pusti mašti nek tobom ovlada!

– Svevišnja božanska ličnost Šri Krišna se javlja milenijumima da izbavi pobožne i uspostavi principe religije u sveprisutnijoj bezbožnosti. Krišnu niko ne prisiljava, niti je pod čijom kontrolom.

Neko od prisutnih izrazi tihu nevjericu, ali bi ignorisan.

– Koji misle da su jednaki Krišni nastavljao je brahma, osuđen je, jer svevišnjem niko ne može biti ravan. Gospodin kaže: "Moju božansku energiju koja se sastoji od tri gune vezujuće sile materijalne prirode, teško je nadići".

Ali, on prašta ljudima, ako mu vjerno služe (!).

Masa je u stanju polutransa, Sasso se zanese, ali ga dočeka Englez:

– Pazi, sada dolazimo do važnog saopštenja;

– Ljudi koji prave planove radi ostvarenja materijalne koristi i sreće, da bi zadovoljili svoja čula su nitkovi!

– Tako je učio i Isus podsjeti Sasso Engleza, ali ne dobi potvrdan odgovor.

– Radi treperave sreće, traće moguću ljudsku energiju ne shvatajući važnost pokreta Krišne i optužuju jednostavne vjernike za ispiranje mozgova. Demoni lažno optužuju pobornike vjere, ali će Svevišnja božanska ličnost poraditi da među njima izbije rat do uništenja.

IV

Moćno bratstvo tršćanskih Srba delalo je složno i spontano. Bez sopstvene države, udaljeno od matičnog naroda, izvora, udolja i visa, gradilo je sebi godimente i ovozemaljska duhovna znamenja, težeći apoteozi ovaploćenoj u hramu Sv. Spiridona, spuštajući nebeski svod po stropu centralnog kubeta. Ispričalo starozavjetnu priču i Sveto Trojstvo, uzdižući svetorodnu lozu srpskih kraljeva.

U toj nameri niko ih neće omesti; ni hram kojeg su podignuli sa grčkom zajednicom kao Iliri, ni srpski učeni ljudi koji su navraćali za kakav savjet ili tobolac. Pregnuće neće spriječiti krfski svetitelj, ni premudri patrijarh Rajačić. Jer slobodu i "kartu" koja je nosila ovlašćenja su dobili neposredno od austrijskog cara.

Nisu, što je uobičajeno u takvim prilikama, dospjeli do Krfa, da bi svoje zemaljsko pravo i kontrate prifermali pred moštima svetitelja Spiridona, a ne zna se ni kolika je bila odšteta Grcima za pravo upotrebe imena i nasleđa. Ipak je Sveti Spiridon (u Boki Špiridun), iako pravoslavni, prevashodno grčki svetitelj koji na tom najzapadnijem grčkom ostrvu počiva u srebrnom sarkofagu. Nadajmo se da tršćanski Srbi svoje pravo nijesu oteli već se prijateljski dogovorili sa svojim komšijama, u protivnom, veliki čudotvorac bi ih sapeo i uništio namjere. Naprotiv, dozvolio im je da na prostorima, netomilim i teškim, izdrže skoro dva vijeka. Možda im je iz Venecije pomogla na silu otrgnuta svečeva ruka koju su silnici iščupali od svetitelja otimajući se za cijeli ćivot. I da su u tome uspjeli, danas bi i on bio obučen u papinske odore i kapice, kao što je odeven, na veliku sramotu Srba, sv. Trifon u Kotoru.

No, ako su tršćanski Srbi nešto nažao učinili Grcima, vratili su im bokeški Srbi mnogostrukim pomoćima 1821/28, učestvujući masovno u tamošnjim ustancima protiv Turske.

Koji će grčki ili naš nacionalni vođa i istoričar olako preći pored veličanstvenog podviga Grbljanina Rada Bajkovića što je na uzvisu Ipsare spašavao hram Sv. Nikole. I, kad nije mogao odoljeti turskoj množini, lagumao je barutni magazin. Uz njega i malu bokešku dru žinu odvažnih, pošle su u ariju hiljade turskih vojnika.

Da li je slučajnost ili zavjet da je grčko bratstvo u Trstu upravo podiglo zasebni, svoj hram sv. Nikole!?

Ipak, sušta je istina da su se tršćanski Srbi sami uspravljali i tekli imetak. Tako će biti sa njihovim padom i krajem.

I nestankom!

Sudbina će ih stići kada odive počnu podupirati drugu vjeru i kulturu, a muški nemilice deljati tečevinu otaca. Silna materijalna i papirna bogatstva; osiguravajućih zavoda i suecke akcije ubrzano će menjati vlasnike.

– Šta će da traje?

– Hram!

"Panteon" svetaca i kraljeva složenih kosovskom porukom ostaće da svijetli i svedoči o moći neznatne naseobine Srba-Dinaraca, koji otkad postoje pod Orjenom, Veležom, Romanijom i Kapelom, snuju obnovu carstva. I ko im se na tom putu ispriječi, stranac ili kakva naša podvrsta, drže ga za najvećeg zlotvora i rušitelja.

Tu gdje jesu, pod dolomitima, mogu pomoći svojoj braći i sebi toliko da bude sačuvano pamćenje, i nada u ćupu. Da greje pokolenja onih koji su ostali u zavičaju.

A crkva će pridržati sjećanja i svetac sa uzdignuta tri prsta u znaku Trojstva. I na bokeške "morlake" što su složno veslali šireći jedra svjetskim morima, taborujući dva vijeka u tuđini.

Ostaće i po koji zapis na groblju, u crkvenom arhivu, biće ih u sevastopoljskim knjigama, a iznad svega crkveno bratstvo i Hram će očuvati sjećanje na srpsku dostinu i slogu kad parohijana više ne bude. O tome će brinuti, valjda, odabrani duhovni ljudi upućeni od srpskih patrijarha. Takvi će biti uz svoj narod na svakoj golgoti.

* * *

– Josif bi da nam potamni slavu i moć, pa je krenuo žezal. Hoće da umanji veličinu i raskoš hrama tako je razmišljao Aleksandar Kovačević, predsjednik tršćanskog Opštestva pošto prouči i razabra na što ih Rajačić sjetuje. I pokrenu mehanizme na dogovor:

– Vodi računa, drago dijete, jer danas, do smiraja sunca, pozivi moraju biti uručeni na naznačene adrese. Posebno kaži ukućanima da njihovi domaćini budu kod gospodina predsjednika Kovačevića: dne to i to, u uru tu i tu.

Veluć se rastrčao po dijelu grada u koji je rijetko zalazio.

– Nešto je, mora biti važno.

Imao je više sličnih zadataka i ranije. Tada je u izvršenju naloga učestvovalo pola škole, drugu polovinu su otpuštali kući.

Kad je stigla prva željeznica sjeća se grad se digao na noge da pričeka to gvozdeno čudovište. I sam je krenuo kad je mašina zafišćala i puštila paru. Dame su se sablažnjavale od garavog uljeza koji je protutnjao tik uz njihove skupocjene halje, ostavljajući po njima mnoštvo "ubuvaka" što su u rojevima izlazili iz dimilišta.

Njegova današnja misija je tajanstvena, zaogrnuta posebnim obzirima, jer mu je rečeno da se nigdje ne fermava, niti što priča.

Ali ipak, nervoza se prenijela na đake vjerske škole. Neka dama je provalila rabotu, pa se nagađalo i ćukalo danima.

Predsjednik crkvene opštine je proključao.

– Šta! Zar ponovo da raspravljamo prihvaćene planove crkve? Ta, Maćiakini^[17] je sjajno uradio posao. Još da su se neki naši složili oko rušenja objekta do stare crkve, kakav bi tek hram ispao!

Jarilo je zatečen atrijem palate Gopčević. I sjeti se da narodna pjesma slaže o dvoru kraljeva.

– Ovo što je predamnom jesu kraljevski dvori i bi mu milo.

– Otkud sad ova nevolja sa patrijarhovim zahtjevima. Što nije čekao do jeseni i moje smjene. Kako god okreneš, za i protiv, pašće po mojim plećima žali se na hudu sudbinu predsjednik Aleksandar.

– Dobro de, neko se morao zateći i s naše strane da pričeka patrijarha. Svaku generaciju birovala je bar po jedna zađevica sa crkvenim vrhom. Ko još ne pamti sporove Jove Kurtovića i Stefana Riznića sa plaškim vladičanstvom. Tada smo odnijeli pobjedu, pa ćemo i ovog puta. Naše se privilegije ne mogu tek tako poreći, a posebno pravo na tajnost finansija. A oni su htjeli da uđu u račune Opštestva i utvrde osnovicu za mnogo veći "bir". Osion bješe Joanikije Milović kad se izruga našim uglednicima te ih nazva "arhiepiskopima" i "patrijarsima". Kažu kako je gospođa Violeta u "Ogledalu" držala seanse sa crtežima koji su predstavljali Kurtovića u patrijaršeskoj odori gdje vitla žezal nad glavom "nedužnog" Kazanove.

Patrijarh Rajačić nije arhimandrit Milović. On ne vrijeđa niti ikoga pogrdno navodi, no smjerno savjetuje o istočnoj dogmi i pravilu zidanja pravoslavnih hramova.

Srpska crkvena zajednica, donoseći odluku o rušenju starog i dizanju novog hrama, jedva ako je što načula o vizantologu Feliksu Kanicu koji je među pozvanim Srbima stekao ugled velikog poznavaoca crkvene arhitekture i umjetnosti.

Ne, ti su se oslonili i pokrili nekolicinom odabranih zapadnih arhitekata i akademijom lijepe umjetnosti u Veneciji. Tu Kanic i Rajačić nisu bili poželjni.

Tršćanski Srbi su kopnili od strepnje, kao da će ih patrijarh u nečemu zakinuti. Zebli, da će im dogma spržiti želju za uzletom u nebo.

Ulogu posrednika među osiljenim Opštestvom u tumačenju sakralnog-istočno dogmatskog, na sebe je preuzeo patrijarh. On je uz mnogo takta i fine obazrivosti pokušao prići tim ljudima, od prvih vijesti da su namjerni graditi novi hram. S pravom se bojao kako je već zakasnio te hita da pouči crkvenu zajednicu jer je svjestan da su Srbi u Trstu izloženi zapadnim uticajima te im piše, prije nego je plan nove crkve i došao na sto predsjednika Opštestva:

"Oni koji se budu javljali na konkurs za projektovanje crkve biće svake druge, samo neće pravoslavne vjere, pa bi se u plan moglo naći nešto što ne bi odgovaralo stilu istočno-pravoslavnih crkava. Opravdano me steže bojazan da ljudi koji budu odlučivali o projektu neće biti sposobni da to ocijene. Ja sam obavezan, ovlašćen i dužan da bdijem i motrim da se ne unese nešto što bi duhu crkve protivno bilo."^[18]

Vjekovne nevolje, seobe i lutanja obavezivale su srpsko duhovno vođstvo da istraje u čistoti vjere i starom predanju. Mudrost istočnog pravoslavlja donesena iz starih srpskih sredina primirila se uz karlovačku patrijaršiju i njenog prvog sveštenika i oca Josifa koji je s pravom opominjao svoje bogate duhovne podanike da ne zablude i ne smetnu duh pravoslavne umjetnosti. On sjetuje i podsjeća na školske pouke, da istinski prigrle umjetnost Vizantije koju je Evropa odbacila. I tek ako je danas prisilno otkriva. I na kraju skromno moli da mu se planovi crkve stave na uvid.

– Da zaključujemo utišava uzavrelo Opštestvo predsjednik Aleksandar. Ja mislim da prihvaćeni plan valja dostaviti patrijarhu radi ovjere.

Odbornici se ne slažu. Zagovornici krute linije prema Rajačiću su najveći darodavci hramu.

– Da bacimo balote pa ko pretegne – zagrće žar gospodin Škuljević.

– Da bacimo – prevlada većina, svjesna brzog patrijarhovog poraza.

– Nema balota – obavještava sekretar pri povratku iz oficije. Neko ih je "očistio".

– Biće talijanski vinogradari od pobrđa! – jedan se našali.

Špijunaža je besprekorno funkcionisala te je Jared saznao da će glavni tršćanski Srbi bacati balote kontra patrijarha.

– Samo Bog može na njega – uzjoguni se dječak pri pomisli na biblijske patrijarhe. Mane, potrč tamo te im pokupi kuglice iz škancije. Na tebe neće sumnjati.

Ljudi službene kancelarije Opštestva se rastrčaše po gradu, valja kupiti nove balote.

– Trkni do gvožđarije – naredi sekretar.

– Guma i gvožđarija – ne da se mlađi službenik.

– Tamo – jer tajnik sve zna.

– Dabome – saglasi se sekretar – onamo gdje su pumpe, balote su potrošna roba.

Te gumene kuglice su odstranile Srpskog patrijarha, otele mu neprikosnoveno pravo arbitra u poslovima gdje ima isključivu nadležnost i konačni sud.

Istog dana i isteka balotanja gospodin predsjednik Aleksandar je lično rekao pisaru u pero:

"Uzimamo slobodu najponiznije primijetiti Vašoj Svetosti da ovo Opštestvo koje je po svojim ustanovlenijima sasvim nezavisno, poznaje dobro ono što bi duhu naše pravoslavne crkve protivno bilo. Te uzimamo svu odgovornost da nećemo pogriješiti." ^[19]

Rajačić, kao da je očekivao odbijanje tih skoro samoživih ljudi što su se usudili proglasiti arbitrima u poslovima gdje ni sam Patrijarh nije bio posve siguran. Jer vizantijske pravoslavne niti su bezbroj puta kidane otkad je centralnim srpskim prostorima zagospodario Turčin.

Slomljen i lično nesrećan, ali ne sujetan, iznova čita pismo Aleksandra Kovačevića te ponovi davno poznatu mudrost:

"Teško svakom naraštaju i narodu koji se ne opasa svojim carstvom, no se podanički veza za tuđina".

Ne miri se sa porazom te pokušava još jednim pismom:

"Odričete mi pravo da pogledam planove svetog hrama! Meni vašem vjerskom i duhovnom poglavaru."^[20]

Zaboravili su kako je nastala crkva i kako se ispovijeda molitva u njoj. Liturgiju kao djelo pobožnog naroda, a ne pojedinca ili grupe. Ta uzvišena molitva se ostvaruje u hramu, dignutom saglasjem svetih kanona i svetih ljudi. U crkvi kao bogočovječanskoj zajednici spasenja i praštanja.

Patrijarh duboko razočaran i povrijeđen silinom zvanične crkvene zajednice izišao je iz tog spora bogatiji za iskustvo i saznanje o srpskim naravima.

I što je na kraju nova crkva Sv. Spiridona, je li patrijarh slutio događaj?

Nameće se kao dojam impresija; taj hram bi mogao biti nedorečena priča pomirenja istočnog i zapadnog hrišćanstva osuđena na neuspijeh, ma koliko nastojanja bila plemenita.

Katedralna monumentalnost na stisnutom prostoru nije ostvarena. Graditelj je bio sapleten svojim nedorečenostima, preprekama dogmata koje nije savladao. Jer da jeste, odbio bi da se upusti u realizaciju nemogućeg.

Hram bi da bude monumenatalan, a nije. Ulibren u nepravoslavne strogote od naučenog, dogovorenog i kompromisnog izgubio je onaj toliko prepoznatljiv vizantijski šarm i smirenost.

V

"Tabula elefantina"^[21] Jove Kurtovića je vaskrsnula otkrivajući tajanstvene slojeve i premaze. Iskaza se pred vijećnicima Aleksandra Kovačevića sjajna i neznana. Zagonetna za, već ne mali, Trst.

Pobjeda nad Grcima i plaškim vladičanstvom osvijetli sledbenicima put kojim kaskaju u susret novom sporu sa velikim patrijarhom Rajačićem. Pomognu da nadvladaju strah pred duhovnim vođom i istaknu samoljublje. A to oko Plaškog, sada je više memento nadmoći i podstrek za nova "pregnuća", te se baciše na neznano:

– A bilo je toliko zagonetnog kod našeg kum Jove napominju starješine današnjih uglednih familja i epigonci.

– Sjećate li se madam Violete i Kazanove, tajanstvenog nestanka Mijata Veluća oživlješe onovremene trijestinske zgode i skaske.

Srbi kad su u nevolji, vraćaju se svojim uglednim predstavnicima i precima, otvarajući usmenu povijesnicu.

I, tek tada, ako što divitnu!

– Tako se i piše istorija pravda se Jovan Riznić pred sobom i bratstvom. Kum Jovo je zaslužio da ga se sjetimo kad se govori o opštoj tečevini i meritu. Po dobru, a i nevolji, ako je nađemo.

– Da, i oprezno – potvrđuje Škuljević. Jer, tek ako je pasalo pedeset godina kako nas napusti. Prerano za sinđilavanje zapisa.

Ali, kako zaustaviti mutljag kad se uhvati strmenja?

I, krenuše da pune slojeve prazne "slonove tablice" jer je mnogo nejasnog i mutnog u njima. Valja to podvriježiti životopisom.

Nestanak Mijata Veluća prvi je sloj "table", a drugi, Đakomo Kazanova kavalir De Sen-Gal koji se poduže motao oko "ilirske" zajednice u Trstu.

Niko nije provjerio spise arhiva, dokumenta Trgovačke komore i Srpske crkvene zajednice. Kurtovićeve poslovne knjige i papiri došli su u posjed njegovog brata Maksima. Akti pomorskih agencija i osiguravajućeg društva pali su pod "sekvestar" tršćanske iredente nakon Garibaldijevog trijumfa.

Istina, bili su Tarabići iz dalekih Kremana. No tu se isperi daljina, a i Miloš je požurio oko predaje ovlasti nećaku Mitru bez ovjere Zaharija Zaharića, tamošnjeg mudraca i prote, te ih ne uzeše ni u "male proroke"! Osta Novljanin Veluć i njegova sudbina u maglinama pretpostavki.

Crno po bijelom, na Velikom kanalu, sin Tomo potpisa priznanicu gazda Jovi da je od njegove pomorske brodske kompanije preuzeo očin mornarski bauo sa propisno učinjenom plombom kapetana velijera "La Amerika".

A zna se kako je nostromo Mijat Veluć, čovjek od naročitog Kurtovićevog povjerenja, izvršavao zadatke i osjetljive misije. Ni zapovjednik nije upućivan u njih dok ne dođe vakat. Posebno kad se radilo o poslovima preko velikih "slanih i slatkih" voda. I po tamošnjim prostranstvima.

Trgovačka komora, osiguravajuća društva, austrijski lojd i mnogi zvaničnici istraživali su zagonetni nestanak Veluća, ali i nagle Kurtovićeve uspijehe i bogaćenje. Zvanično, njegovi brodovi su prema Americi učinili tek nekoliko vijađa, a onda su putovanja obustavljena.

Tako o tom čuvenom pomorskom preduzeću stoji u nekim spisima. Ali se tome suprotstavila Venecija i Kazanova.

Uz pomoć pouzdanog prijatelja, Budvanina Stefana Zanovića, takođe čuvenog evropskog pustolova, koji je pustio pipke po anglosaksonskim stecištima, kao Falstaf na dvoru Henrika IV.

A taj Zanović je mogao što drugi nije ni sanjao; spletkario je po evropskim dvorovima, proučio stare i pravio nove tajnovite ulaze da bi se dokopao budoara poznatih dama. Bivao noćni gost uglednim princezama. Lakoćom ulazio u najuglednija aristokratska društva i klubove. I redovno pod drugim imenom i titulom. A najdraža i najspektakularnija je ona; vojvode od Sankti Sabe (Sv. Save) koja će ga božjom pomoći i Savom Osvećenim približiti Trojeručici, kao što se nekad primakao Jovan Damaskin. Tako će mu se, mislio je, oprostiti grijesi. Taj Bokelj je bio uspješan poeta i literata, razumijevao se u hrišćanstvo i dogmu. Isticao istočno pravovjerje prema latinskoj jeresi kad bi izazivao duge polemike među protestantima i katolicima. U cjelini, držan je za učenog i upućenog čovjeka.

Docnije od mnogih prezren i odbačen, osim ljubavnice vojvotkinje od Kingstona, brzo je zaboravljen. Pomoću te ugledne dame počela se odmotavati sudbina Mijata Veluća i otkrivati zagonetni poslovi.

Kazanova je bezbroj puta pozivao Stefana da ga udostoji bar jednom posjetom.

– Da, dragi moj prijatelju iz velikog svijeta, vi ne možete pojmiti što ovdje radim! Ma, ništa pod milim Bogom tu nema, izuzev izvjesne madam Violet. Žene nesporne ljepote i šarma, no zahvaćene neuhvatljivom tugom koja kulja iz okruženja. Zamislite mene kako čitave dane uzaludno prebivam uz nju, ne bi li saznao nešto o vašem zemljaku. Jednom fakinu, u istinu zagonetnoj ličnosti čija je ljuštura neprobojna.

Do vraga on i njegova Violet, do njega i propala Venecija! Jedina mi je utjeha Miramare i uglednici Josifa Hasburga. Promislite, taj vaš zemljak je i među njima uhvatio korene! Ostajete jedino vi da me udostojite jednim viđenjem, koje će mi, kao uvijek, povratiti snagu da održim tu malu venecijansku sinekuru. A jadna i čemerna, Violeta kaže da je nadničarska i špijunska.

Zanović je ostao nijem na vapaje prijatelja zahvaćenog provincijskom "gagricom". Nije ga odbijao, ali ni ostavljao neku skoru nadu. Uzroci se mogu pretpostaviti, a osnovni je: nikad se bez ozbiljnog razloga ne primiči svome, to je bar on iskusio.

Gospodin kavalir od De Sen-Gal vršio je presiju i nasilje na Kurtovićev život, uporno istražujući po Trstu i uz pomoć dvora Hazburga.

– Da znate Điakomo – upozorava ga madam Violet – pogoršaćete svoju beznadežnu situaciju. Zar vam nije jasno da ste naišli na uspravnog čovjeka. Ne znam šta će vam sve to, ali ako se radi o podvali, ja sam na njegovoj strani.

Ripida sa likom arkanđela Gavrila u gospođinoj ruci dobijala je nagla ubrzanja pri izgovoru Kurtovićevog imena, iz čega je Kazanova zaključio kako je za tog čovjeka vezana tajanstvenim, možda, zavjereničkim nitima.

Dugo je oko toga premišljao, i redovno dolazio do identičnog zaključka koji je upućivao na zavjeru.

– Ali protiv koga?

Tu je bio u cjelovitom mraku, jer su i dostavljači iz Trsta upozoravali da se radi o ispravnom građaninu i habzburškom lojalisti.

– Ta nije moguće – konačno mu proiskri – da dama kakva je Violet podlegne "čarima" jednog svjetskog trgovca.

– Zašto insistirate gospodine, ta sve je tako jednostavno.

– Mislite?

– Znam! Ma šta preduzeli protiv gospodina kojem želite nauditi, nećete uspjeti. Ah, kako da vam objasnim borila se da istisne najintimnija osjećanja, pa nastavi:

– Ta on vam je prijatelj najuticajnijih ljudi u gradu, a od Cicendorfa i grofa Pompea se ne odvaja. Porodično je vrlo nesrećan jer od mnogobrojne djece koju izrodi u tri braka, ni jedno nije ostalo. Pomrli su od malih godina, ali stojički podnosi nesreću nalazeći utjehu u javnom angažovanju. Ti Iliri imaju jednu savršenu i kompaktnu organizaciju savijenu oko grčko-istočne crkve Sv. Spiridona na čijem je čelu taj, kako ga ono nazvaste.

– Ne može biti da se povlači u sebe, on je svuda prisutan, a ne samo u crkvenoj organizaciji. Jasno je jedno da se udaljava od suprotnog pola jer mu iščezavaju ljubavni porivi.

Izgovarajući ovo zadnje, radoznalo je motrio na odsjaj njenih očiju i lica, neće li otkriti ironiju ili neki nervozni trzaj. Lepeza madam Violet uhvati ubrzanje pa je gospodin De Sen-Gal shvatio da je u krivu.

– Jedna je "zavjera" skinuta – pomisli Kazanova, – a koliko je trebalo truda.

Violetin zagonetni smiješak i "četvrta" brzina ventule bili su odgovor začuđenom paianu. Uostalom, njegova drskost i lascivno ponašanje kod Violete pokretali su odbojnost, a ne ženske erotske nagone i želju za ozbiljnijim približavanjem.

– Ah, licemjeru – pomisli Violeta. – A sve što me veže za tog morlačkog grizlija je njegovo podnošenje, muškost i muževnost, iskonska, snažna i jednostavna kao priroda. Takve naravi jedva ako i literati otkriju, i ne mogu se naći po evropskim salonima udvorničke izvještačenosti.

Da bi ga razuvjerila u uzaludnost napora, i konačno odbila od sebe, nastavi jednostavno i hladno:

– Taj gospodin, kad mu se već nisu dala djeca, bavi se drugim, razvijajući kumstva kao svojevrsnu rodbinsku vezu sa mnogim uglednim ljudima, pa će i na taj način biti zaštićen. A vi vjerovatno znate što u Srba znači kumstvo.

Život se sastoji i od poraza, a ovaj tršćanski, nadam se, neće vam biti poslednji.

– Da – primjeti odsutno kavalir od De Sen-Gal. – Ali, molim vas, što će takav čovjek kod tih aktivnosti oko tamo neke ortodoksne crkve.

– Ta zaboga, pripada istočnom hrišćanstvu, koje je dugo zabranjivano u njegovoj zemlji od Turaka, a i ovdje im je trebala cijela vječnost, i gomile para dok su uspjeli da podignu svoju bogomolju. Pokušajte se naći u njegovoj ulozi!

– Ne pada mi na pamet. Uostalom, to mi miriše na minule vjekove. Da, takav je Balkan, o tome sam već nešto načuo od vojvode Zanovića. Ali, šta ćete vi tamo, zar niste katolika!?

I kad su sve sredili, pobijedili i sebe i Grke – preču Violeta Kazanovljevu tiradu, – izbi spor sa tamošnjim crkvenim vrhovima. U Dalmaciji. I ne znam gdje nisu!

– I?

– Kako da vam objasnim, optužuju ga da se suprotstavlja svom "Vatikanu". Da je svešteno lice, bio bi već na lomači. Srećom nije, i jedino što su uspjeli, prozvaše ga lažnim patrijarhom.

Kazanova je sjutradan žurio ka "Ogledalu". Pod rukom je nosio poveći svitak hamera po kome je razmjestio figuru Jove Kurtovića u papskoj odori. Na glavi mu je uzvisio podužu tijaru. Violeta zatečena uspjelim portretom karikaturom, pokri usta ručicom da joj se ne otme glasan smijeh.

– Ali gospodine De Sen-Gal, Jova će biti povrijeđen. Izbiće javni skandal, a možda će vas izazvati na dvoboj.

– Što sam toliko skrivio, ovo je samo karikatura koju ću objaviti u lokalnom listu.

– Taman posla, izazvaćete katoličku crkvu. Na glavi toga "otpadnika" se nalazi zapadno znamenje. A tek Jova! Taj će se ozbiljno ljutiti.

– Zar? A što sam trebao uraditi? Radi se o metafori, zaboga – uozbilji se Kazanova.

– Njihovi prvosveštenici imaju na glavi kalpak-mitru!

Kafana popodnevnog dekora, puna je gostiju. U loži gospođe Violet živost i nategnuto iščekivanje. Gospodin Kazanova zategnutog lica, lično zadovoljan očekuje Kurtovića.

I ovog puta pobjeda mu je iscurila, jer se Jova ne ukaza na poprištu sukoba.

* * *

Kazanova iznuren dugim stajanjem u "zabitom" Trstu i jasnim znacima skore propasti njegove štićenice, ećelence Venecije, pomišlja da isčezne iz kužnog okružja. Ali misao, kako je dospjela, bi brzo i odbačena:

– Ne, nije to moja priroda, ni džentlmenski manir te se primiri u "Ogledalu" uz bijelo vino s tršćanskih pobrežja.

– Ovamo gospodine Jovo, ako mene tražite.

Veliki hamer je sklonjen, ni traga od njega. Gosti su nestrpljivi očekujući furiju i obračun.

– Baš i nisam, ali kad je već tako, stojim vam na usluzi. No, no, jeste li već jednom složili taj famozni kurikulum vite Jovana Kurtovića?

– Nedostaju detalji njegovog mamonskog bogatstva.

Kurtović preču, i opet oćuta uvredu, a kod sagovornika izazva nervozu i dodatni bijes.

– Hoću li ga izazvati karikaturom pred tolikim svijetom? Biće to potpun trijumf domišlja se Kazanova, ali se ne uputi ka platou muzike gdje je na klaviru ostao portret.

– Molim, što bi sa vašim vijađem u Americi. Za te podvige se kaže da su toliko moćni, te da im pripada "bijela zastava"!

– Merito navali^[22], mislite! Hvala vam, imate visoko mišljenje o meni. Da li je to vaš konačni sud?

– Nikako! Istražujem i čekam, vi znate moje navike i strpljenje.

– Svakako, ali rezultati ne mogu doći sami po sebi i bavljenjem u Trstu.

– Vi mi sugerišete Ameriku i Misisipi?

Jova se kao lecnu, ali toliko da ni famozni kavalir od De Sen-Gal ne primijeti.

– Za prekomorske zadatke uzeo sam vašeg zemljaka, sjajnog čovjeka, mog ličnog prijatelja.

Jovo ničim nije kazivao da se zanima za zemljaka, a u stvari, dobro bi bilo kad bi ga ovaj "pljunuo".

– Taj Zanović se bavi svačim, ali i evropskim brodarima po svjetskim morima i Americi. Naročito u vrijeme američko-engleske vojne krize i kampanje protiv "Junion Džeka".

– Shvatam, i što s tim – reče ravnodušno Jovo.

– Radoznalost.

– Uz toliki trud.

– Da, no za nalogodavca više niste ni od kakvog interesa.

– Kad čovjek svodi ovozemaljske račune, zahvalan je i državi koja se raspada, ako se za njega interesuje.

– Više ni to, ali biće drugih. Recimo vaših kumova.

– Na sreću, oni će me posjećivati na groblju. Za Venecijom neće žaliti, već će pozdraviti njen odlazak iako znaju da će dolazeći zavojevači biti gori. Mi smo osuđeni na čekanje, a i to je nešto. No vaša dobro plaćena sinekura, nju valja žaliti.

– Griješite gospodine! Venecija i Trst su mi na periferiji srca i interesovanja. Ova epizoda je predah kavaliru De Sen-Gal.

– Nema grke – uspostavlja ravnotežu mirni čovjek Jova.

– U to ime ispijmo uz još jedno iskustvo. I tamu Nibelunga pokrio je zaborav! Sutra odlazim u Prag.

* * *

Pala je prašina na poznati tršćanski trougao.

U zaostavštini madam Violet bilo je pismo izvijesnog Stefana, "vojvode" od sv. Save upućeno kavaliru od De Sen-Gal.

Kurtović je ležao na odru kad se Violeta odlučila da "provali" sadržinu već davno primljenog pisma adresiranog na Điakoma.

– Šta ako je Kazanova nešto naslutio, je li me varao Jova?

Noć pred ukop je probdjela, i, ujutro se odluči. Izblijeđeli Stefanov rukopis je saopštavao:

" ... što reći o Mijatu Veluću? Hm, dajte da se uozbiljimo. Za račun tuđih interesa, brat bratu nije činio nevolje, a najmanje ga dovodio pred inkviziciju ili vješala. Ta vi ste bar džentlmen".

"Vojvoda" Zanović istražio je do detalja poslove Mijata Morova po preciznim uputstvima vojvotkinje od Kingstona, s "njenim" vojnim mapama ispreturao je dolinu Misisipija, ispisujući poslednje slojeve "slonove tabele".

Preduzimljivi Kurtović činio je mnoge trgovačke, dabome i vrlo rizične poduhvate, kakav je bio i onaj u Americi koje je uspiješno dovršavao Mijat-škrivan, i podalje od Filadelfije. Onamo gdje je sve sumnjivo i dobici su znatni, a tih vremena tamo je sve bilo mutno i rizično. Valjalo je spašavati britanske trupe s prostora ratnog požara, izgubljene u amerikanskom premoćnom nadiranju. Drugom prilikom se sklanjati od vlasti jer je brodski tovar bio krijumčareni viski Mandana indijancima koji se prometao u bizonske kože.

I tu negdje Stefan je zapeo. Ćutali su i Indijanci, a jasno su se sjećali pojedinosti koje ni Gordi ne bi svezao u ma kakvu cjelinu. Kapetana jesu opisali do u detalje, pa kako je sa poglavicom divanio u vigvamu i na brodu, ali o Veluću samo u naznakama koje su upućivale na dolinu rijeke gdje se trebala izvršiti razmjena.

– Da, upravo se sjetih. Vrač je pripovijedao o nezgodama koje su se dešavale svakog dana. O upadima Amerikanaca, ubistvima i pljački.

– Je li taj živ poglavice – pitao je Zanović gledajući ga u oči.

– Mogao bi biti.

– Gdje se nalazi, idem da ga pritisnem.

– O tome odlučuje Ušara.

– Ko je sad taj, koliko mi je poznato u vašim plemenima poglavica vodi "državne" poslove.

– Dobro kaže bijeli čovjek.

– I?

Da je Kazanova pročitao upućeno mu pismo, malo bi iz njega otkrio, ali bi šaljivo uziknuo:

– Eh, Morlaki fakini! Ostavio mi sumnju i oko života tog prokletog vrača kojeg su Indijanci zbog starosti otjerali iz vigvama.

Uz sve poraze, ali i saznanja, Kazanova se nastavio čuditi, što je Violeti bio dobar znak da odustaje od daljih potjera, prisjećala se dovršavajući čitanje pisma, ali nije očekivala da će i nju napustiti. To ženi ne može prijati taman imala tuce obožavalaca, a posebno što je u pitanju Kazanova. A taj je znao osmotriti ženu i primaći joj se kao da je apsolvirao francuske salone madam De Stal ili nenadmašne Rekamije oko kojih su se okupljali učeni ljudi, kao oko naše Amalije u Odesi. Te Francuskinje nisu bile samo predmetom obožavanja žene i njene ljepote, u pitanju su dame upućene u državne poslove, umjetnost i drugo. U takvim središtima i ložama duh čovjeka nikada ne umire niti se odmara, već je na oprezu vječito spreman da se iskaže ili potone u nepovrat. Takvu jednu "katedru" držala je Violeta, unoseći u učmali terezijanski grad trunčicu evropskog duha. Istina, ona je više plijenila nenametljivom ljepotom i dopadljivošću, jer duhovne osobine nije imala kome ponuditi sem Kazanovi, a bila je žena mašte, bez koje nema prave ljubavi. Nju ni Jova nije posjedovao, ali je nadoknađivao smjernošću, mirnoćom i ćutanjem, aktivnim saučesništvom i radošću. Prirodnim darom se mrsio sa Zenonom, a kod religijskih tema bio je već izrastao veoma.

– Ta žena kao da je "majka svijeta" – šaputao je sebi u bradu Kurtović, – kao Grkinja iz starih predanja.

Dileme su razdirale čestitog Jovana; i bilo je krivo brvno među njima, ali toliko sklisko da se nije usudio zatražiti njenu ruku. Domislio je "majku svijeta" i još se trebao sjetiti vode pa bi misao bila zaokružena, brvno bi se ispravilo.

Kazanova je opet, prije napuštanja tog "ukletog mjesta", proveo nezaboravnu noć u dvorcu "Miramare" uz prijatelja Habzburga, da bi već sutradan napisao ono nezaboravno oproštajno pismo Violeti:

– Vi ste divna dama koje ću se s tugom sjećati. Druženje s vama bio je pakao gdje mi je parano srce. I što sam više nastojao, bio sam nemilosrdno udaljavan, ali sama ta činjenica tjerala me je da ne ustuknem. A trebao sam jer vi ste žena čija utroba žudi za vodom u kojoj se stvaraju naraštaji! ...................

Očekujem pismo od prijatelja koje je upućeno na vašu tršćansku adresu. Molim lijepo, njegovu sadržinu prenesite dragom prijatelju Kurtoviću i recite mu da sam imao najplemenitije namjere.

Moje i njegovo fakinstvo mali su grijesi te se oko njih Božanstvo neće zabavljati, i možda ćemo baš zbog toga biti napušteni i strpani u podzemno carstvo pakla.

– Ne zaboravite, – bili su zadnji "akordi" vojvode Zanovića, da sam duhovni mir zadobio obraćanjem arhiepiskopu Savi od slavne loze Nemanjića. Pozivao me danima i godinama, u snu mi se pričinjala njegova isposnica u Kareji, a od mnogih satvari u njoj, stoji mi urezan na čelu i žeže me sfrag (njegov prvotni pečat u obliku krsta):

SAVA

SAVA SAVA

SAVA

Zaustavio sam mnogobrojna ovozemaljska uživanja, te je u mene ušla neka do tada nepoznata smjernost pa sada mnogo šta oko sebe vidim drugačije. Nastupilo je unutrašnje pročišćenje kao iza velikih posti ili hadžiluka. Slično kao kad bi se vi uputili u Lurd ili Asizi, ako držite do njih.

Atos je bio neumoljiv, prosto me vukao k sebi kao pravog odmetnika od svoje vjere, iako to uistinu nisam bio...

I kad sam se u monaškoj trpezariji Hilandara poklonio Damaskinovoj "Trojeručici", odjednom je u meni zaigralo srce, nešto se prelomilo, ako me razumijete?

Spokojstvo koje se od tada uselilo u mene ne bih odbacio ni za kakva ovozemaljska zadovoljstva.

Slična osjećanja i mir, zadobio je mnogo kasnije povratnik istinskom Hristu, španski ratnik Don Jorge Rueda El Sabio (u monaštvu Manuil), klanjajući se svetiteljici, preobražen u srpskog monaha.

Niotkud, iz nebuha nad glavom, spuštalo se lelujajući bijelo desetohiljadito pero iz skitskog plašta zagubljeno kod propasti romejskog carstva. Crnorizac ugrabi relikviju te njome prvi put upisa svoje monaško ime na margini časlovca (brevijara) koji je počivao na nalonji pred Trojeručicom. Ali to čudotvorno pero i dalje je skoro samo pisalo nastavljajući započeto kazivanje nepoznatog hroničara cara Teodora Laskarisa... stara slijepa orlušina, Enriko Dandolo prvo je kazao krstašima da Konstantinopoljci sa sobom "ne mogu ponijeti ni noć carevine jedna ruka neka vam je zauzeta razurom, druga paleži" – vodilo je pero monašku ruku marginom časlovca. Oganj je sažižao najljepši grad na svijetu – dopisivao je povjesnicu monah, a ruka mu podrhtavala... tamo na hipodromu, poprsja vladara mazali su kamiljom balegom, monasi vezani u lance puzili su četvoronoške. Jedan crni prasac nosio je lentu sa carskim znamenjem. Ljutiti slijepac ogrnut krvavim hermelinom tražio je izgubljena znamenja iz čudotvornog skitskog plašta kojih su se dokopale bugarske uhode. Pero je već popunjavalo četvrtu marginu časlovca:

– Ah,eh, uh – uzdahnu monah pred prizorom koji je ispisivao; kod carske riznice Dandolo viče na razularenu rulju koja je ženama vadila živu djecu iz utroba:

– Predajte plašt skotovi francuski, zar vam nije premnogo grabeži. Nesrećnici, nije cio! Uzmite sve ali mi predajte proročka pera, koja imaoca brane od smrti.

– Vojnici nisu slušali dužda – kazivao je Honijat Nepoznati – već su hitali kupatilima ne bi li saprali krvavi pir sa umornih tjelesa. Za njima je bauljao poznati "vitez" od Sen Omera, odričuć se viteštva i svih francuskih veza.

.................................

Monaška ruka klonu, a bijelo pero je grabilo u namjeri da puni nove "margine".

– Trojeručice, oni su nabijeni zloćom, prevršili čak i Saracene – šaputao je monah tresući se od užasa.

* * *

Preuzimajući veliku bratovljevu firmu, Maksim Kurtović se prenu ugledavši iznova poruku koju je Jova ostavio na pisaćem stolu oficije:

"Teško kasi kojoj bakrenjaci oglođu dukate i čovjeku kojemu noć proguta dan! "

Tvoja je najveća "vrlina" Maksime, što ćeš se priključiti onim kojima zlo kaplje iz uspijeha. Ni ja ga nisam poznavao, prije nego me snađe:

Oni koji su me voljeli prije uspijeha, sad me se klone. Ne praštaju mi što sam uspio, no i ja sam se klonio njih, a u duši patio. No, nekad ni to!

Zar nije bilo slično sa Plaškim, patrijarhom Rajačićem i drugim. Kumstva koja sam sklapao, nakon porodičnih poraza, bila su moja javna poravnanja zbog izgubljenog ognjišta, te ne znam jesu li bila ispunjena krepošću."

– Tebi je sad svejedno, Jovane – nasmija se Maksim bratovljevom "testamentu" te ga okači o prvi čiviluk.

VI

Diplomatija velikih nadgledala je izlazak kneza Danila crnogorskog u svijet. Svi su ga merkali i vagali, ali da pomognu pomjeriti granicu na jugoistok to ne! Tursku među sa čuke na susjedno brdo ne mogu, jer je među "velikim" stupio "konsenzus" po malim. Sravnili su po diplomatskim stecištima o toj dosadi te sinđilali da je Knez dobio priličnu svotu od trijestinskih Srba. Sad su ih i oni naveli pravim imenom.

Koliko je toj promjeni pridonijela Rusija, nije poznato. U pitanju su bila bogatstva srpskih trgovaca, pa je činjenica zvana Srbi prećutno priznata, zaobilazeći austrijske javne sinđilije i pečatnice.

Njegov drugi izlazak iz male prestonice i "orlovskog gnijezda" otvorio je libra nedoumica i sumnji koja se vade kad se Srbi kreću. Koga će sad tjerati da misli i čiju savjest krenuti, interese staviti na probu?

Ta tek što je okončao problematični okršaj s Turcima, gdje je dosta izgubio, a ništa dobio!

– Šta hoće ti srpski kneževi! Neka se mire s turskim prisustvom na Balkanu. Bolje Turci nego li Rusija! Konačno, i ona je sklona pomirenju, jer se opekla na zapadne marifetluke kad su u pitanju Turci.

– Traži si djevojku za ženu, sprema se za vlastiti rat javljaju dokoni žbiri male klase sa Cetinja, a "diplomatski" obrađuje i pušta u javnost škaljarska filijala.

– Što će u Trst, zar niste javljali da je po toj stvari namjeran u Beograd. Da se vežu dvije kneževine.

– I soldi – odgovaraju pomenute filijale polustranski. Traži frešku pomoć da rasturi utvrđenja oko karaula.

Podijeljena raspoloženja su vidljiva:

Rusi su i ovog puta razočarani. Neće Srbi da se slože već se drže patuljastih kneževina. Tako će biti brzo progutani. Pa će kuku-lele, pomaži "matjuško"!

Austrija je likovala. Nema ništa od srpskog jedinstva!

Kad je sa malom svitom izbio na "Ponte Rosso", sjetiše se mletačke diplomatije i Kazanove. Što bi sve dali da je tamo.

– Knez je došao na kratko – javljaju pouzdanici sa Cetinja. – Tačno se zna koliko je ponio preobuka, sinovcu Nikoli kaštradine i njegušku pršutu da ne gladuje pri tamošnjim preslačcima...

I stvarno, knez se brzo pokrenu ka Boki i brdima. Pri odlasku objavi zaruke.

Dvorac Miramare dobio je pojačanje kako bi sredio podatke i objavio vjeridbu crnogorskog kneza sa građankom Darinkom Kvekić austrijskom podanicom.

Ugledne srpske porodice u Trstu su "ozračene" o porijeklu. Te jesu li starosjedioci iz Boke ili su "Morejci". Koliko su stali pod Mlecima. Jesu li ratovali 1687, ili su ercegovački dobjezi. Diskretno su provjeravane dozvole za rad. Osmatrano Crkveno vijeće i carski pečati terezijani. Bilo je za i protiv, a naročito posjete srpskih uglednika. Koliko su trajale? Što su htjeli Vuk i Njegoš ranije. I Dositej!

– Taj je austrijski podanik i mjesni uča, a ostali su se malo zadržavali. Provjera je u toku. Treće koljeno koje je ovdje rođeno i raste, već je zahvatio jaki damnacio po širini nacionalne i vjerske lestvice. I, dabome, jezika.

Epigonci su trpjeli poraze!

Carski dvorac na tršćanskoj osami je odahnuo zadovoljan. Depeše zahvalnosti stižu iz slavne Vijene. Pozanjima i naredba o hitnom povratku sa kratkim uputstvom za nova odredišta.

– Naše je da kažemo Rusima kako su izigrani!

Njena globalna politika, s nedostižne pozicije stepskih prostranstava isturi jednadžbu:

– Austrijska podanica, ako što bude znala, a ne može znati, ćerka tršćanskog trgovca će biti na strani austrijske države koja bi mogla imati moćnog zastupnika na Cetinju. I odmah su počela ogovaranja plemenite bokeške Srpkinje. Crno su znali što o Boki, jer da jesu ne bi je na početku vijeka predali drugima ostavljajući ucveljeni narod da čeka do novih prilika.

Darinka je ono što jeste; bila i ostala Srpkinja čiji su preci stojeći pod Đevojačkim gredama, vjekovima gledali more držeći se kraja i okrajka, hrama Sv. Srđa i Vakha. Snovali imetak oko novskih i tršćanskih velijera. Jedan od takvih je i Marko Kvekić, Tršćanin, otac buduće crnogorske knjeginje.

Knez Danilo se žurio da okonča započeto jer život ne čeka. Država mora dobiti knjeginju.

* * *

Stari fijakerist Špirto, Jared i Zoras, tjerali su bedeviju strmenjem Borgezije. Valja javiti narodu da odlazi njihova Darinka, crnogorska knjeginja na vladičansko Cetinje. Ide u "srpsku Spartu", jadan nebio!

Bogate će obavijestiti Crkveni odbor triještinski. Možda će slati i specijalne pozivnice sa grbom Kvekića koji obavezuje pozvane da pričekaju sedam veličanstvenih kršnika i gorolomnika koji će da ugrabe snahu. Jer to nisu svatovi već vuci koji bi da stoje uz vučicu i štite je mladu od sile, uroka i ružnih očiju.

I krenuše brodom austrijskog lojda, o čemu su se postarali posebni carevi izaslanici privremeno smješteni u Miramaru.

– Donke Perka, gosn. Marko udaje maloljetnu šćer, a tvoja je pasala dvaes’.

– Imućne para udava.

– Nije dati, da Kvekići kupuju kneza! Gospođica ima obrazovanje kojeg su joj podarile sve trijestinske škole. Zna jezike i gospocko ophođenje, razumije muziku. Odrasla je u familji mnogobrojne djece, što je važan podatak za trpljenje i život.

– Ah, draga Perka – koluta očima filomena Katarina – naše bogato bratstvo s nečim je vezalo kneza. Rašta bi, molim te, raskidao započeto s Karađorđevićima.

Okretni Jared vuče Zorasa na palubu Riznića broda odakle će pratiti ispraćaj. Kroz špalir naroda prolazi sedam prilika kao sedam sjajnih zvijezda, kršnih momaka u crnogorskoj skupoj odori, narodnoj nošnji komplementarnih boja. Na glavama kape crnoga poruba koji simboliše žal za Kosovom. Nemanjića znamenja sa četiri ognjila raspoređena u krstu su vazda spremna da zaždiju iskru narodnog nadanja. Među tim gorštacima Darinka čija je potka pravljena u Boki, na trpećem, tihom i postojanom srpstvu koje je preturilo vjekove. Od nastanka i Fotija, prvih doseljenika iz Kosovske Mitrovice, pak etničkog zaleđa Ercegovine i Crne Gore.

Jareda preplavi neki unutrašnji žap.

– Ona je gotovo djevojka – uskliknu ugledavši sestru kako se pozdravlja sa Darinkom. Njen potiljak je pržio težak muški pogled, požudno kao ženku, bila je sigurna Danira. Protrnu od nenadnog uzbuđenja, podgrijanog činom ispraćaja. Želja da se okrene nadjača stid. Znala je, to je čulni pogled koji je pali po dugačkom obnaženom vratu, spušta se niz kičmu i konačno zasadi nešto toplo pozadi među polutke. Ona ih instinktivno razmače da puste silu. Prođoše je nepoznati trnci, dok je sekret obilato vlažio, nesmetano izlazeći na "ždrijelo". Trenutno odraste!

Jedna odlazi da se veže brakom, a druga tek probija tegobe ženskih iskušenja. Da pričeka svog i na dar mu donese najljepše što ima, ako ga sačuva.

Sa suprotne strane špalira paraju je dva užagrena oka, nad kojim se nadnose riđe obrve kao plastovi sijena. Grmalj se spremao da skoči iz gomile.

Skopa je stid i strah jednovremeno.

Svjetina se zatalasa prateći Darinku ka brodu, a Danira se iskrade u momentu kad je brod snažnom sirenom pozdravljao knjeginju. Juri ka kući na brijegu što je noge nose ne bi li se otrgla stravičnom pogledu.

Sve je nestalo; uspomena na Darinku, na zajedničke izlete po šumi i brijegu iznad starog groblja. Popodnevno veslanje pod Lanternom Vekiom. Valja se dokopati spasonosne kapije Veluća, jedina je devojčina želja.

Tu svoju golemu nevolju nije rekla Perki ni Jaredu, ali je ovaj uočio promjene na njoj, što je tumačio tugom zbog rastanka. I on je bio tužan radi iščezavanja drage osobe iz Trsta koja je pouzdano vodila njegovu sestru ka gotovom djevojaštvu. No, nadvlada ponos, pred njim su stali pouzdanici jedne srpske države, koji su tu, u tuđini "oteli" nevjestu i knjeginju. Među tršćanskim Srbima se zna ko je ko i kome pripada.

Velući su njegovali svoju jedinicu obično, nenametljivo i ljudski. Da rano shvati ko je, da krije "ženske stvari" od muškog, da suvišnu ženstvenost zbije u devet jama.

Završila je tršćansku školu, punu klasnih obzira i malih prava koja su data ženama. Izrasla je u prekrasnu damu dugog vrata i svim drugim što za njim sleduje, ponos Perki i Jaredu. Danas je ostala kući, da se smiri među četiri zida djevojačke sobe, da odstoji u tami koja će je štititi.

Na rivi je vidjela čudan svijet zavidnika, gdje se ne radi o ličnosti bića kojem je priređivan svečani ispraćaj. Svako je uzeo dio nje, čupkao da bi isperio sebe. Čak i majka koja ju je pratila. I onih sedam gorostasa, vršilo je nad njom pravo mužjaka-perjanika, kao da Demetra nije ni postojala.

Iziđe pred njom prekratko jednolično življenje u mirnom Perkinom domu, i oca Toma, kojeg tek što nije smetnula. Nada u promjenu je Jared koji bdije nad njom nenametljivo, ali uvijek je tu, oko nje. "Hrani" je nekim čudnim pripovijestima složenim u iskrzanim debelim knjižurinama Srpskog i Starotalijanskog jezika.

– Inkunabulama – pritvrđivala je njihov značaj nakon što bi im provjerila poruku. Tu se radilo o Starom Zavjetu i grčkim poluistinitim legendama, koje su joj se predstavile kao moćni svijet što, evo, živi za nju. I ona je počela da živi za njega. Ta "tajna" libra potvrđuju uvjerenje da je porodica sredina u kojoj stanuje smiraj. I sreća.

– A čija to porodica? Ona koju imam, na brijegu.

U Miočevićima je stavljala bubu na sitni palac desnice, ne bi li joj podarila drugi dom.

– Kojim pravcem je išla ta "novska" buba? Da me ubiješ, ne znam. A jeste negdje nadolje, jer nije htjela uzbrdo. Gore su sela! I svijet što teži da siđe uz male uvale i žala.

Perka zbori da je udesno biti pod čempresom, gdje šume duše umrlih. Udesno čupati četveroperku djetelinu na groblju, hvatati bubamaru.

Što fali crnogorskoj nevjesti koja je išla po tim utrinama? Zar nije u pitanju prastari djevojački običaj. I ona je s nama išla na vodu noseći pregrš’ prosa i grančicu graba u njedrima, kao one tri mlade Bokeljke, sluteći sebi vjenčani vijenac zarana. Poznati običaj, gdje tri djevojke idu na vodu: da ih rano vode, noseći proso da ih momci prose; u njedrima grabovu granu da se za njih grabe. Na Đurđev dan!

– Koji će mene ugrabiti? Zašto bi grabio!

Jer to je muški silno.

Prestravi se pri pomisli o grabeži koju bi učinio gorostas s rive čija je snaga neizmjerna. Osjeti grčeve u utrobi i savi se da ne jaukne.

– Jared će je sačuvati od tog divljeg pohotljivca. A može li to on zbilja?

Popodne ću izvesti barku pod Stari svetionik.

Blizina mora činila ju je sigurnijom, bistrila um i unosila život. Ipak, bolje je sa Jaredom. Tu će biti i Grk koji će lagano veslati, mutiti krmenim veslom, gudeći davno zaboravljenu kritsku pajanu.

Ništa od tog finog zadovoljstva ne bi, pošto je zavrato stari fijakerist Špirto, pa mu njih dvojica čuvaju dušu. Jared je otkazao i unosan posao u luci, gdje je povremeno obavljao teške fakinske poslove.

Tako je, eto, sredio svoj privatni život.

– Nikome da nisam na smetnji – isticao je Perki svoje male slobode, i znao da nedovoljno čini za majku. Toliko da plati hranu!

Poštovao je iznad svega slobodu i nezavisnost te je prije vremena napustio školu.

Perka će na kraju sedmice od njega očekivati solde, a on ih neće imati. Rezerva, ako je bilo, istopila se na kandirano voće i drugo za bolesnika.

Danira je venula dan u kući, iako je imala privatne časove jezika, no kaza Perki kroz poluotvorena vrata djevojačke sobe da sve odloži za sjutra.

– Lijepo ih zamoli majko i otpremi doma.

Perka je čudno pogleda sliježući ramenima, pa se pripovrati:

– Što je s tobom šćeri? Što to čujem jutros!

Danira se tiho povuče zatvarajući za sobom vrata.

– Svašta – istisnu iznenađena mati.

Sjutradan je Danira usamljena i zamišljena išla ulicom San Lazzaro. Na uglu muzeja i ulice Massini ispriječi joj se poznati "kentaur", konjskog hoda i riđe brade, gotov da je ugrabi. Ona vrisnu i pade hvatajući se za nogu. Prolaznici joj žurno priđoše. To je i željela kako bi se oslobodila napasti, no i gorostas se nadnese nad gomilom. Djevojka upozorava ljude otkud joj prijeti opasnost, pokazujući rukom na njega.

– On – sjeća se da je izustila.

Ljudi je opkoljavaju ne dozvoljavajući nasrtljivcu prilaz. Stariji čovjek diže štap i pođe ka njemu prijeteći.

Danira se docnije bezbroj puta pitala što je htjela u dijelu grada u kom skoro da nije zalazila. Jer njena volja je redovno tražila dugačka pribježišta uz more, s kojim se družila još u Miočevićima. Sad se u njoj nešto slomilo, ništa nije kao ranije. Zar i oni ljudi što su je spasili od napasnika ne rekoše:

– Nikakvo čudo, kuda ovakva ljepotica i peča žene upire sama, gledali su za njom vrteći glavom.

Osmatra sebe pred toaletnim ogledalom obnažena. Venerin brijeg i nadošle grudi pere se i žure. Probode je nagli bol pod pupkom, a noge se razmaknuše. Posramljena, pokri golotinju prvim komadom veša koji dograbi u magnovenju. Savlada je strah od onog čudovišta.

– Zašto misli o njemu? Da li je u pitanju samo strah? Što ako je pritisne! Bi li izdržala siloviti nalet mužjaka?

– Ta on je divljak? – posumnja u sebe.

Konačno, nikad se ne zna kome ćeš se predati. Silom ili voljom. I sila je draž?

San joj rasprši sumnje; kentaur je juri, ona mu izmiče trkom gazele. Na domaku je spas u lavirintu Miramare. Polunagi žutalj zaluta, ali evo ga ubrzo za njom. Penje se uz strmenu stijenu hridi. Dahti uzavrela muškost, iz gaća vlaži. Ruke se ustremljuju ka njoj, sad će je ugrabiti. Providnu košulju vitlaju vjetrovi visa ka glavi, gola žena mu je na dohvatu.

– Evo ga! – Spas je u moru za kojim je uvijek čeznula.

Čula se stopiše u jedno, nagon da skoči u bezdan. Dolje je spas! Obnevidjela se odrazi u prostor kojim je klizila u vječnost. Bio je to astralni kraj pred konačni smiraj tu se lebdi bez straha.

Bila je naga u Jaredovim rukama, bez stida jer je taj osjećaj izmislila ljudska "civilizacija". Privija se na mladenačke Jaredove grudi, osjeća da je spašena.

Stijenom je vladalo riđe čudovište samljeveno čarima lukavog Erosa.

VII

Na ispraćaju Špirta "bijeli svijet". Najdirljivije se zbilo kad stiže "klapa" karucera od Borse. Uniformisani prilazili su otvorenom odru.

– Nema više Špirta, fjorina, ni starih bokeških priča, "Bokeljevog sna" – misli se Jared. – Nema ni Mijata Veluća ni drugih. Pa opet, živi u meni, u nama. Je li Mijat s njim ovdje na brijegu?

Nije! On, kao da ga podsjeća na neznani kraj koji će se otkriti kad prođe jedno i dođe drugo vrijeme.

Špirtov jedinac Tiod na vratima doma, kao da ga prvi put vidi. Izrastao momak, snažnih pleći i gospodstvene bijele puti, prima sažaljenja. Usamljen stoji u tuzi za roditeljem. Svijet je tu da ga pridrži u bolu. Taj Tiod je u zadnje vrijeme mijenjao oca pred Borsom. Osvježio je novom, veselijom bojom, stari očev fijaker, udario kožnu tapetu na sjedištima. I što je najvažnije, istakao sebe kao prvu novinu. Špirtovi pajtaši su mrčali na njega i živost kojom je privlačio strance.

Jaredovi izvidnici su i dalje obigravali Borsu zadržavajući u džepovima fine cigarete iz Riznića magacina kao da ih tamo čeka poznati starina.

Malo po strani Danira, nadvisuje Perku i meta je muških pogleda. Zbunjena od Jaredovih mišićavih ruku i obnaženih dlakavih prsiju koje je i danas pale po grudima. To je bilo pravo muško koje bi valjalo podase. Postiđena spusti glavu k zemlji i utonu u neslućene dubine postanka koje otvara utješna Geja.

– Tako se stvarao svijet – pokuša da opravda i pridrži opaku misao koju je hrišćanstvo anatemisalo kao rodoskrvnjenje. Opomena jedinog Boga je protrese. Kako da se odupre sudbini! Podiže glavu ne bi li našla zaštitu u ma čemu. U kiparisu!

– Ima li spasa od grešnih misli?

Pogledom pročešlja nebo. Novi se život začinje čim jedan nestane, znani je zakon prirode. I to se događa kad odlazeći potpisuje zavjete nasleđa mlađima.

Danira sad gleda ka ulaznim vratima kočijaševe izbe, gdje je sretoše modre oči Tioda koje je miluju po zlatastoj kosi. Prostrujaše trnci niz nju, pokrenuti od tačke koja je data za milje i smilje.

– Zašto me Jared mjeri mutnim pogledom? Je li ga more moje misli sulude nestvarne?

Ako su iste, kud da se udjenem? Što ćemo onda! Neka nas nosi ista sudbina. Neka nas grijesi izgore. Ali dok bude trajalo, biće to nebo nedostižno. Plavo strastveno koje sažiže.

Nek me žeže kad izađe preda mnom u sjaju mužjaka.

Ta, on je još dječak!

I ja sam curetak što prije koji dan nisam znala da postojim – čudila se otkud joj tolike bubutke po tijelu.

– Otkri me i ogoli, prodrije u mene strastveni "kentaur". "Unese" sjeme koje mi prži utrobu. A pod hridi Jared razvrnu, učini od mene pohotnu ženu.

Naglo pocrvenje od tiskanja ženske raskoši, trpeći užagrene muške poglede od kojih se i Perka protrese. No, prkosna Danira savlada mučninu, te svim tim izazovima stade na megdan.

* * *

Jared se poodavno savlađuje da ne plane, opomene sestru da bar nešto od draži prikrije. No ona je izazovno defilovala i pored njega, ističući nove detalje i ukrase na odjeći.

– Što to snuje, ko je u njoj potpalio vatre – tuguje Jared.

U sjećanje granu prilika kad se mladost igrala poljupca. Bio je mrak, a ona ga je namjeravala poljubiti u usta. Bješe to nakon njegovog kratkog izbivanja u Veneciji.

– Kakav je nečisti pri meni, čime sam je izazvao? Nametljivom kontrolom njenih postupaka, bratskim odvraćanjem od muškaraca sa kojim se pokušavala družiti, iza čega je nastupila prepirka. Ta, morao sam, jer se u njenom pogledu nazirala molba davljenika...

Kriv sam!

Na tužnom skupu, pred odrom kočijaša, umalo ne zgromih Tioda radi podužeg pogleda, a opet kao da je bio otac, i kad je zborio da žensko valja da ide izdoma:

– Što nije za kuću, nek se kupi iz nje!

– Želim da moja sestra nađe pristojnu priliku, prema sebi i Veluća porodici. A jesu li takvi njeni udvarači? Kakvi kameni udvarači kad sam svakog otjerao!

Koje je knjige čitala? One što sam joj davao. Gutala je grčke tragedije. I, Stari Zavjet!

Puče mu pred očima.

– Avram i Sara, brat i sestra. Te Lot! Pa Oziris i Izide. Tu silu je nesrećna sestra upijala i privijala plamenom srcu Veluća, uz bubamare koje su padale pod kućom.

I otac je pričao da smo u stranom svijetu, da valja čuvati porodicu koja je snažan oslonac srpskog naroda. Ne otuđivati se od svoga. Biti uz njega do konačnosti i nestanka.

Danira je to iskustvo privila uz sebe. I što je zaključila?

Voljeti bližnjega na sve načine. I kao Sara Avrama?

Sav pakao protutnjio je njome, kalemeći stare bolesti konsangviniteta. Živjela je dvostruki, dnevni i noćni život. Dnevima se predavala goluždravim ptićima, prisećajući se prvog izlaska na tršćansku rivu i Jareda, nedužnog malog brata u kofijeru.

– Opet on! – Sanjala je.

No, činilo se da ga zaboravlja. Pritisnuta obavezama da malim Srbima i Grcima – bližoj porodici, utisne novi "put":

– Io vado, do io andro.

– A gdje to oni idu?

U neizvjesnost, otkad se pod razvalinama Troje Enej uputi na Siciliju! U ropstvo pod "Valom".

Ostavi Italijanski, te Dositejovom logikom i jezikom poče tiradu o domu i kraju:

"Vostani-vostani"! Dodajući malo iskustvo Mijočevića stisnuto gorom i Pontom Oštro.

Valja se držati svojeg – ili ćemo nestati. Vaš "italijanski hod" i odivo je da bi se držali zajedno. Zaradili da budemo svoji i ničije sluge. Sudbina te goluždrave srpske djece natjera je da proširi vidike o porodici, šire od šljemena, i Veluća tradicije.

Nađe se sjedinjena s njima u nerazdvojni snop, dok se perivojem nazirao Tiod. Nestvaran on i okružje, obavijeni, skoro, neprobojnom koprenom koja se micala za njima. Ona se izgubi za tren te pođe u susret nevidljivom momku i vratima šireći ruke ka sopstvenom prikazanju i noćnom zagrljaju.

I proiskri joj:

– Tiod je moje vjere i jezika, o čemu je govorio otac.

Đaci primjetiše čudno stanje, kad se i ona prenu, te se žurno odvoji od vrata. Našavši se pred zagonetkom, mahinalno poviri da nije koga ne bi li se opravdala pred dječjim radoznalim pogledima.

Za vrijeme tih čudnih stanja stvarnosti i snova njegove sestre, Jared je nastojao da joj olakša položaj jer je slutio da je zagazila u nešto što mu nije poznato.

Da, čista plemićka – plava krv koja, kažu, rađa genije, a na duže, iluminatore, ubice i kretene. Za nju bi odmah prispjelo "duže" vrijeme jer ne pripada plemićkom bratstvu! Ali, kako je ljudska vrsta produživala genetske sposobnosti, je li čovjek "uzrastao" u konsangvinitetu? I šta je on! Koliko, upravo, taj genije juri da ruši temelje na kojim se naslanja prirodna ravnoteža?

Da li tkz. moderna civilizacija megalopolisa i jeste krajnji produkt nekog "skupnog konsangviniteta" koji "curi" saobraćajnicama "brzog prevoza". Je li dolazak u Ameriku..., da li su "Kurtovići" i oni za njima "uvezli" zlaticu i filokseru.

Izmiještanje čovjeka iz prirode! Evo i Trst, guta plodnu zemlju, a ne doprinosi zdravijem životu. Hoće li afrički crnac, "rob" doveden u Ameriku proizvesti meleza koji će preplaviti anglosaksonske "žutalje". Konačno, koji je evropski soj rasturio Amerike uništavajući tamošnje civilizacije!

Moćnik je srušio "Kulu" te dao bijelcima Evropu, crncima Afriku, žuto-kosim Aziju, Aboriđanima Australiju, indiosima Ameriku. I zaseban govor!

Epoha stare Grčke dovela je bijelog čovjeka do vrhunca moći stvaranja u mnogim oblastima ljudske djelatnosti, a bila je, može se reći, zatvorena na malom prostoru, te je i Ister Dunav "išao" na Jadran! No, to joj nije smetalo da uživa u sreći života.

Zagonetna istorija ljudskog postojanja zadavala je brige mladom čovjeku, jer nije mogao razmrsiti raskršća koja su opsijedala njegovu voljenu sestru.

Bogovi su rađali bogove, i varali snaše. Nije li grčki svevladar bog bogova i ljudi, strašni munjobija, upao prerušen u postelju grešnice promećući se u muža te svijetu podario pobjednika nad svim zlima. I tek kad ga ubi ljubomorna žena, mrtvom mu priznaše božanstvo te pođe u zvijezde.

Bogovima sve, i konsangvinitet, ali i ljudima koje je izgradio helenski genije.

Kanibalizam je djelo dvonožaca, zbog kojeg nisu crvenili, no se namah laćali incesta.

Jareda je i dalje grizla savjest.

– Neko kao Vilotije – vilenjak, vidovnjak, evo mi zbori:

– Vidi kako mi ličiš, da ti je đed živ kazo bi kako je u tebi mojega "trunja". I onoga iza prastarog obitavališta, kad smo bili jedno, i "tresli" u prvo što nam se nađe.

– Znači, Mijat je stao uz "donje ljude" – odgovori sam sebi Jared. – Poručuju preci o tome. Nek se ne nada Danira!

Što bi sa tim "trunjem"?

To su knjige koje sam joj skoro podmetao ne bi li što više saznala o "tuđoj kosti" koja je čeka kod druge vatre.

Nastojao je da je ne uznemirava, da je se kloni, kako bi sebe pobijedila i izišla iz košmarnih ratova kad se noć prevodi u dan.

– Ali zašto je uhodi kad se nađe sa Tiodom. Zašto je prati i ne da joj mira? Da li samo radi zaštite? – Odbaci ružnu pomisao koja se rodila.

– Ali se rodila!

Nađe se u čudu.

– Da li mu Danira sprema mađiju i trave?

Nedužna Danira!

* * *

– Sestro, jednog će jutra očiju uprtih u šibodn poda njene sobe zašto se nalaziš sa Tiodom kad je mlađi od tebe?

– Jesi li ti stariji od mene, što bi mi to smetalo!

Jared pokošen satanom koja je probijala iz Danire istrča iz prostorije, ostavljajući je njenim mukama.

– Bože, što da preduzmem, kako da je spasem. Zar je moguće!

Sluteći sestrinu nesreću preblijeđe.

– Ne smijem ni pomisliti.

Vilotije, ej Vilotije, odakle si izišao. Ko te i gdje utruni? Ili si "trunio" kad si sa Semićanima stigao po balkanskom rupražju. Od kojeg si roda Vilotije! Ko je taj Fotije?

Sav očajan, Jared ne dobi odgovor. Nevolja je što se uvijek pitao: kako i zašto? A drugi niti su pitali, niti se zanimali. I, duže su živjeli.

Kao da je ičiji život na zemlji dug!

Porijeklo našeg naroda je osvjetljavano vizantijskim, germanskim, romanskim i turskim izvorima gdje su "osvetljivači" često brisali ili ispuštali važne izvore "zavodeći" nas iza planine Karpata. A da smo autohtoniji od drugih govore brojna izvorna imena i toponimi. Neki misle da su ti pojmovi, posebno nazivi mjesta i krajeva rezultat feničanskih i drugih semitskih seoba i kontakata sa Balkanom. Tu se prevashodno radi o trgovini, zanatima i pomorstvu. Odatle mnoge priče i legende koje se snuju po udoljima balkanskih prostora. Nosile se po usmenim predanjima, i pretrajaše:

– Vala Bogu kad se to pokrenu – upitaše sveznaoca Gornjaka, a taj je poznati mudroje.

– Otkad Noje prvorođenome sinu dade blagoslov. Uli mu moć da gleda ušima, sluša očima, prilagođava zbor što je nalik "tičjem" odivu. Da jednom bandom uma vežuje nebo, a z drugom i tijelom, Geju.

Pa su ti Vavilonci (i šes’ više dvanes’ plemena), metali ovuda konču trgovini, zanatima, zidanju i računu. Rumenjeli vunu. Činjeli ogledala, moj godpodine, te su i naše nadžak babe od nadžak baba virile u svoj nalik kad ćaku mećat rumenilo po obrazima.

– KO PRIJE STIŽE, MI ILI ONI, valja da se dokaže!

– Tije semitskije biljega je tušta i tama. Prostrti su jednako Morejom i ovuda. Pa izbi Turija, Rbat, Hum, Balabani, Čivutovo. Galič, Komani, Kom, Komarnica. Raman (Ravan). Torlak, Perister, Progonovići...

Imena ljudi: Laban (Lavan) – tast Jakovljev, Tara – otac Avramov, Progon, Prodan (Prijam) – poslednji trojanski kralj.

I bogovi: Afrodita, Adonis...

Kraljevi: Agenor, Pelops, Kadmo...

I ljepota djevojka Jevropa!

Izbili Semiti iz Tira, Ura i visa Horiv, te lađom na Rodos, Krit, Moreju. I dalje...

Jedni pri polasku smetnuše sepet gdje bjehu kolegali glinene tabule pisma, za koje se veli da su jelinske. Ali se tu toga dosta ne slaže.

Mišljeli neki – vazda su neki mišljeli – kako su za nas mišljeli, ali i Omilj, da toka vatati te toponime i onomime, pa ih skrajnuti malo ubandu.

E, taj naš Omilj što je daleki rod onome Vilotiju s osojne bande, odluči da mu doturi bar džak. No ne nađe ga u dom.

Kažu kako je rad toga Jaredu ostala falinka, utrunjena unj.

Donke, taj Omilj vrnu suknenu vreću nerasprćenu s osojne bande i Klobuka, uze i druge. Pokupi semitsko znamenje te udr-udri, karavanom magaradi sustopice pa ti kijamet raširi po udolju.

Iskrenu vreću unđe, drugu unđe. Sije li sije toponime, brdom i udoljem.

– Čuš toponime!

Dočekaše toga Omilja morački čobani te zvizni Radula s Ramna rovačkog.

– E, nej amo nesoju, krenuo da mi poganiš jezik! Kako se ono zvaše?

– Je li ja?

– Ti!

– Omilj.

– Kuj si zdimio, Omilju?

– Na crnogorsko-srpsku granicu.

– Mič se otolenake. bruko, nas su jedino Turci dijelili.

– Jesu Radule, jesu. I drugi, Radule-Jadule!

– Ko Gomolju?

– Omilju!

– Omilju, Omilju, Omilju – prekrstu, nekrstu.

– Omilju kršteni!

– Viđ’ đavolje sile i zapretka.

– Sile-nesile, pisaće kad se učini "Kosovo".

– I ko će to pisati?

– Pjesnici i proroci.

– I?

– Granica, i už nju šljiva.

– Što baš ona, avetniče!

– Da se metnu Srblji pod njom. Zato i bježite od nje.

– Ti bi na Rovca?

– Kako kad je granica!

– E nej amo; je li-nije li, no ajd produži.

A on ti, moj brajko, ti Omilj, zdimi pudgore! Kad tamo kroz dugu potopnu nazre granicu. Mitnicu, doganu montenegrinu.

– Doganu zboriš?

– Doganu, promonte dokleanu.

Srećan čoek taj Omilj jerbo umače montanjarskoj "pričuvnoj škatuli" koja te baca u lik i nalik.

Istrese vreću na granu, unđe i unđe. Da Bog pomože. Kad evo ti jednoga s ovcom na kusoj uzici.

– Dogana – pita ga Omilj.

– Ko dogon, oca ti jebem!

– Piše carina.

– Ko piše-đe piše! Ja znam da pišem na kamen, no se miči da ne poganim ruke.

– Ćao Montenegrino, ćao.

Ovca otegnu: b e e e e!

Bilo je negda, kad je bilo brez tija međa. A, ako su bile, nijesu bile ko što će biti, kaže kremanski prorok.

Poduši, bilo je ovuda semita, jer i kralj Agenor uputi ovamo starijeg sina da traži sestru Evropu.

– Kad jednom pođe, ne trči za njom!

Zasta nabijen stravom od strašnog kralja oca, a tuga za sestrom se savi po njemu. Izbljuva iz sebe gorčinu, ko crv što tiska zemlju čineć’ životni put. Osta mu strava od kralja, zatomi put za Tir.

Na zaravni kod vrela zasnova kraljevski grad i kulu. S nje viri na Parnas neće li Pirine vode iznijet bika zlatnoga. Otole viđe stradanije Vavilona i čukun unuka kako se muči kraj nogu opake svinge. Semelu u ognju, i kraj druge ljepote djevojke u vodi Helesponta.

O sebi i ženi crno je ćutio te pođe proroku ne bi li za’nj "sašio" sudbokaz.

Prorok, ko prorok naređa:

– Piše ti daleki put neznanim morskim okrajkom. Na uzlu u njega je Crno-duboka rijeka, đe ćeš se ponovo leći. A tvoj će sin Ilirije uz nju zasnovati novo "fenićansko" carstvo.

I, više te ne vidim.

U novoj zemlji srešćeš riđaste, stamene ljude, Serboe-Tribale koji su smetnuli stare glinene tabule, gdje im se piše porijeklo. Jednom je jedan veliki prorok kazao odabranom vođi izabranog naroda kako će da ih satru i uvrnu pamćenje. Zato im je još čvor Gordija u glavi, koga će nebeska sila driješiti.

Ti ne mare za smok od ulja.

* * *

Sunce poteže rumeno runo zapadu, Kadmo ležeći okonča jeđu na brodu te ode na počinak. Ujutro pred njim visoke gromade mrkog Kardaškog gorja, a pod njim plava Crno-duboka rijeka u kojoj se slikuje mali Rizon. Veslači odlažu alat u "soške", "nostromo" bi da Tribal primi cimu.

Gorostas pucnu prstima tražeći – a što mi daš!

Ahejac zviznu od čuda.

Lijepa Harmonija, žena kraljeva, izvede sina na kameno tlo Rizona.

Prođe dan, pa noć, a s jutrom duga veza Vrmac uz Grkavac. Tebanac jurnu da je ugrabi al’ izbi sunce i slika Crno-duboku rijeku. Kadmo je rukom držao Grkavac, očima "biskao" podase.

– Nema maslina za jelo i smok, o njima je kazivao prorok.

Vavilonac uhvati da valja vrtari Ahejce Atici da donesu sadnice.

– Što će ti to, svijetli jelinski kralju, – javi se s visa Tribal Fotije Sotir. – Do jutra će pred tobom biti findike sitnice najbolje svjecke uljare.

Kralj se nađe u čudu, a nije toga što nije riješio, ali ovaj Tribal ne da mu mira.

– ........?

– Kad se natakne noć – veli Fotije – svuj ću je na glavu pa krenut Atici. A znak će biti moj, repatica s Vrmca. Onda pogledaj nebo.

– Čime će Tribal držati toliku drituru – pita se Kadmo idući k zamku na obali rijeke.

– Krilata sandala je moj gon – pročita kraljeve misli Tribal.

A što se stvarno zbilo, kako su isčezle rizonske masline.

U vrijeme "čitanja" kraljevog sudbokaza pred put, prorok je vidio nestanak starog Rizona koji poronu u more, a za njim i rastinje okolja. Tada i maslina isčeznu, a doseljeni Serboi vijećali zadugo oće li dizat novu maslinsku goru. Vijeće im prekinu jelinski kralj.

I aj ti budi pametan, pa odvoj istinu od legende. Bolje ih ne dirati, ili kad već hoćeš, nemoj po svojem.

Često se u Boki kaže: diko, diko moja, on je moja dika i pofala. Dikan, ej diko.

I ma gdje se našao taj poznati atribut, označava nešto uzvišeno i posebno. Poistovjećenje za božanskim – apoteoza. Majka voljenog sina uzdiže na nebo jer dosta je u njemu božanskog – nenadmašnog. On je njen zaštitnik – njena dika:

– Čekaj-čekaj, znaće ti Bogorodica čim se vrne moja dika – pravednik i veliki zaštitnik.

U ovakvim slučajevima, i patrijarhatu, boginja Dike je muškog roda.

Istraživanja o srpskom korenu, nema sumnje, uzeće nove zamahe i pravce ka zemlji Hanan i narodima kojima je Mojsije prijetio uništenjem.

Sebe nazivati izabranim narodom do sada su mogli jedino Židovi.

Ne samo laička predstava smješta Boga i njegovog Sina na nebo, odakle naziru zemaljske nepravde koje se množe kako se primiču proročka vremena Otkrivenja. Pogled u nebo pred kraj milenijuma nije samo radi toga što "veliki satana" sipa po svijetu odozgo otrove. Nebo je nada u kome se vidi spasenje. Odatle Srbi za sebe kažu da su nebeski narod, što će reći neuništivi, vječno živeći narod. Netačna je paradigma pjesnika i nihiliste, i potirača srpskog imena, da je to narod predodređen da nestane.

* * *

Od traumatičnih misli o porijeklu porodičnog stabla i Vilotijevog "grijeha", Jaredu ne laknu. Bio je na raskršću bez putokaza gdje je stajala ucveljena Perka koja mu maše u jutarnjoj izmaglici. I Danira, pa se s njom bratski pozdravi.

Laknu mu, odluka je sazrela. Odlazi zavazda!

Ali malo zatim: U salonu, jedne kasne večeri, otkri Preradovićeve stihove

"Tuđ tuđemu, tebi tvoj priliči

Tuđe poštuj, a svojim se diči " – koji su bili podvučeni.

Na malom papiriću bio je i "prepjev" ispisan Danirinim krasnopisom:

"Svaka svome, tebi ja priličim

Njih odbaci, meni se primiči!

– Kome je namenjena ova blasfemična parodija. Ona je upala u duševne nevolje.

Misao kojom se nosio prethodnih dana se upriliči – grozna.

U nedostatku boljeg, opet je bio na Borsi, ne radi karocera, već zbog Tioda. Pozdravi starog "trozupčara" nad fontanom koji mu se osmijehnu.

Poskoči radosno i đipi na sjedalo kočijaša, uze kajase iz Tiodovih ruku, kobila pođe iz grada. Tek kad dobrano umakoše zadnje kuće proslovi:

– Oprosti, navika. Tvoj otac mi je dozvoljavao. Ljutiš se?

– Bože! Već duže mislim kako te nema, što i kolege na trgu primećuju. Sumnjaju da smo posvađeni.

– Misle kako smo još dječaci. A bilo je sjajno. Mnoge namjernike i strance smo godinama dovodili pred kolone Borse. Naveče svraćali po zaradu. Bilo je solada i za nas!

Postepeno je saznavao kad je rođen. Kojeg dana, mjeseca i godine. Utvrdio da je od nje stariji tri pune godine. Da se "dao" u "devetoj kući", dana devetog i godine devete.

Skoro da usklikne, ali iz njega iziđe nešto kao prirodni limes, kao aksiom:

– Rođen si pod srećnom zvijezdom Tiode. To su bez izuzetka provjereno dobri znaci.

– Ako je sreća dreždati pred Borsom na starom očinom kalešinu?

Da znaš, ja i ne tražim više. Naslijedio sam malu Špirtovu kuću, nekolike vinjage pred štalom da čine lad gospođici "žući". Namjera mi je da se okućim.

Zadnje je rekao kao molbu, njemu Jaredu, i nadao se.

Nijemi Veluć je prosuđivao: indiskretna prošnja ga je uvodila u "čiste vode"-"tuđe kosti" pa mu laknu, a donja vilica učini nagli skos. Za Tioda je bio siguran poznavajući starog Špirta, ali Danira! Da li još luta putevima koji ne priliče Velućima?

– Ali!

Bože Vilotije, odakle joj ta utruna. Što baš Vilotije, zašto nije Perka!

Sebe ne pomenu iako je bilo razloga.

* * *

Danira je krpila dnevne poslove. Govorila je, ali nije sigurna koliko je to suvislo. Primijeti nezainteresovanost kod jednog dijela učenika.

Pri povratku kući izbjegavala je Borsu. Poslovala je po kući, uz Perku, i uzgred pitala za braću, a mislila na njega.

– On! Pa ja mu ni ime ne smijem pomenuti da Perka ne primijeti podrhtavanje glasa.

– Šćeri, što je to s tobom? Ona vještica Katarina te pročitala.

– Kako – djevojka se strese od užasa. – Nisam pustila glasa od sebe, ni vjetru nisam šaputala.

Umalo joj ne izbiše noćne more i sladostrasni snovi. To su stanja kad se čovjek nekome mora povjeriti.

– Perki!

Obli je mrtvački znoj od pomisli te hitro napusti kuhinju. Ali se uskoro povrati.

– Viđaš li Tioda?

Mlada Velućka glasno odahnu i sjede na prvu stolicu.

– Viđam, oli sam što zgriješila?

– Katarina ti pribrokvava kako je siromašak, a ti ljepotica, da se oko tebe utrkuju kao negda oko Amalije Riznić.

– Rađe da sam ružna, cotava, da naginjem ubandu. Ja sam nesrećna majko!

– Biće prilika, Danira, ti si još dijete.

Ćerka nije željela da je udaljavaju od Veluća šljemena niti da sluša majčine divane o trijestinskim udvaračima i bogatim prilikama koje je počela ređati. Eto, neki dan se pela na tavan jer je pročitala u talijanskom časopisu kako je udesno imati dvovilu gredu u kući. Odahnu pošto utvrdi da majstori nijesu "posadili" tu udesnicu.

– Kome smetam, što me gone iz kuće?

Izmače se iz kužine u namjeri da utvrdi da li su Preradovićeve pjesme pomjerane. Jesu li "viđeni" njeni stihovi.

VIII

Morinjski kapetan Bogdan je prihvatio izazov da upravlja "Silistrijom", knjaževom jahtom usidrenom pod Virom. A uslov mu bi da bira posadu.

Iskusni moreplovac Milinović, mola cime i zaplovi izbjegavajući sprudove Bojane kod Sv. Nikole i plićake na ušću. Opra bokove broda u moru, te se veza pri meljinsko mulo.

Turi srpsku zastavu na jarbol!

– Ne može strana bandijera ovuda! – kategorični su kotorski "provedetori".

– Smetnuli ste nemanjićku državu, otkud sad brečite – veli knjaz, – a taj grad je bio jedan od centara našega carstva. Izmaglica vjekova vi pamet pomjeri. Tešto je gospodo kotorska, stvorte mi priliku da vidim crnogorsku knjaginju i vašu negdašnju zemljakinju Darinku Kvekić, narečenu Petrović – Njegoš. Te, drage mi učitelje i prijatelje trijestinske.

– Vaša planinska knjaževina nema mora. Što će joj onda brodovi. Svoju zastavu ističite na "crnogorskom moru". No, radi obzira, a slijedeći vječito dobre namjere ećelence Republike, Njegovo Carsko i Kraljevsko visočanstvo – Car Austrije je odobrio da učinite namjeravanu posjetu Mlecima i Trijestu pod vašom – srbskom zastavom.

Ne časite časa jerbo vam skuriva dozvola.

* * *

Ljeto prije, pop Ilija, knjažev vojvoda – žestoki Plamenac, stupi nesigurnom nogom na palubu Marinovića vapora za Krf. Odatle se prebarka redovnom linijom na Zlatni rog Vizantiona i Sv. Sofije.

S unutrašnje bande, u fudri džamadana, mirovala je knjaževa povjerljiva "karta" – interpelum sultanu Abdul Azisu smješten na tačke četiri.

Na jedan:

Ruši kulu na Visočici kraj Spuža dignutu na graničnom kiljanu;

na dva:

Miči vojsku s Veljega Brda, za uživanje pipersko;

na tri:

Skrajni vojsku sa crnogorske granice;

na četiri:

Pomakni granicu sa Banove Glavice na Srebrnu Glavicu.

– To toliko zasad – pomisli.

Knjaz je znao koga šalje, jer, taj se neće zavesti u svekolike zamke turskoga žreca i evropskog uljeza.

Popov zavjet je bio da vidi Sofiju Svetu oskrnavljenu. Poharanu od mnogih. Izbliza osjeti ima li krivde kremanski prorok kad navješćuje Mihajlov dolazak!

– On će da kaže zulumu – dosta!

Ilija bi da stane pred grob Dandola-slijepca, koji u "Mitranskim orgijama" Gala, razori Carev grad za kojeg Dante u "Raju" kaže da je Konstantinova velika pogreška.

– Božji grešnik Enriko, ugrabi konje svete. svece i blaga te piratskim lađama zagna na zapad. Da čine diku zavađenim narodima, koji će docnije svijetu vratiti kopijama renesanse.

Sam osta na poprištu velikog nedjela, gdje i danas grmi iz groba i ispod amvona Svete:

Hranite Turka na Bosvoru

Da drži Rusa u zatvoru

Kosti moje nek su vam znamen

To je po volji i papa

A m e n!

Suza se krenu popu, ćaše orosit grob. Trgnu se vojvoda u crnoj rizi, mačem presječe suzu na dvoje.

Na oltar pade dio, drugi se spusti na amvon. Da ište sa svetoga stana proročkom Mihajlu pristup.

Pop "Plamen" tad posta naredan vojvoda da ište velikom žrecu, male na zemlji stvari.

Sultan Azis ga primi carski, ali pošto mu virnu u "kaljak", a Veliki vezir, osmotri i stima hod.

Vodaj ga po Zlatnom rogu u pratnji Rusa Ignjatijeva. Priznaj mu što ne iskati šćaše:

– Prebarkat će kiljan s ćuvika na brdo, puškomet ima da bude u dalj.

– I da se odobri vapor knjazu za neđeljni vijađ po ozeru!

Abdul sultan Azis – Allahova ruka na zemlji, uvati tugu na licu gosta. Dođe mu na pamet jazuk i razur. Javi se rahmetli Lazar, janičar, kolac, Sula, Mehmed II te cimnu zlaćanom resom.

Evnuh izniče niotkud ko Aladin iz lampe.

– U harem s njim, nek z blize zaviri raj.

Rus mu i tu pri ruci, da bude tumač i "duma". Pritvrdi bumašku, ovjeri "matrikul".

– Što oj Ignjate brate! Pi, đavolje bruke danas sa mnom.

– Sultanov harem ne smiješ odbiti, jer ti je učinio najveću čast.

– Moj gospodar je nestrpljiv, generale. Valja se odole micat što prije. Sjutra ću driješat "Silistriju".

– Turskom posadom u Jadran! – čudi se Rus. – Slabi su mornari, vojvodo.

– Mniš li e ću napuštat brod!?

Ja sam gospodarev vojvoda!

Plamenac je s turskim mornarima zbrajao daće i nedaće. Sa sidrišta Roga do Godinja na jezeru "plovili" su kao Enej na Siciliju. Primicali se talijanskoj obali, upadali u olujno nevrijeme. Kad su kapetani gubili kontrolu nad sobom i brodom, on ih je nevoljan tješio da istraju. Prebolovao nasuke po Bojani, havariju kod Šin Nikol. Odahnu kad Milinović stupi na brod.

– Vala kapetane, neka ti je alal jahta i komanda. Aj, sa srećom ti bilo. Ispiše po dvije šćete za dobar put Vojvodi, koji se veseo udalji držeći sablju dalje od zemlje.

Vladarsku namjeru ka Veneciji i dalje u Trst. Nikola je ozračio nadom da će ostvariti planirano pomirenje sa Danilovom udovicom.

I učiniti snažan utisak postojanja, u zabitom balkanskom "osoju" ako "izveze" kneževinu na, ako Bog da, srpsko more, taman i darovanom lađom, i u trenutku uspješno obavljenog diplomatskog posla na Porti kojeg je ostvario čovjek od rijetke stime, Plamenac.

– Valja utržit’ posa te dokazati knjaginji da se može i s vragom, ispravljajući Danilove pogrešne procjene, kad se ono zagna na Turčina. Umalo ne ojde i samo Cetinje, jer ih jedva fermaše kod Dobrckog sela.

I više od našije svađa, biti na pljaci skeptične Evrope nužno je, iako je odavno trsila ahejske izvorne starine i ključeve nastanka bijeloga čojka. Ne samo trsila, no ih razarala odkad se podvriježi Rimsko Carstvo, a iz jelinskih temelja je izišla. Rušilačka satana je kusala mržnju bljujući je zatim prostorima Vizantije.

Naš, balkanski pogled na svijet, začinje se na razvalinama dva carstva: vizantijskog i srpskog. Kad smo trpjeli poraze, kad nijesmo imali države, đe je nestala sila koja bi potporila i osovila osnovni smisao priznavanja Božjega prava Istoku da upravlja ljudskim sudbinama.

* * *

Iz srca Evrope Japetov sin je prkosio jelinskom "sionu" da bi pomogao izvoru i vrgao ga spoznajnom visu koji je jednom kazan Noahu. I on je primio nauk o izvoru, zato uputi trećeg sina gdje se rađa svjetlost, i gdje neće zidati "vavilonske kule", pa ni "Golubica" ići u nebo.

Slavna Grčka je dala istočnu ambroziju, pila asirski, vavilonski i sopstveni nektar, dok joj Rim ne rasturi zagrađaje i ždrijela, koja su već bila načeta čestim upadima Persije. Monoteizam dokrajči grdnu rabotu.

Lomove je zadugo ispravljala Vizantija, ali je potkupiše "mandragorina čeda" nadahnuta opojnim mirisima koji od umnika prave sićušne alraune što će ovladati svijetom. I tako nije uspio Veliki Konstantin.

Podigao jeste, ali je sa zemljom sravnio agarjan i zapadna pizma, pomjerajući odbrambenu stvarnost na Pirineje koji su jednom pucali.

"Silistrija" klizi uljanom ravni Jadrana, knjaz oslobođen domaće more, primiče se omiljenoj poltroni pri brodskoj komandi. Na malom, fino rezbarenom stočiću, u istočnjačko-islamskom stilu, čeka ga "Paradizo". Platnena traka razgraničenja zaustavila se na strofi:

"Kad Konstantin krenu orla smjerom

Protiv sunca i protiv mu leta

Onim što veza Laviniju vjerom

Pre dva vijeka osta ptica sveta

Krajnjem rubu evropskoga svijeta".

– Viđi sile što "Pakao" stvori! I u "Raju" ne prašta, no opijen čudesnijem napitkom ruši smioni pokušaj velikoga vladaoca da skrajne tokove propadanja i vrne uzeto Istoku Zapada.

Đe je istok no među izvore

Ko i zapad što je na uvore

Sve se vrti, na prvu se stavlja

I sunce se od istoka spravlja.

Grčka krv i misao je porodila Rim i carstvo. Pjesnikovo vezivanje trojanskoga dobjega uz patriciju Laviniju jes’ nužnost spasenja Evropljanina od potonuća. No, ne bježanjem ka zapadu, već vraćanjem izgubljenog, simbiozom velike ere politeizma i najboljih tradicija hrišćanstva, naročito u kulturi.

Materijalne i duhovne naslage Grčke i Vizantije umjesto da objedinjava i pothranjuje, Rim nemilosrdno razara pa će u vječni mrak utonuti Korint, Krit, Kadmeja i veselje atinsko.

I što će se dalje zbivati?

Kad propadne svemoćni Rim, nestane Vizantija, razbije se monolitnost Katoličke crkve, nastupiće kratko otrežnjenje. Ono što su njihovi preci razarali, entuzijasti će otkopavati, čeprkati stoljećima i odnositi pod svoja monumentalna zdanja, ne bi li u fragmentima bar, kazali svijetu zajedničko evropsko nasleđe.

Pokušaće vratiti dug u sjaju humanizma i renesanse.

Jelinsko podzemlje i zemlje traži svoje uzete bogove na zemlji i nebu. Grešan je onaj ko razgrabi i prevede na svoje: Paladijum, Tezeon, Megaron. Sruši Menelajeve dvore u Sparti i zlatne Midijine pragove Frigije, pusti "kisele kiše" na Akropolis.

Or’o je ’tica istoka i visa!

Osporavaš poeto "Pakla" obnovu Istočnog carstva, i strepiš što Veliki Car "odredi mjere, razvuče užad po zemlji, udari kamen ugaoni"! A ne zadrhta da će jednom (iza tebe) agarjan podnijet račun Evropi za "njegovog" maloazijskog Zevsa!

"Ne brojte oblake mudrošću", slavni pjesniče. Zlo činjenje ne pravda se orlom, ostav ’ticu nek se s visom druži.

Javite Istoku da je "Zapadni koncil" priredio "edikt": o povratku bogova i zvijezda. I svi će ih od tada zvati pravim imenom. O rušenju Vizantiona – Careva grada i uzetim konjima Sv. Sofije. "Edikt" priznade seldžučku pooaru Roga, "kadenu mundi" bijelog čovjeka. Zaključi na kraju kome pripada Carstvo, i dokle sežu njegove sjeni.

A Istok neće poteć na Dioskure, s Kampidolja i "vječnoga grada".

Ako ne bude tako, sij će na sve prijetnja Gospodnja ko negda:

"Zatres ću nebo i zemlja će krenuti, i svak će poći za svojim narodom. Ko se mimo naroda nađe, teško njemu. Ko se nađe na krivom mjestu, biće ko Sodom i Gomor, kad ih Gospod satre."

HABET VOBUS!

A POSLE TOGA, UZDAM SE U SILU I BOGA, EVROPA ĆE SE ODBRANITI KAD ZEVSA BOGA VRATI TAMO GDJE JE BIO I KAD CARSKI GRAD PONOVO BUDE NjENO PRESTOLjE!

– Kako je čovjek vozvišeno slobodan kad drugome premjera krivdu. Poteže pravdu koja se vidi i čuje s niza i visa. A kad se svoje krivde laća, "nema se oko šta", ona je mrva ili su drugi oko nje grintali.

Pozdravi Bogdana na komandnom mostu, izmijeni dvije, i odmirova vječnost. Milinović se udalji od mjesta gdje "sijevaju munje".

Knjaževstvo uhvati điradu-dvije, da bi na kraju popunilo omiljenu sediju. Muči ga susret sa snahom.

U suštini Darinka je nesrećna žena. Veselo i bezbrižno tršćansko djetinjstvo i djevojaštvo prekinula je udaja za prijekog čovjeka sa kojim je namjeravala provesti život, ali i početi zapuštene nacionalne poslove o kojim je slušala u roditeljskoj kući i školi.

Danilo, prvi svetovni vladar, tankog iskustva u vođenju poslova male kneževine ni od kog priznate, tražio je pomoć i utočište kod srpske zajednice u Trstu. I našao je na sve načine.

Darinka, puna mladenačkog entuzijazma i patriotskog zanosa, pokreće skromne sile oko cetinjskog dvora i tvori pomake u opštem izgledu najužeg okruženja, i u ophođenju. Dnevnoj komunikaciji se poklanja dužna pažnja te se ubrzo čuje francuski, prvi diplomatski jezik Evrope. Bilo je zavidnih planova.

Nenadna smrt njenog čovjeka ugasila je polet i oduzela joj započete nacionalne planove. Smrt oca u godini udaje je drugi veliki udarac. Kvekićeva bogatstva nemilice su rastakana pa joj je i porodica bila na brizi. Sve je krenulo protiv nje i njene političke samostalnosti koju je uspješno izgradila za kratko vrijeme zajedničkog života uz kneza.

Sumnjičena od mnogih, i velikog vojvode Mirka, činila su je suvišnom – nepoželjnom personom u sopstvenoj kneževini i domu. No, ona se nije mirila sa "poklonjenom" ulogom, iako joj Nikola u početku nije zagorčavao život radi čega je imao ozbiljnih otpora u Kneževskom savjetu. Ali i on, nepovjerljiv, činio je česte zaokrete, izazivajući kod nje netrpeljivost i podozrenje.

Sredina koja je malo cijenila, tjerala je knjeginju u očaj i česta odsustvovanja, da bi se 1867 g. konačno oprostila od nje.

Za hudu sudbinu, na kraju, krivila je Nikolu, čija je vlast bila apsolutna. On je ignorisao i omalovažavao njenu vizionarsku misiju u Beogradu, koju je brižljivo pripremala.

– Da li su uopšte željeli tijesnu saradnju, – pitala je sebe i arhimandrita Dučića – ljudi kojima braća pripisuju spartansku herojiku, a oni je drže istinitom, i gordi su. Ili štetnom metaforom – kako im odgovara – jesu li za dogovor?

– Pokrećete osjetljiva pitanja vođstva i prestolja. No, valja da vodite računa o dihotomiji nacije i države koja je snažno izražena, a država u državi se ne može održati. Istorija će pokazati kako smo sudili.

– Mitska junaštva, narodne pjesme i Njegoševa poezija, odredili su srpski pogled na svijet. To je opilo dinarskog gorštaka, posebno u Crnoj Gori, te se ravna sa starogrčkim herojima. U takvom nacionalnom okruženju biće pokretano pravo na kosovski mit, isperivane "specifičnosti" prema cjelini nacionalnog korpusa; tako što nijesam primijetila kod Srbijanaca. Da li se radi o želji "malih" da Beograd drže na otstojanju, ili se misli da su svi odreda pozvani junaci – Spartanci! Neki "gornji" ljudi – nadgornjana klasa.

– Poistovjećivanje sa podvižničkom herojikom, samo po sebi, nije na putu srpskom interesu, ali pretjerivanja mogu biti opasnost i klica budućim žestokim suprotnostima – okonča misao arhimandrit Nićifor.

– Crnogorsko-srbijanska podozrenja niču iz dvorskih korova i bunike, pa će prerasti u bolesnu prepreku budućoj jedinstvenoj državi. Njegošava kletva o činu izdaje iz ozračja velikaškog i kneževskog je proročanska. Dihotomija o kojoj govorite će raspolutiti plemena. Osjećaj dvojnosti vremenom će istisnuti jedinstveno i jedno, a isperivaće posebnost kao zakonomjernost i pravilo.

– Da, i "naukovaće" se da prvo nije ni postojalo, udvoričkom praksom stvoriće "novi svijet". Desetljećima će progoniti srpstvo svaljujući na njega žestoku anatemu.

Ogorčena Darinka savila se u Veneciji, daleko od ognjenog nepodnošenja. Ništa čovjeka ne može konsternirati kao uzaludnost napora i razočaranost u sredinu za koju si držao da je postojano tvoja, da ne napušta ideale predaka, kojim se posvetila svim svojim bićem.

– Ali, on dolazi! Spreman je da impresionira okolinu lađom koju je primio od Porte, da zaboravi Danilovo pregalaštvo u ratu.

Ne hvala, neću se popeti na taj prokleti brod.

Što ga je krenulo na put?

Taština i samoljublje velikog knjaza Crne Gore i Brda koju "izvozi" u Evropu, i potreba da svrati kod trijestinskih Srba. I na kraju, u tom zapadnom svijetu je jedna od njegovih knjaginja, o čemu će naširoko raspredati velike evropske novine. U Trstu, zna se, sačekaće ga razdragana srpska kolonija što nije čudo jer njenom rodnom gradu dolazi u posjetu slavni đak škole koju je i sama pohađala.

"Silistrija" se bližila Veneciji, a knjaza je intenzivnije opsijedala Danilova Udova:

– Nadanje mlade knjeginje sasjekla su atentatorova tanad na kotorskoj rivi. Njeni planovi mojim dolaskom su isčezli, a ljudski je što me ne podnosi. Veliki državnički planovi su nestali, ambicije uništene. U odnosu na Srbiju i Beograd se istrčavala šteteći mojim i crnogorskim interesima, što joj je grubo stavio do znanja vojvoda Mirko. Njegovo miješanje u suštinu odnosa nikada mi nije oprostila, vjerujući kako je on moj glasnogovornik prema propaloj stvari sa Beogradom.

A uložila je znatan napor i žensku upornost da zamisao privede uspiješnom kraju. I kad smo joj ograničili ambicije, umalo ne izbi nevolja jer se namjeravala javno politički distancirati od dvora.

Darinka će skapat rad istine, a pogrešno misli kako bi Srbijanci za nju izginuli.

Nutarnja nesloga je za nas najžešća optužba koje je svjesna Darinka. I za nju optužuje isključivo mene.

Okružuje li me hijerarhija obzira i funkcija kojoj sam i sam doprineo. Savjet, vojvode, serdari, kapetani, sva ta dugogodišnja građevina stavlja se pod sumnju, jesi li maka i škalju.

– Arhimandrit Dučić je optužen za tekst "bokeškog" Proglasa. A nagađalo se da su mnozina skrojila tu famoznu optužnicu – razmišlja Darinka u vrijeme Nikolinog ulaska u Mletke. – Prema meni je "određena" tiha indignacija i tolerantno pobijanje. Tišina kojom sam okružena govori sama za sebe. Ukazuje da su sastavljači provaljeni a ja osumnjičena.

Je li Nikola primjenio oprobanu taktiku, isturanja vojvode Mirka, a sam prao ruke od direktnog obračuna? Zato je održavao dobro raspoloženje prema knjeginji. Diplomatski i kavalirski, nema šta; takav obračun, a imati snage i strpljenja očekujući svoje vrijeme, može samo iskusan vladalac koji sve konce drži u rukama.

Obračun je žestok, ali arhimandrit insistira na detaljima koji treba da ukažu na dubinu protivurečnosti kneževe vladavine. Zalaže se za otvoren napad na Nikolino "boljarstvo" i dvorski egoizam koji je odbacivao srpske interese ostvljajući ih za "pogodnija" vremena.

– Zabluda o jedinstvu razbijena je nakon mog povratka iz Beograda. I saznanja da se Cetinje ne namjerava držati Tajnog sporazuma sa Srbijom. Za neuspijeh se pokušava uvući moja navodna netaktičnost i brzopletost koju sa Cetinja "formuliše" Piroćanac.

– "Danas je knjeginja Darinka našim namjerama potpuno odana i zato je velika šteta što svoj upliv na knjaza nije umjela održati!"

– Baš vam hvala gospodine, – uzviknu Darinka. – Ali nikada neću prihvatiti da se međusrpski odnosi rešavaju iza kulisa, uvijenom diplomatijom kao da se radi o Porti. I pored svega, ne mislim da su razlike toliko uznapredovale da se ne mogu prevazilaziti svenarodnom konvencijom. Nesrećni Piroćanac optužuje odlazeću knjeginju jer neće da produbljuje jaz nesporazuma sa onim u čijim je rukama ključ odluke. Kaže da me je izdalo žensko strpljenje te da sam upropastila obećavajuću budućnost i slogu Cetinja i Beograda.

Bila bi velika sreća kad bi se radilo o mom neumijeću!

Darinkin politički poraz na cetinjskom dvoru bio je očekivan, a forsirao ga je i "zametnuti" Proglas iz Boke Kotorske.

Borba zasnovana na integralnom srpstvu bez ostatka, djelo je rodoljubivog zanosa jednog "perifernog" Srbina čija se oštrica uvijek tanjila oko "visinskog" dvora, no namjere su postojale i na značajnim crnogorskim pozicijama, ali da se ne zanemare interesi njihovog knjaza. Ta opšta fraza nikad nije opisana, a mogla je da znači sve, pa i kraj, na takvo što Boka ne bi pristala, što je "Prčanjska skupština" jasno pokazala.

Srpska nacionalna misao cetinjskih upravljača korespondirala je ka opštem jedino ako je isticano posebno, nastalo "pravima" proizišlim iz dugogodišnje izolacije u često zamišljenoj državi plemenskog upravljanja i odupiranja perifernim turskim glavarima. Radi toga Darinkin odlazak u Beograd, bio je Nikolin "politički kolokvijum", vješto skrojen prema "emotivnom" srpstvu. Na činjenici da ako što i postigne, Cetinje neće obavezivati jer se radi o licu malih ovlašćenja i kratkih dosega.

Ona, ipak, nije žalila truda te je, pomolivši se Bogu pred ikonom troprstog sv. Spiridona, saslušala mudrosti trijestinskih Srba, uputila se ushićena preko Pešte i Bazjaša da bi prispjela u stoni Beograd, koji je oduševljeno čekao.

Cilj posjete bio je i ostao obavijen najvećom tajnošću. Veliki mirakuo^[23] je ta posjeta, jer profesionalni denuncijanti nijesu otkrili prave namjere. A sumnji i nagađanja je bilo:

O zbližavanju dviju srpskih kneževina i dogovoru oko prestola. Bilo je i drugih, ali sa kratkim dometom i malom privlačnošću. Evropske države su razapele mreže i prežale pukotine, no bez uspijeha.

Guverner Dalmacije obavještava Beč o knjeginjinom tajnom zadatku u Beogradu sa kojim je upoznata Moskva. Novine i pojedinci se utrkuju da Darinku prikažu kao knjeginju čije je srpstvo nesporno, naročito nakon što je vladiku Ilariona uputila na hirotonisanje u Sremske Karlovce, u zamjenu za namjeravanu Moskvu.

Posjeta je izazvala interesovanje i u srpskim političkim krugovima i oduševljenje naroda. Novosadski "Napredak"javlja da je knjeginja došla "da živi među svojima", a "Srbski dnevnik" da je ona tu "po važnom srpskom političkom poslu, odnosno radi pokretanja hrišćanskog ustanka protiv Turaka, jer je opšte poznato da gine za takim ustankom."

I kasnije, isti list:

"Darinka je došla u Beograd kako bi nagovorila kneza Mihaila da posini Nikolu, pa bi se na taj način Crna Gora i Srbija ujedinile."(!)

No, bila to istina – ne bila, narodni genije je vjekovima upozoravao kako su velikaši i kneževi uzrok njegovom razdvajanju. Novinar kazuje i upozorava aktuelne vladaoce kako je sve do njih, i da ne iznevjere narod.

I Garašanin se našao pozvanim da se oglasi ne bi li knjeginjina posjeta bila uspješna te javlja vojvodi Mirku:

"Suvišno bi bilo da vam kažem koliko je bio drag knezu, i nama svima, dolazak njene svetlosti knjaginje Darinke..., neka bi sam Bog dao da ovaj dolazak prinese sve one plodove koima se ja nadam i koje iz dubine duše želim..., no samo da vas uverim da ću se neprestano starati da se između Srbije i Crne Gore, sve više i više osnaže i utvrde veze ljubavi i bratstva koje nas tesno skopčavaju, i da u našim snošenjima oblada ono iskreno i bratsko poverenje koje knjaz Mihailo od svega srca želi."

Garašanin, poučen iskustvom, kao da sumnja u uspjeh misije, te se poziva na ono što ne postoji, a trebalo bi da je prvo kod braće.

Jovan Ristić, namjesnik i predsjednik srpske vlade u tim vremenima, intenzivno radi sa drugim bokeškim Srbinom na važnim srpskim poslovima, Stefanom Mitrovim-Ljubišom, o Darinkinom političkom radu veli:

"Zahvaljujući patriotskom zauzimanju knjeginje Darinke i arhimandrita Dučića... došlo je do nekog sporazuma... između knjaza Mihaila i knjaza Nikole... za sjedinjenjem srpskih plemena na poluostrvu Balkanskom."

Čemu tolika skepsa u glavama savremenika i poznatih ličnosti?

"Opareni kašu ladi", kazao bi narod.

"Neki", jer ne može istinski!

Ako ništa drugo, jedno je jasno da je borba za vlast, za knjažestvo i kraljevstvo otkrila svu nevolju srpsku. I da su nacionalni pregaoci "spaljeni" od nosilaca nasledne vlasti i dvorova.

Prema Darinkinim reakcijama i "Bokeškom" Proglasu, jasnije biva kako su raspoređene srpske nevolje.

Knjeginjino ponosno porijeklo nije imalo sluha za dvojstvo i pogubnu dihotomiju u kojoj se teško razotkriju istinske namjere. A kad i to prispije, rakcija je preoštra, rušeći zatečena stanja bez ostatka.

Pomenuti tekst Proglasa do te mjere je ocrnio Nikolu da je Darinkin opstanak na Cetinju bio nemoguć. Njegovi autori su obznanili:

"Mi članovi Srpskog narodnog društva u Crnoj Gori po želji svega naroda (!sic) našli smo za dobro i pravedno da već kneza Nikolu za našeg kneza i vladara ne priznajemo po čemu je sa svojim nevaljalijem djelima žigosan kao najveći izdajnik Crnogorskog i cijelog Srpskog naroda..."^[24]

IX

... Ima dokaza da jesu. Muški dah koji je polegao po dotrajaloj hartiji knjige. Papirić na dnu desno, skoro je satrven snažnim Jaredovim palcem.

Od uzbuđenja protrnu na pomisao o sladostrašću. Baci se na postelju očekujući da bude svaljena jačom emocijom. Smiri je sjećanje na dolazak u Tergesto starim "Arhidukom" na jedra, zvijeranja i majčinog dijaloga sa punačkom Katarinom, Jareda kojeg su Plejade krstile "erotom". Tako je o sebi govorio.

On je znači pomoćnik, "sosija" da moćnijim i pravim pomogne ostvariti erotske snove! Taj koji čini stražu dok pravi bivaju na nebu ljubavi i sladostrašća.

– Da usreći Daniru!

To je odlika ubogih pravednika koji žive da bi druge usrećivali. U njoj je plamtio gnev.

Kad je ljuta na njega, bio je Jari – Jarilo. Priglupi šušati jarac što čeka red dok se poslednji rogonja ne ispenje i prospe smradno sjeme u božansku kozu.

Ipak, znala je da će doći.

Vrijeme je tjeralo uzavrelu fantaziju da smišlja kao na javi. A onda je krv umaknula sa stražarskih mjesta i erogenih zona. Duša i tijelo su uzeli predah.

I, ono se javi, prebuja jedne noći. Potmuli tutanj je svali na pleća, i poče:

Ona u prozirnom velu, kao, stoji u "parteniju" djevica obnaženih bijelih ruku, čekajući svog Jareda da je zgrabi i snese na sedmo nebo gdje će razigravati junaka zaštitnika Veluća i svih nebeskih Srba! On izbi kad i kreščendo.

Gleda ga užagrenih očiju, a sekret se prazni i sliva niz crno runo. Tijelom jurnu božanska slast i strast naređena iz zaumlja tajne žlijezde.

"Prijapski" crni jamb sunu nagotom i vrućom. Crvena pečurka rasturi ždrijelo, pokida niti crne i crvene – kline ženske čednosti. Tutnji i tutnji po mraku, prodirući dublje i dublje. Goni vođicom, zbija kao klip paru. Kad se umiri, planuše munje nedoživljenom hukom. Ispuni stijene još širom glavom i usu božanski plod koji se slaže u tami.

– Hvala ti Bože, i to se svrši – bio je kraj Danirinog mučnog snoviđenja uz biblijskog Jareda.

X

Pismo iz daleke Indije uznemiri sirotu Perku. Tomo je izvještava da neće skoro doma. Razlog tome je posao koji mora obaviti za brodsku kompaniju. Redovima pisma legla je tuga.

– On nešto ružno smjera. Otkud nenadna briga i strah za djecu. Moli me da pripazim na njih, izokola kao da sluti.

Što je bilo domaćine, fali ti familja i dom!

– Za Proda ne brini – kaže. – On će svoje male probleme rešavati bez pomoći sa strane. Njegove duhovne i životne vište^[25] vezane su za brodogradilište. I sve dok je tako, dobro je za njega i tebe.

– Što ti se mota po glavi Tomo? U kakve se "duhovne horizonte" uvali. Moram doznati što tajiš od mene.

Sasso, kako se nijesam sjetila, on će mi pomoći.

Malo niže, pa opet o djeci!

– Je li bilo kakvije nevolja s Danirom. Čemu se Jared posvađao sa školom? A tako mu je lijepo odilo.

Djeca rastu Perka, njihove "lude" godine mogu nabasati – opake.

– Bože, što mu je. Kako je doznao za Danirine nervoze i djevojačku potrebu da se prazni. Da, baš tako!

Gazda Tomo, – tako ga je zvala u samo njima znanim trenucima, – dobro znaš da si po meni danima skakao u sadašnjim njihovim godinama. A groz neće daleko od vinjage. I njoj je prispjelo da se "pobala", još da znaš kako. Da je vidiš, poskočio bi od sreće.

Perka je kontena "otkrićem" o ćerci, pa se vrati pismu.

– Iz svake riječi izbija tuga i sumnja. I te nepoznate misli! Taman je ko Vilotije prorok!

Je li zaboga! Biće mu sjedine napale brk – zasvrbje je lice pri sjećanju na intimne trenutke te se glasno nasmija.

– Neću pitati Sassa, da mu kakvu ne izvučem. Ko zna što bi mi spakovao stari mačak – bježi od žešćih nevolja Perka.

A da je pitala, uz čašicu-dvije, doznala bi toga i van bolesti:

– Ušao unj nakav nemir otkako je jurio "svetu" kravu po Kalkuti. Čita stare indijske tekstove na engleskom. Prepolovio se! Bez ranijeg je poleta i volje. Zabrinut sam za njega – kazao bi na kraju Jovan Sasso.

Porodica Veluć-Moro i jeste bila u onom vremenu rasta kad sinovi primaju zadnje mudrosti oca i počinju da se razilaze. A on je ubrzan nedostatkom očevog prisustva koji ne može nadoknaditi majka. Ženska djeca su tu posebno prikraćena.

Da li se Tomo sjetio sličnog vremena kad nije imao od koga primiti nauk, jer Mijat je bio na vječitom putu mornara. Takva je sudbina mnogih bokeških familja.

Bogatstva koja su se slivala u kamenim kućama priobalja i poznatim palatama, nosila su u prekomorskim baulima neznanu "gagricu" punu finih kolonijalnih mirisa koja je opsenarski održavala već načeti duhovni i tjelesni razvoj naslednika. Na kraju je sve mirisalo na rastakanja i zavještanja.

Da li je Vilotijeva uzlazna crta doprla pod strmenu gredu, teško da se može dokučiti, pogotovu kod Prodovih mišica.

I neka, taj Veluć će srušiti ovještala pravila. Izdržaće da bi se našao pod krošnjom proročke šljive. Takav će na kraju tumačiti i uzeti, kao svoje, ono zagubljeno glineno pismo negdje tamo kraj Izabet Sorta.

Svima je zapisano sve!

I Jaredu da prosipa sjeme u šaku "Onanija".

– Stoji drugim na straži – ponovio je riječi koje mu je prorekla sestra. Hej, Vilotije, gdje su tvoje prepotopske zajedničke "buže"!

Istrča iz kuće i jurnu u grad. Gadio mu se život.

– Prepotopska "zajednička rupa"?

Pa to je zajednička žena – orgija.

Fino.

Plati za tu "zajedničku" gospodine. Neobično, ali korisno za mučenika i kukavicu. Kupuješ da niko ne zna.

A ljubav?

I to ću saznati, možda.

Čudno, ali ta ga je misao opsjela kad se spremao da zatisne "vilotijevku". I iznenadi se kad osjeti da sjeme nije palo na dolinu.

– Nisam kao Onan – zaključi ravnodušno. Tako. Opterećenja ovim će biti rijetka – cinički je utvrdio Veluć, ali će Perki stizati manje solada.

Pražnjenja te sorte nisu negativno djelovala na njega, ali knjiško znanje i sopstveno iskustvo, da postoje zajednička bića, žene-nadničarke, prenerazi Jareda, te se dade da spriječi svaki sestrin pokušaj normalnog života.

Krenula je sumnja i potajna osvetnička mržnja prema Tiodu. Bila je to mora. Teška borba sa samim sobom uslovljena tvrdoglavim uvjerenjem da je mora osloboditi neprirodne veze po cijenu najvećih žrtava.

– Ne može Vilotijeva krv završiti u kočijaševoj karuci! Tu bi se napunila kužnog zadaha, maće.

Kome bi je ti dao Jarede?

Nikome! Ona je kao slika. Madona. Da, ali puna ženstvenosti i života. A neće u hram kaluđerica, gdje bi je rado vidio.

Da bude žrtvovana Bogu!

Ta ga je misao opsijedala danima, i konačno oblikovala. Samo se tražio povod, koji je ubrzo došao:

– Po rodbinskom poslu u gradu boravi monahinja Ana iz Dračevice. Ona će večeras posjetiti mog muža i svog bliskog rođaka, pa te zovem da joj praviš društvo. Jer prosto ne znam što bi sama s njom – skoro je molila Katarina.

Perka nije pristala izgovarajući se poslom. U stvari, znala je da filomena očekuje obilate fagote^[26] koje bi joj isporučila pred gošćom iz starog kraja. Takav nenadni trošak nije mogla prirediti familji, pošto je Jaro prestao pomagati uobičajenim svotama.

– Evo, neka me zamijeni Danira.

Ova se možda namjeravala opirati, ali je brat pokosi smrknutim pogledom.

Bilo je kasno kad se Jared pojavio na vratima Cvijetovićeva doma, s namjerom da prihvati Daniru.

– Nisi morao – reče mu ravnodušno iznenađena sestra, i ne oklijevajući ustade.

– Ne žuri, kad sam već tu – reče pogledom koji je prikova za stolicu.

Katarina ga je upoznala sa monahinjom, mladicom čija je odijevna crnina isticala bijelo profinjeno lice.

Putem ka kući Danira ga kori.

– Kako si mogao uznemiravati finu igumaniju tolikim nesuvislostima. Što ti imaš sa ženskim manastirom.

– Perka je pričala o njemu.

* * *

Ljeto se udjenulo obećavajući toplo i mirno more. Danira je te blagodeti davno očekivala. Domaće vježbe jezika sa djecom neće imati do kraja avgusta, i škola ne radi, te će biti vremena za plažu, i popodnevne vijađe barkom van luke. Jared u zadnje vrijeme ne koristi svoju "Luciju" radi jedrenja sa mlađim ženski svijetom.

– Dosadne su, a mala je i vajda od njih – racionalno zaključuje nakon posjeta "onoj" kući. – Ali, vodi računa, – dodade, šeretski se smijući uz podignuti kažiprst.

Nije znala kome da zahvali i kako da shvati prijetnju. Od dana monahinjinog boravka u Katarininom domu, bratovljeva briga oko nje se utrostručila. Nije razumjela ni velikodušnost s barkom. On joj je skoro poklonio. Tog sjajnog brata držala je za nepromišljenog mladog čovjeka. Obećala je sebi da će mu na neki način pomoći kad i sama prikupi bar neko iskustvo koje je vezala za Tioda.

– Da, – uhvati je ježnja na pomisao – on je već nekoliko puta nježno poljubio, a i ona mu žestoko uzvraćala. To joj je pomoglo da savlada stramputice i košmarne snove koji su je ubijali skoro cijelu zimu.

Prestala se bojati žutog "kentaura" pa slobodno izlazi u grad. Ide i po bube te provjerava njihov pravac kretanja.

– Tvrdoglava mala stvorad, drže se i dalje istog smjera. Jednog dana će pred "Lucijom" izroniti morsko čudovište i ugrabiti me pred tobom, Tiode. Ti ćeš se boriti sa njim, ali ono će te odvesti po mraku daleko na pučinu. Tu će te ostaviti nemoćna. Zatim će se vratiti po mene u božanskom sjaju.

– Otkud ta priča, sjajna je. Ti i pripadaš bogovima – govori zagledan u modre devojačke oči.

– Bube je ponavljaju skoro od djetinjstva.

– Bube! – začudi se mladić i naglo je zagrli.

Tiod, kad je želio imati slobodne ruke, dizao je "Luciji" malo "latinsko" jedro, a ona bi klizila ka pučini. Ovog puta Danira je bila uporna da mora ranije kući, pa se mladić prihvati vesla muteći duboko po krmi.

Perka primjetno nemirna dočeka ćerku:

– Traži te brat. Nekoliko puta se spuštao ka sidrištu. Bio je i kod Lanterne da zamjera more.

– Šta je htio tamo. Biće mu treba barka!

– Mami se što izlaziš sa onim, kočijašem.

– I ti si počela.

– Jer drugi ne prestaju, pa moram i ja urijetko, iako vidim da je zaludnja rabota. Katarina mi je dosta toga kalumala. I pred Jaredom.

* * *

Brat se mjesec dana sklanja od nje, ali ta zna da joj je za petama, kontroliše i prati joj izlaske iz kuće. Izmučena, smisli da porodičnu nevolju povjeri Špirtu:

– Da, sirotinja. Ali ću se truditi da te usrećim – reče beznadežno tužan.

– Štooo! Nudiš mi čvrstu vezu!

Ovaj je molećivo pogleda.

– Nisam ja za to. Ne poznaješ me, kakve bi koristi imao od toga. Meni je prijatno uz tebe i to je sve.

– Baš si me obradovala.

Pretpostavljaš da stražari pred lanternom?

– Gleda kad prilaziš uvali. Sačeka koji tren, o ono ti izbijaš u kupaćoj opremi.

– Doskočićemo mu. Od danas ćeš se izvoziti sama.

Danira streknu – mora da sam ga povrijedila. Rijetke su djevojke koje će stupiti u vezu sa nepoznatim momkom radi tamo nekog formalnog društva. Nisam ni radi drugog muškarca iz bliže Tiodove okoline. Istina, druženje sa njim mi je istisnulo noćne more. Ali, i pored toga, svih priča o sirotom malom kočijašu i "Žući", ja sam pored njega. I najbolje je ako se nastavi. Ta, on mi je jedini oslonac.

Obrati mu se upitnim pogledom koji je tražio brz i precizan odgovor oko doskakanja bratu, a opet, nije željela insistirati iz bojazni da ne bude konačni razlaz.

– Evo kako – učini mali predah kao da provjerava suvislost poduhvata. Kad se uvjerio da od onog što namjerava iznijeti nikome ne prijeti opasnost, nastavi:

– Poslužićemo se Špirtovom garbitačom sa fijakera.

– Da? – bila je zbunjena, ali je važno da će nastaviti.

To što nije razumjela kakve veze ima njen brat sa kočijaškom lampom, nije toliko bitno. Ali ustrajan pogled natjera Tioda da nastavi.

– Biće to signalna-obavještajna lampa koja će kazivati položaj broda.

– I?

– Kad dopreš do određene tačke, smanji brzinu; tada ću krenuti od obale plivajući ti u susret. Dabome, ti ćeš i dalje odmicati krmenim veslom. Znam da tu nisi bogzna vična, ali snaći će se Veluća, ako je u njoj bar malo emocije.

– Eh, lukavi pajano, – pomisli ushićeno djevojka – ne misliš da je sve razjašnjeno?

– Svjetiljku ćeš okačiti pri jarbol, na dohvat ruke, radi lakšeg manipulisanja. I mora da bude bliže palubi zbog boljeg uočavanja rasporeda svjetiljki na ribaricama i drugim plovilima čija su svjetla dignuta na jarbolu. Važno je da očev stari fero baca jaču svjetlost, i druge je boje. Pri povratku lampu ćemo skloniti pod provu u tvoj ribarski pribor, na sigurno. Uostalom, napustio sam noćnu službu pa mi fero i ne treba.

Ne prilazi obali već jedri uporedo s njom na pristojnom odstojanju, kako ću te lakše uočiti. Kad priklopi noć, uždi fenjer, te pomalo kreni defora^[27]. Upaljeno svijetlo biće ti znak da sam se uputio k tebi. Kad ocijeniš da si se dovoljno odmaknula, uspori i održavaj smjer.

Danira ga je ukočeno posmatrala. Bila je ushićena predlogom, unaprijed doživljavajući čudesni susret na moru.

– Da, nismo mi obični ljudi, niti prost svij... par, – prepade se i od pomisli.

* * *

Jared je žurno napustio "zajedničku bužu" ne bi li zatekao Daniru "in flagranti".

– Opet je "ispario". Služi se bezočnom podvalom, lukavi konjušar! – viče Jared sam pred Lanternom, obazirući se nije li koga.

– Ima tu nešto! Zašto se Danira izvozi isključivo pred Lanternom. Kao da draganja izgubljenu dragocjenost. Hm, ta ako ga voli, i jeste dragocjenost koja se ne može uporediti ni sa kakvom drugom.

Udaren saznanjem, izgubljeno zuri u zamišljenom pravcu gdje bi se mogla nalaziti barka.

– Imaju drugo, jače signalno svijetlo!

Genijalno!

Nesrećna Perka uvjerava Jareda da joj je svega dosta.

– To što imaš, reci njoj. I, ako se je ne okaniš, žaliću se Produ.

– Taman posla, Perka!

* * *

– Ada do grla sam se uvalio u kaljugu, ali ništa zato.

Očekujući sestru s novih izleta, žestoko suče duvanski dim.

– Pušiš? – reče mu pri ulasku u sobu, gdje se nameravala skrasiti od njega.

Postade joj jasno da od odmora mora odustati.

– Zadavaš mi brige, Danira! Sekiram se i pušim. Da je Tomo doma i ja bih išao za svojim poslom.

– Crče zbog mene, je li?

– Počela si da samuješ uz noćnu tišinu i mrak na moru? Otjerala si Tioda?

Značajno je pogleda, pa će otkrivajući njenu zbunjenost:

– Znaš šta. Odlučio sam ukazati Perki na nešto u vezi s tobom. Potreban ti je duži odmor od silnih uzbuđenja i napornog rada u školi.

Radoznalo ga gleda, ali ne sanja u kakvu provaliju želi da je uvali.

– Ta "silna uzbuđenja" i naporni rad nisi preživeo ti, a ja se u njima osjećam životno i ne bi ih mijenjala. Tebe, ako što muči, odskakući do Venecije.

– Ona ga izaziva. Upravo je počelo od Venecije i njegovog povratka kući, na omladinskoj zabavi.

Da li sam u pravu?

A ti da skokneš do rodnog kraja i potražiš prave bubamare. Ne bi bilo zgoreg da trkneš do manastira u Kutima i pozdraviš se sa igumanijom Anom.

– Moj brat je smiješan. On bi da me odvoji od porodice, navuče mi crnu monašku rizu i sandale – pomisli Danira.

– Hoću da živim, čoveče! Da usrećim sve oko sebe, da imam mnogo djece. I to odmah!

Ali, ipak je saslušala bratovljeve sumanute ideje o svom budućem životu i prekratila dileme vezujući se za sudbinu koja se zove Tiod.

Prema bratovljevom predlogu je pribjegla lukavstvu:

– Znaš što Jaro, – tako ga je zvala u prilikama kad se željela dodvoriti ili kad mu je poklanjala posebnu sestrinsku naklonost, – razmisliću.

Bilo bi sjajno da se nađem pred razvalinama crkve Sv. Ilije na Peraj Lokvi pod kojom puca pogled na plavi vodeni lavirint Zaliva.

– Dogovoreno, nemoj reći nikome, ni Perki!

Jared ugasi tek upaljenu cigaretu te se zadovoljan uputi na počinak.

Taman je trenuo, a nešto ga cimnu:

– Ona me obmanjuje, grabi vrijeme. Znam te, Veluća!

Kani se da iskoči iz kreveta te onako u donjim gaćama hrupi kroz prozor u sestrinu sobu da bi joj kazao "dobro veče".

Što namjeravaš lukava Vilotijevko! Hoćeš da umakneš prvim vozom za Vijene. Je li ti kočijaš našao posao? Kazao ti je da ćete živjeti u bečkom Novom Mestu, a on će se vrćeti svojim udobnim kalešinom, u odori sličnoj perjaničkoj onog crnogorskog kneza što se vidjela u trijestinskoj luci.

Zakupiće teretni vagon za kobilu i karucu, koje će u Vijeni dočekati prijatelj starog Špirta, kako se ono zvaše... Paver? Ma ne, – Pfajfer, koji će sve srediti do vašeg dolaska. Vi ćete koji dan postojati pa se izgubiti brzim noćnim vozom, da ne kažete ni Perki!

Priznaj, da ste tako smislili!

Elegantno se obuzda jer ga omete sestrina riječ povjerenja.

– Izrekla je ona četiri slova. J a r o, slova čvrste vjere. To se ne baca u smet.

Vrati se u krevet i zaspa bez snova.

XI

– Ke mirakolo kara mia. Tuta vićinanca diskorre o tom prodiđu koje se imbarkalo kon sinjorina Danira pod Tergestom^[28].

– Kažem vam Matilda, Perku će inkolpati kad joj spjegam novitadu.

– Ćertamente, Dio mio^[29]. Cijeli grad je uzavrio pričajući o morskom prikazanju. Čudovište iz Loh-Nesa se preselilo u more!

Grad se jednovremeno tresao od smijeha i straha. U Danirinoj barci viđena je prikaza, čudovište kao, recimo: tenjac, morski đavo, neka neodređena i nedefinisana sila, po jednim, a drugi su govorili da je u pitanju morsko čudovište obraslo u sitnu živež: lumpare, priljepke i malu stvorad. Tijela podobiju šatorskog krila. Šareno!

Mali grad, te se vijest munjevito širila. Iza ponoći su ga otkrili ribari, a peškarija je ranom zorom "štampala" opise. Prosulje su prigorijevale, smrad izgorene ribe širio kaletama, dok su pretile domaćice vježbale maštu prema susjednim prozorima.

– Što zboriš, kukala? Je li se iskrcao na rivu? Kažu da je nalik čeljadetu!

– Podobiju njega, a jopet nije. Tijelo mu je obraslo u sivu pjevu na sliku čičaka, velike uši, široki rogovi kao u jelena lopatara.

– Bože me prosti, Matilda. Hoćete li sa mnom kod Velućke da potvrdite iskaze očevidaca.

– Što bih ja tamo, jedva da poznajem gospođu Moro. Kako da potvrđujem i objašnjavam kad tu fantazmu nisam vidjela.

– Zaboga, Matilda, nisam ni ja! Ali jesu drugi, cijeli Borg. Stamane^[30] je zapažena u crkvenoj porti, a potom su paljene svijeće, ne bi li nas Višnji sačuvao.

Tog popodneva Perka je proklinjala sebe što ne pođe u spenzu, – ovako će joj Katarina do kasne ure "suprešavati" kosti novostima iz okoline. Mirakule iz Venecije. Pobrojaće vjeridbe, ženidbe, razvode. Vanbračna začeća i mulad.

Evo i Matilde! Uprla i ona da priferma. Bolje, bar me pred njom neće intregavati o Jaredu i Daniri.

Razgovor se otegao i pored očigledne namjere gospođe Matilde da valja kretati. Katarinini monolozi gonili su u dosadu.

– Apropo ultimog novskog jedrenjaka, koga su za male pare trsili Turcima, tvoja Danira navigaje latinskim jedrom, kao da se priprema na vojnu. Paseđava već danima pod Starom Lanternom.

– Zaboga, madam Katarina, zar nije vrijeme – molila je Matilda.

– Da, draga Perka, čitav Tergesto je na nogama.

Matilda užasnuta gleda u Perku, rukom na usnama da ne bi kriknula.

Ova je mudro ćutala jer je znala da je napad tek počeo. Sve do sada izgovoreno bila je predigra koju je gošća izgubila, jer je Perka izbjegla sve vješto postavljene stupice.

– Dosta što te izblamirala sa kočijašem, ali, ovo novo je i suviše.

Perka je gledala u bijelo i nije joj davala povoda za teatar kojeg je željela prirediti pred Matildom. Ona se opet ukočila od straha.

– Čula si već, to čudovište posjećuje Daniru u barci, nakon čega oboje nestanu u unutrašnjost brodice. Vele da ima bodlje. Mora da ti je ćerka puna ranica od dodira sa tim kvazimodom.

Bože moj, što sve nećemo doživjeti. A zgražavali smo se na Kurtovićeve postupke oko Kazanove i one..., kako se zvaše?

– Vijoleta – pomognu joj ravnodušno Perka.

– E da, i onda nestanu netragom na pučini. Grad se pita da li ti ćerka noćiva pod očevim krovom.

Jared je u dvorištu razgovarao sa Prodanom, ali kad ču da u salonu govore o Daniri, primače se prozoru i sjede na pižuo, uz zid pročelja. Katarina se sprema da udari "teškom artiljerijom" neće li domaćicu primorati na kalijergu^[31].

– Zbilja, ko bi se nadao, nedodirljiva Veluća nosi njegovo dijete. Mirakuo bogami!

Matilda se zanese na stolici, ali se nekako uspravi blijeda kao da je posjetila smrt. Perka joj priskoči, dok Katarinu ne udostoji ni smrknutog pogleda.

Jared se pretvori u uvo.

I, konačno, Perka prasnu u neobuzdan smijeh.

– Da, da, draga moja, trudna je sa prilikom koja izlazi iz mora i nalik je nilskom konju.

Mašta gospođe Katarine je iznalazila nove oblike te pojave na barci Veluća:

– To rogato čudovište je obljubilo tvoju ćerku!

Domaćica se pokuša skrasiti u Matildinim očima, gdje ne nađe utočište jer se tamo srela sa užasom.

– Jeste li došli da budete svjedok optužbe!?

– Ja – zaprepasti se Matilda. – Zaboga, što da svjedočim, pa ja ništa nisam vidjela, ali se priča u gradu.

– Da se moja ćerka u društvu "nečiste sotone" provodi u barci i pred tolikim svijetom?

– A ko to priča? Da nije Katarina?

– Da!

* * *

Kockice su se složile. Danirini zagonetni noćni vijađi su ukazivali da su doskočili Jaredu.

– Svjesni da sam ih pratio, pribjegli su lukavstvu. Tiod je čekao pod stijenom na obali. Za to vrijeme Danira bi izvezla barku iz luke upotrebljavajući jedro uvijek kad je imala vjetar. Potom je skretala na jug ka Staroj lanterni držeći se utvrđenog odstojanja od obale. Čekala je noć, kad bi se palilo i drugo signalno svijetlo na jarbolu. Čudo kako ga nisam zapazio, a služilo je kao orjentir nekome na obali, tačka za kretanje i držanje pravca. Druga, manja plovila obično imaju malo orijentaciono svijetlo.

Tako je! Snažni Tiod je plivao ka svojoj Daniri da bi ga ova u pogodnom trenutku primila u čamac.

Otkud ribarima utvare i čudovišta?

Moja stara pelerina sa kapučinom kojom se Špirto koristio radi utopljavanja. Taj prostrani ogrtač djeluje kao krabulja. Dodaj tome nešto straha i mašte pa će izbiti rogovi. Gole ruke provučene kroz izreze na platnu, kad je "sreće", su snažne peraje.

A ja mislio kako se Danira oprašta od ljetnjeg Trsta pripremajući se za usamljenički život monahinje. Da bi me obmanula, upotrebila je najjače oružje, zakloni se imenom Jaro! Nije! Kazala je da će razmisliti.

* * *

Bratovljeve oči bi je pratile i po mraku. Držale ukočenu, pa taman se udaljili miljama.

– Nema svrhe od ovih susreta, bar na neko vrijeme. Valjda će nas jednom ostaviti na miru.

Niko Daniru nije mogao odbiti od fijakeriste Tioda. Ni podozrivi pogledi ulica predgrađa, zadirkivanja mladosti na plaži. Ni Perka, koja joj je držala bezuspješne, predostrožne vakele, usmjerene više da zaštiti sebe nego što je računala da će odvratiti ćerku. Pošto nije sugurna da se tu radi o Tiodu, tražila je priliku da izmami ćerkino priznanje.

– Dobro, zaboga, dijete, ko se noću penje po Jaredovoj barci. I pred tolikim peškadurima! Zbilja si šenula.

Koja su to čudestva da se i grad splane.

Danira je držala Perku u neizvesnosti, dražeći njenu radoznalost zagonetnim ćutanjem, lukavim smiješkom i potmulim dahtanjem. Majka je "shvatila" kako Danira premire od straha, a ona, čim je napusti potmula trešnja, opusti se i grohotom nasmija.

– Što je? Prije si plakala, a sad se smiješ!

– Zabavljam se ribarskim mirakulima, izlivima ženske ljubomore i zavisti, koja bi po svaku cijenu da unizi sirotu Veluću. I da joj okače žestoku repinu srama. Što se tebe tiče, umalo ne povjerova. Ah, majko, to je bio Tiod, u bratovljevoj sivoj pelerini. Pokrivao se tim komadom robe da ga ne prepozna Jared i njemu slični.

– Da je Katarina landrona^[32], svima je poznato, ali odakle joj tolika čudesa koja se motaju oko moje šćere.

– Nestaće kad pođem od tebe i mog "anđela čuvara".

– Nampalo ti je u igumane?

– Jared te molio da utičeš na mene?

– Eto Danira, jes, ne zasmijavaj me, baš mu svašta pada na pamet. Želi da te odbrani od svijeta pa mu se para da si ko poručena za manastir. Bolji je crni abit nego bruka. A znaš li da je negda u našoj familji bilo monahinja. Još kad su stari imali posla sa sejmenima, janičarima i drugim belajem, pa su izaboga slali ženskinje u namastire ćak tamo u Rašku i poznate nemanjićke lavre. Biće dati, naš Jaro uzase drži tu Vilotijevu priču pa te namjerava smjestit u Nakićenoviće, više Kujskog polja , znaš!

– Jaro, Jaro – sjeti se Danira obećanja datog bratu. Ali nisam mu obećala, već da ću vidjeti.

– Neću tamo majko, ja sam Vilotijeva jaka kost koja hoće da živi punim životom! Ostavite me na miru da ne kažem Produ. Onda će tek biti buzare^[33]!

Perka osjeti da mora prekidati o tom "čudestvu" Tiodu, jer ako što sazna njen stariji sin, nabijediće Jara. A ako čuje što je namjerio oko namastira, izaće ono što mi piše Tomo.

Prodo se rijetko mješao u poslove drugih, ali ako bi ko dirnuo familju, naciju i porijeklo, škrgutnuo bi zubima tražeći načina da se obračuna sa protivnikom. Na poslu su izbjegavali da ga što pitaju o sestri i tom diabolu što je uz nju balao na palubi Veluća čamca.

Tako, stišala se familja na brijegu, ali kod gospođe Katarine pri popodnevnim sedeljkama se podsjećalo na "nilskog konja" jer je tako htjela domaćica.

Špirto izmučen brigom o Daniri i sumnjom da li će išta uspjeti, priđe joj jednom bojažljivo na plaži. Ona se zbuni, ali i brzo pribra, te mu učinje mot da je čeka na molu.

– Što hoćeš od mene?

– Ne znam šta da radim. Naša je veza prekinuta, protiv nas se i vrijeme urotilo.

– Ti bi na noćna plivanja – nasmija se šeretski. – A bilo je kao iz bajke.

– Iz legende!

– Došao si sa nekim predlogom, što bi inače činio pred tolikim svijetom.

– Popodne bi se mogli izvesti sa Žućom.

– Prokleta da je, nanijela mi je toliko uvreda: idi, pojaši Žuću kao Tiod, tepalo mi se podrugljivo. Tada sam ih duboko mrzila.

Izazvana novim predlogom, umalo mu ne sasu u lice uvrede koje su joj dijeljene na račun njega. I onu najstrašniju o neprimjerenom odnosu sa kobilom.

– Što mari, Žuća je mirno i pitomo konjče, možeš i ti da upravljaš s njom.

– Ja! Zgrozim se pri takvoj pomisli. I nemoj se mnogo prezentavati s tim prokletim živinčetom.

– Da, ali nisi dozvolila da ti objasnim do kraja. Saslušaj kroz koje ćemo predjele prolaziti. Vjerovatno nisi bila sjeverno od Trsta gdje uski putevi nižu "sačeve" brežuljaka obrasle vinjagom. Usred tog zelenja dočeka te mala kamena pudarica u kojoj je zimi toplo, a ljeti prijatno. Sad su kućice napuštene jer se nema što pudariti.

Danirom prostruja drhtaj. Đede Mijat je znao divaniti o tamošnjim pudaricama začinjajući to ponoćnim zgodama. Pamti kako je kroz polusan u Perkinom krilu čula da se i on "mrsio", a kad je bilo gotovo, tjerao bi komarce sa golih mesa.

– Lijepo, ali u tim kažunima puno je komaraca.

– Nisam siguran, kako znaš?

– Iz priča đeda Mijata, a njega su i poskoci ujedali.

– Ako je Veluć, taj jedino priča istinu. Njemu vjeruješ?

– Nemam drugog iskustva.

Konačno je odbila malograđanske obzire o karuci i kobili te se javi u zakazano vrijeme u ulici zbande, nedaleko od Borse. Strepjela je hoće li se pojaviti Tijo.

– Hm, i ja sam počela sa tim imenom. Što, baš je tre žoli – reče glasno, obazirući se da ko ne sluša.

Tamo je čekala mirna Žuća i uniformisani Tiod. Na glavi mu je kapa "francuskog džandara". Jedva je suzdržala smijeh, ali se bez ustezanja pope do njega.

Kobila se lagano pokrenu, vukući urednu karucu koja je tandrkala kaldrmom. Špirto spusti svoje karocersko kapče na Danirine plave kovrdže.

– Da te ne prepoznaju, kao ni mene što nisu otkrili u barci.

Igra skrivalica je golicala Danirinu urođenu maštu. Naturi šapku skoro na nos te uroni u tapacirano sjedište. Kobila se dokopala mekšeg, zemljanog puta, fijaker se umiri, pa joj je Tiod na miru kazivao usputni pejzaž bez bojazni da ne pregrize jezik.

Okolina leže modru boju galice. Na vrhovima vinjaga izbili blijedo-zeleni mladari kopiljana. Po obrvama se izdižu krošnje voćaka. Proplancima žuta goveda prilegla uz oskudnu travu jula.

– Ne vidim kućice.

– Eno tamo, i tamo. Pogledaj, u svakoj skoro parceli po jedna. Ka njima vode puteljci.

Kobila je ravnomjerno nadijevala put na grinju prošlosti. Grabeći usponima ubrzavala je mahanjem glave. Strminama je kočijaš vrtio mlinac kočnice. S prvim novim obzorjem u sluh se umetnuo huk, te i kobila poče strići malim ušima. Oblaci hitaju da sakriju nebo od ruja predvečerja. Danira ispod prostrane šapke viri ka Tiju, ovaj kao da je sam, mirno drži kajase i gleda put koji je vodio na plitku visoravan. Krupna vodena loptica ošinu Žućino uvo i kobili udari uzbunu da vata zaklon, ali je momak umiri. I Veluća bi da brza, ali se smiri prepuštajući se prirodi i Tiodu. Vrijeme je! Dosta je protivrečila.

Kad je kiša stendila, kobila je već bila pod prostranom krošnjom lisnatog crnoduba, a njih dvoje pod podnicom pudarice.

Što je presudilo?

Nevrijeme koje se prijeteći primicalo?

Skromna rustična unutrašnjost kućice činila je život stanara prilagodljivim prostoru. Tiod se vrati po "vatru", fero i struku.

U polumraku nazirao se ležaj. Neka vrsta poljskog kreveta nasađenog na četiri grubo tesana koca. Iz rasporaka jutane slamarice izbijala je prostirka talijanske bijele šestorede pšenice – brkulje.

Pljusak se sruči na tanke ploče krova neposredno nad glavom. Priroda tutnji blizu i vraća djevojku ranom djetinjstvu u okružje Miočevića: prostrana kužina, pokrivena sličnom pločom s kumborskih brda ili Solijenskog brijega, pružala je ugođaj sigurnosti i zaštite kad su se na krovu jalovili oblaci. Udari "vremena" po ploči orkestrirali su tonove čija je dubina i snaga upravna debljini ploča, vrsti i uglu padanja.

Ovo u tršćanskom gorju jače se dojmi jer stiže od niskog krova.

Tioda je najurio pljusak te nenadno hrupi u mali prostor. Djevojka se izmače u stranu.

– Je li te plašilo nevrijeme?

– Naprotiv, ugođaj sigurnosti je potpun.

– Čim stane, svraćamo do prijatelja. Iza prvog je brdašca.

– Čemu? Ovdje je baš lijepo. Zasad se ne bi mijenjala za ma kakvu posjetu. Ova prostorija me vraća djetinjstvu, u rodni kraj. I neka malo, svačije maloljetstvo je njegovo, na neki način lijepo.

Špirto posluje oko male kladnje drva u nevidljivom ćošku kao da je ovamo čest gost. Danira to nekako osjeti, ali oćuta. Ko će ga znati, karoceri i jesu na putevima koje "trasiraju" drugi, na kojim se najmanje ili ništa ne pitaju.

Rumena svjetlost vatre istisnu plamen garbitnog gasa. Lampa je sklonjena pod podnicu krova.

– Zagađuje vazduh – objasni Tiod pri povratku s dvora.

Danira se raskomoti na klupini, nasloni ruke na koljena, naporedo grijući dlanove, pa spoljne djelove, savijajući šake u pesnice.

– Ovako je činio i moj đedo.

Momak se tiho primiče klupini noseći lagani prekrivač iz kočije koji je bivao na usluzi damama za hladnog vremena i dugog puta. A sada od djevojke učini sićušnu priliku kojoj je u prostor virila zlatasto-plava kosa. Tiod se zaštitnički nasmija i sjede kraj nje. Ona se nije pomaknula.

Ostalo što se zbilo tog kišnog večerja bilo je podobiju snova sa biblijskim Jaredom.

XII

– San?!

Omamilo me djetinjstvo. Uspavala kiša i muzika ploča. Nisam se odupirala, jer je bilo uzalud. Maestro ženskog srca je lukavi karocer. Ranije sam molila da se snovi što prije pojave, ali ovo sa njim nije bilo ni u primisli dok smo prilazili pudarici. Jeste, nešto me lecnulo kad ugledah postelju. Ali, misao je odlepetala kao da nije ni prispijevala. Tod nije takav – tješila je sebe.

Prva reakcija po svršetku "oluje" bio je bijes.

– Upropasti me, kuda ćeš od mojih kletava. U devet jama, nema ti spasa.

Veluća je tugovala za srušenom čednošću koje nije bila svjesna dok je ne izgubi. Zatvorila se u sebe, kako bi se više mrzila. Krug obračuna pao je na dvoje.

Perka zna da joj se krupne misli motaju po lijepoj glavi. Ali otkud duboki kalamari pod očima?

– Neka je, nek odboluje. No se bojim Jareda i njegovog monaškog reda.

Nizoko u djevojačkoj utrobi nešto čudno zuji i iz istine se preslaže. Bori se i ulazi u "slankastu vodu" u koju će mjesecima plivati.

– Kočijaš me rasturio, nikako da se smirim. Crijeva krkoću od gladi i opšte nervoze. Ali ipak, nešto se novo čini. Izrešetana sam kao konata u lokalnom cirkusu – nasmija se sarkastično na sopstveni račun, ali ne prihvati da i mala trina od onog čudestva ostane pri njoj. Ne da se Veluća, – koliko do sjutra sve će iz mene biti protjerano.

Živjela volja! – skoro je uskliknula.

Narednih dana bila je u panici.

– Moram ga pronaći! Kako? Izves’ ću se kao ranije pod spasonosnu Lanternu. – Sudbinski svetionik, usadi joj se misao duboko u baznu lobanju, u moždane temelje. – On će me otkriti. Vidjeće da brod nije u luci.

Tiod je s obalne stijene uskočio u čamac koji je povoljnim vjetrom batio ka pučini. Danira ispusti vrgolu, čamac se uskomeša pa pođe najero.

– Budi bez brige, ako si mi što utrunio, kajaćeš se. Čuješ li? Trebao si biti oprezan. Iskoristio si slabost nezaštićene žene i tamburanje po pločama, ti si me bezočno razvlastio najljepšeg što djevojka ima.

– Vjerovala si da je "ono" davno izgubljeno!

Znam da će se desiti nesreća. Ne žalim sebe pa bi bilo dobro da namjeravano i uradiš. Što prije, to bolje! Od tvoje ruke lijepo je nestati.

– Ne radi se o tebi.

Špirto je razumio prijetnju na začeće, ako ga bude bilo.

* * *

Prošla su dva ljetna mjeseca, a ništa se značajno nije dogodilo. Danira, ako je i željela da se s njim sretne, brat joj nije davao prilike pošto je predao barku Produ u arseno, radi kalafatavanja.

– Pregledao je najbolji majstor, drži kao boca!

– Evo ti svježe katranisane kučine, te uradi što tražim od tebe.

Prodo je čuo za zlu bratovljevu namjeru, ali je morao prihvatiti nalog, u protivnom uradio bi gore. Ovako će posao biti gotov za tri do četiri dana, pa će Danira opet imati svoju barku. Da, ali je Jared nije preuzimao s navoza.

– Nek se stegne kit – odvraćao je Produ.

Danira je čula prepirku, ali se nije miješala. Njene "ženske stvari" su zakazale te je prevladavala briga. Ukazivano je da "ono" nije odgurnuto snažnim Veluća pontom, no se žestoko nalijepilo onamo gdje treba.

Uzavrela snuje osvetu, ide na svoj i Tiodov život.

– Grešnici moraju nestati. Neka mu lipše od gladi i žeđi prokleta Žuća, neka je oplodi Buridanovo magare. Ona je svemu kriva. Nikad je nisam voljela, jer je jedino njega slušala. Onog popodneva sam je molila da skrene sa seoskog raskršća na lijevo. Ali, ona je jednako strigla ušima slijedeći gazdine misli što su me vodile u propast. To je njihova velika zavjera.

Kobila jedna!

Ponovo je izbijala dane na brežuljku uz staro groblje.

– Bako bakurice svjecka proskurice...

Znala sam! Stotine da uhvatim, svaka će apiko ka moru. "Borg" mi je odredio sudbinu sa morskim čudovištem. Neka tako i bude. "Ugrabio je morski polubog obrastao u morsku živež" – tako je zborila Katarina Cvijetović.

* * *

Jared je zadovoljan preduzetim. Fizičke prohtijeve podmiruje u "zajedničkoj buži". Već je i probirljiv. Zagledao je u dušu tih Vilotijevih "predmeta", ali je naišao na odbojnost i iznenađenje:

– Meštre, muški se iskaži! Plati, pa se rugaj! A te predike seli od mene. Kapiši! I ne budi sentimentalan, jer će stradati zdravlje tvog "pevca".

– Moje dobre namjere popločale su put u pakao. Neka sam proklet, Vilotije!

Sve što je nevaljalo pri njemu, stavlja na veliku porodičnu, Vilotijevu bolandžu^[34]. Fina raspoloženja i razmišljanja, rezervisana su Mijatu.

Kad se angažovao oko sestre, okretao se Vilotiju, vilenjaku, osvetniku. Radi toga nije mu trebalo mnogo da razumije Perku, pa je bio pripravan na najgore. Njen izgubljeni pogled slutio je nevolju.

– Nestala je?

Uplakana Perka jedva klimnu glavom.

Jared juri strmenjem borga, a smjer je Lanterna Vekia. – Tamo je draga sestra, sebi vezuje omču o vrat!

Nema vremena da je spriječi, jer se odvojila od stijene sa povećim kamenom u naručju. Nije vidio da se opire potonuću, ali uzalud. Pijez kamena je savlada. Jared je spremno dočeka na putu "spasa" ka dnu. Snažan rad nogu ometao je kamen vezan o sestrin vrat.

– Opet sam u naručju Jareda, ali ovo sad nije san.

Mučnina je tjera da sebe prokune.

– Nisi se trebao truditi jer sve naše nevolje su zbog mene.

On me imao! Nosim kočijaševo dijete, čuješ li!

Misli se roje u mladićevoj glavi, a jedna se brzo uobliči radi koje klonu, pa poskoči:

– Nesrećnice, hoćeš da uništiš njegovo dijete. Živo biće da ubiješ Velućo! Svoju krv i jedino što je ostalo od njega.

Daniru kosnuše bratovljeve riječi. Prošlost! Ali ih ubrzo smetnu. Još se borila za dah. Tada se sjeti svega i bi joj jasno da je željela živjeti. Njenim postupcima nije upravljala sudbina nego emocija. Tada se nešto značajno prelomilo u njoj.

– Tiod nije zaslužio da se poigravaš s njim. Ne smiješ uništiti uspomenu na tog čovjeka. Gorećeš u paklu, Danira!

Gledala ga je tužnim zamagljenim očima kroz koje je izbijala tama podmorja. Do njenog mozga nije se probio novi život.

– Obavezna si prema siročiću kojeg nosiš u utrobi. Na tebi je odluka o sudbini Veluća.

– Kako? – odjednom se osvijesti čim je pomenuo Veluće.

– U tvojim venama teče Veluća krv.

Djevojka se povuče u sebe i primiri.

* * *

– Kakav sam to ja zaštitnik i pratilac kad sam dozvolio da je trefi ovakva sudbina. A trudio se jesam da je sklonim od prirode i okruženja. Ali kome može pomoći natruna i "zadnji red" kojeg je istolkovao Vilotije, a prenio đede. Ja sam "isprdak" zagađen tvrdoglavim egoizmom i naopakom voljom.

Obuzet samoćom opet se nađe u skute "zajedničke Vilotijeve štićenice". Razmišljanja o Daniri tjerala su ga u očaj koji se nije mogao sekundirati. To je kob koju će presjeći u momentu životnog limesa.

– Ako je Boga gore, skončaće i on gore kao "istezač". Kako da pokrenem Zorasa? A davno je želio da "krene" u svijet. "On u borgu nema budućnosti" i hita u amerikanski "eldorado". Ako čovjek ima pravo na svoj izbor i pokušaj, neka ga uzme.

Dobro, ali mene preko velikog mora ne tjeraju namjere o srećnom životu i obilju. Sad kad sam postao grešnik, moram ubrzati odlazak. Malo je vremena ostalo na zemlji. Dobro je što mnogi nisu svjesni toga.

Zoras je jurio obalom, te skoknuo do Borse. Izbezumljen traži Jareda. I kad ga ne nađe, uputi se na brijeg, Veluća domu zaobilazeći Danirin otvoreni prozor.

U salonu zateče filomenu Katarinu koja je gestikulirala i uspaničeno objašnjavala Perki. Obazrivo se izvuče i zamače u Jaredovu sobu.

– Maločas sam mislio o zajedničkom putu.

– Ostavi sad to, nestao je fijakerist Tiod, jedinac starog Špirta. Policija Borsom viri fontanu kao da ga je posrkalo morsko božanstvo. Ispituje karocere vodeći ih pojedinačno u kvesturu. Vele kako su zatvorili krug osumnjičenih.

– Vraga su zatvorili!

– Promisli, otkrili su da je kobila Žuća skoro skapala od gladi, ali nije pustila glasa od sebe. Živina pa nešto sluti.

Jared se trgnu.

– Kuća nije obijena – nastavlja Grk – ali nisu nađeni soldi. Možda ih nije ni imao. I još nešto; zbore da je važno. Sa fijakera je nestao desni fero koji nije odstranjen na silu. Za taj predmet vezuju buduću istragu.

Mane se nije usudio pisnuti o sumnjama koje se svaljuju na Daniru. No, u drugoj prostoriji Katarina ih je umnožavala:

– Eto Pere, – a ova pretrnu. Znala je da joj se crno piše čim je tako oslovila. – Sumnja se u svakog, a naročito u one koji su imali ikakva "posla" s pokojnikom. Tvoju ćerku mencuju u prve. I dodavaju: policija je utvrdila tačan dan Danirinog izvođenja Veluća čamca ispod Stare Lanterne. Ovom prilikom se ne pominje nikakvo čudovište, no da je u barci bio mladi karocer Špirto. Pa da je bilo prepirke.

Perka je odsutno gleda, a ova nastavi:

– Traže nekakav ferao kao dokaz zločinstvu.

* * *

Kuću na brijegu opsijeda policija. Uporno se tiska oko Danire i Jareda, ali ovaj ih skoro ignoriše.

– Dokažite – mirno je odvraćao.

Bio je nekoliko puta na cjelodnevna "cijeđenja". Namjeravali su ga hapsiti, ali do toga nije došlo. Istinski se plašio Daniri, a bilo je i razloga, kao ona o feralu.

Nije ga iznenadio ni poziv da bude kod pretresa barke, naprotiv, na neki način se radovao. Kao dokaz postojanja svetiljke na brodu, bio je svježe ukucan ekser na jarbolu u poziciji da se lako skine.

– Priznaj da se radi o Tiodovoj lampi. On ju je donosio i odnosio. A služila je za orijentaciju. I kaži kad ste bili zadnji put na moru. Te kako je ponio svijeću sa sobom. Tako je uvijek radio jer mu je trebala za noćnu službu.

– Šta da priznam Jarede, tih dana se nisam micala iz kuće.

– Neko je vozio naš brod. Ko i zašto, ne znam! "Viđeni" ste na istom pravcu. Ako sve poričeš, uvalićeš se u žestoke nevolje.

– Ti stvarno misliš da je Tiod poginuo?

– Ništa nije isključeno.

Mladu ženu je zahvatio očaj. – Kriva sam što je Tiodor nestao. Potvorila sam ga za najljepše trenutke u životu. Što bi se dogodilo da sam ga prihvatila kao budućeg domaćina. Bilo bi dvoje srećnih ljudi što se žure pred oltar.

Briznu u plač.

– Taman neka me zatvore!

Je li ko od uglednih Srba "pričao" vlastima da su Velući nevini. Da nema nikakvih dokaza, da leš nije "isplivao", nije se saznalo.

Konačno, i o toj pretpostavci gospođa Cvijetović je imala "autorizovani" odgovor, koji iz straha da ne bude viđena pred kvesturom, nije iznijela iz kuće niti se povjerila madam Matildi. Ova bi bez sumnje zatvarala škura prije zalaska sunca, kao da je mrtvac u kući.

Policija nije pronašla inkriminisanu svjetiljku, a leš mrtvog momka nije izbio na vidjelo. Mala je mogućnost da su ga "našli" morski psi, jer rijetko zalaze ovim morem.

Jared se ne jednom pitao što se stvarno zbilo sa lešom nesrećnog Tioda.

– Sreća je u velikoj nesreći ispratila Daniru, a meni otvorila put konačnom odlasku.

Da nije nestao famozni fenjer na čijem je poklopcu Tiod urezao krasnopisom ćirilsko "D", bio bi kraj. Da su ga pronašli, Veluća bi visila o štriku.

XIII

– Jarede, Jarede, on je živ – trgnu se djevojka jednom kasnije.

– Ne budi sugurna, Dinara. Te noći je viđen u barci uz još jednu priliku. A zatim su otkrili da je čamac privezan za tuđe sidrište. To je krunski dokaz tvoje nevinosti.

Dinaru je ponovo stegao očaj, jer joj je oduzeta poslednja nada.

* * *

Snovi su prekunuli pretporođajne muke. Pred njom se tiskaju slike nevremena u pustom seoskom kraju. Pudarica gori ljudskim ognjem i vatrom.

Sve ovozemaljsko lijepo što joj se zgodilo bilo je u snovima. Čak i kada je padala s litice držeći kamen u naručju, trenutak nije doživela stvarno. Uljuljkana odabranim krajem, jedva je čekala dodir sa vodom. Ali kad se desi, spopa je užas, nagna na borbu, koju je dobio Jared. Nije do kraja registrovala sanjanu nesreću, a nađe se sred anđeoskog predjela. U kolibi su sijevale dvije munje.

On je skida – kazivao je san. Dio po dio, pažljivo ali jedva čekajući kraj, pa je položi na slamaricu prekrivenu mekim skupocjenim prekrivačem za fine dame koji je "njegovan" u spremištu karuce.

Među odsjaje munja, i prije nego se zbi, ugleda "Njegovu visost" gdje peri pravo ka "njoj". Sjeti se biblijskog Jareda, krivalja njegovog, tupavog čekićara koji je "bio" gost kod nje.

Ovaj nad njom, grmi i "vidi" sa sviju strana. Tada se desi ono čega se i u snu stidi: – Stegnuh ga s obje šake, pridodaj jednu na drugu, al’ nemoš; široko-visoko za druge još dve! Visost zdimi po srijedi, raznese zaštite djevičanske. Nisu nikad ni bile!

– Ti si nevina – javi se Tiodor.

* * *

U sobi su njih dvoje vinovnika porodične drame i Tiodov sin.

Perku je poslao da se odmori, željan da bude sam sa Danirom kad se probudi iz teškog sna.

Nadnesen nad posteljom zuri u usnulu, blijedu i izmučenu sestru.

Ona otvori oči i gleda ga mutnim, odsutnim pogledom.

Jared se sage ka čelu, te vreo poljubac ugasi u hladan znoj izmučene žene.

XIV

Mori se, kao rijetko koji, drže predanja o plemenu, rodu i narodu. Neprikosnovena "brojanica" predaka bilježi se na štapu, guslama i duvaru. Usidrena je u pamćenju i čitulji. U matičnim dokumentima bokeških arhiva, topaljske svjetovne i duhovne vlasti. Prepisi tih dokumenata od vladičanske katedre Ljubibratića su stizali za njima ili su se ukrcavali na sledeći vijađ "Lodovika".

Tako su počinjali, ti civilizovani građani Dračevice u Trstu, bez bojazni da će im se i jedno slovo imena preturiti. Iza njih je stajala pouzdana stratifikacija po srpskom i stranom "pečatu". Znanja pomorskih i drugih vještina i zanata hercegnovski ugledni Srbi su donijeli sa sobom. U glavi, dimenziju i zamah koji su im omogućili da se snažno razmahnu. Imali su valjane svjedožbe o sebi i kraju odakle su prispjeli, i nijesu se zanovetali sa ostalim kao da su "marsovci".

Danas, reći će potomak Veluća, ako već nije nestao ili se pretopio u neki drugi agregat, pisanije o tom vremenu u matičnoj arhivi Herceg-Novoga nema, jer je baš taj period značajne etničke identifikacije nestao.

No, ondašnji Velući nijesu imali "godine skakavaca", pa je sudbinsku "samsaru"^[35] jasnije protolkovao Tomo, baveći se po Indijama, a ona je porodila pismo koje je donio Sasso i isporučio ga Perki novim ceremonijalom. Tamošnji "vrač", podobiju brahmane već je "svjetrio" Jareda sjevernoameričkoj "Ušari", čije je porijeklo iz Indije, negdje prije 20.000 godina, Tomo je dakle već znao, ali je sa Perkom, kao pravi domaćin, podijelio jedino sumnju, jer bi drugačije presvisnula za miljenikom.

O kalafatu Produ, pomenuti "vrač" nije imao odgovora, čak je tvrdio da takav ne postoji, pa je otac oko tog djeteta bio na čistini. Jes samo odahnuo i dodao, onako kao da pljuva u stranu:

– Fala Bogu Velikome – dok je "vrač" nezadovoljno mumlao.

Ala su se Velući nahvatali mistike kao bistijerne jesenje kapavice. Česte seobe i zbjegovi su uzrok što je porodica bila u čvrstom zagrljaju ezoterije, još od Užica i Altomanovića. Preci su prizivali božansko u čovjeku, ali se i vajkali da toga nikada nije dovoljno.

I bili oprezni, jer onomad su zakopali Svaroga:

– Ako ne znaš, svaka ti se "čuma" pretstavi božanstvom!

– Virtualnost i živost oslanjala se na soteriološku podlogu kojom su prožeti od davnina. Povremeni Vilotijevi, Mijatovi i Tomovi izleti u mitologije i religije drugih su iz razloga radoznalosti, ali možda i radi sinteze, odnosno sinkretističkog razumijevanja Hrista.

Mlađi naraštaj, nedovoljno upućen u suštinu vjere, teško je razbirao politeizam stare Grčke i moderni Hristov monoteizam. Jared se sudarao sa Starim Zavjetom i porukama Jahvea o izabranom narodu, o uništenju plemena koja su zaposijedala "Jakovljevu zemlju", kao izvoru budućih nepravdi i sile.

A da je okultnost prisutna i pribrana kod najmlađih Veluća, svjedoči Danira. Njeno bavljenje uz grobnu crkvu Sv. Dimitrija jeste vrsta naročite ezoterije koja će joj predskazivati sudbinske veze sa vodom i uputiti je na pravog izabranika.

On će je usrećiti ili uništiti. U to se uvjerila na seoskom raskršću kada je kumila kobilu da se vrati u grad. A kad se Tiod izgubio do obližnjeg žbuna, Žuća je uporno frktala, snažno mahala glavom, odbijajući djevojčine komande.

Brat joj se čudio što često izbiva na brijegu jer je "seanse" sa bubamarama smatrao neprikladnim i djetinjim; on sam se rijetko okretao groblju osim o Duhovima, ili kad su umrlog spuštali na zemlju pred vratima porte i šire svečeve aure...

To mjesto se znalo od dana osveštanja hrama; na njemu se pokojnik opraštao od grešnog ovozemaljskog života, kako bi mogao pristupiti vječnim staraocima. Tu će u magnovenju preživjeti sav zemaljski život, a potom će se ukazati grijesi što ih je na Geji činio. Tu se pripremio da stane pred Vrhovnog sudiju koji će ga unijet i vječna libra – nepristrasna. Drugačija od ovozemaljske stratifikacije koju je uživao, mamonske, ili ponižavajuće – šudrijanske,

Obred je držao nejasnim, jer se vrtio izvan Nikeje i predaka, sa čijom se ezoterijom "tukao", iako je nešto opominjalo iz dubine sopstvenosti. Njegovo zašto srijetalo se i sa onim koji je pitao Sokrata: "Ta otkud znaš da ništa ne znaš"! Od toga se odustajalo radi prividnog mira, sile i straha sličnog zemljotresnom.

Velući nijesu imali ni jednog "stanara" na brijegu. Njihove kosti su sijane od Rizona, Kosova, Užica, Mileševe, Sv. Bogorodice Stonske, Tvrdoša i natrag do Boke. Svaki pas je tabanao srpskom zemljom noseći svoja zemna "blaga" u platnenom zavežljaju, nataknuta na usput okljevanoj štapini, na kojoj nije bilo ni jednog porodičnog obeležja ili znaka. Ali čim su zastali, bilo je "pisanije" u kamenu i svakoj drugoj dikaniji, i satvari, istina dosta rustično, počev od kućnog praga, pojate, pritesanog "stećka". Ali, guvno za žito radilo se na tenane, u "kumpas", precizno, a kamen i ploče slagani kao na crkvi.

Najmlađi među njima prolazi stimanije poluživotnu rotu, pošto je na "Ponto Rosso" prispio u fino pletenom kofijeru od guljenog pruća koji se u morlačkim običajima drži i kao kultni predmet; za čistu preobuku pred supreš, za "ponose". Da, za ponose, moj gospodine, – darove o najsrećnijim danima mladenaca, koji se sastoje od pršuta, obilatog bijelog leba, kao krsnik, i bijele košulje sa ili bez kolara. A kad je ženska svadba, mjesto košulje se nađe peča svile od najfinijeg krendešina (krep d’šin), jer je damama mučno odabrati boju i dezenu haljine. Taj kultni predmet, bio od obične sklobutine ili najfinijeg vrbovog pruća kad sastara, neće se naći sa ostalim smećem, već će po starom Veluća predanju biti spaljen, jer je bio svjedok trajanja od propasti carstva do uzvisa Borga.

Kad su gubili otadžbinu, kleli su se u njene prostrane granice, na razvalinama hramova sa čijih spaljenih zidova i danas nijemo svjedoče svetitelji, iskopanih očiju. Nije im pružena prilika da se, kao Jakovljevi sinovi, ljudski oproste od hrama i grada.

"Neka prione jezik moj za usta moja, ako ne uzdržim Jerušalima vrh veselja svojega". I kad su se vratili, digoše novi hram, pa je i on srušen, ali je ostao Zid plača.

Naši "zidovi plača" su znana i neznana stratišta i slijepi svetitelji koji ne pružaju utjehe.

Kako razumjeti "doktrinu" obnovitelja i restauratora mnogobrojnih svetilišta koja se ne laća vraćanja očnog vida u glavi. Zašto ne obnove svetiteljske oči? Neka je sve u ritama: odežde, orte, žezali, ali oči ne prate uzdignutu desnicu ka Svetom Trojstvu i nama.

Kome pokazujemo te slijepe?

Jer mnogo je dokaza o vjekovnim bestidijama. Uskratite radovanja o razuru naroda. Takvi svetitelji ne mogu pomilovati, ni pozivati na evharističku proslavu pričešća.

I jes’ to ozbiljan razlog što se ne smirujemo, no se vijemo prostorom starog ilirika, ali sad već kao stranci. Da u prikrajku dignemo, ne domovinu, već šljeme pod kojim nećemo dočekati ni prvi šum biše^[36], a kamoli da promijenimo lijez. Naše je šljeme valjanja, a ne ostanka i mirboga.

Najmlađe Morovo muško, tek ako je ugrabilo koju sjedinu nad uvom, ide nepoznatim putem da popunjava "đerdan" i nisku grobišta. Oprašta se od staništa djetinjstva, od svojih, bez njih. U sjećanju ih sve drži, a nema "stećka" gdje bi prislonio svijeću u njihovu slavu i za spas onih što žive. Hita u svijet gdje neće graditi guvna, već hvatati šumove podzemlja po proplancima kojima strigu vjetrovi. Gdje su postavljena nevidljiva znamenja i razapete rašlje indijanskog totema. Tu bijeli na silu prodire.

Hiljade milja neznanih.

– A Prodo?

On je bezimeni pratilac – novi soj, zavrtka kojoj je vjera progres, i krepost po cijenu razaranja okolja. Ako je tako, taj će jednoga dana biti spreman i na mržnju i ljubomoru. Kad počnu lizati ti plamenovi, kraj im se ne može javiti lijepim, već nestankom u sopstvenom požaru. Takvi će Bogu dati pakao.

XV

Na uzvisu kraj groblja bdije usamljen. On i nebo nad njim. Gleda na gore jer su mu ostali vidici zatvoreni. Golubica pravi đirade oko zamišljenog gabarita crkve, a svakim okretajem kružnica je manja, pa će zatim sletjeti na tambur.

– Tu si izaslanice! Što mi uskrati pogled na tolika draga mjesta? Što ne odagna magline od Špiridunovog tambura, sa trga Borse. Stojim na brijegu praštanja, a vi me svega lišiste.

– Ko čezne za uzvišenošću, taj je i nema. Ko je uzvišen, on ne teži pogledom ka nebu, jer je ono u njemu. Pripadaš soju odvažnih koji pred sobom sve satiru do cilja, tako je o tebi pisano – razgovetno mu odgovara.

– Jesi li od onih kojim se zapovijeda!

Veluć je protrnuo od sile pitanja. – Ne volim da mi se iko nameće, ali Svevišnji.

– Nijesi, jer se ne daš pokoriti, ili je tvoj brat takav.

– Ja ne pripadam budućnosti, jer sam svjestan i znam kada ću nestati. Ali, mislim da nisam živio u času koji je bio moj, njega su birali drugi zato i ne pripadam nikakvoj posebnosti niti uzvišenosti.

– Ti hoćeš u propovjednike jednakosti, gdje ne "stojiš"! Jednakih nema, niti će ih biti. Skromnost je lažna vrlina, ona je znak za nemoćne. Jarede, ti si čovjek od komande, jer se znaš pokoriti.

– Mogu se pokoriti sebi, uništiti i ugušiti plemenitu ideju radije od zapovijedanja, jer je ono teže od pokoravanja. Zato su rijetki oni koji zapovijedaju, a mnogo je drugih što slušaju. To je nekako hrišćanski. Jer hrabrost je u suštini ubica, ona će i samilost satrijeti u korenu.

– Ah, Jarede, Jarede, pa to je beznađe i veliki bezdan – odgovori mu golubica i zaroni u maglu.

* * *

Bio je sam.

– Od mora do visa uzeh jednom počivku, jer vrijeme me neumitno tjera, a opet ni jedan kamen, ni jedan piljak ne pođe na niže. Možda je Plejada bila u pravu? Ne, za mene nema povratka.

Gdje je sada to zagonetno more što skriva Tiodora, veliku tajnu borga.

– Zaboravi Jarilo – šapuće Istočni vjetar.

– Ti si, o, Vilotije?

– Sila te vodi nebu, tako je kazao Mijat. I ne slušaj proklete, koji bi da toržestvuje pakao.

Jared mu ne odgovori, jer nije bio siguran ni u što. Iskustvo koje je sakupio daje za pravo Plejadi i pretku, a samo je jedna istina. No ako je svijet sazdan na kanibalizmu, zar nije svejedno kada ćeš biti raznesen. Lično, ima sumnjivo osjećanje, a koje se srijeće kod mnozine – tjeskobu.

Nemoš kročiti čestito pa bog, uvijek se spotaknem o nekog i nešto, o nečije prste ili pete. Nečija peta je i u snu pred mojim prstima, kao da prsti moraju imati svoje straga i nečiju tuđu petu sprijeda. Biće to "Ahilova" u koju smo podjednako ranjivi. Oni što ne mare za pogled na gore i oni što mare. Za mene je ta mitološka peta brana da se ne osilim i pođem putevima mržnje.

Ako si bez urođenog dara za krijancu^[37], tada si najmanje za ničeovski "veltanšung".

Evo ga opet Istočni vjetar, vječnik što goni mrak pred zorom – znaš li, sinko, kako ga buca i raznosi – kaže Vilotije.

– Da, u male mrve, no mi ne reče o magli. A imam želju da "skoknem" do znanih mjesta gdje bi iskao oprost. Jesi li kapac za mene, što van reda?

– I mi smo tražili milost, praštanje slijepim svecima. Grešan si Moro, maškaru, a zašto? Zato ti ne umijem razviti! Boka te ne prima, ni silne satrape što se tiskaju oko Savinih središta. Eno ih, brišu mu auru.

Na pomen rodnog kraja se trgnu.

– On će mi umanjit boli rastanka.

No, i tamo je nalegla maglina. Gore, nebo se azurno diže, a pod njim vrhovi Dobraštice. Golo orjensko brežje. Nekad zeleno more prašume u kojoj se visila mulika za jarbol krstaš galija. Dobra štica, sad ni čestit zapis o njoj. Rijetki proslove "gluvim" što bježe od glavnih zapisa, jer će im poništiti stimu i spokoj. Potomci i ne slove predanje predaka, ma gdje se stanili. Strahuju, robujući ubogom životu. Ako kad kami što i kažu, to nije ni srednjeg roda, brinu od čujnog eha. Tu su gdje jesu.

I valjani preci su rđu dali!

Vakat partence je tu, ističu zadnje ure hronometra. "Nikad ne reci – nikad" povratku. Tu je nada kazala svoje vjeruju, ali on zna da je, da blijedi njegovo tršćansko nebo.

Nije jedini koji će nestati. Nestaju emporiji jedan za drugim. Sentandreja čami uz krst po srijedi grada, i koja crkva žeže poslednju voštanu svijeću istoka. Selo Slavjanoserpskoje do Odese, drži li još staro ime. Odeski trag se izgubi kad mu se naturi druga država. Terđesto je slimio poznato bratstvo bokeških i drugih dinarskih Srba. A dok su bili moćni, mnogi su se znani i ini "češali" uz njih uz vjeru da ih neće olako pustiti. Tako su i Boki kazali, pa je pustili niz mutljag "novih nacija". Kužna vremena dvijehiljadite kad su Srbijanci batalili dinarske Srbe, a akademija i Matica pritvrdile "doktrinariju". Tršćanske je dopao i grijeh kod podizanja hrama; stigla ih neizrečena kletva patrijarha Josifa.

Strano su na sebe namicali noću, a ona im pojede dan! Nad glavom im kao Damoklov mač prijeti obrnut lijevak na štapu pod ćokom^[38] koji gasi jednu za drugom svijeću. Zaspala tu je srpska mudrost, ne pojme kako.

– Epigonci su mimo zavjeta i slave spalili matrikuo.

Isčeze već sve, a on i dalje s precima podiže divan.

– Uzalud prijetnje Vilotije, crno je u meni, tebe ostalo. Nisam tvoje doline suljavao, tanjio isti kućni prag. I ti si došao Vilotije! I Vavilonci su dolazili u skitsku zemlju.

Gdje smetnu otadžbinu "čumo", koga si fermao na kućnom pragu. Srbi pristaju uz nevjeru, sve praštaju, razvjeru, prevjeru: i ubij mene jer nesta pleme.

Nestaju ti najbolji vilenjače, a znaš li kako nestaju?

Ne znaš, jer za to nijesi htio ni čuti.

Predigao se prije no stiže Omilj sa znanim tovarom znamenja predaka.

Tablica postanja pade na prag zarasto u glog.

Od tada napusti zakletvu: "Neka mi otpadne desnica moja, ako li smetnem kolijevke kosovske." U tom smetanju prednjače oni kojima je ta kletva bila najviše na usnama, u snu i na javi. Slagali je u gusle, dovikivali se s brda na brdo. Dinarci tvoji ljutiti, i puk.

Čuješ li: I puk se imenuje drugim pukom, da bi se ubrzo kleo sa stranog oltara! Pa će proklinjat rod, pljuvati Savu. Pismo će smetnuti! Svijet će se čudu ču diti.

Zvrk drugi nesta iz naših kosa, Vilenjače. Pređe Daniri, Veluća raco. Ote ga muškim glavama znanim, i neznanim. Tebi, Mijatu, Tomu, Prodanu i meni batalu.

Proslovi Perka:

– Sramota što ih odnese šćeri!

– Za Jovu Trebinjca ti ne znam kazati. Ni arhimandrit Nićifor nije se snalazio oko toga, već je vjerovao da nije bilo nikakvog zvrka, a jes sabrao izvorni sfrag^[39].

Ili su bili sa lijevim. A ti su kasnije lijegali, kasno se dizali, uživali kandirano voće. Nijesu derali klupe, već se javljali ako im kad šune.

Svi te prizivaju, Vilotije, i sve znaš, pa reci ko će biti glava Svetom Špiridunu na izmak milenijumu? U vrijeme kad ne bude bilo njegovih parohijana!

– Pa bi i ti da znaš?

– Zborio si inima, više no meni.

– Jedan što će uz prve štrmaknut ispred kainske kame, i svoju će pastvu ostavit predanju Starog zavjeta.

Hristos je iz ljudi gonio sotone, sabijao ih u krnke. Sjutra će se nepomenici stanit u ljude. Vratit se gdje im je uvijek i bilo dobro.

Tma koja se namiče na grad, vriježi sotonska staništa, iz kojih zaskaču ljude i svece.

* * *

Emporija i dijaspora je stala i prestala. Umicala od "mraka" matice, krojeći "novu robu" čim je kraljevstvo palo. Uzimala druge adete, nametala sebi i okolju kijamete jer je smetnula kraljevske sjaje i dvore. Carske sude, srebrne pjatance, kače i mače. Lavre svete i sasude.

Jedni drugima postali tuđinci, jer ničeg, vele, nije ni bilo do mraka vjekova. Pogrešna istorija je držana, a prava gonjena. A drugi vitezovali uz kružni sto jednakih, britskog kralja Artura, tražeći "Sveti Graal", vrhovnu vjeru Hrista.

Glava druga

Na brodu "Modos" šareni svijet se tiska i slaže kao pred kakav neminovni surgum. A nije ni čudo jer je plovilo na kojem su uskočili kršteno, kako god okreneš, naopako, te je po mnogo čemu slično "Mejflaueru" Džejmsa I Stjuarta iz ranog 17 vijeka.

Itinerer se puni utiscima:

Mormoni i misionari oprezno bištu daljinu i obalje za nova staništa. Merkaju, "zapinju pružala", razapinju mreže uputstvima stare Arahne. Otvaraju dječici životna i duhovna ždrijela, grabeći pogledom zemlju Manitua. Ona, kao da shvataju nemoguće, skrivaju se u široke nabore grubih krinolina majki i baka. Tek prispjele, evropski dotjerane kurve i prilježnice, skroziraju postavu stamenom traperu, merkaju debljinu džepovina i ono što održavaju da ne sklizne ka plitkoj čizmi. On nehajno odlaže jahaći i lovački pribor, kojem pripada i snažni pas što ravnodušno motri svijet kraj sebe i čudi se tolikom zveku i strahu. Oko trapera se širi zjap, jer se mnogi boje od njega i svega njegovog. Od ogromnog "šarplaninca" ili sumnjivih alatki koje opasno biju oštrivima iz naprtnjače.

Zlatotragači i sijači se smještaju podalje od zamišljenih brodskih saobraćajnica, tamo gdje su palube vječito nove, namjerni uz rijeku do izvora. Pustolovni hohštapleri, arlekini, spodobe, revolveraši, kockari, gangsteri, meskalerosi umakli davno evropskoj tjeskobi i pizmi, sređuju "bilješku" novog okružja.

Misionar broji nastambe i dimnjake.

Druge ne zanima pejsaž i okružje, dok lažni sveštenik neke od mnogobrojnih sekti kruži nad brodom, pa se spusti po palublju "Modosa". Katolički crnorizac ga siječe otrovnom mržnjom, jer taj nema pravo na Hrista. Rado bi se obračunao s njim, ali mu stroga Franjina pravila ne dopuštaju. A jeste zadrigao mimo uzusa blaženog Asiškog. Izvor je vazda uzorno čist!

Tu je tuđinstvo, zbilja, i prijetnja. Evropljanin je pod prismotrom i sumnjom. Jer ovdje je zemlja ustupljena "crvenom", tapijom žešćom no što je Mojsije imao niz rijeku Jordan. Ostalo je privid onih što misle da je ljubav među ljudima sablazan i satanska rabota. Jer kažu: mržnja je data svijetu te je tako ljudskija. Tim porivom, i Kain biva pomilovan.

Snažni motori pokrenuše "Modosove" bočne "dolape" koji odolješe rijeci, a usput je žestoko biju i motaju praveći duboke korniže kao moćni raonik kad prevrće zemlju. Daleko za brodom rijeka će zaceliti "rane" i poravnati "brazde". Brod se uspješno opire izgonu otežale vode koja ga napada grabeći ušću.

Promiču mjesečevi pejsaži nižući slike u boji pijeska kao da su zemljin negativ. Tek tada shvatiš davnašnju istinu o "plemenu" povratnika sa ovih prostora, koji su za kratko smetnuli i bizarne evropske adete. Ti ljudi su kao mutanti, nešto je cedilo i njima! Jezik im nije u majčinom zglobu, jer zbore k’o slomljenom vilicom. Njihova "dioptrija" je od drugog kalupa i liva. Generišu opsesivnu posesivnost. Nemanje je za njih Ad!

– Ne čudim se pretku, koji kao da je gledao prevrnutim očima. I vidio, a nije bio sa ove strane, niti je virio u "negativ". Ali me muči Grk, moj rode, koji kad "uze" hrišćanstvo kao da staro staraba k’o bik klimavu ljesu. I ono što su njegovi metnuli na dlan nezahvalnici Evropi. I to odbaci Grk! Istutnje iz njega Homer, Fidija, Eshil i drugi kao maratonski glasnik, pa se ferma u luci Njujorka.

Možda će, ipak, ako dozove Dionisa, obrćati laganu paru na "vatrenoj vodi" špirita, ili će vatati kakav šiping?

Nama ni njima nisu ugonili strah od Gospoda za neučinjen grijeh. Naš strah je iskonski, ljudski strah, strah opsesivnog čovjeka.

E, vidiš, tu smo različiti od Grka.

Jesam li u zabludi, a Mijate?!

Čisto mi je pri srcu što ne počivaš u civilizaciji "negativa", no nadam se na proplanku, nad kakvim bistrim potokom. Na visu, među "crvenim", slobodnim ljudima.

Sa gornje palube, dama u sadrtoj modi, sumnjivog potkožja lornjonetom detaljiše Maura naslonjenog na ogradu broda. Sprava se usredotočila na kovčežić. No, on je ubrzo otkri jer se naga bezočno kupala u njegovim očima.

– Ovu je mazio život – pomisli graf.

Pridošli "kojot" uprostranjen pucaljkama dugačkih cijevi i pod šeširom dalekog oboda, isijava strah bliže i dalje od sebe. Zlo u ljudskom obliku, od kojeg se mora biti pribrano u svakom momentu, jer bezlični su uvijek u društvu Veelzevula. Ali, ne prepoznati u njemu posebnost, pa i u svakom drugom licu, znači pripadati onima iz Jovanovih brojeva. Jer pred njim je jedan od onih koji su tamaneći Indijance u njima prepoznavali brojke mrtvih. Ledenim očima šara lađu ukrštajući snoplje pa "stade" na mostu:

– Rouz!

Razgrnu narod te se u hipu nađe uz nju. Telegrafija brza i sjajna. Binokolo izgubi ranijeg vlasnika, no predmet opservacije bio je isti: kovčežić, ali i momak, naizgled bezbrižan.

– Priglupi aristokrat, tek što je prispio iz tužne Evrope – zaključi "zvijerac" pod šeširom.

Čovjek evropskog predgrađa smetnu damu te još jednom ozbiljno prebra "Jovanove brojeve" – ništa posebno – pomisli i pogled usmjeri ka svijetu koji se tiskao ka izlazu, a lopatar tek ako se makao iz luke.

Taj "novi svijet" hita da stigne vječnost i progres, juri "stampedom" s ruksakom krcatim šiljatih biljega kojim će prebijati preriju.

Dobro, i Trst se uljudno, evropski presvlačio; od tihog grada vinjaške zelene idile, deventa bjelina jedara, tik uz Spiridona i sv. Antonija Novog. Vijak zamjeni jedra, reformator Josif prostrije grad uz vodu.

A ovi pred njim?

Bože i "srpska tablice glinenih slova" što te desperatni predak u strci smetnu, spaste me pomisli na njih, jer ti su dopali trapule stranog meridijana, kao onaj što je nevoljan tragao za 180-tim, a nisu je svjesni.

Evropljanin s brodskog okrajka bije bitku sjećanja nošen predanjem stare vjere; od stećka do Save i natrag do iskona. Sja Mediteran egipatski, grčki, semitski, rimski, vizantijski. Kadena i Stari zavjet.

U njemu je Jarilo i Morana.

A vidi apsurd: ovdje je drugost – zemlja i nebo ne vide njega.

Brodske lopate prevrću vodu rijeke nad kojom se podiže vrankotavi zrak. Topli vjetrovi prerije vitlaju prepareni ozon, vodeni "otpad" s lopata otpušta žućkastu "kišu" po brodu kao saharske oluje oblake na Abisiniju i ljetni Mediteran. Sva ta uboga "masnoća" se taloži na svijet složen po brodu kao kuvane sardine pred trus mirodija. Tiho mormonsko okolje umiri Velu, te se blažen "vrati" tršćanskoj luci;

Čudan nepoznati brod grabi Otrantu, a on usnio kumborsko more. Ispod cerade tihuje i šušti život.

Veluć se otima snovima.

– Njemačka posada – čuje nečiji šapat.

– Svejedno čija je, valja se držati opreza, dok ne uhvatimo duboki Atlant. Tada nas ne mogu vratiti, pa ćemo izići iz ove tjeskobe. Bićemo ekonomski bjegunci prekobrojnih familja centralne evropske carevine.

– Znači, reći ćemo istinu!

– S njom se bolje snalaziš, a kad sam u pitanju ja, tada je istinska laž. Zato ti jesi naša istina, Grego. Ti si taj koji će podizati novu prekomorsku koloniju Helena, kao nekada u Lacijumu.

Tenzija je splasnula pa Veluć poduprije glavu Mijatovim kovčegom, a snove prohodalim Tiodovim sinom.

* * *

Ljudi čijim je djetinjstvom gospodarila hrišćanska čistota, kratko se oprostiše u hladnoj njujorškoj luci. Sve što je trebalo kazati, rečeno je davno; zajednički život na Borsi, te druženje i istovar Riznića brodova i škola, preživljeni su u danima jednoličnog vodenog puta. Malo se čulo od njih i kada su argatovali u kaldaji plaćajući brodu postelju i hranu. Posada ih je sumnjičila i kontrolisala tvrdeći da su opaki zavjerenici.

Naivni mali ljudi, govorili su starim pomorcima i ubijeđenim luterancima svoje istine stečene pod troprstim krfskim Spiridonom i navukli žešće podozrenje, ali su im i praštali:

– Dobro je, samo da niste prevratnici.

– Vidiš, – obraćao se Zorasu, jer nije bio siguran u njegovo pravoslavlje – bolje bi ti pristajalo "novo hrišćanstvo" – jer kad se u tršćanskoj školi govorilo o simvolu vjere, često ga je zaticao da negdje odluta i nesiguran koluta očima. Bio je siguran Veluć da se tu nešto zbiljsko događa, ali nije mogao odgonetnuti što je.

Istinski, bila je borba među prorocima; nazaretskim i onim iz Dodone. Grku je uvijek, na domaku ruke i pamćenja Stari svijet – helenski, iako ga mnogi nisu dokučili ni u razvalinama. Taj se od postanka bori sa svojim bogovima, a protivi jednom, drugom i trećem hrišćanstvu, jer je sve veliko njegovo nestalo baš u tim vremenima kojekakvih Honorija i ostalih osvetnika. Pagani su surovost nove vjere vraćali njenoj nemirnoj savjesti, ističući prednost svoje nenadmašne demokratije, ljubavi, kulture, ukazujući joj na povratak humanizmu i renesansi. No, bez obzira što učinio Zapad, kult helenizma nikada neće biti potisnut ma kakvom religijom ili duhovnim pokretom koji bi došao bilo otkud.

Po strani sitne sumnje i Veluća neznanje, jer što bi tek Zoras mogao iznijeti pred Mora da je znao slovenski panteon. Ovaj bi sugurno umirao od bijesa i jada optužujući nekog od predaka, a ponajprije onog "varalicu" iz starog Rizona, izvesnog Fotija Tribala.

Istorijsko je pitanje koliko je pripovijest o Fotiju održiva i pored brojnih dokaza. Blizina vizantijskih velikih središta uputila nas je na helensku mudrost i vjekove koji su se gubili u tuzi Heroneje, zajedno sa atinskom i tebanskom vojskom, a Aleksandar Veliki se predigao da traži svjetsko gospodstvo. U tu avanturu uključio je mnoga slavna helenska imena, tako da se "ahejsko carstvo" svakako ispraznilo.

Pitanje je da li se tim strmoglavom izgubila i Fotijeva "torbica". Jedni kažu da nije, niti se ikad sa drugim spajala.

A za Helene, nedaće su tek stizale; unutrašnja trvenja, rimska pustošenja i razaranja, te prodori hrišćanstva, kada se raspada i stara porodica naslonjena na Sokratovu, Platonovu i Senekinu Stoičku školu života.

Raspad grčkog učenog genija nije rezultat istrošenosti i trajanja u maloj zatvorenoj sredini, već se tu radi o rasnom "obračunu" sa tuđom judeo-hrišćanskom religijom naslonjenom na Stari Zavjet.

Grčki duševni, narodni, pa dakle i poročni politeizam biva ugušen surovom hrišćanskom dogmom, koja se ponajprije bavi iskupljenjem i uskrsnućem.

Da li se Grk u svojoj dugogodišnjoj istoriji, opsjednut životom svojih bogova-ljudi, može igdje osjećati dobro osim pod Akropolisom, u Joniji, Demetrinom Eleusinu, Fidijinoj Olimpiji? On je svukuda stranac, od Heroneje do današnjih dana. Novu, hrišćansku omču podnosi jer je uzase svezao duh Hermesa i Dionisa. Teološke magline teško mu prijanjaju, jer se od rođenja nosa sa metafizičkim duhom i njegovom neuništivom logikom.

Tiranija mu nije nepoznata, ali teokratiju ne drži u genu niti gdje drugo, kao što "praktikuju" drugi stari narodi (Egipat, Indija), gdje je sveštenstvo iznad vrhovne svjetovne vlasti. Zevs je bog bogova i ljudi, ali on priznaje vlast i drugim bogovima, a hrišćani otkad postoje, uzdižu smrt nad životom. Grčki Munjobija nema ovlašćenja nad pokojnicima.

Možda je i sreća što ti momci nisu brinuli o prošlosti, a nije ih zabavljala ni sadašnjost. Potisnuli su svoje danas, misleći na budućnost.

Zoras se dao na moderni "nektar i ambroziju", a Veluć vezao uz porodičnu dramu.

* * *

Grabio je "smanjen" ka izlazu, ne okrenuvši se prema nejasnoj prilici što je ostala da hvata prvi posao u luci.

– Ovako je bolje, jer ako se okrenem, srešće se oči nabijene tugom. Te bi oči kazivale nešto sudbinsko i konačno.

Veluć je pošao za svojom sudbinom kojoj hita posebnom porukom i tajnim zovom.

– Zakleo sam se Moru da ga nikad neću napustiti. Jesam li maločas pomislio da ću krenuti za njim na pustolovno putovanje?

Nisam.

– Tako što ne bih ni tražio, – javi se glas nutrine Veluća, a nešto je tuklo potiljak – među nama o svemu postoji prećutni sporazum.

Samo ti idi za svojim mravima, "Eače", oni te nikada i nisu napuštali.

Moji se "mravinjaci" tanje po zaravnima Boke, jer se "skorina" na "skorinu" seje uvijek na istom docu, a na žalima pjeskova dosukao se surovi došljak.

Nadam se da nećeš svenuti od gladi, jer vidim te u buljuku crnih kopljanika u vijugavim kolonama što odmiču teretni "punog zrnevlja". Spotiču se o prepreke i padaju, ali se i pridižu pred uvijek istim zemaljskim ciljem. Takva te tečevina čeka, Mano, i muka!

Ako te se ikada sjetim, vidim te na putu onih "bokeških mrava" – mučenika, vojnika napretka. U stroju za sticanje imetka, u zbroju bjegunaca od nemanja.

No, i ti ćeš jednom stati.

Kako?

Nadam se, helenski, rano i uspravno, kad svojoj "Penelopi" priuštiš pristojno življenje.

Živjeli su blizu i blisko, u uvijek stranom gradu, koji je tuđstvovao u njima. U suštini suprotnih naravi. Veluću je Manetov posibilizam bio moralna hipokrizija, kukavički život, čemer i sramota. Tako to on cijeni, pa kakav je da je valer, jer od oca nije ponio bogzna. Jedva da ga pamti i drži u sjećanju a kamo li da se zasitio njegovih "gnoma". Unesrećio je Daniru i Perku, pa opet se Vilotiju drži uz stegno, kao oslonac i visoku porodičnu kotu, te je izdržao uz sestru dok joj je život visio o koncu. A kad se dijete "dricnulo", uteče da ne svisne od tuge.

– Mene je sunce grijalo sa osojne strane!

– Nezahvalniče, – graknuše Plejade – ti si u milosti Merope. Ne trči, skoro si na vrhu.

– Da, moja katarza je ugrabila konac, a što će dalje biti?

Ima da se izvrši neminovno sudbinsko f i n a l e. Vilotijeva poruka bila je nebeska, jer ostah uz Daniru u trenucima kad je namjeravala uništiti sebe. I dijete, a samo je bio tren da podlo ne umaknem.

Udari brodskih lopata ga vratiše u stvarnost, no baš premalo jer je uspomena na sestru bila snažnija.

– Ostala je bez zaštite! Perkina tanana, materinska ljubav neće joj vele pomoći jer je i ona skrhana najezdom nevolja što su je salpale doma i izdoma; Katarina i dalje dolazi sa novim "rukovetima" ćakula iz borga i luke. Iz starog kraja naramke muladi koju su batalili tamošnji vlastelini i "kneževići", i po ko zna koji put noveliranu pripovijest o tuzi za sirotim "Arhidukom" koji je partio u zasluženu pensiju, a nije siguran da li je njena noga ikada na njega kročila!

Tako će biti uvijek.

Danira će takvu Katarinu od sebe odbaciti moćnim Veluća genom kojeg je ugrabila od muškog naraštaja. I to je prevažno za nju jer je spoznala da je tako – okonča misao Jared uz jedva vidljiv smiješak.

– I Bog je s njom, pošto mu nije nametala pogana ljudska mjerila.

On i ne traži odveć od nas, no:

da mu priličimo kao ljudi i da činimo što možemo, da živimo u slozi, da ljubimo bližnje, da imamo porod kako bi mogao imati stado. To čini Danira i On će je zaštititi i blagosloviti.

A što je sa većinom koja atakuje na Njega?

Što čini sve žešća najezda dvonožnih neprilika, čiji je zasnutak u satanskoj "vodi", koja je skrojila novu mundijalističku monturu za "sion" "siona".

Tu za Božju nema mjesta, ni Sokratovu.

Gdje bi, mislim se, ljudska prilika krenula na Njega!

A odustajao je on od mnogih. I Židova zbog male vjere i nevjere.

Sada se nevjera raširila kao pošast, a kad je tako, tu Višnjem nije mjesto.

JE LI SE UPOKOJIO BOG?

Nije, ali pakao Boga živoga je ljubav u njemu za stvorad koja su podobiju njegovog lika.

* * *

U Filadelfiji je od brodskog agenta izvukao pojedinosti o Kurtovićevoj lađi "La Amerika"; otvorenu "bijelu knjigu" članova posade. O nostromu Mijatu veliki libar kojeg je posebnom brižljivošću izvlačio iz škurine pretinca. Kako se ophodio prema tom zbirnom "dizbasmentu"zborniku, radoznalca dohvati ježnja jer je naslutio razloge takvom postupanju. Tako, agentova ruka je počivala da debelim koricama, a oči kazivale cijenu. Prva stranica je već stajala priličnu svoticu srebrnjaka.

Lagano su se otvarala šipšandlerska vrata, svaka stranica dala je po koju novitadu. No kad se službenik mašio nehajnog listanja, sagovornik je razumio da na sto ima da muklo jekne nova kesica.

– Knjiga provijanta? – radoznalo će Evropljanin.

– Da, zanimljivo i pomalo čudno, – zadnja otprema bila je udvostručena. Da li vam to što kazuje? – reče prevažni glavni brodski "hranitelj", očekujući pozamašniju "napojnicu".

Veluć se maši drugog "izvora" iz kojeg izbi veći svežanj ne bi li sagovornik konačno razgordio jezik.

– Provijant za matični brod... i još ponešto za još recimo druge brodove.

– Ovaj ezopovski jezik me sluđuje, nije li gospodin namjerio da ga isprašim – pomisli Jared.

– E da, lađa kompanije gospodina Kurtovića sjutradan je isplovila za Evropu.

Sada je agent bio govorljiviji, da li zbog poteže kožne kese čiju je težinu škomprio^[40] ili što se uplašio opakog gosta, ovaj nije odgonetnuo, ali je službenik naprečac udario potanko toliko hvala o Mijatu da je sagovrnika zbunjivao i tjerao ga da posumnja.

– Taj cijenjeni oficir držao je visoko povjerenje kod agenata i ljudi u lukama, telegrafi su sa svih strana slagali jedno opšte povjerenje. Njemu su sva vrata bila otvorena.

Vjerujem da je sa zadnjim vijađem krenuo u povjerljivu misiju, jer je isčezao ne pozdravljajući se sa mnogim znancima. Ali, molim vas, ako se i toga latio, uradio je sve uz punu informaciju glavnog patrona.

– Ovaj kao da mu je bio posrednik – pomisli Moro, zatečen lakoćom traga na koji je nabasao, ali se i prestravi na pomisao da će nove iskaze "lojisati" dodatnim svotama.

– Zaista, zaista, istinu vam kažem, taj čovjek je odvažan i preduzimljiv. Tako obično rade ljudi čiji su prohtjevi ili potrebe nesvakidašnje. Išao je za poslom kao kakav pionir-tragač.

– Husarski poduhvat?

Sam Veluć se iznenadi prepadom.

– Ne bih rekao, jer se radilo o djelu na kopnu. Poslovi tajni i riskantni, govorilo se o trgovini oružjem, krijumčarenju žestokih pića, dolje, u dolini Misisipija. Zamašne akcije, kad vam velim, koje su nosile goleme zarade. Te poslove su opsluživale čitave tajne flote.

– Spašavanje opkoljenih britanskih trupa – istisnu Veluć trać sa tršćanskog Kanala Grande.

– Da – mirno zaključi agent čiji pogled nije tražio nove "dotacije".

I

Baton Ruž je već proždirao zeleno okružje. Složen u graditeljev man gdje prosjutra neće mrziti sjutra.

Takva je uzdanca bila neimara.

Mudro za poduži traj, a ovo što je sad pred tobom je haos izbio iz jagme moćnih da omeđe vlasnost za svoje probitke, profite i "raj". Mauro svodi brzu misao o mjestu koje se slika pred njim s vizure gornje palube, a ni sam ne zna što će baš tu, što hita s prokletog "Modosa".

– Ako je pakla na zemlji, onda ga nosi taj vašljivi brod, kojeg i gone sa glavnog pravca rijeke da "kadi" okolja manjih voda i ravnomjerno sije i zasije, često kao oriz, tvorevine civilizacije. I tek što se odbi od moćnog toka, uvali kljun u "kanal" bezimene vode pa s prvog zavoja nestade u crnoj magli što je tečnost po kojoj brodi bojila na sliku Piriplegetonta.

Prepotopsko lišće nepoznatog drveća odbilo je sunce od sebe pa sjenke nalikuju gustoj lepljivoj smoli. Stiže bojazan hoće li istrajati obuća. Ružno je stizalo ružno, pa ipak što ga istjera s lađe?

Da li baš "sumporna kiša" i dah onoga svijeta na njoj.

Ne, šapuće nutrina, jer bi Vela uz žutog jarca prča izbijao noći u maloj izbi.

Desperedos s komandnog mosta je razlog. Kako se nositi sa njim, ako ti kovčežić hitne u noćnu vodu rijeke. Taj jamačno snuje da sam krcat provalnog blaga.

Tako se nađe van broda i voda usred smolastog hlada gustog neznanog lišća. Sve ružno nesta, Veluć je blagosiljao hlad.

Lučko svratište, teških pokretnih vrata, čađavo od ljudskog izduva, jednako toliko od dima smrdljive sušene ribe koja se u turama "muči" na vazda istom ulju, puni se i prazni. Po strani, u tami ugla, udvoje svirci. Prvi uz klavir tanji vrhove prstiju i dirke koje su po srijedi sadrte i šuplje, nalik obući asvalta. Jednooki bendžist, od najmanje desetak stopa i toliko oka žila, koje tek što uspijevaju vezati svu silu kostiju da ne obrše na tle, trza žice naprave, te vuče fine zvukove o prerijskom vuku Džou, što ga željno očekuje dragana na gornjem boju. Sirinški prsti zovu Pijeride^[41] i slažu ih uz vrata izazovne dame nad njim. Hitaj, uzdiše stari "bendžamin", sledećeg trena biće već kasno.

Gore je opet dreždala neka "Penelopa"!

Potom se sve smiri, jer se na vratima javio novi udvarač.

Salun je ubrzo slavio stranca.

– Ako si za ljubav, kuća te časti – šanu mu kostur. – No nijesi li, čisti se odmah. Mi ne trpimo desperadose i Indiose, jer ovo su momci prelijepe Džun. Idi Heleni.

– Idi u Helenu – reče povjerljivo suvac – tamo je "salun" za tebe. Tu ćeš otkriti Indiosa "vrača".

Mauro se nađe pred novom zagonetkom, ali i shvati da se na njega odnekud motri. – Ne, to su njegovi znaci.

– Odozgo? Taj svirac i nije sa ovog svijeta, ili ga je satrla ljubomora, iskapalo oko.

* * *

Čekajući brod za Helenu, ponovo stupi na drveni gat Baton Ruža. Raspojasana vodena snaga drma jedva dorečenu konstrukciju. Složeni ponti, u vazda ljudskoj strci, što prije, ne mogu sakriti pobiješnjelu rijeku što tutnji pod nogom i okom te namjernika drži u raskorak. Instinkt tu mora biti okretniji od uma.

– Moji korijeni su čupani, ali se nijesu dali. No, za valjan skok, taman u prazno, treba pribrati toga prilično, ali ne i raskorak koji mi je pripao. Bolje je ne misliti o nevolji.

Još dok je bio u tjeskobi, pod ceradom čamca za spasavanje, umiren uz usnulog Grka, snovao je lik, da tamo, preko velikih voda, bude ono što nije...

I, evo ga na rijeci, stranac sebi i njoj svakim danom sve veći. Sklonjen od sopstvenog bića do kraja, gdje mu i pravi alibi neće ništa značiti.

– M o r o!

Dovraga i s njim. A onaj ljudski kostur, bendžist, što veli da se zove Pit O’Kul – plemeniti Irac.

Tja – jedva da bi kazao taj "O", jer oni ne znače Bogzna bez onog slova pride, ni koliko Škoti sa dva.

Pit je jamačno taj žutalj: visok, šiljate glave, riđe tršave kose, pjegavog oka i tako to.

Kod takvih se ne sklanjaj i ne traži utjehu jer jedino pojme imperijalni jezik. I zbore kao da si ih dužan slušati.

Raskorak je i dalje trajao na ponti sve dok ne navali strah koji ga pogna na tvrdo. I emocija cilja. Zaveo ga je zadatak od čega nestade strah, iziđe njegovo neprikosnoveno j a!

– Je li baš pravo, moje – sumnjao je.

– Ne – veli mu predak.

II

Brod "grad" izbija daleko niz rijeku, kao da stiže "Argo" kroz tijesnac "Bijelih stijena" na putu iz tritonskih voda ka moru.

Veličanstveni vapor sa mnogo paluba tutnji sivom goleti pejsaža, nadire "Libijskom pustinjom", širi se "razmičući" obale pred sobom.

– Sudbinski brod – bije nutrinom neznanca.

Figura vitkog oficira kuvijerte dominira komandnim mostom luksuznog broda koji je namjeran u Menfis. Taj čovjek je prevažan brodu. Oni kao da čine jedninu, i ići će do kraja zajedničkog životnog puta. Tako se činilo Mauru. Ali, tu nešto kao da smeta! Gizdavom brodu i prilici na Mostu; spuštena šapka na čelu?

I nije baš otmenost.

– Ovaj je uvijek na oprezu. Vreba uljeze na vazda opasno vodenom putu divljine.

– Opet jedan od onih, što i ako ne želi, donosi nevolje evropskom kamuflažom – zaključi prvi oficir s komandnog mosta razmatrajući Maura koji se gipko kretao brodskom skalom. – Valja ga držati pod okom, jer ima nešto pri njemu što traži strpljenje i oprez.

Ništa, sasvim pristojan gospodin – krenu da odagna sumnje, ali ne uspije.

Poslovi oko broda skloniše stranca u tamna prostranstva smetnutih lica i stvari. U škuro skladište mutnina iz kojeg će se nenadno javljati, ali i isčezavati.

Di Vela je stupio na novo plovilo i stao na metu radoznalim očima, posebno ženskim, a njemu, hvala Bogu to ne smeta jer je davno u vjerskoj školi navikao da ga slušaju i zriju. I stariji, kad je besjedio vjeroučitelju o Prvoj knjizi Mojsijevoj. Danira je znala ubosti odosprijeda i pozadi, ne slabo već žestoko i moćno, pa je izdržao i to.

No, pored prvih, evo i muških pretraga koje nijesu nasilne i direktne kao one na "Modosu" što su ti čupale sandučić iz ruku i prodirale u džepove do dna. Gospodin Mauro se zabavljao sve dok ne osjeti ženu, tu blizu kraj sebe.

Ova je drugačije atakovala od famozne Rouz, sa fantomskog broda što ga je progutala magla vodenih bespuća delte velike rijeke. Gospodin sa bradom se istinski pitao gdje dama smjera. Da li na vanjštinu ili na ruku koja je stezala volšebnu valižu^[42]. Opet je imao osjećaj, možda i strah, kako ubitačnim i vještim "napravama" udara na prste desnice koji su intenzivno trnuli.

Njena upornost ga pritjera da se okrene. No u vidokrugu ne otkri vidovite, ni nikakve oči, a činilo mu se da bi rezale kristal.

Tek u luksuznoj kabini i pred prostranim ogledalom, gospodin pristalog lika i imena se umiri. Pred tim "strancem" i sebi se predstavi za stranca.

– Upadljiv tip je pred tobom Vela, nikakvo čudo što su te skolili. Ti kao da si fina maškara. Moro – uskliknu od davnašnjeg otkrića. Ali kovčežić!

Muškarcu će teže upasti u oči nepodudarnost stare sadrte porodične valiže i uglađene vanjštine gospodina Maura – pustolova ili ekcentričnog prirodnjaka koji će na prvom pristaništu i kad izbiju šumovite obale, izići uprćen hvataljkama za rijetke leptirove.

Posvećena salunska pustolovka i brodska namjernica je ista ona iz ma kojeg kazina što nepogrešivo bište žrtvu i pelješi je do kraja. Lijepi se uz tipove poput ovog pred ogledalom, koji čak ne krije ni opljačkano blago, no se producira i kopisti pred svima. Skorojević i lak plijen!

Ali, sve će se već otkriti večeras za kartaškim stolom – okonča Veluć poziciju gospodina Maura.

A ovaj je odmoran i čio silazio prostranim brodskim stepeništem ka salonima zabave iz kojih se čuo veseli žagor. Vazduh se iz frekventnih prostora ventilisao krivudavim skalinadama noseći dah skupocijenih evropskih mirisa i parfuma, pomiješan sa isparenjima viskija. Plavičasti dim "havana" prodirao je nadvratnikom gubeći se u vlazi nad vaporom.

Gospodin di Vela tek što je zasio uz jedan od praznih stolova, osjeti isti onaj ženski prodorni pogled, ali sada pred sobom. Preko puta bila je dama brušene lepote i šarma, koja kao da se pita:

– Što je sa "našim" bagažom?

Uplašene oči su zvijerile okolje i vraćale se opominjući muškarca.

– Pobogu, večeras ćete stradati, bićete opljačkani!

"Sicilijanac" je uživao u mukama dražesne ledi, pošto je "zaključio" kako se radi o ženi koja je na tragu bogatom pustinjaku, pa bi da joj olakša posao.

– Ipak, ko je ta dama? Poznanica, miljenica, žena nekog brodskog uglednika. Nije slučajna putnica i bonvivan. Konačno, ta je u službi marinaja od komandnog mosta, mračnjaka sa naturenim kačketom na čelu!

Upravo tako – pohvali svoje analitičke sposobnosti – radi čega bi se motala uz kartaške stolove. Ali njena pojava ne priliči planiranom okruženju.

Dovraga i ona – pomisli Mauro, te se ozbiljnije prihvati već započete igre, koja ga nije htjela. Beskrajno je gubio manje svote, ali i odustajao od dobitne karte. Partneri su se smijuljili na svako njegovo odustajanje od većih dobitaka, odnosno rizika.

Taman je povukao dodijeljene karte k sebi, i iz navike osmotrio sve brojniju publiku oko stola, kad u masi spazi "poznanicu" koja mu šalje jasne signale da ga varaju.

Uobičajeni način skretanja pažnje da postoji. Nametljivo za jednu damu, zar ne!

Blago joj klimnu glavom uz vidljiv smiješak čiji fini završetak prikriše gizdavo spušteni brci.

– Ipak, postoji nešto – uzvrati sebi Mauro, te se obazre oko sebe i zadubi u igru. – Stara oprobana škola, pustimo "novku" do jutra.

Ali i ona je čekala isto "sudbinsko" vrijeme, kad prvi kokoti prizivaju zoru.

– Stop, karte na sto! Hoću da "razbrojim" špil.

Djelilac se protivi, namjeran da zametne kavgu.

– Kolega II-gi, to je gospodinovo pravo i svakog od vas – reče pokroviteljski I oficir, koji je i u zatvorenom salonu imao šapku na čelu. Niko na brodu sem komandanta nema takav autoritet nad posadom, a zapovjednik nije brojao sitne sate uz goste salona. Tako je Mauro otkrio Prvog.

– Dozvolite – reče Mauro pružajući ruku ka novom špilu u ruci Drugog, a pogled usmjeri ka Prvom jer je osjetio teške muške oči na sebe i znao da se radi o nekom koji ga pomno istražuje. Ukrstiše "mačeve" pogleda od kojih graf mre, trnci jurnuše tijelom. Dugo je zatim razmišljao, što bi to moglo biti.

Obilježeni špil je zamijenjen novim, a Prvi se izgubi iz salona, bio je siguran Mauro, jer osjeti neku unutrašnju prazninu.

Drugi je razdražljiv i podozriv prema "uljezu", jer otkriva da su simpatije publike okrenule njemu. Čak i Ani je uz njega!

Mauro, svjestan bliske opasnosti, najavljuje počinak ustajući, ostali negoduju tvrdnjom da nije uobičajeno rano napustiti interesantnu partiju, niti se izvlačiti.

Drskost drugog oficira graniči se sa uvredama. "Sicilijanac" pođe ka njemu namjeran da spere pogrde. Ovaj trže revolver, no smete ga nečiji snažan udarac u lakat. Metak namijenjen Mauru "ubi" plafonsko svijetlo, te nasta polumrak. I po tmini se razabralo da je Prvi spriječio ubistvo, što bi bilo fatalno za prestiž uglednog broda.

Mauro se penje stepeništem ka trećoj palubi i svojoj kabini, žalostan što je izazvao nepotrebnu gužvu. Saznanje kako je mogao upropastiti poduhvat, užasnu ga te prokle sebe. Nečija nježna ruka naseli mu savijenu podlakticu.

– Vi?!

– Da, zar ste iznenađeni?

– Nimalo, ali iskreno, i dalje mislim da je u pitanju poslovična radoznalost.

– Prijateljstva se često sklapaju nenadano, i po kakvom karambolu.

– Tako?

– Idete sa mnom – reče dama tonom koji ne dopušta opiranje.

– Stvarno? A što baš s vama, što ne bi u moj apartament. Daću se kladiti kako je predlog razuman i zanimljiv.

– Ne – uporna je ona.

Mauro je začuđeno gleda, namjeran da oslobodi lakat.

– Noćas će vaša kabina biti obijena, a bogatstvo opljačkano.

– Tako, – zviznu Mauro. – Bogatstvo! Odnesena skrinja! I rariteti predaka – pomisli, ne bez razloga.

– U tom sandučetu nalazi se opšte blago čitavih generacija.

– Oh! – strese se gospođica.

– Do vraga sve to, ako se ne cijeni kao amajlija i zavjet. Onda sam ja najzadnji siromah. Komad platna, parče štapa ili lule su bogatstvo, razumijete li? – te joj se unese u lice.

– Ne vjerujete da su u kovčežiću amajlije koje nosi praunuk, Mauro di Vela!

– Gospodin...?

– Mauro di Vela, graf di Skjaka – reče sarkastično mladić.

– Ani, obična Ani, djevojka drugog oficira.

– I radite protiv svog čovjeka!

– Teško je to objasniti. No, bez obzira na obećano bogatstvo, od večeras nisam spremna podnositi njegove kriminalne postupke. Gospodin Karocas, prvi oficir, već davno me odvraća od njega. Ali, molim vas, u dobroj namjeri i radi sigurnosti.

– KAROCAS!

– Da, što je čudnog u tom imenu. On je, znate, Grk čiji su preci u 17 vijeku protjerani iz zavičajne Dalmacije od surovih ljudi druge vjere. Prijekih i opakih. Taj davno, skoro vječnost, živi na svom brodu i većinski je vlasnik.

– Ii – oduži Mauro to jedino slovo, kako bi joj pružio nužni predah.

– Taj čovjek je moj prijatelj, mislim jedini za sada. Štiti me od neumjerenosti zavrnutog Čaka. Tako se zove moj momak.

No, idimo gospodine grafe, vrijeme će nas preteći.

– Da?

– Za mnom sa svojim sandučetom – zapovidje Irkinja.

Mauro je posluša kao dječačić baku koja obećava bombonu, zabavljajući se Aninim prijetnjama nevidljivim neprijateljem.

* * *

Vijest o provali i pljčki kabine grafa Maura di Vele širila se od komina do kaldaje brzinom meteorita kad zasipaju zemlju.

Orobljen je graf di Skjaka. Kovčežić pun dragocjenosti nestao je zorom. Sumnje su ubrzo ozračile drugog oficira.

– Gospodina Čaka – detaljiše dama s psetancetom.

– I njegovu "nevinu" curu – primeće začin u poparu, druga.

Umaknuli su čamcem koji je na zavoju reke pristao uz niski krmeni dio broda. U praskozorje su ih vidjeli kasni gosti što su izgonili sinoćni mamurluk na svježem vazduhu.

– Nesrećni graf, vezanog su ga hitnuli u ladne vode rijeke.

Putnici su se uznemirili. Servirani doručak se hladio po praznim stolovima. Dogovaraju se po grupama da čim prije napuste brod.

Niko ne misli o reprezentativnom vijađu koji ih je udružio u dokolici.

Kapetan broda se umiješao među uglednije putnike, što ovima pojača paniku.

Dostojanstveno držanje Karocasa ih umiri, te se mnogi okupljaju oko njega, napuštajući zapovjednika.

Taj je već izvidio situaciju i zaključio da Čaku i nije mjesto na otmenom i odgovornom brodu. Preturio je oficirovu kabinu te utvrdio kako je sve njegovo nestalo s njim. Ali, djevojčin intimet je zatvoren unutrašnjim mandalom, što ga zabrinu, no nije imao ovlašćenja da provali unutra.

Taman je pribavio komandantovu saglasnost, i uputio se trećoj palubi, pa zastade.

Niz stepenište ka društvenim prostorijama silazili su njih dvoje raspoloženi i radosni.

– Vi – uskliknu Karocas ne vjerujući svojim očima. Oni ga začuđeno pogledaše i nastaviše spuštanje ka blagovaonici.

Dolje nevjerica, pa delirijum oduševljenja, naročito dama koje su već nastavile "prekinuto" putovanje. Mnogi im čestitaju ponovo rođenje i vaskrs.

Kad se vika primirila, najpribraniji među njima insistiraju:

– Kako ste se uspijeli izvući neprimećeno. Jeste li spasili svoje bogatstvo. Je li bio žestok duel oko famoznog kovčežića.

– Ne bi se reklo da je bilo problema – čestitamo!

Pljušte pitanja i odgovori; zaleti se bliže fantastici:

– Da li ste ga prethodno udavili, a zatim hitnuli u vodu – hoće da utvrdi Čakov kraj stara dama. Da mirno zaspi večeras.

Ani je nestrpljiva jer ne zna pravu istinu. Nešto je zaključila, ili je opsjednuta novim prijateljem. Sve što pripada muškarcima, u žena je predstavljeno volumenima i prostornim mjerama. U ovom slučaju preovladao je valer koferčeta, jer kad je Mauro izbio iz svog apartmana, skrinjica je izgledala poprilično.

– Ne, to je uobrazilja i pohlepa za zlatom, koju mi je usadio Čak.

– Gospodine, udostojite nas nečega, ako ste u prilici – zapomagao je komandant. – Moji najviđeniji gosti hoće da napuste brod. Ne dozvolite da budem uništen.

Oficir Karocas na vratima salona prezrivo skrozira starca, i muka mu je radi njegovog poniženja pred strancem.

Cinizam što je izbio na licu grafa Maura, a potom ohrabrujući smiješak, lecnu odnekud Karocasa. I to je sve. Taj je dopao zagonetnog Pitijinog lica, ali bez uobičajenog dvoznačja, jer ne bi ni toga.

– Nevesela je priča, gospodo, i važna je jedino meni, ali pošto je uzdrman blaženi "rajski" mir na slavnom brodu...

Tu graf zastade očekujući da će njegov talijanski neko prevesti.

Desi se da uzanj pristane prvi oficir s namaknutom kapom na čelu. Vela se, Bogzna radi čega "nađe" pred Posejdonom na tršćanskoj Borsi.

– ... ali evo nastavka; ja čuvam tajnu koju ću jednom otkriti, neću je ponijeti gore – smjerajući desnicom ka zamišljenom kosmosu. – Ali moju tajnu i muku ću otkriti pred totemom, indijanskom vraču. Za vas, ovo što ću reći je cijela istina.

Taj drugi oficir Čak prati me danima, i preko svojih pouzdanika i veza. Skoro od ušća velike rijeke, prerušen u vakerosa na nekom utvarnom brodu "Modos" što plovi do Baton Ruža. Uz sebe je imao izvjesnu Rouz. Ne bi me čudilo da je tu još tuce imena kojim manipuliše prema ukazanoj potrebi. Valja da znate kako Ani ne pripada tom svijetu, jer je Čak jednostavno obmanuo.

Karocas je hvatao dah, ne radi teškoća prevoda, već se osjetio pogođenim i krivim što je insistirao na Aninoj vezi sa Čakom, jer nije otkrio njene sudbinske putanje i znakove.

– A opet, ovaj uz mene, kao da smo stari znanci, Evropljani – kopkalo ga je.

– Taj tipični obijač, razbojnik i pljčkaš, "njušio" je bogatstvo u valiži, pa joj je slijedio trag. Iznenadio se kad me je ugledao na vašem brodu. No brzo je pripremio lagani plan, bez potresa i ubijanja. Bio je pripravan i na oružani obračun još na "Modosu", ali se uplašio snažnog trapera i njegovog psa. Možda i nekog "misionara"...

Pripadnika ratoborne sekte? – provjerava Mauro i tu pretpostavku kod Karocasa.

– Da – odgovori kratko Prvi, kao da svjedoči strogoj poroti, i gdje se radi o nečijoj sudbini.

Graf, majstor dramaturgije i zapleta, režira raspoloženje prisutnim. Dame su se složile u dah, apsolutna je tišina.

Jedino je Ani prenijela težinu tijela pa se ovlaš prislonila uzanj.

– Te okolnosti su odložile napad i umirile nemirni duh pustolova.

U ovoj zemlji, lekcije samoodbrane brzo se uče, ako misliš spasiti sebe i imetak, te sam u Baton Ružu, zamećući trag Čaku, navratio tamošnjem tašneru, a ovaj je majstorski sašio nalik mom sandučetu.

Karocasu je već sve jasno. I podvala sa duplim koferom, te i kraj priče, pa je s naporom prevodio dalje strančevo zavođenje ostalih.

– Plemenita dama – tu, – graf blago dodirnu ženino rame, – oslobodila je moju malenkost težih iskušenja, a možda i pucnjave, što bi veoma štetilo našem dragom kapetanu.

Poslednju napomenu je zakitio finom ironijom.

– Ne bi se ogriješili da joj dodijelite titulu počasnog oficira ovog slavnog broda.

Predlog izazva opšte odobravanje.

– ... insistiranjem i tvrdnjom da će moja jazbina biti rasturena zaslužila je novčanu nagradu. Da li sam u pravu, kapetane. Spasila vas je izdatka popravke kabine.

– Tako je – odobri kapetan nevoljko.

– Taj Čak – nastavlja kazivanje Mauro – slijedeći svoj instinkt, nečujno upada u kabinu, ali se i iznenađuje kad ugleda neraspremljen krevet. Sumnja na Ani, jer žene su za njega usputni balast, a katkad i nužne da odrade kakvu gnusnu niskost. Odbaci pomisao na nju i dade se u potragu. Nije mu trebalo vele da ugleda traženi predmet nabijen ofingerima i limenim posuđem umotanim u čaršav.

Zadnju ispovijest gospodina Grafa, Karocas je propratio jedva vidljivim smiješkom.

– Ostalo već znate, ili naslućujete. Taj je zaista na krivini rijeke uskočio u "nevidljivi" čamac, – pa nježno pogleda Ani, kao da joj se izvinjava. Ona je pak tek sada razumijevala zašto je njen novi prijatelj pred zoru bio bolno hladan u postelji. A kad se ugrijao, pao je u duboki san koji ga je okrepio – otkrila je vraćajući se svojoj kabini.

Mauro se nije praznio iznutra. Tu još nešto postoji što nije mogao objasniti. Dovraga taj Čak. Eto se kurtalisa razbojnika, ali ne može svezati konce:

– Mali totem u Veluća skrinji!

Pa što s njim?

Bio je van spremišta, opominjao me s komode da se nekud mičem? Da li sam što usnio! – upita se pošto je ispio jaku gorku kafu.

– Ma ne, – pomisli – nisam se oslobodio Drugog, taj se otimao sa mnom o porodično sanduče na palubi.

Jurnu lavirintom brodske skalinade te hrupi na vrata kabine miss Ani, koja je sređivala dnevnu toaletu.

– Otvarajte Ani – istisnu podnošljivim engleskim skrpljenim usput od Njujorka.

– Oh, mister Mauro, stižem. Opet smo u nevolji, jure vas, je li? Sad me već neće naći nespremnu.

Zgrabi kristalnu pepeljaru i krenu ka vratima.

Očajni Mauro otpusti ukrasni mesingani rukohvat i udalji se svjestan da njegova prijateljica ugađa sujeti, a to ima da potraje.

– Ali, koji je sad vrag kod nje, s kim se to prepire.

– Evo me stižem – reče prestravljenim glasom.

– Ona nekoga upozorava!

I jeste bilo upozorenje, jer čim je ovlaš otvorila vrata, hitnu teški kristal ka zamišljenom cilju.

– Valja biti na oprezu kad su u pitanju ratoborne dame – reče poučno graf – inače bi me kupili ovuda.

– Za svaki slučaj, znate, mislila sam da ste se usosili. Tipovi poput vas zvockaju nevoljama – Ani je brzo savlađivala Skjakine šatrovizme.

– Lijepo li me trataste, baš vam hvala. I mislite da vučem čaktare oko pojasa, kao maškari da se čuje na daleko. Slično kristalnim djelovima pepeljare koji još odzvanjaju brodskim skalinama.

Nježno je odvoji od sebe, pošto je maločas inercija "donijela" u zagrljaj. Sledećeg trena bio je pred komodom gdje se ranije nalazio kovčeg.

– Šmrljika – istisnu nekontrolisano. – Nestao je kad i totem!

– Čudno, to je vikao u snu, italijanska simbolika iz "sibilinskih" knjiga, koju je ponekad pominjao otac. Kad, kao da je indijanski vrač.

Bila je zatečena, ali se pribra iščekujući što će se dalje dešavati. Čovjek pred njom, kao da uvenu. Nije više bio nadmoćni pripovjedač iz salona, već nesrećnik, koji grozničavo šara kabinom.

– Tražite sanduče?

On je molećivo pogleda.

– Smatrala sam da tako značajan predmet valja skloniti na sigurnije mjesto. Evo, tu je u brodskoj kasi uz moju malu kolekciju dragocijenosti.

Za to vrijeme Mauro je mijenjao boje, blijedilo je ustupilo mjesto rumenilu, ali se suzdržavao da ne krikne dok je vadila koferče. Poslovao je po sopstvenim džepovima tražeći srebrni šuplji ključ koji je otvarao "bogatstvo".

Val trešnje koji ga je snašao jedva dozvoli da ugura ključ u nutrinu tijesne brave katanca.

Napokon, snažna opruga hitnu poklopac kovčežića na gore i umiri ga, Mauro odahnu.

Pred Ani je opet stari, nadmoćni Mauro, kakvog ga je upoznala, i nije od njega tražila razloge čestih mijena raspoloženja.

– Vaša toaleta će biti skoro upriličena – obrati joj se konstatacijom. – Za to vrijeme biću na palubi – i izgubi se, prethodno okrenuvši ključ u bravi kabine.

– Taj divlji razbojnik Čak, i vikinška bezobzirna mahnitost prikupila je "crvenu" divljinu te udruženi krenuše na mene.

Bogme, teško iskušenje, te sam u strahu za "izgubljenim" kadom rasturio ljepši dio snova. Ispao bena kod miss Ani!

Ona čudna svjetlost?

Predstavila se od suprotne obale rijeke? Ne, već od obalnog uzvišja malenog potoka, bistre nemirne vode, koja se provlači neznanim gorjem do ušća. Pa velikom vodom, ka brodu "Vest" i Aninom prozoru. Bije na staklo, pomamna, i uđe. U žarištu kugle je živ "majušni" totem izbio iz skrinje, kao duh iz uljane lampe.

– Vrijeme je - kaza to malo čudo života – da spasiš dušu pretku. Nosi me u šator "Ušari"! Na mjesto gde me ugrabi tvoj deda, kao naknadu i platu za dugove plemena. Moji su bez zaštite, jer Velikog totema spališe "bledoliki". Ja sam za njih jedina nada i spas. Bježi sa broda čim stigneš u Helenu, idi do kraja po svoju sudbinu.

– Mijat, što znaš o njemu – sjeti se kako je vikao u snu dok se totem u svjetlosnoj kugli izgubio nad rijekom. Pri odlasku je dodao, što se kao eho povrati grafu:

– Drž’ se snova, u njima ćeš razabrati put do kraja.

" San je laža, a Bog je istina" – govori naša poslovica, ne bi li zatvorila provalinu neznanja. A što bi sa snovima mirlikijskog jereja koji spasiše mošti sveca od opakog agarjana, da ne budu spaljene kao Svetosavske!

Nije li i to legenda!

Živi, i duhovi, ipak mi pomažu i navode na trag koji ima uporišta u zbilji. U tršćanskim dokumentima i filadelfijskim šipšandlerskim knjigama trebovanja brodova.

* * *

Vrijeme "slave" i zabave na "Vestu" je iscurilo, valjalo je miss Ani kazati istinu. On hita Heleni.

– K njoj sam namjeran Ani, a bojim se da ću i toj okrenuti leđa. Ledi, moram da idem.

– Tako, ali pred vama nije ledi već jedna nesrećna djevojka Ani, siroče kavalira "Vest-a", koji me drže milošću Karocasa. Moja porodica već davno je nestala u preriji.

– Karocas? – pomisli. – Opet se spotičem o njega.

– Da, Karocas – Ani mu je čitala misli.

– Pokupio me ranije, dok je službovao na nekom ubogom brodu.

Mauro nije skidao upitan pogled s njenih očiju i lijepog irskog lica, te je prisili da nastavi.

– Ništa od svega što misli opaki Vela, vi kao da ste rasli uz ženski kazino. Ne uzimate ženu za druga!

Mauro je istraživao i dlačice na blijedom licu žene, odsjaje u providnim očima.

– On nešto mutno taji, jer hita nekoj Heleni, a zatim se rastaje s njom. Puni su kaprica plemići. – pomisli.

Pogled joj se ukoči kad spazi tugu u njegovim očima.

– Ipak, kao da je pred važnom odlukom, Helena tu ništa ne znači! Taj je opsjednut preteškim životom i mučnom prošlošću. Željela sam mu uzvratiti bar nečim, jer toliko je brinuo o meni i prosuo raskošnu nježnost. A žena, bijedno siroče na rijeci i brodu, što je mogla pružiti, sem jednog.

Mauro je još istraživao po njoj i praštao se od dame kojoj je ženstvenost i fini manir unesen širokim nanosima u samanu bit i prirodu. U sebi je nosila karakterističnu ustrajnost, postojanost i čvrstinu, tako svojstvenu Irkinji i njenom dalekom pretku.

– Isuse, što sve ne pretpostavljate. A istina je da me Karocas uz sebe nije prihvatio kao ženu, već me u dobroj namjeri upoznao s Čakom o kojem je mislio najbolje. Da ima dovoljno čestitosti.

– I sada se osjeća krivim?

– Da – reče neodređeno, – uostalom, gospodin Karocas je već otkrio s kim se uortačio. Ali, kako znate?

– Muškarac njegovog unutrašnjeg sklopa i duhovne strukture, kao da je "skovan" u malom narodu. Otkrio sam to jutros dok si bila uz mene. Cvao je nekom unutrašnjom srećom i zadovoljstvom.

– Zar? Baš bi me tako šta radovalo. Uostalom, bio je zadovoljan otkrićem s kakvim je čovjekom radio.

– Vi ste, dabome, gospodina otkrili kao od šale – davno!

– Okolnosti su me uputile na sumnju, i ništa više. Vaš siloviti upad u to gnijezdo, ubrzao je događaje, te je sve upozorio. I posadu broda koja je napokon shvatila na koga će se ubuduće osloniti. Da se valja čuvati i komandanta!

– Nemojte, u pitanju je fini gospodin, i ne bih vam savjetovao da brzo sudite. Čovjek je pri kraju radnog vijeka pa je normalno da smiruje strasti, i napetost posade pred toliko ozbiljnih ljudi i gospode, koji su prije svega njegovi gosti. Niste to zapazili? Vi ste pristrasni, jer brinete o prvom oficiru.

– Pobogu, on je moj izbavitelj i zaštitnik, a nadam se i vaš prijatelj. Karocas je naprosto živnuo otkad uđoste na brod.

– Još ste zaljubljeni u njega!

– Uf, gospodine nobile, kako je teško s vama. Noćne more su vam srušile zdravo rasuđivanje, jer ste kao staro zanovetalo. Ništa od onog jutrošnjeg trijumfalnog pobjednika.

– Naprotiv, osjećam se kao preporođen. Mali indijanski totem mi svijetli put do cilja, te ne mogu biti zakeralo i tako što. Znate, u snu se ne stari, a posebno ne uz finu damu. Zato se imućne gospođe premeću po budoarima do kasnog popodneva ne bi li sačuvale mladenačku svježinu i krepak duh.

– Bolja je priroda i rad s mjerom od budoara mekšine u četiri zida.

Bistrina njenog uma obradova grafa, ali i stvori priliku ne bi li što bezbolnije pokrenuo rastanak:

– Ani, bilo je divno s vama. Vrijeme što je predamnom je neizvijesno, ja ću uskoro napustiti brod.

Da je kojim slučajem pogledala u stranu, vidjela bi prvog oficira uzdignutog kačketa koji je otkrio nabubrio biljeg na gornjem dijelu čela kako prodire kroz gustu kosu kao kakav "ukvašeni" mulj kroz džunglu. Taj osobeni znak dao se vidjeti i ranije, ali je sada iz nekih razloga skrivan. Čovjeku kako zrijeva, sve više smetaju sopstveni biljezi.

Prvi ih je zamišljeno posmatrao, ali nije sustigao zagonetku. Nezadovoljan, hitro se povuče od dovratka salona.

– Idem u Helen po tragu totema.

– Zagonetni Indijanci – promrsi Ani - uvijek se neko sličan ispriječi na moje životne puteve, evo mi ga i sada na vratu, osjećam dah osvetoljubivog Manitua.

– Otkad se dadoh na svijet, prati me različito značje. Tribal Fotije ostavio mi je u "prćiju" biljege upozorenja, opasnosti i sudbe, trave, divljač, raskršća i označenu čeljad.

U našem se nasleđu provlači kako će jedan slovenski "car" crnosivog biljega na glavi, srušiti tu ogromnu i moćnu carevinu predaka i predati je za malu paru aždaji koja će se oko nje omotavati kao ona oko usnulog Herakla.

Bubamara je odredila Danirinu sudbinu, jer je ova vjerovala u njen let, ona je njen "totem". O tome joj je govorila baka, a ona usavršavala do vjere da je pravac leta bube i njen životni pravac. A sve te "šarenice" su letjele naniže, ka moru, sreći ili nesreći.

Ani se prenu iz razmišljanja kad mladić u zanimljivo kazivanje o znakovima "vješto" skroji još jednu damu. Koliko ih je poznavao, pitala se uzaludno.

– Radi se o dragoj sestri – odgovori, osjećajući da je promijenila raspoloženje.

– I, da vidite, kobna istina se ostvarila do tančina.

Ani je bila duboko potresena, te preblijeđe od straha da se pripovijest ne nastavi. Gospodin je na vrijeme zapazio promjenu pa kazivanje poprimi mirniji nastavak.

– Ljudi prolaze pored svojih sudbina i ne primećujući ih, a ja opet mnoge znakove zaboravljam, naročito one koje bi preporučio Vilotije, jer ih je bilo za dva cijela života.

Zanimljiva je njegova priča o crnom ovnu kao sinonimu žrtve. Vi Irci bi morali znati sve bitno o toj plemenitoj životinji.

– Dijete rođeno u karavanu, niti se nadimilo dima ni naslušalo pripovijesti.

– Još od starih mitologija, crni ovan je simbol žrtve pri ulasku u podzemno carstvo, jer njegova krv je najslađa dušama umrlih. Ta Vilotijeva legenda je vezana za napušteni kamenolom u kojem su se nekad vadile gromade za stećke ili kakav značajan mermer za ugaoni kamen hrama. Sivilo skrame davno je pokrilo nekad vidljive ljudske aktivnosti na tom prostoru i pored svoje nesporne pristupačnosti, no poštovano je predanje, dok nije istisnuto bezverjem odnosno apokrifnim "zakonima". Vilotije bi lagano nastavio uz ognjište:

– Nabasa nakav suludan na majdan da sebi i familji izabere grobnu ploču i ođelje tanje za gumno. Oćeš? Nećeš brajko da si još toliki, ne da crni rogonja koji se potoperio na vr’ provalije kao spomenik pa bleji li bleji. Zavija, kukavče sinji, ježnja te ne pušta. Protutnje trn tijem ajvanom te uze ćuskiju, a ono sad ovan više ne bleji no se dohvatio druge "taktike", gurajući poveći bubulj na nesrećnika u majdanu.

Tada je Vilotije čikao slušaoce što se dalje zbilo. Oni koji su znali su mirovali, a gosti pogađali, govoreći da je taj srećković utekao glavom bez obzira.

– Tako je – potvrđivao je Vilotije uz napomenu da na brijegu nije više bilo crnog ovna, a baba je iza kuđelje gunđala da i nije bilo nikakvog ovna:

– Tome se utvorilo ostra!

– Niko ko žena i mačka, vazda po svome i kvit – karao je Vilotije svoju babu.

Irkinja nije bila impresionirana pričom, a naročito njenim krajem jer je aluzija o osobenosti žene bila isuviše poznata i stereotipna.

– Eto vidite, nijeste usrećeni sa tim pripovijestima, a vjerujte mi, takav sam i ja jer bježim od biljega koji mi donose tugu, brige i nagovještavaju kraj. Već ne pamtim otkad sam namjerio da se odvojim od Evrope, na pustolovni put po "svijetu" Aleksandra Makedonskog, pa da ga okončam u Aleksandriji i Farosu, na afričkom kopnu punom pijeska, sunca i vode, o kome se mnogo govori i piše otkad se protolkovalo egipatsko pismo. Ali uzalud, nikada neću kročiti na tlo Egipta, jer sam obavezan prema kostima predaka, prema Mijatu koga su možda Indijanci radi nečega smanjili travama, digli mu skalp te ga tutnuli pod neke druge "neprosijane" pjeskove. Njegova sudbina je pročitana u evropskim zvaničnim bilješkama i naznakama.

Opet je Irkinja bila daleko od Velinog rođaka , jer su je sjećanja vratila karavanu gdje su joj isčezli roditelji, a odmah zatim na sjutra koje je vezivala za veliku rijeku. Rumenilo što joj se vraćalo u lice, bilo je znak da živi za nadu i budućnost.

– Bježi od mene ženo, uz kakvog srećnog muškarca, ja donosim nesreću. Šteta je napustiti ljude koje poznajemo i volimo.

– Ko kaže da hoću – trgnu se iz užasa što je spopao malopređašnjom Skjakinom pričom o srećnim ljudima jer je vjerovala da srećnijeg čovjeka od njega ne postoji,

– Ali ja nisam ni tražila da pođem s vama!

– Niste, a jeste! I te kako želite, Ani, draga gospođo...

Ovdje je Mauro isturio ono "gospođa" ne bi li je upozorio na prolaznost i gorčinu života.

– Nikoga ne namjeravam vezati za sebe i uz moj do kraja neizvjestan životni čvor koji se već dobrano olabavio.

Ona ne trepnu, ali joj je tuga kapala iz očiju, a hitro premetanje prstićima kazivalo nedoumice i očaj. Oči su bile u gustoj sjeni kao pločnik u kestenovom hladu na smjenu Cezarovog julija i avgusta.

– Mnogim sam donio nesreću, jer onaj koji luta svijetom tražeći rasute kosti predaka je proklet.

Ovog časa se rastajem od vas – ugrabi hitno priliku, naglo ustajući kao da bježi. Grabio je skalinama ka trećoj palubi, da bi se sa suprotne strane vratio na prvu. Tako će neviđen dočekati uzvodnu Helenu.

Ani je iz obamrlosti trgnula sjetna arija usamljenog jahača koji je molio hrišćanskog Boga da mu podari hlad kaktusa i nekoliko kapi tečnosti iz debelog lista.

Karocas na mostu "snima" odstojanje od mola, sinhronizaciju komandi sa makinom. Za leđima je osjetio nečije prisustvo:

– Vi! Niste uz grafa?

– Taj je na putu nekoj Heleni. Jednostavno je pobjegao od mene.

– A ja sebe danima uvjeravam da mu je prijalo vaše društvo, i ... – tu Karocas obazrivo zastade.

– Hm, da li ipak dobro zaključujem, i vi se spremate na put?

– Nikad se ne zna, gospodine; žene su kao mačke, veli vaš poznanik.

– Baš – kao da potvrđuje sagovornik – zanimljivo upoređenje, ali šta će sa očima. Dame bi ličile na utvaru sa mačjim pogledom.

Desetina ljudi jedva, bila je spremna kraj skele za iskrcaj na gat Helene, toliko je čekalo na put uz rijeku. Samo dan ranije, svi su namjeravali napustiti putujući hotel.

Službena lica na obali namjerna su prihvatiti brodsku užadiju ne cenkajući se kao rizonski Tribal Fotije kad je uzimao carsku cimu grčkog jedrila. Ljudsku prepirku i razmjenu zamijenila su zvona komandnog mosta i kaldaje.

Mauro strpljivo čeka da umakne glamuroznom "Ist-u" te se poslednji uputi skeli. Stupi na gat Helene, mlađi i finiji od onog u Baton Ružu, jer su ponti na molu uglobljeni u propisne žljebove kroz koje ne možeš vidjeti jurnjavu manite vode, te si siguran da ćeš izbjeći vrtoglavicu.

– Hej, juropijen, – ne izdrža Karocas pošto ga spazi na rivi – srećan vam put. Da niste što zaboravili.

Di Vela se trgnu; – tako je, imajte na umu da je danas toliko nezahvalnika, a ovaj pride, jedva ako će poremetiti uzlaznu krivulju. Znate, nije vas bilo na vidiku kad sam se spuštao skalama. No ipak se kosnu kad spazi Ani uz njega, spremnu na skok dalek i neznan. Žene se teško odriču svojih nakana.

Vela je bio siguran u jedno – tog čovjeka sam jednom davno gledao iz "prizemlja" kao što i sada činim. Nismo se trpjeli međusobno. Da sam mogao, bacio bih ga preko brodske ograde. Dosadni ložač na njemačkom brodu preko Atlantika? Tako je, ista ona spuštena švapska grenadirska kapa i smrknut pogled, iz kojeg je kapala mržnja. Da, ali ovaj na komandnom mostu nema te konstante u očima, baš suprotno tome je oko slovenski pitomo i zahvalno.

Dovraga ložač i ovaj oficir nad glavom, ali se iz pristojnosti udostoji pogledati ka mostu.

– Lijepo od vas gospodine, hvala na ispraćaju.

– Nadam se da će rastanak kratko trajati.

– Nisam u prilici kazati ma šta određenije, ne zavisi od mene.

– Da, gospodine Mauro, no jeste li sigurni kako činite mudro... – dajući mu mote iza Aninih leđa.

– Baš pravi par – odmjeri prstima druge ruke.

Skjaka nije očekivao lukavu ponudu suvlasnika broda, a golicao ga je odnos to dvoje milih ljudi. Znači, on je se odriče.

– Zanimljiv predlog – uzvrati.

Ani je bila u nedoumici jer nije čula ni riječi o ičijoj ponudi te se hitro okrenu, ali ništa tamo ne bi osim njih dvoje.

– Ani, što čekate – dobaci joj temperamentni stranac.

– Ala mi ga smesti, prokleti Grk! I uvijek su takvi uz mene, da ti stanu na žulj, potpete obuću.

Neka, ni mi nismo bili cvećke kad smo uzdizali balkanske međe, ali nismo tamanili kao istojezikci po Dalmaciji... K o r k i r a! Ecetera!

Djevojka prionu uz Grka u namjeri da se oprosti poljupcem u obraz, ali ne dospje jer je spriječi spušteni kačket.

– Ani-Helen-Džun – pomisli Mauro. I za "sicili janca" premnogo. Oni su patrijarhalni sa ženom. Drže je daleko od posla i prijeke naravi. One su da dižu naraštaj. Irkinja što je zabasala na rijeku sa suludom klimom, daleko od ostrvske mokrote, nikako da prikloni svoje zlatno dupence za komad čovjeka i zemlje. Radije bi sve odložila sjutrovoj zori, jer vjerujem da zna kako blesavi "italijanski" nobile nije za nju. Odlaže da nađe zakrpu. Ili bi, možda, bio u druga vremena. A da jesu, ne bi me ni dopalo. No, ipak, otkad napustiše "Ist" i Prvog, ona je svuda uz njega; i za kartaškim stolom, donoseći mu užitak varljivog dobitka. Redovno ga "idu" karte i prokleta lova potrebna da izdržava sebe i nju, grije nadu da se primakao kraj traganju. Ona i zavodi, "vidi" opasnost, i čini most, alarmira oprez spremna da uskoči čvrstim predmetom na protivnika s leđa, da prione uz njega kad onemoća na smrdljivoj dasci patosa.

Ranog povečerja spusti se iz bijedne hotelske sobe, sumnjive civilazacije i čistoće, u salun. Sto za igru bio je pust, ali karte su tu.

Dvojica iz okruga Helene već su se obavjestili o njegovom podvigu na "Ist-u", i još ranijem "Modosu", te se naoštrili da ga "isijeku".

– Sa zadovoljstvom, gospodo – spremno će Mauro.

– Igrati sa rančerima – iznenadi se jedan.

– Ja vas čekam.

Uz džentlmenski razgovor odvija se taj poker u kojem rančeri bilježe dobitke, ne ljuteći hazard.

– Mauro gubi! – ode tiha poruka salunom.

Gospodo, ko se još odreče hvale, ne odbi kuđenja. To je usud čovjeka, ili prosto moć – pomisli graf i nastavi:

– I ja imam more.

– Niste sviknuti gubicima.

– Nizbrdica je buduća uzbrdica – bogovi su kazali Grku.

– Ova pred vama je došla na red?

– Tako je moralo biti.

– Nismo li mi razlog?

– Nikad tako šta nisam tvrdio, no kad je riječ o njoj, red bi bio da utržite gubitke drugog.

– Da prekinemo parti?

– Nipošto zaboga, nastavimo. Ali pošto sam ovdje stranac, molim za neka objašnjenja.

– Da?

– Sjećate li se – nastavlja Mauro uz novo dijeljenje karata – da li je unazad neko vrijeme na ovim prostorima bijesnio ratni obračun, i uz njega sve nedozvoljene radnje u koje su se miješala i indijanska plemena.

– Istina je – živnu jedan od rančera – nešto uzvodno od Helene. Mislim da se radi o Klerksdejlu. To je sve što vam možemo pomoći. Nedovoljno, zar ne?

– Pristojno za čovjeka koji je sebi trasirao neizvijesni put istraživača.

Pred gospodom rančerima bio je sad potpuno novi čovjek. Veseo i galantan, spreman na veće gubitke. Vakerosi su podrasli od sreće. Poznati kockari su napuštali stolove, napetost se ukvasila, a stranac dometao toplotu. I dalje je gubio, ali i dobio kad je pomislio kako se od tih neće oteti do zore. Rančeri su se zabrinuli, ne zbog gubitka, već da im ne izgasne slava.

– Ani! – uskliknu "Italijan".

Pojava žene kraj stola za igru bila je dovoljna da vakerosi "naslute" opasnost. Galantno su se izvukli uz poziv gospodinu grafu i njegovoj prelijepoj Irkinji da ih sjutradan posjete na obližnjem ranču.

* * *

Na rančerskoj gozbi gospodin Mauro otkrio je prijaznom domaćinu dio svoje porodične muke i nevolje smještene u dalekoj Siciliji. Bio je nesporazum oko crkvene dogme, ali je i to "apsolvirao" uz izdašnu pomoć domaćinovog protestantizma.

Pred iskušenjem već zaboravljene porodične idile i "starostine" usrdnosti, prekrstio se s tri prsta, što Irkinja primijeti.

– Ponovite, molim vas – insistirao je domaćin.

– Što tu ima čudno – reče Mauro krsteći se istočnim obredom.

– Niste znali, Južna Italija, a time i Sicilija naseljena je grčkim kolonistima, te sam i ja Grk, kao Enej, znate. Veliko je vizantijsko carstvo, zar ne?

Ovaj se nađe u čudu jer nikad i nije čuo tako nešto.

– Bože, jeste mala, ali je i neznana ta naša majka Evropa!

– Poruku predajte, molim vas, gospođici Ani. Sve je u njoj razjašnjeno. Vjerujem da će joj za vrijeme mojeg kratkog izbivanja biti dobro uz vas – reče im putnik sutradan.

– Bićemo joj na usluzi, gospodine grafe. Nikada neću zaboraviti zadovoljstvo koje ste nam upriličili u salunu hotela.

III

Klerksdejl, grad u nizini, odmaknut od rijeke i od Helene na jugoistok, kao da počiva na ko zna kojim civilizacijama pod tankom korom i u sitnim pjeskovima, danas je usred zelenog okružja žita i trave koji odolijevaju oštrim vjetrovima prerije i kostriješe se na njih nagnuti kontra tim srećnicima kao kopljanici faraonski.

Daleki huk rijeke nije umirao ni od vječito mladog vjetra koji nije stario do smiraja. Bučna priroda nije ometala Skjaku jer je "stajao" uz viđenicu kuće na Kumboru čija se sjena kupala u prozirnom moru rodnog mu kraja. U zemlji masline, smokve i rogača, u grobu-kamenu, kosti đeda Vilotija žute se poput ćilibara, kao svetačke mošti. "Kolo" kiparisa na vjetru ugiba vitke vrhove kao da mu se klanjaju nižući vjekove pravoslavne, a ne druge lažne – konvertitske i rijetke. Okružje je u Savinom duhu i ruhu, naši sveci su na visu, i muževi do njih, što im je svaka zlatna kao Vilotiju Veluću pa ga se naslednici stavljaju^[43] i umuju s njim. Išao je uspravan u životnom stroju, muku držao u suvoti, pod pazuhom i mazio je neće li brže minuti. Za prvim nije zaostajao da istrese kamičak iz čizme i plitkog opanka.

Oni što su ga slijedili, ni oni nisu zastali, iz straha da im se ne uvali još žešći bubulj.

– Začudo, niko mi od njih ne drži pomen!

Ni stari porodični "vrač" o semitskom znamenju tamošnjih brda od pijeska, ravni, zaravni, pravih brda, uvala i rijeka.

Daj ti znaj koji se sada tamo adeti prazne, možebit svegami, da su i Trifona, Jelina obrnuli u kajkavca. Tako to i valja kad sami sijemo sumnje oko glinenih tablica, na kojima su prije Semita bila slova nalik grčkim, a sličnija srpskim. Tako valja kazati o Boki i drugim zemljama srpskim.

– Ko će to da prizna – pobuni se Vilotije, obraćajući se Mauru – jerbo i ti mi se paraš strancem. I Tomo koji godinama ne dođe Perki, a već vrši životni put u stog, eno mu pomalja pokrov kod crkve na pobrežju Tergesta.

Kalafat Prodan je taj što će sebe ugraditi u neku morsu i vijak, opšti zavrtanj za novog "boga" koji je njegov "progres". U ta čudesa će udjenuti pretke, gensku materiju i jezik, a praunuk će ga pitati što znače "kvake" na tamo nečijem zapuštenom groblju, na visu. Moderno zavođenje se rodilo davno.

– Danira – glasnu se Mauro, nesigurno i upitno.

– Evo me Jarede!

Hitro se izmače od prozora, ali je glas sestre i dalje tutnjio za njim; – uzalud si se zaturio u stranca, za mene si Veluć.

Da znaš, ipak se vrši tvoja, spremam se sa sinom dolje; da mu u malim danima usadim bar malo Dračevice. Da s brda pogleda ponosnu Boku i bijeli oblak nad njom kako se sladi i divi čudesnim plavilom pod sobom. Da snimi sliku neba, na i s t o k u "tvoje" Plejade i znamenja što se slikaju u grandiozani ram vode, zemlje i boja.

– Tvoj sin Tiod, misliš li o njemu? A je li čemu tvoj mali sin!

– Često misli na oca!

– O c a?

– I na tebe, kao da je rastao na vašem krilu.

– Bože! Jedino je majčina ljubav sposobna da podsvijest uzme za stvarnost.

– Vi mu i ne nedostajete mnogo, ali kad je kod Perke i Proda, vrati se tužan jer mu niko ne govori o vama. Vodim ga na grob starog karocera Špirta, gdje stane upitan. I ne zna gdje da smjesti tolike mrtve Veluće i još tog starca. U Boku bi i radi pradjeda, ali se plašim da mu uz uzglavlje ne raste kakav pretili glog.

Predusretljivi žitelji grada pokriše grafovu radoznalost; na ulici, van grada ili salunu. Kite se uz njegov sto gdje je uvijek mnoštvo šarenih polupunih flaša i drugog finijeg stakla.

– Mauro di Vela, zove se gospodin crne brade, sa stetsonom na glavi – objašnjava prvi zamjenik šerifa šefu kad je hrupio kroz teška vrata saluna. – Opasan tip, istražuje stradanje Engleza u ratu.

– Da čujemo tog deliju, reče li da je Italijan – nobile.

– Probisvijet, po svoj prilici.

– Što je oko sebe okupio tolike vakerose – posumnja šerif u pomoćnikove "nalaze".

– Ti su uvijek željni pića i kavge.

– Nastavi istragu, na dobrom si putu – reče zvjezdonosac poluironično. – Ja bih malo prilegao.

S rudim jutrom šerif grada Klerksdejla uputi se ka sjeveroističnom raspuću, kuda su morali pristići svi pustolovi koji su izlazili iz grada. Tuda će krenuti i "naš" nobile, ako zamjenik nije trućao. Najmanje što očekuje je, kako "junak" bježi, a za njim potjera.

I stvarno; iz pravca naselja nazirao se bezbrižni "crni vitez" na sivcu.

– Tako sam i mislio – zaključi šerif pošto je snimio priliku gdje odmiče ka indijanskom rezervatu. Zaobiđe jahača u dosta širokom luku i nađe se pred njim.

– Neka je hića, stranče!

– Što bi se to vas ticalo, vodim svoja posla, i sklanjam se od sumnjivih čuvara zakona.

– Ha, baš sumnjivih?

– Jer u svakom strancu namjerniku vide ubicu ili pljačkaša, najmanje kockara koji vara na kartama. Vaš "bronzani konjanik", ako se ne varam, ne služi na čast zemlji i njenim zakonima.

– Da! Vjerujem vam, ali ste ipak pretjerali, jer da je istina to što kažete, za vama bi već bila potjera.

– Spriječili su ga umniji građani prijeteći šerifom Semom. Vi ste taj Sem?!

– Stojim vam na raspolaganju, gospodine, i rado ću ispraviti grešku pomoćnika, on je samo odveć revnosan.

– Lijepo od vas. Kad nevinog skinu s konopca, šerif ove pasje divljine se od pokojnika oprašta biblijskim govorom i izvinjava za greške nosioca zakona.

– Vi ste se srećno spasili konopca?

– Ne, već sam slušao mnogo sličnih "zgoda".

– Hm – bilo je sve što je izustio šerif Sem. Ali ne pođe, kako je mislio di Skjaka, već nastavi "morzeom".

– I...

– Ušari – produži graf na isti način.

Šerif se iskezi, zadovoljan što je Mauro zaboravio sinoćno sumnjičenje, te obrnu na šalu.

– Idete u brda indijanskim nomadima?

– Kažu da je Ušara u dolini pred nama.

– Tako. Dobro su vam rekli, ali šta hoće tu jedan Sicilijanac koji jedva sastavlja englesku riječ-dve.

– Mora, a kad je tako, ne može drugačije. Sudbina i vas može nanijeti u Italiju, bez znanja jezika njenih žitelja!

– Ne bih dangubio, no već da me tjeraju nevolje.

– Taj sam, šerife Sem. U smutnim vremenima kraja borbe za nezavisnost Amerike, sin mog pradjeda je pod ovim pjeskovima složio svoje slomljene kosti.

– Bez opipljivog traga, neka vas prati sreća, gospodine – šerif se dohvati ivice šešira i pomjeri s puta.

Pod prvim uzvišjem stere se priličan proplanak, a uz njega nazireš drugi. U izmaglici, opet zaravan do moćne rijeke, gdje se smestilo naselje – "oaza" Mandana Indijanaca. Raštrkani šatori kao predgrađe, dok je središnji dio zagustio u male "ulice". Načela i njih, te "pitomi" civilizacija, tek što su im spalili drvenog zaštitnika koji je stražario pred šatorom Velikog Ušare – poglavice plemena.

Predusretljivi ljudi, polunomadi, a kad zastanu liječi ih bijeli "vrač" taman kao pravi – alternativna medicina. Rakija nije "vatrena vodica", već viski.

"Vavilonska kula" se diže neumitna!

– Otkud si dolepetao, gringo?

– Šerif Sem Do me poslao Velikom Ušari – dovija se Vela ne bi li dopao glavara.

Pokloni se na razvalini velikog totema, zamišljenom Manituu pa stupi u poglavičin atar šatora.

Uđe, te na priličnom odstojanju poče metanisanje. Glava plemena ga podrugljivo motri, i kad mu dosadi opomenu pridošlicu:

– I Sem te propustio do mene, što mi poručuje bijeli brat?

– Kaže ti da mi budeš na usluzi! Za to što ćeš mi pomoći, plaća te okom duvana sa smolom. Ja mu se pridružujem viskijem.

– Što "mrkalj" hoće od poglavice?

– Malo, Veliki Ušaro: daj da se vidim sa plemenskim vračem.

– Vrač, taj neće ni meni na oči, "mrkalju"bijeli čovječe.

Mauro je znao da neće lako izići na kraj sa lukavim Ušarom, te se prihvati džaka i poklona.

Poglavica ravnodušno slijedi pokrete gosta, ali kad se pojavi kovčežić, kao da se prenu. Mauro uređuje dramaturgiju, lagano odmotavajući sloj po sloj fine hartije s malog drvenog prikaza kao da otkriva zapise sa tabule elefantine ne bi li pročitao što sa poglavičinog lica. Igra je trajala čitavu vječnost. Jabučica u grlu Mandane je činila poprečne "mantinele" gađajući predmet u strančevoj ruci:

– "Dugi Palac", "Dugi Palac"! – iznenadi se i obradova poglavica. Prisutni su se duboko klanjali, dalje okolje žagorilo.

– Mali zaštitnik plemena Mandana – objasni "mrkalju", tako je nazvao Maura zbog crne kose i brade.

Nestrpljivo pođe ka totemu želeći da ga preuzme od gosta:

– Kako si došao do njega?

Mauro je ćutao, pokazujući poglavici rukom da se ne primiče drvenoj prostornoj prilici – skulpturi.

– Još davno Mandane je zadesila nesreća, – poče pripovijest Ušara – bijeli su poharali nastambe. Veliki totem, koji se nalazio na onom tamo mjestu nestao je u plamenu. Manitu kao da nas je ostavio, jer duh odjezdi daleko čim mu spališe stanište. Tješili smo se "Dugim Palcem" kojeg je čuvao vrač, i prilično s njim sarađivao. No, jedne noći, staro gonetalo savlada "sila" te nesta i "Dugi Palac", jedina utjeha plemena. Tada je starac prognan iz doline. Ako već nije nestao od starosti i tuge, taj mora da je u planini.

– Vodi me k njemu, Ušaro! Jedino on može vratiti plemenu totema.

Mladi ratnik krenu na Maura, ovaj ustuknu obraćajući se poglavici:

– Ako se skoro ne vratim, šerif Sem Do će krenuti na tebe, poglavice. Nadam se da si razumio poruku, a vjerujem u tvoju daleko cijenjenu mudrost. A evo ti dajem riječ vizantijskog ratnika da ćemo se o svemu sporazumjeti ako me stari vrač odvede do mjesta gdje se podzemnio moj predak. Tada ću ti predati brižljivo čuvanu svetinju.

Veliki Ušara poblijeđe.

– Grob bijelog čovjeka u pijesku. Njegove kosti počivaju u zdravoj indijanskoj zemlji, negdje uz bistri planinski potok.

– Baš tako – potvrdi Mauro kao da je siguran, a brbao je najvećim mrakom.

– Vodi ga do vrača, u brda! – zapovijedi poglavica ratniku koji je maločas krenuo na Skjaku. Taj odvažni momak bio je poglavičin sin.

* * *

Mandana je grabio pred bledolikim ne osvrćući se niti ga udostojivši uvrede ni predaha. Kiptio je od bijesa, sumnji i nevjerice:

– Taj mnogo taji o našem plemenu još od vremena kad nas je vodio otac mojeg oca i kad sam igrajući se ratnika nanosio prve boje na lice, kao da sam Ušara-poglavica. Tada su proplancima i pjeskovima jurili crveni i plavi mundiri nemilosrdno se uništavajući. Zakon je bio metak u leđa i pljačka. Englezi su gonjeni, a vlast grabili njihovi unuci, rođeni u mojoj zemlji. Uzduž velike vode trgovano je tuđom mukom i ljudskim skalpom. Za crveni mundir plaćano je manje od bizonske kože.

Svi su varali, i Mandana vrač, zato nas i nađe nevolja – naviru sjećanja mladom ratniku.

– Idi – zapovijedio je sinu nasledniku – i ne vraćaj se dok "Dugi Palac" ne bude čvrsto u tvojem tobolcu.

Di Vela je bio siguran da je konačno na pravom tragu kojeg će slijediti ma šta se desilo. Uporno prati Mandanu koji je nepopustljivo poskakivao kao dalmatinski tovar kad ga zaspu konjskim muvama, nastojeći da izmori protivnika kako će ga u pogodnom času napasti. No, to njemu nije bila namjera jer se naglo zaustavi dajući znak saputniku da stane.

– Stoj gdje jesi i ne mrdaj odatle – bila je nemušta zapovijest, ma ne i prijetnja ili nagoveštaj obračuna.

Potočić je ritmički žuborio, podsjećajući čovjeka kako ga spasonosna voda iz koje je i sam potekao, prati, a njeno prelembavanje preko kamenih i drugih prepreka umiruje i spokoji. Vrijeme je stalo, mala je vječnost trošena, ništa ne naruši iskonski poredak podzemlja.

– Stan’ – naredi sebi i potoku Vela. Nad glavom se nadnio vis pa mu se činilo da nešto opako klizi suvađu – biće velika zmija.

On i potok da stanu!

Htio bi da se uspuže do te male visine nad glavom, jer je uznemiren, sumnje su nadirale iz dubina. Ali, ukoči ga sporazum i opako šištanje.

Ostareli vrač se spuljava presušenom divljom travom niz glavicu, uhvati predah, pa potom niže stopala ka njima. Sopti od umora i unutrašnje vruće koja ga goni ka strancu.

Ovaj je davno otpisan i spremljen da izništi, pomisli Mauro, ali ga neka zemaljska sila drži, ne bi li dokazao da nije skrivio razaranje plemenskog naselja.

– Vrati "Dugog Palca", bijeli čoveče!

– Još si daleko od njega, starče!

– Zar će da trpi uvrede Mali Ušara? Neznanac je unizio tvog plemenskog brata!

Ovaj se ne pomače očekujući obračun isluženog plemenika i stranca. Maurov revolver u džepu kaputa bio je otkočen.

– Ti, prokletniče, što tražiš od mene? – reče vrač na engleskom.

– Gdje su kosti bijelog čovjeka?

Mandana vrač pita pogledom mladog poglavicu, koji mu naređuje da posluša.

Dvojica žure brežuljku predvođeni unezvijerenim vračem. Kad se popeše, starcu bi naređeno da kaže šta zna o onom vremenu.

– Veliki poglavica ti nalaže da ništa ne tajiš čovjeku koji je pred tobom.

Vela pretrnu čitavim bićem, bio je siguran da okolje pokriva nečiji grijeh. Podiđe ga jeza. Oko njega su sjeni zla, a na zemlji živi, neprijateljski Indijanci. Ovo je mjesto strave kao biblijski Armagedon. Kazano mu je da se ne plaši, ali opet.

Na istoku bi neko svjetlucanje, kao opomena vraču, koji se drmao iz temelja. No, čim nebeska znamenja prestadoše, guru se ponovo uzjoguni, spremajući se da gori na vatri.

– Moje su muke dugo trajale – Ušro-vrač je govorio sa nebom. – Niko mi nije vjerovao da je "Dugog Palca" odnio sa sobom, preko velikih voda, predak ovog ovdje bijelog čovjeka.

– Kojeg si smakao, prokleti bezbožniče – nagađao je graf vračevu muku. – Gdje su kosti Veluća, što išteš za njegov skalp?

– A moja muka i progoni, za njih ne pitaš, bijeli uljezu!

– Varao si mog pretka, starče. Istjeraću iz tebe neplaćenu "vatrenu vodicu".

Mladi ratnik se obrecnu na starca:

– Varao si Ušaru, vraču. Pleme je bilo u pravu. Moj otac je kriv što te branio od linča.

Dok su dvojica Indijanaca ravnali račune, graf je zahvaljivao nebu što je sve ovako ispalo.

Ovaj je sakrio Mijatove kosti iz straha za svog totema, od sopstvene prevare. I koja je razlika između njegovog straha i straha starozavjetne Ane; da li bi i ona ćutala da je mali Spasitelj skriven u judejskom hramu.

– Pljuni istinu vraču, u zamjenu za nju poglavica će imati "Dugog Palca".

– Vidio si svetinju?

– Pred tobom je, u kovčežiću bledolikog.

– I ti mu je nećeš uzeti?!

– Velik otac je s bijelim čovjekom uglavio mir.

Vrač oklijeva. Najradije bi da zgrabi kovčežić i nestane. Graf osjeti namjeru pa podiže sandučić sa zemlje. Starac kao da se smanji, toliko grijeha nijesu mogle nositi iznemogle kosti, dok je dušu odavno predao đavolu. Ali opet, ako im bude vraćen "prorok", možda će Veliki Ušara prestati da ga progoni.

– Tvoj predak je pod mojim nogama – Indijanac pokaza prstom ka razdrtoj mokasini.

U Mauru su se miješala osjećanja, splašnjavala je dugogodišnja napetost i iščekivanje, baš ovog trenutka. I tuga koja mu je sapela srce. Iz zahvalnosti, neoprezno izvadi totema i predade ga Malom Ušari, koji odlazeći jedva da ga pokaza starcu. Uzbuđenje je ovladalo Maurom pa ne primijeti da vrač odmiče ka oazi. Trgnu se i hitro ga zaskoči.

– Krenuo da bježiš, ha!

Ovaj će biti tvrd orah, kao Kazanova Veneciji, kad pobježe iz čuvenog zatvora "Dei piombi". Sam sa starim Indijancem – naruga se na svoj račun.

– A ako baci vradžbine, proradi plemenska mistika – gospodin di Skjaka se trgnu.

– Neću da rizikujem – uze konopčić iz kofera te sputi starca pri prvo drvo. Ovaj se primiri i predade unutrašnjim meditacijama. Vela iscrtava dimenzije groba na pjeskovitoj zemlji. Indijanac apostolski miran ne daje avaza – mora da je udaljen od mjesta zločina. Ranije se tresao kad je usmjerio prst ka mokasini. Gdje ono bješe, tu negdje, a pakleni vraču?

Tu je tomba tvoje žrtve – povika na njega, ali bez vidljivog rezultata. Onaj uz drvo tek ako je istjeran na ovaj svijet. Slijedila je sve žešća tortura koja kao da mu je godila.

– Što znače svi ti predmeti u Veluća koferu, ima li u njima kakve vradžbinske moći? Radi čega sam sve to znamenje nosio po svijetu. Mijat je znao čemu je služilo! Je li mi ko prenio predanje – poruku. Vilotije je jedini dopro do mene, ali snovima. I što sam saznao – bljesnu mu namah:

– Sumnja me zavede u Klerksdejl. Komad Veluća štapa? Da se pohrani u Mijatov grob uz pravog i zadnjeg "dinasta". Tu, gdje je on, biće i kraj plemena.

Kremen i ognjilo su naši saputnici. A pramen Danirine kose? Nosi je poslednji Veluć – grešnik.

Ako!

– Taj će te slijediti do konca – šapnu mu vjetar.

– Kad će se ono zgoditi – namjeri da izusti, ali ustuknu šutnji. – Važna je opomena.

Mladić iznuren vračevom tvrdoglavošću i upornošću ostade uz pretke.

– A Tomo? Napustio je Miočeviće, zadnje srpsko odredište, pa se iz komocije prebarkao na brijeg Tergesta. K o m o c i j e!

– Slažeš kućeviću, slažeš – čuo se moćni Vilotijev glas stigao prerijskim vjetrom – no što se ti ne vrati. Jer neko se mora vratiti, ako će opstati.

– Stanjih se Vilotije, i sam si kazao da nisam od onih pod kremenskom šljivom. Jedva ako ću smiriti Mijata.

Ne bježi Vilotije, no zbori koja su znamenja šmrljike. Eh, Vilotije, Vilotije – jada se kroz šalu di Skjaka – jedno mi breme skineš, a drugo privališ.

Šmrljika, gora-trava, za vračanje i kad? Ha, tu li si vilenjače. List u svim religijama ima neko značenje I Danirina djetelina. Kad? – upita se sumnjičavo. – Mandragora-ha!

– Sada, ovog trenutka – reče obradovan.

Maši se valiže iz koje izvuče saketić šmrkljivog sušenog lista koji zašušta kod dodira, a miris napadnu nosnice. Crvenokožac se trgnu.

– Moj si, prokleti vraču, ovaj saket je za tebe maća! Zakidaću te uzduž i popreko, Božja vjera, neću ti dati rešpira^[44]. Istim kadom je i Mijat tjerao lukavog gurua da mu u zamjenu za novac preda malog zaštitnika.

– Da – ču odnekud iskrzani Vilotijev glas donesen propuhom uvale.

– Ti Vilotije uživaš slobodu velikih, da te nisu stavili za jedanaestog, "Malog proroka".

Oko grafovih nogu zaigra opalo lišće. Vrač ugledavši kesu poče se manito otimati vezama, i na engleskom izusti nešto kao molbu ili vapaj.

– Kazuj starče!

Indijanac ne sarađuje ali se primiri. Mauro ga fiksira kao zvečarka u nadi da prekine teatar, ali starac nije pokazivao volju za saradnjom. Šmrljika bi uždi vena, a kad se širio oko njega.

– Kazuj ili prilazim – više je molio nego zapovijedao bijeli.

Vrač se priljubi uz stablo u namjeri da se skloni i smanji od opakoh duha. No, dim ga sustiže i on se izbezumi.

– Ne, ne daj sotoni na mene, bijeli čovječe, veliki Manitu je pošao da me uništi.

Mauro je podjarivao žar u vrećici koji je otpuštao obilati dim tik pod nos vezanom nesrećniku.

– Tamo je humka – kazivala je ispružena starčeva noga koju je ritanjem oslobodio stege – na mjestu gdje smo maločas stajali.

– Tako znači, ona – podsjeti se Mauro starih pripovijesti o šmrljici, čudesnom "endemu" Dinarida, koji pored toga što čitav mjesec hrani toliku pernatu sitnež, preko stabla i lista luči eterična ulja i mirise, odbojne, ali i primamljive, od kojih se grade i mistični kadovi velikih razmjera. Staništa su joj krševiti predjeli i pukotine srazmjerno niže nadmorske visine, pa se može pretpostaviti da je predodređena za čudesne kadove, eliksire i ljekove, čije će pronalaženje nastupiti kad se jave otpornije vrste "kuga" i drugih nevolja tijela i duše, što lampaju kroz nebeske žvijerke.

– Toj su gori stari narodi davno hvatali verak – kazivao je Vilotije – ali se riceta^[45] izgubila, jerbo je bila u pamćenju. Vidite i sami – prenosio je predanje mlađima – da ima nešto:

Rođena je za borbu, pa lomi kamen kao najžešći klinovi. Strpljiva i uporna, temeljito razara vijugajući pukotinama dok ih ne popuni. Prijene uz kameni "god", gdje luči nepoznate tvari koje ga aćilavaju i truju, od čega se stvore nove pukotine niz dubine i procjepe, aj sokole, za vodom. Razmiče temeljito i uporno, dok sebi i kamenu ne iskopa pogibiju u ponoru. Drvo, uporno do mržnje pa oko sebe razgoni, a što ga sacijecaš, kratiš i truješ, više se tići^[46]. Da mi je malo od tih naravi i nama podariti.

Takva se drveća svačemu opiru, pa i čovjeku – dolazio je ponovo Vilotijev glas iz daleka – i njegovom se kadu prepao indios. Biće da ga drži satanskim, kao mi kukurijek.

Napadaju ga grom i druge "gube" što hrle kroz "napukline" zemljinog omotaja noseći sigurnu smrt, na kraći, a pouzdanije na duži rok. Rak tamani brestove po Mediteranu, četinari izgiboše kao kopljanicu sa kojih spadaju kore kao sa vitezova rite kad se vraćaju nagrđeni iz boja.

A šmrljika? Što ta gospođa čini kad je uz nju pustoš?

Opire se svakoj čumi i napasti. Nestane jedino, ako se odvoji od ranijeg staništa, tresnuvši na golu ledinu bez imalo škalje i kamena. No, je li nova loga potaracana stijenama, evo ti je ubrzo novim "pipcima" i mladikama.

Dok je Vela meditirao o šmrljici, vrač je uporno bilježio Mijatovu ložnicu, plašeći se da bijeli ponovo ne upali saketić lišća.

– Oborio sam ga strijelom koja omamljuje, pa je mirno nestao, prijavljujući se bijelom Manitu na planini nepravde.

– Otkud prilika vaše svetinje kod mog pretka?

– Oteo je na prevaru.

– Što bi Mijatu to božanstvo?

– Njime je namjeravao utjerati indijanske dugove, ali kad se vratio iz Helene, bio je napadnut i smiren.

Mauro je ne trepnuvši pratio vračevo kazivanje propraćeno odsečnim gestovima sada već oslobođenih ruku koje su se primirile pošto je di Skjaka prihvatio i spoznao konture rake pred sobom.

– Zakopao si ga živa u pijesak, prokletniče!

– Rekao sam već jednom da je nakon omamljujuće strijele postao duh.

Vela je dalje ispitivao Indijančevo totemsko lice ne bi li otkrio kakvu skrivalicu o Veluća skalpu.

– Mandane ne skidaju skalp, bijeli čovječe – kaza vrač i obori glavu na grudi.

Bijelac raspremi naprtnjaču i prihvati se alata rijući pažljivo pjeskovitu i suvu zemlju. Ubrzo se ukaza ljudski skelet ispravno položen u raku. Bio je čitav. Mauro se umiri, ali i nastavi pretragu po sitnom pijesku uz kosti.

– Što još hoće taj – pomisli vrač – zar nije vidio da je na lobanji samo jedna šupljina, ali se uskoro otkri i ta "zagonetka" koja iznenadi vrača.

– Evo ga – uskliknu pobjedonosno bledoliki, ustremljujući se ka koferčetu. Bilo je dovoljno ovlašno čišćenje i produvavanje šupljine ključa pa ovaj nađe svoje ranije ležište u bravi.

Uzdahnu tegobno pa opet pritisnu starca ne bi li utvrdio istinu o skalpu.

– Mandane mnogo ne zbore, pa i ne lažu.

– Idi ponosni čovječe, nisam ti ja evropska inkvizicija a ni krstaška legija, nastavi svoj put iskušenika gdje ti je volja. Sada si slobodan od bijelaca i tvojih, trpljenje ti je spasilo dušu. Idi za sudbom, vraču, hoću sa pretkom da budem nasamo.

Mandana se ubrzo vrati i nadnese nad rakom u kojoj se već "smjestio" Vela.

– Što još hoćeš od mene – izgovori nervozan i zbunjen.

– Dublje u pijesku, ispod tvog pretka su još nečiji ostaci, a niže njih kostur velikog sisara...

Mauro je, zatečen saznanjem, mislio da stari mudrac govori u naznakama, a radilo se o civilazijskim slojevima pod nečistim pijeskom uključujući tu i dinosauruse.

Tako je, vele, pod saharskom vrelinom kristala nestala jedna velika civilizacija nad kojom caruje muk koji pritiska savjest čovječanstva.

Koga da ne stegne strah pred tim sudbinama; kako onda sačuvati malu srpsku krv koja se nemilosrdno pretače otkad izgubismo glinenu tablicu pisma. Od Fotija, njedrimo direktno ili metisažom druge koji se nekom silom ili usudom promeću u najveće dušmane, odnoseći i suvotu pod pazuom. Treba li se već jednom zapitati da li je srpsko geno onakvo kakvim ga drži nauka, istorija i predanje?

Mi nismo veliki kao stari Egipat, pa i on potonu – uroni u sitni pijesak, istina plitak, ali se opet ne vidi. Pomeneš li Sahaaru, prva asocijacija ti je pustinja, te sunce i na kraju Nil. Malo! Ko će kazati da tamo još ponešto stoji, a stoji moćna faraonska civilizacija koju je nemilosrdno razbio monoteizam razornog islama. Teba se tek pomene u kakvim prašnjivim librima, a Amon Ra ni toliko. Islam je za ciglih stotinjak godina sravnio sa pijeskom sve što je mogao. Piramide je spasila inertnost, a možda i strah.

Čovjek te zemlje faraonski i ptolomejski je prije svega u felahu koji savijen cijelog bogovetnog dana sadi pamuk uz veliku rijeku. U tom seljaku valja tražiti vaskrs pravog Egipta. Sada on može biti svačiji, ali te zemlje i njene kulture najmanje.

Ima li kakve sličnosti taj sa vazdašnjim srpskim seljakom?

Ovdje su odlučujući brojevi – masa, jer gradovi su, kao Kairo, najprije pretočeni u suprotnost od osnove i narodne tradicije.

Pod udarcima iste "najezde" ugasila se Vizantija.

Vjetar najuri suvi pijesak sa Mijatovog otkopa, sada ne na refune i tirinte. Vilotijev glas čuo se kroz uskovitlana zrnca kao kašalj, slijedila je naznaka unuku:

– Dobro si tumačio starog indiosa, mislio je i govorio da su propali mnogi narodi kao i njegov što je nestao, jer u ovdašnjem podzemlju su samo oni i velike životinje. Mnoge su se svjetlosti ištuvale i uz našu pomoć, te je rušilačka manira uvijek uz nas. Da je drugačije, mi bi se jednako držali nemanjićkih znamenja.

Ali, što ne saslušaš vrača, tršavaj ga se, činiš griotu jer mu je pretijesno uz bijelog.

– Evo, – promuca Mandana – ovo je svetinja drugog bijelog čovjeka, ona sad pripada tebi.

Skjaka instinktivno i pod impresijom Vilotijeve naredbe bojažljivo ispruži ruku iz rake, a u njoj se očas nađe ikonica Bogorodice na zlatnom lančiću sa posvetom izvijesne evropske dame gospodinu Zanoviću.

Dočitavajući posvetu, Maurov glas je podrhtavao, uzbuđenje raslo, a tršćanski život i istraga koja se stezala oko Mijata, uobličavala.

– Bože, Zanović je znao, i nije javio Kazanovi! A moguće i da jeste pa ovaj tajio. Da, ti ljudi i jesu bili plemići, ali je Zanović nosio nemanjićku titulu. Ta on je Paštrović. Da, plemić čije privilegije staruju stotinama godina. Kome još nije poznata nezgoda izvijesnog Sava Mitrovića u Taganrogu^[47]:

Neki ruski general ružio je Srbe pred drugim ruskim generalom koji ih je branio. Rasprava je bila duga i mučna, a pošto se događaj zbio u kafani, nju je čuo i pomenuti Mitrović, brodski pilot porta Taganrog, koji ne otrpje uvrede:

– Vi gospodine đenerale, nemate pravo što kažete i ružite srpski narod.

Nastupila je žučna prepirka u kojoj je Savo ošamario đenerala. Kapetan bi zatvoren jer je general tražio zadovoljenje. Sud, postupajući po prijavi, kaznio je Paštrovića zatvorom, zbog uvrede njegovog blagorodstva (plemstva), a kojem je četiri stotine godina. Savo je mirno odgovorio sudskom vijeću:

– Ako je njegovo blagorodstvo četiristo, ja sam od blagorodne familje osamsto godina, a on je ružio blagorodni srpski narod.

I recite vi njemu da on to nikad ne čini.

Kapetan Mitrović, nakon što je stigla potvrda o paštrovskom plemstvu, od tamošnjeg Vijeća, biva oslobođen odgovornosti i tamnice.

– Tako dakle je sa našim plemstvom, kulturom i nasleđem.

* * *

Vela je pribirao sve zadovoljštine počev od sv. Spiridona do "Paštrovske povelje", te smiren nastavi pretragu Mijatove rake.

– Za veliko čudo, grob je pravilno orijentisan – i odmah mu sinu – nije li ovo djelo "vojvode" od Svetoga Save, narečenog Zanovića, a o njemu se u Trstu malo što čulo otkad je ono Kazanova bučno najavljivao njegovu "svijetlu" ličnost u javnom stecištu "Ogledalo".

Govorilo se i o tome kako su se mimoišli zbog jedne ugledne evropske plemkinje, što je malo vjerovatno kad se zna da džentlmeni tako nešto ne iznose u javnost. I kako to, molim vas, da takvu vijest osnaži Katarina.

Odlaskom Kazanove u Prag, malo se što čulo o njemu, pa dakle još manje o Zanoviću – tako je Vela zaključio iz tijesne rake, ali je nastavio sjetni dijalog s pretkom:

– Skončao si za račun novog svijeta i poretka demona blagostanja, je li Mijate! Taj gramzivi soj nadire u jagmu, stampedom za zemaljska blaga. Vršlja po tuđim zemljama i meridijanima. I to sve iz nekoliko tačkica male Evrope. To je protivno vizantijskoj tradiciji i pravoslavlju.

Udario ti, na predanje, na "tablicu", na Tribala Fotija. A svjestan si bio kako će se jednog dana sve otkriti i tvoja "tabula elefantina" i svih naših predaka. To poslanje, dikane, ne stoji na Veluća štapu i "štitu", čije si simbole nosio od mora Boke, a tvoj ih otac ili neki prije njega izručio pred kućna vrata Klobuka, zametnute onim srećkovićem Omiljom te ih unio kraj kutnjega ognja. Urezao na štap kao važan biljeg familje.

Što te je strefilo Mijate?

Ljudski porok grabeži i zavisti kao Jakovljevo ljeskovo pruće što tastu Lavanu preote ženskinje i bogatstvo mala.

A i ti si zborio mnogo toga, veli Tomo. Opominjao i napominjao neki stid i kastig, izricao kletve, poroke u ljudima. Dimio u sve šesnaest o svrsi postojanja grešnog čovjeka.

"Stidi se svoje svrhe", bila je tvoja zapamćena vika. Odmjeravao si kao terzija sukno kome ćeš uputiti te ubistvene riječi, jer si znao da se takvom kasnije nije nalazilo strva. A fukari, kazao što kazao, kao da si pišao uz vjetar.

Čime te salpa Hermes, ooo Mijate!

Uputio trgovlju, od tebe načinio priliku koja se jednim dijelom peče na vatri, dok se drugi smrzava u ledu. Udanuo ti je ljudsku krepost koja je lišena stida pred sobom, dao ti mjeru – premjeru.

Znao si trpjeti kamen u čizmi iz straha da ti se veći ne utruni. Bože, jesmo li ti baš toliko skrivili, i kad te Ana ukloni od nas?

Jesmo, Mijate, prije nego se rodio Omilj, prije no stigosmo na Atonsku goru, kad Marija tuda prolazaše.

Bog te zaustavio i uljudio Mijate, ovdje u suvoti. Na proplanku, u zemlji "crvenih", uz bistri potok koji vječito vri i ne presušuje kao tvoj u dinarskoj kamenoj pustinji. Zaustavio te da bratstvu ne krcaš nesreću. A, ko zna, – i opet protrnu – nije li dio para od "vatrene vodice" potaracao temelje kuće u Tergestu!

Oprosti grešnim mislima, rođače, ispovijest pred tvojim kostima je iskrena. Malo je mjesta gdje se slobodno može zboriti.

Nešto prije molbe Gospodu, pred najsvečaniji čin tajne evharistije, božanstveni pojac u pravoslavnom hramu, ljudskim će glasom i zvukom kazati bolje i uzvišenije od ma kakvog instrumenta"... i molim ti sja Bože naš"^[48].

Ko taj zvuk i poj nije slušao, tome molitva nije pokrenula najdublju emociju, kada si najbliže Bogu. I evo mu se usrdno molim za spas tvoje grešne duše, bez straha:

...., iako malo docnije i sama liturgija veli: "sa strahom Božjim pristupite", dakle, samo je On bezgrešan.

Iza molitve, Vela se prihvati poslovanja na rođakovom grobu. Smiri mošti uljem i vinom, dodajuć dio o dolgima našim. Prekrsti se, dograbi šaku spaljene zemlje te je prosu po mokrim kostima, nakvašenim vinom i uljem. Savjesno se pozabavi kovčegom, pa kad naiđe na Danirine uvojke umotane u finu svilu, ponovo razmrsi:

– To je "tuđa kost", kazivali su stari i Tomo. Prvom poštom biće otpremljeni za Trst, neka počivaju uz karocera Špirta.

Na koga ću nasloviti pošiljku, kad sam namjerno zametnuo svaki trag. Ja sam nestao!

Prisili sebe da ne misli o Daniri i njenim uvojcima ali ih odloži u džep žaketa, neka mu griju srce.

Kovčeg sa ostalim sadržajem položi niže rođakove glave sa starim ključem u bravi.

– Tako!

I završi se jedna srpska sudbina.

Grob je oblikovao na priliku plitke prizme, s namjerom da u obližnjem šumarku priteše grubi krst i pobode ga nad glavom. U mislima nešto ga cimnu.

– Tebi ne priliči uspravni krst, Veluću, jer on predstavlja susret neba i zemlje, duhovnog i materijalnog života. Vanvremenskog-kosmološkog i zemaljskog. Tačka "sudara" su ukrštene prave na krstu – nedokučiva tajna biti, apsolutne istine.

Ozidaću kamenjem položeni krst na grobu koji bilježi antroplogiju žene i muškarca. Muškarca dignutog, dabome dignutog, i položene žene, kako Bog zapovijeda. Susreti polova se događaju u materici, mjestu nastajanja i obnove.

Kameni položeni krst od ploče iz potoka, dinarski moto. I opet se sjeti novskih neimara koji su koraćali velike nemanjićke lavre, u mjesecima što su iz sebe istisnuli zimogrožljivo slovo "r".

Krenula je bitka s vremenom; do zalaska sunca valjalo je uzidati (9h9), osamdeset i jedan kamen. Te osam više jedan jesu devet. Tih 80 šiljatih kamenova biće duboko zasađeno u prizmu i činjeće monolit krsta, a preostali biće postament. Na bjelutku postamenta, vrhom kosjerače, duboko ureza tri krupna ćirilična slova M.V.P.

– Evo ti suvote "filisteju", i ne moš je bolje dočekati, u plavno se nećeš nahoditi.

Znak P (pi) je porodična tajna izražena u djelovima desne ruke, od ramena do šake ("od šake do lakta" onom koji oskrnavi pokojnikov grob, da mu "pljune pod prozor"), treći dio šaka sa ispruženim palcem – deset zapovijesti, i četiri prsta pride, a znače četiri jahača apokalipse. Sveukupno: 3,14.

Pred tim znamenjem Mauro čije je ime poteklo od mrava, Božje ništice, kako je tumačeno od davnina, Vilotijev sledbenik se umiri, pokloni i hrišćanski oprosti.

Silazeći do bistrog potoka, zastao je da se okrijepi tim blaženim napitkom i da spere gorčinu. Lik koji se odrazio u vodi izražavao je zahvalnost Tvorčevim velikostima, ukazivao na prosvijetljenost uma za ono što ga čeka.

Mauro se nije okretao ka uzvišju. Ispražnjen tolikim emocijama hitao je prevozu i velikoj rijeci, luksuznom brodu i Ani koja će ga čekati na ranču. Ali, šta s njom? Ustvari, prirediće joj još jedan bol. Oni su pripadali različitim svjetovima.

– Ali, kuda sa pričom o Ušari, kako skloniti bledolikog koji je istraživao pretke. Kuda sa M.V. P!

Taj Zanovič!

Zalazio je duboko u neznano, tumarao za vračem Mandana. Izbivao mjesecima. I jednog dana se vratio zadovoljan.

– Hvala na gostoprimstvu, Veliki Ušaro – uskliknuo je radosno čudesno visok bledoliki koji se predstavio kao vojvoda od Sankti Sabae.

– Sankti Sabae – stade pred zagonetkom Mauro.

I darivao poglavicu velikim zlatnikom. Bio je to "napoleondor".

IV

– Gospodin di Skjaka se vratio, eto ga na brodu – obavještavao je još jutros nostromo prvog oficira.

– Tako – iznenadi se Karocas, radostan zbog Ani koja već dva dana tuguje u brodskoj kabini, razočarana plemićevim postupkom na farmi. Uzalud se posada trudila da je zadovolji nenametljivom pažnjom, njeno desperatno i depresivno stanje nije odagnao ni prvi oficir koji se brinuo za nju, posvećujući joj i dio vremena kad je brodu bio neophodniji. Brod i plovidba nisu za nju, pa uz nategnuti razgovor reče Karocasu da će se prikloniti kopnu.

Priključiće se starom prijatelju u Baton Ružu.

Ovaj je iznenađen njenom odlukom, ali joj se nije suprotstavio.

– Hoće po svaku cijenu da se razboli u zadimljenom salunu uz Pita O’Kula. Bože, alaj sam nesrećan. Na brodu je bila uz mene i nisam toliko brinuo.

Ani, kao da mu je čitala misli, uskoči s razlozima odlaska:

– Ne želim biti na brizi ma kome, posebno vama. Ja sam vam i onako prezahvalna za sve što ste učnili za mene. Imam svoj poziv muzičara – zabavljača gdje se dobro zarađuje. Uz Pita sam sigurna, on je jedan veliki mršavko.

Njena briga ga duboko kosnu te poče razmišljati o sebi.

– Dobro kaže Ani, jer budućnost uz mene ništa joj ne pruža. – Davnašnji unutrašnji bol je samo njegova. Što se koga tiče griža savjesti koja ga razijeda. Ta osjećanja ne može nadići sadašnjost, niti ih želi potisnuti u stranu. Upornost kojom je držao prošlost uz svakodnevicu, dražila je nadu da će se zagonetni nestanak iz starog kraja razbistriti. Neko će donijeti vijest koja će skinuti breme i olakšati mu ostatak života. Sve se više pita čemu sav trud, kome će veliki brod i bogatstvo?

Da okrene putem povratka?

Kojim putem! Ta on je sve za sobom srušio. I stvarno, gdje je tu nada?

Možda će jednoga dana krijući obići očev grob, ako ga otkrije zaraslog u mržnju zbog učinjenog "djela".

– Želim pogledati Anine oči kada se susretnu sa talijanskim plemićem. Ah, kako će planuti sjajem. Radovati se sreći bliskih je i tvoja radost. A što smo i koliko na zemlji, ni treptaj oka. Nikada nisi poštovao mržnju, ti – Karocas, trebao si poći u monahe.

Veseo čovjek di Skjaka, valjda će je odvratiti od namisli da se pridruži manitom bendžisti što pri svakom pokretu udara kostima i tare ih kao stara šklopocija – završi nemuštu priču mornar i potvrdi glasno:

– Valja udesiti vrijeme i mjesto, informaciju i ostalo kako bi se našao uz njih kad se ponovo susretnu. Jedno će bar biti jasno, je li Ani u pravu.

* * *

U glavnom brodskom salonu je živahno od svanuća. Veselje, živost i nenametljiva krepkost nastavljaju se prepodnevljem. Dame i gospoda se zadržavaju uz gospodina Maura pri dugačkom šanku salona.

– Italijan je nulti zabavljač.

– I opasni zavodnik, draga moja. Ne znam što bi se desilo mojoj Liz ako bi često bila uz njega.

Ta molim vas, doživjela bi pravo "vatreno krštenje" pod gaćama. Bila bi šteta da ga ne isproba. Idealna prilika za mladu damu uz onog njenog sivca.

– Izgubili bi, gospodine, – razgovaralo se u muškom društvu na drugom kraju salona – žene su povodljive za avanturistima, pa će rijetka odoljeti. I još ako je prilika. Pogledajte samo, kakva privlačna moć zrači iz njega. No prava je blagodet što nije od onih čiji je cilj unesrećivanje drugih. Spaziste li ljepoticu O’Konor, sva se unijela u tog bradatog Italijana, ali on kao da je ne primećuje. Da je po njenoj slasti, odmah bi pošla za njim na treću palubu. Njegov pogled ne počiva ni na jednoj, te budite uvjereni da je Neli u vašim "moćnim" rukama.

– Eh, gospodine, kad bi je poznavali. Ona ga je već smestila u svoj budoar – pomisli nesrećnik sa priličnom ćelom na glavi.

– Pijte gospodo za naš ponovni susret. Uz vas sam do krajnjih konzekvenci viskija. Danas je moj najradosniji i jednovremeno najtužniji dan!

Pogledi dama su ga svrdlali sprijeda i pozadi.

– ?

Niko se više od toga ne usudi.

– Poslije silnih godina strepnji, neizvjesnosti i traganja, na kraju sam našao svog pretka koji je netragom nestao u nekom prošlom vremenu zanimajući se uz veliku rijeku. Jedan daleki grad nekad se brinuo o njemu, ali bez ikakvog rezultata. U potjeru je krenula ećelenca Republika i drugi moćni "ganči" koje je angažovala.

– I? – kao da se pitaju.

– I, ništa dabome; "sto babica, kilavo dijete", rekao je moj mudri svijet.

Karocas se lecnu, ali nije prihvatio upozorenje – mnoge poslovice vjekuju, a narodi ih pripisuju sebi i svojoj "prtljagi". Jedni su prepisali cijela božanstva drugih, pa "izio vuk magarca".

– No, pravo reći – nastavi Vela – prosto nevjerovatno koliko su tragači omanuli. A toliko je blizu, baš uz sami Klerksdejl, na jednom proplanku – završi šeretski.

Dame su ushićeno aplaudirale, hvatajući gestove i pokrete plemenitog Evropljanina.

– I sahranih ga hrišćanski, po pravoslavnom običaju. Zadnju rečenicu gospodin graf izgovori na nekom egzotičnom jeziku. Što se Engleza tiče, mogao je biti i mau-mau.

Karocas je prevodio gospodi i tresao se iz osnova.

Damama se ote duboki uzdah, dok su muškarci odahnuli, jer neće biti prisiljavani da slušaju dosadne odlomke iz Biblije.

– Tu sam, radite od mene što želite, danas sam uz optimistički dio čovječanstva.

Svi su na kraju odahnuli izuzev prvog oficira kojem se pomalo dizala koprena s očiju. On je i ranije imao unutrašnju "bunu", ali je odbacivao čim je umirio. A to je radio zaboravom. No, nije da nije razmišljao o uglađenom, smještajući ga uz mnoga mjesta velike rijeke, ali nikad na pravo...

No svejedno, svuda je taj pristao, ali se i odbio čim bi nešto svoje završio.

Bože, kakav genije! Kako je samo otkrio Čaka, prosto ga je diskreditovao i najurio, kao kamenu plisku po vodi. Sebe drži Evropljaninom iz tamo nekog ribarskog sela La Skjaka ili tako nešto. Ma daj, Karocas, otkud govori srpski! A što da ne, istočna obala Jadrana je "pet mjestice".

I kapetan "Ist-a" je iz Palerma. Obreo se na mom brodu posle mene, na veoma zagonetan način, i pošto ga je kompanija dodala baš meni. Zaista, čudan splet okolnosti. Čak je ukrcan posredstvom kapetana, kad je sebi pripisao i to novo ime. Moram se izvjetiti kod Ani, ona će znati bar nešto o njemu.

– Pravoslavna sahrana pretka – tutnji Karocasom sumnja, čista i suva. Što to treba da znači? Jedino da nas ima na sve strane. Zar Bokelji nisu gradili Suec, stičući plemićka blagorodstva, tamo gdje su se zadržavali. Od Vladivostoka do Venecije.

Zašto ne bi i ovaj desperados usput namakao takvu neku titulu. A fin je kao da je izišao iz Starog Zavjeta, "vuk u jagnjećoj koži".

– Ma što je da je, taj gospodin, kad je nevolja uvijek se nađe na pravoj strani.

Daću malo bogatstvo ako pogriješim – reče Karocas drhtavim glasom na italijanskom jeziku.

– Napred gospodine sa morejskog ostrvlja – izusti Vela prilazeći.

– Koje mi je blisko, jer su se moji borili na njihovoj strani, ali ne pripadam njima. A za vas sam siguran da ste stavljali balkanski kamen pod glavu.

– Opklada je vaša, te sam vam naredan.

– I vrijeme pred nama je naše – sad će Karocas sa dosta iskrivljenim srpskim, gdje se izubilo "tvrdo" R.

* * *

Da li je taj balkanski kamen sličan Jakovljevom kad se namjerio kod Lavana, sračunat unaprijed Isakovom monoteističkom glavom da se pleme ne rasturi. Da, jer je njegov sin uzeo dalek put da bi se orodio sa najbližim rođakama.

Taj kamen nije urim i tumim, kao dokaz velike vjere.

Balkanski kamen je ponajviše sivac kojim su pravljena najmonumentalnija i neprevaziđena umjetnička djela velikog politeističkog helenizma. Glava na tom kamenu može značiti odmor i san o sreći, opštoj ljudskoj, velikom balkanskom srcu. A gdje je srce tu je i Bog. Svuda na Balkanu izuzev Dodone jer joj je i Zevs rekao zbogom, otkada su je zaposijeli Arnauti, a on ne može biti, niti je Arnaut.

Ali opet sav taj Balkan je u znaku velikih djela i slavne grčke legende od Dunava (Istera), Krima, Izmirne, Pule, Lacijuma, Egipta i tamošnje Tebe. Tim predjelima hiljadama godina, upravljala su sobom i narodom - brojna božanstva, heroji, čarobnjaci, divovi, kentauri, ljudi-bogovi.

Balkanskim morima i ostrvima, stizali su i odlazili Jason i Medeja, kralj Ejet je tražeći svoju ćerku došao sa Krima da bi kolonizovao Epir. Zevs upravljo bitkom kod Troje, Sizif gurao kamen uz planinu, a Tantalu visio nad glavom, taj isti balkanski sivac. On je oživio Pigmalionovu ljubav i olimpiskog Zevsa.

Čuda su to bila od helenskog Panteona i Iktinog Partenona – Propileja.

Presudne bitke koje su vođene između starog i novog svijeta, politeizma i monoteizma, okončane su porazom Ptolomejevića (Kleopatra) kod Akcijuma, a malo zatim na rtu Arkanije i drugo veliko carstvo je potonulo.

Sentimentalnost za velikim starim civilazijama morala bi opsjednuti svako racionalno biće, koja ga ne gura u kontradicio in ađeto, jer tu se radi o stvarima duha i srca. Što duh registruje moralo bi biti racionalno – istinito. A božansko u nama je "stvar" ljudskog srca. Njegova istina se ne tumači, jer ona je data, viša istina – nedokučiva.

Ne idi Bogu u crkvu razumom, ne budi farisej.

V

Vilotije se javlja u društvu starca duge bijele brade i kose podobiju sv. Ilije iz jednog slavnog manastira. Veli da je našijenac Fotije, što je prva kopija onome Omilju – prethodnica nemanjićkih Bokeza, koraćara koji su kresali "sivac" našim glavnim lavrama. Kamenoklesača od kojih i danas po neki preteče, a takav je Stanko Mokrinjski.

– Dakako Stanko, što je iz kamena izišao, u njemu se stanio. Vaktom iz njega izbio, kad je trebalo okresati spomenik Srpskom Kralju na jednoj od visokih orjenskih kota. Tog su nevjernici srušili, a Stanko odlepetao u zaborav.

– Što ti, Vilotije, pominješ tog kamenog despota Lepetića kad teke ako se rodio?

– Pisano je! Da će taj izbiti iz stanca, i to oko kralja, pa kad se tako što vidi, valja i drugi da znaju.

Snovima ne vjerujem, razmišlja Skjaka, a opet se od njih dosta toga ostvari. Evo, što će uzame toliki bradati i kosmati pržioci, uljuđeni preci. Nijesu bez neke; čine sijela, vire u "kaljak", u umnjak, stimavaju kako će me gore paliti. Ima li se "oko šta"?

Slično je zborio jedan drugi Mijat kad je mencovo neka grahovska plemena pošto su se odvojila od Ercegovine i Luke Vukalovića. Samo taj Mijat nije sumnjao ili pitao, već tvrdio: "nema se okofta" (oko šta). Kakva fina ironija!

San ga nije uznemirio, jer mu zna verak i kolikomudrago toga, mogao je sačiniti pravi sanovnik u djelovima, kao Mojsijevo "Petoknjižje"; snoviđenja – uoči ponoći, na ponoć, na ustavke ponoći i pred zoru. Apokrifni snovi su dnevni koji su uhvatili maha kad čovjek zameni noć za dan. I za njih nema sanovnika, zapisani su u Apokalipsi!

Malo čemu se taj nada, pa se i ne iznenađuje, kao ni Irkinji Ani koja ga dočeka na vratima istog salona u kojem je stanovala kad je brod plovio uzvodno, srećna, kao domaćica ložioca badnjaka. Nedostajala joj je pšenica bjelica.

– Nisam izdržala, gospodine, ne podnosim rančersku idilu i jutarnju riku teladi. Svi se nekamo žure, a tebi brane da ma što prihvatiš. Čak su primijetili da i uspavanke koje sam pjevala nisu za njihovu djecu.

Mauro se prisjeti predanja. – Možda su u pravu, Ani, uz komunikacije je bučnije, pa uspavanka nije uljuljkivala već razdraživala. Prostorima kuda se nas dvoje krećemo, sve se takmiči i utrkuje za nečim. Vidite, i zvijeri su se od nas odbile.

– Bože, ima li još čagalja u Evropi – reče Mauro nepoznatim jezikom, pa umuknu.

Ani ga radoznalo osmotri očekujući valjda da nastavi.

– Kuda će ledi An - gospodin se vrati u sadašnjost iako je znao što znači pretjerana radoznalost, – u Nju Orleans?

– Već sam vas upozorila da ne pripadam tamo. U Baton Ruž ću gdje i spadam. Salunu "Lađara Reja" i Pitu O’Kulu.

– Pitu O’Kulu – zviznu preneraženi Mauro ali se i obuzda. – S kojim pravom se miješam u njen život.

– Svi ste se urotili protiv mene. Karocas mi brani izlaske s broda, ako se već nekako dopremi do luke.

– Da?

– Brod je uzvodno imao havariju.

– Te ćemo u dužu "opravku" – snebi se Mauro – kod "Lađara Reja". Kad je već tako, idem do kostura Bendžamina - kako je zvao O’Kula – ne bi li otkrio prelijepu Džun.

Popodne je kormilar jedva uspijevao održati brod pri matici rijeke. Konors je intezivirao "ratno stanje" posadi, skoro do pobune, pa je Karocas upotrebio najveće umijeće mirovnog vijeća "dobrih ljudi" te nastupi zatišje.

Sledećeg trenutka bavio se Sicilijancem:

– Kako da ga nagovorim ne bi li Ani zadržali na brodu, da je nečim omame dok umaknu Baton Ružu.

U "Lađaru Reju" sprema se oluja – uvjeravam vas Mauro.

– Premjeravaju pređom brod – našali se bradati.

– Ta famozna Džun ima da namakne kermes.

– Ha, kakav izazov, hoćete li i vi tražiti njenu ruku – pogleda ga radoznalo.

– Sav taj urnebes je velika prevara kojoj je cilj neviđena pljačka, te bih na svaki način želio ukloniti Ani od svih iskušenja.

VI

Pjevačica je mirno spavala u brodskoj kabini uljuljkana efikasnim koktelima glavnog barmena.

Istovremeno je Sicilijanac vodio ozbiljan razgovor sa kosturom Pitom O’Kulom o sudbini uspavane ljepotice. Koliku i kakvu sigurnost joj može pružiti taj mršavko? Ovaj mu je sve vrijeme trpao uvjeravanja, pa i ozbiljne garancije, tako da se mobile umiri. Napokon, shvati da Ani voli svoj poziv i da je uzaludan trud gospodina prvog oficira.

– Idite za svojim srcem djevojko, ja vam neću prepriječiti put niti sudbinu tjerati da ubrza kraj. Nećete na vodu, ali hoćete uz nju, tako ste sigurniji, da vam je na vidiku, ali se i plašite nje jer je to moćni ženski rod, kojeg bolje poznajete od uspaničenog Karocasa. Samo da se sjeti kako smo svi isplivali iz nje, ne bi se toliko brinuo, naročito ne on koji je vječito uz vodu. No daj ti znaj, možda ima kakvo preteško iskustvo sa jednim od uslova života, možebit da je ostao na "suvom" u majčinoj utrobi.

Vi sigurno nećete imati sreće u velikom gradu, kako vas uči Karocas, već upravo uz vodu. I ne bojte se jer su vode odvojene postanjem; na one gore, dolje i između. Imaćete dovoljno vlažnosti za svoju suvu, irsku kožu.

Za trajanja tih nemuštih meditacija bendžist je stajao apostolski miran i pribran, jer mu je srce odavalo majčinu vjeronauku, jedinu koju čovjek istinski prihvati za života.

– Dobro, gospodine kostu... – Pit, ali kako da vjerujem na riječ, a toliko se slabo poznajemo. Od svega što je sigurno uz vas je to famozno O’. I oko, dabome.

– Ne sjećam se da ste me što pitali, a veliko "O" su mi predali preci kao nasleđe, amajliju ne bi li se razlikovao od drugih Britanaca, te je više stvar navike i tradicije kako se ne bi zagubili u engleskom moru. Mora da me zbog toga mrzite. Da ste na mom mjestu, ja bih vriskao. A tek što će nastupiti kad se uzdigne lihvarska internacionala i drugi "savaoti".

Ali vidite, ja se ne bojim mržnje, pošto za nju niste pripremljeni. Vi mora da potičete iz blagih predjela gdje se daleko vidi, a "ilinice" su znakovi, kao dimni signali indijanski. Vaši bogovi su izbili iz mnoštva ljudi.

Jeste, vi ste me prvi nepogrešivi krstili, jer ovakav kakav sam, dobro bi poslužio očiglednoj nastavi – mustra nekom od minulih milenijuma.

– Kao neandretalac – našali se Mauro.

– Nije loše. Sve o meni "pročitali" ste kod prvog susreta, ali ja ipak prokleto dobro sviram na ovom amerikanskom situ, bolje i od mnogih starosjedilaca.

– Hm, – istinski je sumnjao mobile – ni pratnja nije za odbacivanje uz španske kastanjete – ovdje je gost mislio na Pitove klimave kosti prstiju koje su povremeno davale takt uspavanom klaviristi a oko ciljalo vječnost.

– Neizmjerno sam vam zahvalan, ako smo se razumijeli.

– Ritam prstiju klaviristu drži trijeznim i ne dozvoljava mu da se zbuni kod tolikog broja dirki.

– Griješite, iako je sve rečeno u namjeri da unese malo vedrine kod dosadne konverzacije. Nas redovno ispravlja fina dama o kojoj smo maločas divanili, No, dosta o meni. Što može biti zanimljivog uz nabijeđenog muzičara i jednu nepoznatu skvo.

– Napred mister O’ – uzviknu graf vraćajući ga njegovoj poznanici.

– Ta dama je nabijena tugom, ali i zahvalnošću što će u miru i malom veselju provesti jednu noć na podijumu za muziku kraj velike vode. Ona je divan stvor koja tek što se vratila iz prošlosti koju ne poznajemo, te banula u suludo vrijeme današnjice.

Zamislite, komponuje na teme školskih balada za žičane instrumente i ženski glas, Tada prokleti klavirist odmara svoje olovne prste – istresa Pit sav bijes na kompanjonove disonance.

– Ne morate mi vjerovati, ali sam za njega pisao čitave male etide i "skalade" ne bi li se dobila skladna cjelina i oni fini prelazi što muziku i čini najvećom umjetnošću. I kad bi uspjelo, o Bože, i nebeski psalmi bi zastali. Takva muzika uzdiže pravo u kosmos, razgoni magline Ararata kako bi Noje izišao na suvo.

Di Skjaka je opčinjen slušao mršavog muzičara koji je živio za trenutke uzvišenosti, a koji očigledno nije slušao Mokranjčevu liturgiju "... i molim ti sja Bože naš".

Takvu Ani nije poznavao, a ispovijest gospodina O-a podsjeti ga na dio priče o dječjim uspavankama na ranču.

– Radi čega se nije sjetila tih "psalama"? Iz straha da ne iziđe na loš glas, da je ne proglase monahinjom kakve sekte. A istina je da ljudi koji razumiju zemlju i koji su iznikli iz nje kao sekvoje, ne valjaju zagrađaj oko Božjeg plota, no predano ispovijedaju hrišćanstvo.

I, odjednom mu prosvijetli:

– Da te teme nisu zvučale, recimo ovako: "vjeeećeernjij zvooon, ili možda ovako:"eeeej juuuhnjeem’!

– Tako, tako, molim vas, ponovite ne bi li svu tu toplotu i divlja prerija upila.

Mauro nikako da oprosti sebi neodstojan postupak prema jednoj dami. Mrzio je sebe i Karocasa – ona pripada ljudima sa rijeke, rijetkim dobrim ljudima koji pitome divljinu i okajavaju genocid što su njihovi očevi učinili nad Indijancima. Prošlošću je vezana za Karocasa, jer je formalno iščupao iz ruku mladom ratniku, ali svejedno, njen istinski nerv je vezan za muziku. No, oficir, doznavši koja joj opasnost prijeti od podmuklog Čaka je u pravu što se brine i žuri da je odmakne u kakav veliki grad, daleko od saluna i desperadosa.

– Ako je graf imalo razumije – muči se prvi oficir, ali i posumnja – taj ne može nikoga zadržati pored sebe, jer nekud žuri, kao čamac maticom velike rijeke pred sunovrat vodopada. A ona nek se sklanja od tih brzaka, mutne vode i potraži sreću na drugom prostoru, jer ne bih podnio njenu novu nesreću.

VII

Salun je nalik paklu, sličan bahanalijama cezarskog Rima ili Sodomi pred Lotov odlazak.

Kauboji, traperi, rančeri, lučki desperadosi i pustolovi se žeste naliveni pićem – ljudski govor je urlik. Čeka se persona večeri, famozna ljepotica Džun da posjedne arenu i da od sebe avaza.

Ugledni gosti "Ist-a", separirani uz naročite stolove na otvorenoj verandi sa čijeg se uzvišja širi pogled na noćnu rijeku, i na "peristil" saluna, čine povlašćeni "red" kojem će se u izuzetnim trenucima zvaničnosti obraćati i organizatori i učesnici – akteri, artističkog i takmičarskog dijela. Njima će se pokloniti i sama Džun, a glavnu, nevidljivu režiju preuzeo je Čak.

Kapetan Konors tek što nije eksplodirao od nekog unutrašnjeg naboja koji će perforirati prije nego se išta pomakne.

Uz pomoć mrkih momaka, mnogobrojni gosti su pod prividnom kontrolom. Surovost pogleda tih redara ide iznad prisutnog "svijeta", što ove upozorava da su prezreni i da od tih ne očekuju nikakvu milost ili, ne daj Bože, etikeciju.

Dame, gošće saluna-hotela, proviruju kroz improvizovane zastore, izlijeću podestima, verandama - "aditonima", naški rečeno panjegama i odmorištima stepeništa, pokazujući sebe u drečavim toaletama. Poduši biva i koja krinolina. Salun reaguje odobravanjem i zvižducima:

– A ha, moja teta Meri je priličnija od one što se isperila na "peristilu", a tek "indijanka" – dodaju vakerosi puni "fine" nježnosti za "staramajke" potoperene da naprave distancu od prekrasne Džun.

– Bakice, čekaju te unučići da im pripremiš poridž – bila je poruka jednog od tih "škota" što su mu jedino nedostajale gajde pa je i dalje zasmijavao salun i kauboje dvojice rančera kartaša, koji su se skupili bliže ringu ne bi li podržali svog prijatelja Skjaku.

Kauboji, surovi momci, nisu praštali "gospođicama", a one su samo željele da se bar jednom u životu pokažu i da se nađu na mjestu predviđenom za dugo najavljivani spektakl.

– "Kleopatra" će uskoro izbiti, ali ko će biti "Antonije" – uzvikuje kapetan Konors.

"Zvanične" žene zaobilaze ukrašenu arenu i njuše mirise, no ubrzo se diže nesnosna galama te nevoljnice bivaju protjerane.

Kauboj raspali flašom po centralnoj svetiljci, mrak podstaknu obračun i opštu makljažu u parteru, ali i u "avliji" peristila. Nemilosrdni ljudi su izvršavali zadatke reda. Bezdušnost primijenjena na pripitog kauboja bila je pri kraju, kad je granula nova svjetlost, dovoljno da veranda ustane na noge bučno reagujući.

– Tako se obezbeđuje red na sličnim priredbama – upozorava Konors, i navuče podozrenje uglednika sa "Ist-a".

Nevidljivi diskretno uvjerava okolinu da je priredba sračunata kako bi se prisutni opelješili. Opomena se širi prostorima, ali niko da napusti arenu, kao da se očekuju gladijatori. Atmosfera saluna je donesena iz Evrope, pa "usavršena" drvenim doskatom, prašinom, znojem i vaškama.

Opklade pljušte, jedna drugu prestižu, jedva ih registruje grupa odabranih, u čiju snagu jedino nemoj sumnjati. Koncentrisani uz podijum muzike naziru i nadgledaju da se novac nađe u "pravim" rukama.

* * *

Program večeri je poznat jer je najavljivan danima, a vrti se, dabome, oko Džun i njenih "malih i velikih stvari"; posebni smiješak, te marama, podvezice i ostale krpice, do nje kao cjeline, u jednom komadu na kraju kao vrhuncu.

Uvijek je par boraca koji će položiti svoticu, ali i malo bogatstvo. Pobjedniku pripada 7/8, ali tek na "zaglavu" kermesa.

Prva borba je rvanje slobodnim stilom, za naklonost dama pratilja.

Kandidatkinje su raspoređene uz arenu da podstaknu utakmicu, ali i da se "smanje" kad dođe vrijeme za Džun koja će pružiti bijele ruke pobjedniku.

Graja mahnitog svijeta nadjačala je muzički duo, ipak nesvikao na takav urnebes.

– Večeras će me zapamtiti Baton Ruž – mumla Čak nad kapetanovom glavom.

Klavirist udara tuš dirkama i sebi, O’Kul akorduje po bendžu, te na jedvite jade izvuče Ani na podijum muzike, gdje se obično smjesti pjevačica.

Ani, draga Ani – kliktali su mladi kauboji i mornari. Pijmo za njen veliki povratak. Ona, uplašena i blijeda se pokloni. Bijelo, kao foj najljepšeg papira, lice je podsticalo irsku providnu ljepotu. Saznanje o prisustvu i vjera u snažnog bradatog muškarca je razvedri i povrati joj uobičajenu veselost.

U haljini kao proljetno nebo, djelovala je anđeoski, a prozirni modri veo nadnesen na dugačke plave kovrdže, momke je ostavljao bez daha.

To je naš anđeo – koja je to sad Džun!

Mnogi su bijesnili, a Čak posebno – nikad se za mene nije tako obukla, prokleta Ani, ti me nisi voljela.

A sada voliš Karocasa?

Ovaj, koji je po nepisanoj hijerarhiji držao desnu Konorsu, brodskom zapovjedniku, drhti od bijesa, pa se i zaboravi. Uvijek spuštena oficirska kapa ispe se na vrh tjemena.

– Što hoće taj pustolov, da unesreći djevojku, dozira dramu njenim nevoljama, kao da joj ih nije dovoljno. Izaziva opakog Čaka, koji značajno pogleda svog kompanjona Konorsa.

Od stola na verandi izdvoji se čovjek i izgubi uz rijeku. Hitao je ka arsenalu i kabinama Maura i An. Bio je to grmalj, garbunijer koji se danima nije pomaljao iz kaldaje. Mnogo toga je slutilo na davna, bezobzirna vremena obračuna na moru.

Kostur O’ je van sebe, nebeska muzika dopire do polegle stepske trave i pregrijane prerije, akordi sadrtih dirki klavira potmulo odzvanjaju, poput napuklih zvona Konstantinopolja 1204-te. Nestvarna muzika ne priliči svijetu takmičarskog duha i uzavrele krvi što drži palčeve zakačene o spone na kukovima, a kažiprst na okidaču kratke cijevi.

– Pobijediće moj izabranik – tamburaju prsti suvog kentaura u žice bendža, ali šta hoće Ani uz gizdavog Evropljanina, zar joj je on zaštita. Radije bih je vidio uz Karocasa. Ona kao da je sigurna da će Čak biti miran. Izaziva pred važne događaje, želi da ga uznemiri i dekoncentriše. Da ga javno izvrgne ruglu.

Neka, dosta je patila.

– Biće rusvaja, kažu mi stare kosti, svrbi me kičma, poskupiće so – našali se O’Kul na svoj račun.

Svijet se nabija kao barut u staru jednocijevku, kojoj preostaje jedino da "procvjeta" tamo gdje je naboj najtvrđi. Novak u fraku će udariti pečate večeri.

– Dakako – potvrđuju rančeri i poznanici dotičnog novaka. – Taj je veliki džentlmen, kad vam kažem, svi će navijamo za njega ako se dohvati, taman i kašike.

– Jezik za zube, govedaru, svako ima pravo izabrati svog kandidata, ali ga javno ne isticati – takve su propozicije.

Snažni rančer ga premjeri na sve načine, prepedi pa mu uvrnu šaku od koje se izgubi na patos, nakon čega je bio posaližan čizmama i sarama tako elegantno da "glavni" ne primijeti.

– Otkud vakerosu hvala za uljeza, obraslog u "crne gunjine" – izbi novi pristalica drugog oficira.

– Gospodina i džentlmena, aristokratu tek prispijelog iz srca civilizovanog Mediterana nazivati pogrdnim imenima, – ustrepta jedan od rančera – Sicilijanca, blagorodnog di Skjaku!

– Kažete da je od Sicilije?

– Dakako, tamošnji plemić, ako već znate što to uopšte znači. Jedan fini igrač pokera. Neobično, i kad gubi velike svote, ne skida osmijeh sa usana.

Sagovornici se razdvojiše, a jedan od njih pohita radi izvještaja "glavnom štabu":

– Bos – nestrpljivo nasrnu na gazdu koji je imao dijalog sa Konorsom.

– Bos, prvo napojnicu pa vijest!

– Pljuni je već jednom, strpljenje me izdaje, a ti znaš na što sam sve spreman.

– Razumijem gospodine šefe – upristoji se dostavljač. – Onaj gospodin tamo, namjerava se ubaciti u vaš posao.

– Marš, bitango, tog pacova sam sreo kad si bio u pelenama. Kod Čaka novci se zarađuju po cijenu napora i krvi.

Zabezeknuti dostavljač se udalji praznih šaka namjeran da mu se jednom osveti za uvredu.

* * *

Pit O’Kul primora sebe da ostavi instrument i prevali neveliko odstojanje do verande kako bi javno pitao gospodina grafa je li voljan učestvovati u takmičenju za ruku djevojke, jer je iz istine mislio da je Džun najljepša žena pod kapom nebeskom. Uz Misisipi i dalje, prava ljepotica i da će večerašnje borbe ući u legendu velike rijeke. Dabome, sebi je priskrbio povlastice i vidno mjesto voditelja glavnog dijela programa, muzičara i kompozitora tih kratkih "fuga". – Ah, muzika, ima li šta uzvišenije od nje. Ona je zvuk koji se pojavio pre glasa. Hoće li me klavirist slijediti – mislio je kostur primičući se verandi.

– Da, pitaće ga pred svima i pred surovim Čakom, koji je poslednjih mjeseci prema njemu i instrumentu izuzetno darežljiv, ali, pitaće ga pa taman ostao bez tih prokletih darova. A možda bi bilo uputnije, radi njega samog, finog gospodina, radi hotela i Ani da se ovog časa izgubi.

Salunom odzvanja coketanje kostiju o nepodmazane zglobove, zavlada neki prokleti sudbinski mir kao da se pokrenula satana. Iz kukova se čuje kao daleki zvon praporaca u snijegu.

– Ponizno javljam gospodinu kapetanu Konorsu, Čaku i ostaloj gospodi prisutnoj na verandi, da kao glavni konferansijer večeri pokrenem...

– Samo napred – osorno će Čak. Ali prvo objasni zašto je Ani prestala gugutati? Fali joj neko od mojih jajaca.

– Krećemo gospodine, Ani je spremna kao uvijek.

– Pa što hoćeš od mene?

– Molim gospodina Konorsa da mi dozvoli riječ – isprsi se važno kostur O'. Salun me pita, kao glavnog konferansijea i glasnogovornika priredbe, hoće li ovdje prisutni gospodin učestvovati u igri za Džuninu naklonost. Znate, taj mi je obećao i prije mjesec dana da će biti ovdje kad takmičenje krene.

– Zašto nas ranije nisi obavjestio – pita kapetan Konors, praveći se "toša".

– Ko da bude siguran u riječ pustolova!

– Imate pravo, gospodine Kul – okuraži ga mobile, samo napred, slobodno pitajte prisutne jesu li za vaš predlog.

U istom trenutku, kao po dogovoru, javi se klavirski tuš, a Pit iskoristi zbunjenost i zatišje pa se obrati verandi:

– Dame i gospodo, gospodine Konors, izražavajući želju mnogih u salunu "Lađara Reja", pitam gospodina Velu, sicilijanskog plemića, da li je voljan ispuniti davnašnje obećanje i boriti se za ruku prelijepe Džun?

– Bez brige prijatelju O’, kad su plemeniti varali!

– Nikada – rekla je napuklina iz O’-a.

– Morate znati, gospodine ceremonijal majstore, da o tome odlučujem ja, a ne ovdje prisutna gospoda. Nikome ne branim da bude takmac, da odustane, pa ma ko to bio ovdje, i van saluna, ako na vrijeme ispuni date takmičarske uslove. Ali gospodine, minimum propozicija mora se znati unaprijed, valja ih objaviti kako bi se publika ravnala i bila uvjerena da će borbe proteći fer-okej!

– Ma kakva igra meskalerosu – umiješa se Čak – za ruku te časne dame ima da leti perje, iverje, imanje i mnogo toga.

– Eto vidite, sada smo na čistini – fer, nema šta, osim...

– Ušao vam piljak u čizmu, a kamen pritiska srce.

– Da, podjednako me žestoko žuljaju. Ko drži kasu, kapetane? – nastavio je plemeniti di Skjaka koji se ovom prilikom uresio odorom meksikanskog kabaljerosa, što je izluđivalo drugog oficira.

– Ne brinite, sve je pod kontrolom – izjavi ne bez ponosa O’, što izazva dosta otvoren potsmijeh uskog kruga ljudi. – Ulogu koja mi je povjerena, izvršiću do kraja, jer sam naklonjen ledi Džun.

– Držim do vaše riječi i poštenja, mister O’!

Kapetan Konors je tu dvojicu držao za preispoljne budale, te ih zanemari, pa jednim okom obuhvati prisutne na verandi, dok je drugo odmarao na rijeci. Čudna neka igra očiju, kao da se radi o čakarastom pogledu.

– Nego, – opet će di Skjaka – kod tolikih učesnika, nešto se ipak određenije mora znati – ko, kada i sa kojim sredstvima ulazi u borbu. Koji su gornji limiti, gdje da se stane.

Na kraju..., ko garantuje da je ta famozna Džun vrijedna sveopšte makljaže.

Sumnja neznanog gosta bi propraćena zvižducima i odobravanjem.

– Dozvolite, ledi je poznata uz rijeku – uzruja se O’.

– Ne zamjerite meskalerosu, ali kad ugleda krasotu, prigovori će otpasti – uvjerava prisutne Konors.

– Neka bude tako – odgovoriše mnogi koji su sumnjali u Džun, a toj dreci i nadgornjavanju stranac je odgovorio ravnodušnim mirom.

– Niste saglasni, odustajete od borbe – čikao ga je drugi oficir.

– Naprotiv, biću prvi izazivač Džuninom izabraniku.

– U svoje vrijeme, gospodine – pokaza se umirujuće Konors – i ako vas imenuje Džun.

– Kad smo kod zvaničnih lica, učesnika i propozicija, u kakvom se svojstvu javljate, vi gospodine, vjerujem kako ste odabrali floret – podrugnu se Vela.

– Moja malenkost je prerasla takvo šta, a ako već treba da se zna, biću glavni sudija.

– Gospodine vrhovni, jesmo li do kraja razmotrili propozicije. Kako ćete odstraniti brojne ljude koji se mjesecima pripremaju da osvoje ruku te tajanstvene dame. Ima li izlučnih takmičenja, slično petlovima!

– Zaboga, kakvi petlovi. Zar tolika gospoda petlovi!

– Ovaj ugledni hotel, u dosadašnjem trajanju, nije doživeo veću uvredu. Nisu ovdje depoi Čikaga, stranče – nasrnu Čak.

– Direktni izabranici i igrači neće se tući u predigri – uzimao je "organizacioni sekretar sumita" O’ stvar u svoj posjed. – Ne budimo na kraj srca, pobogu.

– Razumijem već nekako – pravio se glupim graf; donje rublje i parfumi dopasće sitnijoj pari, za meso će se javljati odabrani – je li da! Ali meni je ispod nivoa de se bijem za golu damu, pa taman da je i Atlantova ćerka Maja.

– Gospodine grafe, zaboga, kakva golotinja i sramota, pred vama će biti dama sa lornjonom i šeširom – upade O’.

Stranca prođoše trnci.

– Dama sa lornjonetom!

Čak škrguće zubima i sladi se brzoj osveti, prešastvenog pretka – koji mu je ukazao sam kraj obračuna.

– A ulog?

– Mis Džun će ga odrediti, to je njeno pravo.

– Kako je utvrdila "težinu" takmaca?

– Ugledne dame poput ove, još u djetinjstvu su izgradile oštra mjerila i vage. Nepogrešivo gađaju po muškom tobolcu.

– Konors, nisam sumnjao da ste upućeni u svjetska čudesa, bićete pravi vrhovni, no vjerujem da biste više željeli da vas mis Džun počastvuje glavnim takmacem njenom izabraniku. Sudijsku ulogu biste prepustili meni, zar ne?

* * *

Takmičari malih mogućnosti se slažu uz arenu; kauboji će se pesničiti i bez ikakvog darka – za osmijeh djevojke, aplauz. Za Džunin smiješak daće dvogodišnju govedarsku ušteđevinu. Daće oni i bez Džun, da se ponesu sa goničem susjednog ranča. Da mu vrate dug za ranija poniženja; namjerno izazvanu tuču pred djevojkom, izbijeni zub. Drugi bi da se pohvale gospođicama i rančerskim ćerkama, i tako nekim lepojkama iz drugih saluna na dugoj rijeci.

Zamislite, o podvezici koja je opasivala Džunino oblo bedro, te čarapi. O marami ili intimnom komadu stidne robe. O pozlaćenom brošu, ukosnici.

Takmičenje se uhodava. Rvanje slobodnim stilom i bez ikakvog stila se privodi kraju. Pit O’ se pentra ka uzvišenju peristila, odakle se kontroliše ograđeno dvorište i salun, naslanjajući se na polukružni parapet. U ruci mu se nađe plava izblijeđela pudrijera.

– Teškaši, ko se javlja; što se daje za ovaj unikatni predmet!

Provodadžiluk cvjeta te Pit prijavi dvoje "odabranih". Bio je siguran kako će grmalj očistiti maljka koliko da trepneš. Prevario se u skori kraj borbe koja je trajala. "Mališa" je na izmaku snaga potkupio gorostasa i bacio ga preko konopca u publiku.

Slavodobitno je potom uzdigao pudrijeru nad glavom silazeći među svoje vakerose, koji su pripadali onoj dvojici rančera, izazivajući neopisivo oduševljenje grupe kauboja koji su se utrkivali da makar dodirnu osvojenu stvar.

Borbe su slijedile jedna drugu, O’ je na"peristilu" neprikosnoveno upravljao masom.

Pojavila se i toliko očekivana Džun sa lornjonetom u ruci u pratnji šarene svite osrednje ljepote. Mauru nije bilo teško da u njoj prepozna famoznu Rouz sa "Modosa".

– Dotjerala se, nema šta, kao da je izišla iz prestižnog evropskog salona za umivanje ružnoće.

Oduševljenje je brzo venulo, jer se Rouz iz nekog razloga pokrila jedva prozirnim velom. Potom je navučen improvizovani zastor od teškog crvenog damasta, da bi ova skinula gaćice. Čas zatim pojavi se pred svijetom držeći ih visoko nad glavom.

O’Kul nastavi – 20 dolara!

Predmet je stao na 28, ni centa više.

Džun je hitnula "svilu" koja se jezdeći salunom uvija napunjena prevrelim vazduhom.

Bliži se finale i rasplet. Mauro sluti buru, ali ne otkriva od koje će strane krenuti, pa čak ni ko će biti žrtvovan.

– Sumnjivo, nikakvog znaka od Vilotija. I on je zbunjen vašarom. Ženske, nošene gaćice, plove kroz zgusnuti etar. Tribal Fotije Sotir za tako šta nije imao "kartu". No, što bi od mene? U Klerksdejlu su utvrdili da je fantomsko koferče nestalo u rukama Mandana. Uzaludan im je ispao trud kod velikog Ušare, ne bi li otkrili sadržaj kofera. A nuđeno mu je prilično toga, i nove repetirke. Kome sam potreban bez blaga!

Valjda će suludi Čak krenuti radi osvete, zbog Ani. Ta on ju je odgurnuo od sebe nestajući sa lažnom valižom. Upravo radi te podvale, ali...

Neke kockice su nedostajale.

Ani je žurila ka podijumu za muziku, bila je potrebna gostima. Seans majstor se spuštao sa uzvišenja "peristila". U iščekivanju skorog nastupa, Ani je istisnula Velu, no u prolazu mu ipak dobaci:

– Čuvajte se grafe, u igri su životi. Velika dobra će uz prevaru promijeniti vlasnike.

Oduševljenje u parteru je splašnjavalo, a u "peristilu" raslo. Tada se Mauro iskrao ka glavnom sitiju grada. Stići će taj da obavi sve što je zamislio i vratiti se spreman u arenu, kad će se tumačiti glavna borba.

– Ne trabunjaj, – prekori sebe – ova frtutma je oko mene ili Karocasa. Računaju na naše "duboke"džepove i mimo famozne valiže.

Džun se povukla da predahne i prikupi snagu za prave junake. U salunu je ostao vakuum, skoro praznina koju ne nadomjesti ni nova količina viskija.

Gazda je grijao dlanove na tuđoj studeni. Negdje iz dubine ga je opominjalo – Biće rusvaja! Kuću će noć iznijeti na loš glas, gori od dosadašnjeg koji je prati otkad ih napusti Ani.

Ali, hvalim ti se Bože, ona se konačno vratila, dosta joj je potucanja po rijeci. Ta djevojka će vratiti viđene goste. Ipak, brine me prisustvo tolikih spodoba, što se kriju pod strehama i svodovima drvenog "peristila". Čeljad spuštenih šešira i zapuštene vanjštine, kad nešto opako počnu, će da odrade posao. Napašće nečiji brod – prosvijetli se krčmarev um.

Iste misli je snovao Mauro, ali u konkretnijem obličju, te skrenu prema "Ist-u".

Brodom je upravljao uobičajeni red, uveseljavani su rijetki gosti u glavnom brodskom salonu. Svi se obradovaše Mauru. Novoimenovani drugi oficir, mlad, otresit momak, pođe mu u susret. I nostromo izroni iz tame.

Daleko od očiju putnika, žustro se raspravlja o događajima koje je pretpostavio Vela.

– Nemoguće – ne prihvata nostromo, koji je teško primao stvarnost gdje nema reda. – Ne mogu rušiti pravila subordinacije, isključite me iz akcije. Takve naloge izdaje jedino komandant Konors, i kada ocijeni da je na pomolu žestoka nevolja.

– Kakvom pomolu, gospodine bocman, komandanta i prvog oficira nema na brodu.

– Prema tome ništa od toga što gospodin Mauro predviđa. Što prvi, Karocas, nije došao na takvu avanturističku ideju, već gospodin kojeg ne poznajemo dovoljno.

– Upravo se radi o finom gospodinu i ličnom prijatelju prvog.

* * *

– Nestade "Meksikanac"?

Jeste li zapazili što sve ima na sebi – zadirkuje kormilar prisutne , a čijom krivicom je stradao brod.

– Ide u arenu s bikovima – našali se drugi oficir na podbode bocmanovih ljudi.

– Pošao je za poslom jer je naslutio "bogatu" lovinu, a vi, molim, preuzmite obaveze. Na zapovijest – jasno! Moje je da u ovom trenutku brinem o zdravlju posade i broda. Putnike ne obavještavajte da ne nastupi panika, ni "bijelo" osoblje koje je uz njih. Palube treba osigurati, naročito ulaznu. Takođe mehaniku i "niski" dio krme. Komandni most je moja briga – pa se udalji za poslom.

Kaldaja je obaviještena da snizi napon pare ispod pogonskog minimuma, na mjeru koja će održavati pristojnu toplotu kabina i društvenih prostorija. Dežurni u makini se pogledaše i zaključiše da je havarija na pogonskom točku ozbiljna.

Čovjek u uniformi torera se nečujno izgubi umičući za nepogrešivim instinktom naslijeđenim od predaka, kojim je u cjelini "upravljao" Vilotije. A kako se bližio kraj vremena, Omilj, o kojem je malo govoreno, uzimao je ozbiljnijeg maha u njemu.

– Da li sam sve predvidio – uznemiri se Mauro. Iznenađenje ne smije poremetiti koncentraciju na sam kraj. Pogrešna pretpostavka, pa zaključak, rizikuju mnogo toga.

Tašner je obećao da ću biti zadovoljan sa poslom, ali će i zlatar učiniti svoje – uvjeravao ga je majstor za kožu što je odmah uz sedlara.

U njemu je kuvalo, pomisao da kasni i da će napor biti uzaludan, činila ga je nervoznim. Ubrza korak da bi se zatim dao u trk kroz gusti mrak.

– Jednom sam već imao tu bezglavu jurnjavu – prisjeti se Lanterne Vekije i tršćanske luke – prekratak zemaljski život protutnje mislima koje su jedva stizale bjesomučnu trku kroz mrak. Drugom ga je izvijesna dama u Veneciji pitala zašto trči – pogrešan, tuđi život!

– Plejade, hm!

Za malo ovozemaljskog žića moraš se potruditi, pri tome zadovoljavajući druge. Čuvati njihovu ljubav, kao svaki kureta, i ne kažnjavati ih za nemar, kao naš Stribog, koji se zna osvetiti.

VIII

Pucanj tromblona, maškula ili druge poveće naprave ufitiljene s vrata hotela, verande ili "peristila", najavi izlazak toliko željene Džun.

– Odvojila se od svog "prediva" – uskliknu jedan od pretendenata.

Kad se eksplozija prizemnila, barutni gasovi prestali daviti kiselkastim otrovom disajne organe, kostur se važno ispravi. Jednom rukom je lagano prebirao bendžine žice, a drugom udarao glamur "kastanjetama" u ritmu laganog koraka. Valja kazati da se počesto služio upredenim šestorednim kajišem od kojotske čapre za kačenje instrumenta o tanušni izduženi vrat, tako da mu je glava štrčala visoko kao da je pred "tabljom". Ovog puta "kastanjete" je pratio stari Mič kratkim, odsječnim ubodima u rupe dirki, kad je preuzimao prvi dio fuge, gospodina O’-a.

Džun se javi u "sjaju" svemogućnih nebeskih šara, nadjevenih na prostranu krinolinu pod kojom su se nazirali obruči od tankog pruća. Gornji dio tijela je osigurala korsetom uzdužnih plavo-bijelih pruga stegnutim crvenim firidželom kako bi se potencirala vitkost. Sise su nabrekle da puknu.

Na glavi je počivala poludijadema na čijim su se završecima isticale crvene ruže od krep papira.

Svu ljepotu i šarm, ako ih je bilo pri toj dami, otjera neprikladna krinolina, maskare i šminka.

– Bože, – zaprepastiše se dame na verandi, dok je Ani pokrila lice rukama da je ne izda. No, Džunina ljepota nije ni namijenjena takvim, već običnom svijetu.

Pratilje joj namjestiše ležaljku – ljuljašku, bliže prednjem dijelu arene za borbu, te skratiše podijum teškim jarko-crvenim damastom. Na plitkom istočnjačkom poslužavniku od fine pirinčane slame, upriličiše počivalo za lepezu, koja, je li se otvorila, otkriva prostoproširenu "crnu udovicu".

"Feder" dame zauzeše pravilno odstojanje od Džun, glavna priredba je mogla da počne.

– Borcima u večerašnjoj odsudnoj bici, veliki brod "Is" želi fer borbu i sve najbolje. I njegov kapetan Konors koji je tu sa nama – izjavi O’.

– Pozdrav kapetanu – guguče u prelivima Džun i nastavi:

– Draga gospodo, svima je poznato da je moj izabranik nenadmašni morski vuk i "kojot" Misisipija kapetan Čak, koji se iz ljubavi prema pustolovinama često penjao i spuštao po oficirskoj lestvici vrednosti i visina. Njegov burni život dira mnoga ženska srca, koja mu se nisu primicala upravo zato što je u vlasti samo jedne žene, a to sam ja, Džun. Dugo zbog toga osjećam nepravdu, nisam li zarobila tog sjajnog muža, nije li vrijeme da pođe drugoj. Kad tako što osjeti, žena ne smije biti sebična, već voljenom treba pružiti priliku da se njegova štićenica vara.

Ako se gospodin Čak bude večeras borio srčano i muški, pa u viteškoj borbi pobijedi novog izabranika, neću ga pustiti drugoj. Ali, ako izgubi, moja će naklonost pripasti pobjedniku.

– Koji je taj srećnik, da ako treba i pogine za ruku prelijepe Džun. Mjesecima ili cijelu godinu očekujemo čas.

– Mis Džun, – usudi se momak vretenastih mišića, preplanuo od prerijskog rozopeka – govori se kako ste imali više tih, kako rekoste, izabranika!

– To su izmislili napasnici, šta tu može jedna fina dama kao što je naša prelijepa Džun – stavi joj se u odbranu Pit.

– Zašto ih niste odstranili kad ste džentlmeni!

Kako to da mis Džun trpi tolike nepravde. Njenu naklonost valja zaslužiti ne samo umješnošću u borbi, već i bogatstvom.

– Bogatstvom! – ote se uzdah čuđenja i iznenađenja, vika dužinom "peristila".

– Bogatstvo za Rouz sa ukletog "Modosa"? – Varalici – opet je bučalo predvorje.

Negodovanja u odbranu priredbe i Džun, nadjačala su protivnu stranu, Čakovi "izaslanici" raziđoše se i opkoliše mjesto odakle je krenula buna.

– Daću se kladiti da na lijevom bedru ima trag ujeda grizlija ili muškarca rijetkih zuba.

Tog su hitro izbacili iz saluna i više ga nije bilo. Epizoda je gurnuta u zaborav vještom intervencijom muzičara:

– Ima vremena za vas, mlada gospodo, bogatstvo se ne stiče od sitnih godina, treba razmijeniti najmanje četrdeset, osim ako niste traper, kockar i tako to. Mis Džun jedva ako je uhvatila osamnaestu.

Tihi potsmijeh je lebdio salunom, "peristil" smjelije nalazio originalniju zabavu.

– Evo vam prilike da zaradite koju dodatnu paru ako pogodite ko će od prisutnih momaka biti izazivač drugom oficiru Čaku.

– Prokleti kosture, namjerio si se da nas opelješiš. Neću se kladiti, torero je jedini izazivač.

– Tako je – čulo se odobravanje sa svih strana, i Pitova kasa osta prikraćena za koju stoticu.

– Mauro! – reče zvanično Pit da prekrati nagađanja, – Koliko stavljaš na ...

– Ja sam za torera – oglasi se zakašnjelo rančer.

– A ja ću na sebe primiti torera i otrovnog Čaka, ako na vakerosa unesete po cent u kakav zbirni fond.

– Ura, za kauboja Baka!

Niko se ne lati kese za tog goropadnika.

– Očigledno da su se isperila dva takmaca: bradati stranac di Skjaka i Čak. Ipak, konačni sud daće mis Džun – zaključi ceremonijal majstor O’.

– Taj je uhvatio maglu, jer je i tako jeftino prodavao – čuli su se nervozni povici iz Konorsovog okruženja. Eto, koliko smo mi Amerikanci lakomisleni, dajemo pare na svoj emotivni izbor, koji je u suštini kukavan.

Pometnja je carovala, salun se komešao dok neko ne provali:

– Karocas!

– Ne, odveć je blizu Čaku, ti su sa istog broda, miriše na podvalu da nam očiste pare. Linčujmo vlasnika saluna, ovo je u njegovoj režiji!

Dvojica rančera se dogovaraju da ozbiljno kandiduju kauboja Baka.

– Koliki je ulog? – pita glasno jedan od njih. – Zar ta Rouz, kako li se već zove, zaslužuje da nam razmetne imetak. Što dobijamo za uzvrat ako Bak pobijedi "bumerang" Čaka!

Pit se dvoumio oko nestanka stranca, – Da li sam se prevario u njega – a nastupio je i zastoj za kojim nadire orkan. – Prevario me prokleti evropski grof! Nikad ne vjeruj katoliku, pogotovu ako je Evropljanin, savjetovao ga je otac. Ali, Sicilijanac ne liči na one kakve ih je on predstavljao, vrag će ga znati. Danas svako može biti katolik ili pripadnik sekte.

Iz razmišljanja ga izgura udar o dirke klavira. Irac se snađe te najavi ne vjerujući sopstvenim ušima, a to što je rekao bio je melem na dušu prisutnim:

– Ledi Džun je odlučila – i brzo se ispravi – prelijepa Džun je odabrala izazivača u večerašnjem dvoboju, aaa to, ti je – taj je – dozirao je majstor scene O’. Taj je prvi oficir luksuznog broda "Ist".

Salun se podijeli na protestante i pristalice. "Peristil" je tražio izabranika da mu snimi čapru. Kraj klavira, Ani grunu u neutješan plač, ali se nije vidjela od tipkača Miča.

Oči prvog oficira se obojiše nijansom ubice.

– Raznijeću ga, kunem se očevim kostima, taman ne vidio svoje Evrope i rodnog grada.

Oficir Karocas se ne bi povukao ni za živu glavu. Što bi sjutra rekao posadi, i sebi do kraja života.

– Gospodo, licitacija je ovim časom krenula – ceremonijal O’ pokrenu zadnji čin dramaturgije. – Gospodine Čak, koji je vaš ulog?

Ovaj položi podeblju omotnicu u sitnijim apoenima.

– Kao dosadašnji štićenik velike prinćipese 1000 dolara.

– Taj gađa visoko, mnogi su odmah odustali.

U sali je tišina skoro potpuna i mučna.

– Za dostojanstvo naroda i veliku rijeku hranilicu stavljam 2000 dolara u zlatu – uzvraća prvi oficir.

– Vidi, vidi – zainteresova se neko sa verande.

Kapetan tjera Čaka da ne odustane jer je on njegova jedina šansa da istisne prvog oficira te mu tutnu dodatnu hiljadu.

Čak se uplaši, ne radi novca, već od snage i mržnje karakteristične za ljude kojima je činjena nepravda. – A ja sam tog čovjeka i te kako kinjio. On je brdo, satrijeće me kao mrava – istinski se prestravi sjećajući se borbe sa vodenom stihijom. Ali pod pritiskom Konorsa pristade.

Red je opet na Karocasa koji se dvoumio. Pred očima mu iziđe sav bijedni život kojim je počinjao u Americi, što da se radi!

Prekrati muku upadom na Rouz – neka odluči mis Džun.

Salun odobrava džentlmenski predlog visokog oficira, očekujući da će tom ponudom biti zadovoljna dama oko koje se "sve" vrti.

– Gospodin prvi oficir ulaže svu svoju imovinu i glavninu plovećeg hotela "Ist".

Konors je bio zadovoljan – sve teče po planu.

Karocas preblijeđe. Prokle svoju lakovernost, kojom su se neke dame obilato i beskrupulozno koristile. Ani je presvisla od muke, ali se podsvijesno nadala da je Karocas neuništiv. Odustaće bijesni Čak, ili će neko treći pisati končanicu. Nepogrešivo je njušila dramaturgiju koja treba da kulminira u sasvim drugi vid "artizma".

Pit O’ se uzmuva, kosti se oglašavaju kao u šklopocije. Nervoza podupire njihovu suvotinju, tako da se svakog časa može raspasti. Sve je iscurilo kroz bezživotne "grančice" prstiju kao mrvice hleba koje nije imao čime zadržati. Iz bolesnog oka krenu se suza koju dočeka sto pokriven prerijskim pijeskom te je smota u kuglicu kao par atoma žive kad se izdvoje iz zajednice. Odsutan, jedva osjeti da ga neko sklanja sa scene i razbacane kosti karlice slaže u stara ležišta.

Pred zapanjenim salunom stajao je nadmoćni kabaleros di Skjaka.

– Ja sam taj izazivač, madam Džun, alijas ... – ali od drugog imena odustade – upravo ste srušili propozicije i dobre građanske običaje. Koliko znam, od ove vrste utakmica izuzimaju se porodični ljudi, sem kad ih se ne može odvratiti od namjere.

Ćif^[49] nije namjeravao ući u obračun sa drugim oficirom jer se može raditi i o dogovoru!

– Bravo gospodine Vela – uskliknuše rančeri u duetu.

– U starom kraju gospodin ima porodicu, razumijete dična gospodo, i ne dozvolite nečasne radnje zaboga – skoro je vikao Skjaka.

Karocas krenu u protivnapad, ali ga nešto snažno munu nutrinom. – Opet stara sumnja. Kako je samo napredovao, ubuduće mu neće trebati prevodilac. Pod vinjagama bio je jedan takav koji je brzo učio i shvatao Bibliju. Dok su drugi sezali jedva do "lukavago", on je preturao aždaje "Otkrivenja Jovanovog". Vraga, otkud mu sad takve asocijacije, i krenu da stupi na podijum, gdje mu se ispriječi Čak.

– Stojte, ovo je moja a ne vaša borba. Lično sam izabrao drugog partnera, ali je kapetan Konors želio vas. Obračunajte se s njim gospodine, meni nisu potrebni ti prokleti brodovi već pare.

Monolog koji je Čak držao na podijumu niko nije čuo sem njih dvojice.

Karocas je polako dolazio sebi, ali bi rado zavrnuo šiju tom golovratom pijevcu, bez ikakve naknade, te je ostao uz njega još koji trenutak.

Stolom za licitaciju dominirao je vaskrsnuti Veluća kofer, ali nekako umiven i čist, manji i dotjeraniji.

– Kad je već tako o gospodinu Karocasu, što nudite da biste stekli pravo ulaska u ring. Uostalom, nepromišljeno se miješam u posao gospođice Džun, ali me na intervenciju nagnala tvrdnja da se otišlo van propozicija.

Tirada naivnog muzičara dala je vremena organizatorima da se nemušto dogovore. Zaboravljen je Karocas i njegovo vlasništvo, a Konors je došao sebi oko prava osiguravajućih društava u slučaju promjene vlasnosti nad brodom.

– Ima li što vrijedno u smanjenoj skrinji – razmišljala je Džun.

– Cjenjenije i teže od one koju ste skrozirali binokolom sa komandnog mosta onog apokaliptičnog broda, madam – telepatski odvrati čovjek u meksikanskoj odori. O vrijednostima u kovčegu mogu vam posvjedočiti i ugledni ljudi sa "Ist-a".

– Da je odluka na meni, insistirao bih na sadržaju. Bojim se da je nabijen bezvrijednim stvarima i ljudskim skalpovima – bumbižao je Čak.

– Uf, naježim se i od pomisli – reče Džun ustajući nervozno.

Nekontrolisani pokret miljenice saluna pokaza damina poveća stopala i članke koji su skoro izrasli iz njih. Ta žena kao da je za života bila u opancima. Hodajući se gegala zbog ravnih tabana. Njeno pređe i nasleđe je u tom primjeru trijumfovalo. Ani je već ranije uočila falinku kod Džun, dok je graf bio iznenađen cinizmom i ženskom mizantropijom. No, bezrazložno je optuživao, jer ta skoro bijela Irkinja jeste bila iznenađena ali se čudila Rouz kako je skupila smjelosti da sa takvim nogama iziđe pred publiku.

Još su stari Grci ocjenjivali žensku ljepotu od stopala i začetka gležnjeva, a jedna su bila mjera svim ženskim nogama. Prema temeljima boginje Afrodite mjerili su se osnovi veličanstvene Arijadne, Jelene, Ifigenije, Nausikaje...

Helenski život bio je krcat ljepote što su je imali i stvarali bogovi i ljudi. Kud god da se okreneš, cvala su velika djela tog nenadmašnog helenizma koja su nagnala besjednika Eshina da uzvikne:

"Mi nismo živjeli životom ljudskim, mi smo rođeni za čudo potomstvu". Zato su ta čuda i razarana jer su bila jedinstvena i neponovljiva, pa onda i omrznuta. Na toj pustoši izbio je i ovaj "sajam ljepote" na vodi u liku jedne nevoljnice Rouz koju od poruge ne bi spasili svi mirisi Arabije.

– Provjerićemo grofovu ponudu.

– Svakako, poštovani muzičaru, čini mi izuzetnu čast, ali iskreno sam iznenađen, zar i vi sumnjate?

– Nema izuzetaka, formalnosti su sastavni deo svakog pravnog sistema, procedura mora biti poštovana. Jesam li u pravu, mis Džun!

Ova već pribrana sjede i klimnu glavom.

– Gospođice, molim vas, – drhtao je O’ držeći u rukama pozamašnu statuu slovenskog božanstva Striboga sa šlemom.

Salon je zanijemio.

A poslije i otrežnjenje:

– Grofe, pobogu, zar toliko zlato da pripadne onoj tamo Rouz, ta ona je jedna obična skvo – protestvovali su rančeri.

Protokol se neumoljivo odmotavao pa Džun odmjeri težinu predmeta koji joj se nađe u rukama te potvrdi gospodinovo učešće u dvoboju.

* * *

– Ipak, "alhemičarev" trud je uspio. Poslije toliko sati "kuvanja" olova i zlata, ovo moje božanstvo naliči starom zlatu sa prstena kakvog premudrog od "velike lože". A istinski sam strepio i nisam vjerovao tom božjaku i pored toga što me njegov susjed uvjeravao u čestitost starog kuvala. Pa prvi kontakti sa njim, Bože, svašta sam preturio i izdržao unakrsna pitanja. Mislio je da sam kakav denucijant, što li?

– Jeste li hrišćanin, o kakvom se božanstvu radi.

– Pripada panteonu slovenskih bogova. Strogo, ali pravično sudi Stribog. Vrlo brzo će utvrditi da li ste istinski alhemičar. A što se mene tiče, tu nema što da se plašite, ja sam pravi ortodoksni jednobožac koji u duši nosi Hristova sveta mjesta i njegov zemaljski život.

– Bili ste na Maslinovoj Gori?

– Nisam bio.

– Rekoste li maločas da ste obišli sva mjesta u kojim je Spasitelj izbivao!

– Maslinovu Goru pridržao sam za kasnije, kad osjetim da je bivstvovanje i "ladolež" pri kraju.

Majstor ga gleda u čudu, sluteći poznatu arabljansku pripovijest o Meki.

– Znači, niste hadžija?

– Što bih ja s tim, hadžije su kao svi ljudi-iskušenici, a mnoge je takva počast spustila u kakav vreo pijesak ili močvaru.

– Kažu da muslimani za života treba da ispune pet Prorokovih zapovijesti-zahtijeva. Ako izvrše sve te obrede, mogu na miru isčeznuti. Nekakav mudri Arapin otezao je zahtjev da posjeti Meku.

– Ja ga u tome razumijem. Čeznuo je za svetištem, ali se nije laćao puta.

– I te kako čeznuo.

– Hm, a možda nije smognuo novce za daleki put uz kakav karavan, a vođa kamilara bio skup. Svejedno morao je za to odvajati bar marjaš na dan, od kojih bi se prikupilo malo bogatstvo. A opet da ne pretjera dara mjeru, kao kod one mudre iz mog naroda koja veli:

"U Solunu čakšire za marjaš" – uzvikuje telal čaršijom.

"Do Soluna stotinu somuna" – mirno će za njim stari trgovac.

– Biva i tako, mudra, nema šta, ali je Arapinova životnija i mudrija. Upitan što se konačno ne odluči Meki, i uz to ga optužiše da je škrtac, ovaj je bio prisiljen da se brani te im odgovori: – Govorite ustima bezbožnika, jer mi nije do troška. I kakav bih ja bio musliman, ako bi proćerdao i te zavjetne novce. Nije mi poznato kakav je vaš život koji ste već bili u Meku? Bez nade? Da sam ispunio i taj zavjet prestao bi mi svaki smisao života na zemlji. Prosto, put za Meku meni još nije pokazan.

A nije se plašio jer je sve pisano.

– Jašta, pisano je i o Stribogu, ratniku-osvetniku.

– Taj čudni svat je i mene obilazio i mučio kroz izmaglicu alhemičarske posude. No, znao sam da će se jednog dana sve razjasniti. Znate li da mnogo ličite Arapinu lutalici. Vi ste, dakle, od Balkanca – Srbina.

– Mogu ja da budem i Rus, što znate o tim ljudima?

– Da, znam li, pa oni se malo bave alhemijom jer im nije potrebno pored tolikog sibirskog bogatstva. No, to je privid, alhemiji i nije cilj materijalno bogatstvo već duhovna vježba. Oni su graditelji božjih zvona.

– Znači, vi ste zaista alhemičar?! – uplaši se graf.

– Želite li da okončam posao?

– Da, zaboga, i to što prije.

– Onda ne sumnjajte, jer će rad ispasti rđavo. I da vas razuvjerim, nanošenje metala na metal nije alhemija.

– Čuo sam da dugo kuvate razne smjese te da jedne ispare, a druge se tek počnu "mučiti".

– Alhemija je nauka koja podrazumijeva upornu vježbu duha, dok na vidjelo ne izbije "veliko delo". Tašti i grabežljivi nikad se neće primaknuti tom magičnom cilju.

– Kako izgleda "veliko djelo"?

– Ko ste vi, radoznalac, slučajni prolaznik, zlatotragač, kockar?

– Ja! Jedan veliki mučenik koji uz pomoć nemogućeg pokušava da otkrije sudbinu malog naroda, spasim indijansko pleme vraćajući mu totema koji je njihov "Eleusin".

– I jeste li na kraju toj misteriji?

– Skoro je iscurila!

– Tada sam ja suvišan.

– Nipošto, upravo vi ćete ove dotepance Amere urazumiti svjedočeći istinu kako postoji strašno slovensko božanstvo po imenu Stribog koji će im jednoga dana doći glave.

– Zoroaster, Nostradamus i kraj II milenijuma – reče podrugljivo "alhemičar".

– Svjetski lihvari već zapovijedaju svijetom, a jednom će napasti i moj narod, o čemu su kazivali Tarabići i tekstovi indijske mudrosti.

– "Veliko delo" ne podrazumeva uništenje naroda, i kako da snose krivicu toliki ljudi!

– Saglasili su se pri izboru pogrešnih vođa, radi sopstvenih egoističkih ciljeva i potreba. Zar vas ne opominje Sodoma i Gomora, indijske brahmane, stare velike kulture i civilizacije koje su satrvene i dokrajčene monoteističkim "propisima" očišćenim od praizvora. Da li vam je poznata sudbina Sibarisa?

Čemu služi to "veliko delo" za kojim težite. Dodatnim osvajanjima i uništenju malih naroda.

– Eliksir mladosti i kamen mudrosti nisu u službi demona, već pomažu onima koji u njih vjeruju, oslobađaju ih bolesti i taštine.

* * *

Jurio je ka salunu na rijeci osnažen saznanjem da tamo gdje postoji istina ima i vjere. Ljudi koji te blagodeti imaju su srećni.

A da li sam ja srećan?

Jesam, pošto sam već načisto da će jednoga dana biti pobijeđeni demoni.

Opet se vrati uz "kamen mudrosti" koji mu omogući da čisto-bistro nasluti svoj kraj. Priroda je oko njega treperila u providnoj izmaglici, a iz nje se jasno ukaza zemlja, drveće i voda. Postigao je pročišćenje duha te mu se obznani da će večeras pobijediti protivnike.

Sjećanje na Meropinu opomenu o uzvišenom čovjeku potjera misao ka priznanju da je čovjek samim svojim nastankom uzvišen, jer i niščem je data ta opšta ljudska osobina.

On će se večeras boriti i pobijediti za dobro jedne Ane.

Da li je u pitanju ljubav – sebi nije mogao objasniti, jer ga je mučio nerazmrsivi čvor iz Tergesta, kad nije imao dovoljno vjere u sebe, a da jeste uputio bi se Aleksandriji, ne bi li oslušnuo kraj helenizma i zaronio u faraonsku Saharu.

Sebičnost oko predaka i Mijata je pokopala radoznalost i potrebu istine Starog svijeta, dok je "novi" gurao neumitan, talambasajući neznanim pomamama koje će nadići londonsku lihvarsku internacionalu.

Ipak, srećan zbog osvojenog saznanja žurio je ka pravoj životnoj pobjedi. Išao je u susret istini koja je već duže na dohvat ruke, ali je nije otkrivao jer je "pogrešno" čitao poruke, a one ga jedva dočekale, zavodile i opominjale. No, držala ga je nada kad su razočaranja bila najdublja, a koja se nisu odnosila na Mijatove kosti, jer je tu sve otkrio, čini mu se na Atlantiku. Ta sumnja živjela je u njemu od poljupca utisnutog na hladno sestrino čelo, ali objektivni razlozi da se obistini, vaistinu nisu bili životni. No, zbog čega se sada iskazuje tako stvarno – skoro opipljivo?

Ako što i ima, iskazaće se poslije dvoboja, uvjeri sebe pošto osmotri svjetlost "peristila".

Napetost i vreva u salunu nisu dekoncentrisali di Skjaku, jer je još ophravan ranijom mišlju, a divio se i majstorstvu "alhemičara" te mu je pošteno izbrojao solde na crnom dlanu punom metalnih opiljaka.

Vrijeme je uzimalo danak pa se takmac uključi u "igru" lomeći tren na djelove:

– Staroslovensko božanstvo srdžbe, vječito namrgođeno, u ovom milenijumu prava je retkost te se cijeni daleko nad sopstvenim ažijem. Upozoravam prisutne da će se veoma srditi ako primijeti kakavu nepravdu ili, ne daj Bože, nedozvoljena sredstva u dvoboju. Može pustititi čini na čitavo okružje, ako koji od takmaca na nečastan način prigrabi ruku gospođice Džun.

No, dozvolite, osim ruke tako fine dame, što me još sleduje?

– Pobogu prijatelju – razneži se O’, pare koje se slivaju u mojem instrumentu se dijele.

– Jedan dio pripasće pobjedniku?

– Tako mora biti, Sicilijanče – začudi se O’.

– Proveravam, znate, ovde su važni detalji, jer taj dio, ako pobijedi moja malenkost, pripašće gospođici Ani. A ako obavezu ne uzmognem izvršiti, okončaće je prvi oficir Karocas. Jesam li jasan, muzičaru amerikanskog trzala! Ne vjerujete svojim ušima? A kako i bi, jer vama je jedini bog dolar. A opet, Džun i meni biće dovoljan Stribog, i ostala gotovina!

– Naučili ste "pobjeđivati" stranče, a ne ističete mnoge poraze, ta vas su pelješili i govedari – izazivao ga je i oštrio se Čak.

– Mnogo mržnje odjednom smeta probavi, a ni Stribog nije uz nju, osjećate li kakvu pobunu kod njega, da li vas grije – obrati se graf dami na "baldahinu", ignorišući trnje drugog oficira.

Pod dojmom Skjakinih opomena Džun odgurnu kip od sebe, otrovni gas aćida pokulja iz ušiju božanstva, ali i prestade čim se skulptura umiri.

Užasnut korifej seanse O’ zasuzi, te se hitro odmače, tražeći razloge u Velinim očima.

– Moćnik čuva tajnu života – uvjerljivo objašnjava stranac – jer ima besmrtni duh, ali i "mana". Iako je umro u pravi čas, jer je u pravom vremenu i živio, opet se plaši jednome!

Oči verande su uprte u grafa, pitajući se čega se to božje čudovište i prikaza ima bojati.

– Razumjeli ste, vidim, da ima svoju "kurukšetru" ili bliže Pitijine svemoći trava koje ubijaju zlotvore i demone, izbavljuju pravednike.

Ali i on ima svoju "petu" neizvidanu, svoju "jaštericu", Heroneju i Kosovo, Dodonu, što proizvodi spiritualni kad bez kojeg sve njegove moći su ništavne. Ako mu uzaberu šmrljikov list ili još gore, ako stabla pomori kuga umirućeg milenijuma, izgubiće snagu magije, pa se mora postarati o kakvoj tvari druge galaksije.

Taj moćnik je visoko dosegao u prostore ljudske prirode i njene izopačenosti, a uputio se tim stazama prije Sumera, Nabukodonosora, Vala – vavilonskih duhovnika i božanstava. Pitija, Apolonova riječ i misao, od njega je preuzela legendu o Dionisovom nastanku, i proročke seanse.

Protivi se aleatorima i zavodljivcima, uz pomoć vjetrova.

U jednom slovenskom narodu postoji svetac po imenu Sava koji je uljudio pravoslavno hrišćanstvo, organizovao ga, a strogim tipicima uveo moral i red u monaški život. Eto tom prosvešteniku i svetitelju Stribog pomaže kad treba da zaštiti svoj narod od nepravdi, tiranije i nečastivih sila.

Nije dosegnuto da li je odvojen ili pripada samom panteonu. Zna se toliko da je ustao protiv nestanka slovenstva prije drugih velikih naroda što znači da je prorok i božanstvo visokih spoznaja.

Masa se sćućurila, pretvarajući "Eustahijeve trube" u unikatnog dostavljača svojim pojedinačnim nutrinama. Di Skjaka slaže strahove u novo predanje i mitologiju.

* * *

Kad dođe dan, snaga "vjetra" će iznijet pretke, kao što je došlo Rastkovo vrijeme i izvršenje naloga Save Osvećenog na Sinajskoj Gori. Trojeručica je uzimala pravac prema Kareji i Atosu.

– Onaj koji danas iziđe na dvoboj, poginuće, vidim ga kako se tetura borilištem.

– Zaboga, vrsta borbe je pesničenje a ne istrebljenje.

– Uslovljena količinom mržnje, presvijetli sudijo.

Iza klavirskog tuša Pit je najavljivao:

– Ring je slobodan, borci stupite u arenu.

Čak teatralno ulazi u ring, pokloni se Džuni pod baldahinom dobacujući joj odnjegovanu crvenu ružu. Najavi se salunu i Konorsu na verandi.

Sicilijanca u crnoj robi torera dočekuju zvižducima ali i odobravanjem malobrojnih pristalica.

– Zašto povlađujete tom meskalerosu, navijajte za svojeg.

– Rančeri su slobodni ljudi, neće im valjda jedan kockar određivati kako treba da se ponašaju, – gubi se iz našeg društva, vikali su stočari na uljeza.

Ani je drhturila kraj Karocasa koji se zabrinuo pošto je objavljeno da Konors odustaje od suđenja, što je nagovještavalo nepredvidive opasnosti.

– Sudiće ceremonijal majstor sa visoke kote "peristila" – zaključi sa smiješkom kapetan.

Javni sto prihvati se još jednog ozbiljnog posla, a O’ iskrivi od ponosa. Dovoljno da iz ušiju Striboga potekne novi cug otrova, pa će pravda otići sa niščim. Uspaničeni sudija umiri ljuljanje trpeze te "božanstvo" obustavi emanaciju.

Drveni bat brodskog kalafata najavi finalnu borbu.

Pesnice sijevaju i promašuju, borci se respektuju, i uopšte je počelo oprezno. Mimo svih očekivanja borba je čista. Salun zahtijeva obračun, negoduje se iz oba tabora – udarite babe preslicama.

Snažni Mauro opauči protivnika koji se zanese, i čeka ga da ustane i osposobi za borbu.

Izvrnuta priroda drugog oficira, odbaci nametnutu "mužariolu"^[50] ispod koje je siktala mržnja i otrov. Krenu, no ne potrefi toliko ciljanu bradu već promače ringom kao repatica koja hoće da se ugasi, tek ga zaustaviše konopci, a glava klonu na dolje.

– Dosta je teatra – pomisli pa se ustremi na Maura udarcima koje ovaj nije očekivao; snažnim zamahom čizme gađao je protivnikovo raznožje. Sapet stravičnim bolom Vela se skupi, a oficir ugrabi priliku te nasrnu čovjeku na život pesnicama i nogama.

Mauro klonu na patos u namjeri da se spasi ozbiljnijih povreda štiteći slabine laktovima, čekajući predah zahuktalog protivnika. I dođe to vrijeme kad je nastala i opšta makljaža u salunu te mnogi ne primijetiše koliko je Vela iscrpljen, jer tek ako se i on budio iz polusna od udaraca i iznenađenja registrujući mornarevu nekorektnost. Galama je splasnula te su simpatije prelazile na poštenijeg borca, naročito nakon što je Čak liznuo prljavi patos.

– Obazrivo Jarede, on ima nož!

– Skjaka ošinut gromom, osluškuje – otkud moje ime, da li mi pomaže Stribog, Rastkove sjeni ili neko od predaka doperjao na parčetu vjetra. Grozničavim pogledom pretražuje lica i znakove po salunu i predvorju. Zadnje što je vidio bila je prilika O’a na "aditonu" peristila blijeda kao avet, koja se premetnula u Fotija što je preveslao i samanog Kadma.

Trenuci istorije, familje i naroda bili su sudbonosni, dovoljno dugi da protivnik ocijeni kako je nastupio čas podmukloj akciji. Nasrnu na Mora i smrtno ga rani ispod lijeve sise.

Jared je umirao dovoljno dugo padajući ničice na pod arene, kada se i sjetio fatalne greške da tog oficira uopšte nije mrzio. On ga je prezreo kao gnjidu, ne radi sebe već radi postupka prema ljudskom rodu, prema Ani, ali tu je i nazreo kraj, jer da bi ma koga pobijedio moraš ga dovoljno mrzit, nikako prezirati.

Spodoba od Čaka se slavodobitno nadnese nad umirućim protivnikom. Nesrećnik nije odolio izazovu slave i utrnulom strahu. Čekao je trijumfalni povratak među priznate, ali salun se sledio.

Džun uspravi Striboga koji je obilato izbacivao plavičasti otrov olovnih para, "peristil" je nagrnuo u salun. Čak se napokon odmače od umirućeg zauzimajući neutralni ugao očekujući Konorsa da mu oda priznanje.

Na uzvišenju parapeta Pit O’ Kul uzdignute ruke je zatečen obrtom ili iščekivao "gong" da okonča sudijsku dužnost.

Tek tada, blijed kao smrt, Karocas je prilazio umirućem prijatelju.

IX

Brod je čekao i nadao se, predviđanja su se zaustavila na sigurnoj pobjedi prvog oficira i njegovog prijatelja, nenadmašnog kavalira Maura.

"Mali" drugi oficir preneo je kratku komandu o spremnosti za odsutnu odbranu po palubama.

– Dolaze – prenesite upozorenje krmi!

Pred Čakovom družinom grabio je komandant Konors, Džun i njihovi trabanti. Desperadosi iz "peristila" su jurili za njima po zasluženu platu.

– Još ovaj poslić gospodo – umirivao ih je Konors.

Brzo savladani i satjerani u glavni salon predali su se vođi otpora. Tu je i Maurov kovčeg sa "gotovinom", dok je zlatnog Striboga uzela gospođica Džun koja se nešto ranije odvojila od glavnine i uputila ka rijeci. Za njom je smotreno grabio zapovjednik "Ist-a" priključivši joj se u čamcu koji se odvajao od obale.

Brodić ponesen vodenom masom jurio je niz prostranstvo rijeke, neprestano se ljuljajući i poskakujući na talasima. Olovna figura strašnog Striboga razijedana kiselinom dokrajči tanku cinčanu oprugu koja oslobodi eksploziv. Pepeljasti gejzir pođe u nebo, da bi se brzo vratio u mutne talase rijeke nad kojom se nadnijela svjetlost zlatokose Eos.

* * *

Crvena mrlja se širi sredinom ringa, a Vela još ne umire.

– Jarede – zapomaže Karocas, zar me ne poznaješ pobogu?

Šapka prvog oficira pođe u besmisao otkrivajući izrastao sivo-crni biljeg na već proćelavoj glavi koji se širi od čela ka temenu u obliku duge prevlake.

– Pred tobom je Tiodor Špirto, karocer od Borse.

Gospode, i sveti Spiridone krfski, i ti Alkinoju, Nausikajo! Ne dajte! Rade Bajkoviću, junače sa ostrva Hios, ne daj da nestane još jedan veliki Srbin. Sa njim će otići tršćanski rodoslov.

Ne napuštaj me, Jarede, moraš saznati istinu, čuješ li me!

Scenu smrti nadlijeće golubica, guče i provjerava je li nastupio kraj. Odmače se od ringa i posjednu aditon "peristila".

Čak se pauni bojištem u argusovim bojama i nekako čudno pogleduje Pita O’Kula kao da veli:

– Silazi dolje, prokletniče, zar si zaboravio sudijske dužnosti.

Opijen slavom ne primećuje da su ga njegovi napustili, želja da bude proglašen pobjednikom nad tim junakom i pustolovom bila je bolesna jer je mrzio evropske plemiće koji su se nepošteno ponijeli prema njegovim precima.

Uz ring se vrzmaju mračni tipovi.

– Bos, gdje su naši novci, na sunce lovu, sunce ti kalaisano!

– Uskoro gospodo, uskoro.

Smrknuti gorila ne oklijeva no se uputi sudijskom stolu gdje je Irac očekivao ishod na ringu.

– Ovamo pare, kosturu, ili ćeš biti oduvan niz parapet.

– Čuo si gospodina grofa!

– Mrtav je, sjenko od čovjeka.

– Ne, borba nije okončana dok mu ne pobijeli brada, tako je govorio.

Makako nasrnu da od muzičara oduzme bendžistan od para. Uporni Irac se penje gornjim kotama "peristila", a golubica klizi u stranu da mu načini mjesta. Dolje je pucao pogled na rijeku, predvorje i čovjeka koji je umirao. No brada se još crni, što dade novi polet kosturu te manu bendžom svom silinom da se ovaj namače silniku na glavu. Papirni novac se ote i leprša gornjim slojevima predvorja. Gorila taman da oduva to malo kosti pred sobom no ne dosegnu ih. U namjeri ga spriječi ostraguša klaviriste Miča. Tijelo grdosije se savi i uputi s visa pravo u Ad.

Irac iznenađen, praštao je prihvatne greške fuga iz Mičovog raskoletanog klavira, zahvaljujući se Gospodu.

* * *

– Slušaš li Jarilo, kriv sam za nesreću tvoje sestre i sve vaše patnje. Kriv sam za tvoju smrt, – oprosti agoniju. U tvojim sam rukama, radi što hoćeš od mene.

Neizmjerno sam volio Daniru, a i ona je gajila izvijesna osjećanja prema meni – sirotom karoceru. Moja nepromišljenost je prouzrokovala nesreću. Zatrudnela je sa mnom, radi čega je željela nestati, praštam joj što me vodila u smrt.

Ani, Irac O’ i ostali nijemo prate zbivanja na sceni.

– Ti?! – iznenađivao se Jared sa čijih se usana gasio slabašni smiješak i život.

– Reci što da uradim sa ovom protuvom od drugog oficira, do pakla ću ga tjerati.

Čak se kratkim bodežom ustremi na široka Tiodova pleća, no meci damskog Veluća oružja nađoše mekšinu u njegovom trbuhu.

Salun zatečen obratom živnu u nadi da će se na kraju radovati.

– Hitajte doku – vikao je na svoje jedan od rančera. Sve se uskomeša samo je golubica ostala mirna.

Veluć je svjestan događaja i Tiodove ispovijesti. Vidio je svog nesrećnog protivnika na izdisaju ne trijumfujući nad njegovim nestankom.

– Tvoja sestra je bila ljuta na mene, jer sve što je zamislila uništio sam nepromišljeno jedne olujne noći u pudarevoj kućici nad Tergestom. Taj Veluća ponos – konstatova više kao neminovnost i sudbinu, činjenicu, a ne ljutnju, – pokrenuo je u njoj osvetu te je našla načina da mi signalizira da će se te večeri izvest na more.

I tako se nađosmo na pučini. More je iskrilo ka visinama kao da je željelo da se izdigne i spoji sa "gornjim" vodama, ili mi se, ponesen oduševljenjem tako učinilo. Oko mene sve je igralo u zlatno plavim prelivima.

Odvlačila me je dalje i dalje, probajući izabranikovu jakost duha i srca. Razumio sam je, i nisam zaostao jer me je grijala nada skorom zagrljaju, vukla strastvena ljubav ka nekom usamljenom "meridijanu" snova i vinjagama sred nepoznatog okrajka.

Eh, vinjage, vinjage, koliko generacija mladosti je čeznulo za vama. Klizi lađa, ali i ja, mislim da bih izdržao do zore, no desi se nešto što nisam očekivao – pogasila je signalna svijetla.

Izgubljen u vodenoj pustinji, na "genisaretskom" jezeru, ne znam i da me sam Gospod pozvao bih li mu povjerovao, jer i ne bi vjetra već preteća grobna tišina.

Oslušnuh: priroda spava zavejana potopom. Obalska svijetla su nestala, osjećam se kao mrtvi Polinik na tebanskom polju. Ali ne, ona je tu uz mene, tek što nije izbila iz tame. I smijaće se, a ja skrivati strahove.

No, oni su sve jače tukli po volji goneći je nemilosrdno pod nadu.

Danir a a a! Skoro sam zapomagao. I danas se stidim tog otegnutog "a" koje je istrajavalo nad vodom do u beskraj.

Jesi li ikada bio u takvoj "prilici" da život spašavaš uz pomoć bespomoćne žene, ljubavnice – "Dalile", osvetnice. Pa opet, nije to bio strah za sopstveni život, već mislim, za ljubav.

Nisi, ti si ponosni Veluć.

Sviješću je preovladala istina da sam napušten, i ta konačnost mi je pomogla da se borim do kraja za sopstveni život, prevazilazeći sebe samog. Pokori se volji za životom, bori se jer su te svi napustili želeći ti propast. I ne samo napustili, već trijumfalno viču tvoj nestanak, čuješ li glasove mnoge! I bili su glasovi!

Ti poznati glasovi gurali su me naniže. Otežale noge vukle su u provaliju kao kad te napusti majka.

Dalje se ničega ne sjećam, jedino iz podsvijesti izbija da sam želio smrt. Da sam tonuo, tonuo, tonuo, a slanoća je prodirala odsvakud i grizla utrobu. Vjerujem da sam rukama dotakao fanak^[51] dna. I tada se desi čudo: nekakva čudnovata neman me je potiskivala ka površini potkopavajući me sa svih strana.

Probudio sam se u plićaku uvale, na pustom žalu, a oko sebe i po meni bilo je mnoštvo velikih bijelih ptica, koje su "čupale" i raznosile crijeva što sam ih u praskozorje "izbacio" iz utrobe.

Polunag dosmucah se do očine kolibe, pogledah Žuću, ugrabih onu crkavicu solada te se uputih luci i prvom brodu koji mi se učini prilično velikim da bi dangubio po Mediteranu. Od te večeri ne podnosim more jer još osjećam gorčinu u utrobi, i živim za nemoćne dok je snage u meni.

* * *

– Je li snatrenje pred neminovni astralni kraj, ili si ti Špirto od Borse.

Dakle, nisam zločinac, a imao sam istinsku osvetoljubivu namjeru. Pored svih Gospodnjih savjeta i opomena, išao sam da te uništim, jer mi je tih dana đavo udahnuo svoj pakao kojim sam bio opsjednut, izbrisao sam sve tvoje zemaljske puteve jedanak, i odahnuo.

Da, tako je, pa iako nisam faktički zločinac, jesam ubica srca i ljubavi, a što me Vilotije nije držao u mrtve je stoga što sam formalno živio. No bilo je mnoštvo i drugih naznaka koje su prolazile pored mene, ali ih nisam otkrio. I arija je često opomena, pa ako je ne pročitaš, bićeš oduvan.

Odista, ti si Tiodor, sin starog karocera čija bi se kobila uznemirila kad bi gledala golog Neptuna kraj fontane.

Znaj, Danira je rodila zdravog junaka dajući mu ime Tiod. U toj namjeri niko je nije mogao spriječiti, pa ni starješina naše slavne tršćanske crkve. Na kraju, duhovnik joj je namjeravao oprostiti to oko imena, ali nije prešao preko okolnosti da je djetetov otac utopljenik.

– Navrćete utopljeničku vodu dječaku od koje će zazirati dok postoji.

Tiodor ne trepće, u salunu je potpuna tišina.

– Sin! – uzviknu.

– Tiodore Špirtov Špirto, Danira te je žalila. Ona je i danas nesrećna udovica, iako tvoj zagonetni nestanak nije prihvatila, a smrt se ni u što nije uklapala. A da je malo bolje poznavala bratovljevu ćud i ljubav, ne bi sumnjala, jer JA SAM TE UTOPIO, TIODE!

Ognjevi paljeni čestim Vilotijevim gostovanjima kod snova, pokrenuli su me na osvetu. Sudbina je bila jača od mene. Vilotije je vikao i vikao; palo ti je u dio, Jarilo, speri ljagu sa sestre i krvi Veluća.

Osjećao sam da Vilotije nije u pravu jer te je Danira voljela, no u meni proključaše preci, a to vječito pretakanje srpske krvi bila je konačna opomena.

Dokle!

* * *

Igra smrti je trajala, ona na pučini Tergesta, ali i prava u salunu "Lađara Reja". Veluć je kroz izmaglicu vodio svoje zadnje zemaljske misli.

– Koliko je Sokrat u pravu kad tvrdi da je nasuprot transcendetalnim meditacijama, najžešća potpora etičkom interesu proizišla iz Božje promisli, a to se ne suprotstavlja činjenici što je od djetinjstva pripadao soju ljudi koji iz svog srca nisu protjerali paganstvo Slovena i Helena. Osluškivao je Zoroastersa i Ozirisa. Cijenio demetrinstvo, bdio uz Fotija, glavu plemena i njegove Boke. Vjerovao u izgubljenu glinenu tablicu pisma u kojoj je drukčije pisano o nama.

Nije ga hvatao strah od života i smrti, jer oni i čine tragiku hrišćanstva – neminovnost dogme naukovanja.

Opet se nađe na ranijem početku astralne tame, a nešto ga silno vuče ka izlazu iz nje, ali tamo se ne nazire svjetlost.

– Uzmi, ovo je za Ani – izreče tiho predajući ikonicu Bogorodice u ruku Tiodu.

Mijat zlataste kose hita mu u susret, te samrtnik saznaje da je vrač govorio istinu.

– Tiode, dok sam još tu, zapamti: ako ikada ugledaš Tergesta, ne reci Daniri o meni, ne svjedoči o mojoj zloći.

Golubica se vinu ka rudom horizontu, tama bez dna zakrili sjaj privida, a on je još svodio zemaljske zavode od Fotija u beskraj. I bio im je nalik. Oni što slijede, kome će ličiti!?

Prodanu! – pomisli i nesta, čini se sa smiješkom.

Ni taj neće stići pod šljivu, a i što bi takav uz nju. Za njim će poći navrci i uz njih oko, kapak, kuk i kaljak. Pupak i šupak, svejedno. A "otac" će im biti jedan: DNK, koji ne zna Fotija i Vilotija.

Fusnote

1. dragi moj
2. dakle
3. još jednom
4. mala harmonika dugmetara izrađivana u tamošnjim radionicama
5. Nićifor Dučić: "O srpskoj opštini u Trstu"
6. “Ako ti ostane imalo mjestašca napiši: zbogom prekrasna Venecijo!”
7. pod kiriju
8. odmetnuo
9. vrsta drveta sa Sinaja od kojeg je napravljen sveti židovski kovčeg
10. ložište brodskog kotla
11. pren.: rane Isusove
12. Ta stara vremena, vinjage tršćanske i druge, ah, galice plava
13. Znam već da sam za tebe onovremski čovjek – stara raga, ali sam i priznati pomorac, bože lukovice
14. račun otpreme broda
15. pomjerio pameću
16. Obadi grčke boginje Here
17. projektant hrama
18. Dejan Medaković i Đorđe Milošević: “Letopis Srba u Trstu”
19. Dejan Medaković i Đorđe Milošević: “Letopis Srba u Trstu”
20. Dejan Medaković i Đorđe Milošević: “Letopis Srba u Trstu”
21. tablica za pisanje od slonovače
22. izuzetno priznanje za pomorske podvige
23. veliko čudo
24. Dimo Vujović: “Knjeginja Darinka”
25. pogledi – vidici
26. pren.: poklone- darove
27. van – na otvorenom moru
28. Kakvo prikazanije, draga moja. Svi zbore o tom čudovištu koje je ušlo u barku kod Danire.
29. Naravno, ah, Bože moj!
30. jutros
31. stolicu
32. torokuša
33. svađa, često sa nepredvidivim posledicama
34. vagu
35. zatvoreni krug rađanja i umiranja
36. šum crva u drvetu
37. stid
38. crkveni polijelej – veliki luster
39. pečat
40. osmotrio, procijenio
41. Muze
42. putni kovčežić
43. sjećaju se, pamte
44. uzdah, disanje
45. recept
46. koti, razmnožava
47. D. Miković: “Paštrovske privilegije”
48. S. Mokranjac: Liturgija
49. prvi oficir na civilnom brodu
50. nagubica
51. blato, glib

// Projekat Rastko - Boka / Umetnost //
[ Promena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]

© 2001. "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije, izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih autorskih prava. Nijedan deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.