|
Olivera
Doklestić
Opunomoćeni
zapis
|
Elektronsko-izdanje
na Projektu Rastko - Boka
- Producent
pokrovitelj:
TIA Janus, Beograd
- Urednik:
Đorđe Ćapin
- Izvršni
producent: Zoran Stefanović
- Likovno
oblikovanje: Marinko Lugonja
- Tehnička
priprema: Nenad Petrović
- Asistent:
Nedeljko Ilić
- 2002.
|
Štampano
izdanje
- Izdaje
KP «Žiravac» Požega, Aćima Ivanovića 34/a
- Urednik:
Gordana Nedeljković
- Za
izdavače: Zoran Nedeljković
- Recenzent:
Mr Rade Vučićević
- Štampa:
KP «Žiravac» Požega
- Tiraž:
500
- 2002.
|
Sadržaj
 Rođena
u Herceg Novom, 1962 godine, gdje je završila osnovnu i srednju
školu. Po zanimanju je građevinski inženjer sa diplomom beogradskog
fakulteta. Po završetku studija vraća se u Herceg Novi i radi
kao inžinjer planer i projektant. Ljubav ka pisanju, nakon vremena
školskih radova, prvi put se značajnije primjećuje kroz reportažne
emisije za radio Herceg Novi o “Običnim neobičnim ljudima” i “Davno
je bilo to”. Iz ovih materijala je nastala prva zbirka proze.
Dramatizacijom teksta o pukovniku Totoviću nastala je radio drama
za popularnu emisiju radio Beograda, “Kod dva bela goluba”. Zanima
se i za snimanje dokumentarnih video filmova i sa saradnicima
iz Herceg Novog snima više filmova. Film “Tragovi” je dobitnik
prve nagradu na novosadskom festivalu video filma, za scenario.
Za nezavisnu televiziju “Skaj Sat” snima dokumentarni serijal
od šest epizoda o vodi, pod nazivom “Priča o vodi” gdje je u ulozi
scenariste i režisera. Pojedine epizode su prikazane i na stručnim
skupovima o zaštiti voda.
Član je udruženja književnika Crne Gore.
Radove su joj objavljivali: prištinska “Stremljenja”, “Glas srpski”
iz Banja Luke, beogradska “Zbilja”, kotorska “Boka”, za koju je
jedno vrijeme bila dopisnik iz Herceg Novog, “Glas Crnogorca”
iz Podgorice.
Do sada je objavila:
- 1996 zbirka pripovjedaka “Prašine koraci”, u izdanju “Unireksa”
iz Podgorice
- 1999 zbirka poezije “Kap po kap”, u izdanju “Bistrice” iz Novog
Sada
- 2000 tri novele “Sofijine kćeri”, u izdanju zadužbine “Petar
Kočić” iz Banja Luke
Ima malo tuge i malo gorčine u očevom glasu, dok mi priča o starim
vremenima.
Zbilja je to «staro vrijeme» jer je sve bilo drugačije. Obavezan
vapor na mulo, (ne na mulu, žargon zaboravlja na promjenu po padežima),
fišća dok manevriše, tu je negdje Toni pilot, pa Bigai sa metalnim
skalama za putnike i oni što su vatali cime. Sve važne zvanice
su stizale brodom, pa i kralj Aleksandar i njegova porodica. Na
dočeku Mirko Komnenović i naš djede, ali uvijek pomalo po strani,
nenametljivo, kao bankar i podpredsjednik opštine. Ja pamtim «Vidu»
i Atlasovu «Antiku», a oni stari Novljani znaju za barkase iz
Ulcinja prepune dinja za novsku pjacu. Vozom su stizale novine
pa su ih karetinima, kao i drugu robu iz luke i sa voza, vukli
uz rampadu do pjace. Ove današnje skale, ustvari, skalinada od
mora do pjace, napravljena je tek mnogo kasnije. Bila je tu velika
strma ulica, načinjena od oblutaka sa ivičnjacima od tesanika.
Da je ostala takva do danas, kola bi s mora dolazila na pjacu
drito, pod gasom, u prvoj brzini.
Vazda su bila dva grada: donji uz more i gornji oko pjace. Peškarija
je, kaže otac, bila najljepša koju je ikada igdje vidio. Na pjaci,
(to je današnji veliki trg «Nikole Đurkovića») rasla su visoka
stabla murava, a između kameni pidžuli za sjedanje. Mogu misliti
kako se sjedalo kad je bilo vrijeme roda murava, jer od onih crnih
ostaju fleke da ih Bog otac ne može oprati. Zbog plodova, iako
slatkih kao med, posjekli su krošnjata stabla. Eto, nije vazda
ni u starih ljudi bilo velikoga znanja jer bi se svako drugo stablo
u ljubavi Novljana vjerovatno zadržalo mnogo više, a murve su,
valjda, dojadile. Elem, stari Novi je bio grad škeraca, primorskog
mentaliteta, s jedne strane, i brđana, s druge, koji su zadržavali
tu svoju predačku krutost u ophođenju, ali su vremenom smekšavali
i prihvatali navike od ogrezlih starih Novljana. Jer, more i Mediteran
svakoga omekšaju. U maloj sredini se uvijek znalo ko je ko. A
kad je donesena balota, ona velika za vaterpolo, pa počelo igranje
u vodi između ekipa «Spjaže» i «Bijele vile» to je već počelo
da liči na ozbiljno bavljenje sportom. Dr Buzolić, zubar, nezaobilazni
dio novske legende, zaljubljenik u «Jadran», dizajnirao je, kako
se moderno kaže, simbol kluba i njegovu zastavu i bio pun duhovitosti
i šarma. Od početka vaterpola u Novome, tata i stričevi su bili
među novskom mularijom koja se bez predrasuda o socijalnom (vjerskom
i nacionalnom) statusu bavila tim vodenim nadigravanjem između
dvije rivalske plaže. U našoj kući, u svemu prožetoj rodoljubljem
i srpstvom, pod barjakom ideja Nikole Pašića i njegovih radikala,
razvijao se i nekakav socijalni princip druženja sa ostalom novskom
omladinom. A «Jadran» je bio nosilac tih dobrih ideja koje su
prevazilazile krutost vjerskih ili nacionalnih shvatanja. Od tada,
dvadesetih godina proteklog vijeka pa do danas «Jadran» je ostao
najvažnija sporedna stvar u Novome. Čitava istorija grada, zadnjih
sedamdeset godina, vrti se oko njega. A kad sam već kod sporta,
na Toploj je bio jahting klub, čamci četverci i opet trke u forci,
nešto slično kao Kembridž i Oksford, samo ovdje po moru, od Igala
do Savine. Tu, na Milašinovića plaži, igrao se tenis. Dobro, nije
mogao baš svako: gledalo se na to, jer je bilo igrača, visokih
oficira i njihovih gospođa, koji nisu bili za «mješanje». Sestre
Lombardić su bile redovne igračice, baš bi za Elenu rekao otac
da je igrala «kao muško». Otac je bio protiv tabua i često su
mu zamjerali na toj narodnosti. Zato mu je, vaterpolo, plivanje
i jedrenje, bilo milije, jer na moru razgaćeni, svi su bili božija
djeca. Tako kao on nisu baš mislili i ponašali se i svi drugi
u kući.
Otac je volio da kaže za to staro vrijeme, između dva svjetska
rata, da je poštanski i željeznički saobraćaj bio među najboljima
u Evropi. U gradu je bilo puno pekara pa se dnevno moglo kupiti
dvadesetak raznih vrsta hljeba i peciva. To mi je naročito ponavljao
kad je došlo vrijeme nestašice brašna a hljeb, koji smo kupovali,
bio kao slama i gnjecav.
Herceg Novi je i danas mali grad a nekmoli prije sedamdeset godina.
Još uvijek postoji poštovanje kulta mrtvog, kroz velje i sahrane.
Od sprovoda je grad znao danima da živi kroz ćeretanja, ogovaranja,
blebetanja, zgražavanja, pikanterije svake vrste.
Eh, pričati o Novome, pa svaki čovjek to može, na svoj način.
Kod dobrih ljudi pamti se samo ono što je bilo dobro i lijepo
a zlo um se učauri negdje u neke komore mozga daleko, daleko dok
ne izblijede. Samo zlopamtila čuvaju takve rekvizite da bi se
služili njima u osvetama. Ali, ljudske osvete su zbilja loše radnje
jer je život prekratak da bi se tome posvetio. Ima ko o tome da
brine pa, iako nam se čini da kazne ne stignu jedne za života.
To je tajna našeg duhovnog bića gdje ne dopire nauka, teorija
kvantne fizike ili Ajnštajnova relativiteta. Ili, sve jeste relativno
na ovom svijetu, naše saznanje, sezanja nauke, moćnost pojedinaca,
pa i cijelih država. Naš mali grad jeste mala priča o ljudima
i ćudima. Moja porodica je čitavih sedamdeset godina govorila
djelom, a onda je sve počelo da se gasi. Nešto ih je gutalo. Kad
otac priča o tome, ja mogu samo da ćutim, jer se prije velikog
dijela važnih događaja nisam ni rodila.
Ovdje ne pojem ocu,
zbog slave
ili lamenta pokajanja.
Pojem o stradanju u sistemu
ne ružeći ga.
Pojem, ne iz rodbinske ljubavi,
već što ga znam kakav je bio
ne zato jer je bio slijep da ne vidi,
(možda je bio tvrdoglav da prizna),
ali za moga oca postojali su samo pojedinci
kao sistemske greške,
kao griješnici pred ljudima i Bogom.
A u biti je vjerovao u ljude,
u dobrotu,
i nikada nije sumnjao
dok se debelo ne bi uvjerio šta mu je iza leđa.
Bez velike iskrenosti nema ni prave izdaje.
Ovdje pojem stradalnika moga oca,
stradalnika od zlih i malih,
od ljubomornih i zavidnih,
stradalnika od čopora bezimenih,
koji su samo u čoporu dobili ime.
Bio je skroman, moj otac,
o predratnom imanju govorio je malo
ili nimalo,
pa i kad me učitelj u prvom prozvao zbog te «buržoazije»,
ne bi to ocu mome milo
Za njega je sve bilo iskreno u životu
i one tuče zbog Jevreja u Beču,
i hapšenja protiv ORJUNE,
i protiv Talijana
i zarobljeništvo u Prezi,
i odlazak u partizane,
i vojevanje sa balistima po Kosovu,
i službovanje u Andrijevici, nakon rata,
i pod sistemom, koji ga je izdao.
Pojem o čovjeku koji je spavao među tifusarima,
sa buvama, po partizanskim svratištima,
koji je za brigadu na Kosovu obračunavao plate,
o čovjeku koji se nije dičio tuđom smrću,
koji nije pričao loše o četnicima
koji je radije ćutao o svim političkim nepravdama,
i vjerovao u pravdu nebeskih sila,
i sasvim tiho otišao sa ovog svijeta,
kad mu je ispunjena posljednja želja – smrt od srca,
a bilo je tad bombardovanje natovaca
i naša protivvazdušna obarala bespilotne letjelice
Ne mogu da shvatim nekoga ko je cijelog života bio čvrsto na zemlji,
realan do kraja
nije razumio poeziju,
volio Getea, Gorkog i Šolohova,
i za školske zadaće, nama djeci,
o ratu govorio kruto i bez patetike,
bavio se finansijama i novcem,
a služio, tako naivno, idealima o jednakosti i socijalnoj pravdi.
Nije shvatao da Juda ne ljubi slučajno prije nego izda
i da je ljudski kov, često, tako nepostojan
i varljiv,
da jedino na tuđim leđima i prokazom
može sebi obezbjediti bolji status.
Ideja komunizma je u našu kuću ušla na obična vrata,
od bečkih visokih škola i trgovačke akademije,
bila je moda među obrazovanom omladinom;
sablaznio se naš djede,
krstila se baba,
a stric i moj otac,
gledali drugačije dolazeću svjetlost.
Nisam stigla da pitam
kako se to sve okrenulo u našoj kući,
pod krsnim imenom Vasilija Velikog
Dvadesetak godina je trajala crvena mrena,
stradanje bješe kao usud.
Bara prljave vode iz koje se uvijek izvlačio sam.
Sad znam da je bio žrtva - ne pojedinaca – nego sistema,
jer je sistem proizvodio takve klonove, kao svoja čeda
Teško da je imalo boljih.
Niti su bili potrebni bolji.
Sistem je kao mlin mljeo takve kao što je moj otac
i stric.
Cjedio ih do posljednje kapi života.
Žilav, odupirao se do zadnjeg pedlja svoga bića,
ali u takvom sistemu nikada nije mogao biti pobjednik.
Sad mi se čini da je, ipak, imao pomoć
onoga čije se ime ne pominje
Zbog svega toga ispojah o mome ocu .
Zvao se Filaks, taj naš pas.
Ne znam koje je bio rase,
ali je morao biti pametan
u službi bake
za koju je jurio na more,
(da djede ne sazna),
da vrati
nestašnog sina što je bježao od kuće,
onog prvenca što je željno udisao slobodan vazduh,
izvan krutih, porodičnih stega,
gdje je bio fin, čist, ugledan,
Sa prizvukom farabuta disalo se ljepše,
U luci uvijek miriše na razvrat,
na ribu i psovke.
Stakleno mu zvono uzimalo dah
i djede je imao mnogo muke
da ga prepravi od vagabunda.
Ostala mu je navika «broja jedan»,
sladak život,
lijepe žene,
karte i kocka
i očev šamar mlađanoj mu sestri
kad je u zoru s njime, bratom, došla kući.
Gurne ga otac u školu rezervnih oficira,
dobio je tvrde epolete artiljerijskog poručnika,
ali još je to sve bila šala,
kad, rat, koji prekine radost života,
donese tugu i obrte i strah,
a on prvi, već zreo čovjek,
drugačiji od mlađe braće,
ostaje u tjeskobnom svijetu velegrada,
u ministarstvu pomorstva,
vole ga u društvu,
ima dobru priču,
potom,
dobija ljubomornu ženu, partizanku borca,
. . .
I starost tako brzo dođe
sa hiljadu neostvarenih nadanja i snova.
Kamenom u prozor strašnom profesoru.
Zna li, gospodin Faber, ko su Balkanci?
Bi tada Beč grad srpski i bokeški,
grad gospode i grad Jevreja.
Oni u nekom trećem becirku,
bogati Jevreji u drugom.
Mali bioskop u Šikanedergase,
tamo poslije škole i domaćeg iz računa.
Mnogo čega ima za mlade, taj zanosni Beč,
Prater, i romantični rizenrad,
ptice i zvijeri u zoo vrtu,
obale Dunava,
crkva u Kapucinergase,
(ili kada to vlasti školske traže).
Na Ping, tamo pred Parlament, ili Burg.
Pamet da se zavrti đacima iz provincije
od šiljate gotike
i barokne kitnjavosti.
Hiljadu šenbrunskih soba,
visoke aleje, kao pod konac,
stari kočijaš u fijakeru pred Stefansdomom
i predivni lipicaneri u Spanish ritter shule.
Beč je svima rado otvarao vrata.
Mladi su đaci živjeli od snova
između časova.
Valcer u Štatparku,
Štraus je znao vaskrsnuti notom
- Gledaj onu vitkog stasa,
da mi je da je ...
Ma da mi je da joj samo mojim desnim koljenom
dohvatim njeno pod svilenom suknjom.
Šešir na glavi.
Ko se ovdje ne brije?
Ej, daj to «Drerovo» u kriglu!
U novogodišnjoj noći čitav Beč slavi
na nogama je sve mlado i staro.
Pisak voza - sve tamo do Rijeke,
potom brodom do Zelenike.
I na jesen opet nazad u daj divni Beč.
Pisma, prvo duga, pa sve kraća,
i, najzad, samo dopisnice.
A kad tridesete poče hajka na Jevreje,
da ih progone, pale im radnje, da ih muče,
da im pišu «juden»,
i crtaju žute zvijezde na fasadama,
a da grad ćuti, i u potaji sluti zlo,
mladi studenti ćudili su nemoć
i pad tog divnog Beča.
Upadali su u tuče,
poderavali rukave i džepove,
masnice im plavile lice.
A oni, školarci, za pravdu svojih drugova,
nekih Vajsa i Berića,
bijahu spremni i više da daju.
Homo Balkanikus bunio se naivno, iskreno.
Mirisalo je na vlagu,
onu vlagu pred kišu u našim južnim krajevima,
kišu iz demonskog olovnog neba.
Strašilo iz Linca prijetilo je ratom.
Šta bih dala da sam mogla
Djeda moga negdje sresti
Od sve priče sada imam
Samo njegov crni šešir.
Al to nije baš običan, plitak, dnevni
Nego visok, sjajan, crni, otmen
Cilindar gospodstveni.
Djedova je mudra glava
Pod cilindrom brige krila
Od politike pa do vlasti
Kredita i dobrog posla
Šta bih dala da sam djeda srela
Ma u snove i bez jave
Da mi kaže svoje pute
Sve nevolje i strnike
Da mi kaže da se čuvam
Kome sve da ruku pružam
A od koga da zazirem
Kome da se klanjam vedro
I da hvalim dobrim djelom.
Rođena sam mnogo dalje
Tek cilindar na njeg sjeća,
To je loza – kažu ljudi,
A s ponosom volim reći
Ja unuka sam Lazarova.
Stigla je u Herceg Novi još mlada,
Sa mužem svojim generalom.
Od velikog imanja nije im ostalo ništa,
njemu lenta,
njoj diploma petrografskog konzervatorija.
Živjela je u sjenci muža,
visokih gospođa ruskog društva,
igrao se bridž
i hvalila snaga obećanog Vrangela,
maštalo o Parizu,
a najviše o povratku kući.
A kad je dvadeset i neke
preminuo gospodin general,
udova njegova, sama i bez djece,
bez njegove sjenke,
bez potpore i novca,
tek tad je osjetila daljinu svoje Rosije
Žene su puske, obudovjele,
nesvikle, ipak, radu, živjele o milostinji,
a ona je, ta čudna Margarita,
zasjenila sve žene Novoga.
Diploma joj, kao zlatom okovana,
otvorila oči, da srcem i dušom,
udahne milozvučnost učmaloj sredini
one prelijepe umjetnosti
što samo demoni znaju
koliki im je saveznik u opijanju.
Muzika je bila njena pređa,
klupko vune što je vinulo u topline
novskih porodica,
kudelja njena
što joj isplete ime za neku povijest.
Časovi klavira,
pa solo pjevanje,
pa ples i balet,
muzički skečevi,
zvali su je Đavolska Margarita
Ne od zlobe i zlosti,
već zato što nisu znali gdje je kraj njenoj mašti
Ta đavolska Margarita
okrenula je malu varoš naopačke
i svi su, u jednom momentu,
izgovarali samo njeno ime
A ona je u srcu čuvala ljubav,
za širinu ruske stepe,
za valove Neve i bijele noći,
za arhitekturu nebeskog Petrograda,
za Čajkovskog i Puškina,
za čeze i čežnje sa bijelim konjima.
Možda je ovdje, u majušnoj Boki,
velikoj koliko i osrednja gubernija,
spram prostrane Ruske zemlje,
u uskim novskim ulicama,
daleko od stepa, Neve i Volge,
postigla više
nego što bi, ikad, uz muža generala,
u prestolnici Ruskog cara.
Za taj šesti april ' 41
znam samo tvoje riječi:
- Bilo je strašno
bila je izdaja!
Vi rezervisti provalili u meljinski magazin
prevarili oficira i oteli puške
On bi spreman da strijelja,
“Kaproni” su štektali u niskom letu
gađali tijela, sjekli zemlju,
remorker za Lušticu
sa šezdeset regruta
direktnim pogotkom razleti se u parčad,
vri more,
plutaju ljudska tijela,
nebo tutnji,
topovska baterija sa Rebara
eskadrili je mrsila konce.
Avioni su tražili metu
jednog oficira i dva vojnika,
(njihova imena danas ne pominje niko).
A ti si uvijek govorio
bila je izdaja,
ne dadoše nam oružje
mi smo mitraljezom gađali u avione,
kao da je vašar,
(nismo znali da je počeo rat)
tri se sručiše u more.
Sve je kuvalo,
nebo, zemlja i more,
kao vulkan,
a najviše tijela vojnička,
ustreptala,
iznenađena,
upaničena,
od užasa i od smrti,
neznadoše da je taj krvav pir
početak dugog rata
i da je u isto vrijeme
bombardovan i Beograd.
Gorjela je Zelenika,
vojna skladišta,
u Kumboru brodovi,
jauk, metež,
uniforme i odijela,
sve je to u ratu isto.
Bila je to izdaja
Ne pucaj!
Čekaj komandu!
Čekaj naređenje!
Pucaću!
Drži ga, majku mu...
/Ali tada niste znali
da ih ima među vama, za kog rade ...
U oblandu vojne, kraljevske službe
sve bi dobro uvijeno/.
Bila je to izdaja.
Okupacija je krenula mirno
(Aneksija bez velike pompe)
Sve dok nisu počele prve pobune
Njih dvojicu pokupili su Talijani, jula 41.
Digli su ih od stola.
Majka je karabinjera uhvatila zavrat
Jedan je sin tuberan.
Bijele im se košulje slijepile za leđa
od vreline žegnog sunca.
Žandarmi ispred i iza,
potjeraše ih
s lisicama na rukama
pravo u kvesturu.
Štiva na brodu Kralj Aleksandar,
mračna, masna, prljava, za teret.
Tuberani padoše u nesvjest.
Zvone lanci, zapomažu ustrašeni.
Cvili čovjek kao pašče.
Mlađi brat podiže starijeg,
Ali tuberan ne može – izdaju noge.
Vruće je, čak prevruće za ljude.
Vapiju za vodom,
- «Vazduha dajte,
mrski, mrski !».
Omlitavjela tijela izbacuju
na kotorsko mulo.
Oni jači, vezani u lance,
kao roblje na rimskim galijama,
odvedoše u logor u Albaniju.
Snježni Durmitor, zavejan, bjel,
ide kolona, teturaju ljudi,
fijuče vjetar, u kostima stud,
otpadaju uši, smrzli se prsti.
Gledaj onog što se krsti!
Pred očima pucketa vatra,
cvrči žeravica toplim glasom.
Daj malo da joj se približim.
Razgrni drvo, okreni panj.
Rumeni se kora mladog mesa.
Uh, jedan zalogaj, daj, daj.
Vode, vode, ne, nije kraj,...
Magla, oko mene,
Magla u glavi,
Bjelilo,
Mrak, mrak, mrak.
Prošla me kolona,
Neka mi žena odmjeri puls,
«mrtav je « reče obično,
ja sam joj jedan od mnogih,
neki me gurne nogom,
drugi pokupi moju torbu,
u njoj čarape, čutura vode i zalogaj hljeba.
Rade me, onako polumrtvog,
prebaci preko ramena.
/Kakva li je to momčina bila!/
Osjetio je u meni život,
i moje bilo i kad drugi nisu
i nosio me uzbrdo, sve gore ka visovima.
Durmitor, zasnježen, bjel,
fijuče vjetar, obrazi bride.
Ide Rade - ja mu ko vreća,
vise mi ruke niz njegova pleća,
Teško za jednog, kamoli za oba,
Ali u čovjeka Rada, što me nije znao prije,
neko duplo srce bije,
što za njega, što za mene,
ne za slavu, ne za orden,
već za neku ljudsku mjeru.
Bio sam spašen, živ, živ.
Kao vaskrsli Lazar prohodam tromo,
uz čuđenje drugova iz kolone.
Zaklonio se iza drugih,
onaj s mojom torbom
ja bih mu život zamjenio za nju.
I onoj bolničarki što me gurnula u snijeg.
Ali zbog Rada i hoda uz brijeg,
na riječima samo bijah prek.
Naučim, tada, da je od ljudi zima
strašnija od mećave gorske,
a toplina dobrog srca
jeste svijetlost za nebesa.
Kosovskih božura nije bilo.
Smrdilo je na loj
i garež
Šuštale su šalvare rijetkih prolaznica
Blato, svuda, i na obući
Kamion, stari talijanski, zaribao u kalu
kad ona, u šanel kostimu
Poljubi ga dvaput,
sestrinski
Reče da svi su u kući dobro
i zatraži prevoz do Novoga
- Je si li luda, kaže joj,
još je rat,
puca se i gine
Nema ovdje voznih linija.
Otkud meni?
Idem pješke
Ha cijelu brigadu jedan kamion
Ti si luda,
ko te šalje?
SKOJ me šalje
Imam zadatak za partiju
Kako je stigla kući?
Lijepe žene se uvijek snađu,
nedodirljive,
pred njima puzi
i oslobodilac i okupator,
prvi još ustrašen od nenavikle oholosti i ljepote,
nespreman i da je dirne,
a drugi Lacmanin, po tradiciji zaljubljeni u svaku ženu,
omamljen, gubi osjećaj za stvarnost,
i zaboravlja da je vojnik,
ona nije hajala ni za jednog,
bila je uvijek visoko,
pa i kad je lutala kroz prostor i vrijeme,
uvijek su bile neke veze da je izvuku.
Ne bi to bunilo,
već neko unutrašnje kino,
scenario i glumci znani
a režija iz podsvjesti.
kao kad se razbistrava magla
pa se od obrisa pojačavaju konture
slika dobija formu, oblik i težinu
tako i sjećanja daju priču
da se prikazuje pred smrt.
Ti me pitaš gdje si
Odgovaram ti u bolnici
Ne vjeruješ mi
Kažeš: tu sam u Risnu, kod Đurkovića,
začas i u palati Dukovića.
Pitam: šta ćeš tamo?
Kažeš da tu spavaš.
Pričaš mi o hodnicima kuće na Toploj,
O đardinima naranača,
Usred njih si,
ne vjeruješ mi da je oko tebe miris bolnice
Kažeš: sad si na vrhu litice iznad Risna,
leti helikopter,
samo tako možeš saći.
Šta je to u tvojoj glavi, oče?
Kuda krstariš?
Kuda lutaš u tijelu mladića?
Znaš li, oče, da si samo smirajem,
privezan za metalni krevet?
Znaš li da je tvoja robija
nagovještaj odlazećeg života
i da nikad više u tvom tijelu
neće biti sokova da te popenju na Olimp,
među borove Durmitora,
i bukve Subre i Radoštaka.
Znaš li da sada gledaš posljednji put
slike ovotjelesnog života,
iz davnog albuma vremena,
kad nije bilo nas,
kad si bio snažan i jak,
koliko i sve planine svijeta.
Tvoje su šale i sada neprolazne,
kao da svijetle neki čudan put,
S tugom te gledam, oče,
I znam da me ne razumiješ.
Koliko sam puta čula
«Za to se nisam borio.
Imali smo ideale,
ne za pare,
ne za slavu,
imali smo ideale
za neko bolje sutra.»
U našoj se kući živjelo dobro.
Djed radikal u Pašićevom redu,
uz rame slavnoga Mirka,
važni prijemi,
visoke zvanice,
poredak gostiju na Krsnom imenu
i obavezno na odmor u Karlsbad.
A oni mladi tjerali šegu,
htjeli su nešto bolje,
ravnopravnost,
da svi isto misle,
oblače se,
da svi budu jedno.
Kada li su se istopile takve zvijezde?
Možda kada su počela čudna hapšenja?
Kad su bratu oteli harmoniku
i razbacali knjige Gorkog i Majakovskog?
Kad su otimačinom iz starih kuća
noću odnosili klavire, slike i tepihe?
Kad su rukovodeća mjesta zauzeli oni zavrnutih rukava?
Kad je postalo dično imati siromašno porijeklo
a stiditi se bogatstva od čestitog rada?
Kad su sudili oni bez boračkog staža,
bez mirisa talijanske robijašnice?
Kad su počele osvete
za predratni sjaj
i još više, za školovanje?
Kad su smjene bacile intelektualce u inkasante,
a inkasanti postali vlast?
Ili kad je pod imenom IB-a hapšeno sve što drugačije misli,
kad im se danima nije znalo gdje su,
kad se razgovaralo ćutanjem?
- «Nisam se borio za ovakvo društvo».
Kako to sada smješno zvuči.
Ideali, o prošlosti slavna!
Svi vi čistih duša,
kao strašila usred žitnog polja,
ali danas i gavranovi više znaju.
Poklonila bih ti malog čovjeka,
Oče,
Malog čovjeka sazdanog od dobrote,
Oče.
Malog čovjeka prepunog tople duše,
Oče,
Malog čovjeka vrijednog,
Oče,
Malog čovjeka nepotkupljivog,
Oče,
Malog čovjeka pomirljivog,
Oče,
Malog čovjeka istinom zakletog,
Oče,
Malog čovjeka hrabrog,
Oče,
Malog, malog, čovjeka,
oče,
Ali nema tako malog čovjeka,
Oče,
Oko nas su sve same veličine
U kojima nema ukrasa tako malih ljudi.
Bog je ovdje ostavio traga
đavo dovršio pos' o,
sa galebljim gnijezdima i izmetom.
Ovdje bi vezali drskog Prometeja
međ' iscvalim tučkovima mesnatih agava,
na oštrom stijenju što štrči nad vodom
dok mramoravo more buči u zavjeri,
i vjetar zavija narezujući kamen,
ratnik je podigao od bijelog tesanika,
tvrđavu bedem
okruglu, sa dvorištem usred,
kanalima i bunarima,
i opasao šancem.
Granum salis – nije sve kako bi htjeli ljudi
I nije sve za odbacivanje.
So je svuda,
slan je kamen i trava i bedem.
Svako je sužanj ko na Mamuli živi,
svakome nemir žigoše dušu,
ovdje se budi savjest
i strah od sudnjega dana
U dva rata se tu robijalo,
za prozorima sužnji,
obješeni o gvozdene rešetke,
gubili su poglede između mora i kopna
Jedina sloboda je bilo izbacivanje
sadržaja kible.
O sudbino, kako je strašno kad ti ljudski izmet
određuje slobodu kretanja
A danas:
«Biće tu hotel» - kažu,
drugi dodaju «kažin».
U glavi im novac
i ništa više
A ti si tu tamnovao, Oče,
i stric i djede naš, već star,
i hiljade patnika,
ubogih sužanja što bijahu krivi
samo zato što su rodoljubljem živi
Kome treba istorija,
Oče,
ona tereti um,
koči razvoj,
opterećuje inžinjere
da dodaju spomen sobe?
Ti se buniš, oče,
kao da ne znaš da je sve otišlo
u ... beskraj
i da to što si prošao
još samo zanima
Savez boraca.
Ovi mladi hoće hotel i bordel, oče,
život je komedija,
samo što se mrtvi ne dižu iza scene,
ali se prevrću u grobu,
Oče.
Bordel je svuda oko nas,
Ljutiš se, a zar nešto ima veze još jedan više?
Mamula ne ćuti,
romori njeno more,
odvaljuje se jedan po jedan kamen,
đavolje mjesto povremeno proguta život,
a novo doba neimara demona
halapljivo guta ljudske duše.
Mamula za novac
Prošlost u prašinu.
Ali zrno soli
jeste tamo i bez ljudi
i ono čini svoje
da se nijedna tvrdnja ne odbaci.
Vidjećemo da l' će demon strasti i slasti
izgubiti bitku na bedemu od soli.
Beogradska hladna zima
stegla prozorska okna,
na ulici led, ružan, siv
Bjelina izmaglice guta tornjeve
Jutro čamotno, para iz usta.
Nenadno pokuca neko na ulazna vrata
malog studentskog stana.
Kroz staklo prepoznam francusku kapu
Viknuh od radosti:Tata! Tata!
U pepeljastom kaputu
sa braon šalom,
u rukama prepuno banana,
večernjim vozom stigao
izrana,
bratu na zakletvu
moj dragi tata
Otac se smije,
ja pravim planove gdje na ručak,
u koje pozorište,
ili šetnju po gradu,
da vidimo rođake.
Ali ne, tata bi samo na zakletvu,
njegov je sin u gardijskoj četi
I sad kad se sjetim,
koliko godina od tada ima,
kroz mrazom šarano staklo
crni obris
i zvonki, glasan smijeh,
(bili su to sreće pravi treni)
jer nikad više moj tata
. . .
Kada bi mogao sve da vidiš,
rek'o bi to nije kuća
gdje si rođen, mladost dao,
život cijeli i još umro
Sad demoni u njoj jesu,
nečastive druge sile,
ne bi znao da se snađeš
ne bi mog'o da prepoznaš
svega ima ali ne isto,
sve smješano i tumbano.
Dom je tamo gdje toplina
izbija iz svake pore
ali ovdje ničeg nema
sem hladnoće od tuđina
Naša bašta sva u korov,
trompete na zemlju legle,
a jaglace jede trava,
od breskve tek suvo pruće,
a i smokve odivljale,
ruže se u trnje pletu
naranče su žedne vode,
ljut rogač je na zid pao,
samo kaka odolijeva
kao kakav čuvar pozni.
Nema više tvoje loze,
stari čokot izdahnuo
Tuja rijetka kao tvoja kosa
Gdje su ptice što su snile?
Opustio nam dragi dom,
nit šta škripi
nit se čuje
samo negdje ječi tuga
sa trošnih vrata opala boja
Kome znače dva gvozdena slova?
To je ostalo od našeg doma.
Dom je tamo gdje je srce,
pa i kad su sobe prazne,
i kad nema tople peći,
džaba furnir, stare slike,
tu sad nema našeg duha
Voljela bih da mi se sve to samo čini...
Kiša je pljuštala
Nebo zasipalo da pokrije stid
Malog grada
Ulične borbe
Sloboda!
I osveta,
Brza, kratka,
Po prijekom sudu,
Uz Forte Mare,
Izvedoše ih,
Ćutke,
ili su ih zvali «izdajicama»
«U ime naroda»
Je li bio rafal
Ili svakome po jedan metak
Iz istog pištolja?
Zar je to važno?
Nikad mi o tome nisi govorio.
Pedeset sedam godina poslije,
Ispod puta,
Pod bagremom,
Onim samoniklim,
Što je izrastao
Iz naslaga zemlje,
I šuta,
Na gradskom đubrištu,
Sa strvinama psećim
I oglodanim svinjskim kostima,
Otkopali su tijela,
Sedam,
Vezanih žicom,
Jedan za drugog.
Nogu i ruku.
(Svinje ne vezuju žicom po dvije,
kad ih vode na klanje).
Tabakera, naliv pero,
Zlatni prsten.
Pasija groblja, ko li to zna,
Oče,
Svuda su oko nas.
Pitala bih:
Šta su mislili dželati
kad su ih sprovodili na stratište?
Šta su mislili oni u redu za smrt?
Pedeset sedam godina poslije
Pala je noć
Na naše hrišćanske duše,
Noć što je vapila
Pedeset sedam godina,
Dvadeset hiljada osamstopet dana,
Za svaki dan po jednu suzu.
Ne govorim o krivici,
Oče,
Govorim o tome kakvi smo ljudi.
I strah me
Kako brzo gubimo božiji oblik,
pred osvetom,
pred zavišću i ljubomorom.
Dok su vadili tijela
prolazila su kola.
čuli se dječiji glasovi i pjesma.
Nemirni duhovi gdje ste?
Osjeća li nešto vaša savjest?
Jeste li sanjali crve kako jedu ljudsko meso
i mrave kako raznose zenice očne?
Jeste li sanjali pse kako kopaju da nađu kosti?
Jeste li osjećali vonj ljudske truleži?
Jeste li im uhvatili zadnje poglede uprte u nebo?
Ono što je zemlja sačuvala
Ležaće, najzad, na drugom mjestu.
Ne moraš više ništa da tajiš od mene,
Oče.
Za neki PRVI MAJ,
DAN RADA,
Dan proletera,
Ej, ujedinite se, radnici, i ne radite toga dana!
On je radio
dok su drugovi slavili,
brojao je njihove račune,
saldo, bilans, budžet, prihodi, otpisi, krediti.
U koljevci malo dijete.
Pola jagnjeta
TO JE DRUGU DIREKTORU,
ZNATE, POSLALI IZ ...
Bio je ljut kad je vidio
A znao je dobro ko šalje mlado jagnje
I znao je dobro zašto mu šalju mlado jagnje
I znao je dobro šta znači odbiti mlado jagnje
I tek je učio šta znači misliti drugačije
Htio je socijalnu pravdu,
A ovamo: njemu jagnje.
Nisu gladni u kući,
Ali jagnjad šalju partijski drugovi,
Ako svi jedu jagnjetinu za prvi maj
Onda mora i drug direktor.
Direktiva iz komiteta.
Vraćaj!
I bi vraćeno.
Ali bi i upamćeno.
Vraćen je film nazad
Po kome su traženi desidenti,
Drugomišljenici, dlake u jajima,
Kada riječi imaju snagu metka,
Kad je krletka od misli, a ličnost opasnost.
I onda mu zavuku ruku,
Duboko,
U iskušenje,
Bi srce prejako da se iščupa,
Bačen na ulicu,
Sam,
Žena i dvoje malo djece.
A pogledi u malom mjestu,
Kao igle, kao kopriva,
Sluz ljudska slivala se niz ulice,
Njegovoga grada,
Sašaptavali su,
Tiho, na veljama i sprovodima pričali o nepravdi,
Uzalud ...
Mnogo sam slušala o tom jagnjetu,
Kamo sreće da ga nikad nisu poslali,
Bio je prkosan,
Kolotečina ubija ljudsku slobodu,
A sloboda pojedinca je loš znak uniformnog društva.
Kako se uklopiti među one što vape
Za novcem,
među one koji skidaju do gola pređašnje,
među one koji nemaju ideale,
među obezbožene,
među one što se klanjaju sili i moći
i zlatnom teletu,
a sami su nemoćni da preteknu ljudskim.
Uklopio se nije nikad,
a sluz ljudska teče i dalje...
Gradski hotel, u centru grada,
nevelik, ali nekako ljubak,
obljubila ga lila bogumila,
kao Dafne na splavu meduza
Bješe nekako lijep u čudesnom parku
Milo ga sunce od rane zore
On osluškivao more i šum palmi
Pregurao ratove,
i američki Crveni Krst
sa ruskim emigrantima.
Prvi stranci sa sjevera Evrope
gostili su se u njemu,
zimovali Ćopić i Kostić
i kroz njega zavoljeli Novi.
Puno ljubavi krilo mu se u parku,
strasnih zagrljaja i poljubaca,
izjava ljubavi i prosidbi,
poneki raskid i preljube,
puno priče za zaljubljene
i puno tuge za ostavljene.
I u svoj toj divoti običnog a milog
neko je jedva dočekao zemljotres
da ga rastrese i raznese.
Raznijela ga ljudska pohlepa
za većim i boljim
jednog šestog juna.
Kad je propadao u prašinu
onako nevino optužen,
bez krivice,
sem što je bio mali
i nije zadovoljavao neke apetite,
plakali su njegovi Novljani,
jedni na mulu, drugi na autobuskoj
Njegova je tutnjavina progutala dio svih nas koji smo ga voljeli.
Umrla je pred katolički Božić
Sve je bilo tiho,
I na groblju i u kući.
Bila je glumica amaterskog pozorišta
i lijepo pjevala.
Nije imala svoj porod, ni muža.
Ljubav?
Sve su djevojke oduvijek imale veliku ljubav
U mašti ili stvarno.
Imala ju je i ona.
Jednog oficira
Zato je do kraja života ostala sama,
do kraja vjerovala u pravu ljubav
Bila je pobožna
Čitav joj je život bio miran
Da mogu podigla bih joj spomenik
samo zato što od nje niko nije stradao
Možda je sama stradala od prevelike nade
Sada već zna ima li carstva nebeskoga
i smisao vjere...
Potonulo je vrijeme,
ni epitafa nema
razvaline posvuda
od ljudi i kamena
a sve više pitanja
sve više istražitelja
Umoran si bio
Osjećam tvoj i sopstveni umor
gdje si ponio svoje znanje?
Barjak na kući
Kolona sa komorom u odstupanju
radost zbog slobode
mala djeca u kući
napredak
barjak je spušten
nose ga u srcu
poput krvne grupe
Slike iz albuma,
strogost pater familiasa
jedni oholi
drugi radišni, vrijedni
jedni s gospodom drugi s proleterima
Kumova smrt i čitav prelom
U osvit novog doba
akcije žive,
živi sve što je tuđe,
revolucija crvenih karanfila
otvara vrata,
sužnji,
potom, sve iz nova,
naopačke,
bez velikog reda,
novi poredak stvari
nisu oteli klavir
ali su pocjepali knjige
odnijeli harmoniku,
cilindar i frak odloženi zauvijek,
neće trebati više nikad
- sem za karnevale.
Osjećaj izdaje
Ali sa koje strane?
Izdat je pater familias
Njemu okrenuta leđa
I pitao se do smrti
Zašto ?
Oni što su imali krv na rukama
Nametnuše se kao prijatelji
Je li ih se moralo prihvatiti?
Nije bilo te vode
što je mogla oprati sram
Ćutalo se do zaborava
anemičnost buntovnika
ubistvo strahom
iza grohotnog smijeha
Volite pozorište?
Da, tu dozvoljavamo da nam se smijete.
Vrijeme sadašnje jeste vrijeme sazrijevanja u nevoljama i stradanjima.
Šta smo naučili? Dovoljno da onaj ko preživi priča potomcima,
ukoliko potomcima ne bude još teže nego nama danas. Promjene su
brze.. Munjevite. Život i smrt se nevjerovatno lako smjenjuju.
Otac i ja razgovaramo o svemu. On ima svoje viđenje drugačije,
ponekad, od moga. Ne bi ni valjalo da se u svemu slažemo. Ali
ga razumijem. Vrijeme današnje čini inflacija, male plate i penzije,
nestašice svega i svačega, neke nove boleštine, droga među mladima,
politički obrti, razvlašće, napad velikih sila na našu zemlju,
stotine hiljada izbjeglica, mnogo beskućnika u Herceg Novome,
sankcije međunarodne zajednice, bombardovanje NATO snaga, humanitarne
pomoći sa zaraženom medicinskom opremom i lijekovima, kriminal,
teror, brza bogaćenja, partijski programi, siromaštvo, sputanost,
zidovi svuda okolo, vrijeme velike dinamike i bez spokoja.
Je li se to samo nama događa ili je to opšti trend prevladavanja
sila Haosa? Pojedinac se odupire. Kako ćutati? Smisao poezije?
Pisati o imaginarnim stvarima? Novi svjetski poredak? Ko smo?
Sloboda pojedinca i njegove misli!? Ne kroz tehniku i tehnologiju.
Gdje je put pojedinca? Kroz stradanja? Na ovom smo svijetu samo
na usputnoj stanici, po učenju crkve. Ako tako vjerujemo, a život
je stvarno vrlo kratak, moramo da se pretrpimo ako ne možemo da
mjenjamo i da stegnemo zube te da prođemo ovaj tjelesni dio života
tako što ćemo sebi i drugima nanijeti najmanje zla.
Mladi, baš djeca, naglo su ozrelili. U eri kompjutera, djeca
imaju znaju mnogo nekih činjenica, a mi stariji, a i ja sam postala
dio srednje generacije, nemamo kompas, lutamo, tražimo puteve
a ne znamo, u biti, kuda sve ovo ide.
Ne bih htjela da sam gnjevna. Sama činjenica života u svakom
danu je dovoljan povod za dobro raspoloženje. Kaže se, «ako ti
je sve lagodno i potaman – stavi kamen u cipelu da te makar nešto
žulja», jer nije dobro ako je sve dobro. Sada, međutim, malo šta
da je dobro a na samu radost života zaboravljamo jer nas briga
i puno kojekakvih patnji redovno ispunjavaju. Lako je bilo starim
Jevrejima pod Egipćanima ili pod Rimljanima – imali su manje vidike
od nas danas. Njihovo robovanje je bilo nešto drugo u odnosu na
današnje doba a rimska je maksima bila «štediti potčinjene i savladavati
ohole» A moja porodica, u svemu ovome, prolazi kao i svi obični
ljudi – teško u besparici, bespravlju i bezelektičnoj eri na početku
trećeg milenijuma uz sijaset gluposti koje je teško izbjeći.
Naši razgovori su drugačiji. Čovjek je uvijek potreban drugom
čovjeku. Put katarze je novo otkrovljenje. Učimo li na greškama?
Nažalost, ne baš. Svaki put se iznenadimo i jakom pljusku, provali
oblaka, hladnoći, ljetnjoj žegi a kamoli nekim ljudskim stvarima.
Imati gnjevan zapis nije dobro – ali je to odraz sadašnjeg stanja.
«Vrijeme sadašnje» jeste posljednja dekada 20 vijeka i početak
trećeg milenijuma.
Beogradska hladna zima
stegla prozorska okna,
na ulici led, ružan, siv
Bjelina izmaglice guta tornjeve
Jutro čamotno, para iz usta.
Nenadno pokuca neko na ulazna vrata
malog studentskog stana.
Kroz staklo prepoznam francusku kapu
Viknuh od radosti: Tata! Tata!
U pepeljastom kaputu
sa braon šalom,
u rukama prepuno banana,
večernjim vozom stigao
izrana,
bratu na zakletvu
moj dragi tata
Otac se smije,
ja pravim planove gdje na ručak,
u koje pozorište,
ili šetnju po gradu,
da vidimo rođake.
Ali ne, tata bi samo na zakletvu,
njegov je sin u gardijskoj četi
I sad kad se sjetim,
koliko godina od tada ima,
kroz mrazom šarano staklo
crni obris
i zvonki, glasan smijeh,
(bili su to sreće pravi treni)
jer nikad više moj tata
. . .
Mač Damoklov visi mu nad glavom
Sudije su strašne, strašnije od kuge,
Praštanja nema na tom putu pravom
Njihove su knjige samo pune tuge.
Pune tuge, obmana i laži,
Za poredak novi u koji se brodi
A šta je ljepše, šta je puno draži
Od samoga života i njine slobode?
Do slobode vode putevi časti
Bez slobode život je čamotan
tom vojniku nisu borbe strasti
jer je turoban i samotan
svaki trag u ropstvu života
ako ne nosi klicu dobre nade
O, vi mošti divnih ćivota,
koliko li u vas naše svjetlosti stade?
I dok Damoklov mač nad glavom mu stoji
njegove su riječi životom opijene
o ljubavi pjeva, pred njom se znoji,
u stihove i rime strasti uvijene.
Jer ljubav je nešto drugo i nešto jače
snažnija od smrti i stvarnosti same,
kao miris ruže iz bodljikave drače,
kao zrak sunca u hodniku od tame.
Svaka mu je bora deset godina više
Svaka mu bora nekom brigom piše,
Svaka mu bora kao brazda od oranja
Svaka mu bora mladošću dozranja.
Svaka mu bora po jednu bitku očita
Svaka mu bora neznanog pita
Svaka mu bora za jednog mrtvog druga
Svaka mu bora za život bez čuda.
Svaka mu bora uboga stvarnost
Svaka mu bora za neku krajnost,
Svaka mu bora više od života
Svaka mu bora za nekog skota.
Andrićeva kasaba
Mehmed pašin most
Tamo nekog božjeg raba
Žudnja i oprost
Radovana bi opet na kolac
Fes bi crveni
U đulbašte dolac
Sjećanje da odrveni
Murat neki vodu
Zatalasao plimom
Da pokaže svome rodu
Da se kune, kune ... dimom
Andrić bi pisat' znao
O Muratu i Milanu
Do istine bi svake dao
Kao stolar za pilanu
Boko moja je li spavaš?
Je li tvoje misli nose
Da li sudbu drugom davaš
Ko uvojke divne kose?
Boko moja gdje si sada?
Koje li te bure lome?
Nisi li ko neka mlada
Koju hoće da udome?
Boko moja čim se dičiš
Od valova što te pljuska?
Kome li ti sada ličiš
Jer ti nisi laka ljuska?
Gingola se tvoja sudba
Mnoge lađe tebe hoće
A ti samo svoja jesi
Za sve drugo vrijeme proć' e.
Malo kada sam mu vidjela suze.
Govorio je da je najtužnije
vidjeti uplakane vojnike
na groblju drugova.
A oktobra 1991 plakao je čitav vod teritorijalne.
U vodu sportisti,
Jadranaši, Primorčani,
poneki karatista, košarkaš, fudbaler
Snažni, jaki, puni mladosti,
a tu skrušeni, kao izlomljeno granje,
plakali jer su neki od njih ostali,
gore, ili tamo, na Bosanci i po Konavlima,
u šipražju im se zameo trag.
Zauvijek.
Startovali su poslije tajm auta.
Išli u solo prodor na zakucavanje,
kontru – igrač više,
ipon, maj geri,
više amateri nikako profesionalci,
velika djeca.
Stiskale ih cokule, a u patikama izvrtali gležnjeve.
Zaboravljali su da nema sudije
Da nema aut linije,
da su pravila bez Kubertena,
da nema fer pleja,
da nema ni Fife ni Uefe
Da finte ne vrijede bez publike
I da je rat uvijek utakmica u kojoj čovjek gubi,
a sreća važnija od hrabrosti
Trajalo je, mučno, izobličavalo ih.
Uniforma nije trenerka
I nakon prve smrti šale su postajale sve rijeđe
I gubile se polako u tjesnoj stvarnosti.
Otac je plakao
I ja sam (ali je to važno?)
Kad su njih nekolicinu stavljali u zemlju
majka jednog je naricala.
Bješe nekakav muk
I šmrcanje koje hiljade ljudi.
Od tog oktobra, sve tamo 92 i kasnije stradao je poneki
iz voda, od mine, od bombe, od gluposti.
Sam od sebe desperatan, žalostan
Kao probijen sud koji ne drži vodu a htio bi ...
(Iz vremena sedamdesetih i osamdesetih godina)
Ljutio se otac na nas
kako spavamo do podna,
ne radimo ništa
ne hajemo i ne marimo,
a njega je đede tjerao na rad,
njegov je sin morao biti prvi
Žalio se otac da je čak i ljeti
od tri popodne
išao na posao,
a mi mladi na kupanje,
na igru,
vadimo bijelo iz mortadele,
samo bi čokolade.
E moj oče, druga su to vremena.
Ti znaš da je sreća jer ne znamo ništa gore.
Oče, zajedno smo u nevolji.
Evo, ne da nema slanine iz pršuta,
Oče, nema više ničega.
Samo tvoja penzija i pomoć iz robnih rezervi.
Dočekasmo, mi mladi i bezbrižni,
da nam je tvoja penzija i milostinja i svetinja.
Naše su plate kao mjehuri od sapunice.
Je smo li krivi što smo bili bezbrižni?
Tvoja je penzija, tvoje vreće brašna,
i soli i šećera i sapuni,
a mi mladi, krivi što smo mladi,
ne znamo, oče, šta nas snalazi.
Lutaćemo ovim svijetom
godinama i dekadama,
bez kompasa, mamurni,
sjećaćemo se tvojih riječi, s prva,
o Jevrejima, i Štrausu,
o pulenti i urednosti na poslu,
Kako to sve čudno zvuči!
Nama je teže nego tebi.
Za nas nema ideala, moj oče.
Nema cilja.
Od najstrašnije borbe gora je samo ona bez smisla.
Lutaćemo, oče, po trnju i goli i bosi
(šta bi sada tek lelekao Ujević)
u tunelu, bez svijetlosti,
mi smo prognani iz sopstvenog života.
Nakon deset godina
rana je duboka, oče.
Krv nam skorčala.
na bolove smo otupili.
Mi nismo oni isti.
Varali nas, mrvili,
a mi, oče, kao mravi
gradimo i donosimo.
Moćnici nam ruše.
Znaš li, oče, da je i Aleksandar Makedonski,
nekako slično..
I svi kojima je teško,
i svi koji ne mogu sami da ponesu bol i breme.
U ekstazi, oče,
samo shvati, bježimo,
umorni smo od zastarjelih ideala,
od partizana i odlikovanja,
od heroja i sedam ofanziva,
od tvrđave koja je napukla,
od orlova koji su se u vrapce pretvorili,
od laži i obmana.
Bježimo, od sebe oče,
od zastarjelih principa ne možemo.
Bježimo u nove sfere
vremenskog prostora u procjepu.
Šta li je Aleksandar tražio u Indiji?
Ali, mi nećemo da osvajamo svijet.
Svijet je odavno osvojio nas.
Naše su strijele okrenute ka unutra
Bježimo sa Dženis Džoplin, Hendriksom i Džimi Morisom
Među travu, u društvo nemoćnih,
sa tehnozvucima,.
Nakon deset godina,
u svijetu koji funkcioniše mehanički
mi sa dušom, sasvim smo propali oče.
Oluja u avgustu
Nosila je sve bez reda
Ono što se s...
Što se sa tri prsta krsti
I što predznak sveti nosi
Svetog Save,
Bijelog sveca,
Arhanđela i đakona,.
Bogorodica milosnica
I božijih ljubeznica
Oluja je strašna bila
U stihiju se pretvorila
Kola, stoka u koloni
Na hiljade nesrećnika
Plaču djeca,
Kunu majke,
Smrt je blažen put u spokoj
Jer Golgota je strašna smrtnom
Ako ne zna za spas duše
Progonstvo je svako bolno
Ruka ruci
Na kilometre
Strijeljaju ih sa visine
Proklinju im sjeme srpsko
Da ih zatru – to bi htjeli
A putnici s mukom svojom
Zaputiše se preko Drine,
One iste čudne vode
Što do juče spajala je braću, sestre
Iste krvi istog znaka.
Sad ta voda opet međaš
Ko u vrijeme Otomana i Habzburga
Djeli narod, smrt priziva.
U ekran smo uvukli oči
Ćutimo a suze liju,
Strah me i da gledam oca
Takve mu suze ne vidjeh prije
Ovo je vrijeme za psovanje,
za Savaote i Demone,
ovo je vrijeme crnila
i vrijeme korote,
ovo je vrijeme ruženja političara
ubogih nesrećnika
i manitih bogataša
ovo je vrijeme za izlapjele,
šempijane,
vrijeme za ubijanje
i mrcvarenje,
ovo je vrijeme bez svijetla,
bez obraza,
bez špigeta na obući,
ovo je vrijeme poderane odjeće,
ovo je vrijeme nevremena,
ovo je vrijeme lova u mutnom,
ovo je vrijeme bez para
i vrijeme sa mnogo para,
ovo je vrijeme u rascjepu apokalipse.
Gdje su šibice,
i gdje je svijeća?
Đavo ih ponio!
Grgori vatra u starom šporetu,
pospana glava pada na grudi,
rumeni obrazi od mekog baršuna,
sjajno tjeme i tanušni vijenac sijedih,
na stomaku spleteni prsti
Ima li briga još u njegovoj glavi ?
Ima li muka u vijugama učaurenim?
Šta li to sanja draga starina?
Prene se, kao da se desi
žar da mu se u lice unosi,
gdje je i kuda je,
ko li je to oko njega,
kao da je ljut,
kao kivan na koga,
što je ružno sanj' o,
što se nešto vraća.
Htio bi da priča,
ali čemu sve to
kad ja nisam iz njegovog svijeta.
Draga starina uz šporet drijema,
ravnomjerno tika stari sat,
odmiče vrijeme, curi život
Umor od bremena
zakrilio prkos života
A htio bi još da se pita,
da je njegova glavna riječ.
Autoritet kao podsvjesni trag
buni se, traži snagu,
ali sve blijedi,
blijedi kao magla na horizontu
Spazam
i grč na licu, grimasa.
On gubi sjećanje,
postaje bespomoćan
i onom ko ga voli izgleda
kao truplo iz nepoznatog vremena.
Htjela bih da me razumiješ,
u nasljeđu se drugačije piše,
nisam kriva što sam bogom dana
da ti nisam sin već ženskog roda.
Ali sin nije dat junakom po rođenju
Niti udavača od dobrog miraza.
Kćer je sin, ako treba,
i za dobru riječ,
i za nasljeđa porod.
Htjela bih da me razumiješ, oče,
nije moglo sve da bude kako si htjeo,
ali volja s Bogom pomaže nam više
da shvatimo da moramo bolje nego što mislimo.
Htjela bih da me razumiješ, oče,
kad nestanu sinovi, kćeri su jake
da preuzmu brige i poslove na se,
da preuzmu kuću i živote drugih,
pa, ako i treba, i imenom svojim
zakletvu precima da daju.
Htjela bih da me razumiješ, oče,
kad nemaš sina, ja ću biti,
oslonac, ljubav i nasljeđe krvi,
jer što je ime doli samo farsa
Koja manje znači od same krvi.
Kada bi mogao sve da vidiš,
rek'o bi to nije kuća
gdje si rođen, mladost dao,
život cijeli i još umro
Sad demoni u njoj jesu,
nečastive druge sile,
ne bi znao da se snađeš
ne bi mog'o da prepoznaš
svega ima ali ne isto,
sve smješano i tumbano.
Dom je tamo gdje toplina
Izbija iz svake pore
Ali ovdje ničeg nema
Sem hladnoće od tuđina
Naša bašta sva u korov,
trompete na zemlju legle,
a jaglace jede trava,
od breskve tek suvo pruće,
a i smokve odivljale
ruže se u trnje pletu
naranče su žedne vode,
ljut rogač je na zid pao,
samo kaka odolijeva
kao kakav čuvar pozni.
Nema više tvoje loze,
stari čokot izdahnuo
Tuja rijetka kao tvoja kosa
Gdje su ptice što su snile?
Opustio nam dragi dom,
nit šta škripi
nit se čuje
samo negdje ječi tuga
sa trošnih vrata opala boja
Kome znače dva gvozdena slova?
To je ostalo od našeg doma.
Dom je tamo gdje je srce,
pa i kad su sobe prazne,
i kad nema tople peći,
džaba furnir, stare slike,
tu sad nema našeg duha
Voljela bih da mi se sve to samo čini...
Od svih pobjeda – voljela bih samo jednu
Bog da nam ga vrati
da bude na dobrom putu
i porod da ima
Voljela bih, Bože, da znam kako da te umolim
da uslišiš ovu želju
Palim svijeću, uz moju griješnu i njegovu dušu
svaka mi pobjeda ima pola snage
Ne vrijedi meni slava, posao i ljubav drugih
ako ne uložim sebe u ovaj cilj
da ga vratim
i ništa mi, ništa ne vrijedi,
ako je njegov od moga dalek put.
To je zavjet i moja obaveza,
Moja molba pred tobom Bože
Molim te da
uskratiš meni svoju ljubav
i podariš njemu vid da gleda naprijed u ovom životu.
Nas je ovdje puno,
Nas je ovdje tako puno,
Nas je ovdje mnogo više,
Znamen nam je da čuvamo
Sve što nisu kao mi,
Da branimo ih od sebe,
Od utopa i uroka.
Mi smo rijeka koja nosi,
Otrgnuto granje, oni,
i da hoće, uz vodu ne mogu ići.
Bujica ih naša nosi
Sve do ušća.
Čuvajmo granje da ne potone,
U matici jakoj nema spruda.
Nas je ovdje puno,
Nas je ovdje tako puno,
ne samo rod ili pomoz' bog
Ali, na dobroj rijeci plivaju lađe,
Otrgle trske i riječne ptice,
Velika ih voda na leđima nosi
I ne zna za umor,
A putnik namjernik može reći:
«Gle, lijepa prizora
kako u prirodi sve ima svoj sklad!»
Dobro je uvijek imati nekoga
ko nam dobro želi, sa daljine
da o nama brine
u mislima čuva
bdi,
da znamo da nismo sami
Putuju misli kosmičkom brzinom
i kad znaš da nisi sam
i tamo negdje daleko
osjetiš bolje sopstvenu snagu
Bog je sa nama,
ali i ljudi su sa nama,
neke znamo,
neke ne,
i prija nam kad u te znane ima dragi lik
ili u neznane likom otkrijemo toplo srce
Nije to mala stvar,
dobra misao je kao lijek,
i poluga našoj volji
i mali teg na našem tasu
Kad se priča dobro zbori
tad preleće mnogo vrijeme
tad preleće mnogi prostor
A kad se još i dobro zgusne
ispari joj sva nemuštost,
ona hita, milozvučno, da obgrli
hladna tijela, grube glase,
pa da brzim hujom zaozari
blijedo lice opurpuri,
u dahtanje čednom stvoru
sve u obraz, vrat, ramena,
da pokrene prste gipke
što pohodi u putenost
cijelim tijelom finu žudnju,
pa se tako spoji ljubav
nekog sasvim drugog doba,
što bi Platon mog'o reći,
cjelivaju se bez dodira
Lukrecija i Hanibal,
mlada djeva brižna knjizi
junak Marko, il' sam Šantić
Kad se priča dobro zbori,
vrijeme joj ne krade mjeru,
ona živi kao baklja
da potpiri srca oganj,
nema vrijeme, nema prostor,
čas je ljudski samo sjena.
Od tog zdenca živi pjesnik.
Ne znam šta je u mojoj glavi,
Ne znam koji je onaj pravi,
Onaj pravi je uvijek neki drugi,
neki drugi što je sa druge strane.
Sa druge strane – izvan igre
te igre ljubavne i strasne,
Lasne ?
Ne, ne znam šta je u mojoj glavi.
Crni, riđ, plavi.
Ma, ne benavi!
Nije stvar u boji,
boji kose i očiju,
Nije stvar u igri,
Stvar je u mojoj glavi.
Onaj koji se više trudi
meni prija, al' s manje ćudi,
jer je opet slađe
ono što iza kulisa stoji,
stoji, a ne vidi se s prva,
A to budi interesovanja
za tražnje i veća davanja,
da je ljubavna igra draža i
izvan razumskih straža.
Ne, ne znam šta je u mojoj glavi
Kad mi jedan pruža ljubav,
kad je iskren još i patan,
ja bih rada nekog drugog
što se meni manje smije
za kog trebam da se borim,
kod koga mi nije čisto
što je so a što šećer.
Al bi opet luda glava
sama sebi patnju dala,
jer je opet patnja slađa
Neuzvraćena ljubav kao krađa
tuđeg srca, tuđe duše,
jer teško je uzvratiti
istom mjerom, istim srcem.
Ne znam šta je u mojoj glavi
Htjela bih da sam predmet čežnje,
a kad tamo misli lete
u ambise i dubine,
a kad tamo – u procjepu
sasvim drugog srce ište.
Ne znam šta je u mojoj glavi
Nekada je bila ljubav preko papirusa,
pa pergamentna pisma,
pjevala je Safo
drevni Grci i Rimljani,
čak i Biblija – sveta knjiga govori o njoj.
Trubaduri su pjevali pod prozorima,
veličali gospine uzdahe, korak
i maštali o rukoljubu.
Pomorci su slali pisma u boce
da se gingolaju svjetskim morima,
a drage su u čežnji hiljadu puta
čitale ista slova.
Onda je pošta pomogla pismima
Pa su u njih stavljali cvjetove iz herbarijuma,
Uvojke kose,
mirise,
što su budili blizinu njihovih tijela,
vrelim su usnama ljubile pisma
umjesto potpisa.
Telefon je skratio dužinu pisma,
živa riječ je postala ljepša i skuplja.
Neka nova romantika ljubavi usijava žice.
To je ona ljubav, ljubav preko žice,
i elektronski impulsi
o kojima se misli tek kad stigne račun
Onda su izmislili Internet.
i ljubav je dobila na brzini
vratila su se pisma kroz nagluve
milijarde elektronskih poštara
Danas u svijetu sve ide brzo
I ljubav je sve brža
Katkad i od same misli
Mali džepni telefoni sa hiljadama poruka
Po Jesenjinu, Tagori, Preveru
nose kratke poruke o toj svjetlosti,
ali i laži i obmane.
Šta bi rekli oni, iz te slavne plejade
da znaju da im riječi eterom putuju
bez vjetra, bez nosača,
da su im sva slova, ponekad, ista,
ali da gađaju smisao
baš onakav kako su to oni priželjkivali?
Ako je poenta u kratkoj i snažnoj misli,
ako je ljepota u jednostavnosti,
i ako od svega ostaje za vijeke samo ljubav,
iznad vremena,
tada su i ove male poruke jednako jake
kao u doba Platona, Sokrata ili Bodlera
i sasvim je nevažno je l' poruka isklesala u kamenu
ili upisana na ekranu celularnog telefona.
čitajući tog Bukovskog
rekao bi: prljavo je i grozno
i dekameronovski bogohulno
taj nema ni stida ni srama,
ali svijet je takav
i čovjek jeste pohotan
i sebe traži u malim zadovoljstvima
ako ne može da utiče na veliku politiku
a Bukovski je pljunuo na svijet
i ovakav prljav život
ništa mu ne bi sveto
jer nema svetosti u realnom životu
sve su kratki bljeskovi
i blesovim
mnogi se dobro napijaju da zaborave gdje su
u sunovrat
a ja kažem da je Bukovski car prostog izraza
jer ne preza ni od čega
jer razotkriva i sebe i druge,
prosto, ako i grubo,
u toj blistavoj i namještenoj Americi
a, «nije krivo ogledalo za ružno lice».
tom Bukovskom, koji nije kao drugi,
boemu nad boemima,
koji je pravio poeziju od malih stvari
i pričao u stihovima bez rime
divila se Amerika i čitav svijet
i još mu zavide.
i ja mu zavidim na slobodi.
Mogla bih da kažem
Neću, idem, dosta mi je!
Ali, gdje god da odem
Sušila bih se od tuge.
U kavezu sam od zlatne srme,
A srma vješto ispletena
da prožima moje tijelo.
Mogla bih da viknem
Da odjeknu brda,
Da se more zatalasa,
I razlete ptice vrane,
Al me bole što jeke nema,
Neće vapaj niko čuti..
Rijeke neke teku moru,
Druge u njih utiču,
Ne bih da sam dio takve,
a strah me jer postajem.
Mogla bih da klečim
I molim,
Mogla bih da plačem,
I jecam,
Ali neću slabost da mi vide,
Lažljivo ne mogu nabrati suze.
Mogla bih da kažem:
Dosta! Dosta je gluposti!
Ostavljam i bestragom idem.
Ali me boli, boli mnogo
Što za to baš niko ne brine
Nije moja gordost pred Bogom
Pred njim sam manja od pšenice zrna,
Ali pred glupošću ljudskom
Klovnovima i avgustima
Ne sklanjam pogled već ih pravo gledam.
Zato boli, boli mnogo,
Obezvrijeđeno ljudski boli,
Izvan kanona, duše i tijela,
Otići a da to nikom nije stalo.
Bilo bi mi lakše da si tu,
moj oče.
Sada ni lijevo ni desno
Ako se i osvrnem
nema nikoga za mnom.
Šta je – tu je!
Jesam li zalutala?
Ti bi rekao da jesam,
da mi nije mjesto
među vukove
jer napadaju više siti nego gladni,
i žedni pored vode.
Ko me tjer'o?
Bilo bi lakše da si tu,
Oče.
Znam, ja bih opet ovako,
po svome,
ali ti bi bio moja savjest,
kočnica i kormilo.
Kad si sam u jedrilici
teško je i po oštrijalu
i po buri,
još i ako polomi jedro
ostaje samo manevar,
ali se onda čini da
svakakvi vjetrovi duvaju,
čas odnaprijed, od pozadi,
sa strane,
čas uz vjetar,
čas niz vjetar.
Bilo bi mi lakše da si tu,
moj oče.
Jedno na kormilu
drugo za konope,
Ne bi mi jedro zaklanjalo vidik
ni flok,
ne bi mi bum udario glavu
niti konopci sapleli noge.
Da si ti onda imao mene
a ja danas tebe,
moj oče,
I tebi i meni bi sve drugačije bilo.
Uđimo zajedno kroz te divne dveri
Obasjani sjajem od samog postanja
Neka zapad bude mlad koliko i istok,
A rumen bolnog zalazećeg sunca
Tek nagovještaj da novoga svitanja.
Daj mi, oče, ruku u molitvu sklopi
Molimo zajedno dok svijeće ne zgasnu,
Neka na svod nebeski sa zvjezdanim sjajem
Kandilo se popne iz ovoga hrama.
Molitvom našom razapnimo nadu
Neka njome slove sve godine smrtne,
Ljubav neka bude putir čedna pića
Osam ruku neka moli u slavu našeg sveca.
Možda ćemo jednom nagrađeni biti
S molitvom kao dio miliona
Poznaće nas onaj što nam daje život
I podariti milost zarad naše žrtve.
A žrtva će biti ponos, gordost, slava,
(nekadašnji porok sada je vrlina
u vremenu ludom u kom haos vlada)
sada sve to dati na oltar čiste duše.
Sa znamenom oca, sina i duha svetog
Pomolimo se duboko do svih dubina duše
Porodica naša u miru neka brodi
U vječnoj kući kosmičkoga raja.
//
Projekat Rastko - Boka / Umetnost
//
[ Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa Projekta | Kontakt | Pomoć ]
©
2001. "Projekat
Rastko - Biblioteka srpske kulture na Internetu"; Tehnologije,
izdavaštvo i agencija "Janus"; kao i nosioci pojedinačnih
autorskih prava. Nijedan
deo ovog sajta ne smije se umnožavati ili prenositi bez prethodne
saglasnosti. Za zahtjeve kliknite ovdje.
|
