Projekat Rastko Cetinje - Zakonik Knjaza Danila

U soglasiju sa glavarima i starješinama od sve Crnegore i Brdah, ustanovljava "obšti zemaljski zakonik" po kom će se po sad i za vazda unaprijed suditi Crnogorcu i Brđaninu malom i velikom, bogatom i siromahu, jednako po razlogu da svaki svoju pravicu imati može.

Starajući se Knjaz i Gospodar za sreću i blagostojanije svoje države, svoga naroda, svoje junačke braće, koji su kroz toliko vijekova prolijevajući krv svoju, sahranila svoju ponositu slobodu, kojom se i danas ponose, želi da mu ljubezni narod njegov, mila braća Crnogorci i Brđani imaju kako spoljašnju tako i domaću slobodu, da se mogu pravedno s njome pred svijetom ponositi.

Svakom dobrom bratu Crnogorcu i Brđaninu, biće ovaj zakonik najmiliji amanet, najveća dragocenost, jer će u njemu i njime imati jemstvo i zaštitu mirnog života, zaštitu česti i poštenja, zaštitu imuća i dobra svoga.

Ni jedna zemlja i država ne može biti srećna, ne može napredovati, a ne može ni pravog uvaženije pred svijetom imati, ako nema zakonika, koji će svakojemu ponajedino i sve zajedno jednako po pravici suditi i od svakoga napastnika i zloga čoeka braniti; zato se Knjaz i Gospodar naroda Crnogorskog i Brdskog našao pobuđen dati svakojemu Crnogorcu i Brđaninu zakonu slobodu, takovu zakonu slobodu, bez koje ni jedna druga sloboda ne može svoje istinite i dostojne vrijednosti imati.

Do sad je bila Crnagora a i Brda, istina slobodna, ali javnog zakonika, koji će Crnogorcu i Brđaninu slobodu ukrijepiti i braniti, imala nije, već je pravica i sudbina njihova samo u ustima vladaoca bila.

Željeći Knjaz i Gospodar da se svako samovoljno suđenje ukine, da se narodu postojna pravica utvrdi, prekida po danas svako samovoljno suđenje, a mjesto toga samovoljnoga postavlja zakonito i pravedno.

S otačeskim srcem i dušom, predaje Gospodar naroda crnogorskog i brdskog zemaljski zakonik svojemu narodu i polaže sam svoju visoku zakletvu, kako će pod svojim zakriljem isti zakonik čuvati; a glavari i starješine naroda zaklinju se, da će se ovoga zakonika držati i da će po njemu, kako što sam zakonik izgovara, suditi, a što zakonik ne spominje, da će pravedno i po duši svakojemu bratu Crnogorcu i Brđaninu jednako suditi.

Zakonik je ovaj štampan u toliko komada, da ga svaki Crnogorac i Brđanin imati može samo koji čitati umije, i nalazi se kod Upravitelstva na Cetinje. Zakonik ovaj neka čita svaki, i koji zna, neka ga pokaže svakojemu, koji ne zna, da pozna kako zakonik za koju sagrijehu izgovara i da se može od sviju sagrijeha čuvati da ne dođe pod kastig.

Svakom Crnogorcu i Brđaninu po nasljeđenoj i do sad sačuvanoj slobodi ostaje i po danas i unaprijed, čest, imuće, život i sloboda njegova obezbjeđena, niti može i jedan Crnogorac i Brđanin niti sud pravednome bratu Crnogorcu i Brđaninu u ove svetinje dirati.

Knjaz kako danas tako i ubuduće za vazda kao Gospodar naše zemlje ostaje neprikosnoveno lice, kao svetinja svakom Crnogorcu i Brđaninu, i kao takovoga dužan je svaki Crnogorac i Brđanin počitovati i o njemu ništa zloga ne govoriti, niti koga protiv njega i zašto nagovarati.

Koji bi se Crnogorac i Brđanin usudio ličnost ili dostoinstvo knjaza vrijeđati, biće isto onako kastigat kako i oni, koji samovoljno čoeka ubije.

Knjaz kako Gospodar naše zemlje, kojemu se sve smrtne presude, koje bi vrhovni sud presudio, podnositi imaju, ima pravo i vlast pomilovanija dijeliti.

Sudci, kad sjede na svoje mjesto suditi, stvari po njihovome razumu i razsuđivanju razbirati, treba najprije da se spomenu što su oni glasom naroda po volji Božjoj za sudce i upravitelje postavljeni da mogu po pravici i po duši suditi, i svaki sudac treba da pazi na svoj učinjeni zavjet i zakletvu da ne prestupi ili po hajteru sudi, nego po pravici malome i velikome. Sudci treba da slušaju jedne pak i druge razloge redom i ne dopuštati prste ili riječi dovudžije, da jedan drugome u riječ ulazi i prekida govor, nego kad prvi izgovori, neka drugi počne govoriti i neka obojica bez inada i vike kako može svaki sudac njihove razloge razumjeti, a đe potreba bude kojega pripitati da opet kaže što nije prvi put čisto izgovorio, ili da nije što zaboravio kazati, to neka jedan sudac pita, a ne svikolici, i pošto obije strane na punu volju izgovore svekolike svoje razloge, tada neka se uklone da se učini sudcima mjesto slobodno, da i oni mogu sve po redu čisto razabrati i presudu pravednu po načinu učiniti, koja će se davati onome, kojemu se pristojalo bude, a ista presuda ima se u sudejskiji zapisnik staviti, da se zna kako je osuđeno i kada je osuđeno.

Ako koji sudac začne koga u sudu braniti, ne mogući dokazati razloga i pravice za čega ga brani ne razbirajući misli svoje družine, nego da se samo njegova riječ broji, a ne drugoga, kojimpravednije misli imade, takovi otvora i kaže se da je hajterija i mitnik i smutitelj suda, a ne istiniti sudac i pravitelj naroda; zato ima ne samo biti prognan iz suda i lišen vječno svake glavarske česti i poštenja, nego i suviše podložan je da plati sto i dvadeset talijera globe. Isto tako i oni, koji za mito ili prijateljski hajter ili po svojemu nerazumu ikakove tajne otkrio i kazao bude što upravitelstvo za obštenarodnu korist čini, ili govori potajno ili skriveno; jer nijedno djelo ne može napredovati poželanim putem, kad se među družinom izdajnik i uhoda nahodi.

Ako se nađe da koji sudac zaište ili uzme od koga mita navlaštito za opravdati krivca, a okriviti pravoga čoeka, takovi da se ima iz suda prognat i globiti sa stotinu i dvadeset talijera.

Koji čoek po danas obeća ili dade kojemu sudcu mita i ako se doznade, neće trebati ništa dalje iztraživati, nego će on sam sebe tijem mitom otkriti i kazati da nema pravice i razloga, suprot onoga s kojim se hoće pred sudom pravdati i zato ima biti osuđen kako krivac pod zatvor u tavnicu, da stoji za svaki cekin neđelju dana, a to mito da pođe u obštenarodnu kasu.

Sok, koji nasoči sudca mitnika, dobiće nagrade pedeset talijera; a ovije pedeset talijera treba uzeti u sudca mitnika i postupati sa njime onako, kako što osmo pravilo ovog zakonika izgovara.

Kad sudci ne bi jednake volje i soglasija bili svrhu koje stvari, koju bi kćeli suditi, nego jedan ovako a drugi onako razsuđivati, onda u takovu zgodu, đe bude viši broj sudaca, ostaje jakost razloga na njihovu stranu, ali da po duši reku, da oni to bez svakoga mita i hajtera svojim razumom poznaju da je pravedno kako govore.

Ako bi koji sudac ili glavar zametnuo nemir ili smutnju među družinom, takovi da se ne trpi, već da se odpušti, a drugoga na mjesto njegovo dobrog i poštenog i u družinu pogodnog čoeka neka vlast stavi. Isto tako valja odpuštiti neposlušna ili lenjiva i bezbrižna sudca i glavara i starješinu.

Budući kako sudci i upravitelji, tako i ostali kmetovi na obštenarodni trošak postavljeni jesu, da ne paze i ne rabotaju drugo nego zemaljske poslove i po načinu da ispunjavaju svoju dužnost, kako će biti u zemlji mir i tišina bolja, po čemu ne može biti ni jedan slobodan hoditi za svojema poslima doma, ili na svoje putove i trgovinu, nego stajati do urečenoga vremena na službu zemaljsku vjerno kako su na to i postavljeni.

Svaki mali i veliki Crnogorac i Brđanin ostaje u dužnosti dobre i poštene sudce i ostale glavare i starješine slušati, počitovati i ljubiti i svaku čest im ukazivati; ako li se koji nađe da rečene sudce i starješine obezčesti i osramoti, to će taj biti oglobljen sa talijera deset; ako li ne bi imao da plati, onda
ga treba kastigovati tavnicom.

Ako li koji sudac ili glavar ili starješina osramoti Crnogorca ili Brđanina, taj da plati talijera dvadeset.

Svaki izdajnik otečestva našega i naše braće, koji bi sa neprijateljima našijema dogovora imao, da zlo našoj zemlji učini, ili da narod pomutiti uzhoće ili mutiti počne, takovi će biti odma, dok se pred dva dostavjerna svjedoka dokaže, ognjem iz pušaka raznešen.

Ovakvog izdajnika i krvnika otečestva našega može i najkrajnji Crnogorac i Brđanin ubiti, dok čuje da je izdajnik i da ga naša zemaljska vlast goni; koji li bi ovog izdajnika tajio ili ne kazao ili ne ubio pošto čuje i razumije da je izdajnik, toga treba isto kako i izdajnika ćerat i kastigat.

U vrijeme vojne kada bi neprijatelj od koje mu drago strane našu zemlju udario, dužan je odma svaki Crnogorac i Brđanin, dok čuje da svoje otečestvo braniti treba, ustati na oružje i ići protiv neprijatelja i krvnika našega otečestva i naše slobode; ako li bi se našao koji Crnogorac ili Brđanin, ili koje pleme ili selo ili bratstvo da ne pođe protiv našeg obšteg neprijatelja, svakojemu takovomu nehatniku za svoje otečestvo i strašivici, ima se oduzeti oružje da ga više nigda za života svoga nositi ne smije i da poštenja među ostalijema Crnogorcima i Brđanima nigda imati ne može, a preko svega treba mu pripasati opregljaču žensku, da se zna da muškog srca nema.

Svaki vojvoda ili glavar ili starješina u svojemu plemenu, ili u pokrajini, dužan je odma, dok čuje da opasnost našoj zemlji s koje gođ strane prijeti, narod svoj odma na vojnu pozvati, pred njim hoditi na ono mjesto, đe bi opasnost našemu otečestvu bila; koji li ne bi pošao ili narod ne bi pozvao, takovi se ima kako izdajnik svojega otečestva osuditi na smrt.

Ako bi se od zemaljske vlasti ili glavari ili sudnici ili starješine ili perjanici poslali u koje pleme ili selo da krivca vataju, a nađe se koji krivca brani, to ovi ljudi od vlasti poslati imadu moć i istoga branitelja, koji krivca brani, uvatiti i sudu predati.

Ako bi se koji usudio dići oružje na ove od suda i vlasti poslate ljude, koji imaju krivca uvatiti, to ovi od suda i zemaljske vlasti poslati ljudi imadu moć takovoga branitelja mira i poredka zemaljskoga na mjestu ubiti, ako on ne bi odma oružje položio i svojevoljno se vlasti predao.

Koji li bi krivog Crnogorca ili Brđanina, kad ga vlast oće da uvati, kojim gođ načinom propuštio da uteče, takovi da onu sagrijehu ili kastigom ili životom plati, na koju bi se krivac što uteče osudio.

I ovi ljudi od vlasti poslati treba da se uzmu na um i da paze da ne bi čoeka na pravdu Božju ubili, jer i oni, ako zlo bez nužde učine, po zakonu će sudu odgovarati.

Za održati sa pograničnijema državama mir i tišinu, koja prinosi uzajamnu korist i sreću našoj državi, zabranjuje se kako krađa, tako i svako prestuplenije malo i veliko a isto tako i četovanje u vrijeme mira to jest kada rata nema.

Za svaku ovakovu sagrijehu u pograničnoj zemlji učinutu biće svaki Crnogorac i Brđanin isto onako kastigat, kao kad svojemu bratu Crnogorcu ili Brđaninu učini.

U vrijeme mira i vjere ne smije se u tursku zemlju, koja sa našom zemljom graniči, četom ići i plijen ćerati, jer će se plijen sudom povratiti onome, čiji bude, a krivac će biti sudom kastigat.

Da bi se mir i poredak i jedinstvo u narodu održalo i da nema međusobnog krvoprolića, za onoga zločinca bio Crnogorac ili Brđanin, koji bez krivice ili bez nužde, već od sile i opačine ubije brata Crnogorca ili Brđanina, takovi ubojica ne može se nikakovim blagom odkupiti, već ako se uhvati da bude ognjem iz pušaka raznešen.

Ako li bi ubojica iz ove zemlje utekao, to se ima dio njegov od kuće i od baštine i od svega što na njegov dio pohodi, uzeti na zemaljsku globu, i sve novce od ove globe položiti u zemaljsku kasu.

Takovi ubojica i zemaljski neprijatelj i krvnik da nigda u našoj zemlji povratka imati ne može; koji li bi Crnogorac ili Brđanin toga zločinca primio ili branio ili tajio ili neuhvatio, pošto čuje i razumije zločinstvo što je učinio, takovoga jednako ćerat i kastigati kako i samog ubojicu, budući se njegov drug i branitelj pokazao. Ovakovim načinom zli ljudi, neimajući branitelja, neće imati snage zlo činiti kako su se naučili, a branitelji neće zločinca braniti, kada za njih stanu plaćati i sudu odgovarati.

Ovi rukostavnik, a isto tako i branitelj njegov, ako bi se ikad i u kojemu drago mjesto uhvatiti ili ubiti mogao, to da ga najkrajnji Crnogorac ili Brđanin jednako ubiti može, koliko i oni, kojemu je on brata ubio, i tako da se prebije jedan za drugoga, a pravi da ne može mjesto krivca plaćati.

Ako koji puškom ili nožem rani koga u svađi, kada se inadom ili svađoma oko čega zavade; to da se dovedu pred sud i sud s početka da razbere sve po redu, koji je počeo svađu i inad, za koju li stvar i nuždu i koji je započeo prvi boj činiti i oružje prihvatati protivu svojega brata Crnogorca ili Brđanina. Tako daklen poznavši sve kako je bilo, ukoliko se koji u krivici nahodio, kmetovati ranu spram česa bude pravedno, razbirajući i ostale od jednog ili obojice učinjene sagrijehe, postaviti kastig đe se pristojalo bude i da se stavi u tavnicu ili da plati zemaljsku globu, kako sud za pravo nađe.

Koji Crnogorac ili Brđanin oružjem ili drvom rani na pravdu Božju koga od sile i opačine da se junak nazove, đe prilike i potrebe od junaštva nije, na takovoga da se rana i globa dvostruko sudi.

Ako li bi koji Crnogorac ili Brđanin hotimice ranio Crnogorca ili Brđanina, te ostane sakat u ruku ili nogu, taj da plati talijera stotinu; ako li je neotice onda talijera pedeset; ako li slomije glavu ili izbije oko otimice, talijera šezdeset; ako li neotice onda talijera trideset. A vidanje kako za ono od sile tako i za ovo neotice, treba da plati oni, koji je kriv.

Ako pak koji udari brata Crnogorca ili Brđanina nogom ili kamišem i rani na pravdu Božju, takovi da plati za oni udarac cekina pedeset; ako li ga oni u oni isti mah i u onoj ljutini ubije, pošto bude udaren, za njega da pogovora nije, koliko ni za lupeža koji u krađu pogine.

Ako li ga ovi, što je udaren, ubije poslije jednoga sata ili drugi dan, pošto je već udaren, onda će biti kastigat isto kako i oni, koji samovoljno čoeka ubije.

Ako li se dogodi da je jedan hotio drugog udariti, a ovaj udari početnika prije, to onda jedan drugom nije ništa dužan; zašto oni, koji je hotio udariti, a udario nije, toliko je kriv kao da je i učinio, jer da je mogao, bi ga i udario.

Moglo bi se dogoditi da se kome puška omakne ili kojim drugim načinom da ne kteći čoeka rani ili ubije, kako se to na mnoga mjesta događalo, no takovo neotice učinjeno zlo treba sudom smiriti koliko se lakše može; ako li bude ranjen, to da oni, koji je neotice zlo učinio, plati trošak oko vidanja; ako li ošteti glavu, oko, nogu ili ruku, onda suditi onako kako što trideset treće pravilo izgovara.

Ako koji ubije čoeka napastnika vrhu sebe braneći se i zaklinjujući ga da se od njega prođe, a on ne ustupi, nego preko toga pogine, za toga pogovora nema, zašto je rečeno da se takovi napastnik može ubiti, a da se sudu ništa ne odgovara.

Kako Crnogorci i Brđani imaju običaj činiti osvetu ne samo na krivcu i na krvniku, već i na pravom bratu njegovom, to se takova osveta po danas strogo zabranjuje, i koji bi pravog čoeka ubio, biće osuđen na smrt. Samo krvnika, kojega i sam sud goni, može ubiti, ali brata ili blizaku ili svojtu krvnika, koji u tome ništa krivi nijesu, ne smije, već neka samo oni glavom plaća, koji je zlo učinio, a drugi niko.

Megdan mogu megdandžije same dijeliti, ali bez đevera i bez okupljanja i vojske i bez ičije pomoći; koji li bi pošao za đevera ili pomoćnika megdandžijama, taj će biti oglobljen sa talijera stotinu.

Ako bi koji Crnogorac ili Brđanin od opačine zapalio Crnogorcu ili Brđaninu kuću, to da se od njegovog imuća, kako kuća, tako i sve ostalo, što bi u kući propalo i izgorelo, namiri; a ovaj zlikovac preko svega da glavom plati i može ga slobodno oni ubiti, kojemu je kuću zapalio.

Koji bi Crnogorac ili Brđanin ubio u šteti konja ili vola ili kojemu drago živinče, taj da plati globe zemaljske talijera deset i da plati onome štetu, kojemu je konja ili vola ili koje živinče ubio; a samovoljno ne smije ni jedan suditi, zato, što imade sud i što će mjestni sud štetu proeniti i od onoga, što mu je poharano, namiriti; samo može psa, kad ga zateče u šteti, ubiti.

Koji li bi Crnogorac ili Brđanin Crnogorcu ili Brđaninu slomio nož ili pušku, to oni, koji je neotice slomio, plaća jedan dio, a oni, kojemu je šteta učinjena, štetuje dva dijela.

Ako bi koji Crnogorac ili Brđanin uzeo u zajam oružje jedan od drugoga i neotice slomije pušku ili nož to onda oni, koji je uzeo oružje na zajam, plaća dva dijela, a oni ćto mu je dao, štetuje jedan dio.

Koji čoek u našoj zemlji po danas hoće prodavati kuću ili baštinu, ili meteh, ili dubravu, ili ostalo svoje nepokretno imuće, neka najprije pita i ponudi mergipaša to jest razdionika od baštine, ne bi li on ktio kupiti, pak kad ne bi i ovaj ktio ili ne bi mogao kupiti, onda slobodno neka prodaje komu može u svoje selo ili u svoje pleme, samo valja da učini knjigu pred tri svjedoka, kako je bliziku i razdionika nudio i kako oni nijesu hotjeli ili nijesu mogli kupiti; a koji bude knjigopisac neka svoje ime i prezime podpiše, također dan i mjesec od godine, da se čisto znade i kad je knjiga pisana i na koje mjesto, pred kojema imenom i prezimenom svjedocima, od kojeg su plemena bili svjedoci i kako su ovi podpisali ili ne umijući pisati krste učinili za veće vjerovanje, kako je prodaja po zakonu učinjena i podpuno plaćeno a inače kupovica biti ne može.

Ovo se govori po danas za one, koji oće što kupovati, a ne za one, koji su do sad kupovali

I blizika i razdionik mora po onoj cijeni kupiti, ako oće da kupi, po kojoj se može i drugome prodati, a ne po onoj cijeni da kupuje blizika, po kojoj se njojzi sviđa.

Dijeliti se sinovi od roditelja mogu samo onda, kad roditelji na diobu pristanu; inače dioba, dok je ili otac ili mati živa, ne može biti.

Otac, koji je sam što stekao, može po svojoj volji dijeliti sinovima; a ako bi otac jednom sinu više nego drugom ostavio, u to se dirati ne smije, jer svaki sa svojom mukom može po svojoj volji raspolagati.

Svaki čoek vlastnik je od svoga imuća i ostaje mu na volji da može svoje imuće i osim svoje rodbine dijeliti, pa on ovo učinio za života ili ostavio u svome amanetu, u to se dirati ne smije.

Po smrti očinoj, ako ne bi za života sa svojem imućem razpoložio, dijeli se na pojednake dijelove na sinove; ako li je mati živa, uživa dio svog muža dok je živa i dijeli se poslije njene smrti, to jest, ako su djeca odrastla, ako li su ne dorastla; ne dijeli se dok ne porastu; a imuće ovo ima se staviti pod nadziranje (prokuradure) poštenije ljudi dok djeca ne uzimaju dvadeset godina.

Kad se đevojka uda, po običaju naše zemlje nema ničegova dijela, osim prćije, što joj rodotelji pri udadbi od dobre volje dadu.

Udovica, koja ranije ili kasnije ostane bez muža, dok se ne uda, ako nema đece, uživa sav oni dio svoga muža, a kad se uda, dobija na godinu po deset talijera; ako li ima đece; onda kad je muško dobija jedan cekin, a kad je žensko dobija po dva cekina na godinu. Ođe se razumije, da udovica za onoliko godina, koliko je sa svojem mužom živila i koliko je godina kako udovica u kući svojega muža stajala, dobija za toliko godina po onoliko, koliko je za koju zgodu određeno.

Ako koji otac ostane bez muške đece, a ostane jedno ili više ženske đece, to se ima onda na njih podijeliti kako očinstvo tako i đedinstvo, koje njihovome ocu pripada, samo oružje ima se ostaviti najbližoj muškoj glavi to jest, ako ga ne bi otac u svojemu zavjetu ostavio ili ćeri ili kome drugome.

Ako bi ovi otac imao sestre udate ili neudate, to onda sestre dobijaju jedan dio, a ćeri dva dijela.

Ako li đevojka sama bez muške đece, to jest bez braće, ostane na živcu, onda ona nasljeđuje sve pokretno i nepokretno imuće oca svoga.

Ako bi đevojka kad se uda ponijela kakvo imuće od roditelja svoje, a umrla bi bez đece, onda se sve ovo imuće i sve ono, što bi ona sa ovijem imućem stekla, ima podijeliti na njenu braću, ili ako nema braće, na sestre; ako li nema ni sestara na bliziku.

Ako li ostane pustoš, to onda nasljeđuje najbliža blizika; ako li ne bi bilo nikakve blizike, onda pripada sve u narodnu kasu.

Moglo bi se dogoditi da sin svoje roditelje ne počituje i pakosti čini, to se za takovu uvrijedu ima prvi put globiti; ako se ne bi sklonio počitovati i slušati svoje roditelje, takovi se ima kastigati zatvorom u tavnicu ili kastigat tjelesnim kastigom. Ovako će se dvaput kastigat, a trećom može ga otac izćerati iz kuće.

Kako što je po svijema carevinama i kraljevinama uzakonjeno, da se plaća danak, kako bi se pravitelstvo, sud i vojska obdržavati mogla; kako bi se moglo pribaviti praha i olova, koje je u našoj zemlji od najveće potrebe, kako bi se putovi pravili i druge obšte narodne potrebe podmirivati mogle, određuje se ua Crnogorce i Brđane da plaćaju danak kako sad tako i za vazda unaprijed, koji će mjestne starješine i glavari sabirati i u narodnu kasu svake godine na urečeno vrijeme donositi.

Koji li bi se protivio ovaj određeni danak za obštenerodnu zemaljsku potrebu i korist da ne daje, biše isto onako kastigat kako i dtugi izdajnik i protivnik našega otečestva.

Koji li bi pritajio svoju baštinu ili drugo štogođ od česa se danak plaćati ima, za takovoga se određuje da mu mjestni starješina ili glavar uzme sve ono za globu, što bi gođ skrio, a tu globu da među svoje kmetove podijeli.

Starješine i glavari po selima i plemenima mogu globu samo do dvadeset talijera uzimati i dijeliti, a svaku veću moraju vrhovnome sudu prikazati i globu u zemaljsku kasu položiti.

Koji li bi starješina ili glavar ili sudnik pripadajuću globu ua narodnu kasu ili novac od danka pritajio, platiće onoliko pet puta, koliko asprih primio i pritajio bude i biće lišen glavarske i starješinske vlasti.

Svaki Crnogorac i Brđanin može za globu ili drugu presudu, koja mu se krivo i protiv zakonika učini, slobodno vrhovnome sudu prikazati, te će sud razviditi, da li je po zakoniku učinjeno; ako bude protiv zakonika učinjeno, onda će sudnici oni, koji bi krivo i protivu zakonika presuđivali, biti iz suda prognani, oglobljeni i lišeni svake glavarske česti i poštenja kako što osmo pravilo ovog zakonika izgovara.

Koji bi Crnogorac ili Brđanin po danas došao sudu na žalbu sa obješenim kamenom o vratu, bio prav ili kriv, biće telesno kastigat.

Svaki sveštenik u našoj zemlji dužan je svake neđelje u crkvu hoditi, crkvu čisto držati, pravila svete crkve točno izvršavati i narod koliko se viče može na dobro poučavati, i svetu vjeru u njima utvrđivati; koji li ovo ne bi činio, biće lišen sveštenog čina.

Raspust muža sa ženom, koji je bio do sad u našoj zemlji uobičajen, nema po danas više nikakova, osim onoga, kojeg po nuždi u nedostatcima ili pogriješkama muža ili žene naša pravoslavna istočna crkva dopušta.

Svaki Crnogorac i Brđanin, koji se po danas ženiti hoće, mora njegov mjestni svještenik na tri dana prije vjenčanja ispitati, da li je ona đevojka, koja mladoženju uzeti misli, sa mladoženjom zadovoljna jest ili nije, pak ako je oboje zadovoljno, onda da može vjenčati, ako li nijesu, da vjenčati ne smije; ako li sveštenik preko volje jednog ili drugog vjenča, taj će sveštenik biti odlučen od naše svete crkve: jer vjernik i vjernica, dok su još oboje vjereni, mogu se u svaka doba razdvojiti; ali kad se već jednom vjenčaju, više i ništa razdvojiti ne može do jedina smrt jednog ili drugog, ili samo one pričine, koje šestdeset sedmo pravilo ovog zakonika izgovara.

Koji bi čoek uzeo ženu iza živa muža ili bi urabio đevojku, koju mu ne budu đevojački roditelji ili svojta ili blizika đevojačka, dopuštila, koja živije roditelja nema po zakonu i običaju naše pravoslavne istočne vjere, takovi da se ima ćerat kako bezzakonik i grabitelj tuđe djece i da mu stana u našu zemlju nije; a njegovo imuće da se procijeni i razdijeli kako i onoga, koji samovoljno čoeka ubije.

Ako bi đevojka dobre volje bez znanja roditelja svoje pošla za momkom, to im se onda ne može ništa, jer i je sama ljubav vezala.

Ako bi se dogodilo da bi koji Crnogorac ili Brđanin đevojku ili udovicu osramotio, a ne bi je htio uzeti i s njom se vjenčati, taj da plati djetetu talijera sto i trideset s čime će se dijete podraniti moći, a kad poraste dijete, onda dobija i ono očinstvo kako i druga zakona djeca. Ako li uzme dijete k sebi, ne plaća ništa. A takovoj đevojci i udovici nema lijeka ničasova. Ako li bi bio oženjen, to da i on plati talijera sto i trideset i da bude zatvoren u tavnicu šest mjeseci i da se hrani hljebom i vodom, a drugim ničim.

Ako bi se dogodilo kojem Crnogorcu ili Brđaninu da mu žena njegova nije vjerna, pak ako bi svoju ženu uvatio u bludnosti, to mu se onda dopušta, da može i jedno i drugo ubiti; ako li bi ona pobjegla, to da joj stana u našu zemlju nije.

Ako bi se kadgođ dogodilo da bi žena kojim gođ načinom svojemu mužu o glavi radila i njega života lišiti tražila, ili bi ga kojim gođ načinom života lišila, dok se posvjedoči, takova se žena ima osuditi na smrt kako i drugi ubojica; samo žena ne može biti ubijena iz puške, jer je puška i strijeljanje samo za onoga, koji pušku nosi i puškom se brani.

Ako bi se dogodilo da bi koja udovica ili đevojka ili druga koja žena za pokriti svoju sramotu, zabludila da dijete zadavi, to se takova griješnica ima osuditi na smrt.

Ako bi bila mrzost i zao život među ženom i mužem i muž ne bi htio s njome živiti, to se onda mogu samo razstaviti ali ne razspustiti i onda je muž dužan ženu izdržavati, ali da se on ne može ženiti, niti ona udavati.

Ako li bi ova žena s mužom razstavljena nepristojno se vladala i prkos svojemu mužu činila, onda joj muž obustavlja izdržavanje i svaku pomoć, a ona neka živi kako zna.

Koja bi žena svojega muža krala, ta se ima prvi i drugi put kastigovati tavnicom, a treći put tjelesno kastigat i s mužom razpustiti, i, ona da se ne može udavati, a on da se može ženiti.

Koji se lupež poslije dana proglašenja ovog zakonika po treći put uvati u krađi, taj se ima osuditi na smrt.

Koji Crnogorac ili Brđanin ubije lupeža u krađi, dobija nagrade dvadeset talijera; ali opet da se svaki uzme na um da pravoga čoeka ne ubije, jer će za njega kako ubojica sudu odgovarati.

Koja se lupežtina nađe od prijed no što je ovaj Zakonik proglašen, to da se ta lupežtina kako i troškovi oko nje učinjeni plati, a što bi se učinilo poslije proglašenja ovog zakonika, to da se ima svaki lupež za svaku pokrađu batinama kastigat. Za lupežtine određuje se tjelesni kastig ovako: Koji lupež ukrade Crnogorcu ili Brđaninu oružje, batina stotinu; za konja ili vola malog ili velikog batina pedeset; za jedno ulište čela isto koliko i za jedno govedo kastig osuditi; za brava malog ili velikog batina dvadeset; za pokrađu iz kuće ili iz obora i ostale različite lupežtine od najmanje stvari do brava batina dvadeset.

Ovo se razumije za svaku pokrađu iz kuće ukradenu i ponešenu, ne spominjujući dijete ludo, koje bi što od djetinjske ludosti učinilo, ili drugo čeljade, koje nema čiste svijesti i pameti.

Koji bi se lupež uvatio da crkvu krade, taj će i ne pazeći na to, da li je još kad krao, ili sudu griješio, biti na smrt osuđen.

Koji bi zemaljsku džebanu krao, odma prvi put, dok se uvati da krade, ima se na smrt osuditi; isto će tako biti i svaki drugi kastigat, koji bi se usudio javno ili potajno zemaljsku džebanu grabiti.

Kad bi koja mala ili golema šteta od pohare žita, sijena, vinograda, bostana, zgrade, razsadnika ili kojemu drago stvari u koje pleme neotice učinjeno dogodila se, to ostaje glavaru i kmetovima od sela ili od plemena da procijene i da čine poharniku neku štetu bez svakog odmicanja plati; ako li bi silom i zadoricom navalice poharao, takvoga sudu prijaviti, da bude kastigat kako što četrdeset drugo pravilo izgovara.

Ako li lupež pogine ili se rani idući u krađu, za njega da pogovara nije, budući je saglasno rečeno da ga sva zemlja bije jednako kako i rukostavnika.

Pazari imaju biti mirni, da može svaki kupovati i prodavati što mu treba; koji li bi smutnju na pazarima činio, takovi se ima globiti sa dvadeset talijera ili kastigat tavnicom.

Koji bi Crnogorac ili Brđanin pred crkvom smutnju ili svađu ili druge česove nepristojnosti činio, takovi se ima globiti sa dvadeset i pet talijera ili kastigat tavnicom.

Potvaranja na pravoga čoeka biće najstrožije kastigana i ni jedno opadanje ne smije se prije osuditi, nego što bi se osvjedočilo i po nuždi od jednog dostavjernog čoeka ili od više ljudi, koji nijesu od prije sudu griješili, ako li su griješili, ne mogu pravog povjerenja kod suda imati, dok se sa dostavjernima svjedocima ne dokaže. Ako li oni, koji opada, ne dokaže, da je ono istina, što je on kazao i za čim bi onog obtužio, to da onda ovog opadnika sud onako osudi i kastiguje, kao što bi onog obtuženog osudio i kastigao, kad bi kriv bio. Najposlije ostaje da jedan i drugi nađu za sebe četir poštena čoeka, koji će se zakleti; koji li uzima više poštenije ljudi, da se za njega zakunu, onaj dobija razlog i pravicu.

Poslužbica krstnog imena i torbice po danas više biti ne smije, budući da takovom poslužbicom ljudi samo svoje imuće razsipaju, pak postaju siromasi; koji li ovo ne posluša, već bi preko ovog zakonog postanovlenija činio, taj će biti oglobljen sa talijera dva ili kastigat tavnicom. Dosta je da se po našem srbskom običaju slavi krstno ime kao uspomena prađedovskog krštenja.

Dosadnji običaj da ljudi i žene za mrtvijema šišaju perčine, po obrazu grebu, te nagrđeni dulj vremena ostajum po danas se zabranjuje svakom Crnogorcu ili Brđaninu i koji bi preko ove zabrane činio, biće oglobljen prvi put sa dva cekina. Ovo se razumije kako za muške tako i za ženske, koji bi se po danas grebsti i perčin šišati usudio.

Koji Crnogorac ili Brđanin po danas hoće da daje novce na dobit, taj mora napraviti knjigu i to pred dva svjedoka, da se zna koliko je asprih onome na dobit dao; ako li ne bi pravili knjigu, onda će oni, koji uzimlje aspre na dobit, dati po vrijednosti zalogu; ali se ne smije veća dobit od dvadeset dinara na talijer uzeti; koji li bi veću dobit uzeo, uzeće mu se sva ona glavnica, koju bi na dobit dao i ta glavnica ima se kako i druga globa staviti u obštu narodnu kasu.

Uskok svaki dok stupi u našu slobodnu zemlju po zavjetu svetog Petra bivšeg Gospodara crnogorskog, bezbjedan je i ne smije mu niko ništa krivo činiti, kad se on pošteno i po našemu zemaljskome zakoniku vlada i upravlja, kojeg pravicu uživa isto kako i svaki naš brat Crnogorac i Brđanin; za svaku pak sagrijehu sudiće se i uskoku kako što ovaj zakonik izgovara.

I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedine srbske i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne istočne, to opet svaki inoplemenik i inovjerac može slobodno živiti i onu slobodu i onu našu domaću pravicu uživati kako i svaki Crnogorac i Brđanin što uživa.

Ako bi se koje prestuplenije u piću učinilo, to će se u polovinu kastigat kao onome trijeznome; ali ako bi na svom mrznom to prestuplenije i sagrijehu učinio, biće po glasu zakonika kako i oni trijezni kastigat.

Koji bi se Crnogorac ili Brđanin usudio domaću poklič činiti, pak ako bi iz te pokliči bio pokolj i mrtvije bi glava ostalo, onda se oni koji je klikova, ima osuditi na smrt; a oni, koji bi pomagali, da se globe po deset talijera; ako li ne bi bilo zla ničesova iza ove pokliči, to onda da se oni globi sa dvadeset talijera, koji poklič viče.

Oni, koji sagriješe da budu osuđeni da stoje u tavnicu zatvoreni, upotrebiće se na pravlenje putova ili na koji drugi posao, koji će već mjestna vlast odrediti.

Sve ovo višestavljeno u devedeset i pet pravila na današnji dan svetog velikomučenika i pobjedonosca Georgija jedinodušno u saborno sa svijema glavarima zemaljskijema, koji smo se svi na današnji dan na Cetinje u glavno mjesto od sve Crnegore i Brda sabrali, potvrdismo i zakletvu na krst častni i sveto jevanđelje učinismo, da ćemo ovaj zakonik čuvati i po njemu se vladati i suditi; koji li se po danas ovog držao ne bi, toga predajemo vječnome prokletstvu kako protivnika i zlođiju našemu otečestvu.

Na Cetinje 23 Aprila 1855 goda od rođenja Hristova

Knjaz Crnogorski i Brdski

Danil s. r.