 |
 |
|
 |
 |
|
 |
 |
|
|
|
|||||||
 |
 |
  |
 |
     |
Kralj Nikola Petrović Njegoš
RODOLjUBIVA POEZIJA
Na grobu Petra II Petrovića Njegoša
Vojvodi
Srpskoj vili
Pjesma svetom Savi
Olivera
NA GROBU PETRA II PETROVIĆA NjEGOŠA
Pun štovanja i gordosti
tvoj vječiti dom polazim,
da junačke tvoje kosti
jednom vrelom suzom skvasim.
Užasna je samost mukla,
što ostatke tvoje grli,
sveta me je želja vukla
a.m' na brijeg ovaj vrli,
po kojem se vile kriju,
i s kojeg si polet dava'
put nebesa, tvom geniju,
kad si "Luču" sačinjava'.
Iz gvozdene primih ruke
ostavljenu vladu meni,
punu truda, punu muke;
zahvalit' ti dođoh sjeni, -
no nasljedstvo pjesmotvorstva
tajne knjige još mi treba;
puna li je blagorodstva -
spustij mi je, striko, s neba!
Na Lovćenu, maja 1863.
Što govoriš, vojevodo,
da pričuvam moju glavu,
i da malo ja je sklonim,
za stečenu moju slavu!
A što bi mi rekli ljudi!?
- "Knjaz Nikola sad se čuva
u najljepše doba borbe,
kad gram ruski Balkan gruva!".
Narod, veliš, potrebuje
mog života, moga rada!
- "Pričuvaj se, Gospodaru,
pričuvaj se malo sada!"
E baš sada ko se čuva,
taj narodu vr'jedan nije;
kud bi ponos moj se dio,
momak, a knjaz da se krije!?
A Božja ti vjera, neću:
što će biti, neka bude!
Mjesto mi je, vojevodo,
međ' junake i međ' ljude!
Vjeran mjestu tom sam bio,
kuće mi ga glas nalaže!
Sa Mirkovim zavjetom se
moj postupak u boj slaže!
A u dio meni pade
junacima da sam glava;
za' je zaklon, moj sokole,
zaklon za' je - stara slava!
Kad pomislim na orlove,
ja koje sam predvodio,
sama misa' - čuvati se -
od nje bih se zastidio! ...
Danas rate dva naroda,
dvije vjere i dva cara;
meni treba da predstavim
crnogorskog gospodara!
Ma šta god se dogodilo,
tebi hvala kao ocu!
Ja ću mnogo još živjeti -
bog pomaže pregaocu!
Pa i da bih poginuo -
veseo sam, hvala nebu;
napio bih pokajnicam',
opijelu i pogrebu!
Ideja će ostat' moja.
Ja okupljam narod mili;
sve čeljade po čeljade
nadmoćnijoj grabim sili!
Narod će se moj sastavit':
svoj u svome doma biti,
slavan, srećan; - njega više
niko neće predobiti!
Svega će se opomenut',
iskustvo je strogo bilo; -
Srbin neće već nikada
svoje srpsko lomit' krilo!
Veselo ću tad umr'jeti
znaj - jer neba svrh visina
moć' ću čuti blagoslove
mog naroda, moga sina!
20. oktobra 1877.
Posestrimo Ravijojlo,
srpska vilo vračarice,
Durmitora, Lovćen', Koma,
o vječita domaćice,
pozdravljam te iz Pariza
željno kao starog druga;
žalim ti se - srce moje
da nas mori strah i tuga:
knjaginja je oboljela,
l'ječnici joj ne pomažu,
ovdje nema l'jeka, bilja
da j' isprave i pomažu,
no na laka daj se krila,
živo s' trgni po gorama,
cv'jeće, bilje naše beri
i zalij' ga sa suzama
da mi ovdje stigne svježe;
čarovitom njinom moći
knjaginjino, ja se nadam,
na bolje će zdravlje poći.
Nego nemoj zakasniti,
žalosnog me ražaliti,
a u času ovom, nemoj,
surevnjiva, vilo, biti;
jer znam divno spram knjaginje
zavidljiva da si bila,
što čar njena tvoje čari
dosada je zasjenila.
Al' te kumim, ne oklevaj!
Slaviće te srpska braća,
ako bilje hitro spremiš -
bilje koje život vraća.
A ako ga ne opraviš,
štetu ću ti učiniti,
strune ću ti na guslama
i gudalo polomiti;
već ti nikad pjevat' neću,
ni moj glas se gorom čuti,
mukom ću ti, b'jela vilo,
zauvijek umuknuti!
Pariz, 21. maja 1891.
U svom dvoru na Ribnici
podranio kralj Nemanja,
star i brižan, a životom
rđavoga odvek stanja
podranio, sluge zove;
zove sluge i dvorjane
prije sunca da na noge
kao i on svak ustane.
Dvor je kraljev u zabuni,
u nj najljepšeg nema člana,
koji ga je ukrasiva'
nekoliko prije dana.
Kralj, kraljica, Vuk i Stefan
i dvorjani svi ustali;
prošlu noć su i dan pošli
u brigama isplakali.
Knjaza Rastka nigdje nema,
- ka' progutan zemljom da je -
gdje je poša' kud se dio,
dosad niko ne doznaje.
Nije li ga progutao
val Morače il' Ribnice,
na čamčiću loveć' ribu
ispod grada i Gorice?!
Jesu li ga zvjerad u lov
rastrgnula u planine,
kada se je za srnama
gorom peo uz visine?
Da l' je žrtvom zlikovaca
knjaz lijepi gdje panuo?
Hvala Bogu, gdje će biti
mlad kraljević izdahnuo?!
Svak se pita, svako zebe,
na nesreću svako sluti,
a kraljevski par i kuću
prevelika žalost muti ...
Gdje je onaj divni momak,
ka' zvijezda što ježđaše
Ćemovskijem na svom hatu,
i ka' soko letijaše?
Gdje je onaj zor mladosni
s bujnom svojom okolinom;
kuda zađe sjajni vitez
iz vlastele sa družinom?
Njemilo je zam'jenilo
pjesmu, svirku, smijeh, šale;
crne slutnje na dvor kraljev
nenadno su eto pale ...
Svako traži, raspituje
gdje je Rastko? - Rastka nije;
da l' ga živa ili mrtva
ko god, možda, gdje god krije?
U njegovim odajama
predstavlja se na pogledu
sve na mjestu, stvari sve su
i u dobrom sve je redu,
knjige, str'jela, mač i koplje
i od'jelo i štit tu je;
u podrumu zorni hat mu
kopa nogom, podvriskuje ...
Mnogobrojne sluge mu se
s pažljivošću raspituju,
al' ne znaju ništa reći,
nego gorko jadikuju ...
Jedan samo od njih sviju,
plakajući tužan reče
da je mladog knjaza Rastka
zastanuo jedno veče,
oblivena sa suzama,
pred ikonom na koljena
u molitvi strasnoj, vreloj,
čak do zemlje previjena
i riječi čuo ove:
"Oprosti mi, roditelju,
za odluku, sa kojom ću
nanijet' ti tugu velju,
i ti, majko, slatka majko,
i vi, braćo, obojica
oprostite, a tješite
milog oca sva trojica!
Roditeljski dom ostavljam
i knjaževska preimućstva;
drugom dvoru, drugoj kući
mene tajna vuku čuvstva!
Tamo nema bojnih sprava
od strijela i mačeva;
tamo oklop, srma, zlato
sa zidova ne ods'jeva ...
Tamo nema tamburica,
ni svirala na dohvatu;
pjevanije čut' tam' neću
ni glas mome dobrom hatu
Tamo mi je omiljena
duše moje vjerenica,
halak, pjesmu i oružje
ta ne voli sirotica ...
Ona hoće krotost srca,
mir i ljubav i samštinu
i molitvu, izrečenu
u pobožnost i tišinu.
Njoj je ime, sveto ime -
crkva, rajsko utočište;
ruku njenu, svetu ruku
moja duša danas ište.
Sveta crkvo, vjero sveta,
u tvome me primi krilu,
dragu Zetu, kraljevinu,
ti zaštiti moju milu;
u to ime prinosim ti
na žrtvenik mladost moju;
crkvo sveta, vjero sveta,
milost za rod prosim tvoju!
O Atonska Goro sveta,
mog spasenja Ararate,
nek' anđeli kroke moje
k tvojoj strani sjutra prate!"
Kad Nemanja ovo čuo
mutno mu se bistri lice,
pa će reći pred dvorjanstvom
i kraljevstva poglavice:
"Nije ljepše Bog mogao
nagraditi moje trude,
ni položaj stvoriti mi
zavidniji među ljude;
sam sam parče sve po parče
skuplja' ove kraljevine,
i podiga' pred svijetom
njezin ugled u visine ...
A Bog me je obdario
u mom domu sa tri sina;
jemstvo sreće u njih nać' će
kraljevstva mi veličina.
Dva će sabljo.m da ga brane,
a u savez treći s Bogom
kraljevsto mi opasati
s dobrim redom i sa slogom,
Slava tebi, bože sveti,
i ti, Rastko, slavan bio
kraljevstvo mi i sam sebe
uzvisio, proslavio!"
Suza topla iza toga
kraljevim se licem valja;
nije suza žalosnica,
koju oko lije kralja,
no je rosa od olaženstva,
što mu bornim licem teče,
jer jednoga svetitelja
u svojemu domu steče ...
Vratima je Smedereva
ispred sunca prvih zraka
izjahala na hatove
četa jedna od junaka.
Od kopalja i sabalja,
zlatnog ruha i rahtova,
posula se Smederevu
jasna sv'jetlost po zidova.
Tri stotine konjanika
podranilo putovati
put srećnoga Drenopolja;
sultanovi to su svati -
sinoć došli; kod staroga
knjaza bili na večeru,
a jutros mu odvedoše
krasnu kćerku Oliveru.
Niko svate ne isprati.
Grad je nijem, pjesme nije;
nad gradom se samo sjetno
alaj-barjak Đurđev vije.
Pod barjakom despot osta;
bez riječi sjedi, gleda,
dok svatova zorna četa
ne iščeznu iz dogleda,
pa ka' ranjen lav će jeknut'
sa vrh grada, skraj barjaka,
glasom koga pojačava
roditelja tuga jaka:
"Oh, gdje će mi d'jete moje,
kuda pođe, bože sveti,
zar se smije ocu kćerca
ugrabiti i oteti?
O gospode, ako te je,
vidi je li pravo ovo?
Jest, ka' nije, babo mi ga
zaslužio na Kosovo.
Oh, izda' je gospodara,
izdao je otadžbinu,
pak trag mu je dočekao
sram ovakvi i sudbinu.
Grozno plaćam grijeh oca,
na moj dom se pravda sveti,
čim mi sultan Oliveru
može povest i oteti.
Olivero, što dočekah!
Olivero, srce moje,
da se tužno tvoji dani
u haremu turskom broje!
O kako bih srećan bio
da sam tebe udomio
za vladara ili knjaza,
koji bi ti mio bio,
u hrišćanskom kakvom dvoru,
gdje stidljivost i red vlada
a ti ode u haremu
pod nasiljem gdje čast pada.
Što je žena na te strane,
žena jednog turskog cara?
Roblje to je dovedeno
u krevet mu sa pazara.
Bez por'jekla, ka' živinče,
bez zanosnog ideala,
u žile se čije nije
krv plemićka zaigrala.
Tamo moja Olivera
broj robinja umnožiće,
i princeza tamo srpska
ka' robinja druga biće.
Kuku, čedo, grdno li je
za Srbiju i za mene,
da ti mladoj život tamo
u haremu turskom vene.
Iz sredine naroda te
osvojenog sultan uze,
ne moga te Srbin branit',
a ja evo ronim suze
od sramote i od jada.
Boga moleć' da me nije,
čim ostarah i ostadoh
i bez tebe i Srbije.
O gospode, tugu moju
i sram srpski što će sprati,
kad morasmo odivu nam
nevjernome caru dati!
Ti, Dunave, vodo hladna,
što bedem mi grada miješ,
s bojom tvojom plavom mene
ti ne tješiš, no se smiješ
i rugaš se mlakavosti
srca moga, mojoj moći,
gdje ne mogu ni narodu,
ni djetetu svom pomoći,
Kletvo stroga, suminuj me,
stara kletvo, kletvo stroga,
ja i srpski narod sa mnom
već ispismo srdžbu Boga
za grehove počinjene
za potomstva, za neslogu,
da zar Srbu Srb doskoči,
zašto, rašta, vaj po Bogu?!
O gospode, u kojega
mi imamo tvrdu vjeru;
za potonju žrtvu primi
kajanja nam — Oliveru!"
[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /