Epska poezija Crne Gore

SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA

Knjigu piše Đoko Maloviću,
silan Đoko s kamenijeh Duži,
pa je posla Gacku i Lipniku
Smail-agi na bijele ruke:
"Čuj me, aga, gazi Smail-aga,
jesi l' čuo, jesi l' razumio:
odmetnu se raja po Drobnjaku,
nedadu ti groša ni harača,
ni ikakva trećeleva carskog,
a ne dadu zijameta tvoga;
glavari ti o nevjeri rade,
a najprvi Cerović Novica,
od Sirovca Petar Kršikapa,
od Malinska Damjanović. Mirko,
Amza Tomić od sela Previša,
od Petnice Karadžiću Šujo,
od Pošćenja Bašov Milutine
i sa njime pope Goloviću,
koji pero drži u rukama,
sitne knjige na Cetinje sprema,
te on tebe panjka u vladike;
Đurđić Joko s Komarnice ravne
i Gavrilo Šibajlija stari, -
te ti, aga, o nevjeri rade
kako će ti pogubiti glavu.
Još ću ti se, aga jadovati
i velike jade iskaživat
za Novicu, za krvnika tvoga,
što se tvome jadu domislio:
otišao vrelu i Cetinju
kod vladike, kralja cetinjskoga,
on je tebe davu učinio
i ovako njemu govorio:
"Viđi zulum, sa Cetinja kralju,
od zuluma i od zulumćara,
od Turčina Čengić-Smail-age!
Mi od njega živjet ne moremo,
po Drobnjaku velik zulum radi:
kad dolazi da kupi harače,
on dovodi trista haračlija,
uzima nam krave i volove
Smail-aga nama od poreza,
i goni ih Gacku i Lipniku.
Te bi jade raja oprostila,
no ne može jade oprostiti:
Smail-aga ode, Rusto dođe
i dovodi trista kesedžija,
po Drobnjaku više jade radi,
kolje nama krave i volove
i debele ovce i ovnove
i to bismo s jadom podnosili,
što se Rusto asi učinio:
sad nam ište lijepe đevojke
al' nevjeste skoro dovedene;
to ne može raja podnositi,
na ovakvi zulum obiknuti.
Viđi zulum, sa Cetinja kralju!"
Kad vladika bješe razumio
što govori Cerović Novica,
Novici je tako besjedio:
"A Novica, moja uzdanice,
mogu li se pouzdati u te
da ubiješ Čengić-Smail-agu
i njegovu da izgubiš glavu?
Znaš, Novica, nije bilo davno:
kad izide na Grahovo vojska,
a pred vojskom bijahu Čengići,
da private pitomo Grahovo,
mene knjiga od vojvode dođe,
od vojvode Dakova Jakova,
da mu dajem indat u Grahovo,
da Grahovo branim od Turaka,
a ja poslah moje Crnogorce
a pred njima braću Petroviće,
a pred svijem Stanova Stefana,
te odoše pitomu Grahovu.
Kad dođoše na Grahovo s vojskom
kod vojvode Dakova Jakova,
a bog ubi Dakova Jakova,
te on srete crnogorsku vojsku
a pred njome moje Petroviće,
pa iznese žeženu rakiju,
te opoji moje Crnogorce,
pa u Turke juriš učiniše,
i u vojsku tursku ogreznuše,
te ih silni Turci opkoliše,
isjekoše moje Petroviće
i ostale mlade Crnogorce.
Tade su mi oči izvadili
i u srcu ranu napravili;
kako mi ih tade isjekoše,
i danas mi stoji rana ljuta
na Turčina Čengić-Smail-agu.
Ja u tome sitne knjige pisah
na glavare niz Hercegovinu
ne bi li se Srbin namjerio
ko bi braću moju osvetio
na Turčina Čengić-Smail-agi,
ne nađe se dobroga junaka; -
a, Novica, ako boga znadeš,
nejli mene osvetiti, sine!
A evo ti božju vjeru davam,
čestita bih tebe učinio
dok je traga i koljena moga."
Kad Novica razumje vladiku,
on je njemu tako govorio:
"Al" ću svoju glavu izgubiti
al' aginu donijeti ođe
i osvetit tvoje Petroviće!" -
Sve to kaza Đoko Maloviću
a Turčinu Čengić-Smail-agi:
"Istina je, Čengić-Smail-aga,
to je amo svekoliko bilo,
sad te hoću, aga, sjetovati:
kupi vojsku, hajde u Drobnjake,
da Drobnjake tevtiš učinimo
i uzmemo groše i harače!
Teke ću te aga sjetovati,
nemoj kupit kalabaluk vojske,
nego samo trista haračlija,
kojijeh je raja obiknula:
od tog raja uspregnuti neće,
no će k tebe raja pohitati
i donijet groše i harače;
onda ćemo lako za glavare.''
Kada agi sitna knjiga dođe
i kad viđe što mu Đoko piše,
misli aga što će od života;
sve mislio, na jednu smislio,
pa šarenu knjigu načinio,
načinio, pa je opravio
na Turčina Stočević-vezira:
"Jesi l' čuo, Stočević-vezire,
jesi l' čuo, jesi l' razumio
koji su se jadi načinjeli
u Drobnjaku, u plemenu jaku:
e se raja asi učinjela,
ne dadu mi groša ni harača?
Pa mi Đoko Maloviću kaže
da povedem haračlije Turke,
samo moje trista haračlija;
pa ne smijem inokosan poći
pr'o prostrane Pive kalovite.
Kad ja Pivu kalovitu pređem,
te ja dođem u pleme Drobnjake,
Drobnjaci su krvavi junaci,
pa ne žale za zlo dati blago,
šarene će knjige opraviti,
sitne knjige na pivske glavare,
veliko im mito obećati,
pivsku raju dići na oružje.
Oni će mi s pleći udariti
za drobnjačko nečestito blago,
a Drobnjaci sprijed dočekati,
pa se bojim, izgubiću glavu.
No te molim kako starijega:
pošlji tvoga sina Miralaja,
oko njega šest stotin' Turaka,
neka ide Gacku i Lipniku,
i daću ti božju vjeru tvrdu,
voditi ga u Drobnjake neću,
no g ostavit Gacku i Lipniku,
nek na Gacku vlasi čuju vojsku;
to kad čuju od Pive glavari,
ne smiju se Vlasi prevariti
ni drobnjačko mito privatiti;
ja ću tada u Drobnjake poći."
Pa kad takvu knjigu opravio,
onu posla, opet drugu piše,
opravi je krvavu Nikšiću
na koljeno Ametu Bauku:
"Okupi mi žestoke građane,
pa ih vodi u pleme Drobnjake,
te uzapti sva sela drobnjačka
od Mokroga do Dobrijeh Sela,
eto mene s vojskom u Drobnjake, -
da nevjeru mene ne učine."
Onu posla, treću brže piše
krvavome Kolašinu gradu
na Stričinu begu Mušoviću:
"Jesi l' čuo Beže Mušoviću,
e se moja raja odmetnula,
pa ja odoh u Drobnjake s vojskom,
pa se bojim od njih prijevare,
nego kupi seratlije Turke.
Hajde brže u pleme Šarance,
te ustavi sva sela šaranska
dok Drobnjake tevtiš učinimo!"
Pa kad takve knjige razaslao,
malo sio pa otpočinuo.
Dok eto ti silna Miralaja,
Miralaja vezirova sina,
i dovede šest stotin' Turaka.
Kad ga viđe gazi Smail-aga,
pod kulu je njega namjestio,
pa okupi trista haračlija;
kad okupi trista haračlija,
on ustade na note junačke,
sablju paše, a brnjaša jaše,
a gavrana u povodu vodi.
Otole je aga okrenuo,
i prvi je konak učinio
na Smriječnu, selu malenome;
tu noćio, i divno mu bilo.
Pa kad svanu i ogrija sunce,
otole je okrenuo vojsku,
drugi konak na Bezuje dođe;
tu noćio, i divno mu bilo.
A kad svanu i ogrija sunce,
otole je preturio vojsku
pro Dragalja, zelene planine;
dođe aga na kamene Duži,
tu ga viđe Đoko Maloviću,
pa on srete agu Smail-agu,
vodi agu na bijelu kulu;
druga vojska tabor učinila
na livadu pred Đokovu kulu.
Pošto Turci konak učinili,
to se čulo u pleme Drobnjake
đe je aga na Duži došao,
i to čuo Karadžiću Šujo,
pa je jedva noćcu pretrajao,
pa kako je zoru opazio,
tad vojvoda posjede dorina,
oćera ga na kamene Duži;
a kad dođe na kamene Duži,
dogna konja do Đokove kule,
ode slušat što besjedi Đoko,
što besjedi i aga i Đoko.
Aga pita Malovića Đoka:
"Sad što ć.emo, Maloviću Đoko.
sad što ćemo, Đoko, od Drobnjaka?"
A Đoko ga stade sjetovati:
"Čuješ mene, gazi Smail-aga,
ti ako ćeš mene poslušati,
ti uvati Cerović-Novicu,
te Novicu na kolac udari,
pa uvati Karadžića Šuja,
te vojvodu Šuja ti objesi,
a uvati popa Golovića,
te mu odbij od rbata meso
i desnu mu odsijeci ruku,
da ne piše knjige na Cetinje
a ostale drobnjačke glavare
pod žestoku globu ti udari,
i ti uzmi blago u Drobnjaka;
tade će nam sirotinja doći
i donijet groše i harače."
To veljaše Đoko Maloviću,
a to čuo Karadžiću Šujo,
pa odsjede od dorata svoga,
pa srdito na kulu izide
pred odaju đe aga sjeđaše,
nogom desnom vrata otvorio.
pa aginu ruku poljubio;
a aga mu govorit otide:
"Đe si, Šujo, očigledna kurvo,
koji meni o nevjeri radiš
i odmećeš raju u kaure?"
A Šujo mu govorit otide:
"Čuj me, aga, gazi Smail-aga:
ja nijesam očigledna kurva.
no je Đoko očigledna kurva,
što te laže, te ti blago mami,
panjka raju svome gospodaru."
A reče mu aga Smail-aga:
"Kad nijesi očigledna kurva,
kamo tebe Cerović Novica?"
A reče mu Karadžiću Šujo:
"Eno, aga, Cerović-Novice
U Tušimnju, na bijelu kulu,
iskuplja ti porez od Tušimnje;
i čuješ li što ću govoriti:
đe rečemo, Novica će doći,
i kad bi te za to prevario,
nemoj mene ništa vjerovati."
Tade poče gazi Smail-aga:
"Nek Novica na Pošćenje dođe!"
Tade reče vojevoda Šujo:
"Daj mi, aga, izuna tvojega
da ja pođem u Petnicu kuli,
da ti, aga, konak siguravam!"
A aga mu izun darovao.
Ode Šujo u Petnicu kuli;
kako dođe na bijelu kulu,
sitnu knjigu na koljenu piše,
opravi je Cerović-Novici,
sve mu kaza što je i kako je,
i kako se agi zatekao:
"No, Novica, moj brate milosni,
hajde brže u pleme Drobnjak
nećemo li agu prevariti,
ne bismo li agu pogubili;
kad mi ne bi doša u Drobnjak
ti moj brate, Cerović. Novic,
ne bi mene aga vjerovao,
no bi mene pogubio glavu."
Kad Novici sitna knjiga dođe
brže zovnu bratučeda svoga,
bratučeda Cerović-Sekula:
"Bratučede, Cerović-Sekule,
da idemo u pleme Drobnjake!"
Posluša ga Cerović-Sekule,
pa pođoše oba u Drobnjake.
Kad. dođoše u pleme Drobnja!
tu nađoše Karadžića Šuja,
sjedi Šujo na kamen studeni,
pa on grozne suze prolijeva,
Novica mu božju pomoć viknu,
a Šujo mu s plačem privatiio,
a pita ga Cerović Novica:
"Što je, Šujo, na zlo udario?"
"Ne pitaj me, Cerović-Novica!
Smail-aga na Pošćenje dođe,
i velik nam zulum učinio:
uvati nam popa Golovića,
te m' udari stotinu toljaga,
na muke je njega udario;
sad što ćemo od života svoga?"
Tada reče Cerović Novica:
"Dobro ćemo, vojevoda Šujo!
Voliji sam muški umrijeti
no veliki zulum podnositi,
kunem ti se, a vjeru ti davam,
ja ću na njeg' pušku opaliti
da bih znao da ću poginuti,
nego hajde na noge lagane
da idemo agi na Pošćenje!"
Ustadoše i agi pođoše,
i odoše agi na Pošćenje;
tu vilene konje razjahaše,
konje daše Cerović-Sekuli,
oni idu agi pod čadorom,
Šujo agi poljubio ruku,
Novica se naljutio na njga,
ne šće agi da pristupi k ruci,
a aga mu ode besjediti:
"Samovoljni Cerović-Novica,
zašto si se naljutio na me,
te mi ne šće poljubiti ruku?"
A reče mu Cerović Novica:
"Čuješ mene, Čengić-Smail-aga:
zašto slušaš Malovića Đoka,
što za blago panjka sirotinju,
zato sam se naljutio na te!
Što namuči popa Golovića,
ti si mene žalost učinio!
I ti mene zoveš nevjernikom, -
ti si meni, aga, naredio
da ti kupim groše i harače
od Tušimnje, sela malenoga,
pa sam za te čuo u Drobnjake,
pa okupih juče Tušimnjane,
zaiskah im careve harače,
sirotinja blaga ne imaše,
dogonjaše krave i volove
i debele ovce i ovnove
da privatim njima od poreza,
ja ne mogah bez izuna tvoga,
a oni se naljutiše na me,
i na mene pušku okrenuše,
odista me ubiti hoćahu,
a ja sam im tako besjedio:
"Stante malo, moja braćo draga,
dok ja agu na Pošćenje pitam,
hoću li vi marve privatiti
da ja agi namirim harača?"
Evo tebe dođoh u Drobnjake
da te pitam, Čengić-Smail-aga,
hoću li im marve privatiti
da ja tebe namirim harača?"
A aga mu poče govoriti:
"Istina je, Cerović-Novica,
što god uzmeš tamo od poreza
primiće ti aga Smail-aga
i činiti pogovora neće."
Tade reče Cerović. Novica:
"Molim ti se kao starijemu
da podigneš haračlije Turke,
da ih vodim na Mletičak ravni
na zelenu Baru Zajovića.
Onđe ćete tabor učiniti;
a isturi po međama Turke
neka Turci pale kuburlije,
neka jeka ide kroz Uskoke
neka čuju momci od Uskoka,
od tebe se hoće prepanuti
i brže će porez iskupiti,
da ne idu Turci u Uskoke,
no će mene porez donijeti,
a ja tebe sjutra na Mletičak.
I evo ti dajem vjeru tvrdu,
sjutra ću ti na Mletičak doći
kako svane i ogrije sunce;
i kad bih te za to prevario,
onda mene posijeci glavu!"
A aga mu poče govoriti:
"A aferim, Cerović-Novica;
držaću te vjernoga glavara,
da pred tobom starijega nema
u Drobnjaku, u plemenu jaku,
nego hajde u Tušimnju kuli,
eto mene na Mletičak ravni,
doveče ću na konak panuti!"
Kad Novica začu lakrdiju,
on posjede vilena labuda,
pa oćera u Tušimnju kuli.
Kako dođe u Tušimnju kuli.
on ne gleda da kupi harače,
no šarenu knjigu opravio
na vojvodu Minu Radovića:
"Kupi meni silnovitu vojsku,
hajde brže u Tušimnju kuli,
da udarim Čengić-Smail-agi
neću li mu potubiti glavu,
da osvetim braću Petroviće
a da skinem zemlji zulumćara!''
Onu posla, drugu nakitio,
opravio Damjanović-Mirku:
"Okupi mi tridest Malinštang
hajde brže u Tušimnju kuli,
da na agu slavno udarimo
ne bismo li agu pogubili,
da osvetim braću Petroviće!"
Kad je takve knjige rasturio,
on okupi od Tušimnje momke
a pod svoju prebijelu kulu,
pa tu sjede, te je počinuo.
Dok eto ti Mine Radovića,
i za njime dođe silna vojska;
taman dođe Mina Radoviću,
dok eto ti Aleksića Mirka,
i za njime dođe nešto vojske, -
sastaše se pod bijelu kulu.
Taman soko okupio vojsku,
dok pukoše puške na Mletičak,
Smail-aga na Mletičak dođe,
i tu konak Turčin učinio
i na klance stavio pandure.
Dokle akšam pade na dolinu,
onda krenu Cerović Novica
uz Tušimnju od bijele kule,
pa on vodi vojsku na Slatinu,
tu veljaše niko ne viđaše,
al' tu bješe trideset Turaka
i pred njima Jelez buljubaša,
pa opazi Novičinu vojsku,
pa pod ruku pušku dovatio,
pa pobježe prijekijem putem,
pravo agi pod šatora dođe,
kako dođe, agi govorio:
"Silan aga, u zo čas ti bilo,
ti u zo čas vjerovao za se
mrku vlahu Cerović-Novici:
on ne kupi porez lo Tušimnji,
no okupi silovitu vojsku
i izvede na Slatinu ravnu,
ujutru će na te udariti,
i tvoju će otkinuti glavu
i sve tvoje Turke krdisati!"
I aga mu vjerovati šćaše,
ali silan Šujo ne davaše,
nego agi riječ govoraše:
"Vjeruj mene, aga gospodare,
Novica ti udariti neće,
no daj mene četr'est pandura,
da ja idem da ti stražu čuvam!
Onda reče Čengić Smail-aga:
"Bre makni se, Jelez buljubaša,
što mi panjkaš Cerović-Novicu?
Novica me prevariti neće.
Nego čuješ, vojevoda Šujo,
uzmi, Šujo, pedeset pandura
od Drobnjaka dobrijeh momaka!"
Šujo uze pedeset pandura
da on čuva na Slatinu stražu.
Kad izide na Slatinu Šujo,
onđe nađe Cerović-Novicu.
Kad se Srbi sastadoše onđe,
među sobom zbora učiniše:
"Kudar ćemo na njeg' udariti?"
Pa rekoše: "Da mu udarimo
sa Ivice, visoke planine."
Pa tudije vojsku povedoše.
Na Ivicu kad je izvedoše,
onđe viknu Cerović Novica:
"Stante, Srbi, da otpočinemo!"
Tu sjedoše i otpočinuše.
Pošto bjehu malo počinuli,
ustadoše na noge junačke,
pa pođoše na Mletičak ravni.
No bijaše aga uranio
i pod čador kafu prijario,
taman mrku kafu prijario,
dok grom puče, a sinuše munje.
To ne bjehu munje ni gromovi,
no to bješe Novičina vojska
pa na agu Srbi udariše,
pobiše se ognjem iz pušaka.
Kako Srbi na njih udariše
i po jednom puške isturiše,
tad za oštra gvožđa privatiše,
pa u Turke juriš učiniše.
Tu pogibe Čengić-Smail-aga,
ubi njega Cerović Novica,
a pos'ječe Damjanović Mirko,
i četrdest turskijeh begova
i drugijeh stotinu Turaka,
i stotinu konja ugrabiše,
poskidaše svijetlo oružje
i turačke sa ramena glave,
i veliki šićar zadobiše,
pa se Srbi zdravo povratiše,
pjevajući i puške mećući.
Ponesoše glavu sa Čengića
i ostale glave sa begova
cetinjskome kralju na Cetinje;
divno ih je kralju dočekao,
darovao Cerović-Novicu,
dade njemu medalju od zlata,
i suviše njega postavio,
postavi ga za prvog vojvodu,
i ovako njemu zafalio:
"Fala, sinko, Cerović-Novica!
Dok je roda i koljena moga,
držaću te kako svoju glavu."
Mirku dade od srme medalju
i ostalim što je za kojega.

[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /