Projekat Rastko Cetinje - Sveti Petar Cetinjski

Elektronska biblioteka kulture i tradicije Crne Gore

Sveti Petar Cetinjski

SINOVI IVANBEGOVI

Piju vino mladi Crnogorci
pred Kotorom, gradom latinskijem,
među njima Crnojević Ivo;
no kada se ponapiše vina
i junačka zbora nazboriše,
u to dođe soko tica siva
baš pred Kotor đe pijahu vino,
te se savi soko do Pazara.
Kad viđeše njega Crnogorci,
poskočiše na noge dugahne,
na šarke se puške opirahu,
te s pušakah put sokola skaču
ko će njega prvi uhvatiti.
No kad viđe soko tica siva
e se grabe mladi Crnogorci
ko će pređe njega uhvatiti,
prepade se, bi mu i nevolja,
da mu zlatna ne poskubu perja,
te se diže opet u oblake
i nadvisi grada od Kotora.
Kad to viđe Crnojević Ivo,
uboja se, čudit mu se nije,
da mu soko ne odskoči sivi
i u tuđe jato ne odleti,
pa razagna braću Crnogorce,
a raširi s plećah kabanicu
i poziva sivoga sokola.
Soko mu se savi na Pazaru
i pade mu na rame lijevo,
te mu knjigu ispod krila dava.
Al' ga pita Crnojević Ivo:
"Moj sokole, crni glasonoša,
da nijesi od Stambola grada,
od Stambola od Otmanovića?
Vidije li Stanišu mojega
i uz njega braću Crnogorce,
što su caru na vjeru otišli?
Je l' ih care divno dočekao
i lijepim darom darivao?
Hoće l' k nama brzo došetati?"
Tica krikom Ivu odgovara:
"Ja sam juče od kleta Stambola;
noćila sam noćas na Cetinju,
na Cetinju, na dvoru tvojemu,
kod Đorđija, kod tvojega sina;
kazaše mi da si pred Kotorom,
zato sam ti jutros doranila
i tanku ti knjigu donijela
od Staniše, od sina tvojeta."
No mu veli Crnojević Ivo:
"A boga ti, soko tica siva,
što mi kažeš za Stanišu moga?"
Soko njemu opet odgovara:
"Pred carom ti izide Staniša,
car iz prve zamoli Stanišu:
"Poturči se, Crnojević Stanko,
aja ću te pašom učiniti,
pašaluk ti Skenderiju dati!"
Al' Staniša caru odgovara:
"Ne bih ti se, care, poturčio
niti mojom vjerom prevrnuo
da mi dadeš tvojega prestola,
da mi dadeš dvanaest repovah
navezene dragijem kamenjem,
koje nosiš okolo turbana."
Car Staniši opet reče tvome:
"Čuj me dobro, Crnojević Stanko:
al' ćeš tvojom vjerom prevrnuti,
ali nećeš glave iznijeti
s nijednijem bratom Crnogorcem
iz mojega bijela Stambola!"
Stanko ti se tad na muke nađe:
bolje život i pašaluk turski
nego sablju i crna dželata; -
poturči se tvoj Staniša, Ivo!
Sultan gaje pašom učinio,
darova mu zemlju Skenderiju
i svu tvoju do mora državu."
Kad to začu Crnojević Ivo,
smrtno pade glavom na Pazaru,
te proklinje Otmanović cara:
"Avaj, care, ranah dopanuo,
živoga te Srbi rasparali,
sa tobom se ljudi podrugali,
Moskovi ti carstvo razorili!
Bud' li si mi poturčio sina -
jer mu dade za pašaluk kleti
moje zemlje i moje države,
jer mu đecu pokla, nečoeče?"
Kad viđeše braća Crnogorci,
dohvatiše Crnojević Iva,
pa ga vode polju na Cetinje.
Zatim vreme malo postojalo,
vreme malo za sedam godinah,
dok car uze Bagdat ukraj mora;
na Bagdat je i Stanko hodio
i trideset bratah izgubio;
i kad se je natrag povratio,
tada pođe izać pred sultana,
na sultanu progovara Stanko:
"Sultan-care, mili gospodare,
znaš li, care, što si obećao
kada si me vjerom oskvrnuo?
Sad ispuni, vrijemeje došlo,
ali ću se opet pokrstiti
i katil se tebe učiniti,
ka što tije Musa i Primorje
Jal' Kraljević u Prilipa grada."
Tada care na noge skočio,
pa mu dade bijela fermana,
i dade mu braću poturčenu
i sa braćom vojske nekoliko.
Glas dopade Crnojević Đuru
na Cetinje pred bijelom crkvom
(baš kad baba kopaše Ivana)
da Staniša ide od Stambola
da mu uzmu babovu državu.
Davno bilo kad s' o tom zborilo:
misli Đuro zaboravilo se;
no kad nove i nesrećne glase
razumio i u dvor primio,
trostruke ga suze popadoše;
pa on odma mnoge knjige piše
i šalje ih po svoj Gori Crnoj.
S njima skupi braću Crnogorce,
pred svijema glas i knjigu čita,
Crnogorce na iskupu pita:
"A što ćemo sada, Crnogorci,
od Stanice i braće ostale,
što su ni se, braćo poturčili?
Evo na nas idu s silnom vojskom,
da nas turče i mukama muče!
A da oće s mirom braća doći,
mi bismo ih, braćo, prihvatili,
kako svoju braću zagrlili;
bratje mio koje vjere bio
kada bratski čini i postupa;
ali oni bratski s nama neće,
već krvnički, po turskom načinu!
No što ćemo, ako boga znate?
Ja sam brata u knjigi kumio
da se prođe sile i vojštenja,
a da dođe na mjesto babovo:
ja ću mu se s mjesta ukloniti,
to sam voli no mu krv popiti;
al' se ne će bez đavola proći!"
Crnogorci svi iz glasa viču:
"Ko đavola traži, i naša ga!
Mi smo vojska tebe, gospodaru,
čuvaj nama obraz i poštenje
da te naše ne raznesu str'jele
i zeleni ne zdrobe paloši!"
Kad to začu Crnojević Đuro,
on pokliče braću Crnogorce
i otide ravnu Lješkopolju.
Tu se dvije vojske sastadoše,
ubiše se bojem žestokijem.
Tu je Đuro Stanka predobio,
mnogo njemu vojske pogubio,
zarobio mlade Crnogorce
što se bjehu poturčili s Stankom, -
naseli ih na njih otačastvo.
Stanko bježi Skadru bijelome,
u nj ne daju skadarska gospoda,
već ga gone selu u Bušate,
te mi svoje nagrdi prezime:
od plemena slavnog Crnovića
pozva sebe Bušatlijom Stanko!
Po dobiću Đuro knjigu piše,
s knjigom šalje svoje poklisare
pravo Turskoj u Otmanovića:
"Slušaj, care, ne čuli te doma:
kad si moga više učiniti,
njemu sreću bolju darovati -
ravnu Bosnu jal' Hercegovinu;
no si posla njega na Cetinje,
na stolicu oca njegovoga;
u nju, znadi, Turčin sjest' ne može,
jerje brane ljuti Crnogorci,
kojeno si vjerom prevario
kad si njinu braću poturčio;
sa tijem si vjeru izgubio,
da je nikad u tebe nemaju
doklen traješ u Stambola tvoga,
a i oni u Gorici Crnoj!
Posad nikad biti ne možemo
umirnici niti uvjernici,
jere vjere nije u nevjere, -
mi smo vjera, a ti si nevjera.
Ako posad bolji ne uzbudeš,
ubili te bog i božja vjera!"