Sveti Petar Cetinjski

SRPSKO BADNjI VEČE

Sabor čini hadži-pope Jovo,
na sabor je Zetu okupio,
pa pošto je Zetu okupio,
ovakoje pope besjedio:
"O Zećani, jadna braćo draga,
što hoćemo od života svoga:
ne imamo crkve ni zakona!
no pogibe Lazar u Kosovo,
a kletizi priskočiše Turci,
razvališe crkve i oltare,
ogradiše sve turske munare!
No ja velim, moja braćo draga,
okupimo mi malo peškeša,
da idemo Skadru krvavome,
da molimo pašu zločesnoga
da ni dade tursku bujruntiju,
da bi malo crkve ogradili
da bi svoju vjeru pridržali!"
Sve Zećani kabul učiniše
i za pašu peškeš pripraviše;
pravo pošli Skadru bijelome,
te pred pašom žalbu učiniše.
A pošto je paša razumio,
peškeš prima, bujruntiju piše
da bi malo crkve ogradili
da zakone svoje pridržaju.
Pa otle se natrag povratiše,
dozivaše kamene majstore, -
on malo crkve ogradiše
i kamene platiše majstore,
na svoje ih dome otpratiše.
Ma govori hadži-pope Jovo:
"O Zećani, moja braćo draga,
evo b'jelu ogradismo crkvu;
što je fajde đe je ograđena -
ona nije bolja no pećina
teke nije osveštena crkva!
Neg' da opet peškeše kupimo,
da idemo Skadru na Bojanu
u našega paše opakoga,
da bi smo ga kako umolili,
eja bi ni hajtar učinio,
eja bi ni kako dopuštio
da idemo maloj Gori Crnoj,
na Cetinju vladici Danilu,
a da bismo njega umolili
da bi doša da ni svešta crkvu!"
Svi Zećani na to pristadoše,
te za pašu peškeš okupiše;
pak se diže hadži-pope Jovo,
s sobom uze tri četiri druga,
pođe opet Skadru prokletome;
tu pred pašu oni izlazahu,
pred njim plaču i mole se ljuto.
Peškeš prima, bujruntiju piše,
bujruntiju tako napravljaše,
u nju dobro pozdravlja vladiku:
"Čuj, vladiko, crni kaluđere,
ja ti paša tvrdu vjeru dajem,
dođ', vladiko, Zeti Zemlji ravnoj
da u Zetu sveštaš crkvu malu:
evo ti ja dajem na poklonu,
Zetu ravnu i Brda ostala,
dok im činiš crkovne načine
da ti daju što se pogodite!"
Otolen se natrag povratiše
i dođoše zdravo na dvorove,
Zećanima pravo kaževahu;
pa uzeše tenahnu đemiju,
te iđahu Blatom širokijem,
dok dođoše na Rijeku malu,
a s rijeke na Cetinje ravno,
te mu desnu poljubili ruku,
na ruke mu bujruntiju daju.
Kadje viđe vladika Danilo,
ovako im besjedi vladika:
"Pope Jovo, jadovna ti majka,
nije vjera tvrda u Omera!
Ma ću poći, da neću ni doći,
radi vjere i zakona svoga
dok ujutro zorica osvane!"
Onje svoje sluge dozivao,
ovako je njima besjedio:
"Hacarte mi dobra konja moga,
e ću odit put Rijeke male,
a s Rijeke Zeti zemlji ravnoj, -
bog da znade hoću l' igda doći!"
Sluge su mu konja opremile;
otole je put Rijeke poša,
a s Rijeke Zeti zemlji ravnoj;
u popa je konak učinio.
Sjutradan se Zeta okupila,
Zeta ravna i brda ostala,
i gizdava varoš Podgorica,
svak da gleda vladiku svojega.
Vladika im osveštava crkvu...
Al' ev', pobre, žalostivi glasi:
kleti Turci uhvatiše njega,
svezaše mu ruke naopako,
pa ga vode varoš Podgorici;
te mu ruke malo popuštaju,
u ruke mu stražev kolac daju
na koji ga misle udariti.
To kad viđe Zeta Zemlja ravna,
Zeta ravna i Brda ostala,
i gizdava varoš Podgorica,
zaplaka se malo i veliko,
pašu mole i kume ga ljuto;
"Nemoj, pašo, za boga jednoga,
nemoj, pašo, izgubit vladiku,
nemoj Zetu Zemlju otrovati,
e ti nigda ništa rodit neće,
a suviše izgubićeš vjeru;
no hodi ga brzi na otkupe,
uzmi blaga koliko ti drago!"
Pošto se je psetu dosadilo,
evo gaje vrga na otkupe,
tri hiljade žutoga dukata;
dvije daje vladika Danilo,
onu treću Zeta Zemlja ravna.
A kad viđe vladika Danilo
e ga stavi pašče na otkupe,
on napravi list knjige bijele,
pa je šalje maloj Gori Crnoj,
Crnogorcam', svojoj braći dragoj;
"Otkup'te me, ne držite ovđe,
prodajte krste i kandila,
i putire od suhoga zlata,
sve crkovno dajte za me blago,
a da bi me samo izbavili
iz nevolje, iz turskog sindžira!"
To kad čuše braća Crnogorci,
odmaha su blago sastavili,
s njime idu na Rijeku malu;
tu nađoše vladiku Danila,
sastaše se tuna s turcima,
blago daše, vladiku primiše,
vratiše se zdravo na Cetinje.
Tu vladika divno dočekuje
u manastir braću Crnogorce,
pak ovako zbore Crnogorci:
"Blago nama, naše sunce jarko,
kada ni te sreća iznijela,
kako šćasmo živjeti bez tebe!"
Te vladika njima odgovara:
"Kami vi je blago, Crnogorci,
jedan vama, a devet su mene,
tek se kleti umnožiše Turci, -
vladajte se, ne uzdajte s' u me;
ako mene poslušat nećete,
ja vi danas vjeru tvrdu dajem
već me ovde vidjeti nećete."
Svi mu oni tvrdu vjeru daju
da će oni poslušat vladiku.
"No ni kaži, mili gospodaru,
kako bismo sade učinjeli?"
"Ja ću vama kazat, braćo draga:
evo su se umnožili Turci
a u našoj maloj Gori Crnoj;
nekoliko neće biti doba,
a ludu će vašu turčit đecu
đe gledate vašijem očima,
da im ništa pomoći nećete!
Nego, jadna braćo Crnogorci,
među sobom vjeru uhvatite
za slobodu krvcu prolijevat,
za slobodu i za vjeru našu,
da s' branimo od nevjere turske:
pokoljimo Crnom Gorom Turke,
koji su se međ' nas uselili
na sramotu i na prijevaru!
branimo se, ne izdajimo se,
i bog će ni pomoć, ako bog da!
Ja ne žalim da ću poginuti
Crnogorci njemu vjeru daju,
vjeru daju i daju bjelegu,
bjelega je mratinske poglade,
tade s turcim, da zametnu kavgu.
Malo prođe, a poklade došle,
ne bi kavge ni svađe nikakve.
To kad viđe vladika Danilo,
poboja se da ga prevariše,
tere svoju slugu dozivaše,
odasla ga k vojvodi Batriću:
"Dođ, Batriću, s braćom tvojom dragom,
e imamo nešto razgovora!"
Batrić zove Marka i Miloša,
i Tomaša i brata Ivana,
svi pet poše k vladici Danilu.
Lijepo ih bane dočekiva,
pak im bane poučenja daje
što su naši stari učinjeli
i slobodu kako su čuvali
dok pogibe Lazar u Kosovu.
"...No kaž'te mi, o Martinovići,
kamo vaše vjere i amanti,
a koje ste sa mnom ogradili,
do pokladah kletvu učinili,
do pokladah zamatnuti kavgu?
Ev' poklade, ne bi drugog glasa,
jao lele, do žalosna glasa!"
Tada skoči vojvoda Batriću
te mu desnu poljubio ruku,
a ovako njemu besjedio:
"Ču li mene, mio gospodare:
ja se bojim i strah me je ljuto
ere te me izdat Crnogorci;
ja bih davno zametnuo kavgu,
no pet bratah što smo od Martina,
svi imamo našu djecu malu,
a i naše stare roditelje -
mili su ni ko caru carevi, -
hote ni ih poturčit, zanago;
pa te molim, dragi gospodaru,
nađ, im mjesto, pa ne žali naske!"
Vladika im za to odgovara:
"Slušaj mene, vojevoda Batro:
Crnogorci ako te izdadu,
biće oni đe i moja glava!"
Na to su se oni razdvojili,
među sobom savjet učinjeli.
Malo prođe, Badnji veče dođe,
stadoše se braća na večeru,
naložiše blažene palice,
badnjakove pak i badnjačice,
i uždiše voštanu svijeću,
pak se milu bogu pomoliše,
velikome Hristovu Roždenstvu,
da im vazda bude u pomoći;
još donese jednu čašu vina,
napijaju svi u slavu božu
i u slavu Hrista spasitelja;
tad sjedoše i povečeraše,
Pošto braća slatko večerala,
ovako im vojvoda zborio;
"Sad na noge, moja braćo draga,
prihvatite svijetlo oružje,
da idemo đe smo uglavili!"
Prihvatiše svijetlo oružje,
ni Inogor malo polje doše,
na bijelu kulu Mustafića:
tu bijahu pet Turakah bratah,
pet Alićah, sedam Mustafićah,
njih poklaše i trideset s njima.
Pa otole braća Martinići
zdravo pošli na Jabuku selo,
nešto Turak' i tu izgubili;
al' im viču dvoje đece turske,
oni viču da će s' pokrstiti;
ne šćeše ih braća izgubiti,
no ih vode vladici Danilu, -
vladika ih oba pokrstio.
Još otole s' braća podignula,
na Dubovik selo odlazila,
i tu neke pogubili Turke;
i tu vika jedno d'jete ludo
da se hoće pokrstit zanago;
tako su mu život oprostili,
no i njega vladici poveli, -
on ga krsti kako i ostale.
To sve bilo dok ogrija sunce,
ter osvanu Roždestvo Hristovo,
pak se braća natrag povratila,
a niz polje, niz Cetinje ravno,
šenluk čineć i veselje drago.
Glas dopade vladiku Danila,
donese ga jedno momče mlado;
"Muštuluk ti, dragi gospodare,
pogiboše crnogorski Turci,
a ostalim na strva se ne zna!"
Kad je bane glase razumio,
sam sobom je bane besjedio:
"Mili bože, na svemu ti hvala,
baš veselja što žuđeh odavna!"
U riječi u koju se nađe
on je svoje sluge sazivao,
žežejahu kratišne maškule,
ter činjahu radost i veselje.
A ev' idu pet Martinovićah
i s njima je Borilović Vuče,
krvavijeh do ramenah rukah!
Od veselja pak ih sreta bane;
ušetao u bijele crkve
te odstoji božu leturđiju,
pa izide iz bijele crkve,
daje njima piva ijestiva;
lijepo ih bane dočekiva,
jošt ih ljepše darom darivaše:
Batru daje konja ispod sebe,
a Ivanu dvije puške male,
daje Marku sablju na pojasu,
i Tomašu zlatnu perjanicu,
a Milošu tanku talijanku,
brešku pušku sitnoga džefera;
pak dariva Borilović Vuka,
i njem daje dvije puške male,
samokrese po od četir' rla,
a među njih merdžajli handžara,
nek dušmane sve kolje i para,
nek ih bije da ih nigđe nije,
ka mu braća, družina uzdana.
To sve bilo kad se i činilo;
pokojnijem duševno spasenje,
a živijem zdravlje i poštenje!

[ Projekat Rastko Cetinje | Promjena pisma | Pretraživanje | Mapa projekta | Kontakt | Pomoć ]
/ Projekat Rastko Beograd /