—
Mi že Sentandrejci —Atlantida
– Venclovićeva ćelija, gospođo Natalija, odletela je u vazduh – izjavio je g. Moler jednog dana.
Glavata Nata je skočila do prozora i pogled
ala u pravcu Saborne crkve.– Ne, ne, gospođo Natalija – smeškao se slikar. – To samo tako, na slici.
Zapalio je cigaretu i pokazao sliku. Venclović je podigao zidove i preostalo mu je da naslika daske za krov, kada su počele da kruže spletke da je on te ikone ukrao. Ogorčen zbog bede od lukave braće i među laživim društvom, obratio se Gospodu “Molitvom za oluju”.
Gospod je Venclovića poslušao, nastavio je g. Moler, i u preobražensku noć udario gromom u ćeliju.
– Iz prozorčeta šiknuo je plamen – pokazivao je g. Moler. – Zgrada se podigla i rasturila u vazduhu kao pečurka, osvetljena sopstvenom vatrom koja je halapljivo zalizivala nebeski svod, okovan zvezdama.
– Ju, bože – uhvatila se Glavata Nata za usnu. – Nije ostalo niš?
– Ništa. Ne ostade za njima ništa, gospođo Natalija. Letele su ikone i slike sa svetiteljima, sa večernjem na Staroj vodi i kolom oko lipe, s pevačkim horovima i tamburašima, a letele su i crkve naslikane na ikonama, kružili su zalutali tornjevi, otkinuti portali i odvaljene fasade, a zvona su lebdela poput praznih nebeskih šešira i brujala ludo kako ih je vetar ljuljao.
Te noći Glavata Nata je sanjala da je dospela u Raj. Jedva je čekala da sutradan ispriča g. Moleru. O mamurnom sv. Petru govorila je sramežljivo, ali se oduševljavala srdačnim prijemom.
– Imam gore svoju stolicu ko u crkvi – rekla je ponosno.
– Ovako nešto? – otvorio je g. Moler ekran na “Atlantidi na kojem su rajski Sentandrejci gledali prenos pozorišne predstave o eksploziji Venclovićeve ćelije.
Glavata Nata je videla dva neba, jedno gornje na kojem su letele ikone i crkve, i jedno drugo dole u pučini reke, ali drugačije od onog iznad nje.
Na Dunavu lebdela su naličja ikona sa nebesa.
Na slici sve je bilo u raspadu i grad više nije postojao, Glavata Nata je ipak osećala neki mir. Gledala je sliku izdaleka, zatim svaki detalj posebno, izbliza, prepoznavala je lica, videla je i sebe više puta, kao mladu devojku u kolu i kao sedu baku u razgovoru sa patrijarhom Čarnojevićem, dok joj najzad pogled nije kliznuo u treći sloj.
Pod vodom, na dnu Dunava, stajala je Sentandreja.
Oko nje je g. Moler bojama dočarao gluhotu. Sentandreja na dnu Dunava blistala je i zračila kroz staklenu vodu, ali je ćutala kao riba ili koral koji vekovima stoji ravnodušno i nepomično, i prepušta slučaju i tuđoj radoznalosti da bude pronađen ili ostane zauvek neprimećen.