—
Mi že Sentandrejci —Bećar
U neizvesnom čekanju, proticale su godine prazne i jednake, a Dunav se valjao tromo i menjao boju zavisno od godišnjih doba. Glavata Nata šetala se sa Bećarom po nasipu, izložena sprdnji celoga grada.
Gospođa koja šeta psa!
Međutim, mali lovački pas bio je jedini intimni i živi detalj koji je Glavata Nata čuvala od Ruskog Ivana. Mlada žena bez muža i deteta, svu svoju nežnost je posvetila kučetu koje je iz zahvalnosti za svega tri dana naučilo da se ište napolje.
Ranije je Bećar živeo na lancu kod njenog svekra, u dvorištu. Ruski Ivan bi svraćao po njega pre lova, a na povratku dovodio bi ga u posetu svojoj novoj kući, nestrpljiv da se pohvali ple
nom sa Ade. Fazanima, jarebicama, divljim patkama i pokojim zecom.– Pokojni zeko! – smejela bi se Glavata Nata, a sa Bećarom se igrala kao dete. Vrištala je od radosti kada se mali čupavac kotrljao niz ulazne stepenice, kao klupče.
Posle odlaska Ruskog Ivana u zatvor, to stepenište postalo je Bećarevo stalno prebivalište. Svekar prvo nije hteo ni da čuje da se pas odvede u kuću bez avlije, ali je Glavata Nata bila uporna.
– Ako mi ga ne dadete, tušću vas na policiji. To je naše pseto
!Ispod stepenica stvorila je za Bećara malo cartsvo. Prostrla mu je čojanu vreću za spavanje i nije mnogo falilo da izmisli neku varijantu za pelene, ali je Bećar brzo dokazao da mu je čak i peskovit nokšir nepotreban. Sve je obavljao tokom šetnji na duna
vskom nasipu.Hrana mu se servirala u plehanom tanjiru, a za piće imao je posebnu šerpu. Ona je bila preteška a da bi je uzeo u usta i kao znak opomene odneo gore na prag kuhinje, što je sa tanjirom često učinio.
Tako je Bećar izradio svoju funkcionalnu skalu lajanja. Imao je žednosni lavež i lajanje od gladi, onda pozdravno i radosno kevtanje, režanje od straha i samotinjsko zavijanje u nedelju pre podne dok je gazdarica bila u crkvi.
Pošto je Bećar bio evnuh, lajao je u sopranu, što je među građanima u okolnim kućama izazivalo nezadovoljstvo.
Glavata Nata je na pritisak javnog mnenja prionula na prevaspitavanje Bećara. Periode lajnosti redukovala je na minimum kontinuiranom kontrolom tanjira i šerpe, a potrebu kera za vedrim nebom, svežim vazduhom i slobodnim kretanjem obezbedila je učestalim šetnjama na dunavskom nasipu, uprkos sprdanju i šaputanju radničke klase.