—
Mi že Sentandrejci —Bolovi
Stenjanja i uzdisanja počela su na Petrovdan 1930. godine.
– Babo ti je skakuto ko čigra – pričala je Nana maloj Glavatoj Nati hiljadu puta. – Svaki sat je trčo na skelu, prevezo je vamo-namo, pa trč malko u crkvu, Petrovo je veliki svetac, ponda kući da vidi ima li štogođ. A furt je viko.
– Baš na Petrovo! Biće Petar! Imaće brkove ko stari kralj Petar! – ludirao se Babo koji, prema Naninom pričanju, nije sumnjao da će dete biti muško.
Ceo dan je grmelo i na Sentandreju se periodično spuštao pljusak, mlak i gust, kao iz kabla.
– Trebalo bi provesti Dodolu natraške – cedio je Babo svoju kapetansku kapu, a Nana mu je uzalud ponavljala da presvuče ko
šulju.– To nam fali da se sade razboliš, kad ja budem taka nehatna sa bebom. Ova mi samo smeta ođe – odmahivala je na Toticu koja je uslužno dreždala kraj Naninog kreveta, podizala jastuke i stalno tražila uputstva za goveđu supu koju je prvi put u životu
kuvala bez gazdarice.– Ni brigeša! – vladao je situacijom Babo. – Zvaćemo babicu! Ti samo stenji!
– Nemoj još. Neću da mi ođe madžara. Ne znam kaka je ovo francava srpska varoš kad nema u njoj srpske babice!
Posle večernje skele bolovi su postali nedvosm
isleni.– Ritala si se ko ždrebe – priznala je Nana Glavatoj Nati kada su prevazišli period zabušavanja sa rodama. – Uveče je Babo moro da ode rad babice.
Sentandreja je bila prelivena opakim svetlima letnje oluje koja je dočekala i sumrak. Sa dunavske strane nadneo se pokrivač crnih oblaka, a iznad piliških planina blistalo je nebo, zeleno kao debelo staklo.
Pokisle ulične svetiljke žmirkale su poput čiraka, a prozori su se otvarali i zatvarali zavisno od grmljavine. Ispred Hužvika kapale su letnje stolice, kelneri su pokupili stolnjake, a kroz odškrinuta vrata Talerove krčme kuljao je dim.
Iznad jedne kapije visila je plehana tabla sa bebom u kadi; naivno realističan crtež u jarkim bojama, kada plava kao nokšir, a beba ružičasta poput ženskih gaćica.
Babica je večerala. Jauče dakle? Ako. Tako i treba. Neka se ne sekiraju, ne ide to tako brzo. Ako ipak, to bolje. U tom slučaju ona i nije potrebna. Brz porođaj je ništa. Kao da je mamica piškila.
Ispostavilo se, međutim, da je ovo suprotan slučaj. U kafanama prošao je već i fajront, bokter je pogasio svetiljke, ali Nana se još uvek znojila zavaljena poleđuške među jastuke i dunju.
– Babo ti je bio besan.
– Sad onda oćeš da budeš Petar il nećeš? Izađi već jedared! – dahtao je nestrpljivo nad krevetom, a kada je u ponoć protutnjao poslednji grom iza kojeg su se nad Sentandrejom kao kandila popalile zvezde, Babo je odmahnuo.
– No, to smo zajebali.