—
Mi že Sentandrejci —Rođenje
Babica se znojila zajedno sa porodiljom, od straha i povređene taštine. Izvukla je ona na svet čitave sokake i mahale, ali ovako nešto još nij
e srela.Činilo joj se da se dete unutra vrti i koprca kao slepa riba u akvarijumu, udara glavom u izlaz, ali nikako ne može da izroni.
U zoru, kada je krenula vodica, babica najzad nije više izdržala.
– Doktor!
– Od te reči Babo ti je pobešnjo. Mišljela sam da će babicu, onaku matoru, naćušati.
– To u srpskim kućama nije običaj – derao se najstrašnije. – Šta će reći narod? Da smo zvali doktora ko da mi je ova ođe bolesna! To neće biti! Nek se muči malko, kako to već sveči.
Babica je, međutim, izjavila da ona ne zna srpski i ništa ga ne razume, ali ako gospodin kapetan ne želi da mu se dete rodi mrtvo, neka dovede doktora.
– Al tvoj Babo samo srbuje, morala sam naposletku ja da ga oćeram.
Odjurio je gologlav, a kada se vratio sa lekarom, u stanu je zamirisala muška kolonjska voda. Lekar je bio pravi atlet sa grudima cirkuskog diva koji kida lance, inače velik pecaroš i veseljak. Kada bi kod Hužvika zapevao, Cigani su morali da pritisnu gudalo kao da vade vatru iz struna.
Rakiju je odbio s obrazloženjem da je u ovoj akutnoj situaciji alkohol temporalno inaktuelan, adekvatna je ekspresna intervencija.
– Hip-hop – rekao je još internacionalnije.
– Babo ti se turo izmeđ doktora i babice ko neki šegrt – smejala se Nana od uspomena. – Ćeo je da isigra Mađare.
– Ti sad zdravo pazi – rekao je Nani. – Ako ovaj mirišljavi majmun zaista stvori štogođ i ti osetiš da ti beba izlazi, proderi se na srpskom. Nemoj da nam dete čuje najpre madžarsku reč, jer ću se oma obesiti ođe na lampu!
Lekar se zasukao, tražio lavor vode, oprao ruke i nadneo se nad krevet. Glomaznim svojim telom zakrilio je bitku među jastucima, ali nije dugo oklevao.
Uspravio se i značajno pogledao uokolo. Video je na licima strepnju i nadu.
Klimnuo je, zatim se bacio ničice, svom svojom težinom, na krevet. Na ogroman, nabreknut, namučen trbuh.
– Izlećela si mi ko da su me otčepili! – pričala je Nana, a Glavata Nata se kod ovog detalja uvek smejala kao jabuka.
– Sine moj! – poleteo je Babo da uzme ono malo bezoblično, ušmurano bićence iz lekarovih šapa.
– Kad mu je doktor reko da si cura, Babo nije ćeo da veruje.
– Cura. Moj sin, cura? – zinuo je.
Lekar mu je pokazao izbliza.
– Cura! – uvideo je najzad i Babo. – Al kako cura sa ovolkom glavom?
– Ne fali niš. Bar neće morati u vojake – tešila ga je Nana.
Babo je otvorio prozore, seo za klavir i zapevao.
“Mi že Sentandrejci, slavni celog sveta!”
Tako je u Sentandreji rođena Glavata Nata i živela život sve dok nije dospela u Raj.