—
Mi že Sentandrejci —Čarnojević
Babine priče Glavata Nata je slušala radije nego one o Snežani. Babo je mahao muštiklom i pokazivao na svoju kapetansku kapu na klinu kao d
a je ona svedok njegovih fabula.Sedeli su u kuhinji jer je unutrašnja soba bila namenjena samo spavanju a prednja gostima na slavu i polivačima na Uskrs. U njoj su se i oni sami ponašali svečano i zbunjeno kao na javnom mestu.
– Zaš se ne presvučeš kad već nisi kadar da sediš ko svet? – ponavljala je Nana godinama, uzalud. – Svako jutro moram da ti pigljam košulju!
– Ja ti nisam reko da pigljaš. Ko vidi da je izgužveljana na leđima?
– I svi koji te ogovaraju iza leđa – mrmljala je Nana koja ni polovinu nije verovala od skeledžijskih priča; smatrala je da Babo izmišlja kao da čita iz knjige.
– Jedared davno, bio sam još momak, – sećao se Babo – došo je lađom sa juga neki mladić da vidi gradić đe mu se rodila majka. Ja mu se lepo preukažem, a on mi trese ruku
.– Čarnojević, drago mi je.
– Oma sam viđo da je neki čudak. Trezan, a divani ko da nije čis. Zagledo se s obale gore u tornjeve, i bunca.
– Taj gradić je grobnica mojih dedova.
– Pa ajmo da vidimo groblje, predložio sam mu.
– Ćute zvona, nema zvona, odnesoše ih – progunđa Čarnojević.
– Vidim, čojk je zdravo sentimentalan. Prolazili smo kraj malih kućica, opkoljenih vrtovima, u strme ulice, a on furt zaviriva.
– Krospendžer? – čudila se Glavata Nata, lepo vaspitana.
– Kaže, to mu je zanat. Viđo sam da mu se najviše dopada šarena kosovska večera, i ćilimovi, krasni domaći ćilimovi. Subito je neki tekstilac.
– Smrt se krije u vrtove – izjavio je Čarnojević bez veze.
– Išo mi je na živce. Pita me da li poznajem gospodina Jašu Ignjatovića. Ko da ja ne znam da je Jaša davno umro. Al se neš sa mnom sprdati, mislim u sebi. Kažem mu tiho madžarski da ga ne poznajem. Al on niš. Oće u crkve. A crkve su bile prazne i ladne, kašljo je u njima.
– Prozori prašnjavi i mutni kao moje oči – šaputao je Čarnojević.
– Naposletku dođemo na groblje i on nađe grobnicu svojih dedova. Meni se učinilo da mu je to dosadno.
– Časni propadaju – reče Čarnojević.
– Onda je slušo zvona, jer je udesio da stigne na zvonidbu.
– A reko je da su crkve neme i da su odneli zvona – pazila je Glavata Nata na detalje.
– Kažem, ko da nije bio čis. Sasvim me zaluđo s tim kojekakvim divanima. A posle, kad je kupovo kartu za povratak, viđo sam da mi je lago. Da nije Čarnojević, nego nešto nalik. Crnjanski, il tako štogođ.