—
Mi že Sentandrejci —Dodola
Pedagošku ideju za pasju nastavu mađarskog jezika Glavata Nata je dobila od gluvonemog Dodola Pište, čistača sentandrejskih ulica, koji se u doba suše za par špricera svlačio go i odevao u lišće, a deca su ga vodila po srpskim kućama gde su ga žene polivale i pevale “Oj, Dodolo, Dodolo, šta bi tebi trebalo”.
Sutradan bi na Sentandreju pala kiša. Zapljusnula bi ceo grad, što su neki Srbi smatrali nepravdom. Dodola je ipak srpska.
Barem kao takva. Ona nebeska Dodola. Jer ova ovde dole u gradu, bila je mađarskog porekla. Varoški čistač vukao je poreklo od mađarskih plemića, ali džaba. Pod Austrijom bili su u nemilosti pošto su se 1848. borili protiv Beča, a poslednji potomak familije nije prošao bolje ni posle 1948. pod komunistima.
Sentandrejske ulice Dodola Pišta čistio je u ofucanoj husarskoj dolami, a o dilemi srpske ili opšte kiše nije imao pojma pošto je bio gluvonem.
Ako bi kiša ipak izostala, imao je objašnjenje. Dodolu treba polivati, ali ne samo spolja. Tačno je pamtio u kojoj je kući izostao špricer koji je – kao negativum – izazvao nelagodovanje u krugovima viših sila.
Gluvonemi je govorio prstima, pa je Glavata Nata njegov metod primenila kod Bećara.
Dozivala ga je savijenim kažiprstom kao da se sprema da čeprka nos, a pri tom je sricala na mađarskom:
– Đere ide!
Onda je ispravila prst, ispružila ruku i poslala psa u ćošak:
– Menj a heljedre!
Ali uzalud. Bećar je samo režao, kezio zube i kostrešio se kao da su mu rep turili u šteker.
Glavata Nata je najzad uvidela da je pas nedozreo za politiku, a ta kob pratila je Sentandrejce kroz celu istoriju.
Bili su lojalni građani svoje nove otadžbine od vremena Leopolda, Marije Terezije i Franje Josipa sve do Hortike i Rakošija, i trudili se da u osetljivim vremenima ne vređaju Mađare javnim srbovanjem, ali svoje životinje nisu mogli da ukrote. Za razliku od svojih dvojezičnih gazdi, one su znale samo srpski, pa
su Sentandrejci svoje kerove, mačke, kokoške i miševe dozivali i vijali na maternjem jeziku.Slično je bilo sa psovkama, molitvama i brojevima. U radnjama su robu morali da traže na mađarskom, ali su cene šaputali i sabirali u sebi na srpskom, pošto su brojeve i tablicu množenja nabubali u srpskoj školi, kao Očenaš.