—
Mi že Sentandrejci —Geni
Kao kasno dete, Čokolada je odrasla između dve vatre maženja i strogosti. Uz to se nadovezala sentandrejska malovaroška zadrtost i konzervativizam kritično malobrojne srpske zajednice u Mađarskoj, u kojoj se Čokolada osećala kao u izlogu.
Imala je probleme i sa društvom. Rascepljena između Sentandreje gde je živela i Budimpešte gde je išla u školu, na oba mesta se osećala prelazno i privremeno.
Razlike nisu bile samo geografske, nego sadržajne i stilske. Sentandreja je za Čokoladu značila maminu kujnu sa mnogo mesa i variva, kelja, bundeve, mauna, graška i s pasuljom svakog petka. Sredom je bilo testa, sa orasima, makom i sa sirom s čvarcima ili slatko sa šećerom. I testo sa grizom, što tata doduše nije voleo, ali je mama ipak spremala pošto se Čokolada od toga bukvalno davila. Pun tanjir testa prelila bi pekmezom od kajsija i sva se izmazala do ušiju.
U nedelju posle službe bio bi svečani ručak sa sakralnim trojstvom supe-sosa-mesa. Čokolada bi obrstila široki batak i onaj “što trči”, ali je ostavljala “malo mesta” i za kolače. Obožavala je torte i slatkiše sa teškim, debelim kremovima punih putera, jaja, šećera i čokolade. Protiv tog poroka je vodila ogorčenu, ali beznadežnu i uzaludnu borbu već od gimnazijskih godina kada je počela da se asimetrično širi u donjem delu tela.
Osim porodične kuhinje, stalno mesto Čokoladinog života u rodnom gradu bila je crkva. U njenom detinjstvu i mladosti u Sentandreji živelo je još pedesetak Srba, pa je stari prota, koji je već tada bio pogrbljen i sed, svake nedelje služio liturgiju u Sabornoj crkvi. U Preobraženskoj, Blagoveštenskoj i Požarevačkoj služilo se samo na hramovnu slavu, a Opovačku, Ćiprovačku i Zbešku su Srbi zbog opalog broja vernika prodali još u prvoj polovini 20. veka.
Sa tim zatvorenim porodičnim i pomalo nestvarnim srpskim i crkvenim krugom, disko-klub, žurke, džins, crne kožne jakne sa metalnim ekserima i ceo onaj svet koji je 1970-ih godina plen
io njene vršnjake, nikako nije harmonizirao.Odlazila je doduše kod Lole na sladoled, ali se u diskaću osećala kao sama u šumi. Delovala je čudno, pošto je sumanuto igrala, ali je inače sedela odsutno, sa dosadom na licu i pijuckala koka-kolu u koju je s gađenjem odbijala da joj sipnu crnog vina, a posle žurke, kada se svirka završila, nikad nije krenula sa društvom “u noć”.
Frajeri su odmahivali. Zgodna crnka, koja “ono” ne daje.